subota, 3. listopada 2009.

Prva muka Djevice Marije i Zaručnika Josipa


PRVA MUKA DJEVICE MARIJE I ZARUČNIKA JOSIPA

1. Svejdočanstvo Blažene Djevice Marije:

I moj je Josip imao svoju muku. I ona je započela u Jeruzalemu, kad mu se pokazalo moje stanje. I ona je trajala danima, kao i za Isusa i za mene. I nje samo malo boljela u duhu. I jedino zbog svetosti Pravednika koji mi bijaše suprug, bila je suzdržaana na način koji je bio toliko dostojan i sakriven, da je kroz vjekove proša malo zapažena.

Oh! Naša prva Muka! Tko bi joj mogao izreći unutarnju i šutljivu žestinu? Tko bi mogao izreći moju bol, kad sam morala konstatirati da me Nebo još nije uslišilo, objavljujući Josipu otajstvo? Shvatila sam da mu je nepoznato , vidjevši da je prema meni obazriv kao i obično. Da je on znao da u sebi nosim Riječ Božju, on bi se bio klanjao Riječi zatvorenoj u mojem krilu činima štovanja koji pripadaju Bogu i koje on ne bi propustio učiniti kao što ni ja ne bih odbila da ih primim, ne za sebe, nego za Onoga koji bijaše u meni i koga sam ja nosila takokao što je Kovčeg Zavjetni nosio kameni zakonik i posude s manom.

Tko može izreći moju borbu proti malodušju što me htjede nadvladati da me uvjeri kako sam se uzalud ufala u Gospodina? Oh! vjerujem da je to bio bijes sotone! Osjećala sam kako se sumnja uzdizala iz mojih leđa i isspružila svoje ledene pandže da mi zarobi dušu i da me zaustavi u mojoj molitvi. Sumnja koja je tako opasna, za dušu smrtonosna, Smrtonosna jer je prvi činilac smrtonosne bolesti kojoj je ime 'očaj' i kojoj se čoevjek mora oduprijeti svom snagom, da ne propadne u duši kao i da ne izgubi Boga.

Tko može, savršeno istinski izraziti Josipovu bol, njegve misli, pometnju njegovih osjećaja? Kao maleni čamac zahvaćen jakom olujom on se nalazio u vrtlogu suprotnih ideja, u zbrci misli od kojih je jedan bila zagrižljivija i bolnija od drugee. Bijaše čovjek, naizgled, izdan od svoje supruge. Gledao je kako je njegov dobro ime i njegva čast uništeni pred svijetom, već je osjećao kako zbog toga na njega prstom pokazuju i kako ga mjesto sažaljuje, gledao je kako njegva ljubav i njegovo poštovanje prema meni padaju mrtvi pred očevidnošću jedne činjenice.

Ovdje sjaji njegva svetost još više negoli moja. I ja mu stoga pružam ovo svjedočanstvo s osjećajem supruge, jer hoću da ljubite moga Josipa, toga mudrog i razboritog, tog strpljivog i dobrog, koji nije odijeljen od otajstva Otkupljenja, nego je s njime čvrsto povezan, jer je zbog njega trpio i samog sebe zbog njega istrošio, spasivši za vas Spasitleja uz cijenu svoje žrtve i svoje svetosti. Da je bio manje svet, radio bi po ljudsku, prijavivši me kao preljubnicu da budem kamenovana i da sin moga grijeha pogine sa mnom. Da je bio manje svet, Bog mu ne bi dao svoje svjetlo za vođu u takvom iskušenju.

Ali Josip bijaše svet. Njegov čisti duh življaše u Bogu. Ljubav je u njemu bila zapaljena i jaka. I iz ljubavi spasio vam je Spasitelja time što me nije optužio pred strješinama, tako kao što je spremnom poslušnoću sve ostavivši, spasio Isusa u Egiptu. Kratki brojem, ali strašni po svojem intenzitetu, bijahu ona tri dana Josipove muke. I moje, te moje prve muke. Jer sam shvaćaala njegovo trpljenje, a nisam mu ga mogla olakšati ni na kakav način iz poslušnosti prema Božjoj odredbi koja mi bijaše rekla: 'Šuti!'

