Isus stiže s bratićem i šestoricom učenika u okolicu Nazareta. S visine brežuljka na kojem se nalaze vidi se gradić, bijel u zelenilu, kako uzlazi i silazi po kosinama na kojima je sagrađen, po valovutim kosinama, ponegdje jedva zametljivima, ponegdje naglašenima. "Stigli smo, prijatelji. Eno tamo Moje kuće. Moja Majka je u njoj jer se dim diže iz kuće. Možda peče kruh. Ja vam ne kažem: 'Ostanite', jer mislim da žudite stići kući. Ali ako želite lomiti sa Mnom kruh, i upoznati Onu koju Ivan već poznaje, kažem vam: 'Dođite!'"
Šestorica koji su se već bili rastužili zbog predstojećeg rastanka, sasvim se razvedruju i od srca prihvaćaju. "Pođimo,dakle." Hitro silazi niz brežuljak i zapute se glavnom cestom. Blizu je večer. Još je toplo, ali već sjene silaze na polja na kojima žito dozrijeva. Ulaze u mjesto. Žene koje idu i dolaze s izvora, ljudi na pragovima malenih radionica ili u vrtovima pozdravljaju Isusa i Judu. A djeca se zatim tiskaju oko Isusa. "Vratio si se?" "Sada ostaješ ovdje?" "Opet mi se razbio kotač kolica." "Znaš li Isuse? Rodila mi se sekica i dali su joj ime Marija." "Učitelj mi je rekao da sve znam i da sam pravi sin Zakona." "Sare nema jer joj je mam jako bolesna. Plače, jer se boji." "Moj brat Izak se oženio. Bilo je veliko slavlje." Isus sluša, miluje, pohvaljuje, obećava pomoć. I tako stižu kući. A na pragu je već Marija, obavještena od jednog brižljivog dječačića. "Sine moj!" "Mama" Dvoje su jedno drugom u naručju. Marija, mnogo niža od Isusa, naslonila je glavu na vrh Sinovljevih prsiju, uklještena među njegovim rukama. On ju poljubi u plavu kosu. Ulaze u kuću. Učenici, uključujući Judu, ostaju vani, da ovo dvoje ostave slobodnima u njihovim prvim izljevima ljubavi. "Isuse! Sine moj!" Marijin glas je drhtav poput glasa onoga kome su suze u grlu. "Zašto, Mama, tako?" "O Sine! Kazali su mi... U Hramu je bilo Galilejaca, Nazarećana, onog dana... Vratili su se ... i ispričali su... O Sine!..." "Ali Ti vidiš, Mama! Ja sam dobro. Nikakvo zlo mi se nije dogodilo. Samo je podana slava Bogu u Njegovoj Kući." "Da, to znam, Sine moga Srca. Znam da je to bilo kao zvuk trube koja budi iz sna uspavale. I zbog slave Božje ja sam sretna... sretna da se ovaj moj narod obrati k Bogu... Ja Te ne prekoravam.. ja Te ne priječim... razumjem Te... i .. sretna sam.... ali rodila sam Te, ja Sine moj!..." Marija je jošu kliještima Isusovih ruku i govorila je držeći malene ruke otvorene i oslonjene na Sinovljeve grudi, glave uzdignute prema Njemu, oka svjetlucava od plača koji je spreman da poteče, i sada šuti, ponovno naslanjajući glavu na njegove grudi. Naliči malenoj sivoj grlici, tako sivkasto obučena, u zaklonu dvaju snažnih blistavih krila, jer je Isus još u svojoj bijeloj halini i ogrtaču. "Mama! Siromašna Mama! Draga Mama!..." Isus je opet poljubi. Zatim kaže: ""E pa dobro, vidiš li? Ja sam ovdje, i to ne sam. Sa Mnom su prvi učenici, o astali su u Judeji. Pa i bratić Juda je sa Mnom i slijedi Me..." "Juda?" "Da, Juda. Znam zašto si se začudila. Sigurno, među onima koji su pričali o onom što se zbilo bili su Alfej i sinovi. I ne griješim kada kažem da su mi zamjerili. Ali ne boj se. Danas je tako, sutra više nije. Čovjeka treba obrađivati kao zemlju, i gdje je trnje, niču ruže. Juda, koga Ti ljubiš. već je sa Mnom." "Gdje je sada?" "Tamo vani s ostlima. Imaš li kruha za sve?" "Da, Sine. Marija Alfejeva je kod