Napustivši Betaniju u cik zore Isus ide prema Betlehemu sa svojom Majkom, Marijom Alfejevom i Marijom Salomom. Iza njega idu Apostoli. Šimun Jonin pođe naprijed, dođe do Isusove skupine i upita: "Zar se ovuda ide u Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli jednim drugim putem." "Istina je, odgovori Isus. Ali išli smo onim putem zato što smo dolazili iz Jeruzalem. Ovim putem je kraće. Kod Rahelina groba, što ga žene žele vidjeti, rastat ćemo se, kako ste prije nekoliko vremena odlučili. Kasnije ćemo se sastati u Betsuru, gdje se moja Majka želi zaustaviti." "Jest, to smo kazali... Ali bi bilo tako lijepo kad bismo bili svi ondje..., osobito Majka..., jer napokon Ona je Kraljica Betlehema i Špilje, i Ona znade baš dobro sve...Bilo bi različito... kad bismo o tome čuli od Nje, eto." Isus se smiješi gledajući Šimuna koji na dražestan način podmeta svoju želju. "Koju špilju?" upita dječak Marcijan. "Špilju gdje se je Isus rodio." "O, krasno! Idem i ja!..." "Doista bilo bi lijepo! "kažu Marija Alfejeva i Saloma. "Vrlo lijepo!... Značilo bi vratiti se unatrag... kad svijet, istina nije znao za Tebe, ali Te još nije mrzio... Značilo bi opet nači ljubav jednostavnih, koji nisu znali drugo do vjerovati i ljubiti, ponizno i s vjerom... Značilo bi odložiti ovaj teret gorčine koji mi tišti Srce otkako znam da Te ovako mrze, odložiti ga ondje u Tvoje jasle... Mora da je ondje ostala milina Tvoga pogleda, Tvoga disanja, Tvoga nesigurnog smiješka, ondje... pa bi mi sve to milovalo Srce... Tako je ogorčeno!..." Marija govori tiho, sa željom i tugom. "Kad je tako, onda ćemo ići onamo, Mama. Vodi nas Ti. Danas si Ti Učiteljica, ja Ja Dijete koje uči." "Ne, Sinko! Ne! Ti si i sada Učitelj..." "Ne, Majko. Šimun Jonin je dobro kazao. U Betlehemskoj zemlji Ti si Kraljica. On je Tvoj prvi dvorac. Marijo od roda Davidova, vodi ovaj Mali narod u Tvoja obitavališta." Nastavljaju putem kroz svježu dolinu koja se pruža u smjeru istok-zapad. Putem lagano skrenu prema sjeveru da zaobiđu jedan brežuljak koji je izbočen, i tako stignu na cestu što iz Jeruzalema vodi u Betlehem upravo kod kubeta Rahelina groba, nad kojim je okrugla kupolica. Svi mu pristupe s poštovanjem da se pomole. "Ovjde smo se Ja i Josip zaustavili... Sve je isto kao i onda. Različito je samo godišnje doba. Onda je bio studeni dan mjeseca Kisleva. Prije je kišilo pa su ceste postale glibave, zatim je dunuo ledeni vjetar i možda je u noći pala slana. Putovi su se stvrdnuli, ali pošto su bili veoma izbrazdani od kola i od mnoštva ljudi, bijahu kao more puno lađa, pa je mome magarčiću bilo veoma teško..." " A Tebi ne, Majko Moja?" " O Ja sam imala Tebe! " i pogleda Ga tako blažena lica da je sve ganulo. Zatim nanovo počne govoriti: "Bližila se večer i Josip bijaše vrlo zabrinut... Oštar vjetar sve je više jačao... Ljudi su žurili prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su grdili moga magarčića, koji je išao tako polagano, tražeći mjesto gdje da stupi kopitima... Činilo se kao da zna da si Ti tu... i da snivaš posljednji san u koljevci moga krila. Bijaše studeno. .. Ali Ja sam bila ražarena. Osjećala sam da Ti dolaziš..." "Dolaziš? Mogla bi kazati: 'Bijah tu, Mama, već devet mjeseci." "Jest. Ali sada bijaše kao da dolaziš s Nebesa. Nebesa se spuštahu, spuštahu se nada Me i Ja gledah nihov sjaj... Gledah Božanstvo gdje plamti u raosti Tvojeg skorog rođenja, i taj me Oganj prožimaše, zapaljivaše me, odvajaše me od svega... Studen... vjetar... mnoštvo...ništa! Ja gledah Boga... Od vremena do vremena uspjevah, uz napor, vratiti svoj Duh na zemlju i osmijehivah se Josipu koji se bojao studeni i napora za Mene, koj vođaše magarčića od straha da se ne spotakne, i koji Me umatao u gunj od straha da se ne prehladim... Ali ništa se ne mogaše dogoditi. Ne osjećah drmanja. Činilo mi se da hodam zvijezdanim putem, između sajnobijelih oblaka, podržavana od Anđela... I osmijehivah se... Najprije Tebi--- Gledah Te, kroz zastor tijela, kako spavaš stisnutih šaćoca u svojem krevetiću od živih ruža, moj ljiljanov Pupoljče... Zatim se osmijehivah zaručniku