utorak, 1. rujna 2009.

Obrezanje i prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu




Obrezanje Ivana Krstitelja

Zaharijina kuća je u svećanosti. Dan je obrezanja. Marija se pobrinula da sve bude lijepo i u redu. Sobe blistaju od svjetla, najljepše tkanine, najljepše pokućstvo posvuda se blista. Ima tu mnogo gostiju.
Marija, sva lijepa u svojoj najljepšoj bijeloj haljini hitro se kreće između grupa.
Elizabeta, čašćena kao matrona, uživa sretna svoju svećanost. Dijete, sito mlijeka, počiva na njezinu krilu.
Dolazi čas obrezanja.
"Dat ćemo mu ime Zaharija. Ti si star, dobro je da djetetu bude dana tvoje ime" kažu neki muškarci.
"Ne, doista ne! viče majka. "Njegovo je ime Ivan. Njegovo ime mora svjedočiti o moć Božjoj."
"Ali, da li je ikad bio jedan Ivan u našem rodu?"
"Nije važno. On se mora zvati Ivan."
"Što kažeš Zaharijo? Hoćeš svoje ime, zar ne?"
Zaharija daje znakom - ne! Uzme tablicu i piše: "Njegovo je ime Ivan" i tek što je završio pisati, doda svojim oslobođenim jezikom: "jer je Bog učinio veliku milost njegovom ocu i njegovoj majci i ovom svome novom sluzi koji će utrošiti svoj život za slavu Gospodinovu. I bit će prozvan velikim kroz vjekove i u Božjim očima, jer će prolaziti obraćajući srca Uzvišenom Gospodinu.
Anđeo je to rekao a ja nisam vjerovao. Ali sada vjerujem i Svjetlo se stvara u meni. Ono je među nama i vi ga ne vidite. Njegova će sudbina biti ne da bude viđeno, jer ljudi imaju zapriječen i lijen duh. Ali moj će ga sin vidjeti i govoriti o Njemu i Njemu će obratiti srca pravednih Izraelaca. O, blaženih li onih koji će vjerovati i koji će uvijek vjerovati Riječi Gospodinovoj.

Blagoslovljen Gospodin, Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj;
podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta svetih Proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših - i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te Mu,
izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha,
u svetosti i pravednosti pred njim, u sve dane svoje.
A ti, dijete, Prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da Mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
Darom Premislosrdnog Srca Boga našega po kojer će nas pohoditi Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u timini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."

