četvrtak, 7. svibnja 2009.

Djevici Mariji je Josip određen za zaručnika

Dio je Hrama bogata dvorana s lijepim podom, sa zastorima, sagovima i namještajem ukrašenim intarzijama. U dvorani su svećenici, među kojima Zaharija, i mnogo muškaraca svake dobi, od dvadeset do pedeset godina, otprlike.
Razgovaraju međusobno potiho ali uzbuđeno. Čini se da su u tjeskobnom nemiru poradi nečega. Svi su svečano odjeveni u nove haljine ili barem svježe od pranja, kao da bi bili pripravni za neki blagdan. Mnogi su skinuli laneni rubac što im je služio kao pokrivalo za glavu, ali drugi ga još imaju, posebno stariji, dok mladi pokazuju svoje otkrivene glave, neki plavo tamne, neki smeđe, neki vrlo crne a neki bakreno crvene. Frizure su im najvećim dijelom kratke, ali ima ih i dugih sve do ramena. Oni se međusobno ne poznaju pa se znatiželjno promatraju. No oni su srodni i pritišće ih jedna te ista misao.
U jednom kutu nalazi se Josip. Razgovara s jednim čilim starcem. Josip ima kojih trideset godina. Lijep čovjek kratke i kovrčaste kose, kestenjastosmeđe kao što su i brada i brkovi, koji zasjenjuju lijepu bradu i dosižu sve do smeđecrvenih obraza. Ima tamne, dobrostive i duboke oči, koje su vrlo ozbiljne, gotovo malo žalosne. Ali ipak kad se smije, kao što sada čini, postaju radosne i mladolike. Obučen je sav u svjetlosmeđe, vrlo jednostavno, ali vrlo uredno.
Ulazi grupa mladih levita i raspoređuje se između vratiju i jednog dugog i uskog stola uza zid, usred kojega su vrata koja ostaju sasvim otvorena. Ostaje visjeti samo zastor koji seže do dvadeset centimetara od poda, da pokrije prazninu.
Znatiželja raste. Još vieše, kad jedna ruka odgrne zastor da dadne prolaz jednom levitu koji nosi u naručju svežanj suhih grana, na kojem je pažljivo postavljena jedna rasvjertala grana. Nježna pjena bijelih latica, s jedva prepoznatljivom ružičastom nijansom, koja se od središta sve nježnija proteže do vrška laganih latica. Levit postavi svežanj grana na stol s pažljivom brigom, da ne povrijedi čudo one cvjetne grane među tolikim suhim.
Žamor prijeđe dvoranom. Vratovi se protežu i pogledi bivaju sve oštriji u nastojanju da vide. Čak i Zaharija, sa svećenicima, budući da je bliže stolu, nastoji vidjeti. Ali ne vidi ništa. Josip u svojem kutu, baci tek jedan pogled na svežanj grana, i kad mu njegov sugovornik nešto reče, čini znak nijekanja kao kad netko kaže: "Nemoguće!" i nasmije se.
Začuje se zvuk trublje iza zastora. Svi ušute i svrstavaju se u lijepi red licem okrenutim prema izlazu, koji se sada pokazuje otvoren, jer je zastor sa svojim kolutovima povučen na stranu. Okružen drugim starješinama ulazi Veliki svećenik. Svi se duboko klanjaju. Veliki Svećenik ide k stolu i govori ostajući na nogama.
"Ljudi od plemena Davidova, sakupljeni ovdje po mom pozivu, čujte. Gospodin je progovorio, neka Mu bude slava! Jedna zraka je sišla s Njegove Slave i poput proljetnog sunca dala život jednoj suhoj grani, i ona je čudesno procvala, dok ni jedna grana na zemlji nije danas u cvatu, danas u posljednji dan Encenija, dok se snijeg na vrhuncima Judeje još nije otopio, i jedna je bjelina (cvijeta) između Siona i Betanije. Bog je progovorio, učinivši se Ocem i zaštitnikom Djevice Davidove, koja nema nikoga drugoga osim Njega za svoju zaštitu. Sveta djevojčica, slava Hrama i plemena, zaslužila je Božju riječ da ima za zaručnika koji je mio Vječnome. Doista, ovaj mora da je veoma pravedan, kad je od Gospodina izabran kao zaštitnik Djevice Njemu drage! Zato se smiruje naša bol što je gubimo, i prestaje nam svaka briga o njezinoj sudbini kao zaručnice. I označenome od Boga povjeravamo sa svom sigurnošću Djevicu nad kojom je blagoslov Božji i naš. Ime zaručnika je Josip, sin Jakova iz Betlehema, iz plemena Davidova, tesara u Nazaretu Galilejskom. Josipe: dođi naprijed. Veliki svećenik ti naređuje."
Veliki žamor. Glave se okreću, oči i ruke daju znakove, izrazi razočaranja i izrazi odahnuća. Poneki, posebno među starijima, mora da je bio veseo što nema te sudbine.
