Mirjam izmoljena u Hramu

U Palestini, nedaleko od Nazareta je naselje Seforis. Tu su živjeli roditelji Blažene Djevice Marije. Oni su potjecali iz Davidova roda, Joakim i Ana već su bili u poodmakloj dobi. Velika im je bol što nisu imali potomka. No Joakim je tješio svoju ženu ovim riječima: „Još se treba nadati. Bog sve može. Dok smo živi, čudo se može dogoditi, posebno kad Ga ljubimo i kad se ljubimo. Ne plači, Ana! Svejedno smo sretni. Barem ja, sretan sam što imam tebe.“ Ana mu se potuži: „I ja sam sretna zbog tebe. Ali nisam ti dala sina ni kćer. Mislim da se nisam svidjela Gospodinu, jer mi je osušio utrobu.“
Joakim ju pokuša utješiti: „O ženo moja! U čemu misliš da se nisi svidjela Gospodinu? Čuj. Pođimo još jednom u Hram radi toga. Dugo ćemo moliti. Možda ti se dogodi kao Sari ili kao Ani Elkijinoj. Dugo su čekale i mislile da su odbačene, zato što su neplodne. Za njih je na Nebu Božjem dozrijevao jedan sveti sin. Nasmiješi se, ženo moja. Tvoj mi je plač veća bol, nego što sam bez potomstva.“
„Da. Zavjetujmo se Gospodinu. Rođeno će biti Njegovo. Samo ako nam ga udijeli.“
I krenuli su u listopadu u Jeruzalem. Prenoćili su u šatoru izvan jeruzalemskih zidina. Ujutro se Ana pohvali mužu: „Ove sam noći sanjala da ću iduće godine doći u Jeruzalem na dva blagdana umjesto samo na jedan. I pri jednom će biti prikazanje u Hramu moga stvorenja.“
„Nadaj se, nadaj Ano. Zar ti Gospodin nije ništa šapnuo u srcu?“
„Ništa. Samo ovaj san.“
„Sutra je posljednji dan molitve. Svi su prinosi već učinjeni. Ali sutra ćemo ih iznova ponoviti, svečano. Pobijedit ćemo Boga svojom vjernom ljubavi. Uvijek mislim da ti se mora dogoditi kao i Ani Elkaninoj.“
„Dao to Bog. I da bih imala nekog tko bi mi rekao: 'Idi u miru. Bog Izraelov udijelio ti milost koju išteš!'
Ana je molila u Hramu zadnji dan. Bila je najbliže koliko jedna žena može biti Kući Božjoj. Bila je večer. Govorila je mužu: „Još, još malo!“ Nije znala kako bi se udaljila a da ne dobije milost. U mraku, koji se već spuštao, iz nutrine svetog mjesta, koji je promatrala sa svim pregnućem duše, da iznudi pristanak prisutnog Boga, vidjela je kako izlazi svjetlost iza svetog Zastora, od same Slave. Taj plamen brzo se približi Ani i pjevao nebeskim glasom govoreći: „Što si molila neka ti bude!“
Kad je došao čas, Vječna Mudrost ih je rasvijetlila snovima noći, o Zornici koja je morala doći od njih. Sanjali su o sinu: dobili su Majku Božju. Riječi Knjige Mudrosti ostvarile su se na njima: „Po njoj ću steći u mnoštvu narodnom. Po njoj ću zadobiti besmrtnost i ostavit ću spomen rodu budućem.“ (Mudr.8,10-13)
U čistoj ložnici svetih supruga Joakima i Ane dogodilo se Bezgrešno Začeće Majke dolazećeg Mesije 8. prosinca.
U kući Joakima i Ane ništa nije iznutra promijenjeno, izuzevši mnogo rascvjetalih grana postavlje­nih ovdje ondje u amforama, sigurno kao plod obrezivanja stabala u vrtu koja su sva u cvatu: poput oblaka što prelazi iz snježno-bijelog do crvenila nekih korala.
I Anin je posao drukčiji. Na razboju manjem od onog prije ona tka lijepo vuneno platno i pjeva, prateći pokretom noge ritam pjesme. Pjeva i smiješi se... Kome? Sama sebi, nečemu što ona vidi u svojoj nutrini. Pjesma polagana a ipak vesela.
»Slava svemogućem Gospodinu,
koji je ljubio djecu Davidovu. Slava Gospodinu!
Posjetila me Njegova najviša milost s Neba. Stara je
biljka potjerala novu grančicu, i ja sam blažena.
Na blagdan Svjetla nada je bacila sjeme;
sada prijatan miris Nisana vidje ga nicati.
Tijelo moje u proljeće procvjeta kao badem.
Navečer osjeća ono da nosi svoj plod.
Na onoj grani stoji jedna ruža, stoji jedna od najsla­đih jabuka.
Stoji na njoj jedna sjajna zvijezda, stoji jedno nevino djetešce.
Stoji radost kuće, radost muža i žene.
Slava Bogu, mome Gospodinu koji mi se smilova.
Reče mi to njegova svjetlost: '*K tebi će doći jedna
zvijezda".
Slava, slava! Tvoj će biti te stabljike plod, prvi i
posljednji, svet i čist kao dar Gospodinov.
Tvoj će biti i po njem radost i mir sići će na zemlju.
Leti, o čunku, niti zbij za platno nejačeta.
Ono se rađa! Bogu nek leti zahvalnica moga srca.“

U sobu ulazi Joakim kad je Ana počela po četvrti put ponavljati svoju pjesmu. „Sretna si, Ano? Naličiš mi ptici u proljeće. Kakva je to pjesma? Nikad je ni od koga nisam čuo. Odakle ti dolazi?“
„Iz mog srca, Joakime. Majka sam, ljubljeni moj!“ Ana se baci na srce, među ispružene ruke Joakima. Sada on čvrsto zagrli sretnu suprugu. Joakim je upita: „Zašto mi nisi to rekla?“
Ana se ispriča: „Ja sam htjela biti sigurna. Kako sam stara, osjećala sam sada da sam majka. Nisam mogla vjerovati da je to istina. Nisam ti htjela prouzročiti razočaranje koje bi bilo gorče od svih. I od konca prosinca osjećam novi život u dubini svoga krila. Kako ćemo nazvati naše stvorenje?“
„Ako bude muško zvat ćemo ga Samuel, ako žensko Zvijezda.“
„Zvijezda. Naša Zvijezda, jer mislim da će biti djevojčica. Čini mi se da tako blaga milovanja mogu doći samo od nježne kćerkice. Uvijek sam slušala kako žene govore da je začeti i nositi bolno. Ali ja nemam boli.“
„Zvati ćemo je Mirjam. Zvijezda našega mora. Ime prve velike žene u Izraelu.“

(Znatno skraćeno prema Mariji Valtorti, Priprava)

Sveti Jeronim je hebrejsko ime Mirjam preveo na latinski sa Stella maris, što na hrvatskom glasi: Zvijezda mora. Kod nas je poznato kao Marija. Ime Marijino slavi se u katoličkom kalendaru 12. rujna.

Evo lijepe himne Imenu Marijunom u Časoslovu rimskog obreda