petak, 2. kolovoza 2013.

Marija iz Nazareta Tješiteljica

Isus je stigao u Lazarovu kuću na brdu Sionu, i kuca. Levi mu otvara. "Ti, Učitelju? Gospodarice spavaju. Zašto nisi poslao kojeg slugu, ako Ti je bilo nešto potrebno.?"  - "Ne bi ga pustili da prođe." - "Ah, istina je! Ali kako si Ti prošao?" - Ja sam Isus iz Nazareta. I legionari su Me pustili proći. Ali, Levi, to nije za govoriti." -"Neću nikome reći... Bolji su oni od mnogih naših!" - Povedi Me onamo gdje spava moja Majka i ne budi nikoga u kući." - "Kako hoćeš, Gospodine. Lazar je naredio svim svojim službenicima u  kući da Te slušaju u svemu, bez rasprave i otezanja. Malo pred zoru je to naređenje donio sluga, mnogi sluge, svim kućama. Slušati i šutjeti. To ćemo i činiti. Vratio si nam gospodara..." - Čovjek hitro korača širokium hodinicima, nalik galerijama, sjajne Lazarove palače na brdu Sion, a svjetlo što ga nosi u rukama fantastično osvjetljuje namještaj i tapiserije koje rese ove široke hodnike.  Čovjek se zaustavi ispred zatvorenih vratiju: "Tu je Tvoja Majka".  - "A svjetlo? Zar ga nećeš? Ja se mogu vratiti po mraku. Poznajem ovu kuću. Ovdje sam rođen." - "Ostavi ga. I ne diži ključa iz vratiju. Brzo ću izići." -"Znaš gdje ćeš me naći. Zatvorit ću iz opreznosti. Ali bit ću spreman da otvorim vrata čim dođeš." - Isus ostaje sam. Polako zakuca, udarcem lakim da ga može čuti samo osoba koja je vrlo budna. Šum unutar sobe,kao od stolice koju se pomakne, i tihi šum koraka te prigušen glas: "Tko kuca?" - "Ja, Mama. Otvori Mi." Vrata se odmah otvore. Mjesečina je jedino svjetlo što osjetljuje sobu i širi svoje zrake na netaknut krevet. Jedna je stolica blizu prozora širom otvorena nad tajnom noći.  "Još nisi spavala? Kasno je!" - Molila sam... Dođi, Sine moj. Sjedi ovdje gdje sam ja bila." i pokaže na stolicu pokraj prozora. "Ne mogu se zadržavati. Došao sam te uzeti da pođemo k Elizi u Ofel. Analija je mrtva. Niste to još znali?" - "Ne. Nitko... Kada, Isuse?" - "Nakon mog prolaska." -  Nakon tvog prolaska! Za nju si, dakle, bio Anđeo oslobođenja? Njoj je ova Zamlja bila prljava tamnica! Sretne li  nje! Željela bih biti na njezinom mjestu! Umrla... naravnom smrću? Hoću reći: ne nesretnim slučajem?" - "Umrla je od radosti, iz ljubavi. To sam saznao kad sam već bio na uzbrdici prema Hramu. Dođi sa mnom. Mama. Mi se ne bojimo da ćemo se onečistiti što ćemo  tješiti majku koja je na rukama imala kćer  koja je umrla od nadnaravne radosti...  Naša prva djevica! Ona što dođe  k Tebi u Nazaret, da Me  pronađe i zamoli za ovu radost... Daleki i vedri dani!" - "Prekjučer je pjevala kao zaljubljena grmuša i ljubila me govoreći: 'Ja sam sretna!'  i bila je željna čuti sve o Tebi. Kako Te je Bog oblikovao. Kako je mene odabrao. I o mojim prvim treptajima srca kao posvećene Djevice... Sada razumijem... Spremna sam, Sine." -Marija je, govoreći, sredila pletenice što ih je imala spuštene niz ramena i zbog kojih je izgledala djevojački, i stavila je veo i plašt. Izlaze uz što je moguće manji šum. Levi je već kod vrata. Objašnjava:  "Više volim ovako... Zbog svoje žene... Žene su znatiželjne. Postavila bi mi stotinu pitanja. Ovako ne zna..." - Otvori i sprema se da zaključa. Isus kaže: "Tijekom ove iste straže dovst ću svoju Majku natrag." - "Bit ću budan ovdje blizu. Bez straha."  -"Mir tebi." - Idu tihim i praznim ulicama s kojih se mjesec polako povlači, ostavjetljujući još jedino vrhove visokuh kuća sionskih brežuljaka. Više je osvijetljeno predgrađe Ofel, sa skromnim i nižim kućicama.  - Evo Analijine kuće. Zatvorena. Šutljiva. Uveli cvjetovi još su na dvjema stepenicama kuće. Možda baš oni što ih je djvica bacila prje smrti, ili oni što su pali s njene pogrebne ležaljke. - Isus kuca na vrata. Ponovno kuca... Šuštanje zastora na prozoru. Umorni glas: "Tko kuca?" - "Marija i Isus iz Nazareta", odgovori Marija. -  "Oh! Dolazim!.." - Kratko očekivanje, a zatim štropot pomaknutog zasuna. Vrata se otvore pokazujući iscrpljeno Elizino lice. Eliza se samo s mukom drži dovratnika i kada joj Marija ulazeći raskrili ruke, srući se na njezine grudi s promuklim jecajima, kao ona koja se već toliko isplakala da više nema glasa koji bi dodala svome plaču. - Isus zatvara ulaz i strpljivo čeka da njegova Majka smiri taj jad. Jedna soba je blizu vratiju. Svi uđu u nju, a Isus nosi svjetlo što ga je Eliza stavila na pod kod ulaza prije nego je otvorila vrata. Čini se kao da se plač majke ne može zaustaviti. Ona govori Mariji kroz promuklo jecanje. Majka govori Majci.  Isus, na nogama naslonjen uza zid, šuti... Eliza ne može naći razlog te smrti, koja se tako zbila.. I u svojoj boli krivnju baca na Samuela, nevjernog zaruičnika: "Slomio joj je srce, onaj prokleti! Ona nije govorila. Ali, sigurno je patila tko zna od kada! I za radosti, pri uskliku, puklo joj je srce. Neka je proklet dovijeka." - "Ne draga. Ne, nemoj proklinjati. Nije tako. Bog ju je toliko ljubio, da je htio upokojiti je. Ali da je i mrtva zbog Samuela - nije, ali pretpostavim to za trenutak - promisli kakvu je radosnu smrt imala i kako joj je po zlome činu prouzročio sretnu smrt!" --- " Ja je više nemam! Meni je mrtva! Meni je mrtva! Ti ne znaš što je to izgubiti kćer! Ja sam dva puta okusila tu bol. Jer, već sam je mrtvu oplakivala,kad ju je tvoj Sin ozdravio. Ali sada... Ali sada... On se nije vratio! Nije imao samilosti... Ja sam je izgubila! Izgubila! Moje stvorenje je već u grobu. Znaš li što je to gledati kako ti umire dijete? Znati da mora umrijeti.  Gledati ga mrtvog, kad si vjerovala da je ozdravilo i da je jako? Ne znaš. Ne možeš govoriti... Bijaše lijepa kao ruža koja se tek rascvetala na prvom suncu, dok se ovog jutra kitila.  Htjela je biti urešena s odjećom  što sam je naručila za svadbbu. Htjela se je uresiti vijencem kao zaručnica. Znam, više je voljela  rasplesti već gotovi vijenac i oruniti cvjetne lalatice i baciti ih na tvoga Sina, i pjevala je! Njezin glas je ispunjao kuću. Bila je ljupka kao proljeeće. Oči su joj od radosti blistale kao zvijezde i kao mekota od mogranja; bile su joj purpurne usne nad bjelinom zubi, a obrazi joj ružičasti i svježi kao mlade ruže što ih krasi rosa. Odjednom je problijedila kao liljan što se tek otvorio. I stavila mi se na grudi kao slomljena stabljika.. Ni riječi više! Ni uzdaha! Ni boje. Niti pogleda. Bijaše blaga, lijepa kao Anđeo Božji, ali bez života. Ti koja uživaš u trijumfu svoga Sina i imaš ga zdravog i jakog, ti ne znaš što je to moja bol. Zašto se nije vratio natrag! U čemu mu se zamjerila, i ja s njom, da se nije smilovao mojoj molitvi?"  - "Eliza, Eliza! Ne govori... Bol te čini slijepom i gluhom... Eliza, ti ne znaš moju muku. I ne znaš za duboko more koje će postati moja patnja. Ti si je vidjela blagu i lijepu kako se na tvojim rukama ukočila u miru. Na tovjim rukama. Ja... ja već više od trideset godina promatram svoje Stvorenje, i osim tijela glatkog i čistog koje promatram i miljem, ja vidim rane Čovjeka boli što će postati moje Stovrenje. Znaš li ti, koja kažeš da ja  ne znam što to znači vidjeti dijete kako dvaput ide u smrt i jedanput kako stvarno umire i ostaje u miru, znaš li ti što za jednu majku znači gledati ovo viđenje kroz toliko godina? Moj Sin! Evo ga! Već je obučen u crveno, kao da je izišao iz krvave kupelji. I brzo, uskoro, još neće ni pocrtniti lice tvojeg stvorenja u grobu, a ja ću ga vidjeti obučena u grimiz njegove Krvi. Krvi koju sam mu ja dala. I ako si ti prihvatila na srce svoju kćer, znaš li kakva će biti moja bol dok budem gledala kako umire moj Sin  kao zločinac na drvetu? Gledaj ga, Spasitelja sviju! U duhu i tijelu. Jer će tijela onih koje On spasi biti nepokvarljiva i blažena u Njegovom Krlajevstvu. I pogledaj me. Gledaj ovu Majku koja iz sata u sat prati i vodi- oh!  ja ga ne bi zadržala ni koraka - svoga Sina na Žrtvu! Ja te mogu razumjeti, jadna majko. Ali ti shvati moje Srce! Nemoj moga Sina mrziti. Analija ne bi izdržala  smrtnu borbu  svoga Gospodina. A njezin je Gospodin nju učinio  blaženom u času velike radosti." 