I kad stigavši u Nazaret, vidjeh, nakon kratkog pozdrava, kako odlazi poguren i kao ostario u kratko vrijeme, i kada nije dolazio k meni navečer kao što je uvijek običavao, kažem vam da mi je srce plakalo u najoštrijoj boli. Zatvorena u svojoj kući , sama u kući gdje me sve podsjećalo na Navještenje i na Utjelovljenje , i gdje me je sve podsjećalo na Josipa koji se sa mnom zaručio u neporočnom djevičanstvu, i sama se morala odupirati malodušnosti i podvalama sotoninim i nadati se, nadati, nadati. I moliti, moliti, moliti. I oprašteti, opraštati, opraštati sumnji Josipovoj, uznemirenosti pravedne srdžbe.

2. Marija se razjašnjuje s Josipom.

Marija u nazaretskom vrtiću prede u sjeni jabuke s vrlo gustim granama prepunih plodova koji su se već počeli crveniti i nalikuju mnogobrojnim dječjim obraščićima u svojem ružučastom i okruglom obliku.

Ali Marija podnipošto nije ružičastqa. Lijepa boja koja joj je u Hebronu oživjela obraze, iščezla je. Lice joj je blijedo kao slonokost, na kojoj se vide samo zaokružene usnce od blijedog korala. Ispod spuštenih vjeđa nalaze se dvije tamne sjene, a rubovi očiju natečeni su kao kod onog koji je plakao. Oči joj se ne vide jer stoji prignuta, predana svom poslu i još više nekoj svojoj misli koja je mora žalostiti. Uzdiše kao onaj koji ima bol u srcu. Sva je obučena u bijelo, u bijeli lan, jer je vrlo vruće, usprkos još netaknutoj svježini vijeća jer je jutro. Otkrivene je glave, i sunce, što se igra jabukovim lišćem, pokrenutim laganim vjetrom i prolazi iglicama svjetla sve do tamne zemlje gredica, stvara krugove svjetla na njezinoj plavoj glavi i tu je njezina kosa nalik na zlato dukata.

Od kuće ne dolazi nikakav šum, ni od susjednih mjesta. Čuje se samo žubor vode potočića što pri dnu vrta pada u jedno korito.

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i opbimna, ne uspjeva potpuno sakrti zaobljenost tijela.

Nađe se sučelice Josipu. Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: "U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što želiš reći? Dođi." Josip ulazi i zagvara vrata. Još ne govri. "Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?" "Tvoje oproštenje". Josip se sage kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi.

Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije. "Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ." Josip je gleda, dok su nejgove udubljene oči ispunjene dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim se kotrljeju licem na bradu. "Optosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam (vidi susret sa Anđelom u snu : Mt 1,19.24). Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjako sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjako sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samogasebe." "O, ne! Nisi uzmanjkao!" "Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti... Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. I sama sunja je uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio ... tri dana muka, oprosti mi, Marijo." "Namam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala." "Oh! da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posjedio na sljepoočnicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni svojem suprugi, svojoj slavi, i dopustiti da posumnjam u tebe?" Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ručicu na glavu i smješi se. Činise kao da ga odrješuje. I reče "Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zarto sam poslušala... Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stqaala... zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati, Ja sam Službenica Bospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama." Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu i prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih nježnih ružičastih prstiju. "Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer... " Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra. "Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo.... Dovršit ćemo vjenčanje.... Iduće sedmice. Je li tako dobro?" "Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica." "Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim... kad budem ovdje radit ćemo da pripravimo sve da primimo... Oh! kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti.... Nikada se neću moći usuditi dotaknuti ga!...." "Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću." "Ali ti si ti... Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih!..." "Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvojici jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaj sjajnija od Salamonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste, i naši će mu napori davati kruh... Oh! Josipe! Slušatg ćemo glas Božji kako nas zove 'oče i Majko'... Oh!" Marija plače od radosti. Tako sretan plač! I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj marijinog haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici.