mirjam-max

Isusova Majka poučava Mariju Magdalenu

2012-03-01T12:19:00.001-08:00

Isus sa Apostolima i Učenicama stigao je na goru Karmel. U šumi jasena zaustave se da se odmore i nahrane. I s hranom i odmorom, užitak je i pogled sa preljepog Karmela. Ne vidi se međutim more, jer im lanac gorski, viši od brda gdje se nalaze, skriva pogled. Prolaze ure u šuštećoj sjeni prozračne šume. Netko spava, netko razgovara podglas, netko promatra. Ivan se odijeli od drugova i penje se što je više moguće da bi više vidio. Isus se povuče u jedan guščak da moli i razmatra. Žene su se sa sovje strane povukle iza jedne zavjese talasajućeg grma od kozje krvi koji je sav u cvijeću, i tu su se osvježile na jednom malom izvoru, koji sveden u jedan mlaz i pretvasra se u potok. Zatim su one starije umorne pozaspale, dok Presveta Marija s Martom i Suzanom govore o svojim dalekim kućama, a Marija govor da bi voljela imati onaj lijepi grm sav u cvijeću kao pokrivač njezinoj špiljici. - Magdalena, koja je razvezala svoju kosu, ne mogavši podnositi njezinu težinu, opet je nanovo skuplja i govori: "Idem k Ivanu, sada kad je sa Šimunom, da s njima gledam more." - "Idem i ja" - kaže Presveta Marija. Marta i Suzana ostanu kod Zaspalih drugarica. - Da dostignu dva Apostola moraju proći kraj kupinjaka pokraj kojega se osamio Isus i moli. "Moj Sin nalazi odmor u molitvi" kaže tiho Marija. Magdalena joj odgovara: "Vjerujem da Mu je i neophodno potrebno osamiti se da se uzdrži čudesno gospodstvo nad sobom, koje svijet stavlja na tvrdu kušnju. Znaš li Majko? Učinila sam što si mi bila rekla. Svaki se noć osamim za nešto više ili manje dugo vrijeme, da mogu u sebi uspostaviti onaj mir koji mnoge stvari uznemiruju. Nakon toga se osjećam mnogo jačom." - "Za sada jačom, a kasnije ćeš se osjećati i blaženijom. Vjeruj ipak, Marijo, da bilo u radosti kao i u žalosti, bilo u miru kao i u borbi, duh naš potrebuje da sav zaroni u sebe, u ocean razmatranja, da uspostavi ono što svijet i događaji sruše i da pribavi nove snage da bi uvijek sve više uzlazio. U Izraelu mi upotrebljavamo i zloupotrebljavamo usmenu molitvu. Ne želim time reći da bi ona bila uzaludna i nemila Bogu. Ali ipak kažem da je uvijek mnogo korisnije duhu uzdignuće pameti k Bogu tj. razmatranje, u kojem promatrajući njegovo božansko Savršenstvo i našu bijedu, ili bijedu tolikih siromašnih duša, ne da ih kritiziramonego da ih sažalimo i shvatimo, i da zahvaljumemo Gospodinu koji nas je podržao da ne bismo sagriješili, ili nam je oprostio, da nas ne ostavi pošto smo pali... dolazimo dotle da stvarno molimo, to jest da ljubimo. Jer molitva, da bi bila stvarno takvom, treba da bude ljubav. Inače je mrmljanje usnicama pri čemu je duša odsutna." - "Ali da ll je dozvoljeno govoriti s Bogom kad su usne još nečiste od tolikih svjetovnih riječi? Ja u svojim časovima sabranosti, koje provodim kako si me ti naučila, ti moj Preslatki Apostole, silom zadržavam svoje srce koje bi htjelo reći Bogu 'Ljubim te.'..." "Neee! Zašto?" - "Jer mi se čini da bi to bilo svetogrdno prikazanje prikazati mu takvo svoje srce..." - "Ne čini toga, kćeri. Ne čini toga. Tvoje je srce, prije svega, nanovo posvećeno oproštenjem Sina, i Otac ne vidi drugo do to oproštenje. Ali da ti i Isus još nije oprostio, a ti u jenoj nepoznatoj samoći, koja može biti stvarna ili moralna, uzvikuješ Bogu: 'Ja Te ljubim, Oče, oprosti moje bijede. Jer ne mile mi se radi boli što Ti ih zadavaju,' vjeruj mi, Marijo, da bi te Bog Otac odriješio od svoje strane i bio bi mu drag tvoj usklik ljubavi.... Prepusti se, prepusti se ljubavi. Ne nanosi joj nasilja. Pusti dapače da ona postane silovita kao razbuktao oganj. Oganj sažiže sve što je materijalno, ali ne uništava ni jednu molekulu zraka. Jer zrak je bestejelsan. Čisti ga dapače od sitnih nanosa koje vjetrovi u nj siju, i čine ga laganijim. Tako ljubav duhu. Brže će uništiti materiju čovjeka, ako Bog to dopusti, ali ne uništava duha. Već mu povećava životnost i čini ga čćistim i hitrim za uzdizanju k Bogu. Vidiš li tako Ivana? Baš je dječak. Ali je ipak orao. Najjači od svih Apostola. Jer je shvatio tajnu jakosti, tajnu duhovne formacije: razmatranje prožeto ljubalvju." - "Ali on je čist. A ja...On je mladićak, A ja.." - "Gledaj onda Revnitelja. On nije mladić. Živio je, borio se, mrzio. On to iskreno priznaje. Ali je naučio razmatrati. I on se je, vjeruj mi, dosta uzdigao. Vidiš li? Oni traže jedan drugoga. Jer se osječaju jednakima. Postigli su istu savršenu dob, i s istim sredstvom: mislenom molitvom. Po njoj je dječak postao muževnim u duhu, i po njoj se već postariji i umoran povratio jakoj muževnosti. A znaš li i za jednog i drugog, koji ako i nije apostol, bit će, a koji je već mnogo napredovao, radi svoje prirođene težnje za razmatranjem, tako da otkad je prijatelj Isusov, njemu je razmatranje postalo duhovna potreba? To je tvoj brat." - "Moj Lazar?--- "Oh, Majko! Kaži mi to, ti koja tolike stvari znaš, jer ti ih Bog kazuje, kako će postupati sa mnom Lazar pri prvom susretu? Prije je šutio, ljutit. Ali je to činio jer ja nisam podnašala opomene. Bila sam vrlo okrutna sa svojima. Sada to shvaćam. Sada kada znade da mi može govoriti, što će mi reći? Bojim se njegova otovrenog prijekora. Oh! Sigurno će mi dozvati u pamet sve muke koje sam mu zadala. Ja bih htjela poletjeti do Lazara, ali me je strah. Prije sam tamo išla, ali ni uspomene na mrtvu majku, ni njezine suze još žive na predmetima koje je ona upotrebljavala, ni suze radi mene, i radi moga grijeha, nisu me uznemirivali. Moje je srce onda bilo cinično, bezočno, zatvoreno za svaki glas koj ne bi bio od 'zla'. Ali ja sada nemam više zlobnu snagu Zla i dršćem... Kako će sa mnom postupati Lazar?" - "Raširit će ruke i zazvat će te, više srcem nego ustima: 'sestro prelujubljena'. Toliko je on uobilčen u Boga da ne može drukčije nego tako. Ne boj se. Neće ti reći ni jedne riječi o prošlosti. On je, kao da ga gledam, tamo , u Betaniji, i dugi su mu dani očekivanja. Čeka te da te pritisne na srce. Da zadovolji svoju bratsku ljuvbav. Ti treba jedino da ga ljubiš kako on tebe ljubi da biste uživali slatkoću što ste iz istoga krila rođeni." - "Ljubila bih ga kad bi me i prekorio. To zalužujem." - Ali on će te samo ljubiti. Samo to." Dostigli su Ivana i Šimuna koji govore o budućim putovanjima i koji se dižu s poštoanjem kada stiže Majka Gospodinova. "Dolazimo i mi hvaliti Gospodina za lijepa djela njegova stvaranja." "Jesi li ikad vidjela more, Majko?" "Oh, vijdl sam ga. I onda je bilo manje uzburkano, u svojoj oluji, od moga srca, i manje slano od mojega plača, dok sam bježala uzduž od Gaze prem Crvenom moru, s mojim Djetešcem u naručaju i sa strahom pred Herodom za leđeima. A vidjela sam ga i na povratku. Ali onda bijaše proljeće na zemlji i u mom srcu. Proljeće povratka u domovinu. I Isus je pljeskao ručicama, sretan da vidi nove strvari... I ja i Josip također smo bili sretni. Zato što nam je dobrota učinila da bude manje teško progonstvo u Matareji, na tisuću načina." - Magdalena i Apostoli su uživali slušajući Marijine uspomene o Isusu u djetinjoj dobi.

Gospa vodi Magdalenu među učenike

2012-02-01T01:12:00.000-08:00

"Evo Učenice i Sestre..."

Apostol Šimun kaza Isusu: "Možda će danas biti nevrijeme, Učitelju. Vidi tamo onih olovnih pruga kako se dižu iza Hermona? I vidiš li kako se mreška jezero? Ne zapažaš li kako se sjeverac izmjenjuje sa širokim toplim valovima juga? Kovitlanje vjetra: sigurni znak oluje." - "Koliko bi moglo proći vremena, Šimune?"- Prije svršetka prvog sata. Gledaš kako se ribari žurno vraćaju. Osjećaju kako jezero gunđa. Domalo će i ono biti od olova, zatim kao od pakline, a onda će će pobjesnjeti."- "Ali ako izgleda tako mirno?"- kaže Toma ne vjerujući. - "Ti poznaješ zlato, a ja vodu. Kako kažem bit će. Ne radi se ni o nenadanoj oluju. Pripravlja se jasnim znacima. Voda je mirna na površini, uz ono tek malo mreškanja što izgelda šalom. Ali kad bi bio u lađi! Osjetio bi kako tisuće udaraca kucaju po dnu lađe i čudno njom potresaju. Voda vrije već, odozdo. Počekaj znak s neba pa ćeš vidjeti!...Pusti da se sjeverac poveže s jugom! A zatim!.. Ehi, žene! Pokupite što ste razastrle i sklonite svoje živine. Domalo će tuča i kiša ko iz kabla."....Na jezeru nema više ni jedne lađe. Muškarci žure da izvuku lađe na žalo, spremaju mreže, košare, jedra i vesla, a sljaci zatvaraju živine u štale, dok žene žure na izvor prije nego počene kiša. U međuvremenu Isus daje nalog: "Šimune, dođi sa Mnom. Zovi i sugu Marte, a pozovi i Jakova, moga brata. Uzmi jedno vleiko platno. Veliko i široko. Dvije žene su na putu i treba im poći u susret." - Petar ga gleda začuđen, ali sluša ne gubeći vremena. A na putu, dok hitro prolaze mjestom idući prema jugu, Šimum pita: "Ali koje su?" - "Moja Majka i Marija Magdalena." Iznenađenje je toliko da Petar jedan čas zastaje kao prikovan o zemlju i govori: "Tvoja Majka i Marija Magdalena?!!! Zajedno?!!! Zatim ponovno potrči jer se Isus ne zaustavlja, a ne zaustavljeju se ni Jakov ni sluga. Ali Petar ponovno govori: "Tvoja Majka i Marija iz Magdale! Zajedno!...Otkada to?" - "Od kada je jedino Marija Isusova. Brzo, Šimune. Već padaju prve kapi..." - I Petar se sili da bi išao uporedo sa svojim drugovima, jer su svi viši i brži od njega. Iz daljine je tutnjava gromova i bljeskovi munje. - "Tko zna kako će drhtati od straha one žen! - prošapće Petar duboko uzdahnuvši. "Moja Majka ne. Ne znam za drugu. Ali sigurno, ako brzo ne priskočimo, jako će se okupati." - Već su daleko od Kafarnauma koji stotinjak metara, kada između oblaka prašine i prvog pljuska pojave se dvije žene koje trče, tražeći sklonište pod kakvim gustim stablom. - "Evo ih! Trčino!" . Isus i Jakov prihvate žene pod teškim komadom platna od jedra. - "Ovdje se ne može stajati. Opasnost je od munja a domalo će put biti potok. Idimo, Učitelju. Barem do prve kuće" - reče Petar uznemiren. - Idu sa ženama u sredini, držeći platno preko glava i leđa. Prva riječ koju Isus govori Magdaleni, koja je još u haljini od one večeri u kući Šimunovoj, ali s plaštem presvete Marije na ramenima, je ova: " Je li te strah, Marijo?" - Magdalena, koja je stalno bila prignute glave pod velom svojih pletenica, koje su se pri trčanju rasplele, pocrveni, i prigne još više glavu, i prošapće: "Ne, Gospodine." - I Gospa je izgubila ukosnice i naliči djevojčici s pletenicama niz leđa. Ali se smješka Sinu koji joj je uz bok i govori mu sovjim smješkom. - "Mnogo si pokisla, Marijo" kaže Jakov Alfejev dodirujući veo i ogrtač Gospin. "Ne smeta. Pa sad se više ne kupamo. Zar ne, Marijo? On nas je spasio i od kiše" - kaže milo Marija Magdaleni primjetivši na noj bolnu zbunjenost. Ova potvrđuje glavom. "Tvoja će sestra biti zadovoljna da te opet vidi. Ona je u Kafarnaumu, Traži te" - kaže Isus. Marija podiže za jedan čas glavu i upire svoje sjajne oči u lice Isusovo, koji joj govori s naravnošću koju upotrebljava s drugim učenicima. Ali ne kaže ništa. Guši se od mnogih uzbuđenja. Isus završava: "Zadovoljan sam što sam je zsdržao. Otpustit ću vas nakon što vas blagoslovim." - Riječ se izgubi u suhom prasku munje koja je u blizini udarila. Magdalena se trzne od straha. Prinese ruke k licu, sagnu se i udari u plač. - "Nema straha!" - sokoli je Petar. "Sad je već prošlo. A kad si s Isusom ne treba se nikada plašiti." - I Jakov, koji je sa strane Magdalene, kaže:" Nemoj plakati. Kuće su već blizu." "Ne plačem od straha... Plačem jer mi je On rekao da će me blagoslviiti... Ja..J.." i ne može drugo reći. Djevica posreduje da je smiri govoreći: "Ti si, Marijo, već prošla svoju oluju. Nemoj na to više misliti. Sad je sve vedro i mirno. Nije li tako, Sine moj?" - "Da, Majko. Sve je to istina. Domalo će se vratiti sunce i sve će biti ljepše, čišće, svježije nego jučer. Tako će biti i s tobom, Marijo." - Majka ponovno uzme riječ stišćući ruku Magdalene: "Reći ću Marti tvoje riječi. Zadovljna sam da ću je moći odmah vidjeti i reći joj koliko je njezina Marija puna dobre volje." Petar, gazeći po kaljuži, i primajući potop sa strpljivošću izlazi iz zaklona da pođe prema jednoj kući potražiti sklonište. "Ne, Šimune. Svi više volimo vratitii se u našu kuću. Zar ne?" - kaže Isus. - Svi potvrđuju i Petar se vrati pod platno. - Kafarnaum je pust. Tu gospodare vjetar, kiša, gromovi, munje, a sad i grad koji udara i odskače sa terasa i pročelja. Jezero je na izgeld veličanstvene strahote... Ulaze trčući u vrt koji se pretvorio u veliku baru na čijoj površini po glibavoj vodi plivaju ostaci, i odavle u kuhinju gdje su se svi skupili. - Marta glasno krikne kad vidi sestru kako je za ruku drži Marija. Privine joj se oko vrata, ne osjećajući koliko... to čineći... sebe vlaži, pa je ljubi i zove: "Miri, Miri, radosti moja!" To je naziv od milja, kojim su obično zvali Magdalenu kad je bila mala. - Marija plače, sagnuta, s glavom na sestrinom ramenu, presvučena u tamnu Martinu haljinu s teškim zlatnim velom. To je jedina stvar koja sjaji u tamnoj kuhinji gdje gori samo mala vatra od pruća toliko da razbije tamu, što nije dovoljno da nadvlada jednu upaljenu malu svjetliljku. Apostoli su iznenađeni, a tako i gospodar kuće i gospodarica, koji su se pojavili na krik Martin, ali su se nakon trenutka razumljive znatiželje diskreno povukli. - Kad se žestina zagrljaja malo smirila, Marta se sjeti Isusa i Marije, neobičnosti njihova dolaska svih zajedno, pa pita sestru, Gospu, Isusa s velikom upornošću: "Ali kako? Kako svi zajedno?" - "Nevrijeme se, Marto, približavalo. Otišao sam sa Šimunom, Jakovom i tvojim slugom u susret dvijema hodočasnicama." - Marta je toliko začuđena da ne razmišlja o činjenici da je Isus tako siguran pošao k njima u susret, i ne pita: "Ali zar si Ti znao?" Nego to Toma pita Isusa. Ali nema odgovra, jer Marta kaže sestri: "Ali kako si ti bila s Marijom?" - Magdalena prigiblje glavu. Pomogne joj Gospa uzimajući je za ruku i govoreći: "Došla je k meni kao hodočasnica koja ide na mjesto gdje će joj se moći reći kojim joj je putem krenuti da postigne cilj. I kazala mi je: Pouči me, što trebam činiti da budem Isusova." Oh! jer je u njoj istinita i potpuna volja, odmah je shvatila i prihvatila tu mudrost! I ja sam je našla odmah spremnu da je uzmem za ruku, tako, da je dovedem Tebi, Sine moj, i tebi dobra Marto, i vama, braćo učenici, i da vam reknem: "Evo Učenice i Sestre koja će davati samo nadnaravno veselje svome Gospodinu i njegovoj braći." Vjerujte meni i ljubite je svi kako je Isus i ja ljubimo." - Onda joj se Apostoli približe pozdravljejući novu Sestru. I bi stvar zdrava razujma Petrova kad reče: "U redu. Vi joj osiguravate pomoć i sveto prijateljstvo. Ali bi trebalo misliti da su Majka i sestra do kože mokre... Pa i mi smo također, doista... Ali njima je gore. Njihova se kosa cijedi kao vrbre poslije oluje, haljine su im blatne i skroz morke. Zapalimo vatru, tražimo haline, pripravimo topla jela..." - Svi se dadu na posao a Marta vodi u sobu dvije pokisle putnice, a kroz to vrijeme vatra se rasplamsala i pred njom su prostrte kabanice, velovi i nakvašene haljine. Marta, pošto je ponovno smogla snagu, radi kao izvrsna domaćica, ide i vraća se žurno s umivaonicima i toplom vodom, sa šalicama toplog mlijeka, s haljinama pozajmljenim od gospodarice da pomogne dvjema Marijama...

Majka Marija je blaga i ozbiljna Učitelica

2012-01-01T11:14:00.000-08:00

Majka Marija poučava dječaka Marcijama

Dječak Marcijam se zanima za pastire koji su vidjeli Djete Isusa pa postalvja tisuću pitanja Majci Mariji, koja strpljiva i dobra, sve objašnjava. "Ali zašto su ih kaznili? Samo dobro su učinili!" upita dječak nakon pripovjedanja o njihovoj zloj kobi. "Zato što čovjek mnogo puta pogriješi pa optuži nevine za zlo što ga je stvarno učinio netko drugi. Ali budući da su oni bili dobri i da su znali opraštati, Isus ih je tako volio. Uvijek treba znati oprostiti." - "Ali kako su sva ona djeca koja su bila ubijena mogla oprostiti Herodu? " - "Oni su mali mučenici, Marcijame, a mučenici su sveti. Ne samo da oni opraštaju svome krvniku, nego ga ljube jer im on otvara Nebo." - "A zar su oni u Nebu?" - "Ne, zasada ne. Ali su u limbu da budu radost patrijarha i pravednika." - "Zašto?" - "Jer su kazali, kad su stigli sa svojom dušom grimiznom od krvi: ' Evo nas, mi smo glasnici Krista Spasitelja. Radujte se, vi koji čekate, jer je On već na zemlji.' - I svi ih ljube zato što su donosioci te dobre vijesti." - Otac mi je rekao dobru vijest koja je također riječ Isusova. Kada dakle moj otac pođe u limb pošto je prije govorio na zemlji, i kad ja tokođer pođem onamo, hoćemo li mi biti ljubljeni?" - "Ti nećeš ići u limb, maleni." - "Zašto?" - "Jer će se Isus već vratiti u Nebesa i otvorit će ih, pa će svi dobri u času svoje smrti odmah ići u Nebo." - "Ja ću biti dobar, obećajem. A Šimun Jonin? I on, što ne? Jer ne želim po drugi put postati sirotom." - I on, budi siguran. Ali u Nebu nismo sirote. Imamo Boga- A Bog je sve. Ni ovdje nismo sirote. Jer Otac je uvijek s nama." -"Ali Isus kaže u onoj lijepoj molitvi koju ste me naučile ti po danu a moja mama po noći: - Oče naš koji si na Nebesima. Mi još nismo na Nebu. Kako smo dakle s Njim?" - "Jer je Bog posvuda, sinko moj. On bdije nad djetetom koje se rađa i nad starcem koji umire. Dijete koje se rađa ovog časa, u najudaljenijem kraju zemlje, ima oko i ljubav Božju uza se i imat će je sve do smrti." - "A ako je zao, kao Doras?" " I onda." - "Ali može li Bog koji je dobar ljubiti Dorasa koji je tako zao i čini da stari otac plače?" - "Gleda ga s gnjevom i s bolju. Ali kad bi se pokajao, kazao bi mu ono što je kazao u prispodobi raskajankm sinu: Ti bi morao moliti da se pokaje i..." - "O ne, Majko! Ja ću moliti da umre!!!" kaže dječak sa žarom. Kolikogod je njegov ispada nagao, njegova žestina je takva i tako iskrena da se ostali na silu moraju smijati. - Ali Majka Marija poprimi svoju blagu ozbiljnost Učiteljice: "Ne, dragi. To ne smiješ činiti prema grešniku. Bog te ne bi slušao i gledao bi i tebe strogo. Moramo bližnjemu, pa i ako je vrlo zalo, željeti najveće dobro. Život je dobro jer čovjeku pruža mogućnost da stekne zaslugâ u očima Božjim." - "Ali ako je čovjek zao, stekne grijehe." - "Onda molimo da taj postane dobar." - Dječak misli... , ali mu ta uzvišena pouka slabo ide dolje pa zaključi: "Doris neće postati dobar pa makar ja molio. Previše je zao. Ne bi bio dobar pa da sa mnom mole sva betlehemska djeca mučenici. Ne znaš li .... ne znaš li ... da je jednoga dana gvozdenom šibom tukao staroga oca zato što ga je našao sjedeći u vrijeme rada? Nije mogao ustati jer se osjećao slabo, a on... ga je tukao i ostavio ga kao mrtva, a onda ga udario nogom u lice... Ja sam gledao jer sam bio skriven iza jedne ograde... Bio sam otišao sve donle jer mi nitko nije bio donio kruha već dva dana pa sam bio gladan... Morao sam pobjeći da me ne čuju, jer sam plakao vidjevši oca, tako, s krvlju na bradi, na zemlji, kao mrtva... Išao sam plačući prositi kruha... ali taj kruh mi je zauvijek ovdje... i ima okus krvi i suza moga oca i mojih, i svih koju su mučeni, i koji ne mogu ljubiti one koji ih muče. Ja bih Dorasa htio udariti da osjeti što je udarac, htio bih ga ostaviti bez kruha da znade što je glad, silio bih ga raditi na suncu, u blatu, uz prijetnju nadglednika, i bez jela, da znate što je to što on daje siromasima... Ja ga ne mogu vidjeti jer... jer on će ubiti moga svetoga oca, a ja, čiji bih bio kasnije da nisam našao vas?" - Dječak je zahvačen grčevitom bolju, viče i plače, dršćući, izobličen, sa stisnutim malenim pesnicama da bije zrak kad ne može udariti mučitelja. - Žene su začuđene i ganute, i nastoje umiriti ga. Ali je on upravo u grčevitoj boli pa ne čuje ništa. Viče. "Ne mogu, ne mogu ljubiti ga ni oprostiti mu. Mrzim ga, mrzim ga zbog sviju, mrzim ga, mrzim ga!..." - Pobuđuje sažaljenje i strah. To je reakcija stvorenja koje je previše trpjelo. Isus to i kaže: "To je najveći Dorisov zločin: dovesti nevino stvorenje dotle da mrzi..." Ali onda uzme dječaka na ruku i kaže mu: "Slušaj. Marcijame. Želiš li jednoga dana ići k mami, ocu, malenoj braći i starome ocu?" -"Daaa." - " E, onda ne smiješ mrziti nikoga. U Nebo ne ulaze oni koji mrrze. Ne možeš, zasada, moliti za Dorasa? Pa dobro, ne moli; ali nemoj mirziti. Znaš li što moraš činiti? Nikada se ne smiješ okretati natrag da misliš na prošlost". - "Ali otac koji trpi nije prošlost." "Istina je. Ali gledaj Marcijame, pokušaj samo ovako moliti: - Oče naš koji si na Nebesima, Ti se pobrini za ono što je moja želja... Ti znaš da ljubim starog oca, i kako ljubim sve koji su nesretni. Ti se brini za njih, koji možeš sve." -- Kako? Zar ne želiš propovijedati Dobru vijest? Ali ona govori o ljubavi i praštanju! Kako možeš reći nekome drugome: ' Ne mrzi, oprosti' , ako ti ne znaš ljubiti i oprostiti? Prepusti, prepusti, dobrome Bogu, i vidjet ćeš koliko dobro On priprema. Hoćeš li tako učiniti?" - "Da, jer Te volim!" - Isus poljubi dječaka i spusti ga na zemlju. Epizoda je iza njih.