peći i vadi ga. Jako je dobra Marija prema meni, a posebno sada." "Bog će joj dati slavu." Pojavi se na vratima i zovne: "Juda! Ovdje je tovja majka! Prijatelji, dođite!" Ulaze i pozdravljaju. Ali Juda poljubi Mariju. A zatim otrči da potraži svoju majku. Isus imenuje petoricu: Petra, Andriju, Jakova, Natanaela, Filipa; jer Ivan, koga Marija već poznaje, pozdravio ju je odmah nakon Jude, naklonivši se i primivši od nje blagoslov. Marija ih pozdravlja i poziva ih da sjednu. Gospodarica je kuće i, makar klanjajući se pogledom svom Isusu, - čini se da nastavlja govoriti, očima, sa Sinom - brine se o gostima. Htjela bi donijeti vode da ih okrijepi. Ali Petar skoči: "Ne, Ženo. Ne mogu to dopustiti. Ti sjedni do svog Sina, Majko sveta. Ja ću poći, poći ćemo u vrt da se osvježimo." Pritrči Marija Alfejeva, crvena i sva bijala od brašna, i pozdravlja Isusa koji je blagoslivlje, a zatim odvodi šestoricu u vrt do korita, i vraća se sretna. "Oh! Marijo!" - kaže Djevici. "Juda mi je kazao. Kako sam zadovlljna! Zbog Jude i zbog Tebe, jetrvo moja. Znam da će me ostali grditi. Ali nije mi važno. Bit ću sretna, onog dana kad budu svi Isusovi. Mi mama znamo... osjećamo što je dobro za sinove. A ja osjećam da si dobro moje djece, Ti, Isuse." Isus je miluje po glavi smiješeći joj se. Vraaćaju se učenici i Marija Alfejeva ih poslužuje mirisavim kruhom, maslinama i sirom. I donosi jedan maleni vrč crnog vina, kojeg Isus miješa svojim prijateljima. Uvijek Isus prikazuje a zatim dijeli. Učenici su isprva malo smeteni, zatim postaju sigurniji, i pripovijedaju o svojim kućama, o putu u Jeruzalem, o čudesima koja su se zbila. Puni su revnosti i ljubavi, a Petar se trudi da učini Mariju saveznicom u nastojanju da postigne te ih Isus odmah primi bez čekanja u Betsaidi. "Učinite kako On kaže", potiče Ona, uz ljupki smiješak. "Ovo će vam čekanje koristiti više od neposrednog sjesdinjenja. Moj Isus dobro čini sve što čini." Petrova nada umire. Ali on se uljudno miri s time. Samo pita: "Hoće li dugo trajati čekanje?" Isus ga promatra smiješeći se, ali ništa ne kaže. Marija objašnjava taj smiješak kao dobrohotan znak, i kaže: "Šimune Jojin, On se smiješi... zato ti ja kažem: vrijeme tvog poslušnog čekanja brzo će proći poput leta lastavice nad jezerom." "Hvala, Ženo." "Ne govoriš, Juda? A ti, Ivane?" " Promatram te, Marijo." "I ja također." "I ja vas promatram i ... znate? Vraća mi se u pamet jedan daleki čas. I onda sam imala uvijek tri para očiju upravljenih u moje lice s ljubavlju. Sjećaš li se, Marijo, mojih triju školaraca?" "Oh! sjećam se, i kako! Istina je. I sada te trojica, skoro iste dobi, promatraju sa svom ljubavlju koju imaju. A ovaj, Ivan vjerujem, izgelda mi Isus odonda, tako plav, rumen i mlađi od svih." Ostali žele o tom više znati, te se, kako vrijeme teče, uspomene i zgode nižu jedna za drugom. Dolazi večer. "Prijatelji, Ja nemam prostorija. Ali tamo vam je radionica u kojoj sam radio. Ako se želite tamo skloniti....Ali, osim radnih stolova, tamo nema ništa." "Ugodan krevet za ribare naviknute spavati na uskim daskama. Hvala, Učitelju! Spavati pod tvojim krovom je čas i posvečenje." Povlače se uz mnoge pozdrave. I Juda se povlači sa svojopm majkom. Odlaze svojoj kući. U sobi ostaju Isus i Marija, sijedeći na škrinji, pri svjetlu malene uljanice, ruka na ramenu drugog, i Isus pripovijeda, A Marija sluša, blažena, plaha i sretna.
