Uoči blagdana Pashe Isus se sa Apostolma i svojom Majkom bili su gosti kod Lazareve sestre Marte u Betaniji. Tom prilikom je jedan sluga, Ivan iz Endora, dveo Isusu jednog dječaka, kojemu su otac i njegova majka ostali zakopani ispod odrona zemlje u blizini Emausa. Bio je sakriven u šumi poput divlje životinje. U želji da spasi dječaka predao ga je Isusu. Lazar ga je htio posvojiti. Isus je odbio tu ponudu: "Ti si, Lazare, već toliko učinio i zahvalan sam ti za to. Ali ti ovo dijete ne mogu povjeriti. Ono je 'naše' dijete. Sviju nas. Radost Apostola i Učitelja. Osim toga kod tebe bi raslo u raskoši. Ja hoću da mu darujem svoj kraljevski plašt: 'časno siromaštvo'. Ono siromaštvo što ga Sin Čovječji hoće za sebe, da se može približiti svim najvećim bijednicima ne ponizavajući nikoga. " "Učitelju, za ovo dijete ćeš imati troškova. Dopustit ćeš mi barem..." - "Za njegovu halijinu za punoljetnost pobrinut ću se ja", vikne Petar. Svi se nasmiju zbog naglosti toga povika. Lazar nato nastavi: "U redu. Ali trebat će i drugih haljina. Budi dobar, Šimune. I ja sam bez djece. Pusti da se ja i Marta utješimo brinući se za malene haljine što ih treba napraviti." Petar se, tako zamoljen, odmah gane i veli: "Haljine... da... Ali haljine za srijedu uzet ću ja. To mi je obečao Učitelj, i rekao je da ću ići s Majkom kupiti je..." Petar kaže sve bojeći se kakve za njega nepovoljne promjene. Isus se nasmiješi i kaže: "Da, Majko. Molim te da sutra pođeš sa Šimunom. Inače će mi taj čovjek umrijeti od tuge. Savjetovat ćeš ga gledom na izbor." - "Hoćeš li pozvati mališana?" moli Marija. I dječak dotrči odmah sa slugom. "Kako se zoveš? - upita Marija milujući ga. "Ja sam.... bio sam Jabes. Ali sada očekujem ime..." "Očekuješ?" "Da, Jabes hoće ime koje znači da sam ga Ja spasio. Ti ćeš ga potražiti, Majko. Ime ljubavi i spasenja." Marija misli... a zatim kaže: "Marijam (Maarhgziam). Ti si malena kap u moru spašenih od Isusa. Sviđa li ti se? Tako podsjeća i na mene uz sjećanje na Spasenje." "Vrlo lijepo je" kaže dječak zadovoljan. Kad ova kaplja čovječanstva bude odrastao čovjek, moći ćete promijeniti njegovo ime u muško ime s jednim 'l' na kraju mjesto 'm'. Sada nosi ime što mu ga je dala Mama. Zar ne?" Dječak kaže da da, a Marija ga pomiluje. Međutim su Marija Alfejeva i Saloma predložile da se dječaku ipak dade jednostavnije ime: Marciam. Taj je prijedlog prihvaćen.
Nakon večere svatko pođe na svoje mjesto određeno za odmor.... Dogovorili su se da će se naći sutra opet kod Marte u Betaniji.