Svjetlost svijeta rodila se na Blagdan Svjetla

2011-12-01T06:49:00.000-08:00

Marija nakon dana Isusova rođenja

Apostoli su pitali Isusovu Majku nakon što im je ispripovjedila o rođenju njezina Sina, što je bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine: "Što je bilo sutradan? I dalje?" - "Sutradan? O, vrlo jednostavno! Bila sam Majka koja doji svoje Dijete i koja Ga pere i povija, kao što rade sve majke. Grijala sam vodu uzetu iz potoka na vatri koja je upaljena ondje vani da dim ne bi silio na plač dvije plave očice, a onda sam u najzaklonjenijem kutu prala svoje Čedo u jednom starom vjedru i povijala Ga u čiste povoje. I iđoh na potok prati pelenice i rastirati ih na suncu ... a onda, radost među radostima, davah Isusu prsi i On sisaše i postajaše rumeniji i veseliji... Prvog dana, u najtoplije vrijeme, pođoh sjesti tamo vani da Ga dobro vidim. Ovamo svjetlost probija kao korz filter, ne ulazi, a svijeća i vatra davahu čudan izgled stvarima. Pođoh tamo van, na sunce... i pogledah Utjelovljenu Riječ. Tada je Majka upoznala svoga Sina i službenica Božja svoga Gospodina. I bijah žena i klanjateljica..." "Ali ipak... krenuti tako u zadnji čas! Koje li nerazboritosti! Zašto ne čekati? Odredba je predviđala produžni rok za izvanredne slučajeve, kao što su rođenje ili bolest.To reče Alfej..." kaže Marija Alfejeva. "Čekati? O, ne! One večeri kad je Josip donio vijest, ja i Ti sinko, uzigrasmo od radosti. To bijaše poziv..., jer si se Ti morao roditi ovdje, samo ovdje, kako su kazali proroci; a ona nepredviđena odredba bila je poput milostivog Neba koje je u Josipu izbrisalo i sjećanje na sumnju. To bijaše ono što sam iščekivala radi Tebe, radi njega, radi židovskog svijeta i radi budućeg svijeta, sve do svršetka vjekova. Bijaše rečeno. I bi kako bijaše rečeno. Čekati! Može li zaručnica odgađati svoj svadbeni san? Zašto čekati?" "Ama.. zbog svega onoga što se moglo dogoditi..." kaže također Marja Alfejeva. "Ničega se nisam bojala. Počivala sam u Bogu." "Ali jesi li znala da će sve tako proći?" "Nitko mi to ne bijaše rekao, niti sam uopće na to mislila. Stoga sam, da ohrabrim Josipa, pustila da on i vi držite kako još ima vremena za porod. Ali ja sam znala, to sam znala, da će se Svjetlost svijeta roditi na Blagdan Svjetla" (na Encenije, ili blagdan posvete Hrama ili Blagdan Svjetla , 25. dan mjeseca Kisleva - vidi Ivan 10,22) Tada Juda Tadej pita strogo svoju majku: "Zašto ti, majko, nisi pratila Mariju? I zašto otac nije mislio na to? Ta vi ste morali doći ovamo! Zašto ne dođosmo svi?" - "Tvoj otac bijaše odlučio doći poslije Encenija, i to je kazao bratu, aliJosip ne htjede čekati." - "Ali barem ti.."prigovori opet Tadej. "Ne prekoravaj je, Juda. Zajedničkim sporazumom zaključismo da je pravo spustiti veo nad tajnom ovog Poroda. Vodila nas je Božanska Mudrost kao bijaše pravo. Rođenje Isusovo, njegova Nazočnost u svijetu, morala se pojaviti lišena svega onoga što bi bilo čudesno i što bi bilo izazvalo sotonu..." Apostol Petar pristupi Mariji i reče: "Sada Ti se više neću usuditi reći 'Marjo' kao prije. Prije si za mene bila Mama mojega Učitelja. Sada, sada sam Te vidio na vrhu onih nebeskih valova, vidio sam Te kao Kraljicu, i ja bijednik činim ovako, kao rob što i jesam." I baci se na zemlju ljubeći Marijine noge. Sada Isus Govori: "Ustani Šimune. Dođi ovamo, sasvim blizu Mene." Petar pođe na lijevu stranu Isusovu jer je na desnoj Marija. "Što smo sada mi?" upita Isus. "Mi? Pa mi smo Isus, Marija i Šimun. "U redu. Ali koliko nas je?" - "Troje Učitelju." - "Dakle trojstvo. Jednoga dan ana Nebu, u Božanskom Trojstvu dođe misao: ' Sada je vrijeme da Riječ pođe na zemlju.' I u zanosu ljubavi Riječ dođe na zemlju. Zato se odijelila od Oca i Duha Svetoga . Dođe da djeluje na zemlji. Dvojica koji su ostali u Nebu promatrahu djela Riječi, ostajući sjedinjeniji nego ikada da bi mogli izlijevati Misao i Ljubav i pomoći Rijeći koja djeluje na zamlji. Doći će dan kada će doći s Neba naredba: ' Vrijeme je da se vratiš jer je sve svršeno', i onda će se Riječ vratiti na Nebesa, ovako ...( i Isus se povuče jedan korak natrag ostavivši Mariju i Petra gdje bijahu) i s nebeske će visine promatrati djela njih dvoje koji će ostati na zemlji, koji će se više nego ikada sjediniti svetim nadahnućem da stope u jedno vlast i ljubav i da od toga naprave sredstvo kojim će izvršiti želju Riječi: ' Otkupljenje svijeta po neprestanom naučavanju Crkve.' A Otac, Sin i Duh Sveti pravit će lanac od svojih zraka da povežu, sve više povežu njih dvoje koji će ostati na zemlji: Moju Majku, ljubav; i Tebe Petre, vlast. Zato ćeš doduše morati s Marijom postupati kao s Kraljcom, da ali ne kao rob. Ne slažeš se?" - "Slažem se sa svime što Ti hoćeš. Satrven sam u prah! Ja vlast? O ako moram biti vlast, onda se doista moram oslanjati na Nju! O Majko moga Gospodina, ne napusti me nikada, nikda, nikada... "

Marija je Kraljica Betlehema i Špilje

2011-11-01T00:04:00.000-07:00

Isus sa Majkom i Učenicima u Betlehemu

Napustivši Betaniju u cik zore Isus ide prema Betlehemu sa svojom Majkom, Marijom Alfejevom i Marijom Salomom. Iza njega idu Apostoli. Šimun Jonin pođe naprijed, dođe do Isusove skupine i upita: "Zar se ovuda ide u Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli jednim drugim putem." "Istina je, odgovori Isus. Ali išli smo onim putem zato što smo dolazili iz Jeruzalem. Ovim putem je kraće. Kod Rahelina groba, što ga žene žele vidjeti, rastat ćemo se, kako ste prije nekoliko vremena odlučili. Kasnije ćemo se sastati u Betsuru, gdje se moja Majka želi zaustaviti." "Jest, to smo kazali... Ali bi bilo tako lijepo kad bismo bili svi ondje..., osobito Majka..., jer napokon Ona je Kraljica Betlehema i Špilje, i Ona znade baš dobro sve...Bilo bi različito... kad bismo o tome čuli od Nje, eto." Isus se smiješi gledajući Šimuna koji na dražestan način podmeta svoju želju. "Koju špilju?" upita dječak Marcijan. "Špilju gdje se je Isus rodio." "O, krasno! Idem i ja!..." "Doista bilo bi lijepo! "kažu Marija Alfejeva i Saloma. "Vrlo lijepo!... Značilo bi vratiti se unatrag... kad svijet, istina nije znao za Tebe, ali Te još nije mrzio... Značilo bi opet nači ljubav jednostavnih, koji nisu znali drugo do vjerovati i ljubiti, ponizno i s vjerom... Značilo bi odložiti ovaj teret gorčine koji mi tišti Srce otkako znam da Te ovako mrze, odložiti ga ondje u Tvoje jasle... Mora da je ondje ostala milina Tvoga pogleda, Tvoga disanja, Tvoga nesigurnog smiješka, ondje... pa bi mi sve to milovalo Srce... Tako je ogorčeno!..." Marija govori tiho, sa željom i tugom. "Kad je tako, onda ćemo ići onamo, Mama. Vodi nas Ti. Danas si Ti Učiteljica, ja Ja Dijete koje uči." "Ne, Sinko! Ne! Ti si i sada Učitelj..." "Ne, Majko. Šimun Jonin je dobro kazao. U Betlehemskoj zemlji Ti si Kraljica. On je Tvoj prvi dvorac. Marijo od roda Davidova, vodi ovaj Mali narod u Tvoja obitavališta." Nastavljaju putem kroz svježu dolinu koja se pruža u smjeru istok-zapad. Putem lagano skrenu prema sjeveru da zaobiđu jedan brežuljak koji je izbočen, i tako stignu na cestu što iz Jeruzalema vodi u Betlehem upravo kod kubeta Rahelina groba, nad kojim je okrugla kupolica. Svi mu pristupe s poštovanjem da se pomole. "Ovjde smo se Ja i Josip zaustavili... Sve je isto kao i onda. Različito je samo godišnje doba. Onda je bio studeni dan mjeseca Kisleva. Prije je kišilo pa su ceste postale glibave, zatim je dunuo ledeni vjetar i možda je u noći pala slana. Putovi su se stvrdnuli, ali pošto su bili veoma izbrazdani od kola i od mnoštva ljudi, bijahu kao more puno lađa, pa je mome magarčiću bilo veoma teško..." " A Tebi ne, Majko Moja?" " O Ja sam imala Tebe! " i pogleda Ga tako blažena lica da je sve ganulo. Zatim nanovo počne govoriti: "Bližila se večer i Josip bijaše vrlo zabrinut... Oštar vjetar sve je više jačao... Ljudi su žurili prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su grdili moga magarčića, koji je išao tako polagano, tražeći mjesto gdje da stupi kopitima... Činilo se kao da zna da si Ti tu... i da snivaš posljednji san u koljevci moga krila. Bijaše studeno. .. Ali Ja sam bila ražarena. Osjećala sam da Ti dolaziš..." "Dolaziš? Mogla bi kazati: 'Bijah tu, Mama, već devet mjeseci." "Jest. Ali sada bijaše kao da dolaziš s Nebesa. Nebesa se spuštahu, spuštahu se nada Me i Ja gledah nihov sjaj... Gledah Božanstvo gdje plamti u raosti Tvojeg skorog rođenja, i taj me Oganj prožimaše, zapaljivaše me, odvajaše me od svega... Studen... vjetar... mnoštvo...ništa! Ja gledah Boga... Od vremena do vremena uspjevah, uz napor, vratiti svoj Duh na zemlju i osmijehivah se Josipu koji se bojao studeni i napora za Mene, koj vođaše magarčića od straha da se ne spotakne, i koji Me umatao u gunj od straha da se ne prehladim... Ali ništa se ne mogaše dogoditi. Ne osjećah drmanja. Činilo mi se da hodam zvijezdanim putem, između sajnobijelih oblaka, podržavana od Anđela... I osmijehivah se... Najprije Tebi--- Gledah Te, kroz zastor tijela, kako spavaš stisnutih šaćoca u svojem krevetiću od živih ruža, moj ljiljanov Pupoljče... Zatim se osmijehivah zaručniku tako žalosnom, tako žalosnom, da ga osokolim... Zatim ljudima koj ne znadijahu da već dišu na Spasiteljevom zraku... Zaustavili smo se kod Rahelina groba da se magarčić časkopm odmori i da pojedemo malo kruha i maslina, poputnine nas siromaha. Ali Ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna... Bijah nahranjena od svoje radosti... Opet smo krenuli... Dođide. Pokazat ću vam gdje smo sreli pastira... Ne bojte da ću pogriješiti. Ja ponovno proživljavam onaj čas i pronalazim svako mjesto, jer sve vidim kroz veliku anđeosku svjetlost. Možda je Anđeoska Četa ponovno ovdje, nevidljiva tijelima, ali vidljiva dušama, sa svojom sjajnom bjelinom, pa se sve otkriva i sve je označeno. Oni ne mogu pogriješiti, a vode Me... na moju radost i na vašu radost. Evo: Ilija je došao od one njive na ovu sa svojim ovcama i Josip ga je zamolio mlijeka za mene. I ondje, na ovoj livadi smo se zaustavili dok je on muzao toplo i okrepljujuće mlijeko i davao svoje savjete Josipu. Dođite, dođite... Evo, evo staze kroz posljednju dolinicu prije Betlehema. Krenuli smo njome jer glavna cesta, tu u blizini grada, bijaše vreva osoba i jahačih životinja...

Evo Betlehema! O dragi! Draga zemljo m0jih otaca, koja si mi dala prvi cjelov Moga Sina! Ti si otovrena, dobra i mirisna kao kruh po kojem imaš ime (Beth . lehem znači 'kuća kruha ) da dadeš pravi Kruh svijetu koji umire od gladi! Zagrijala si me kao majka u kojoj je ostala majčinska ljubav Rahelina, sveta zemljo davidovskoga Betlehema, prvi Hrame Spasitelju, Zvijezdi jutarnjoj rođenoj od Jakova da čitavom čovječanstvu označi pravac prema Nebesima! Gledajte kako je lijepa sada u proljeće! Ali i onda bijaše lijepa, premda njive i vinogradi bijahu goli! Tanak veo slane sjajio se na golim granama, i bijahu posute dijamantima, kao da su umotane u neopipljivi rajski veo. Ognjište svake kuće se dimilo jer je večera bila sasvim blizu i dim koji se dizao od jedne do druge svelike stepenice obronka sve do ove glavice odavaše grad, također zastrt... Sve bijaše nevino, sabrano, u iščekivanju... Tebe, Tebe, Sinko! Zemlja je osjećala da dolaziš... A bili bi Te osjetili i Betlehemci, jer nisu zli, iako vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli ugostiti... U čestitim i dobrim kućama Betlehema tiskali su se, drski kao i uvijek, gluhi i oholi, oni koji su takvi i sada, a oni nisu mogli osjećati Tebe... koliko samo bijaše ondje farizeja, saduceja, Herodovaca, pismoznanaca, pristaša Esena! Ah, i sadašnja njihova tupost posljedica je njihove ondašnje tvrdoće srca. One večeri zatovrili su srce ljubavi prema sovjoj siromašnoj sestri... pa su ostali, a i ostaju u tami. Već onda su odbili Boga odbivši od sebe ljubav prema bližnjemu.
Dođite. Idemo k Špilji. Ne koristi ući u grad. Najvećih prijatelja Moga Djheteta nema više. Dovoljna je prijazna priroda, sa svojim kamenjem, sa svojim potokom, sa svojim drvima za loženje vatre. Priroda koja je osjetila da dolazi njezin Gospodin... Evo dođite bez straha. Obiđe se ovuda... Eno tamo ruševna Davidove kule. O kule meni draže od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljen potoče! Blagoslovljeno drvo koje si se pomoću vjetra kao čudom lišilo tolikih grana da bismo mi našli drva i mogli naložiti vatru." Marija hitro silazi k Špilji, prijeđe preko malenog potoka po dasci koja služi kao most, potrči na čistinu što je ispred razvalina i padne na koljena na ulazu u Špilju, prigne se i poljubi tlo. Svi ostali je slijede. Ganuti su...Čini se da dječak, koji je ni časa ne pušta, sluša čudesnu pripovijest i njegove crne očice gutaju Marijine riječi i pokrete ne gubeći ni jednoga. Marija ustane i uđe govoreći: "Sve, sve je kao onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo kad sam ja ušla. Onda, istom onda, sjahavši s magarčića, osjetih kako sam umorna i smrznuta... Pozdravio nas je jedan vol. Pođoh k njemu da osjetim malo topline, da se naslonim na sijeno... Josip je ovdje gdje se nalazim prostro sijena da mi napravi krevet, a osušio ga je za mene kao i za Tebe Sinko, na vatri što ju je užgao u onom kutu..., jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao dvoje braće izgubljene u noćnoj tami, pojeli smo svoj kruh i sir, a onda je on pošao onamo da potiče vatru, skinuvši ogrtač da zatvori ulaz... U stvari spustio je veo ispred Slave Božje koja je silazila s Nebesa, Ti moj Isuse,... a Ja sam bila na sijenu, u blagoj toplini dviju životinja zaogrnuta svojim ogrtačem i vunenim gunjem... Dragi moj zaručnik! U onom času punom strepnje u kojemu bijah sama pred tajnom prvog materinstva, koji je uvijek za ženu pun nepoznanica, a za mene u mojem jedinstvenom materinstvu pun i tajne: što to znači vidjeti Sina Božjega gdje izlazi iz smrtnoga tijela, on, Josip, bijaše mi poput majke, bijeaše anđeo..., moja utjeha.. onda, uvijek. A zatim muk i san koji se spustiše da obuzmu Pravednika..., da ne vidi ono što je za mene bio svagdašnji Božji cjelov... A za mene, nakon stanke za ljudske potrebe, eto silnih valova ekstaze koji su dolazili od rajskoga mora, a koji me iznova dizahu na sjajne vrhove valova sve viših i viših, noseći me sa sobom gore, gore, u ocean svjetlosti, svjetlosti, radosti, mira, ljubavi, dotle da sam se našla izgubljena u Božjem moru, u Božjem krilu... Još jedan glas sa zemlje: "Spavaš li Marijo?" O tako dalek glas!... Jeka, sjećanje na zemlju!... A tako slabašan, te se duša i ne trgnu, pa ne znam kako odgovorih, dok se dalje dižem u taj bezdan Vatre, beskrajnog Blaženstva, predspoznaje Boga... sve do Njega, do Njega... Ah, amo jesi li Ti koji si mi se rodio, ili sam Ja ta koja sam se one noći rodila od Trojsrtvenih bljeskova? Jesam li Ja ta koja sam dala tebe, ili si me Ti upio da mi dadeš? Ne znam... A zatim spuštanje, od Kora do Kora, od zvijezde do zvijezde, od sloja do sloja, spuštanje blago, polagano, tiho kao spuštanje cvijeta što ga orao odnio u visinu a onda ga pustio i koji se spušta polagano, na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom nebu, dok se opet ne nađe na rođenoj grudu... Moj dijademe: Ti! Ti na mojem Srcu... Poklonila sam Ti se klečeći, a onda Te ljubila sjedeći ovdje. Napokon sam Te mogla ljubiti bez zapreke tijela. A odavle sam se maknula da Te ponesem ljubavi onoga koji je bio dostojan da Te kao i Ja ljubi među prvima. A ovdje, između ova dva priprosta stupa, prikazala sam Te Ocu. A ovdje si pervi put počivao na Josipovom srcu... A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te njihala, a Josip je sušio sijeno na vatri i onda ga čuvao toplim stavljajući ga svoje prsi, a zatim ondje da ti se oboje klanjamo, ovako, ovako, nagnuti nad Tobom kao i Ja sada, da gutamo Tvoj dah, da gledamo do kojeg poništenja može dovesti Ljubav, da ronimo suze koje se sigurno rone u Nebu od neiscrpne radosti zbog gledanja Boga." Marija koja se kretala amo-tamo obnavljajući svoje uspomene, pokazujući mjesta, zadahnuta od ljubavi, sa sjajem suza u plavim očima i radosnim smiješkom na usnama, stvarno se sagne nad svojim Isusom, koji je sjeo na jedan veliki kamen dok ona obnavlja uspomene, i poljubi Ga u kosu plačući, klanjajući se kao onda.... " A zatim pastiri... unutra, ovdje, da se poklone sa svojom dobrom dušom i s velikim uzdahom zemlje koja je ulazila s njima, s njihovim mirisom ljudskosti, stada, sijena. A vani i posvuda Anđeli da Ti se poklone u svojoj ljubavi, sa svojim pjevanjem što ga ljusko stvorenje ne može ponoviti i s nebsekom ljubavlju, sa zrakom Neba koje je s njima ulazilo, što su ga oni donosili u svom sjaju... Tvoje rođenje Blagoslovljeni!..." Marija se spustila na koljena uza svoga Sina i plače od ganuća glavom nagnuta na njegova koljena. Nitko se ne usuđuje govoriti kroz netko vrijeme. Više ili manje ganuti nazočni se obaziru naokolo kao da se nadaju da će između paučine i hrapava kamenja vidjeti prizor koji je opisan... Marija dođe k sebi i kaže: "Eto, ispripovijedila sam beskrajno jednostavno i beskrajno veliko rođenje svoga Sina. Sa svojim ženskim srcem, ne učiteljskom mudrišću. Drugo ničega nema, jer je to bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine." "Ali sutradan? I dalje?" pitaju mnogi, među njima dvije Marije.
/nastavak na poćetku Došašća/

Isus: "Tvoja je mudra zapovijed, Majko!"

2011-10-03T03:02:00.000-07:00

Isusov susret s Majkom u Bataniji

Sjenovitim putem koji povezuje Maslinsku goru s Betanijom Isus žurno ide prema Martinom gradu - Betaniji. Dočekaju ga Lazar i Maksim s jedne strane, Izak s Timonejem i Josipom s druge, treća dođe Marta s Marcelom. Marta podigne svoju koprenu i prigne se da poljubi Isusovu haljinu, a odmah protom pritirči Marija Alfejeva i Marija Saloma. Isusova Majka se približava stazom koja vodi k Šimunovoj kući. Isus blago odgurne prijatelje i požuri se svojoj Majci. Poznate riječi prostruje zrakom odjekujući kao ljubavni solo iznad žamora mnoštva: "Sinko!" - "Mama!" Poljube se. U Marijinom poljupcu je drhtaj onoga koji se toliko vremena bojao a sada, kad nestaje straha koji ga je držao, osjeća umornost od izdržanog naprezanja; mjeri u svem opsegu opasnost kojoj je bio izložen... Isus je miluje, On koji razumije, i kaže: "Osim svoga Anđela, imao sam i tvojega, Mama, da bdije nada mnom. Ništa mi se zla nije moglo dogoditi." - "Neka je hvala Gospodinu. Ali toliko sam trpjela.!" - "Želio sam doći prije, ali sam morao ići drugim putem da poslušam Tebe. I dobro je bilo, jer je tvoja zapovjedi, Majko moja, urodila dobrim, kao i uvijek." - "Tvoja poslušnost, Sinko!" - "Tvoja je mudra zapovijed, Majko.." Smiješe se jedno drugome kao dvoje zaljubljenih. Ali zar je moguće da je ta Žena tome Čovjeku Majka? Gdje je šesnaest godina razlike? Svježina i ljupkost djevičanskog lica i tijela čine Mariju sestrom svoga Sina, koji je u punini svoje prekrasne muževnosti....Svi krenu prema Šimunovoj kući. Ulaze u kuću na čijem pragu stari Šimunov sluga iskazuje štovanje Isusu i svome gospodaru. "Mir tebi, Josipe, i ovoj kući", kaže Isus dižući na blagoslov ruku koju je prije položio na bijelu glavu staroga sluge. - Nakon prve radosti, Lazar i Marta su ponešto žalosni, a Isus pita: "Zašto, prijatelji?" - Jer nisi s nama, i jer svi dolaze k Tebi osim duše za koju bisko željeli da je tvoja." - "Jačajte strpljivost, nadu i molitvu. A onda, s vam asam. Ova kuća!... Ova kuća nije drugo nego gnijezdo iz kojega će Sin Čovječji poletjeti svakoga dana k drugim prijateljima, tako blizima u prostoru, ali ako se stvar promatra na nadnaravan način, beskrajno bližima u ljubavi. Vi ste u mom Srcu a Ja sam u vašem. Može li se biti bliže nego tako? Ali večeras ćemo biti zajedno. Izvolite sjesti na sovj stol."
...Večera je gotova i svatko pođe na svoje mejsto... Potpuna noć je kad Isus može s Majkom na miru razgovarati. Popeli su se na terasuz i sjedeći na jednom sjedalu jedno uz drugo, rukom u ruci, govori jedno drugome i jedno i drugo sluša. Najprije Isus ispripovijedi stvari kpoje su se dogodile. Potom Marija kaže: "Sinko, nakon tvoga odlaska, odmah nakon njega, došla je k meni jedna žena... Tražila Te je. Jedna velika bijeda. i jedno veliko otkupljenje. Ali tom stvorenju treba tvoje Oproštenje da bi bilo čvrsto u svojoj odluci. Povjerila sam je Suzani rekavši da je jedna koju si izliječio. Istina je. Bila bih je mogla zadržati uza se kad naša kuća ne bi već bila more kamo mnogi jedre... i mnogi sa zlobnim nakanama. A toj ženi se svijet već gadi. Želiš li znati koja je? - Aglija je. Rimljanka, mimičarka i grešnica koju si počeo spašavati u Hebronu, koja Te tražila i našla u Aqua Speciosa, koja je već trpjela radi svoje obnovljnee nevinosti. Koliko... Sve mi je kazala... Kojega li užasa!.." - "Njezina grijeha?" - "Njega i ... rekla bih još više: koj užas je svijet. Ah, Sinko moj! Nemoj imati povjerenja u kafarnaumske farizeje! Htjeli su se poslužiti s tom jadnicom da ti naškode. I s nojm..." - " Znam, Majko... Gdje je Aglija?" - " Stići će sa Suzanom pred Pashu." - "U redu. Govorit ću s njom. Bit ću ovdje svake večeri i čekat ću je, osim pashalne večeri, koju ću posvetiti obitelji. Ne treba drugo nego da je zadržiš ako dođe. To je veliko Otkupljneje, kazala si. I tako spontano! Uistinu Ti kažem da moje Sjeme u malo srca pusti klicu kao što je pustilo u onom bijednom tlu. A Andrija mu je kasnije pomogao rasti sve dok se nije potpuno oblikovalo." - "Kazala mi je." - "Majko, što si osjećala približivši se onoj ruševini?" - "Grozu i radost. Činilo mi se da sam na rubu paklenog ponora, ali ujedno sam osjećala da se zanosim u plavetnilo. Kako si Bog, moj Isuse, kad činiš ta čudesa!" Ostanu šuteći pod veoma svijetlim zvijezdama i u bjjelini četvrtine mjeseca koja naginje prema punom mjesecu. Šuteći, ljubeći se i odmarajući se u uzajamnoj ljubavi.