Josip, veoma crven i zbunjen dođe naprijed. Sad je ispred stola, nasuprot Velikog Svećenika, koga je s poštovanjem pozdravio.
"Dođite svi i gledajte ime urezano na grani. Neka svaki uzme svoju, da bude siguran da tu nema prijevare."
Muškarci poslušaju. Promatraju granu koju pažljivo drži Veliki svećenik, svaki uzme svoju vlastitu, i poneki je slomi, a poneki je čuva. Svi gledaju Josipa. Ima ih koji gledaju i šute, a ima ih koji mu čestitaju. Starčić s kojim je on prije razgovarao reče: "Nisam li ti rekeo, Josipe? Tko se manje osjeća sigurnim, taj pobjeđuje u igri!" Sad su svi otišli.
Veliki svećenik daje Josipu procvjetalu granu, zatim mu stavi ruku na rame i reče: "Nije bogata, ti to znaš, zaručnica koju ti Bog daruje. Ali u njoj su sve kreposti. Nastoji da je budeš uvijek sve dostojiniji. Nema u Izraelu tako ljupkog i šistog cvijeta kojibi joj bio jednak. Sad iziđite svi. Neka ostane Josip. A ti, Zaharijo, rođače, dovedi zaručnicu.
Izlaze svi osim Velikog svećenika i Josipa. Zastor na izlazu iznova je povučen.
Josip stoji sav ponizan uz dostojanstvenog svećenika. Najprije šutnja a zatim mu ovaj reče: "Marija ti ima reći jedna svoj zavjet. Pomozi njezinoj plašljivosti. Budi dobar s dobrom."
"Svu svoju snagu i muževni autoritet stavit ću njoj na službu i zaštitu, i ni jedna mi žrtva neće biti teška za Nju. Budi u to siguran."
Ulazi Marija sa Zaharijom i Anom Fanuelovom.
"Dođi, Marijo" reče Veliki svećenik. "Evo Zaručnika koga ti Bog određuje. To je Josip iz Nazareta. Zato ćeš se povratiti u svoj grad. Sada vas ostavljam. Bog neka vam dade svoj blagoslov. Gospodin neka vas čuva i blagoslovi, nek avam pokaže svoje lice i neka vam bude uvijek milostiv. Neka okrena k vama svoje Lice i neka vam dade mir."
Zaharija iziđe prateći Velikog svećenika. Ana čestita zaručniku i zatim i ona iziđe.
Dvoje zaručnika stoje jedna nasuprot drugom. Marija, sva crvena, stoji pognute glave. Josip, također ozaren, promatra je i traži riječi da prvi progovori. Reče: "Pozdravljam te, Marijo. Vidio sam te kao djevojčicu od nekoliko dana... Bio sam prijatelj tvogsa oca. Imam jednog sinovca moga brata Alfeja, koji je bio veliki prijatelj tvoje majeke. Njezim mali prijatelj, jer sada ima tek osamnaest godina, a kada ti još nisi bila rođena, on je bio sasvim malo dijete i razveseljavao je u žalosti tvoju majku koja ga je jako voljela. Ti nas ne poznaješ jer si ovamo došla malena. Ali u Nazaretu svi te vole i misle i govore o maloj Mariji Joakimovoj, čije je rođenje bilo čudo Gospodinovo, koji učini da procvate neplodna.. I ja se sjećam večeri kad si bila rođena.. Svi je se sjećamo po čudu velike kiše koja je spasila polja, i po strašnom nevremenu u kojem gromovi nisu smrvili ni vlat divlje vrijesi, a zavrilo je s pojavom duge od koje nikada ni veće ni ljepše nismo vidjeli. I zatim...tko se ne sjeća radosti Joakimove? Igrao se s tobom kao s lopticom, pokazujući te susjedima... Kako si ti bila cvijet što je došao s Neba, divio ti se i htio je da ti se svi dive, sretan stari otac koji je umro govoreći o svojoj Mariji tako lijepoj i dobroj, i o riječima punim milosti i znanja... Imao je pravo da ti se divi i da kaže d anema ni jedne od tebe ljepše! A tvoja majka? Ispunjala je svojom pjesmom zakutak u kojem se nalazila tvoja kuća, i bila je kao ševa u proljeće dok te je nosila, i kasnije kad t eje imala na svojim prsima. Ja sam ti načinio koljevku. Malu koljevku punu izrezbarenih ruža, jer tako je željela tvoj amajka. Možda se ona još nalazi u zatvorenom stanu. Ja sam već u gorinama, Marijo. Kad si ti došla na svijet, ja sam već izrađivao svoje prve radove. Već sam radio... Tko bi mi to bio rekao, da ću tebe imati za zaručnicu! Možda bi tvoji radosnije umrli, jer su mi bili prijatleji. Ja sam pokopao tvoga oca, oplakujući ga iskrenim srcem, jer mi je bio dobar učitelj u životu."