Prisutni se čude. I radi imena, i radi čuda i zbog Zaharijinih riječi.
Elizabeta, koja je na prvu Zaharijinu riječ viknula od radosti, sada plače milovana u zagrljaju sretne Marije.
Sada nose novorođenoga na jedno drugo mjesto, na obrezanje. Kad ga nose natrag, mali Ivan vrišti na sav glas. Ne može ga umiriti ni majčino mlijeko. Rita se kao mlado ždrijeber. Ali Marija ga uzima, njiše i on ušuti i biva dobar.
"Ali gledajte!" kaže Sara. "On je istom onda dobar, kada ga Ona uzme."
Ljudi polagano odlaze. U sobi ostaje samo Marija s mališanom na rukama i sretna Elizabeta.
Zaharija stupa unutra i zatvara vrata. Suznih očiju gleda Mariju. Želi govoriti. Zatim šuti. Stupa naprijed, klekne pred Mariju. "Blagoslovi bijednog slugu Gospodinejga!" kaže joj. "Blagoslovi ga, jer Ti to možeš učiniti, Ti koja Ga nosiš u krilu. Božja mi je riječ govorila kad sam spoznao svoju krivnju i povjerovao svemu što mi je bilo rečeno. Gledam Tebe i Tvoju sretnu sudbinu. Klanjam se u Tebi Bogu Jakovljevu. Ti moj prvi Hrame, gdje se povraćeni svećenik može iznova moliti Vječnome. Blažena Ti, koja si postigla milost za svijet i donosiš mu Spasitelja. Oprosti svome sluzi što nije prije vidio tvoje veličanstvo. Svojim si nam dolaskom donijela sve milosti, jer gdje Ti dolaziš, o Puna Milosti, Bog čini svoja čudesa i sveti su oni zidovi u koje ulaziš, svet su one uši koje slušaju tvoj glas, i tijela koja Ti dotakneš. Sveta srca, jer Ti daješ milosti, Majko Svevišnjega, prorečena Djevice, i iščekivana, da dadeš narodu Božjem Spasitelja."
Marija se smiješi, pocrvennjevši u svojoj poniznosti. I govori. "Slava Gospodinu. Njemu samome. Od Njega, a ne od mene dolazi svaka milost. I On ti je daje, da Ga ljubiš i da Mu služiš u savršenosti, u preostalim godinama, da zaslužiš njegovo Kraljevstvo što će ga moj Sinotvoriti Patrijarsima, Prorocima, pravednim Gospodinovim. A ti, sada kad možeš moliti pred Svetim, moli za službenicu Svevišnjega. Jer biti Majka Sina Božjega to je blažena sudbina, a biti Majka Otkupitelja mora biti sudbina okrutne boli. Moi za me, jero osjećam kako iz sata u sat u meni raste moja težina boli. I morat ću je nositi za čitavog života. I ako još ne vidim pojedinosti,osjećam da će biti veća težina nego kad bi na ova moja ramena žene postavio svijet, da ga prinesem Nebu. Ja, ja sama, siromašna žena! Moje Dijete! Moj Sin! Ah! evo tvoj sada ne plače, ako ga ja njišem. Ali hoću li ja moći njihati svoga da mu ublažim bol? --- Moli za me, svećeniče Božji. Moje Srce dršće kao cvijet u buri. Gledam ljude i ljubim ih. Ali među njihovim licima vidim kako se pojavljuje Neprijatelj da ih učini neprijateljima Bogu, Isusu, Sinu mome..."
Blijedoća pokrije lice Marijino i suze čine njezin pogled sjajnim.

Prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Događa se u Jeruzalemu. S udobnih kola, za koja je i Marijin magarčić privezan, silazi Zaharija, Elizabeta i Marija s malim Ivanom u naručju, a Samuel s janješcem i s golubom u košarici. Silaze pred običnom stajom, koja je postaja sviju hramskih hodočasnika, da ondje smjeste svoje živine.
Marija zove čovuljka gospodara staje, i pita ga nije li jučerašnjeg dana ili u prve jutarnje sate doša koji Nazarenac. "Nitko, gospođo", odgovori starčić. Marija osta začuđena, ali ne kaže ništa više.
Dok Samuel smješta magarca ona dostigne dvoje starih roditelja i govori im o Josipovom zakašnjenju: "Nešto ga je zadržalo. Ali danas će sigurno doći". Iznova uzima dijete k sebi koje je bila predala Elizabeti i pođu zajedno prema Hramu.
Stražari su s počastima primili Zahariju, a svećenici ga pozdravili i čestitali mu. Zaharija, danas, sasvim lijepo izgleda u svojim svećeničkim haljinama i u svojoj radosti sretno oca. Nalik je Patrijarhi. Tako je izgeldao i Abraham kad se radovao što može Izaka prinjeti Gospodinu
Usljedio je obred prikazanja mladog Izraelićanina i očišćenje majke. Obred je raskošniji, jer za svećenikova sina svećenici slave veliko savlje. Skupiše se u velikom broju i izvanredno se trude oko grupe žena i oko naovorođenoga.
I narod se približio znatiželjan i daje komentare. Kako Marja ima u naručju dijete, dok idu prema određenom mjestu, ljudi misle da je ona majka. Ali jedna žena reče: "Ne može biti. Zar ne vidite da je ona trudna? A dijete ima tek nekoliko dana, a ona je već debela."
"Ipak" reče neki drugi "samo Ona može biti majka. Druga je stara. Bit će neka rođakinja. Ali u onoj dobi ne može biti majka."
"Pođimo za njima, pa ćemo vidjeti tko ima pravo."
I nastane veliko čuđenje kad vidješe da je to Elizabeta koja izvršava obred očišćenja, jer prinosi jaganjca, koji mekeće, za žrtvu paljenicu i svog goluba za grijeh.
"Majka je ona. Jesi li vidio?"
"Ne!"
"Da!"
Narod, još ne vjerujući, šapće. Govore toliko da jedan zapovjednički "Psst!" dolazi iz grupe svećenika koji su prisutni obredu. Ljudi jedan časak ušute, ali govorkaju još jače, kad Elizabeta, sjajući se od svetoga ponosa, uzima dijete i ulazi u Hram da ga prikaže Gospodinu.
"Baš je ona."
"Majka uvijek prinosi."
"Kakvog li čuda?"
"Što će biti od tog djeteta što je dano u tako kasnoj dobi onoj ženi?"
"Kakav li je to znak?"
"Zar ne znate?" reče neki što stiže zadihtan. "To je sin svećenika Zaharije iz korijena Aronova, onaj koji je zanijemio kad je prinosio tamjan u Svetištu."
"Tajna! Tajna! I sada iznova govori! Rođenje djeteta odvezalo mu je jezik."
"Kakav li je duh uopće govorio i umrtvio mu jezik da ga navikne na šutnju o tajnama Božjim?"
"Tajna! Koju li će istinu znati Zaharja?"
"Neće li njegov sin biti očekivani Mesija Izraelov?"
"Rođen je u Judeji. Ali ne u Betlehemu i ne do djevice. Ne može biti Mesija."
"Tko je onda?"
Ali, odgovor ostaje u Božjim šutnjama i ljudi ostadoše sa svojom znatiželjom.
Obred je završen. Svećenici se raduju, sada i majka i mališan. Jedina koju su malo zapažali, čak i izbjegavali s odvratnošću, kad su vidjeli njezino stanje, je Marija.
Pošli su rođacima Zebedejevim, da pričekaju Josipa.

Jako udaranje na vratima navješta dolazak Josipov. Marijino se razvedreno lice sjai
I kako mu Ona prva ide u susret i s poštvanjem ga pozdravlja. Josip će joj: "Blagoslov Božji tebi, Marijo!" - "I tebi, Josipe. I slava Gospodinu što si došao! Evo: Zaharija i Elizabeta upravo se spremaju da odu, da budu u kući prije noći."
...
Došao je čas Zaharijina odlaska. Kola se zaustavljaju pred vratima i svi se upute prema njima. Dvije se rođakinje s ljubavlju zagrle. Marija ljubi i ponovno ljubi mališana prije nego što ga položi u krilo majke, koja već sjedi u kolima. Zatim pozdravlja Zaharju i moli ga za blagoslov. Kad je kleknula pred svećenikom, ogrtač joj se omakne s ramena i pokažu se oblici njezna tijela u jakom svjetlu ljetnog popodneva. Josip je to primetio dok se opraštao od Elizabete. Kola odlaze.

Dvoje supruga šute umorni. I Josip također drijema. Marija moli.
Dolazi večer. Gostoprimci ih nukaju da svakako nešto pojedu prije nego krenu na put. Josip stvarno jede kruh i ribu. Marija samo voće i mlijeko.
Zatim polaze. Zajašu na svoje magarce. Josip je na svoga svezao Marijin kovčezić kao i pri dolasku. Prije nego što se ona popela na svog magarčioća, gleda je li dobro zategnuto sedlo. Ali ne kaže ništa. Put je započeo pzapočeo pod prvim zvijezdama koje počeše treperiti na nebu. Kad iziđoše iz Jeruzalema i krenuše glavnom cestom što ide prema Galileji, vedro nebo već vrvi zavijezdama. Velika je tišina u poljima. Čuje se samo kako pjeva pokoji slavuj i kako udaraju kopita dvaju magarčića po tvrdom terenu puta osušenog od ljetne žege.