"Sva Milost sabrala se u jednoj Ženi!"

2011-09-01T04:26:00.000-07:00

Isus poučava prve učenice

Isus je u Nazaretu, u svojoj kući. Bolje: u nekadašnjoj drvodjelčevoj radionici. S njime su dvanaestorica Apostola. Također je tu Isusova Majka Marija, Marija majka Jakovljeva i Judina, Saloma, Suzana i nova Učenica Marta. Marta je sasvim žalosna, sa suzama ispod očiju. Zbunjena, preplašena zbog toga jer je tako sama kraj drugih osoba, a osobito kraj Majke Gospodinove. Marija ju nasotji sprijatlejiti s ostalima i oduzeti joj taj osjećaj nelagodnosti zbog kojega Marta trpi. Ali se čini da njezina milovanja sve više napunjaju srce siromašne Marte. Crvenilo i velike kapi suza izmjenjuju se ispod koprene jako spuštene nad njezinom boli i nad njezinom neugodnošću. Ulazi Ivan s Jakovom Alfejevim. "Nema je, Gospodine. Otišla je s mužem u goste jednoj prijatlejici. Tako su kazale sluge" kaže Ivan. "Sigurno će joj biti vrlo neugodno. Ali još će Te moći vidjeti i primiti Tvoje Pouke" završava Jakov Alfejev. "Dobro. Skupina Učenica nije kako sam mislio. Ali vidite: namjesto odsutne Ivane nazočna je Marta kći Teofilova, sestra Laazarova. Učenici znaju tko je Marta. Moja Majka također. I ti, Marija, možda i ti, Salomo, već znate po svojim sinovima tko je Marta, ne toliko kao žena po mišljenju svijeta, koliko kao stvorenje u očima Božjim. Ti, Marta, opet znaš tko su ove koje te drže sestrom i koje će te toliko ljubiti. Bit ćeš sestra i kći. To ti toliko treba, dobra Marto, da bi imala i onu ljudsku utjehu dobrih ljubavi koje Bog ne osuđuje, nego koje je dao čovjeku da ga podrže u naporu življenja. Bog te je i ovamo doveo upravo u čas koji sam Ja odabrao da postavim temelj, mogao bih reći osnovu, na kojoj ćete vi izvesti svoje savršenstvo Učenica. Biti Učenik znači: slijediti Učiteljevo vodstvo i Njegov nauk. Zato će se u širokom smislu nazivati učenicima svi oni koji će sada i kroz vjekove slijediti Moj Nauk. I da se ne spominju tolika imena govoreći: Isusovi učenici prema naučavanju Petrovom ili Andrijinom, Jakovljevom ili Ivanovom, Šimunovom ili Filipovom, Judinom ili Bartolomejevom ili Tominom ili Matejevom, govorit će se jednim imenom koje će ih skupiti pod jedan jedini znak: kršćani. Ali u volikom mnoštvu poslušnih Mojem učenju Ja sam već izabrao prve, zatim druge i tako će se činiti za vjekove na Moju uspomenu. Onako kako su u Hramu, i još prije, od Mojsija, bili Veliki svećenik, svećenici, leviti, predstojnici raznih službi, dužnosti i zadataka, pjevači itd. isto tako će biti u Mom novom Hramu, proširenom po čitavoj Zemlji, koji će trajati koliko i ona. Vrhovni i niži, svi korisni, svi Meni dragi, a osim toga bit će žene, nova vrsta koju je Izrael uvijek potcjenjivao, ograničujući ih samo za pjevanje djevica u Hramu ili za njihovu pouku. I ništa više. Ne raspravljajte da li je to bilo pravedno. U Izraelovoj zatvorenoj vjeri i u vrijeme Gnjeva to je bilo pravedno. Sva sramota bila je na ženi, početku grijeha. U sveopćoj vjeri Kristovoj i u vrijeme Oproštenja sve se to mijenja. Sva Milosti se sabrala u jednoj Ženi i Ona ju je rodila svijetu da bude otkupljen. Zato žena nije više Bogu zazorna, nego Božja pomoć. I zbog Žene, miljenice Gospodnje, sve žene mogu postati učenice Gospodinove ne samo u mnoštvu ostalih, nego kao niže svećenice, pomoćnice svećenika, kojima mogu, mnogo pomoći. Pomagat ćete vjernicima i nevjernicima, i onima koje neće dovesti k Bogu toliko jeka svete Riječi koliko sveti smiješak neke moje učenice. Vi ste Me molile da li smijete ići za Mnom kao što idu i muškarci. Ali što se vas tiče premalo Mi je da samo dolazite, slušate, i primjenjujete. To bi bilo vaše posvećenje. Velika je to stvar. Ali još Mi nije dovoljno. Ja sam Sin Neograničernoga i od svojih ljubimaca tražim neograničeno. Hoću sve jer sam dao sve. Tu nisam samo Ja, tu je i svjet. Ta strahovita pojava - sviejt. Morao bi biti silan u svetosti: neizmjerna svetost mnoštva djece Božje u broju i snazi. Naprotiv, strahovit je u zloći. Njegova potpuna zloba stvarno je neograničena u borju njezinih očitovanja i u snazi poroka. Svi grijesi su u svijetu, koji više nije mnoštvo djece Božje, nego je mnoštvo djece sotonine, a osobito je živ grijeh koji nosi najjasniji znak njegovog očinstva: mržnja. Svijet mrzi. Onaj koji mrzi vidi zlo i u najsvetijim stvarima i hoće da ga vide i oni koji ga ne vide. Kad biste svijet upitale zašto sam Ja došao, ne bi vam rekao: 'Da čini dobro i otkupljuje"'. Nego bi vam rekao: 'Da kvari i otima.' Kad biste upitale svijet što misli o vama koji Me sliejdite, ne bi vam rekao: 'Slijedite ga da biste se posvetile i da tješite Učitelja svetošću i čistoćom.' Nego bi vam rekao: ' Slijedite ga zato jer vas je zaveo taj čovjek.' Takav je svijet. A Ja vam i to kažem zato da sve odmjerite prije negoli se pokažete svijetu kao izabrane Učenice, pramajke budućih učenica, suradnice slugu Gospodinovih. Dobro uzmite svoje srce u ruke i kažite mu, tom vašem osjetljiovom ženskom srcu, da ćete vi, i ono s vama, biti ismijavane, klevetane, popljuvane, gažene od svijeta, od prezira, od laži, od okrutnosti svijeta. Pitajte ga je li sposobno primiti sve rane bez gnjeva i proklinjanja onih koji ga ranjavaju. Pitajte ga je li sposobno suočiti se s moralnim mučeništvom klevete a ne doći dotle da mrzi klevetnika i stvar zbog koje će ga klevetati. Pitajte ga hoće li napojeno i prekrito zlobom svijeta, uvijek znati odisati ljubavlju, hoće li otrovano pelinom znati iscijediti med, hoće li podnoseći svekoliko mučenje od neshvaćanja, poruge, ogovaranja znati nastaviti smiješiti se pokazujući rukom Nebo, svoj cilj, kamo želite dovesti druge - ženskom ljubavlju, koja će biti majčinskai u djevojaka, majčinska pa bila iskazivanja i starcima koji bi mogli biti vašim djedovima, a oni su još duhovna djeca tek rođena i nesposobna da shvaćaju i ravanju se na putu, u životu, u istini, u mudrosti koju sam Ja došao dati dajući sama Sebe: božanski Put, Istinu i Mudrost. Ja ću vas svejedno ljubiti i ako Mi kažete: 'Nema snage, Gospodine, oduprijeti se čitavom svijetu zbog Tebe.' - Ali ako hoćete, ako imate hrabrosti ostati kao izabrane Učenice, evo pokazat ću vam posao koji morate raditi da biste opravdale svoju nazočnost i izabranje kod Mene i kod Gospodinovih svetih. Vi možete mnogo dobra učiniti svojim bližnjima i službenicima Gospodonovim. Koliko je žena potrebna kod Kristovog olatara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti mnogo više i bolje negoli muškarac, a onda ih dovrsti muškarcu da se potpuno izliječe. Mnoga srca, a osobito ženska otvorit će se vama, ženama, učenicama. Morate ih primiti kao da su draga djeca zavedena koja se vraćaju očinskoj kući a koja se ne usuđuju pristupiti k roditelju. Vi ćete sokoliti krivca i ublažavati suca. Mnogi će doći k vama tražeći Boga. Vi ćete ih primiti kao umorne hodočasnike govoreći: 'Ovdje je kuća Gospodinova. On će odmah doći.' A vi ćete ih okržiti svojom ljubavlju. Ako ne Ja, doći će neki Moj svećenik. Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. Ona je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu njezinog tijela uvijek je utamničena p r a v a ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav oslobođena trpkog blata sjetila i stvorena od anđeoskih krila i mirisa, stvorena od čistog Plamena i sjećanja na Boga, svoga podrijetla od Boga, i svoga stvaranja od Boga. Žena: vrhunsko djelo Dobrote pokraj vrhunskog djela Stvaranja a to je čovjek: ' A sad neka se Adamu da drugarica da se ne osjeća sam' - zato ne smije napustiti Adama. Uzmite dakle tu sposobnost ljubljenja i služite se njom u ljubavi prema Kristu i radi Krista prema bižnjemu. Budute sama ljubav raskajanim krivcima. Recit im neka se ne boje Boga. Kako to ne biste znale činiti vi koje ste majke i sestre? Koliko puta su vaša mala djeca, vaša mala braća bila bolesna i potrebna liječnika! I bojala su se. Ali ste vi, milovanjem i riječima punim ljubavi, uklonili taj strah i, svojom ručicom u vašoj ruci, dali su se liječiti bez straha koji su imali prije. Grešnici su vaša braća i bolesna djeca i boje se lijčnikove ruke, negove presude... Ne. Ne tako. Vi koji znate kako je Bog Dobar, recite da je Bog Dobar i ne traba da Ga se boje. Ako i budete sigurne, odlučne, govoreći : ' To nećeš nikada više učiniti', nećete protjerati onoga koji je već učinio i zato se razbolio. Nego ćete ga liječiti, da ga ozdravite. Budite majke i sestre svetima. I njima treba ljubavi. Zamarat će se i istrošiti će se u evangeliziranju. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite, razborito i marljivo. Žena zna raditi. U kući, kod stolova i ležaja, kod razboja i svega što je potrebno za svagdašnje življenje. Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodoćansika na Božja mjesta. Vi budite milostive ugostiteljke i preuzmite sve skromnije posloave, kako biste službenike Gospodinove ostavile sloboidnima da nastavljaju djelo Učitelja. A onda doći će vremana teška, krvava, okrutna. Kršćani, i sveti, imat će časove straha, slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena naprotiv nadvisuje muškarca tom pravom kraljvskom vrlinom, da zna trpjeti. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, suza, umora, krvi. U našoj povijesti imamo primjera divnih žena koje su znale izvesti djela oslobodilačke smionosti. Imamo Juditu, Jaelu. Ali vjerujte da ni jddna, za sada, nije veća od majke osam puta mučenice: sedam puta u sinovima a jedamput za sebe, u vrijeme Makabejaca. Zatim će biti jedn druga ... Ali posije Nje, bit će česta pojava žena junakinja boli i boli, žena koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice, žena anđela progonjenih, žena: nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života, te će bez druge posvete osim one koju će primiti od Boga-Ljuabvi, biti, oh, biti posvećene i dostojene da to budu. - To su, u vrlo općim crtama, vaše glavne dužnosti. Ja neću imati mnogo vremena da ga posvetim posebno vama. Ali ćete se izgraditi slušajući Me. Izgradit ćete se i pod savršenim vodstvom Moje Majke. Ova majčinska ruka ( i Isus uzima Marijunu ruku u svoju) dovela mi je učer djevojku koja je posvjedočila da su joj slušanje i boravak od nekoliko sati uz Majku pomogli da plod dobivene milosti sazre do savršenstva. Nije prvi put da Maja Majka radi za Krista svoga Sina.

Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka

2011-08-01T11:23:00.000-07:00

Ana-Lea se posvećuje kao djevica

Isus, zajedno s Petrom, Andrijom i Ivanom, kuca na vrata svoje kuće u Nazaretu. Odmah otvara Mama, čije lice se osvijetli sjajnim smiješkom kad ugleda svoga Sina. "Sretno se vratio, Sinko moj! Od jučer je sa mnom jedna čista golubica kojaTe čeka. Dolazi izdaleka. A onaj koji je prati nije mogao dulje ostati. Budući da je ona željela savjet, ja sa kazala što sam mogla. Ali samo Ti si, Sinko moj, Mudrost. I vi se sretno vratili. Dođite odmah i okrijepite se." "Da. Ostanite ovdje. Ja idem odmah k tome stvorenju koje Me čeka." Trojica učenika odlaze u kuhinju, gdje ima Marija nudi hranu i toplinu vatre, Isus diže zastor koji skriva otvor što vodi u vrt - perivoj te izlazi u nj. Isus, prekriženih ruku na prsima, uspravan na suncu smiješi se čistoj, mirnoj milini majčinog vrta, negovim gredicama ljiljana koji se pokazuju s prvim busjem lišća, srebrnoj maslini, te drugim vrstama cvijeća razasutima između skromnih gredica mahunarki i salate, koje istom ozelenjuju. Čist, uredan, otmjen, čini se da i vrt odiše bjelinom savršenog djevičanstva. "Sinko, dođi u moju sobu. Dovest ću Ti je, jer se pobjegla tamo u kraj čuvši toliko glasova." Isus ulazi u majčinu sobicu, uvijek čistu, prečistu sobicu, koja je čula riječi Anđela. Marijina ruka polako diže zastor; Isus koji je, leđima okrenut prema vratima, promatra to čisto gnijezdo, okrene se. Evo, Sinko moj. Dovodim Ti jedno janje. A Ti si njegov pastir." I Marija koja je ušla držeći za ruku jednu djevojku crnomanjastu, vitku, koja živo rumeni pojavivši se pred Isusom, polako se povlači spuštajući zastor. "Mir tebi, djevojko." "Mir... Gospodine..." Djevojka, vrlo uzbuđena ostaje bez riječi, ali se spušta na koljena glavom prem zemlji. "Ustani. Što tražiš od Mene? Ne boj se..." "Ne bojim se... ali... sada kad sam pred Tobom... nakon što sam to tako željela... sve što mi se činilo lako, potrebno da Ti kažem... ne nalazim više... ne čini mi se više da je ono... kao da sam luda... oprosti , moj Gospodine..." Isus je znao tko je ona i zašto je došla. Ali je htio da se duša otvori slobodno i s povjerenjem zato kaza: "Ti tražiš milost za tjelesno zdravlje? Je li ti potrebno čudo? Imaš li duše koje trebaš obratiti? Ne? Onda? Hajde, govori! Imala si toliko hrabrosti a sad ti manjka? Zar ne znaš da sam Ja Onaj koji daje jakost? Da? To znaš? Pa onda govori, kao da sam ti otac. Koliko ti je godina?" "Šesnaest, Gospodine moj." "Odakle dolaziš?" "Iz Jeruzalema." "Kako ti je ime?" "Ana- Lea..." "Drago ime moje bake i toliko drugih svetih žena Izraelovih, a uz nj jedno jedino ime dobre, vjerne, ljubazne i blage Jakovljenve žene. Bit će ti kao predzank. Bit ćeš uzorna supruga i majka. Ne? Treseš glavom? Plačeš? Jesi li možda bila odbijena? Ni to? Je li umro tvoj vjerenik? Još nisi izabrana?" Djevojka neprestano trese glavom. Isus napravi jedan korak, pogladi je i prisiljava da digne glavu i da Ga pogleda... Isusv smiješak pobjeđuje djevojčinu jaku uzbuđenost. Ograbri se: "Moj Gospodine, bila bih supruga i sretna, a Tvojom zaslugom. Zar me ne prepoznaješ, Gospodine? Ja sam ona bolesnica od sušice, umiruća vjerenica koju si Ti ozdravio na molbu tvog Ivana... Poslije tvoje milosti dobila sam drukčije tijelo: ovo zdravo namjesto onog koje sam imala prije, umirućeg; dobila sam i drugu dušu...Ne znam. Više nisam osjećala da sam to ja... Umirući žalila sam samo to što ne mogu biti supruga. Radost jer sam ozdravilam zato sigurnost da ću se moći vjenčati nije trajala dulje od prvih sati. A onda..." Djevojka postaje sve slobodnija, opet nalazi riječi i ideje koje je bila izgubila u smetenosti našavši se sama s Učiteljem... " A onda sam osjetila da ne smijem biti sebična, samo misliti: 'Kad ću biti sretna', nego da moram misliti na nešto više a što bi došlo k Tebi i k Bogu, tvome i mome Ocu. Neka mala stvar, ali što bikazalo da sam zahvalna. Mnogo sam mislila, i kad sam slijedeće subote vidjela vjerenika, kazala sam mu: 'Slušaj, Samuele. Bez čuda ja bih bila umrla za koji mjesec i ti bi me izgubio zauvijek. Htjela bih dakle prikazati Bogu jednu žrtvu, ja s tobom, kakobih Bogu kazala da ga hvalim i da mu zahvaljujme.'A Samuel, jer me ljubi, odmah je rekao: 'Hajdemo zajedno u Hram da prinesemo žrtvu.' Ali ja nisam to htjela. Siromašna sam i pučanka, moj Gospodine. Malo znam, a još manje mogu. Ali preko tovje ruke položene na moja bolesna prsa nešto je došlo ne samo u moja istrošena pluća, nego i u srce. U pluća zdravlje, u srce mudrost. I razmijela sam da žrtvovanje jednog janjeta nije žrtva koju želi moj duh, koji Te..koj Te ljubi." Djevojka šuti crveneći se poslije te izjave o svojoj ljubavi. "Nastavi bez straha. Što je htio tvoj duh?" "Žrtvovati nešto dostojno Tebe, Sina Božjega! O onda... i onda sam mislila da to mora biti stvar duhovna kao ono što je od Boga, to jest žrtva mojega očekivanog vjenčanja iz ljubavi prema Tebi, moj Spasitelju. Vjenčanje je velika radost, znaš? Velika je stvar kad to volimo! Želja, neodoljiva čežnja da ga izvršimo!... Ali više nisam bila ona otprije nekoliko dana. Nisam više to željela kao najljepšu stvar... To sam rekla Samuelu.. i on me je shvatio. I on je htio postati nazirej godinu dana počevši od dana koji je trebao biti vjenčani dan, to jest dan iza prvog u mjesecu adaru. U međuvremenu došao Te tražiti da uzljubi Onoga koji mu je vratio vjerenicu, da Ga uzljubi i upozna: Tebe. I nakon više mjeseci našao Te u kući Aqua Speciosa. I ja sam došla... i tvoja Riječ je do kraja izmijenila moje sece. Sad mi više nije dovoljan onaj prvi zavjet... kao taj badem tu vani koji se na sve toplijem suncu preporodio poslije nekoliko mjeseci mirovanja i procvjetao a zatim će prolistati i donijeti plod, tako sam i ja sve više rasla u mudrosti prema onom što je bolje. U sve ovo vrijeme mislila sam na to. Posljednji put, već sigurna za sebe i za ono što sam htjela, kad sam došla u kuću Aqua Speciosa, Ti više nisi bio ondje... tjerali su Te. Toliko sam plakala i toliko sam molila te me je Sveviđnji uslišao potaknuvši moju majku da me pošalje ovamo s jednim rođakom koji je prolazio u Tiberijadu radi razgovora s Tetrahovim dvoranima. Upravitelj imanja kazao mi je da ću Te ovdje naći. Našla sam Tvoju Majku... i njezine riječi: samo slušanje i boravak uz Tvoju Majku ova dva dana dovršila su dozrijevanje ploda Tvoje milsti." Djevojka je kleknula kao ispred nekog oltara, skrštenih ruku na prsima. "Dobro. Ali što zapravo želiš? Što ti mogu učiniti? " "Gospodine, htjela bih... htjela bih nešto veliko. I samo Ti, Davalac života i zdravlja, možeš mi to dati, jer mislim da Ti možeš i uzeti ono što si dao... Htjela bih da mi život koji si mi dao oduzmeš u godini mog zavjeta, prije negoli ona završi..." "Ali zašto? Zar nisi zahvalna Bogu za dobiveno zdravlje?" "Silno!Neizmjerno! Ali samo zbog jedne stvari: jer sam živući po Njegovoj milosti i po tvome čudu shvatila ono bolje." "Što je to?" "To je živjeti poput Anđela. Kao tvoja Majka... moj Gospodine.. kako živiš Ti... kako živi tvoj Ivan... tri Ljuljana, tri bijela Plamena, tri Blaženstva zemlje, Gospodine. Da. Jer mislim da je blaženstvo imati Boga, a da Boga imaju čisti. Mislim da je čist čovjek Nebo sa svojim Bogom u središtu i s Anđelima naokolo... Oh, moj Gospodine!To bih htjela!... Malo sam Te slušala, malo i tvoju Majku, i učenikai Izaka. K drugima se nisam približila da mi kažu tvoje Riječi. Ali mi se čini da Te moj duh uvijek čuje i da si mi Ti Učitelj... Kazala sa, moj Gospodine..." "Ana-Lea, mnogo je to što rražiš i mnogoje što daješ... Kćeri: shvatila si Boga i savršenstvo do koje se stvorenje može popeti da bi bilo slično Prečistome i da bi se svidjelo Prečistome." Djevojka kleči. Isus je uzeo među svoje ruke crnomanjastu glavu, i govori stojeći nagnut nad njom: "Onome koji je rođen od Djevice - jer je jedino mogao saviti si gnijezdo usred ljiljana - gadi se, kćeri, trostruka požuda sviejta, i uzmaknuo bi zgnječen od tolikog gađenja kad Otac, koji zna od čega živi Njegov Sin, ne bi sudjelovao s ljubaznom pomoći da podrži moju tejskobnu Dušu. Č i s t i s u M o j a r a d o s t. Ti mi vraćaš ono št mi svijet sa svojim neiscrpnim niskostima oduzima. Neka zato bude blagoslovljen Otac i ti, djevojko. Idi mirna. Nešto će nastupiti da tvoje zavjet učini vječnim. Budi jedan od ljiljana rasutih po krvavim Krstovim putovima." "Ah, moj Gospodine... htjela bih još jednu stvar..." "Koju?" "Da ne budem nazočna kod tvoje smrti. Ne bih mogla gledati gdje umire Onaj koji je moj Život." Isus se blago smiješi i rukom briše dvije brazde suza koje se spuštaju po malom crnomanjastom licu. "Ne plači. Ljiljani nisu nikada žalosni... Ti ćeš se smijati svim biserima svoje anđeoske krune kad budeš gledala Kralja kako okrunjen ulazi u Svoje Kraljevstvo. Idi. Duh Gospodinov poučavao te između jednog i drugog Mojweg Dolaska. Blagoslivljam te s plamenovima vječne Ljubavi." Isus okreće lice prema vrtu i zove: "Majko! Evo jedne malene kćerke, čitave za tebe. Sad je sretna. Ali Ti je uroni u svoju bjelinu, sada i svaki put kad pođemo u Sveti grad, da bude snijeg nebeskih latica posut po Janjetovom prijestolju." Isus se vraća k svojima dok Marija miluje djevojku ostajući s njom.

Moć Marijina zagovora

2011-07-01T13:24:00.000-07:00

1. Susret u Betaniji kod Marte

Uoči blagdana Pashe Isus se sa Apostolma i svojom Majkom bili su gosti kod Lazareve sestre Marte u Betaniji. Tom prilikom je jedan sluga, Ivan iz Endora, dveo Isusu jednog dječaka, kojemu su otac i njegova majka ostali zakopani ispod odrona zemlje u blizini Emausa. Bio je sakriven u šumi poput divlje životinje. U želji da spasi dječaka predao ga je Isusu. Lazar ga je htio posvojiti. Isus je odbio tu ponudu: "Ti si, Lazare, već toliko učinio i zahvalan sam ti za to. Ali ti ovo dijete ne mogu povjeriti. Ono je 'naše' dijete. Sviju nas. Radost Apostola i Učitelja. Osim toga kod tebe bi raslo u raskoši. Ja hoću da mu darujem svoj kraljevski plašt: 'časno siromaštvo'. Ono siromaštvo što ga Sin Čovječji hoće za sebe, da se može približiti svim najvećim bijednicima ne ponizavajući nikoga. " "Učitelju, za ovo dijete ćeš imati troškova. Dopustit ćeš mi barem..." - "Za njegovu halijinu za punoljetnost pobrinut ću se ja", vikne Petar. Svi se nasmiju zbog naglosti toga povika. Lazar nato nastavi: "U redu. Ali trebat će i drugih haljina. Budi dobar, Šimune. I ja sam bez djece. Pusti da se ja i Marta utješimo brinući se za malene haljine što ih treba napraviti." Petar se, tako zamoljen, odmah gane i veli: "Haljine... da... Ali haljine za srijedu uzet ću ja. To mi je obečao Učitelj, i rekao je da ću ići s Majkom kupiti je..." Petar kaže sve bojeći se kakve za njega nepovoljne promjene. Isus se nasmiješi i kaže: "Da, Majko. Molim te da sutra pođeš sa Šimunom. Inače će mi taj čovjek umrijeti od tuge. Savjetovat ćeš ga gledom na izbor." - "Hoćeš li pozvati mališana?" moli Marija. I dječak dotrči odmah sa slugom. "Kako se zoveš? - upita Marija milujući ga. "Ja sam.... bio sam Jabes. Ali sada očekujem ime..." "Očekuješ?" "Da, Jabes hoće ime koje znači da sam ga Ja spasio. Ti ćeš ga potražiti, Majko. Ime ljubavi i spasenja." Marija misli... a zatim kaže: "Marijam (Maarhgziam). Ti si malena kap u moru spašenih od Isusa. Sviđa li ti se? Tako podsjeća i na mene uz sjećanje na Spasenje." "Vrlo lijepo je" kaže dječak zadovoljan. Kad ova kaplja čovječanstva bude odrastao čovjek, moći ćete promijeniti njegovo ime u muško ime s jednim 'l' na kraju mjesto 'm'. Sada nosi ime što mu ga je dala Mama. Zar ne?" Dječak kaže da da, a Marija ga pomiluje. Međutim su Marija Alfejeva i Saloma predložile da se dječaku ipak dade jednostavnije ime: Marciam.
Taj je prijedlog prihvaćen.
Nakon večere svatko pođe na svoje mjesto određeno za odmor.... Dogovorili su se da će se naći sutra opet kod Marte u Betaniji.

