Prema Nazaretu Isus nastavlja put sa Petrom i Tomom. Isus upita: "Jeste li zadovljni vas dvojica što idete sa Mnom u Nazaret ?" te rukama obujmi ramena Petra i Tome. "Još pitaš?" kaže Petar u svojoj uzbuđenosti. Toma mirniji, ali ugojena lica koje se žari radošću, nadoda: "Ne znaš li da je za mene stajati blizu tvoje Majke takva milina da ne nalazim riječi kako bih ti to iskazao? Marija je moja ljubav. Nisam djevac i nisam imao ništa protiv toga da osnujem obitelj, već sam bacio pogled na neke djevojke, neodlučan koju da izaberem za ženu. Ali sada! Ali sada! Hej! Moja je ljubav Marija! Neosvojiva ljubav za osjećaj Ali osjećaja nestaje čim se na Nju pomisli! Ljubiti nju razveseljuje duh. / Do te spozneje su došli kasnije mnogi Sveci: Toma Akvinski, Toma iz Vilanova pa Sveti Bonaventura: da je Blažena Djevica Marija unatoč savršene fizičke ljepote, bila toliko Sveta, da bi u onome koji ju je gledao, ne samo gasila svaku požudu, nego da je činila duh djevičanskim i smirivala osjećaje onomu koji se Njoj približavao/ Ah! Štogod sam vidio na ženama, pa i na onim najdražima kao što su moja majka i moja sestra blizanka, sve dobro što opažam na njima, ja uspoređujem s onim što opažam na Tvojoj Majci i kažem u sebi: "U Njoj je sva Pravednost, sva Milost i Ljepota. Njezin ljupki duh je vrt rajskog cvijeća... njezin lik pjesma..." Oh! Mi se Izraelci ne usuđujemo misliti na Anđele i sa strahopočitanjem promatramo Kerube u Svetinji nad Svetinjama! ... Ludi li smo! A nemamo deset puta veće strahopočitanje gledajući Nju! Nju, koja, u to sam sigurna, u očima Božjim nadilazi svaku Anđeosku ljepotu..." Isus gleda zaljubljenjika u svoju Majku koji izgleda da se produhovljuje, toliko mu njegov osjećaj prema Mariji mijenja izraz dobroćudnog lica. "Pa dobro, više ćemo sati boraviti s Njom. Zadržat ćemo se sve do prekosutra. Zatim ćemo poći u Tiberijadu, da vidimo dvoje dječice, te uzeti lađu za Kafanaum." "A u Betsaidu?" pita Petar. "Na povratku, Šimune. Na povratku ćemo poći tamo i preuzeti Marcijama za pashalno hodočašće."
***
Većer je istoga dana, u Nazaretu, u mirnoj kućici gdje Petar i Toma već spavaju. Odvija se mili razgovor između Majke i Sina. "Sve je išlo dobro, Majko moja. Oni su sada na miru. Tvoje su molitve pomogle putnicima, a sada, poput rose na uvelom cvijeću, oni liječe svoju bol." "Ja bih htjela izliječiti Tvoju bol. Sine moj. Koliko li si morao pretrpjeti! Gledaj. Ovdje na tvojim sljepoočicama se uleglo meso, pa i ovdje na jabučicama; a jedna bora ti sječe čelo kao trag mača. Tko Te tako izranio, Srce Moje?" "Bol što sam morao zadavati bol, Mama." "Samo to, moj Isuse? Nisu li Ti zadali neugodnosti Tvoji učenici?" "Ne. Mama. Imali su svetačku dobrotu." "Oni što su bili s Tobom... Ali ja kažem: svi..." "Ti vidiš da sam doveo Tomu da ga nagradim, a htio sam dovesti i one koji nisu bili ovdje zadnji put. Ali morao sam ih poslati na drugo mjesto, naprijed..." "A Juda iz Keriota?" "Juda je s njima." Marija zagrli svoga Sina, i nasloni glavu na njegovo rame, plačući. "Zašto plačeš, Mama?" pita Isus milujući joj kose. Marija šuti i plače. Tek na treći put šapene: "Radi svoga straha... Uvijek želim da te napusti... Ja griješim, zar ne, želeći to? Ali je to toliko jak , toliko jak strah, što ga imam od njega, za Tebe..." "Samo kada bi nestao u smrti promijenile bi se stvari. Ali zašto bi morao umrijeti?" "Nisam toliko zla da bih to željela... I on ima majku! I ima dušu... Dušu koja se još može spasiti... Ali... oh, Sine moj! Ne bi li za njega smrt bila jedno dobro?" Isus uzdiše i šapće: " Za tolike bi smrt bila dobro... " ... "Ali pričaj mi, ako nisi baš umoran..." Isus pripovijeda sve, osim svoga trpljenja u pećini Jiftaelskoj, Majci koja Ga pažljivo sluša.
