petak, 1. lipnja 2012.

Bogorodica poučava Judu Iškariota u Nazaretu

Kuća u Nazaretu imala bi biti najpogodnija za uzdizanje duha. U Njoj je mir, tišina, red. Svetost izgleda da izbija  iz stijenja njezinih, da isparava iz biljaka u vrtu, da kiši iz vedra neba koje joj je nebeska kupola U stvarnosti izbija iz One  koja u njoj stanuje, a koja se  kreće žustro i tiho svojim neokaljanim mladenačkim pokretima, s laganim korakom koji je imala kad je tu ušla kao zaručnica i s istim blagim smiješkom  koji smirije i miluje.   Marija ide hitro od golubinjaka k maloj česmi koja curi kod špiljice, pa od ove u kuću, za svoje posloslove , pa makar u svom poslu, ipak nalazi vremena da se divi cvijeću ili golubovima koji poskakuju po stazaama ili kruže povrh kuće i vrta.
Vraća se Juda Iškariot, naprćen biljkama i sanducima: "Pozdravljam te, Majko. Dali su mi sve što sam htio. Ja sam žurio da ne pretrpe štetu. Ali se nadam da će se svi uhvatiti kao kozja krv. U godini  koja dolazi imat ćeš perivoj sliučan košarici cvijeća. I tako ćeš se sjećati jadnog Jude i njegova boravka ovdje."- govori vadeći s pomnjom iz jedne torbe biljke s njihovim korijenjem oko kojih je zamlja i vlažno lišće, a iz druge torbe vadi još druge sadnice.
"Ja ti zahvaljujem Juda. Baš mnogo. Ne možeš pojmiti kako se veselim onom grmu kozje krvi kod špiljice. Kad sam bila mala, tamo... pri kraju onih polja, negda naših, bila je jedna još ljepša, i bršljan i kozja krv krasili je svojim granama i cvijećem, služeći kao zavjesa i zaštita malenim ljiljanima koji su iznutra rasli u špilji potpuno zelenoj od nježnog veza viline kose. Jer je upravo tamo bila izvor-voda.     U Hramu sam uvijek mislila na onu špilju, i tebi to kažem, kad sam se molila pred Zastorom Svetoga, ja hramska djevica, nisam osjećala Boga u većoj mjeri nego ovdje. Dapače, moram reći da sam se tamo  prisjećala slatkih razgovora moga duha s mojim Gospodinom... Moj Josip mi je našao ovu s mlazom vode kao korisnu, ali više zato da me razveseli sa špljicom po uzoru na onu. Josip je bio dobar i u najmanjim stvarima... I tu je posadio jednu kozju krv i bršljen koji još živi, dočim je kozja krv uginula  u godinama izbjeglištva... Poslije ju je opet posadio. Ali je uginula pred tri godine. Sada je ti opet nanovo vraćaš. Primila se, vidiš li? Vrlo si dobar kao vrtlar."
"Da. Kada sam bio dječak vrlo sam volio biljke i mama me je učila kako ću ih uzgajati... Sad opet postajem dječakom, uz Tebe, Majko, i  ponovno nalazim negdašnju sposobnost. Da ti ugodim.Ti si tolko dobra sa mnom!" odgovara Juda, radeći kao vještak posađujući svoje biljke na zgona mjesta.     "Evo, gotovo je, Majko. Sad ću ih zaliti i bit će sve dobro." Zalijeva, a zatim pere ruke na izvoru.          Marija ga gleda, tako različitog od njezinog Sina, a isto tako različitog od onog Jude u časovima oluje, promatra ga, misli, pođe mu bliže pa mu stavlja jednu ruku na njegovu mišicu i milo ga zapita: "Jesi li sada bolje, Juda? Hoću reći u tvom duhu."   "Oh, Majko! Mnogo bolje! Sad sam miran. Pa i ti to vidiš. Nalazim zadovljstvo i spasenje u bezazlenim stvarima i boraveći s tobom. Ne bih trebao nikada izaći iz ovog mira, iz ove sabranosti. Ovdje... kako je daleko svijet od ove kuće!..." I Juda gleda, vrt, biljke, kućicu pa završava:""Ali kad bi stajao ovdje be bih nikad bio apostol! A ja želim to biti..."        "Ipak, vjeruj mi, bolje bi ti bilo biti jedna pravedna duša nego nepravedni  apostol. Ako shvaćaš da te veza sa svijetom uznemiruje, ako shvaćaš da ti hvale i časti apostola čine zlo, odreci se, Juda. Boljle je za tebe biti jedan jednostavni vjernik u mome Isusu, ali sveti vjernik, nego grešni apostol."   Juda spušta glavu zamišljen. Marija ga ostavlja u njegovom razmišljenju i ulazi u kuću na svoje poslove. Juda neko vrijeme stoji mirno, zatim se ušeta gore dolje ispod sjenice. Ima ruke prekrižene, glavu prignutu. Misli, misli i prolazi govore ći sam sa sobom i gestikulira... Neshvatiljiv monolog. Ali su pokreti nekoga koji je u velikoj oprečnosti ideja. Izgelda kao da moli i da odbija, ili se žali, ili nešto proklinje, te prolazi od upitnog izgleda na prestrašeni i tužni, dok ne poprimi lice najgorih časova s kojima se naglo zaustavlja na pola staze, i ostaje tako neko vrijeme s licem pravoga đavla.. I tada stavi ruke na lice i pobježe na strminu maslina, da ga ne vidi  Marija, i plače s licem sakrivenim među rukama, sve dok se ne smiri i ostade stojeći s leđima naslonjenim na jednu maslinu, kao izvan sebe....Druge večeri Juda se penje na terasu gdje Marija s rukama u krilu promatra nebo prepuno zvijezda, i u malom svjetlu od svjetiljke koju je Juda upalio da uzađe uz stepenice, vide se dvije brazde od suza koje se svjetlucaju na Marijinim obrazima. "Zašto plačeš. Majko?" pita sa tjeskbnom zabrinutošću Juda.  "Jer mi se čini da je svijet prepun zasjeda više nego nebo ima zvijezda. Zasjeda na mog Isusa..." Juda je uporno i pažljivo gleda. Smućen je. Ali ona blago završava:  Ali me ohrabruje ljubav učenika...Ljubite mnogo moga Isusa... Ljubite Ga... Hoćeš li ostati, Juda? Ja silazim u svoju sobu. Već je Marije Kleofina legla nakon što je pripravila kavasac za sutra."  "Da. Ja ostajem. Ovdje je ugodno." "Mir bio s tobom, Juda."  "Mir bio s tobom, Marijo."