2. Moć Marijina zagovora

Nakon izlječenja gubavaca podno Maslinske gore Isus kaže Apostolima: "A sada idemo k Majci!" "Ali gdje je?" pitaju mnogi. "U jednoj kući koja je Ivanu poznata. U kući djevojke koja je izliječena prošle godine." Uđu u grad Jeruzalem, prođu dobrim dijelom gusto naseljenog predgrađa Ofela sve do jedne bijele kućice. Isus uđe sa svojim milim pozdravom u kuću čija su vrata pritvorena, a iz nje dođe ljupki glas Marijin, i srebrni glas Analije i dublji glas njezine majke. Djevojka padne ničice klanjajući se, majka klekne , Marija ustane. Željeli bi zadržati Učitelja s Majikom. Ali Isus, obećavši da će se vratiti jednog drugog dana, blagoslovi i oprosti se s njima. Petar pođe sretan s Marijom. Oboje drže dječaka za ruku i izgledaju sretna malena obitelj. Mnogi se okrenu da ih pogledaju. Isus promatra njihov odlazak s osmijehom. "Šimun je sretan!" uskrikne Revnitelj. "Zašto se smiješ, Učitelju?" upita Jakov Zebedejev. "Jer u onoj grupi vidim veliko obećaje." "Kakvo, Brate? Što vidiš?" upita Tadej. "Ovo vidi: da ću mirno moći otići, kad bude čas. Ne moram se bojati za Svoju Crkvu. Ona će biti malena i slabašna kao i Marcijam. Ali će tu biti Moja Majka da je ovako drži za ruku i da joj bude Majka; i bit će tu Petar da joj bude otac. U njegovu poštenu i žuljavu ruku mogu bez brige staviti ruku Svoje Crkve koja će se rađati. On će joj dati jakost svoje zaštite. Moja Majka snagu svoje ljubavi. I Crkva će rasti ... kao Marciam... Uistinu on je dijete-simbol! Bog blagoslvio Moju Majku, Mog Petra i njihovo i naše dijete! Sad idemo k Ivinani..."

Ponovno je večer u kući u Betaniji. Mnogi, umorni, već su se povukli. Ali Petar šeta amo-tamo po stazi dižući vrlo često glavu prema terasi gdje sjede razgovoarajući Isus i Marija. Ivan iz Endora, naprotiv, razgovara s Revniteljem, a sjede ispod jednog mogranja koji je sav u cvatu.
Marija je već mnogo govorila. Isus joj na to kaže: "Sve što si Mi kazala sve je vrlo pravednoi imat ću na pameti pravednost toga...Petar je vrlo dobar. Za njega bih učinio bilo što jer zaslužuje." "Da Te čuje, rekao bi Ti sa svojim dobrim prostodušnim osmijehom: ' E, Gospodine, to nije istina!' I imao bio pravo." "Zašto, Majko?" Ali se Isus već smiješi jer je razumio. "Jer nećeš da ga zadovoljiš davši mu sina. Kazao mi je sve svoje nade, svoje želje... i tvoja odbijanja." "A nije ti kazao razlog s kojim sam ih opravdao?" "Jest. Rekao mi je razloge i dodao: 'Istina je... ali ja sam čovjek, siromašan čovjek. Isus uporno u meni vidi velikog čovjeka. Ali ja znam da sam vrlo bijedan, i zato... bi mi mogao dati jedno dijetee. Bio sam se oženio zato da bih ga dobio... umrijet ću a neću ga imati.' I rekao je, spomenuvši dječaka koji ga je, sretan zbog lijepe haljine što ju je Petar kupio, poljubio govoreći mu: 'Ljubljeni oče' - rekao je: Vidiš, kad mi to malešno biće, koje još pred samih deset dana nisam poznavao, tako kaže, osjećam da postejm mekši od maslaca i slađi od meda, i plačem jer ... mi ga svaki dan koji prolazi odnosi, odnosi mi to dijete..." Marija ušuti promatrajući Isusa, proučavajući ga u licu, čekajući jednu riječ... Ali Isus je stavio lakat na koljeno, glavu na ruku i šuti gledajući prostrani zeleni voćnjak. Marija mu uzme ruku, i gladi je i kaže: "Šimun ima tu veli k u želju... Dok sam išla s njim, samo mi je o njoj govorii, i s razlozima tako opravdanim da nisam mogla reći ništa da ga ušutkiam. To su bili isti razlozi o kojima promišljamo sve mi, žene i majke. Dječak nije kršan. Kad bi bio kao što si bio Ti... o, onda bi bez strraha mogao ići u susret životu učenika! Ali je tako slabašan!... Vrlo bistar, vrlo dobar... ali ništa više. Kad je neki grličić nježan, ne možeš ga brzo baciti da leti kao što se radi s jakim. Pastiri su dobri... ali još uvijek muškarci. Djeci su potrebne žene. Zašto ga ne pustiš Šimunu? Dok mu uskračuješ čedo upravo od njega rođeno, shvaćam razlog. Naše djetešce je kao sidro. A Šimun koji je određen za toliku sudbinu, ne smije imati sidra da ga zadržavaju. No ipak se možeš složiti s time da on mora biti 'otac' sve djece koju ćeš mu ostaviti. Kako može biti otac ako nije prošao školču s jednim djetetom? Otac mora viti blag. Šimun je dobar, ali blag nije. Nagao je i nepopustljiv. Samo jedno maleno stvorenje može ga naučiti finoj vještini obazrivosti prema slabima... Promisli tu Šimunovu sudbinu... Ipak je tvoj nasljednik! Ah, kad moram kazati tu okrutnu riječ! Ali za svu bol koja me stoji kazati je saslušaj me. Nikada Ti ne bih savjetovala nešto što ne bi bilo dobro. Marcijam... Ti hoćeš da ga učiniš savršenim učenikom... Ali još je dijete. Ti ćeš ...otići prije nego on bude čovjek. Kome ga onda dati boljemu nego Šimunu da dopuni njegovu naobrazbu? Napokon Ti znaš kako je siromašnog Šimuna, i zbog Tebe, mučila njegova punica. A ipak nije ponovno uzeo ni mrtve svoje prošlosti, svoje slobode od prije godinu dana, da bi ga pustila na miru punica, koju ni Ti nisi mogao promijeniti? A ono siromašno stvorenje od njegove žene? Ah, toliko želi ljubiti i biti ljebljena? Majko...o! Muž? Jedan dragi samovoljac... Nikada joj se nije poklonila neka pažnja bez velikog zahtjevanja... Siromašna žena!... Ostavi joj to dijete. Čuj, Sinko. Zasada ćemo ga povesti sa sobom. I ja ću doći u Judeju. Povest ćeš me sa sobom k jednoj mojoj drugarici iz Hrama i gotovo rođakinji, jer potjeće od Davida. Stanuje u Betsuru. Rado ću je vidjeti ako je još na životu. Zatim na povratku u Galileju, dat ćemo ga Porfiriji. Kad budemo u blizini Betsaide, uzet će ga Petar. Kad dođemo ovamo, daleko, dječak će biti s njom. Oh, ali Ti se sada smiješiš! Dakle zadovoljavaš Svoju Mamu. Hvala, moj Isuse." "Da, neka bude kako Ti želiš." Isus ustane i glasno pozove: "Šimune Jonin, dođi ovamo." Petar skoči i pretrči stube. "Dođi ovamo, čovječe koji prisvajaš i kvariš!" "Ja? Zašto? Što sam učinio, Gospodine? - "Pokvario si mi Majku. Radi toga si htio biti sam. Što da ti učinim?" Ali Isus se smiješi i Petar se ohrabri. Kaže: "Ah, baš si me prestrašio! Ali sada se smiješ... Što želiš od mene, Učitelju? Život? Drugo više nemam nego njega jer si mi uzeo sve... Ali ako želiš, dat ću ti ga." "Ne želim ti uzeti. Nego ti želim dati. Međutim nemoj iskorištavati pobjedu i ne odaj tajne drugima, prefrigani čovječe, koji pobjeđuješ Učitelja oružjem majčinske riječi. Dobit ćeš dijete, ali..." Isus ne može nastaviti govor jer Petar, koji je bio kleknuo, skoči na noge i poljubi Isusa s takvom žestinom te mu prekine riječ. "Zahvali Njoj, a ne Meni. Ali međutim imaj na pameti da ti ovo mora biti od pomoći, a ne na smetnju..." Gospodine, nećeš se morati kajati zbog dara... O Marijo! Uvijek bila blagioslovljena, Ti sveta i dobra." I Petar, koji se opet spustio na koljena, upravo plače ljubeći Marijinu ruku.

Isus s Majkom u kući Ivana Kuzine

2011-06-01T05:47:00.001-07:00

Isus ide prema kući Ivane Kuzine. Kad sluga vratar vidi tko je taj što dolazi, uzvikne tako radosno da je čitava kuća u žamoru. Isus ulazi smiješeći se, blagoslivljajući. Ivana trči iz perivoja koji je sav u cvatu da se baci k nogama Učiteljeivim da ih poljubi. A dolazi i Kuza koji se najprije duboko naklanja a zatim ljubi rub Isusove haljine. Kuza je lijep čovjek od sovjih četrdeset godina. Nije jako visok, ali je dobro građen. Ivana je viša od muža. Od minule bolesti sačuvala je samo naglašenu vitkost. To je veoma lijepa žena... Smiješi se i otkivene glave. "Kome dugujem radost što Te imam kao svoga gosta?" pita Kuza. "Mojoj potrebi da se zaustavim i počekam svoju Majku. Dolazim iz Nazareta... i moram uzeti sa sobom za neko vrijeme svoju Majku. S njom ću ići u Kafarnaum." Zašto ne kod mene? Nisam dostojna, ali..." kaže Ivana. "Ti si i te kako dostojna. Ali moja Majka ima sa sobom jetrvu koja je od natraag malo dana udovica." "Kuća je velika te može ugostiti više od jednoga. A Ti si mi dao toliko radosti da Ti nije uskraćen pristup ni k jednom kutku u njoj. Zapovijedaj, Gospodine, Ti koji si udaljio smrt od ovog boravišta i vraito mi moju procvala i cvatuću ružu", kaže Kuza u podršku ženi, koju mora da jako ljubi. To pokazuje i načinom kako je gleda. "Ne zapovijedam. Ali prihvaćam. Moja Majka je umorna i mnogo je trpjela u ovo zadnje vrijeme. U strahu je za Mene, a Ja joj želim pokazati da ih ima koji Me ljeube." "Ah, onda je dovedi ovamo! Ja ću je ljubiti kao kćerka i sluškinja" reče Ivana. Isus pristaje. Kuza izlazi da odmah izda naređenje o tome. Nedugo zatim odlaze udobna i brza kola s kojima je sluga Jonatan otišao u Nazaret da pridigne Mariju. Grad Nazaret se uzbuđuje zbog događaja. A kad Marija i jetrva, kojima Jonata iskazuje poštovanje kao dvijema kraljicama, ulaze u kola pošto su ključeve od kuće povjerile Alfeju Sarinom, uzbuđenje raste. Kola kreću, dok se Alfej osvećuje zbog grubog čina što su ga priuštili u sinagogi i kaže: "Samaritanci su bolji od nas! Vidite jednog od Herodovih ljudi kako časti Njegovu Majku? A mi! Stidim se što sam Nazarećanin." Neki pristupaju Alfeju sa pitanjima. "Naravno!" odgovara Alfej. "Gosti prokuratorove kuće. Jeste li čuli što je kazao njegov intendant: "Moj gospodar te moli da počastiš njegovu kuću." Počastiti, razumijete li? A Kuza je bogat i moćan, a žena mu je kraljevska princeza. Počastiti! A mi, to jest vi, gađali ste ga kamenjem. Sramota!" Dok Nazarećani odlaze potišteni kao išibani psi, Alfej ostaje sam kao neki Arhanđeo osvetnik na ulazu Marijine kuće.
Kasno navečer stižu Jonatina kola s gostima. Kuzinine sluge, koji su već bili na straži kod vratiju, daju znak i pritrčavaju s fenjerima povećavajući svjetlost što ju širi mjesec.
Pritrčavaju Ivana i Kuzina. Pokazuje se i Isus smiješeći se, a iza Njega apostolska skupina. Kad izađe Marija, Ivana se baca ničice sve do zemlje i pozdravlja: "Slava cvijetu kraljevskoga roda. Slava i blagoslov Majci Riječi i Spasitelja", a Kuza se naklanja tako duboko da dublje ne može ni pred Herodom i kaže: "Blagoslovljen bio čas koji te dovodi k meni. Blaagoslovljena Ti, Isusova Majko!" Marija odgovara blago i ponizno: "Blagoslovljen naš Spasitelj i blagoslovljeni dobri koji ljube mog Sina." Svi ulaze u kuću primljeni s najživljim znakovima poštovanja. Ivana drži Mariju za ruku i smiješi joj se govoreći: "Dopustit ćeš mi da ti služim, zar ne?" - Ne meni. Njemu uvijek služi i ljubi Ga. Time ćeš mi već dati sve. Svijet Ga ne ljubi... To je moja bol." Znam. Zašto ta ravnodušnost kod jednog dijela svijeta, dok bi drugi za Njega dali život?" "Jer je On znak protivljenja za mnoge. Jer je On vatra koja pročišćuje kovinu. Zlato se čisti.Troska pada na dno i baca se. Rečeno mi je kad je bio malešan ... ( "Ovaj je evo postalvljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca " - Lk 2,34-35) i proroštvo se ispunja dan za danom..." "Ne plači, Marijo. Mi ćemo Ga ljubiti i braniti", tješi Ivana. Ali Marija nastavlja svoj tihi plač, koji vidi samo Ivana u polumračnom kutu u koji su se sjele.

Bogorodičina bol: Isus loše primljen u Nazaretu

2011-05-01T13:29:00.000-07:00

U nazaretskoj sinagogi su zidovi žućkasto obojeni. Na jednoj strani je katedra. Ima visok štionik sa svicima na sebi. To je neka vrsta nagnutog stola, koji stoji na jednoj nozi i na kojemu su poredani svici. Tu dolazi narod koji moli. Svjetiljke su postavljene iznad katedre i štionika. Dok je rabin jednom zgodom čitao i pjevao - među narod je došao Isus s bratićima apostolimai rođacima. Nakon čitanja rabin upravlja pogled k mnoštvu s nijemim pitanjem. Isus ide naprijed i moli da On danas vodi sastanak. Isus lijepim glasom čita odlomak Izaije Proroka: "Duh Gospodnji je na meni ..." Isus dodaje tumačenje tom odlomku. Isus se predstavlja kao "donosioc Dobre vijesti, Zakona ljubavi, koji prijašnju oštrinu zamjenjuje Milosrđem, po kojemu će postići spasenje svi koji su zbog Adamove krivice bolesni u duhu i tijelu, jer se bolest duha u njemu održava, pošto grijeh uvijek izaziva porok a porok je bolest, pa i fizičku. Po njemu će bitio slobođeni svi oni koji su zarobljenici Duha zla. Ja sam došao da raskinem te lance, da ponovno otvorim put k Nebu, da dadem svijetlost zaslijepljenim dušama i sluh gluhim dušama. Došlo je vrijeme Milosti Gospodnje. Ona je među vama, ona je ova koja vam govori. Patrijarsi su željeli vidjeti ovaj dan, čije postojanje je proglasio glas Svevišnjega a proroci su prorekli vrijeme. I pošto im je od nadnaravne službe priopćeno, već znaju da se rodila zora ovoga dana, i njihov ulazak u Raj sad je već blizu pa kliču u svojim dušama, sveti kojima manjka samo Moj blagoslov da budu građani Neba. Vi ga vidite. Dođite k Svjetlosti koja je izašla. Lišite se svojih strasti da biste hitno išli za Kristom. Imajte dobru volju da vjerujete, da se popravite, da želite spasenje, i spasenje će vam biti dano. Ono je u Mojoj ruci. Jer bi bila uvreda Milosti dati ga onome koji hoće nastaviti služiti Mamonu." Zbornicom se diže žamor.Isus kruži pogledom. Čita na licima i u srcima pa nastavlja: "Shvaćam vašu misao. Budući da sam iz Nazareta, vi biste htjeli izuzetnu povlasticu. Ali to iz vaše sebičnosti, ne iz snage vjere. Zato vam kažem da uistinu nijedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini. Druga su Me mjesta primila i primat će Me s većom vjerom, pa i oni čije ime je među vama sablazan. Ondje ću Ja žeti svoje sljedbenike, dok u ovoj zemlji neću moći ništa učiniti, jer mi je zatvorena i neprijateljska. Ali vas podsjećam na Iliju i Elizeja. Prvi je našao vjeru u jedne feničke žene a drugi je u jednog Sirca. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha ni očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje poput finog bisera što ga je prorok gledao. To će se dogoditi i vama, koji ste neprijateljski raspoloženi prema Riječi Božjoj i ne vjerujete joj." Mnoštvo buči i proklinje i nastoji staviti ruke na Isusa. Ali ga Apostoli bratići Juda, Jakov i Šimun brane, a onda bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda. Ali se Isus okreće, svojim magnetskim pogledom čini ih nepomičnima pa nepovrijeđen prolazi između njih iščezavajući po jednoj brdskoj stazi. Isus se uspeo do malog seoca poviše Nazareta. Tamo ga je dočekala Njegova Majka. Isus govori s Marijom sjedeći na jednom zidiću kraj jedne kućice. Isus se tamo sklonio pošto je bio istjeran iz Nazareta da pričeka Apostole, koji su se sigurno bili razišli po onom području dok je Isus čekao Majku, koju su možda oni sami obavijestili ili su pak bdjeli raspršeni po šumama. Marija je žalosna. Doznala je za događaj u sinagogi pa je ucviljena. Isus je tješi. Marija moli Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje ga smatraju luđakom željnim da izaziva neprijateljstva i svađe. Ali Isus pravi gestu smiješeći se. Kao da kaže: "Ne ide to tako jednostavno, ne misli na to!" Ali Marija ne popušta. Onda On odgovara: "Mama, kad bi Sin Čovječji morao ići jedino onamo gdje Ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo. Posvuda imam neprijatelja. Jer Istina se mrzi, a Ja sam Istina. Ali nisam došao da nađem laganu ljubav. Došao sam da vršim Očevu volju i da otkupim čovjeka. Ljubav si Ti, Mama, Moja ljubav, Ona koja Mi nadoknađuje sve. To i ovo Malo stado koje svakim danom raste s pokojom ovčicom što je istrgnem vukovima strasti i donesem u Božji ovčinjak. Ostalo je dužnost. Došao sam da vršim tu dužnost i moram je vršiti i dotle da se razmrskam o kamenje srdaca koja su otporna protiv dobra. Štoviše, samo kad padnem i okupam krvlju ta srca, smekšat ću ih i utisnuti u njih svoj Znak koji uništava znak Neprijateljev. Mama, za to sam sišao s Neba. Ne mogu nego željeti da to izvršim." "Ah Sinko! Sinko moj!" Marijin glas je bolan. Isus je miluje. Marija na glavi , osim koprene, također ima i ogrtač. Zaista je više nego ikada, kao svećenica. "Bit ću odsutan neko vrijeme da Ti udovoljim. Kad budem blizu, obavijestit ću Te." "Pošalji Ivana. Čini mi se da malko vidim Tebe kad vidim Ivana. I njegova majka je u brizi za mene i Tebe. Istina je, ona se nada povlaštenom mjestu za svoje sinove. Žena je i majka je, Isuse. Treba je razumjeti. Govorit će i s Tobom. Ali Ti je iskreno odana. A kad se oslobodi od ljudskog shvaćanja koje vrije u njoj i u njezinim sinovima, kao i u drugima, kao i u svima, Sinko moj, bit će velika u vjeri. Bolno je da se svi nadaju od Tebe nekom ljudskom dobru, nekom dobru koje ako i nije ljudsko, ipak je sebično. Ali u njima je grijeh sa svojom požudom. Još nije došao blagoslovljeni čas u kojem ćeš Ti uništiti grijeh, čas kojeg se tako jako bojim, mada me ljubav prema Bogu i prema čovjeku potiče da ga želim. Ah, onaj čas! Kako Srce tvoje Mame dršće zbog onog časa! Što će Ti učiniti, Sinko? Sinko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo.?" "Ne misli na to, Mama. Bog će Ti pomoći u onaj čas. Bog će pomoći Meni i Tebi. A onda će biti mir. To ti kažem još jedanput. Sad idi, jer se spušta večer a put je dug. Ja Te blagoslivljam."

"Gledajte Moju Majku!"

2011-04-01T01:19:00.000-07:00

Isus poučava učenike: "Gledajte Moju Majku!"

Isus poučava svoje učenike u hladu ispod golemog oraha, na mjestu koje je uzdignuto iznad Marijina povrtnjaka kraj Nazaretske kuće. Dan je buran, približava se ružno vrijeme, pa se Isus zbog toga nije mnogo udaljio od kuće. Marija često izlazi iz kuće u povrtnjak i svaki put podigne glavu i smiješi se svom Isusu, koji sjedi na travi uz deblo raha, okružen od učenika. Isus kaže: "Gledajte Moju Majku! Možete li u Njoj zamisliti sklonost zlu? No, budući da je ljubav potiče da Me slijedi, Ona će ostaviti svoju kuću, kad to bude htjela Moja Ljubav. Jutros Me je ponovno to molila. Ona, Moja Učiteljica, jutros Mi je govorila: 'Neka među Tvojim učenicima bude i Tvoja Majka, Sinko. Želim naučiti Tvoj Nauk!" To je govorila Ona, koja je taj Nauk posjedovala u svom krilu , a još prije u svom Duhu, po daru, koji je Bog dao budućoj Majci Svoje Utejlovljene Riječi. /Napomena: Marija je posjedovala Mudrost od svoga Bezgrješnog Začeća, primila je u sebe tajne Božje, i može se reći da je Riječ prebivala u njoj otkad je postala. I Sveci zajedno sa Crkvenim naučiteljima, među kojima Sveti Albert Veliki, zaključili su da je Marija - još prije negoli je u svoje prečisto i neokaljno krilo primila Riječ Očevu, da je zaodnene tijelom kako bi postala Otkupiteljem - imala i posjedovala u Prečistom Srcu, Božansku Riječ otkako je primila bezgrješnu Dušu ulivenu u tijelo, u krilu Aninom. I Riječ je bila njezinom pravom Učiteljcom još prije nego je postala njezinim Sinom/. Ali pošto Me je zamolila, kazala je: "Ipak... Ti prosudi, mogu li doći, a da time ne izgubim sjedinjenje s Bogom, i da ono, što je svijet, a Ti kažeš da prodire svojim smradom, ne pokvari ovo moje Srce, koje je bilo i koje jest i koje hoće da bude samo Božje. Ja se ispitujem i, koliko znam, čini mi se, da to mogu činiti, jer ...(i tu je, ne znajući, sebi dala najveću pohvalu), jer ne nalazim razliku između svoga prostodušnog mira , kakav sam imala, kad sam bila cvijet Hrama, i ovoga koji imam u sebi sada otkada sam više od trideset godina kućanica. Ali sam nedostojna sluškinja koja slabo poznaje, a još slabije sudi duhovne stvari. Ti si Riječ, Mudrost, Svjetlost. I možeš biti Svjetlo Svojoj siromašnoj Mami, koja prihvaća da Te više ne vidi, nego da ne bude po volji Gospodinu." A Ja sam joj, sa Srcem, koje Mi je treperilo od divljenja, morao reći: 'Mama! Ja Ti kažem: neće Tebe svijet pokvariti , nego ćeš Ti čuvati svijet od poroka'. Moja je Majka, čujte ovo, znala opaziti opasnosti življneja među ljudima, opasnosti i za Nju i za Nju. A vi muškarci da ih ne biste opazili? O, sotona dosita vreba u zasjedi. I samo budni bit će pobjednici. Ostali? Pitate za ostale? Za ostale bit će ono što je pisano." "Što je pisano, Učitelju?" - "I Kajin skoči na Abela te ga ubi. A Gospodin reče Kaijinu: 'Gdje je tvoj brat? Što si učinio s njim? Glas njegove krvi viče k Meni. Bit ćeš, dakle, proklet na zemlji, koja je upoznala okus ljudske krvi prolivene od bratove ruke, i više neće prestati ta grozna glad zemlje za ljudskom krvlju. I zemlja, otrovana od te krvi, bit će ti neplodnija nego žena u svojim starim godinama. A ti ćeš bježati tražeći mir i kruh. I nećeš nalaziti ni mira ni kruha. Tvoje grizodušje činit će, da ćeš vidjeti krv na svakom cvijetu i na svakoj travi, na svakoj vodi i na svakoj hrani. Nebeo će ti se pričinjati krvlju, i more će ti se pričinjati krvlju, a s neba, sa zemlje i s mora tri će ti glasa dolaziti: glas Božji, glas nevinoga, glas zloduha. I da ih ne moraš slušati, oduzet ćeš sebi život." "Knjiga Postanka ne kaže tako", primjećuje Petar. "Ne. Ne kaže Knjiga Postanka. Ja to kažem. I ne griješim. Ja to kažem za nove Kajine novih Abela. Za one, koji će, ne budu li bdjeli nad sobom i nad Neprijateljem, postayti jedno te isto s njim." "Ah, među nama neće biti takvih. Ne govorim li istinu, Učitelju?" - "Ivane, kad se razdere zavjesa Hrama, zasjat će jedna velika istina napisana iznad čitava Siona." "Koja, moj Gospodine?" -"Da su sinovi tmine uzalud bili u dodiru sa Svjetlošću. Sjećaj se toga, Ivane." - "Zar ću ja, Učitelju, biti sin tmine?" - "Ne. Ti ne. Ali, sjećaj se toga, da bi mogao svijetu objasniti Zločin." - "Kakav zločin, Gospodine? Onaj Kajinov?" "Ne. Onaj je prvi akord sotonine himne. Govorim o savršenom Zločinu. O nepojmljivom zločinu. O onome, koji, da bi se mogao shvatiti, treba gledati kroz sunce Božje Ljubavi i kroz misao sotone. Jer takvo Prikazanje i takav Grijeh mogu razumjeti samo Savršena Ljubav i Savršena Mržnja, samo Beskrajno Dobri i Beskrajno Zlo. Čujete li? Čini se, da sotona sluša, pa urliče od želje da ga izvrši. Hajdemo, prije nego se oblak prolomi u munje i tuču." I silazi trkom niz strminu, skačući u Marijin vrt, dok se oluja žestoko razmahuje.