Eliza je prestala plakati pred tom objavom. Netremice gleda Mariju, blijedog mučeničkog lica opranog tihim suizama, gleda Isusa koji je samilosno promatra... i kliznu do nogu Kristovih jecajući. ""Ali ona mi je mrtva! Umrla mi je, Gospodine! Kao liljan, kao slomljeni liljan. O Tebi su pjesnici relki da ti se sviđa biti među ljiljanima! Oh , zaista. Ti, rođen od ljiljna - Marije, silaziš često među rascvjetane lijehe i od grimizinih ruža praviš bijele liljane i ubireš ih oduzimajući ih svijetu. Zašto? Zašto, Gospodine? Zar nije pravo da jedna majka uživa u ruži koju je rodila? Zašto poništavati tu grimiznu boju u hladnoj bjelini liljanove smrti?"  - "Ljiljani! Bit će simbol onih koji će Me ljubiti kao što je moja Majka ljubila Boga. Bijela Lijeha Božanskog Kralja."  - "Ali, mi majke ćemo plakati. Mi  majke imamo pravo na naša stvorenja. Zašto ih oduzeti životu? - Ne želim to reći, ženo. Ostat će kćeri, ali posvećene Kralju kao Djevice u Salomonovim palačama. Sjeti se Pjesme... I zaručnice bit će ljubljene, na Zemlji i u Nebui." -  "Ali, moje stvorenej je mrtvo! Mrtvo je!", i nastavi s plačem što razdire srce. - "Ja sam Usrsuće i Život. Tko vjeruje u Mene ako i umre živi,  i zasta ti kažem da ne umire dovijeka. Tvoja kći živi. Živi dovijeka, jer je vjerovala u Život. Moja će joj smrt biti potpuni Život. Upoznala je radost življenja u Meni prije nego što je upoznala bol vidjeti Me otrgnutog od života. Tvoja bol te čini slijepom i gluhom. Dobro kaže moja Majka. Ali uskoro ćeš reći ono što sam ti poručio ovog jutra: "Vjeruj to, ženo.  Užas čeka ovo mjesto. I doći će dan u koji će majke, pogođene kao ti, govoriti: "Slava Bogu koji je poštedio našu djecu od ovih dana". A nepogođene majke vikat će k Nebu: "Zašto, o Bože, nisi ubio našu djecu prije ovog časa?"  Vjeruj to ženo. Vjeruje mojim riječima. Ne podižući između Mene i Ananije pravi zatvarač koji odvaja: onaj koji nastaje od razlike u vijeri.  Vidiš li? Ja sam mogao i  ne doći. Ti znaš koliko Me mrze. Neka te  ne zavara trijumf jednog časa... u svakom uglu može se kriti zasjeda za Mene.  A došao sam sâm, noću, da te utješim i da ti kažem ove riječi. Ja suosjećam s bolima jedne majke. Ali zbog mira duše dolazim ti reći ove riječi. Imaj mir! Mir!" - Daj mi ga Ti, Gospodine! Ja ne mogu! Ne mogu u svojoj boli naći mira. Ali Ti, koji vraćaš život mrtvima i zdravlje umirućima, daj mir srcu izmučene majke." - "Neka tako bude, ženo. Mir tebi!" - Polaže na nju ruke blagolivljajući je i moleći u šutnji nad njom. Marija je pak poklekla pored Elize zaglivši je jednom rukom.  "Zbogom, Elizo. Ja odlazim..." - "Zar se nećemo više vidjeti, Gospodine? Ja neću izlaziti iz kuće mnogo dana, a Ti ćeš odavle otići nakon pashalnih blagdana. Ti..si još nešto malo  dio moje kćeri...., jer je Analija.... jer je Analija živjela u Tebi i za Tebe." Plače. Mirnija, ali koliko plače! - Isus je gleda... Miluje po sijedoj glavi. Kaže joj: "Još ćeš Me vidjeti." - "Kada?" - "Za osam noći od ove." - "I još ćeš Me okrijepiti? I blagosloviti me da mi dadeš snage?" - Moje će te Srce blagosloviti sa svom puninom moje Ljubavi koju imam prema onima koji Me ljube. Dođi, moja Majko." - "Sine moj, ako dopustiš, htjela bih ostati s ovom majkom. Bol je poput velikog vala koji se vraća nakon što se udaljio Onaj koji daje mir ... Vrartit ću se za prve straže. Ne bojim se iči sama. Ti znaš da bih prošla kroz cijelu neprijateljsku vojsku da utješim jednog svog brata u Bogu" - "Neka bude kako hoćeš. Ja idem. Bog bio s vama."