Marija sasvim polagano podiže svoje lice, ohrabrujući se sve više, slušajući da joj Josip tako govori, i kad spomenu koljevku, lagano se nasmiješi, a kad Josip reče o ocu, pruži mu jednu ruku i reče: "Hvala, Josipe." Jedan "hvala" sramežljiv i nježan.
Josio prihvsati među svoje kratke i jake tesarske ruke jasminovu ručicu i miluje je s odanošću hoteći joj uliti još više povjerenja. Možda očekuje druge riječi. Ali Marija iznova šuti. Onda on nastavlja. "Ti znaš da je kuća netaknuta, osim jednog dijale koji je srušen po naređenju konzula, da se od puteljka načini put za velika rimska vojnička kola. Ali polje, ono koje ti je ostalo, jer ti znaš.. bolest očeva izjela je mnogo tvog imanja, malo je zapušteno. Više od tri proljeća stabla i čokoti nisu obrezani, a zemlja je neobrađena i tvrda. Ali stabla, što si ih ti dok si još bila malena, vidjela, još su uvijek ondje, i ako mi dopustiš, ja ću se odmah za njih pobrinuti."
"Hvala, Josipe, ali ti već imaš svog posla..."
"Radit ću u tvom vrtu za prvih i posljednjih sati dana. Sad je vrijeme kad se dan sve više produ-ljuje. Hoću da za proljeće bude sve u redu za tvoju radost. Gledaj: ovo je grančica badema što stoji nasuprot kuće. Htio sam ovu otkinuti.... - sa svih se strana može ući kroz uništenu živicu, ali sada ću je ja popraviti da bude solidna i jaka - htio sam je otkinuti, baš ovu, misleći da, ako budem ja odabran - nisam se ovome nadao, jer sam nazirej, i poslušao sam jer je to Svećenik naredio, ne iz želje za žendidbom - misleći, govorio sam, da bi te obradovalo imati cvijet iz svoga vrta. Evo ti ga, Marijo. S njime ti dajem svoje srce, koje je poput njega cvjetalo sve do sada samo za Gospodina, a sada cvate za tebe, zaručnice moja."
Marija uzme grančicu. Uzbuđena je i gleda Josipa pogledom sve sigurnijim i sjajnijim. Osjeća da se može pouzdati u nj. Kad je on međutim rekao: "Nazirej sam" - njezino se lice cijelo zasja i Ona se ohrabri. "I ja sasvim pripadam Bogu, Josipe. Ne znam da li ti je Veliki svećenik to rekao..."
"Rekao mi je jedino da si ti dobra i čista i da mi imaš reći jedan svoj zavjet, i da budem dobar s tobom. Gobori ,Marijo. Tvoj te Josip želi učiniti sretnom i svim tvojim željama. Ne ljubim te tijelom. Ljubim te svojim duhom, sveta djevojčice koju mi Bog daje! Gledaj u meni, pored zaručnika, oca i brata. I pouzdaj se u me kao u oca, pouzdaj se kao u brata..."
"već od djetinjstva posvećena sam Gospodinu. Znam da to u Izraelu nije običaj. Ali ja sam slušala jedan glas koji je tražio od mene moje djevičanstvo kao žrtvu ljubavi za dolazak Mesije. Izrael Ga odavno čeka!... Nije odviše zbog ovog odreći se radosti: biti majkom!"
Josip je uporno gleda kao da bi htio čitati joj u srcu, i zatim prihvati dvije ručice koje još imaju među prstima rascvjetalu grančicu i reče: "I ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom i svojom ćemo čistoćom veoma ljubiti Vječnoga, da On što prije zemlji dade Spasitelja, i da bi nam dopustio vidjeti njegovo Svjetlo kako sja u svijetu. Dođi, Marijo¸. Pođimo pred njegovu Kuću i zakunimo se da ćemo se ljubiti kako se Anđeli ljube međusobno. Zatim ću ja otići u Nazaret i pripraviti sve za tebe, u tvojoj kući, ako želiš ići u nju, ilidrugud, ako želiš drugud."
"U svoju kuću... Ondje bijaše jedna spilja pri kraju... Da li je još tamo?"
"Ondje jest, ali nije više tvoja... Ali ja ću ti napraviti jednu gdje ćeš u najvrućim satima boraviti u hladovini i miru. Učinit ću je, koliko je to moguće, da joj bude potpuno jednaka... I reci mi: koga hoćeš da bude uza te?"
"Nikoga. Nemam straha. Majka Alfejeva, koja me uvijek posjećuje, pravit će mi društvo malo preko dana, a noću radije bih bila sama. Ništa mi se zla ne može dogoditi."
"A zatim, sada sam i ja tu... Kada treba doći po tebe?"
"Kada ti hoćeš, Josipe."
"Doći ću onda, čim kuća bude uređena. Ničega neću dirati. Hoću da sve nađeš onako kako je tvoja majka ostavila. Ali hoću da bude puna sunca i sasvim čista, da te primi bez žalosti. Dođi, Marijo. Pođimo reći Svevišnjemu da Ga blagoslivljamo."
Marija osjeti veliku sigurnost kraj zaručnika Josipa.