(U cijelom završnom odlomku uspoređuje se Kajinov zločin, bratoubojstvo, koji je prvi po vremenu, i budući, Judin zločin, bogobujstva, koji je najveći po težini. Razni izrazi, kojima Isus proširuje i primjenjuje Knjigu Postanka, a Petar kaže, da se ne nalazi u Knjizi Postanka, naći će se u izrazima Jude očajna zbog toga, što je izdao Isusa).

Majka Dobra - Samilost grešnika

2011-02-28T23:14:00.000-08:00

Aglija u Marijinoj kući u Nazaretu

Marija mirno radi na nekom platnu. Večer je, sva su vrata zatvorena, svjetiljka sa tri kljuna osvjetljuje malu sobu Nazaretsku a osobito stol kraj kojeg sjedi Djevica. Platno možda plahta, pada sa škrinje-sjedala i s koljena sve do zemlje. A Marija, odjevena u tamnomodro, čini sse da izronjava iz kupa snijega. Sama je. Šije brzo, glave prignute svom poslu, a svjetlo upaljuje vrh njezine glave odsjajima bijelog zlata. Ostali dio lica je u polutami. U lijepo uređenoj sobi vlada najveća tišina. Niti s ceste, koja je noću pusta, ne dopire kikakav šum. A niti iz vrta. Teška vrata koja vode u vrt iz sobe gdje Marija radi, iz one gdje običava jesti i primati prijatelje, zatvorena su pa ne daju ni šumu malene česme koja šiklja u korito da prodre unutra. Baš je najdublji muk. Tiho kucanje na vratima koja gledaju na ulicu. Marija podiže glavu, sluša... Kucanje je bilo tako tiho te Marija misli da ga je prouzročila kakva noćna životinja ili lagani vjetar koji je potresao vratima pa opet prigne glavu k poslu. Ali kucanje se ponavlja određenije. Marija ustaje i ide prema vratima. Prije negoli otvara pita: "Tko kuca?" Odgovara tanki glas: "Jedna žena. U ime Isusovo smiluj mi se!" Marija odmah otvori držeći svjetiljku visoko da prepozna tu hodočasnicu. Vidi kup tkanine, svitak kroz koji se ništa ne vidi. Siromašni svitak koji stoji prignut u dubokom naklonu i govori: "Ave! Domina!" (Zdravo, Gospo , - op. prev.) i opet ponavlja: " U ime Isusovo smiluj mi se!" "Uđi i reci mi što želiš. Ja te ne poznam." "Nitko me ne pozna i mnogi me poznaju, Gospo. Pozna me Prorok. Pozna me i Svetost. Ali mi je potrebno da mi sad Samilost raširi ruke. A samilost si Ti... " i plače. "Ali uđi onda... I kaži mi... Doovljno si kazala da shvatim da si jadnica... Ali još ne znam tko si. Tvoje ime, sestro..." "O ne! Ne sestra! Ne mogu Ti biti sestra... Ti si Majka Dobra... ja... sam Zlo..." i plače sve jače ispod svog ogrtača koji je spušten da je svu sakrije. Marija stavlja svjetiljku na sjedalo, uzima ruku neznanke koja kleči na pragu, primora je da ustane. Marija je ne pozna... Zastrta ustaje , utučena, dršćući, potresena od svog plača, i još se opire nastojanju da uđe govoreći: "Poganka sam Gospo. Za vas Hebreje nečistoća pa da sam i svetica. Dvostruka nečistoća jer sam bludinica." "Ako dolaziš k meni, ako tražiš preko mene moga Sina, možeš biti samo srce koje se kaje. Ova kuća prima one koji imaju ime Bol" i povuče je unutra, zatvorivši vrata, stavivši opet svjetlo na stol, nudeći sjedalo, govoreći: "Govori". Ali Zastrta neće da sjedi; ponešto sagnuta nastavlja svojim plačem. Marija je pred njom blaga i dostojanstvena. Moleći čeka da se plač smiri. Marija moli čitavim svojim izgledom, premda ništa u njoj ne poprima oblik molitve. Niti ruke, koje neprestano drže malu ruku Zastrte, niti usta koja su zatvorena. Olač se napokon smiri. Zastrta si obriše lice svojom koprenom a onda kaže: "Ipak nisam došla tako izdaleka da ostanem nepoznatsa. Vrijeme je mog otkupljenja i moram se otkriti da... Ti pokažem s koliko rana je prekrito moje srece. A--- Ti si majka... i Njegova Majka.... Imat ćeš dakle samilosti sa mnom..." "Da, kćerko." "O da! Reci mi kćerko!... Imala sam majku... i ostavila sam je... Kasnije su mi kazali da je umrla od boli... Imala sam oca--- prokleo me je... i kaže onima iz grada: "Nemam više kćerke"... ' ( oživljava siloviti plač. Marija blijedi od muke. Ali joj stavlja jednu ruku na glavu da je utješi.) Zastrta nastavlja: " Nikoga više neću imati tko bi me zvao: kćerko!... Da, tako, miluj me, kako je činila moja mama--- kad sam bila čista i dobra... Dopusti da Ti poljubim tu ruku, i da njom osušim obraze. Same moje suze ne pre me. Koliko sam plakala otkad sam shvatila!... I prije sam plakala, jer je užas biti samo tijelo iskorištavano, vrijeđano od čeovjeka. Ali to su bile suzezlostavljane živine koja mrzi i buni se protiv onoga tko je muči i padala sam sve više jer... sam mijenjala gospodara ali nisam mijenjala životinjstvo... Već osam mjeseci plačem... jer sam razujela.. Shvatila sam svoju bijedu, svoju trulež. S njom sam pokrivena i zasićena i gadi mi se.. Ali moj sve svjesniji plač još me ne pere. Miješa se s mojom truleži i ne pere je. O Majko! Osuši Ti moje suze i bit ću očišćena tako da ću se moći približiti svome Spasitelju!" "Da, kćerko, da. Sjedni. Ovdje sa mnom. I govori mirna.. Ostavi sav svoj teret ovdje, na ovim mojim majčinskim koljenima." I Marija sjedne. Ali Zastrta joj sklizne k nogama htijući da tako govori. Počinje tiho: "Iz Sirakuze sam.. Dvadesetšest godina mi je. Bijah kći upravitelja, kako biste vi kazali, mi kažemo prokuratora jednog velikog rimskog gospodina. Bijah jedina kći. Življah sretna. Stanovali smo blizu mora, u prekrasnoj vili, čiji je upravitelj bio moj otac. Često je dolazio gospodar vile, ili žena ili djeca.. LIjepo su s nama postupali, i bili su dobri prema meni. Djevojčice su se igrale sa mnom. Bijah lijepa... inteligentna... sve sam lako postizala... Ali sam više voljela lakoumne stvari nego dobre. U Sirakuzi je veliko kazalište. Veliko kazalište... Lijepo ... široko.. Služi za igre i za komedije... U komedijama i tragedijama koje se u njemu prikazuju rade i mimičarke. One svojim nijemim plesovima ističu značenje kora. Ti ne znaš... ali i rukama, kretnjama tijela, možemo izraziti osjećeje čovjeka koga uzbuđuje kakva strast... Mladići i djevojke poučavaju se za zvanje mimičara u posebnom vježbalištu. Moraju biti lijepi kao bogovi i gipki kao leptiri... Ja sam rado išla na jednu uzvišicu odakle je bio slobodan pogled na to mjesto i gledala plesove mimičarki. A poslije sam ih ponavljala na cvjetnim livadama, na plavom pjesku moje zemlje, u perivoju vile. Izgledala sam kao umjetnički kip, ili kao vjetar koji prelijeće, tako sam se znala ukrutiti u kiperske poze ili prelijetiti gotovo ne dirajući tlo. Moje su mi se bogate prijeteljice divile... a moja mama je zbog toga bila ponosna..."

Zastrta govori, sjeća se, ponovno gleda, sniva o prošlosti i plače Jecaji su zarezi u njezinom kazivanju. "Jednog dana... bijaše svibanj.. čitava Sirakuza bijaše u cvijeću. Maloprije bijahu završile svečanosti, i ja sma ostala oduševljena jednim plesom koji je bio iozveden u kazalištu... Onamo su me odveli gospodari sa svojim kćerima. Imala sam četrnaest godina... Mimičarke, koje su u onom plesu morale predstavljati proljetne nimfe koje pritrčavaju da se poklone Cereri, plesale su okićene ružama, odjevene ružama... Samo njima, jwer je odjeća bila vrlo lagana koprena, mreža od niti paučine po kojoj su bile razasute ruže... U plesu su izgledale kao krilate Hebe ( 0 božice mladosti, op. prev.) tako su se lako kretale dok su im se sjajna tjelesa pokazivala iz rasklopljenih vrpca koprene okićene vijećem koja je pravila krila za njih... Naučila sam ples... i jednog dana.. jednog dana..." Zastrta plače još jače... Onda se opet smiri. "Bijah lijepa. Jesam. Gledaj." Ustane na noge zabacivši brzo koprenu natrag i spustivši veliki plašt. Iz odbačenih tkanina izlazi Aglaja, bivša ljubavnica Herodovaca iz Hebrona, prekrasna premda je u skromnom odijelu, jednostavno počešljana s pletenicama, bez dragog kamenja, bez raskošnih tkanina, pravi cvijet od tijela, vitkog a ipak savršenog, vrlo lijepa lica blijedozagasite boje i očiju baršunastih ali punih vatre.

Ponovno se spušta na koljena ispred Marije: "bijah lijepa, za sovju nesreću. I bijah luda. Onoga dana obukla sam se u koprene, pomagale su mi djevojke moje gospodarice kojima je bilo dragop gledati me kako plešem... Obužkla sam se na jednom kraju žućkastog žala ispred azurnog mora. Na žalu, koji je na onom mjestu pust, bijaše divljeg cvijeća bijelog i žutog, oštrog mirisa badema, vanilije, istom oprana tijela. Iz voćnjaka limuna i naranača također dopirahu valovi opojnog mirisa, i mirisahu sirakuški ružičnjaci, mirisahu i pijesak, i more; sunce je vuklo miris iz svih stvari... nešto panovskoga što mi je udarilo u glavu. I ja sam se osjećala nimfom i obožavala sam..koga? Plodnu Zemlju? Sunce koje oplođuje? Ne znam. Kao poganka među poganima mislim da sam se klanjala Sjetilu, svome despotskom kralju: nisam znala da ga imam ali je bio moćniji od nekog boga... Ovjenčala sam se ružama iz perivoja... i plesala. Bijah pijana od svjetla, od mirisa, od zadovoljstva jer sam mlada, okretna i lijepa. Plesala sam... i bila viđena. Vidjeh da sam gledana. Ali se nisam stidjela pokazivati se golom ispred dva požudna čovjekova oka. Naprotiv, uživala sam povećavajući svoje letove.. Uživanje u tome štopmi se netko divi uistinu mi je davalo krila... A to je bila moja propast. Tri dana kasnije ostala sam sama jer su gospodari otputovali da se vrate u svoje patrisijsko boravište u Rimu. Ali nisam ostala u kući... Ona dva obožavateljska oka otkrila su mi nešto drugo osim plesa... Otkeirli su mi sjetilo i spol." Marija pokaže nehotičan znak odbojnosti što Aglija primjećuje. "Ah, ali Ti si čista! I ja sam Ti možda odvratna..." "Govori, govori kćerko! Bolje Mariji negoli Njemu. Marija je more koje pere..." "Da. Bolje tebi. To sam i ja kazala sebi kad sam doznala da on ima Majku... Jer prije, vidjevši Ga tako različita od svakoga čovjeka, jedinoga koji je sam Duh - sada znam da postoji duh i što je duh - prije ne bih mogla kazati od čega je sazdan tovj Sin , bez putenosti premda je čovjek, i mislila sam u sebi da nema Majke, nego da je sišao na zemlju da spasi užasne bijede od kojih sam ja najveća...
Svakog dana sam se vraćala nao ono mjesto, nadajući se da ću opet vidjeti onog čovjeka mladog, crnomanjastog, lijepog.. I nakon nekog vremena vidjeh ga ponovno. Reče mi: "Dođi sa mnom u Rim. Posvet ću te u carsku palaču, bit ćeš biser Rima." Rekoh: "Da. Bit ću tvoja vjerna žena. Dođi k mom ocu." Podrugljivo se nasmije i poljubi me. Reče: "Nee žena. Nego ti božica a ja tvoj svećenik koji će samoj tebi otkriti tajne života i uživanja. Bijah luda, bijah djevojčica. Ali premda djevojčica, znala sam što je život... bijah lukava. Bijah luda, ali još ne pokvarena ... i njegov pijedlog mi bijaše odvratan. Izmakoh mu iz ruku trčeći kući... Ali nisam kazala majci.. i nisam se znala oprijeti želji da ga opet vidim... Njegovi poljupci su me još više zaludili. ... I vratih se... Tek što sam se vratila na samotni žal, on me zagli ljubeći me pomamno; kiša poljubaca, riječi ljubavi, pitanja: "Zar nije sve u ovoj ljubavi? Zar nije slađa od neke veze? Što drugo hoćeš? Možeš li živjeti bez ovoga?"
Ah, Majko!... Pobjegoh još iste večeri s nečistim patricijem...i bijah prnja koju gazi njegovo životinjstvo... Ne božica: blato. Ne biser: izmertia. Noije mi se otkrio život, nego nečistoća života, pogrda, odurnost, bol, sramota, beskrajna bijeda da više čak nisam ni sopva.. A onda...potpuni pad. Nakon šest mejseci orgije, ja sam mu dodijala, prešao je k drugim ljubavima i bijah skitnica. Iskoristila sam svoju pješačku sposopbnost.. Već sam znala da je moja majka umrla odboli i da više nemam kuće ni oca... Neki učitelj plesa uzeo me u svoje vježbalište. Usavršio me... uživao me...i uveo me kao cvijet vješt svakoj vrsti požude među pokvareno rimsko plemstvo. Cvijet, koji je već bio blatan, pade u najdublje blato. To je deset godina spuštanja u bezdan. Uvijek sve niže. Potom sam bila dovedena ovamo da razveseljavam Herodovubesposlenost u tu me uzeo novi gospodar. O, nema psa kojega drže na lancu čvršće vezana od neke od nas! I nema gospodara čopora pasa brugtalnijeg od čovjeka koji posjeduje neku ženu! Majko... Ti dršćeš! Pobuđujem Ti užas!" Marija je stavila ruku na srce kao da na njemu ima ranu. Ali odgovara: "ne. Ne ti. Pobuđuje mi užas Zlo koje je toliki gospodar na zemlji. Nastavi , siromašni stvore."
Odveo me u Hebron... Da li sam bila slobodna? Da li sam bila bogata? Da, jer nisam bila u tamnici i jer sam se gušila u dragom kamenju. Ne, jer nisam mogla vidjeti drugih osom onih koje je on htio i nisam više imala prava nad samom sobom.
Jednog dana došao je u Hebron jedna čovjek: Čovjek, tvop Sin. Ona kuća mu je bila draga. To sam doznala i pozval ga da uđe. Šamija nije bilo... a s prozora sam već bila čula riječi i vidjela Mu pojavu poki su mi uzdrmali srce. Ali kunem Ti se, o Majko, da me nije tijelo gurnulo tvom Isusu. Bilo je ono što mi je otkrio što me je gurnulo na prag, prkoseći doskočicama puka, da mu kažem: "Uđi! To nijaše duša, onda sam doznala da je imam. Reče mi: "Moje ime znači : Spasitelj. Spasavam onoga tko ima dobru volju da se spasi. Spasavam učeći ljude da budu čisti, da hoće čestitost makar i uz cijenu boli. Dobro pod svaku cijenu. Ja sam Onaj koji traži izgubljene, koji daje Život. Ja sam Čistoća i Istina." Reče mi da i ja imam dušu i da sam je ubila svojim načinom življenja. Ali me nije prokleo, nije me ismijao. i nije me nijednom poglerdao! Priv čovjek koji me nije upijao požudnim pogledom, jer nosim sa sobom užasno prokletsvo da privlačim čovjeka... Reče mi da Ga nađe onaj tko Ga traži jer je On tamo gdje je potreban liječnik i lijek. I Otišao je. Ali njegove Riječi bijahu ovdje. I nisu više izašle. Goborila sam sebi, nekako zato da počenem ozdravljati: " Njegovo ime znači Spasitelj". Ostale su mi njegove riječi i njegovi prijatleji pastiri. I učilila sam prvi korak davši milodar njima i tražeći da za mene mo.e... A zatim ... sam pobjegla...
O, to je bio sveti bijeg!Pobjegla sam od grijeha u potrazi za Spasiteljem. Išla sam tražeći. Sigurna sa ću Ga naći jer mi je to bio obećao. Poslali su me nekom čovjeku po imenu Ivanu kao da je to On.Ali nije bio. Jedan Hebrej uputio me u kuću Aqa Speciosa. Živjela sam prodavajući mnogo zlato koje sam imala.U mjesecima lutanja morala sam imati pokriveno lice da me ne uzmu nanovo, i zato jer je Aglaja stvarno bila pokopana ispoed te koprene. Mrtva negdašnja Aglaja. Ispod je bila njezina duša ranjena i iskrivljena koja je tražila svog liječnika. Mnogo puta sam morala bježati od požude muškaraca koji me progonio i ovako poništenu u mojoj haljini. I jedan od prijatelja tvog Sina...
U Aqua Spwciosa živjela sam kao živina: siromašna ali sretna. A rose i rijeke manje su me čistile od njegovih riječi. O , ni jedna se nije izgubila! Jedanput je oprostio nekom čovjeku ubojici. Slušala sam... Hrjela sam reči: "Oprosti i meni". Drugi put je govorio o izgubljenoj nevinosti... Ah, koji plač zbog žaljenja! Jedan drugi put izliječio je jednog gubavca... Htjela sam viknuti: "očisti mene od mojih grijeha..." Drugi put je izliječio jednog luđaka...a bio je Rimljanin... i plakal a sam... i poručio mi je da domovine prolaze ali Nebo ostaje. Jedne olujne velčeri primio me u kuću... a onda je uredio da me uzme na prenoćište upravitelj imanja... i poručio mi je po jednom djetetu: "Ne plači...." O, njegove dobrote! O, moje bijede! Tako velika jedna i druga te se nisam usudila ponijeti svoju bijedu k njegovim nogama...premda me je jedan od njegovih poučio noću o beskrajnom milosrđu tvoga Sina. A onda, pošto su mu postavljali zamke oni koji su vidjeli grijeh u želji jedne preporođene duše, moj je Spasitlej otputovao... a ja sam ga čekala.. Ali ga je čekala i osveta onih koji su još nedostojniji od mene da ga gledaju. Jer ja sam griješila kao poganka protiv same sebe, dok oni griješe, pozivajući već Boga, protiv Sina Božjega... i tukli su me... i više negoli kamenjem ranili su me optužbom, i više negoli u tijelu, ranili su me u siromašnoj mojoj duši dovodeći je do očajanja.
O, užasne li borbe sa samom sobom! Poderana, krvareći, ranjena, u groznici, sada bez svog Liječnika, bez krova, i kruha, gledala sma natrag, napred... Prošlost mi govoraša: "Vrati se." Sadašnojst mi govoraše: "ubij se." Budućnost mi govoraše: Nadaj se". Nadala sam se... Nisam se ubila. To bih učinila kad bi me ON otjerao, jer više ne želim biti ono što sam bi!... Dovukla sam se u jedno mjesto tražeći sklonište... Ali su me prepoznali. Morala sma bježati kao živina, amo , tamo, uvije progonjena, uvijek izrugivana, uvije proklinjana, jer sam htjela biti čestita i jer sam razočarala one koji su pomoću mene htjeli udariti tvoga Sina. Idući uz rijeku došla sam do Galileje i došla sam ovamo... Tebe nije bilo ovdje... Otišla sam u Kafanaum. Jedva si bila otputovala odande. Al me je vidio neki starac, jedan od njegovih neprijatelja i htio da mu poslužim za optužbu protiv Njega, voga Sina. A kako sam ja plakala ne odgovarajući, kazao mi je: "Sve bi se moglo promijeniti za tebe kad bi htjela biti mojom ljubavnicom i mojom oprtakinjom u tuženju nazaretskog Rabbija. Dovoljno je da kažeš ispred mojih prijatleja da je On bio tvojim ljubavnikom ..." Pobjegla sam kao onaj koji vdi da se grm cvijeća rastvara ispod zmije u razmotavanju.
Tako sam shvatila da više ne mogu ići k njegovim nogama... i dolazim k tvojim. Evo: gazi me, ja sam blato. Evo: otjeraj me, ja sam grešnica. Evo: reci mi moje ime, bludinica. Sve ću primiti od tebe. Ali smiluj mi se, Ti, Majko. Uzmi moju ssiromašnu dušu i povedi je k Njemu. Zločin je staviti moju pohotu u tvoje ruke. Ali samo ondje će biti zaštićena od svijeta koji je želi, i postat će pokornom. Kaži mi kako moram postupati. Kaži mi koje sredstvo moram upotrijebiti da više ne budem Aglija. Što u sebi trebam osakatiti? Što moram iščupati iz sebe da više ne budem grijeh, da više ne budem zavođenje, da se više ne moram bojati sebe same i čovjerka? Treba li da ikščupam oči? Treba li da spalim usta? Treba li da odsječem jezik? Oči, ustsa, jezik služili su mi u zlu. Neću više zlo i spremna sam kazniti sebe i njih žrtvujući ih. Ili hoćeš da si otrgnem ove pohotne slabine koje su me gurale u izopačene ljubavi? Ovu utrobu čijeg se probuđenja uvijek bojim? Kaži mi, kaži mi kako se može zaboraviti da smo žene, i kako se može postići da drugi zaborave da smo žene!"
Marija je uzdrmana. Plače, trpi, ali znak su njezine boli samo suze koje kaplju na pokajnicu. "Želim umrijeti s oproštenjem. Želim umrijeti ne sjećajući se više ničega osim Spasitleja. Želim umrijeti s njegovom Mudrošću kao prijateljicom... a ne mogu mu se više približiti jer svijet pazi na Njega i mene da nas optuži..." Aglija plače srušivši se sasvim na zemlju poput krpe.
Marija ustaje i govori tiho: "Kako je teško biti otkupiteljima!" Gotovo se onesvešćuje.
Aglija, koja čuje šašat i shvaća što se događa, cvili: "Vidiš l? Vidiš li da tebe hvata jeza?Sad odlazim. Sa mnom je svršeno!"
"Ne, kćerko. Nije svršeno. Za tebe je sada početak. Slušaj, siromašna dušo. Ne cvilim zbog tebe. Nego zbog okrutnog svijeta.Neću pustiti da odeš, nego te prihvaćam, siromaaašna lasto kojom je oluja trsnula o moje zidove. Ja ću te odvesti Isusu i On će t kazati tvopj put otkuplljenja..."
"Više se ne nadam... Svijet ima pravo. Ne može mi biti oprošteno." "Od svijeta ne. Ali od Boga da. Pusti da ti govorim u ime Savršene LJubavi koja mi je dala Sina da ga dam svijetu. Izvukla me je iz blaženog neznanja moga posvećenog djevičanstva da svijet dobije Oproštenje. Izvukla mi je krv ne iz porođaja, nego iz srca otkrivši mi da je moje Čedo VelikaŽrtva. Gledaj me, kćeri. u ovom Srcu je vleika rana. Cvili trideset i više godina i sve se više širi i troši me. Znadeš li kako joj je ime?" "Bol"
"Ne. Ljubav. Ljubav je ona koja me ubija kako bi postigla da ne bude samo Sin na spasavanju. Ljubav mi daje oganj da čistim one koji se ne ususđuju ići k mopme Sinu. Ljubav mi daje suze da perem grešnike. Željela si moje milovanje. Ja ti dajem suze koje te već čine bijelijom da možeš gledati moga Gospodina. Ne plači tako! Nisi jedina grešnica koja dolazi Gospodinu i odlazi otkupljena od Njega. Bilo je drugih i bit će drugih.
Zar sumnjaš da ti On može oprositit? Ali zar ne vidiš u svakoj stvari koja ti se dogodila tajanstveno htijenje božanske Dobrote? Tko te je doveo u Judeju? Tko u Ivanovu kuću? Tko te onog jutra stavio na prozor? Tko ti je upalio svjetlo da ti opsvijetli njegove Riječi? Tko ti je dao sposobnost te shvatiš da dobročinstov sjeidnjeno s molitvom onih kojima je dobro iskazano postizava božansku pomoć? Tko ti je dao snage da pobjegneš iz Šamaijeve kuće? Tko ti je dao snage da ustraješ prvih dana sve do njegova dolaska? Tko te doveo na njegov put? Tko te učinio sposobnom da živiš kao pokornica eda bi svoju dušu sve više čisitla? Tko ti je dao dušu mučenice, dušu vjernice, dušu one koja ustraje, dušu one koja je čista...?
Da, ne tresi glavom. Zar misliš da je čist samo onaj koji nije upoznao požude? Zar misliš da duša ne može opet postati svjevičanskom i lijepom? O, kćerko! Ali vjeruj: između moje čistoće koja je sama milost Gospodinova i tvog junačkog uspona natrag k vrhuncu tvoje izgubljene čistoće veće je ovo tvoje. Ti ga izgrađuješ: protiv pohote, poterbe i navike. Za mene je čistoća naravni dar kao disanje. Ti moraš uništavati misao, osjećaje, tijelo, da se ne sjećaš, da ne želiš, da ne udovoljiš. Ja... ta može li djetešce od nekoliko sati uopće poželjeti tijelo? I zar ima zasluge što to ne čini? Tako i ja. Ja ne znam šzo je ta tragična glad koja je od čovječanstva napravila žrtvu. Ja znam samo za presvetu glad za Bogom. A ti nju nisi poznavala nego si je sama naučila. Ti si onu drugu, tragičnu i užasnu glad, ukrotila iz ljubavi prem Bogu, koji je sada tvoja jedina ljubav. Smiješi se, kćeri božanskog milosrđa! Moj Sin čini u tebi ono što je kazao u Hebronu. To je već učinio. Ti si već spašena jer si imala dobru volju da se spasiš, jer si naučila čistoću, bol. Dobor. Duša je preporođena. Da. Traba ti njegova Riječ da ti kaže u ime Božje: Oprošt

"Ići ću s Tobom, Sinko!"