tako žalosnom, tako žalosnom, da ga osokolim... Zatim ljudima koj ne znadijahu da već dišu na Spasiteljevom zraku... Zaustavili smo se kod Rahelina groba da se magarčić časkopm odmori i da pojedemo malo kruha i maslina, poputnine nas siromaha. Ali Ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna... Bijah nahranjena od svoje radosti... Opet smo krenuli... Dođide. Pokazat ću vam gdje smo sreli pastira... Ne bojte da ću pogriješiti. Ja ponovno proživljavam onaj čas i pronalazim svako mjesto, jer sve vidim kroz veliku anđeosku svjetlost. Možda je Anđeoska Četa ponovno ovdje, nevidljiva tijelima, ali vidljiva dušama, sa svojom sjajnom bjelinom, pa se sve otkriva i sve je označeno. Oni ne mogu pogriješiti, a vode Me... na moju radost i na vašu radost. Evo: Ilija je došao od one njive na ovu sa svojim ovcama i Josip ga je zamolio mlijeka za mene. I ondje, na ovoj livadi smo se zaustavili dok je on muzao toplo i okrepljujuće mlijeko i davao svoje savjete Josipu. Dođite, dođite... Evo, evo staze kroz posljednju dolinicu prije Betlehema. Krenuli smo njome jer glavna cesta, tu u blizini grada, bijaše vreva osoba i jahačih životinja... 
Evo Betlehema! O dragi! Draga zemljo m0jih otaca, koja si mi dala prvi cjelov Moga Sina! Ti si otovrena, dobra i mirisna kao kruh po kojem imaš ime (Beth . lehem znači 'kuća kruha ) da dadeš pravi Kruh svijetu koji umire od gladi! Zagrijala si me kao majka u kojoj je ostala majčinska ljubav Rahelina, sveta zemljo davidovskoga Betlehema, prvi Hrame Spasitelju, Zvijezdi jutarnjoj rođenoj od Jakova da čitavom čovječanstvu označi pravac prema Nebesima! Gledajte kako je lijepa sada u proljeće! Ali i onda bijaše lijepa, premda njive i vinogradi bijahu goli! Tanak veo slane sjajio se na golim granama, i bijahu posute dijamantima, kao da su umotane u neopipljivi rajski veo. Ognjište svake kuće se dimilo jer je večera bila sasvim blizu i dim koji se dizao od jedne do druge svelike stepenice obronka sve do ove glavice odavaše grad, također zastrt... Sve bijaše nevino, sabrano, u iščekivanju... Tebe, Tebe, Sinko! Zemlja je osjećala da dolaziš... A bili bi Te osjetili i Betlehemci, jer nisu zli, iako vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli ugostiti... U čestitim i dobrim kućama Betlehema tiskali su se, drski kao i uvijek, gluhi i oholi, oni koji su takvi i sada, a oni nisu mogli osjećati Tebe... koliko samo bijaše ondje farizeja, saduceja, Herodovaca, pismoznanaca, pristaša Esena! Ah, i sadašnja njihova tupost posljedica je njihove ondašnje tvrdoće srca. One večeri zatovrili su srce ljubavi prema sovjoj siromašnoj sestri... pa su ostali, a i ostaju u tami. Već onda su odbili Boga odbivši od sebe ljubav prema bližnjemu. 
Dođite. Idemo k Špilji. Ne koristi ući u grad. Najvećih prijatelja Moga Djheteta nema više. Dovoljna je prijazna priroda, sa svojim kamenjem, sa svojim potokom, sa svojim drvima za loženje vatre. Priroda koja je osjetila da dolazi njezin Gospodin... Evo dođite bez straha. Obiđe se ovuda... Eno tamo ruševna Davidove kule. O kule meni draže od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljen potoče! Blagoslovljeno drvo koje si se pomoću vjetra kao čudom lišilo tolikih grana da bismo mi našli drva i mogli naložiti vatru." Marija hitro silazi k Špilji, prijeđe preko malenog potoka po dasci koja služi kao most, potrči na čistinu što je ispred razvalina i padne na koljena na ulazu u Špilju, prigne se i poljubi tlo. Svi ostali je slijede. Ganuti su...