2. Moć Marijina zagovora
Nakon izlječenja gubavaca podno Maslinske gore Isus kaže Apostolima: "A sada idemo k Majci!" "Ali gdje je?" pitaju mnogi. "U jednoj kući koja je Ivanu poznata. U kući djevojke koja je izliječena prošle godine." Uđu u grad Jeruzalem, prođu dobrim dijelom gusto naseljenog predgrađa Ofela sve do jedne bijele kućice. Isus uđe sa svojim milim pozdravom u kuću čija su vrata pritvorena, a iz nje dođe ljupki glas Marijin, i srebrni glas Analije i dublji glas njezine majke. Djevojka padne ničice klanjajući se, majka klekne , Marija ustane. Željeli bi zadržati Učitelja s Majikom. Ali Isus, obećavši da će se vratiti jednog drugog dana, blagoslovi i oprosti se s njima. Petar pođe sretan s Marijom. Oboje drže dječaka za ruku i izgledaju sretna malena obitelj. Mnogi se okrenu da ih pogledaju. Isus promatra njihov odlazak s osmijehom. "Šimun je sretan!" uskrikne Revnitelj. "Zašto se smiješ, Učitelju?" upita Jakov Zebedejev. "Jer u onoj grupi vidim veliko obećaje." "Kakvo, Brate? Što vidiš?" upita Tadej. "Ovo vidi: da ću mirno moći otići, kad bude čas. Ne moram se bojati za Svoju Crkvu. Ona će biti malena i slabašna kao i Marcijam. Ali će tu biti Moja Majka da je ovako drži za ruku i da joj bude Majka; i bit će tu Petar da joj bude otac. U njegovu poštenu i žuljavu ruku mogu bez brige staviti ruku Svoje Crkve koja će se rađati. On će joj dati jakost svoje zaštite. Moja Majka snagu svoje ljubavi. I Crkva će rasti ... kao Marciam... Uistinu on je dijete-simbol! Bog blagoslvio Moju Majku, Mog Petra i njihovo i naše dijete! Sad idemo k Ivinani..."
Ponovno je večer u kući u Betaniji. Mnogi, umorni, već su se povukli. Ali Petar šeta amo-tamo po stazi dižući vrlo često glavu prema terasi gdje sjede razgovoarajući Isus i Marija. Ivan iz Endora, naprotiv, razgovara s Revniteljem, a sjede ispod jednog mogranja koji je sav u cvatu.
Marija je već mnogo govorila. Isus joj na to kaže: "Sve što si Mi kazala sve je vrlo pravednoi imat ću na pameti pravednost toga...Petar je vrlo dobar. Za njega bih učinio bilo što jer zaslužuje." "Da Te čuje, rekao bi Ti sa svojim dobrim prostodušnim osmijehom: ' E, Gospodine, to nije istina!' I imao bio pravo." "Zašto, Majko?" Ali se Isus već smiješi jer je razumio. "Jer nećeš da ga zadovoljiš davši mu sina. Kazao mi je sve svoje nade, svoje želje... i tvoja odbijanja." "A nije ti kazao razlog s kojim sam ih opravdao?" "Jest. Rekao mi je razloge i dodao: 'Istina je... ali ja sam čovjek, siromašan čovjek. Isus uporno u meni vidi velikog čovjeka. Ali ja znam da sam vrlo bijedan, i zato... bi mi mogao dati jedno dijetee. Bio sam se oženio zato da bih ga dobio... umrijet ću a neću ga imati.' I rekao je, spomenuvši dječaka koji ga je, sretan zbog lijepe haljine što ju je Petar kupio, poljubio govoreći mu: 'Ljubljeni oče' - rekao je: Vidiš, kad mi to malešno biće, koje još pred samih deset dana nisam poznavao, tako kaže, osjećam da postejm mekši od maslaca i slađi od meda, i plačem jer ... mi ga svaki dan koji prolazi odnosi, odnosi mi to dijete..." Marija ušuti promatrajući Isusa, proučavajući ga u licu, čekajući jednu riječ... Ali Isus je stavio lakat na koljeno, glavu na ruku i šuti gledajući prostrani zeleni voćnjak. Marija mu uzme ruku, i gladi je i kaže: "Šimun ima tu veli k u želju... Dok sam išla s njim, samo mi je o njoj govorii, i s razlozima tako opravdanim da nisam