2011-02-01T05:47:00.000-08:00

Mrija Isusu u Nazaretu: "Ići ću s Tobom, Sinko!"

Isus je sam. Brzo hoda glavnom cestom koja je vrlo blizu Nazareta i ulazi u grad upućijući se prema kući. Kada je blizu, ugleda Majku koja također ide prema kući, a uz nju je nećak Šimun s naramkom suhog granja. Zovne je: "Mama!" Marija se okrene kličući: "Oh, blagoslovljeni Sine moj!" i trče ususret jedan drugome. A Šimun, bacivši svoje granje na zemlju, oponaša Mariju idući prema bratiću kojega srdačno pozdravlja. "Majko Moja, došao sam. Jesi li sada zadovoljna?" - " Silno, moj Sine. Ali...ako si to učinio samo zbog moje molitve, kažem Ti da mi nije i da Ti nije dopušteno slijediti krv više negoli poslanje." - "Ne, Mama. Došao sam i poradi drugih stvari." - "Zar je dakle baš istina, Sine moj? Vjerovala sam, htjkela sam vjerovati da su to lažni glasovi i da Te ne meze toliko... " Suze su i u glasu i u oku Marijinom. "Ne plači, Mama. Ne zadaj Mi te boli. Potreban Mi je tvoj smiješak." "Da, Sinko, da. Istina je. Ti vidiš toliko tvrdih lica neprijatelja da Ti je potrebno više ljubavi i smiješka. Ali ovdje, vidiš li? Ima netko tko Te ljubi za sve..." Marija se nježno naslanja na Sina koji je grli oko ramena, ide polako prema kući, i nastoji smiješiti se kako bi izbrisala svaku muku iz Isusova srca. "Blijeda si, Mama. Jesu li Ti mnogo jada zadali? Jesi li bila bolesna? Jesi li se mnogo umarala?" - "Ne, Sinko. Ne.Nikakve boli nemam. Jedina muka: Ti daleko i neljubljen. Ali ovdje su, sa mnom, svi vrlo dobri. O Mariji i Alfeju i ne govori; Ti znaš tko su oni. Ali i Šimun; vidiš li kako je dobar? Uvijek tako. Pomogao mi je ovih nekoliko mjeseci. Sada me opskrbljuje drvima. Tako je dobar. I Josip, znaš li? Toliko plemenite brige za njihovu Mariju." "Bog te blagoslovio, Šimune, i blagoslovio i Josipa. Opraštam vam što Me još ne ljubite kao Mesiju. O, doći ćete do ljubavi prema Meni Kristu! Ali kako bih vam mogao oprostiti ako ne biste ljubili Nju?" "Pravedno je ljubiti Mariju i u tome je mir. Ali i Ti si ljubljen... samo, eto jako se bojimo Tebe." "Da. Ljubite Me na ljudski način. Doći ćete do drukčije ljubavi." - "Ali i Ti si, Sine moj, blijed i mršav." - "Da. Izgeldaš stariji. I ja to vidim", primjećuje Šimun. Ulaze u kuću i Šimun se, položivši granje na svoje mjesto, diskretno povlači. "Sinko, reci mi, sada kad smo sami, istinu. Svu. Zašto su Te potjerali?" - Marija govori držeći ruke na ramenima svog Isusa i gleda Ga pažljivo u smršavjelo lice. Isus se smiješi blago i umorno: "Jer sam nastojao čovjeka dovesto k čestitosti, k pravednosti, k pravoj religioznosti." - "Ali tko Te optužuje? Narod?" - "Ne, Majko. Farizeji i pismoznanci, osim pokojega pravednog među njima." - "Ali što si učinio da si navukao njihove optužne?" - "Govoiro sam istinu. Ne znaš li da je to najveća pogreška kod ljudi?" "A što su mogli kazati da opravdaju svoje tužbe?" - "Laži. One koje znaš i još druge." "Kaži ih svojoj Mami. Stavi svu svoju bol u moje krilo. Majčino krilo je naviklo na bol, i sretno je da je može iscrpsti, samo da je izvadi iz srca svoga sina. Kaži mi svoju bol, Isuse. Namjesti se ovdje, kao kad si bio malešan, i odloži svu svoju gorčinu." Isus sjeda na jedan stolčić do nogu svoje Majke i pripovijeda sve doživljaje proteklih mjeseci provedenih u Judeji. Govori bez gorčine, ali i bez prikrivanja. Marija Ga miluje po kosi s junačkim smiješkom na usnama, koji se bori sa svjetlucanjem suze u plavom oku. Isus govori i o potrebi da se približi ženama i kako bi ih otkupio i o Svojoj Muci što to ne može učiniti zbog ljudske zlobe. Marija se slaže, a onda odluči: "Sinko, ne smiješ mi uskratit što želim. Odsada, kud god budeš išao ići ću s Tobom. U bilo koje vrijeme, godišnje doba i u bilo koje mjesto. Ja ću Te braniti od klevete. Sama moja prisutnost obarat će blato. I Marija će doći sa mnom. To jako želi. To treba kod Sveca i protiv zloduha i protiv svijeta: srce majki."

"Slava i blagoslov Majci Riječi Spasitelja!"

2011-01-01T10:57:00.000-08:00

Isus s Majkom u kući Ivane Kuzine

Isus ide prema kući Ivane Kuzine. Kad sluga vratar vidi tko je taj što dolazi, uzvikuje tako radosno da je čitava kuća u žamoru. Isus ulazi smiješeći se, blagoslivljajući. Ivana trči iz perivoja koji je sav u cvatu da se baci k nogama Učiteljeivim da ih poljubi. A dolazi i Kuza koji se najprije duboko naklanja a zatim ljubi rub Isusove haljine. "Kome dugujem radost što Te imam kao svoga gosta?" pita Kuza. "Mojoj potrebi da se zaustavim i počekam svoju Majku. Dolazim iz Nazareta... i moram uzeti sa sobom za neko vrijeme svoju Majku. S njom ću ići u Kafarnaum." "Zašto ne kod mene? Nisam dostojna, ali ..." kaže Ivana. "Ti si i te kako dostojna. Ali moja Majka ima sa sobom jetrvu koja je od natrag malo dana udovica." "Kuća je velika te može ugostiti više od jednoga. A Ti si mi dao toliko radosti da Ti nije uskraćen pristup ni k nednom kutku u njoj. Zapoovijedaj, Gospodine, Ti koji si udaljio smrt od ovog boravišta i vratio mi moju procvalu i cvatuću ružu", kaže Kuza u podršku ženi, koju mora da jako ljubi. Pogledom kako joj gledom potvrđuje veliku ljubav. "Ne zapovijedam. Ali prihvaćam. Moja Majka je umorna i mnogo je trpjela u ovo zadnje vrijeme. U strahu je za Mene, a Ja joj želim pokazati da ih ima koji Me ljube." "Ah, onda je dovedi ovamo! Ja ću je ljubiti kao kćerka i sluškinja", reče Ivana. Isus pristaje. Kuza izlazi da odmah izda naređenja sluzi Jonatanu da pođe po Mariju u Nazaret. Sa udobnim i brzim kolima je Jonata otišao u Nazaret da pridigne Mariju. Grad Nazaret se uzbuđuje zbog događaja. A kad Marija i jetrva, kojima Jonata iskazuje poštovanje kao dvjema kraljicama, ulaze u kola pošto su ključeve povjerile Alfeju Sarinom, uzbuđenje raste. Kola kreću, dok se Alfej osvećuje zbog grubog čina što su ga priuštili Isusu u sinag9ogi i kaže: " Samaritanci su bolji od nas! Vidite jednog od Herodovih ljudi kako časti Njegovu Majku?... A mi! Stidim se što sam Nazarećanin." Pravi se metež između dvije stranke. Ima ih koji se odmeću od protivne stranke i dolaze k Alfeju i pitaju tisuću stvari. "Naravno!" odogovara Alfej. "Gosti prokuratorove kuće. Jeste li čuli što je kazao njegov identitet: 'Moj gospodar te moli da počastiš njegovu kuću.' Počastiti, razumjete li? A Kuza je bogat i moćan, a žena mu je kraljevska princeza. Počastiti! A mi, to jest vi, gađali ste ga kamenjem. Sramota!"... Kasna je večer kad prekrasnom cestom uzduž Galilejskog jezera stižu Jonatina kola kasom snažnih konja. Kuzine sluge, koji su već bili na straži kod vratiju, daju znak i pritrčavaju s fenjerima povećavajući svjetolst što je širi mjesec. Pritrčavaju Ivana i Kuza. Pokazuje se i Isus smiješeći se, a iza Njega je apostolska skupina. Kad izađe Marija, Ivana se baca ničice sve do zemlje i pozdravlja: "Slava cvijetu krasljevskoga roda. Slava i blagoslov Majci Riječi Spasiotelja", a Kuza se naklanja tako duboko da dublje ne može ni pred Herodom i kaže : "Blagoslovljen bio ovaj čas koji te dovodi k meni. Blagoslvoljena Ti, Isusova Majko!" Marija odgovara blago i ponizno: " Blagoslovljen naš Spasitelj i blagoslovljeni dobri koji ljube mog Sina." Svi ulaze u kuću primljeni s najživljim znakovima poštovanja. Ivana drži Mariju za ruku i smiješi joj se gvoovreći: "Dopustit ćeš mi da Ti služim, zar ne?" "Ne meni. Njemu uvijek služi i ljubi Ga. Time ćeš mi već dati sve. Svijet Ga ne ljubi... To je moja bol." "Znam. Zašto ta ravnodušnost kod jednog dijela svijeta, dok bi drugi za Njega dali život?" "Jer je On znak protivljenja za mnoge. Jer je On vatra koja pročišćuje kovinu. Zlato se čisti. Troska pada na dno i baca se. Rečeno mi je kad je bio mališan... 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan...' ( Lk 2,33) i proroštvo se ispunja dan za danom..."

" Ne plači, Marijo. Mi ćemo Ga ljubiti i braniti", tješi Ivana.

Marijino mišljenje o Učenicima

2010-12-01T00:44:00.001-08:00

U vrtu kraj Nazaretske kuće sjedi Isus sa Marijom. Sjede jedan do drugoga na kamenom sjedalu uz kuću. Večera je prošla. Majka i Sin uzajamno uživaju u ugodnom razgovoru, dok su se Učenici povukli. Ovo je prvi puta što se Isus vraća u Nazaret nakon Krštenja, posta u pustinji i osobito nakon ustanovljenja Apostolskog zbora. Pripovjeda Majci o svojim prvim naporima, o prvim osvajanjima srdaca. Marija pažljivo sluša svoga Isusa.Marija je mršavija, blijeđa, kao da je kroz ovo vrijeme trpjela. Ispod njezinih očiju izbile su dvije sjene kao u onoga koji mnogo plače i misli. Ali sad je sretna i smješi se. Smiješi se milujući ruku svoga Isusa. Sretan je što Ga ima tu, što je Srcem uz Srce s Njim u tišini verčeri koja se spušta.
Ljeto je. Na smokvi su njezini mnogi plodovi zreli a pružaju se sve do kuće, i Isus ih nekoliko ubere ustavši na noge pa najljepše daje Majci guleći ih pažljivo i pružajući ih u vijencu izvrnute kože kao da su bijeli pupoljci sa crvenim prugama, u kruni od latica koje su iznutra bijele, izvana ljubičaste. Pruža ih na dalanu svoje ruke i smiješi se videći da ih Mama jede s užitkom.
Zatim sasvim iznenada pita: "Mama, jesi li vidjela Učenike? Što misliš o njima?
Marija, koja upravo prinosi k ustima treću smokvu, diže glavu, trgne se, gleda Isusa.
"Što misliš o njima sada kad sam Ti ih sve pokazao?""Vjerujem da Te ljube i da ćeš mnogo postići od njih.
Ivan ... ljubi Ivana kako Ti znaš ljubiti. On je jedan Anđeo.

Ja sam u miru kad mislim da je on s Tobom.
I Petar... je dobar. Tvrđi je jer je stariji, ali otvoren i uvjeren.
I njegov brat (Andrija). Oni Te ljube onako kako su sposobni, zasada.

Potom će Te ljubiti više.
I naši bratići, sada kada su se uvjerili, bit će Ti vjerni.

Ali čovjek iz Keriota .... on mi se ne sviđa, Sinko.

Njegovo oko nije bistro, a njegovo srce još manje. Bojim ga se."

"Prema Tebi je samo poštovanje."
" P r e t j e r a n o p o š t o v a n j e. I prema Tebi je poštovanje.
Ali je prema Tebi Učitelju; to je za Tebe budućeg kralja, od koga se nada kosristi i slavi. Nada se da će Tebi uz bok imati važnu ulogu i ... ah , Isuse, ne želim povirijediti ljubav, ali mislim, iako to ne želim misliti, da u slučaju da ga razočaraš, neće oklijevati postaviti se na Tvoje mjesto, ili tražiti da to učini. Častoljubiv je, pohlepan i pokvaren. Prikladniji jeza dvorjanika nekog zemaljskog kralja negoli za Tvog Apostola. Sinko moj. Bojim ga se!"

Isus uzdiše. Misli. Gleda svoju Majku. Smiješi joj se da bi je obodrio: "I t a j je potreban, Mama. Da nema njega,bio bi netko drugi. Moj Zbor mora predstavljati svijet, a u svijetu nisu svi Anđeli i nisu svi Petrovog i Andrijinog kova. Kad bi odabrao sva savršenstva, kako bi se siromašne bolesne duše usudile nadati da će postati Mojim učenicima? Ja sam došao spasiti ono što je propalo. Ivan je spašen od svega. Ali koliki nisu!
"Ne bojim se za Levija. On se iskupio jer se htio iskupiti. Napustio je svoj grijeh skupa sa carinarnicom i obnovio je dušu da bi išao s Tobom.
Ali Juda iz Keriota, ne.
Štoviše, oholost sve više osvaja njegovu staru grubu dušu.
Ali Ti znaš ove stvari, Sinko.
Zašto me pitaš o tome?
Ja ne mogu nego li moliti i plakati za Tebe.
Ti si Učitelj. I svojoj siromašnoj Mami!"

Isusov posjet Svojoj Majci u Nazaret

2010-11-01T01:17:00.001-07:00

Isus stiže s bratićem i šestoricom učenika u okolicu Nazareta. S visine brežuljka na kojem se nalaze vidi se gradić, bijel u zelenilu, kako uzlazi i silazi po kosinama na kojima je sagrađen, po valovutim kosinama, ponegdje jedva zametljivima, ponegdje naglašenima. "Stigli smo, prijatelji. Eno tamo Moje kuće. Moja Majka je u njoj jer se dim diže iz kuće. Možda peče kruh. Ja vam ne kažem: 'Ostanite', jer mislim da žudite stići kući. Ali ako želite lomiti sa Mnom kruh, i upoznati Onu koju Ivan već poznaje, kažem vam: 'Dođite!'"

Šestorica koji su se već bili rastužili zbog predstojećeg rastanka, sasvim se razvedruju i od srca prihvaćaju. "Pođimo,dakle." Hitro silazi niz brežuljak i zapute se glavnom cestom. Blizu je večer. Još je toplo, ali već sjene silaze na polja na kojima žito dozrijeva. Ulaze u mjesto. Žene koje idu i dolaze s izvora, ljudi na pragovima malenih radionica ili u vrtovima pozdravljaju Isusa i Judu. A djeca se zatim tiskaju oko Isusa. "Vratio si se?" "Sada ostaješ ovdje?" "Opet mi se razbio kotač kolica." "Znaš li Isuse? Rodila mi se sekica i dali su joj ime Marija." "Učitelj mi je rekao da sve znam i da sam pravi sin Zakona." "Sare nema jer joj je mam jako bolesna. Plače, jer se boji." "Moj brat Izak se oženio. Bilo je veliko slavlje." Isus sluša, miluje, pohvaljuje, obećava pomoć. I tako stižu kući. A na pragu je već Marija, obavještena od jednog brižljivog dječačića. "Sine moj!" "Mama" Dvoje su jedno drugom u naručju. Marija, mnogo niža od Isusa, naslonila je glavu na vrh Sinovljevih prsiju, uklještena među njegovim rukama. On ju poljubi u plavu kosu. Ulaze u kuću. Učenici, uključujući Judu, ostaju vani, da ovo dvoje ostave slobodnima u njihovim prvim izljevima ljubavi. "Isuse! Sine moj!" Marijin glas je drhtav poput glasa onoga kome su suze u grlu. "Zašto, Mama, tako?" "O Sine! Kazali su mi... U Hramu je bilo Galilejaca, Nazarećana, onog dana... Vratili su se ... i ispričali su... O Sine!..." "Ali Ti vidiš, Mama! Ja sam dobro. Nikakvo zlo mi se nije dogodilo. Samo je podana slava Bogu u Njegovoj Kući." "Da, to znam, Sine moga Srca. Znam da je to bilo kao zvuk trube koja budi iz sna uspavale. I zbog slave Božje ja sam sretna... sretna da se ovaj moj narod obrati k Bogu... Ja Te ne prekoravam.. ja Te ne priječim... razumjem Te... i .. sretna sam.... ali rodila sam Te, ja Sine moj!..." Marija je jošu kliještima Isusovih ruku i govorila je držeći malene ruke otvorene i oslonjene na Sinovljeve grudi, glave uzdignute prema Njemu, oka svjetlucava od plača koji je spreman da poteče, i sada šuti, ponovno naslanjajući glavu na njegove grudi. Naliči malenoj sivoj grlici, tako sivkasto obučena, u zaklonu dvaju snažnih blistavih krila, jer je Isus još u svojoj bijeloj halini i ogrtaču. "Mama! Siromašna Mama! Draga Mama!..." Isus je opet poljubi. Zatim kaže: ""E pa dobro, vidiš li? Ja sam ovdje, i to ne sam. Sa Mnom su prvi učenici, o astali su u Judeji. Pa i bratić Juda je sa Mnom i slijedi Me..." "Juda?" "Da, Juda. Znam zašto si se začudila. Sigurno, među onima koji su pričali o onom što se zbilo bili su Alfej i sinovi. I ne griješim kada kažem da su mi zamjerili. Ali ne boj se. Danas je tako, sutra više nije. Čovjeka treba obrađivati kao zemlju, i gdje je trnje, niču ruže. Juda, koga Ti ljubiš. već je sa Mnom." "Gdje je sada?" "Tamo vani s ostlima. Imaš li kruha za sve?" "Da, Sine. Marija Alfejeva je kod peći i vadi ga. Jako je dobra Marija prema meni, a posebno sada." "Bog će joj dati slavu." Pojavi se na vratima i zovne: "Juda! Ovdje je tovja majka! Prijatelji, dođite!" Ulaze i pozdravljaju. Ali Juda poljubi Mariju. A zatim otrči da potraži svoju majku. Isus imenuje petoricu: Petra, Andriju, Jakova, Natanaela, Filipa; jer Ivan, koga Marija već poznaje, pozdravio ju je odmah nakon Jude, naklonivši se i primivši od nje blagoslov. Marija ih pozdravlja i poziva ih da sjednu. Gospodarica je kuće i, makar klanjajući se pogledom svom Isusu, - čini se da nastavlja govoriti, očima, sa Sinom - brine se o gostima. Htjela bi donijeti vode da ih okrijepi. Ali Petar skoči: "Ne, Ženo. Ne mogu to dopustiti. Ti sjedni do svog Sina, Majko sveta. Ja ću poći, poći ćemo u vrt da se osvježimo." Pritrči Marija Alfejeva, crvena i sva bijala od brašna, i pozdravlja Isusa koji je blagoslivlje, a zatim odvodi šestoricu u vrt do korita, i vraća se sretna. "Oh! Marijo!" - kaže Djevici. "Juda mi je kazao. Kako sam zadovlljna! Zbog Jude i zbog Tebe, jetrvo moja. Znam da će me ostali grditi. Ali nije mi važno. Bit ću sretna, onog dana kad budu svi Isusovi. Mi mama znamo... osjećamo što je dobro za sinove. A ja osjećam da si dobro moje djece, Ti, Isuse." Isus je miluje po glavi smiješeći joj se. Vraaćaju se učenici i Marija Alfejeva ih poslužuje mirisavim kruhom, maslinama i sirom. I donosi jedan maleni vrč crnog vina, kojeg Isus miješa svojim prijateljima. Uvijek Isus prikazuje a zatim dijeli. Učenici su isprva malo smeteni, zatim postaju sigurniji, i pripovijedaju o svojim kućama, o putu u Jeruzalem, o čudesima koja su se zbila. Puni su revnosti i ljubavi, a Petar se trudi da učini Mariju saveznicom u nastojanju da postigne te ih Isus odmah primi bez čekanja u Betsaidi. "Učinite kako On kaže", potiče Ona, uz ljupki smiješak. "Ovo će vam čekanje koristiti više od neposrednog sjesdinjenja. Moj Isus dobro čini sve što čini." Petrova nada umire. Ali on se uljudno miri s time. Samo pita: "Hoće li dugo trajati čekanje?" Isus ga promatra smiješeći se, ali ništa ne kaže. Marija objašnjava taj smiješak kao dobrohotan znak, i kaže: "Šimune Jojin, On se smiješi... zato ti ja kažem: vrijeme tvog poslušnog čekanja brzo će proći poput leta lastavice nad jezerom." "Hvala, Ženo." "Ne govoriš, Juda? A ti, Ivane?" " Promatram te, Marijo." "I ja također." "I ja vas promatram i ... znate? Vraća mi se u pamet jedan daleki čas. I onda sam imala uvijek tri para očiju upravljenih u moje lice s ljubavlju. Sjećaš li se, Marijo, mojih triju školaraca?" "Oh! sjećam se, i kako! Istina je. I sada te trojica, skoro iste dobi, promatraju sa svom ljubavlju koju imaju. A ovaj, Ivan vjerujem, izgelda mi Isus odonda, tako plav, rumen i mlađi od svih." Ostali žele o tom više znati, te se, kako vrijeme teče, uspomene i zgode nižu jedna za drugom. Dolazi večer. "Prijatelji, Ja nemam prostorija. Ali tamo vam je radionica u kojoj sam radio. Ako se želite tamo skloniti....Ali, osim radnih stolova, tamo nema ništa." "Ugodan krevet za ribare naviknute spavati na uskim daskama. Hvala, Učitelju! Spavati pod tvojim krovom je čas i posvečenje." Povlače se uz mnoge pozdrave. I Juda se povlači sa svojopm majkom. Odlaze svojoj kući. U sobi ostaju Isus i Marija, sijedeći na škrinji, pri svjetlu malene uljanice, ruka na ramenu drugog, i Isus pripovijeda, A Marija sluša, blažena, plaha i sretna.

Isus i Marija u Betaniji

2010-10-01T11:49:00.000-07:00

U Betaniju Isus stiže u noći. Lazar bijaše još prije nekoliko dana boravio u Jruzalemu na svojem posjedu, što leži na zapadnoj strani brda Siona, na strani brda Kalvarije, ali se vratio u Betaniju, jer je od učenika doznao za Isusov dolazak. Dvorac u Betaniji pripadao je zapravo Marti. No, Lazar je radije tu boravio, tu su oni gospodrili zajedno. Očekivali su Isusa, i bijaše priravljena večera. Marta je stanovala u kći s duge strane dvorišta. U kući je bilo gostiju. Kod Marte bijaše Serafija (Veronika), Marija - majka Ivana Marka i još jedna starija žena iz Jeruzalema. Ona je nekoć bila s Marijom u hramu, koji bijaše naspustila nakon Marijina ulaska; bila bi rado ostala, ali se voljom Božjm udala. Kod Lazara bijahu Nikodem, Ivan Marko, jedan Šimunov sin i jedan stari čovjek, zvan Obed; on bijaše brat ili sin brata proročice Ane iz hrama. Svi potajno biahu Isusovi prijatelji, dijelom preko Ivana Krstitelja, dijelom preko obitelji, te Šimunova i Anina proročansva u hramu. Nikodem bijaše pronicav čovjek, koji je mnogo razmišljao, nadao se Isusu i žudio za Mesijom. Svi bijhu krštni kod Ivana. Na Lazarov poziv, svi potajno dođoše ovamo. Nikodem je poslije uvijek tajno služio Isusu i Njegovu nauku.

