srijeda, 1. travnja 2009.

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Mala Marija hoda između oca Joahima i majke Ane jeruzalemskim ulicama. Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom sa crtežima grančica i cvijeća. Sve joj pada do zemlje. Plavetnilo kose spuštene na ramenima prekriveno je velom. Kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Čini se da je Marija obučena u snijeg...

Idu polagano. Uspinjući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave... Ipak, kraj puta mora doći! I ovaj ide svršetku. Stigli su do zidina što okružuju Hram. Ana zajeca j još jače stisne ručicu Marijinu.

"Ana, draga, ja sam s tobom! - reče joj jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka na raskršću ulica. I Elizabeta, koja je na nju čekala, stiže do Ane i privine ju na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: "Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija."

Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvjetljuje velika vatra. Gospodarica, prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta prisutnima.

"Nemoj misliti da sam se pokajala i da nerado dajem svoje blago Gospodinu... Ali srce... oh! Moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece!... Kad bi ćutjela."

"Razumjem te, Ano moja... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne?"

Marija miluje majčine ruke i ljubi ih. Stavlja jžih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.

Ulazi Zaharija i pozdravlja: "Mir Gospodnji pravednicima."

"Da, - reče Joakim - moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Zazarijo! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama."

"Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Savidova u Hramu i s njom će se postupati kao sa kraljevskim biserom... I ja ću tsakđer bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog Anđela. I I Elizabeta će je često posjećivati."

Oh! Sigurno! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici, da ona to kaže Vječnome."

Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: "Nije li to tvoj zaručnički veo? Ili si ga isprela od novog bisera?"

Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju. A i imetak se smanjio radi poreza i udarca sudbine... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije.. jer mislim da je neću oblačiti za svadbu... a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će opremiti za svodbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću."

"Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da b bilo dobro da idemo" reče Zaharija.

Ustaju da prebace ogrtače i pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne na prag raširenih ruku, mali Kerubin koji moli: "Oče! Majko! Baš blagoslov!"

Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikaddršćućem jecaju grličice. Lice joj je bljeđe i ok joj ima onaj predani i tužni pogled kao na Kalvariji i Grobu.

Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu se zasititi. Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.

Izlaze. Marija između oca i majke kao prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.

"Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika."

Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispred velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola sjaji se na suncu koje pada okomito na veliko dvorište i široke stepenice što vode u Hram.

Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Između oca i majke. Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se kreću na stožerima, i kao da daju zvuk citre, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba, i uz oblake tamjana i svjetla.

Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljine od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nešto između kazule i dalmatike, u više boja. Na prsima mu je velika pločica ili tablica što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju na dnu karatke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.

Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali ostaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodinkom. Nalijevo je grupa u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.

Veliki Svećenik gleda u Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom napodnožju onog stepeništa dostojnog jednog jenog egipatskog hrama! Podiže ruke k Nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred velićanstvom svećenika koji razgovara s Veleičanstvom Vječnim. Zatim, evo daje znak Mariji.

I Ona se odvaja od majke i oca i uzlazi kao u zanosu. I smješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena. Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao?
Zatim se okrene i, držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti pita je: "Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet?
Na srebrni "da" koji mu odgovri, on povika: "Uđi, onda. Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena."
I Marija uđe i sjena je proguta, i čete djevica iučiteljica, zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju, i odvajaju...

Nema je više. Sad se vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima. Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvjek je sve uži. Sad je još mala pukotina. Sad ništa više. Zatvorena.

Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj starice i starca u jedincatom poviku: "Marijo! Kćeri!" Zatim dva jecaja, što jedan drugog zovu: "Ana!" - "Joakime!" i završavaju: "Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju Kuću i koji je vodi svojim putem."

( Tako završava viđenje Marije Valtorte zapisano u Pripremi.)