mogla reći ništa da ga ušutkiam. To su bili isti razlozi o kojima promišljamo sve mi, žene i majke. Dječak nije kršan. Kad bi bio kao što si bio Ti... o, onda bi bez strraha mogao ići u susret životu učenika! Ali je tako slabašan!... Vrlo bistar, vrlo dobar... ali ništa više. Kad je neki grličić nježan, ne možeš ga brzo baciti da leti kao što se radi s jakim. Pastiri su dobri... ali još uvijek muškarci. Djeci su potrebne žene. Zašto ga ne pustiš Šimunu? Dok mu uskračuješ čedo upravo od njega rođeno, shvaćam razlog. Naše djetešce je kao sidro. A Šimun koji je određen za toliku sudbinu, ne smije imati sidra da ga zadržavaju. No ipak se možeš složiti s time da on mora biti 'otac' sve djece koju ćeš mu ostaviti. Kako može biti otac ako nije prošao školču s jednim djetetom? Otac mora viti blag. Šimun je dobar, ali blag nije. Nagao je i nepopustljiv. Samo jedno maleno stvorenje može ga naučiti finoj vještini obazrivosti prema slabima... Promisli tu Šimunovu sudbinu... Ipak je tvoj nasljednik! Ah, kad moram kazati tu okrutnu riječ! Ali za svu bol koja me stoji kazati je saslušaj me. Nikada Ti ne bih savjetovala nešto što ne bi bilo dobro. Marcijam... Ti hoćeš da ga učiniš savršenim učenikom... Ali još je dijete. Ti ćeš ...otići prije nego on bude čovjek. Kome ga onda dati boljemu nego Šimunu da dopuni njegovu naobrazbu? Napokon Ti znaš kako je siromašnog Šimuna, i zbog Tebe, mučila njegova punica. A ipak nije ponovno uzeo ni mrtve svoje prošlosti, svoje slobode od prije godinu dana, da bi ga pustila na miru punica, koju ni Ti nisi mogao promijeniti? A ono siromašno stvorenje od njegove žene? Ah, toliko želi ljubiti i biti ljebljena? Majko...o! Muž? Jedan dragi samovoljac... Nikada joj se nije poklonila neka pažnja bez velikog zahtjevanja... Siromašna žena!... Ostavi joj to dijete. Čuj, Sinko. Zasada ćemo ga povesti sa sobom. I ja ću doći u Judeju. Povest ćeš me sa sobom k jednoj mojoj drugarici iz Hrama i gotovo rođakinji, jer potjeće od Davida. Stanuje u Betsuru. Rado ću je vidjeti ako je još na životu. Zatim na povratku u Galileju, dat ćemo ga Porfiriji. Kad budemo u blizini Betsaide, uzet će ga Petar. Kad dođemo ovamo, daleko, dječak će biti s njom. Oh, ali Ti se sada smiješiš! Dakle zadovoljavaš Svoju Mamu. Hvala, moj Isuse." "Da, neka bude kako Ti želiš." Isus ustane i glasno pozove: "Šimune Jonin, dođi ovamo." Petar skoči i pretrči stube. "Dođi ovamo, čovječe koji prisvajaš i kvariš!" "Ja? Zašto? Što sam učinio, Gospodine? - "Pokvario si mi Majku. Radi toga si htio biti sam. Što da ti učinim?" Ali Isus se smiješi i Petar se ohrabri. Kaže: "Ah, baš si me prestrašio! Ali sada se smiješ... Što želiš od mene, Učitelju? Život? Drugo više nemam nego njega jer si mi uzeo sve... Ali ako želiš, dat ću ti ga." "Ne želim ti uzeti. Nego ti želim dati. Međutim nemoj iskorištavati pobjedu i ne odaj tajne drugima, prefrigani čovječe, koji pobjeđuješ Učitelja oružjem majčinske riječi. Dobit ćeš dijete, ali..." Isus ne može nastaviti govor jer Petar, koji je bio kleknuo, skoči na noge i poljubi Isusa s takvom žestinom te mu prekine riječ. "Zahvali Njoj, a ne Meni. Ali međutim imaj na pameti da ti ovo mora biti od pomoći, a ne na smetnju..." Gospodine, nećeš se morati kajati zbog dara... O Marijo! Uvijek bila blagioslovljena, Ti sveta i dobra." I Petar, koji se opet spustio na koljena, upravo plače ljubeći Marijinu ruku.