Čini se da dječak, koji je ni časa ne pušta, sluša čudesnu pripovijest i njegove crne očice gutaju Marijine riječi i pokrete ne gubeći ni jednoga. Marija ustane i uđe govoreći: "Sve, sve je kao onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo kad sam ja ušla. Onda, istom onda, sjahavši s magarčića, osjetih kako sam umorna i smrznuta... Pozdravio nas je jedan vol. Pođoh k njemu da osjetim malo topline, da se naslonim na sijeno... Josip je ovdje gdje se nalazim prostro sijena da mi napravi krevet, a osušio ga je za mene kao i za Tebe Sinko, na vatri što ju je užgao u onom kutu..., jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao dvoje braće izgubljene u noćnoj tami, pojeli smo svoj kruh i sir, a onda je on pošao onamo da potiče vatru, skinuvši ogrtač da zatvori ulaz... U stvari spustio je veo ispred Slave Božje koja je silazila s Nebesa, Ti moj Isuse,... a Ja sam bila na sijenu, u blagoj toplini dviju životinja zaogrnuta svojim ogrtačem i vunenim gunjem... Dragi moj zaručnik! U onom času punom strepnje u kojemu bijah sama pred tajnom prvog materinstva, koji je uvijek za ženu pun nepoznanica, a za mene u mojem jedinstvenom materinstvu pun i tajne: što to znači vidjeti Sina Božjega gdje izlazi iz smrtnoga tijela, on, Josip, bijaše mi poput majke, bijeaše anđeo..., moja utjeha.. onda, uvijek. A zatim muk i san koji se spustiše da obuzmu Pravednika..., da ne vidi ono što je za mene bio svagdašnji Božji cjelov... A za mene, nakon stanke za ljudske potrebe, eto silnih valova ekstaze koji su dolazili od rajskoga mora, a koji me iznova dizahu na sjajne vrhove valova sve viših i viših, noseći me sa sobom gore, gore, u ocean svjetlosti, svjetlosti, radosti, mira, ljubavi, dotle da sam se našla izgubljena u Božjem moru, u Božjem krilu... Još jedan glas sa zemlje: "Spavaš li Marijo?" O tako dalek glas!... Jeka, sjećanje na zemlju!... A tako slabašan, te se duša i ne trgnu, pa ne znam kako odgovorih, dok se dalje dižem u taj bezdan Vatre, beskrajnog Blaženstva, predspoznaje Boga... sve do Njega, do Njega... Ah, amo jesi li Ti koji si mi se rodio, ili sam Ja ta koja sam se one noći rodila od Trojsrtvenih bljeskova? Jesam li Ja ta koja sam dala tebe, ili si me Ti upio da mi dadeš? Ne znam... A zatim spuštanje, od Kora do Kora, od zvijezde do zvijezde, od sloja do sloja, spuštanje blago, polagano, tiho kao spuštanje cvijeta što ga orao odnio u visinu a onda ga pustio i koji se spušta polagano, na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom nebu, dok se opet ne nađe na rođenoj grudu... Moj dijademe: Ti! Ti na mojem Srcu... Poklonila sam Ti se klečeći, a onda Te ljubila sjedeći ovdje. Napokon sam Te mogla ljubiti bez zapreke tijela. A odavle sam se maknula da Te ponesem ljubavi onoga koji je bio dostojan da Te kao i Ja ljubi među prvima. A ovdje, između ova dva priprosta stupa, prikazala sam Te Ocu. A ovdje si pervi put počivao na Josipovom srcu... A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te njihala, a Josip je sušio sijeno na vatri i onda ga čuvao toplim stavljajući ga svoje prsi, a zatim ondje da ti se oboje klanjamo, ovako, ovako, nagnuti nad Tobom kao i Ja sada, da gutamo Tvoj dah, da gledamo do kojeg poništenja može dovesti Ljubav, da ronimo suze koje se sigurno rone u Nebu od neiscrpne radosti zbog gledanja Boga." Marija koja se kretala amo-tamo obnavljajući svoje uspomene, pokazujući mjesta, zadahnuta od ljubavi, sa sjajem suza u plavim očima i radosnim smiješkom na usnama, stvarno se sagne nad svojim Isusom, koji je sjeo na jedan veliki kamen dok ona obnavlja uspomene, i poljubi Ga u kosu plačući, klanjajući se kao onda.... " A zatim pastiri... unutra, ovdje, da se poklone sa svojom dobrom dušom i s velikim uzdahom zemlje koja je ulazila s njima, s njihovim mirisom ljudskosti, stada, sijena. A vani i posvuda Anđeli da Ti se poklone u svojoj ljubavi, sa svojim pjevanjem što ga ljusko stvorenje ne može ponoviti i s nebsekom ljubavlju, sa zrakom Neba koje je s njima ulazilo, što su ga oni donosili u svom sjaju... Tvoje rođenje Blagoslovljeni!..." Marija se spustila na koljena uza svoga Sina i plače od ganuća glavom nagnuta na njegova koljena. Nitko se ne usuđuje govoriti kroz netko vrijeme. Više ili manje ganuti nazočni se obaziru naokolo kao da se nadaju da će između paučine i hrapava kamenja vidjeti prizor koji je opisan... Marija dođe k sebi i kaže: "Eto, ispripovijedila sam beskrajno jednostavno i beskrajno veliko rođenje svoga Sina. Sa svojim ženskim srcem, ne učiteljskom mudrišću. Drugo ničega nema, jer je to bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine." "Ali sutradan? I dalje?" pitaju mnogi, među njima dvije Marije.
/nastavak na poćetku Došašća/