Lazar bijaše odaslao sluge pred Isusa; i oko pola sata ispred Betaije susretne Isusa na putu jedan stari odani sluga koji poslije i postade učenik. On se pred Isusom baci ničice, te reče: "Ja sam Lazarov sluga, smiluj mi se, Gospdine moj, pođi za mnom njegvoj kući!" Isus mu reče da ustane i pođe za njim. Bijaše ljubezan i držao se kako dolikuje Njegovu dostojanstvu. Upravo to mu je davalo privlačnost. Oni ljubljahu čovjeka, a osjećahu Boga. Sluga ga dovede u predvorje na ulazu u dvorac, pokraj jednog zdenca. Tu sve biaše pripravljno: on Isusu opere noge i stvi mu drugu obuću. Isus je na sebi imao par zelenih podstavljenih debelih cipela, kad je stigao ovamo. On ih ostavi na stranu, i stavi si tvrde potplate s kožnim remenčićima, koje je dalje nosio. Sluga mu isto tako prozrači i protrese haljine. A nakon što mu je ovaj oprao noge, dođe Lazr sa svojim prijateljia. On mu donese čašu i zakusku. Isus zagrli Lazara i pozdravi ostale, pruživši im ruku. Svi ga vrlo gostoljubivo poslužiše, te ga uvedoše u kuću; no prije toga Lazar ga odvede u Martin stan. Ovdje nazočne žene baciše se zastrte koprenom na zemlju; Isus ih podiže i reče Marti da će ovamo doći Njegova Majka kako bi čekala da se On vrati s krštenja.

U noći, kad Isus stiže k Lazaru, Blažena Djevica Marija, Ivana Huzina, Marija Kleofina, udovica Lea i Marija Saloma noćile su u jdnom prenočištu između pustinje Gibea i pustinje Efrajim, par sati od Betanije. Spvale su jednom sjniku, koji sa svih srana bijaše zatvoren tankim zidovima. Bijše podijeljen u dvije prostorije što ih zauzeše pobožne žene; stražnja protorija bieše kuhinja. Pred kućom bijaše otvorena koliba, u kojoj je gorjela vatra; muškarci iz pratnje tu su spavali ili bdjeli; stan upravielja bijaše u blizini.

Slijedećeg je dana Isus naučavao, idući amo i tamo po dvorištima i vrtvima dvorca. Govoro je vrlo ozbiljno i ganutljivo; i kolikogod biaše pun ljubavi, toliko se držo dostojanstveno i nije rekao nijedne nepotrebne riječi. Svi su ga voljeli i slijedili, no ipak svi bijahu bojažljivi. Lazar mu bijaše najbliskiji, ostali su mu se muškarci više divili i držali se suzdržano.

U pola dva stiže Blažena Djevica s Marijom Huzinom, Lem, Marijom Salomom i Marijom Kleofinom. Pratitelj koji je otišao pred njima, izvijesti o njihovu dolasku, te Marta, Serafija. Markova majka i Suzana odoše s potrebnim priborom i okrijepom da ih dočekaju, u isto predvorje na ulazu u dvorac, gdje jučer Lazar bijaše dočekao Isusa. Zaželješe im dobrodošlicu, te ove iz kuće pistiglima operu noge; pobožne žene isto tako presvukoše odjeću, opašu se i stave s duge koprene. Sve bijahu odjevene u bijelu, žućkastu ili smeđastu nebojenu vunu. Malo se okrijepiše, te odoše u Martin stan.

Isus i muškarci dođoše da ih pozdrave, te se Isus udalji s Blaženom Djevicom i porazgovara s Njom. On joj s mnogo ljubvi i ozbiljno reče, da evo zpočinje Njegovo delovanje,da ide Ivanu na krštenje, da će otuda opet doći k Njoj i još kratko vrijeme biti u području Samije s Njom; no, onda će otići pustinju i u njoj biti četrdeset dana. Kad Marija začuje o toj pusinji, vrlo se razžalosti i zavapi neka ne ide na to strašno mjesto, da tamo ne strada. Isus joj onda kaza neka ga više ne priječi svojom ljudsko zabrinutošću; On mora činiti ono što čini, On počinje tegoban put, oni koji su s Njm, morat će s Njim trpjeti; no,On sad ide putem svoga poslanja i Ona će morati žrtvovati svaku osobnu želju; On će je voljeti kao i uvijek, ali sada je On tu za sve ljude. Neka Ona čini što Joj bude reko, Njegov nebeski Otac će je nagraditi; jer sad počinje ono, što joj je Šimun navijestio, mać će joj probosti dušu. Blažea Djevica bijaše vrlo žlosna i ozbuljna, no isto tako i jaka i predana Bogu, jer On bijaše dobrostiv i pun ljubavi.

Isus nakon objeda i kratog počinka ode sam s Lazarom u Jerihon na krštenje. S njim je u početku s bakljom išao jedan Lazarov sluga.

Isus i Marija na svadbi u Kani

2010-09-01T02:05:00.000-07:00

U seljačkoj kući u predgrađu Kane dočekuju se gosti, svadbena je svečanost. Kad ujutro stiže Marija, Isusova Majka sa rodicom, ususret dolaze muškarci i žene svi svečano odjeveni, koji se uvelike raduju posebno rođakinji Mariji iz Nazareta.
Marija,vrlo svečano dočekana i pračena od jednog postarijeg čovjeka, rođaka, gospodara kuće uzlazi uz vanjske stepenice i ulazi u jednu prostranu salu, koja obuhvaća dobar dio uzdignutog kata. U sredini je jedan vrlo bogat stol, na kojem su krčezi i tanjuri puni voća. Uza zid nalazi se drugi stol, prostrt, ali manje raskošno.
Uz ovaj slijeva su ormari na kojima su tanjuri sa sirevima, pogačama, medom i slatkišima. Na tlu uz zid su vrčevi i šest velikih krčaga.
Marija dobrodušno sluša sve što joj govore, a zatim skine ogrtač i pomaže da se dovrše pripreme za blagovanje. Spremno namješta sjedala, popravlja vijence cvjetića, poljepšavajući izgled posudama s voćem, gledajući ima li u svjetiljkama ulja. Smiješi se i govori vrlo malo i jako tiho. Sluša naprotiv mnogo i strpljivo.
Velika buka glazbenih instrumenata čuje se na putu. Svi, osim Marije, istrče van. Ulazi zaručnica, sva pristalo odjevena i sretna, okružena roditeljima i prijateljima, uz zaručnika koji joj je prvi dotrčao u susret.
Isus sa dva učenika dolazi na svadbu da posebno usreći svoju Majku. Kad Isus stiže, onaj koji je već postavljen da stražari, obavještava ostale. Gospodar kuće, zajedno sa sinom zaručnikom i s Marijom, silazi u susret Isusu i pozdravlja ga s poštovanjem. Pozdravlja i ostalu dvojicu, a tako čini i zaručnik. No jako je pun ljubavi i poštovanja pozdrav Marije Sinu i obratno. Ne pokazuju pretjerano svojih osjećaja, ali kakav pogled prati riječ pozdrava: "Mir s Tobom", i kakav smiješak koji vrijedi za stotinu zagrljaja i za stotinu poljubaca. Polubac drhti na Marijinim usnama, ali ga ne daje. Ona samo stavlja svoju bijelu i malenu ruku na Isusovo rame i dotakne jedan uvojak njegove duge kose. Milovanje stidljive zaljubljenice.
Isus ulazi pored Majke, a slijede ga učenici i gospodari kuće, i ulazi u svadbenu dvoranu, gdje žene priskaću da pridodaju sjedala i pribor za trojicu neočekivanih gostiju.
Kročeći u salu Isus pozdravi glasno: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na svima vama." Skupni pozdrav svim prisutnima, a pun veličanstva, Isus, svojim izgledom i stasom, nadvisuje prisutne. Gost je, i to slučajni, ali izgleda kraljem gozbe, više od zaručnika, više od gospodara kuće. Koliko gad bio ponizan i susretljiv, ipak ulijeva poštovanje.
Isus sjeda za središnji stol, sa zaručnikom, zaručnicom, rođacima zaručnika i najutjecajnijim prijateljima. Dvojica učenika, Juda Tadej i Ivan, iz poštovanja prema Učitelju, smješteni su za istim stolom.
Isus je leđima okrenut prema zidu gdje su žare i priborni ormari s jelom. Zato ih ne vidi, a ne vidi ni zaposlenosti ravnatelja stola oko tanjura s pečenjem koje su donijeli kroz jedna mala vrata koja se otvaraju blizu ormara.
Osim majki zaručnika i osim Marije, nijedna žena ne sjedi za onim stolom. Sve su žene, a galame za stotinu, za drugim stolom uza zid, i bivaju poslužene nakon što su posluženi zaručnici i ugledni gosti. Isus je uz gospodara kuće i nasuprot Mu je Marija, koja sjedi uz bok zaručnici.
Gozba započinje. Ne manjka teka, a ni žeđi. Oni koji malo jedu i malo piju - Isus su i Njegova Majka, koja, također, i vrlo malo govori. Isus govori malo više. Ali koliko god je umjeren nije, u svom oskudnom govoru, ni namršten, ni prezriv. Čovjek je uljudan, ali ne brbljav. Zapitan odgovara, ako Mu pričaju zanima se, izlaže svoje mišljenje, ali zatim se povlači u Sebe kao onaj, koji je naviknut na razmišljanje. Smiješi se, ali se nikad ne smije. A, ako čuje kakvu odviše nesmotrenu šalu, pravi se kao da ne čuje. Marija se hrani promatranjem svog Isusa, a tako i Ivan koji je pri dnu stola i pažljivo sluša svoga Učitelja.
Marija opazi da sluge govorkaju sa ravnateljem stola i da je on zbunjen, i shvaća što ima neugodnog. "Sine", reče tiho, dozvavši Isusovu pažnju tom riječju. "Sine, nemaju više vina."
"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?" Isus, dok joj govori ovu rečenicu, još se slađe smiješi, a smiješi se i Marija, kao dvoje koji znaju jednu istinu koja je njihova radosna tajna, nepoznata svima drugima.
Marija nalaže slugama: "Učinite što vam On bude kazao." Marija je pročitala u nasmiješenim očima Sina privolu, ovijenu velikom poukom svima 'pozvanima.'
Isus naređuje slugama: "Napunite posude vodom." Sluge spremno poslušaju. Pune žare vodom iz bunara, u vrču donose ravnatelju stola. Ravnatelj stola raskolačenih očiju nalijeva malo te tekućine, kuša uz kretnje još življeg čuđenja, i pošto je okušao ... ponudi to gospodaru kuće i zaručniku.
Marija još promatra Sina i smiješi se; zatim primivši jedan njegov smiješak, prigne glavu lagano se zarumenivši. Blažena je.
Dvoranom prolazi šaputanje, sve se glave okreću prema Isusu, netko ustaje da bolje vidi, drugi polaze k žarama. Tišina, a zatim skupno veličaju Isusa.
Ali On ustaje i kaže jednu riječ: "Zahvalite Mariji!" , i zatim se povlači sa gozbe. Učenici Ga slijede. Na pragu ponovi: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na vama". I doda: "Majko, pozdravljam Te!"

"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?"

Isus objašnjava značenje ove izreke:

"Ono 'više', koje ispuštaju mnogi prevodioci Evanđelja, ključ je rečenice i objašnjava je u njezinom pravom značenju.
Bio sam Sin podložan Majci sve do trenutka u koji Mi je volja Moga Oca ukazala da je došao čas da budem Učitelj. Od trenutka kad je Moje poslanje započelo, nisam bio Sin podložan Majci, već Sluga Božji. Raskinule su se moralne veze prema Mojoj Roditeljiki. One su se izmijenile u druge, uzvišenije, i sve su se sklonile u Duh.
Uvijek sam zvao 'Mamom' Mariju, Moju Sveticu. Ljubav nije poznavala počinka, ni olabavljenja, dapače nikad nije bila toliko savršena kao kad Me je, odvojenog od Sebe kao po jednom drugom rođenju, dala svijetu za svijet, kao Mesiju, kao Evangelizatora. Njezino treće uzvišeno, mistično Majčinstvo, bilo je kad Me je, u ljutoj boli Golgote, rodila na Križu čineći od Mene Otkupitelja svijeta.
'Što ima tu više između Mene i Tebe?' - Prije sam bio Tvoj, jedino Tvoj. Ti si Mi zapovijedala, Ja sam Te slušao. Bio sam Ti 'podložan'. Sada pripadam Svome poslanju. Nisam li možda to bio rekao? "Tko se, stavivši ruku na plug, okreće natrag da pozdravi onog koji ostaje, nije prikladan za Kraljevstvo Božje." Ja sam bio stavio ruku na plug da otvorim ralom ne grumene zemlje već srca, i da u njih posijem Božju Riječ. Dignuo sam tu ruku samo kad su mi je istrgnuli odande da je prikuju na Križ i da otovre s mučiteljskim čavlom Srce Mog Oca, učinivši da odatle iziđe Oproštenje za čovječanstvo.
Ono 'više', zaboravljeno od većine, htjelo je reći ovo: "Sve si Mi bila, Majko, dok sam bio jedino Isus Marije iz Nazareta, a sve si Mi bila u Mome Duhu; ali otkad sam iščekivani Mesija, pripadam
Svome Ocu. Pričekaj još malo i, pošto svrši poslanje, bit ću opet sav Tvoj; još ćeš Me imati na rukama kao kad sam bio dijete i nitko Ti ga više neće osporavati, ovog Tvog Sina, smatranog sramotom čovječanstva, čije će Ti smrtne ostatke baciti da i Tebe pokriju sramotom što si majka jednog krivca. A zatim ćeš Me imati ponovno, kao Pobjednika, a zatim ćeš Me imati zauvijek, i Ti kao Pobjednica u Nebu. Ali sada pripadam svim ovim ljudima. I pripadam Ocu koji Me njima posalo."

"Pođimo usrećiti Moju Majku"

Isus tumači značeje ovog poziva:

"Kad sam rekao učenicima: 'Pođimo usrećiti Moju Majku", bijah pridao toj rečenici viši smisao nego što je to na prvi mah izgledalo. Ne samo sreću da Me vidi, već da Ona bude Začetnica Mojeg čudotovrnog djelovanja i Prva Dobročiniteljica čovječanstva.
Sjećajte se toga uvijek. Moje prvo čudo zbilo se po Mariji. Prvo. Znak da je Marija ključ čuda. Ja ne uskraćujem ništa Svojoj Majci, i zbog Njene molitve anticipiram i vrijeme milosti. Ja poznajem Svoju Majku, drugu u Dobroti poslije Boga. Znam da učiniti vam milost znači usrećiti je, jer je Sva Ljubav. Evo zašto sam kazao, Ja koji sam znao: "Pođimo je usrećiti."
Htio sam, nadalje, očitovati svijetu Njezinu moć zajedno s Mojom. Određena da bude sa Mnom združena u tijelu, - jer smo bilijedno tijelo: Ja u Njoj, Ona oko Mene, kao latice ljiljana oko tučka, mirisavog i punog života - ždružena sa Mnom u boli - jer smo bili na Križu Ja tijelom a Ona svojim Duhom, poput ljiljana koji miriše i s vjenčićem i s tvari iz njega izvučenom - bilo je pravedno da bude združena sa Mnom u moći koja se pokazuje u svijetu.
Govorim vama ono što rekoh ovim uzvanicima: "Zahvalite Mariji. Njezina je zasluga što ste imali Gospodara čuda i što imate Milosti, a posebno Milosti oproštenja."

Isusov rastanak s Majkom

2010-08-01T10:35:00.000-07:00

Sveta Obitelj imala je u Nazaretu svoju kuću. U kući je bila soba dnevnog boravka i blagovaonica. Tu je Obitelj običavala jesti i predahnuti u satima počinka. To je sobica vrlo mala i s jednostavnim pravokutnim stolom nasuprot neke vrste škrinje, prislonjene uza zid. Ona je sjedalo s jene strane stola. Uz druge zidove su razboj i stolac te dva druga stolca i polica, na kojoj su uljne svjetiljke i drugi predmeti. Jedna su vrata otvorena prema malom vrtu. Večer je.
Za stolom sjedi Isus. Jede, a Marija ga poslužuje odlazeći i dolazeći kroz vratašca koja vode k njestu, gdje je ognjište, od kojega se vidi blijesak kroz pritvorena vrata.
Isus dva ili tri puta rekne Mariji da sjedne... i da jede. Ali, ona neće, odmahne glavom tužno se nasmiješivši, pa donese, nakon kuhanog povća, koje ima ulogu juhe, pečenih riba i zatim sir, ponešto mekan, kao da je svježi ovčiji, okruglasta oblika. Kruh, malih okruglih oblika, širine običnog tanjura i malo debeo, već je na stolu. Ponešto je taman, kao da nije bez mekija. Isus ima pred sobom krčag s vodom i pehar. Jede šuteći, pogledavajući Mamu s bolnom ljubavlju.
Marija je, očito se vidi, u brizi. Odlazi, dolazi, da pokaže, da je nečim zabavljena. Užeže, a još je dovoljno sunčevog svjela, jednu uljanicu te je stavi kod Isusa, i dok je pružala ruku pomiluje kradomice Sinovljevu galvu, otvori opet torbu, pretraži je, iziđe u vrt i pođe do njegova stražnjeg dijela, u neke vrste spremište, izađe iz njega s nekoliko jabuka ponešto smežuranih, zacijelo sačuvanih od ljeta, i stavi ih u torbu, uzme zatim jedan kruh i jedan mali sir pa stavi i njih, premda Isus ne bi htio te govori, da je dosta ono što ima.
Zatim se Marija ponovno približi stolu, s uže strane, slijeva Isusa, pa ga gleda dok jede. Gleda ga tužno, s obožavanjem, lica još bljeđeg no obično, koje patnja čini starim; gleda ga očima, koje sjena pravi većima, što kazuje da su iz njih već tekle suze. Izgledaju i jasnije no imače, kao da su isprane suzama, koje su iznova u njima, spremne da poteku. Oči bolne i umorne.
Isus, koji jede polagano, i očito protiv volje, tek da ugodi Majci, i koji je zamišljen više no obično, podigne glavu i pogleda je. susretne pogled pun suza pa pogne glavu, da je ostavi slobodnu, zadovoljivši se da joj prihvati tanku malu ruku, koju je naslonila na rub stola. Prihvati je ljevicom i prinese k svom obrazu, položi je gore i njome ga načas pogladi, da očuti milovanje te male ruke, koja drhti, kojoj zatim poljubi nadlanicu s velikom ljubavlju i štovanjem.
Marija prinosi slobodnu ruku, ljevicu, k svojim ustima, kao da će prigušiti jecaj i kako zatim otire prstima krupnu suzu, koja se prelila s ruba oka praveći brazdu niz njezin obraz. Isus opet počne jesti, a Marija iziđe vrlo hitro u vrtić, gdje ima još malo svjetla, i iščezne.
Isus nasloni lijevi lakat na stol, pa na ruku prisloni čelo i uroni u misli, ostavivši jelo. Potom osluhne i ustane.
Iziđe i On u vrt, pa se, pošto je bacio pogled na sve strane, zaputi nadesno, u odnosu na stranu kuće, te uđe, kroz raspuklinu u dijelu stijene, koji je dorđen da bude zid, u stolarsku radionicu, ovaj put sasvim sređenu, bez dasaka, bez strugotine, bez zapaljena ognnja. Tu su radni stol i oruđe, sve na svojem mjesu. I ništa više.
Sagnuta na stol, Marija plače. Izgleda kao dijete. Glava joj je na savitoj lijevoj ruci i plače nečujno, ali vrlo bolno. Isus tiho uđe i tako joj se lagano primakne, da Ona primjeti, da je ondje, tek onda, kad joj Sin položi ruku na prignutu glavu zovnuvši je "Mama!" glasom ljupka prijekora.
Marija podigne glavu i pogleda Isusa kroz veo suza, pa se nasloni na Njega, sklopljenih ruku, uz njegoovu desnicu. Isus joj obriše suze s lica skutm svoga širokog rukava, pa je zagrli privukavši je k srcu i poljubivši je u čelo. Isus je veličanstven, izgleda muževnije no inače, a Marija izgleda kao mala djevojčica, osim u licu punu boli.
"Dođi, Mama" - reče joj Isus i, držeći je uza se desnom rukom, krene natrag u vrt. Tu sjednu na klupu uz kućni zid.
Vrt je tih i već taman. U njemu ima samo mjesečine i svjetlosti što dolazi iz sobe, koja služi za dnevni boravak i blagovaonicu. Noć j vedra. Isus govori Mariji. "Učini da ti dođu rođake. Ne ostani sama. Bit ću miriniji, Majko, a ti znaš treba li mi biti miran, da ispunim svoje poslanje. Moja ti ljubav neće nedostajati. Ja ću često dolaziti, a javljat ću ti se kad budem u Galileji, a ne budem mogao doći kući. Ti ćeš tada dolaziti k Meni. Mama, ovaj čas morao je doći. Započeo je ovdje, kad Ti se Anđeo ukazao; sad odbija, i mi ga moramo živjeti, zar ne, Mama? Poslije će doći mir nadvladane kušnje i radost. Prvo treba prijeći ovu pustinju kao stari Oci, da bismo ušli u Obečanu Zemlju. Ali će nam Gospodin Bog pomoći kao što pomože i njima. I dat će nam svoju pomoć kao duhovnu manu, da nahrani naš duh u naporu kušnje. Kažimo zajeno Ocu našemu:
"Oče naš..." Sad Isus i Marija izmole njihovu zajedničku molitu.
I Isus ustane i Marija s Njim, pa uzdignu oči k nebu. Dvije žive hostije, koje sjaju u tami. Isus govori polako, ali razgovjetna glasa i razdvajajući slogove riječi Gospodnju molitvu. Nastoji znatno na izrekama: "... dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja", vrlo ističući te dvije izreke između ostalih. Moli raširenih ruku. Marija je sklopila ruke.
Zatim se vrate u kuću i Isus, nalije malo bijelog vina iz krčaga, koji uze s police, u jedan pehar, koji zatim donese na stol, da prihvati Mariju za ruku i prinudi je da sjedne blizu Njega i da popije od onog vina, u koje umoči kriškicu kruha, i nutka je da pojede. S tolikom upornošću, da Marija popusti. Isus popije preostalo vino. I zatim privine Mamu uz bok obgrlivši je tako uza Sebe, sa strane srca. Ni Isus ni Marija nisu ispruženi kao na bogatim gozbama onog vremena, nego sjeda kao što je to obično i danas. Više ne razgovaraju. Čekaju. Marija miluje Isusovu desnu ruku i njegova koljena. Isus miluje Mariju po ruci i po glavi.
Potom Isus ustane i Marija s Njim, pa se grle i ljubazno cjelivaju sve iznova nekoliko puta. Čini se kao da se svaki put hoće ostaviti, ali Marija ponovno privine k sebi svoje Dijete. Gospa je, ali je i Majka, majka, koja se mora rastaviti sa svojim sinom i koja zna, kamo vodi taj rastanak.
Isus uzme tamnoplav plašt, odjeva ga preko ramena i preko glave kao kukuljicu. Onda prebaci preko ramena bisage tako, da ga ne prijči pri hodu. Marija mu pomaže popraviti haljinu, ogrtač i kukuljicu. Uz to ga još miluje.
Isus pođe k izlazu pošto je rukom blagoslovio sobu. Marija pođe za Njim, pa se na već otvorenim vratima još jednom izljube.
Put je tih i samotan, bijel od mjesečine. Isus se zaputi. Okrene se još dva puta, da pogleda Mamu, koja je ostala naslonjena na dovratnik, blijeđa od mjeseca i sva u tihom plaču. Isus odmiče sve dalje bijelom uličicom Nazareta. Marija sveđ plače naslonjena na dovratnik. Zatim Isus iščezne na zavoju puta.
Započeo je Isusov hod, hod navještanja Evanđelja, koji će se završiti na Glgoti. Marija uđe plačući i zatvori vrata. I za Nju je započeo hod, koji će se dovršiti za Isusa na Golgoti. te nastavlja hod s nama i za nas.

Marijine suze su trajni znak Majke Suotkupiteljice

Isusova pouka:

"Prva bol Moje Majke je bila prikazanje u Hramu, druga bol bijeg u Egipat, treća smrt Josipova, a četvrta je Moje odvajanje od Nje."

"Pouka koja dolazi od raazmatranja Mojeg odvajanja, upućena je naročito roditeljima i djeci koje volja Božja zove na uzajamno odricanje radi jedne više ljubavi. U drugom redu ide svima onima koji se nalaze pred kojim mučnim odricanjem.
A koliko ih imate u životu. Znam, ona su trnje života i probadanje srca. Ali tko prihvaća s predanošću - pazite, ne kažem 'tko ih želi i prima s radošću', to je već savršenstvo: kažem 's predanošću' - pretvaraju mu se u vječne ruže. Kao tvrdoglavi magarčići ritate se, oporete se Očevoj volji i protivite se, ako još i ne udaate duhovnim udarcima i ugrizima, ili pobunom i psovkom na dobroga Boga.
Ine recite: 'Ali nisam imao nego ovo dobro i Bog mi ga je uzeo. Ali nisam imao nego ovu ljubav i Bog mi ju je oteo."
Također i Marija, Moja Majka, žena plemenita, puna ljubavi prema savršenstvu, jer su u njoj Punoj Milosti također i osjećajna svojstva bila savršena, imala samo jedno dobro i jednu ljubav na zemlji: svoga Sina. On joj je jedini preostao. Roditelji su joj davno umrli. Josip je umro prije nekoliko godina. Jedini sam Ja bio da je ljubim i da se ne osjeća samom.... Rodbina, radi Mene, jer ne poznavahu mog Božanskog porijekla, prema Njoj se odnosili malo neprijateljski, kao mami koja se ne zna nametnuti Sinu, koji je zašao iz uobičajnog načina ponašanja, koji odbija predloženu ženidbu, koja bi mongla donijeti dobit, pa i pomoć obitelji.
Rodbina je osjećala strah da će jednog dana trebati radi Mene trpjeti neugodnosti, jer sam već izlazio van s odveć, prema njihovom mišljenju, idealističkim idejama, koje bi mogle ozlojediti sinagogu. Židovska povijest bila je puna pouka o sudbini Proroka. Proročko poslanje nije bilo lako poslanje, i često je za njih svršavalo smrću, a za rodbinu neugodnostima. Na dnu je također bila misao, da će se jendog dana morati brinuti za Moju Majku.
Zato su se nervirali videći kako Me Ona ni u čemu ne sprečava i kako se nalazi u neprestanom poklonstvenom stavu pred Sinom. Ova će ljutnja, za vrijeme Mog trogodišnjeg evangeliziranja, još više porasti, te će prerasti u otvoreni prijekor kada su Me salijetali usred mnoštva i stidili se Mojeg ozlojeđivanja moćnika. Prijekoi Meni i Njoj, siromašnoj Mami.
Ipak Marija, koja je poznavala ćud rođaka - nisu svi bili kao Jakov, i Juda i Šimun, ni kao njihova majka Marija Kleofina - i koja je predviđala buduće ponašanje. Marija koja je znala svoju sudbinu za vrijeme ove tri godine i onu koja ju je čekala pri njihovom svršetku, koja je znala Moju sudbinu, nije se opirala kako vi činite. Plakala je. I tko to ne bi plakao pred rastankom sa Sinom koji ju je ljubio kao što je Ja ljubih, pred pogledom na duge dane bez Moje prisutnosti, u samotnoj kući, pred budućnošću Sina određenog da se sukobi s mržnjom grešnika i koji se osvećivao zato što je grešan, vrijeđajući Bezgrešnog to te mjere da će Ga i ubiti.
Plakala je jer je bila Suotkupiteljica i Majka ljudskog roda ponovno rođenog od Boga, i trebala je plakati umjesto svih majki koje ne zanju od svojih majčinskih boli učiniti krunu vječne slave. Koliko je majki na svijetu kojima smrt trga s naručja njihovo stvorenje!... Koliko majki kojima nadnaravna volja trga iz naručja dijete! Za sve svoje kćeri, kao Majka Kršćana, za sve svoje sestre koje trpe što su lišene svoje djece, plakala je Marija. I za sve svoje sinove i kćeri koji su rođeni od žene, određeni da postanu apostoli Božji ili mučenici iz ljubavi prema Bogu, radi vjernosti prema Bogu, il radi ljudskog zvjerstva!
Moja Krv i plač Majke jesu smjesa koja učvršćuje one koji su određeni za herojsku smrt, smjesa koja u njima poništava nesavršenost, ili također i grijehe koje su počinili u svojoj slabosti, dajući, pored mučeništva, ma na koji način bilo podneseno, mir Božji i, ako podnesu radi Boga, slavu nebesku.
Plač Moje Majke nalaze misionari kao plamen koji grije, u predjelima gdje vlada snijeg, nju nalaze kao rosu tamo gdje sunce žari. Te su suze izažete iz ljubavi Marijine i proizašle iz Srca jednog lljiljana. Imaju zato od Djevičanske Ljubavi zaručene s Božanskom Ljubavi žar ognja, a od Djevičanske Čisttoće mirisnu svježinu sličnu onoj vodi koja je sakupljene u kaležu ljijana nakon rosne noći.
Mariju nalaze posvećeni u ovoj pustinji, jer se živi jedino sjedinjenje s Bogom, i svaka druga privrženost pada, postajući jedino nadnaravna ljubav: prema rodbini, prijateljima, poglavarima, podložnicima.
Mariju nalaze posvećeni Bogu u svijetu, u svijetu koji ih ne shvaća i ne ljubi, pustinji također i za ove, u kojoj oni žive kao da bi bili sami, toliko su neshvaćeni i izrugivani radi Moje Ljubavi.
Mariju nalaze Moje drage 'žrtve', jer Marija je prva među žrtvama iz ljubavi prema Isusu i svojim sljedbenicima. Ona daje, rukom Majke i Liječnice, svoje suze koje okrepljuju i opijaju do najviše žrtve. Sveti plaču Majke Moje!
Marija moli. Ne prestaje moliti jer joj je Bog zadao bol. Sjetite se toga. Moli zajedno s Isusom. Moli Oca Našeg i vašeg.
Prvi 'Oče naš' je bio izgovoren u nazaretskom vrtu da utješi Mariju u boli, da ponudimo 'naše' volje Vječnome u trenutku kad započinje za ove volje period sve većih odricanja, koja će postiči svoj vrhunac u odricanju života za Mene i u smri Sina za Mariju...
Marija moli zajeno s Isusom. Isus je Onaj koji vas opravdava, djeco! Ja činim da Vaše molitve budu primljene i plodonosne kod Oca. Ja sam vam to rekao: 'Sve što zamolite Oca u Ime Moje, On će vam dati' i Crkva ukrepljuje svoje molitve govoreći: ' Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.'
Kad molite, sjedinite se uvijek, uvijek s Mnom. Ja ću glasno moliti za vas, pokrivajući vaš ljudski glas Svojim glasom Čovjeka-Boga. Ja ću položiti na Svoje probodene Ruke vašu molitvu i uzdignuti je k Ocu. Postat će žrtva beskonačne vrijednosti, Moj glas pomješan s vašim uzići će kao sinovski poljubac k Ocu, i grimiz Mojih Rana učinit će dragocjenom vašu molitvu. Budite u Meni ako hoćete imati Oca u vama, za vas!"

Smrt Josipova na Isusvim rukama

2010-07-01T21:50:00.000-07:00

Smrt Josipova na Isusovim rukama

Isus radi na jednom velikom drvodjelskom stolu. Blaja daske ja Zatim ih naslanja na zid iza sebe. Zatim uzima jednu vrstu podnoška, učvršćena s dvije strane u pritezaču, oslobodi ga iz škripca, gleda da li je postao točan, izmjeri ga kutomjerom sa svih strana, Zatim pođe do kamina, uzima lončić po kojem miješa kistom ili štapićem.

Isus je obučen u tamno smeđe, tunika mu je više kratka, u rukav mu nad laktovima, zavinuti, jednu vrstu nosi sprijeda pregače o koju si briše prste nakon što je dotaknuo lončić. Sam je. Radi marljivo i mirno. Nikakve neuredne, nestrpljive kretnje. Točan je i radi bez prekida. Ne ljuti se ni na što: ni na čvor na drvetu koji se ne da izglačati, ni na odvijač koji mu pada dva puta sa stola, ni dim koji mu ide u oči.

Od vremena obaviti vremena podiže glavu i gleda prema južnom zidu gdje su vrata zatvorena jedna, kao da sluša. U jednom određenom času pođe k vratima što su na istočnom zidu, a vode na ulicu. Isus ih otvara. Čini se kao da nekog iščekuje. Zatvorivši vrata iza sebe vraća se poslu. Nije žalostan ali je ozbiljan.

Dok je Isus tako zauzet da načini komade kruga od kotača, ulazi Mama. Ulazi kroz vrata s južne strane. Ulazi žurno i trči k Isusu . Obučena je u tamnoplavo i bez ičega na glavi. Ima jednostavnu tuniku svezanu oko struka pojasom iste boje . U tjeskobi zove Sina i molećom kretnjom punom boli položi svoje obje ruke na Isusove. "Oh! Isuse! Dođi, dođi! Zlo mu je!" rekla je Marija sa usnama što dršću, u crvenim ja umornim očima blistaju se suze. Isus samo reče: "Mama! " Isus je miluje po ramenima i tješi je. Zatim se uputi s Njome odmah ostavivši posao i skinuvši pregaču .

Ulaze u pokrajnu sobu. Sunčane zrake ulaze u sobu kroz vrata okrenuta prema vrtiću punom svjetla ja zelenila u kojem golubovi lijeću između rublja što je povješano za sušenje. Soba siromašna je i uredna. Tu je niski ležaj pokriven debelim, mekanim pokrivačem. Na njemu leži Josip naslonjen na mnoge jastuke. Umire. to jasno govori lice olovno blijedo, ugašene oči, grudi koje dahću i klonulost cijeloga tijela.

Marija mu stane na lijevu stranu, uzima mu naboranu ruku s plavkastim noktima i miluje ju i draga, ljubi je, briše mu krpicom znoj koji mu stvara svijetle pruge na sijedim sljepoočicama i suze u kutu oka. Vlaži mu usne krpom namočenom u tekućinu bijelog vina.

Isus stane Josipu zdesna i brižno mu podiže tijelo, koje pada prema dolje, uspravlja ga na jastucima koje popravlja zajedno s Marijom. Miluje ga po umirućem čelu i nastoji ohrabriti ga.

Marija polagano plače, suzdržljivo, ali plače. Velike joj se suze kotrljaju niz blijede obraze sve do plavo tamne odjeće i nalik su na sjajne safire .

Josip malo oživljuje i uporno gleda Isusa, daje mu ruku kao da bi mu htio nešto reći i da ima u dodiru s Božanstvom jakost za posljednju borbu. Isus se prikloni onoj ruci i poljubi je. Josip se smiješi. Zatim se okrene da potraži pogledom Mariju . Nasmiješi se i njoj . Marija klekne kraj kreveta nastojeći da se nasmije . Ali to joj slabo polazi za rukom. Priklanja glavu. Josip joj stavlja ruku na glavu s čistim milovanjem koje je nalik blagoslovu .

Čuje se samo lijetanje i gukanje golubova i šum lišća, klokotanje vode i u sobi teško disanje umirućeg .

Isus ide oko kreveta, uzima stolić ja daje Mariji da sjedne. Zove je još jedino riječju: "Mama". Zatim se vraća na svoje mjesto ja iznova prima u svoju ruku Josipovu ruku. Zatim se Isus prigne nad umirućeg i šapće mu Psalam (16) :

" Čuvaj me, Bože, jer se Tebi utječem.

Jahvi rekoh: "Ti si moj Gospodar, nema mi blaženstva bez tebe."

Za svetima što su na zemlji sav plamtim od čežnje! ...

Blagoslivljam Jahvu koji mesvjetuje...

Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna neću posrnuti.

Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva .

Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem Svojim ... "

Josip sav oživi i življim pogledom smijška se Isusu i stišće mu prste. Isus odgovara smiješkom smiješku i milovanjem stišće ruke, nastavlja blago, sagnut nad svojim poočimom moliti Psalam (84):

"Kako su mili stanovi Tvoji, Gospodine.

Duša mi čezne za gine ja dvorima Jahvnim...

I vrabac sebi log nlazi, lastavica gnjezdašce gdje ja će svoje položiti mlade :

a ja žrtvenike Tvoje, Gospodine.

Blaženi oni koji prebivaju u Domu Tvome...

Blažen komu je pomoć u Tebi, on je rasporedio u srcu svome

uzlaženje iz doline suza u izabrano mjesto.

Gospodine, molitvu moju čuj ....

Pogledaj Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga ...!"

Josip s jecajem gleda Isusa i pokrene se da bi govorio kao da bi ga blagoslovio. Ali ne može. Shvaća, ali riječ mu je spriječena. Ipak je sretan i živahno i s pouzdanjem gleda svog Isusa. Isus nastavlja s Psalmom (85) :

"Gospodine, Ti si bio milostiv svojoj zemlji , oslobodio si Jakova od ropstva ...

Pokaži nam, Jave, milosrđe svoje daj nam svoj spasenje .

Da poslušam što mi to Jahve govori :

Jahve obećava mir narodu svomu, vjernima svojim,

onima koji Mu se svim srcem vrate .

Zaista, blizu je tvoje spasenje... i slava će živjeti na zemlji ...

Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.

Vjernost je i mir nikla iz zemlje, pravda će gledati s Neba .

Jahve će dati blagoslov i sreću, a naša zemlja urod svoj.

Pravda će stupati pred njim, mir tragom njegovih stopa . "

"Ti si vidio ovaj čas, oče, i za nj si se umorio. Ti si pomogao ovaj čas da se oblikuje, i zato će ti Gospodin dati nagradu. Ja ti to kažem." doda Isus, brišući suzu radnicu koja polagano silazi po licu Josipovu. Zatim nastavi stih iz Psalma 132 :

"Spomeni se, o Jahve, Davida i sve revnosti njegove .

Kako se Jahvi zakleo, zavjetovao Snazi Jakovljevoj:

' Neću ući u šator doma svog nit ' uzaći na ležaj svoje postelje,

neću pustit ' snu na oči nit ' počinka dati vjeđama , dok Jahvi mjesto ne nađem,

boravište snazi Jakovljevoj...

Ustani, o Jahve pođi k svom počivalištu, Ti i Kovčeg Tvoje sile!"

(Marija shvaća i brizne u plač ) .

" Svećenici tvoji nek ' se obuku u pravednost, pobožnici tvoji nek ' radosno kliču!

Poradi Davida, sluge svojega, ne odvrati Lica od svog Pomazanika!

Jahve se zakle Davidu zakletvom tvrdom od koje nece odustati:

'Potomka tvoje utrobe posadit ću prijestolje tvoje ' . Gospod je izabrao svoje sjedište ...

Učinit ću da ondje za Davida rog izraste ,

pripravit ću svjetiljku za svog Pomazanika. "

" Hvala, oče Moj, za Mene i za Majku. Ti si mi bio otac pravedan i tebe je postavio Vječni da čuvaš Njegova Krista i njegov Kovčeg. Ti si za Njega bio goruća baklja i za Plod blagoslovljene utrobe ti si imao srce ljubavi. Pođi u miru, oče! Udovica neće bit bez pomoći. Gospodin se za to pobrinuo, da Ona ne bude sam. Pođi u svoj počinak oblačno . Ja ti to kažem . "

Marija plače sagnuta lica nad pokrivačima koji su prostrti po Josipovu tijelu koje je sve hladnije. Njegovo disanje je sve teže I pogled mu se mrači . Zato se Isus žuri Svojim tješenjem riječima Psalma 112 :

"Blago čovjeku koji se boji Jahve i koji uživa u naredbama njegovim ...

pravednost njegova ostaje dovijeka .

Čestitima sviće ko ' svjetlost u tami : blag , milosrdan ja Pravedan Jahve.

U vječnome će Spomen biti pravednik pravednost njegova ostaje ... dovijeka

njegova će se moć uzdizati sve do slave ... "

"Ti ćeš imati tu slavu, oče. Brzo ću doći da te izvedem, s Patrijarsima koji su pošli prije tebe, u slavu koja te čeka. Neka se duh tvoj raduje u Mojoj Rijeci . "

Isus uzima u usta stihove Psalma 91. dodajući :

" Tko se uzda u pomoć Svevišnjega živi pod zaštitom Boga Nebeskoga . "

"Ti si ondje, oče moj. "

"On me oslobodi od zamke lovaca i gorkih riječi.
Svojim krilima će te zaštiti i pod Njegova ćeš se krila skloniti.

Vjernost je Njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnog...

Neće te snaći nesreća ... jer Anđelima svojim zapovjedi

da te čuvaju svim na putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.

Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju."

" Jer si se uzdo u Gospoda, On ti kaže, oče, da će te osloboditi i štititi.

Jer si Njemu podigao svoj glas On će te uslišiti, bit će s tobom u poslednjoj patnji, proslaviti ćete nakon ovog života, jer ti već u ovom daje da vidiš to svoje Spasenje , i u drugom dat će ti da uđeš, zbog Spasenja koje te sada tješi i koje će brzo, oh brzo doći, ponavljam, da te zagrli Božanskim zagrljajem i da te povede sa Sobom, na čelu sviju Patrijarha, onamo gdje je pripravljen boravak za Pravednika Božjeg koji Mi bi blagoslovljeni otac .

Pođi preda mnom i reci Patrijarsima da je Spasenje na svijetu i da će im Kraljevstvo Neba brzo biti otvoreno. Pođi, oče. Neka te prati Moj blgoslov!"

Glas je Isusov postao jači da može doći do duha Josipova koji se gubi u magli smrti. Svršetak je tu. Starac teško diše. Marija miluje ga. Isus sjedne na rub kreveta, zagrli ga i privuče sebi umirućega koji klone i ugasi se bez trzaja.

Isus pnovno položi Josipa i zagrli Mariju, koja se na koncu približila Isusu u ljutoj boli koja ju je mučila .

Isusova pouka udovicama i svim patnicima

" Svim ženama koje muci bol savjetujem da u svojem udovištvu nasljeduju Mariju: Da se sjedine s Kristom . U bludnji su oni koji misle da Marija nije trpjela u srcu .

MOJA MAJKA JE TRPJELA.

Znajte to. Sveto, jer u njoj sve bijaše sveto, ali gorko. Isto su tako bludnji, koji misle da je Marija bila u ljubavi prema suprugu hladna , jer joj bijaše suprug duha, a ne tijela. Marija je duboko ljubila svoga Josipa, kojemu je posvetila šest lustera ( sjaj označuje pet godina ) vjernog života. Josip joj bijaše otac, suprug, brat, prijatelj i zaštitnik .

Nakon Josipove smrti Marija se osjećala sama kao lozin trs kojemu je odsječeno stablo što ga je držalo uspravnim. Kuća joj bijaše kao gromom udarena. Počela se dijeliti. Prije bijaše jedno jedinstveno u kojem su se članovi međusobno podržavali. Sad će glavni manjkati zid, prvi od udaraca nanesenih ovoj Obitelji, znak da će je vrlo brzo i Isus napustiti .

Volja Vječnog, koja je htjela Ona da bude Majka i Zaručnica , Njoj sad nameće i udovištvo, napuštanje njezinog Stvorenja . Marija govori u suzama jedan od svojih uzvišenih "DA" . Da, Gospodine, Neka mi bude po tvojoj riječi !

I da bi imala snage u onom času, privinula se uza Me. Uvijek se stiskala uz Boga, Marija, u najtežim časovima svoga života. U Hamu pozvana na vjenčanje, u Nazaretu pozvana na Majčinstvo, još u Nazaretu u suzama udovištva, i kasnije u mukama rastanka od Sina, na Kalvarii kad Me je u groznoj boli gledala kako umirim .

Učite se od Marije, vi koji plačete. Učite se od Nje vi koji umirete. Naučite se od Nje vi koji živite da umrete. Nastojte zaslužiti riječi koje sam rekao Josipu. Bit će vaš mir u smrtnoj borbi. Učite se od Marije vi koji umirete, da zaslužite imati Isusa za blizu svoju utjehu. I ako još niste zaslužili, jednako se usudite Me prizvati . Ja ću doći. Ruku punih milosti i utjehe. Srca puna oproštanja i ljubavi, punih usta riječi oproštenja i ohrabrenja .

Smrt gubi svaku gorčinu ako se dogodi na Mojim rukama. Vjerujte to. Ne mogu dokinuti smrt, ali je činim blagom onome koji umre pouzdavajući se u Mene .

Krist je za sve vas rekao na svojem Križu: 'Gospodine, u ruke Tvoje predajem Duh svoj.' To je rekao u svojoj Agoniji misleći na vaše agonije, na vaše strave, na Vaše pogreške, na vaš strah, na vaše želje za oproštenjem. Krist je to rekao srcem razderanim od ljute boli, prije nego što je probodeno kopljem, u najvećim dušvnim mukama, većim od fizičkih, da agonije onih koji umiru, misleći na Njega, budu zaslađene Gospodinom i da im duh prijeđe iz smrti u Život, iz boli u Vječnu Radost.

Svečanost Isusove punoljetnosti

2010-05-31T23:47:00.000-07:00

1. Polazak iz Nazareta

Isus je lijep dvanaestogodišnji dječak, visok, skladno građen, jak, ali nije debeo. Čini se da je stariji, nego jest, zbog svoje građe. Već je visok toliko, da doseže Majčina ramena. Lice mu je još okruglo i ružičasto, lice Isusa djeteta, koje će kasnije, u mladenačkoj i muževnoj dobi, postati tanje i primiti boju bez boje, boju nježnih alabastera, koja će tek težiti ružičastožutoj. Oči, i oči su još djeteta. Velike, dobro otvorene da gledaju, i jednom iskricom radosti izgubljene u ozbiljnom pogledu. Kasnije neće više biti tako otvorene... Sada je u svojoj kući sa svojom Mamom, a pred Njim je Sveti Josip koji mu se smiješi s ljubavlju, i tu su bratići koji mu se dive i strina Marija Alfejeva, koja ga miluje. Sretan je. Potreban je ljubavi, da bude sretan. I ovog časa je ima. Obučen je u otvorenu vunenu haljinu, bijelu kao jaganjca. Mekana haljina, savršeno satkana u svojoj potpunoj finoći. Na vratu, naprijed, na rubu dugih i širokih rukava i haljine koja se se spušta do zemlje, ostavljajući otvorene samo obuvene noge u novim i dobro načinjenim sandalama, ne od običnih potplata pričvršćenih kožnim remenima za nogu. Plava kosa već je punija u svojoj boji, nego kad bijaše dječaćić, punija iskricama od mjedi u kovrčicama što završavaju ispod ušiju. A nisu to više kovrčice djetinjstva, kratke i prozirne. A nisu ni valovi i dugi pramenovi sve do ramena, gdje završavaju u nježnom zavijutku, odrasle osobe. Ali već teže više k ovim posljednjim u boji i u obliku. "Evo našeg Sina" reče Marija podižući svoju desnu ruku u kojoj je lijeva Isusova. Čini se da ga predstavlja svima očinstvo Pravednoga koji se smiješi. I dodaje: "Blagoslovi ga, Josipe, prije putovanja u Jeruzalem. Nije bio potreban obredni blagoslov za polaska u školu, prvi korak u životu. Ali sada On ide u Ham da bude proglašen punoljetnim, učini to. I blagoslvi mene s Njime. Tvoj će ga blagoslov... jačati i meni će dati jakosti, da s malo više odvoji od Njega.." "Marijo, Isus će uvijek bit tvoj. Formula neće utjecati na naše međusobne odnose. Niti ću ti Ga ja osporavati, ovog Sina nama dragog. Nitko kao ti ne zaslužuje da Ga vod u životu, o Sveta moja." Marija se prigne i prihvati Josipovu ruku i poljubi je. To je žena, oh! koliko obazriva i ljubazna prema suprugu. Josip prihvaća ovaj znak poštovanja i ljubavi s dostojanstvom, ali zatim podiže onu poljubljenu ruku i stavi je na zaručnice i reče joj: "Da. Blagosliljam te, Blagoslovljena, i Isusa s tobom. Dođite, moje jedine radosti,moja časti i cilju moj." Josip je svečan. Ispruženih ruku i dlanova okrenutih prema zemlji iznad dviju pognutih glava, jednako plavih i svetih, izgovara blagoslov: "Gospodin neka vas čuva i neka vas blagoslovi. Neka vam iskaže milosrđe i mir vam dade. Gospodin vam dao svoj blagoslov." Zatim reče: "A sada pođimo. Čas je prikladan za putovanje." Marija prihvati veliki komad sukna u boji sivo-tamnoj i zaogrne njime tijelo svoga Sina. Tako ga miluje do to čini.

Izlaze, zatvaraju. Krenu. Drugi hodočasnici idu u istom smjeru. Izvan mjesta žene se odvajaju od muževa. Djeca idu s kime hoće. Isus ostaje s Mamom.

2. Ispit punoljetnog Isusa u Hramu

Hram u danima blagdana. Mnoštvo ulazi i izlazi kroz vrata ogromnog zida, prolazi dvorišta, predvorja i trijemove, gubi se u ovom ili onom dijelu zdanja u različitim katovima nad kojima je rasprostrta bogata građevina Hrama.

Ulazi i pranja Isusove obitelji pjevajući ispod glasa psalme. Najprije svi muškarci, zatim žene. Njim su se pridružili i ostali, možda iz Nazareta, možda prijatelji iz Jeruzalema.

Nakon što se sa svima poklonio Svevišnjemu, Josip se odvaja od mjesta, gdje su to, mogli činiti muškarci jer su se žene zaustavile na jednom katu niže, i sa Sinom iznova prolazi dvorištima, idući natrag, zatim skrene na jednu stranu i ulazi u prostranu sobu koja ima izgled sinagoge. Govori s jednim levitom i ovaj nestaje iza jednog prugastog zastora da se zatim povrat sa starim svećenicima koji su učitelji u poznavanju Zakona i zato određeni da ispitaju vjernike.

Josip predstavlja Isusa. Najprije se obojica duboko poklone desetorici naučitelja koji dostjanstveno sjede na niskim drvenim stolicama. "Evo" reče Josip. "Ovo je moj Sin. Tri mjesca i dvanaest dana ima što je ušao u vrijeme određeno od Zakona da se bude punoljetan. Ali ja želim da to bude po zapovijedima Izraela. Molim vas da razvidite jer po svojoj građi on pokazuje da je izišao iz djetinjstva, iz doba maloljetnosti. molim vas d ga dobrostivo i pravedno ispitate da prosudite je l istia ovo što ja, njegov otac, ovdje tvrdim. Ja sam ga pripravio za ovaj čas i za ovo njegovo dosojanstvo da bude sinom Zakona. On zna zapovijedi, predaje, odluke, običaje fimbrijaifilaterija, znarecitirati molitve i svakodnevne blagoslove. Može se stogas,poznavayjući Zakon u njemu samome i u njegovim trima granama, Halašu, Midraašu i Agadi, vladati kao čovjek. Zato ja želim da budem slobodan odgovornosti za njegova djela i za njegove grijehe. Odsada pa nadalje neka On budepodložan zapovijedima i neka sam ispašta kazne za pogreške prema njima. Ispitajte ga." "Učinit ćemo to. Dođi naprijed, dječače. Tvoje ime?" "Isus Josipov, iz Nazareta." "Nazarenac... Znadeš li dakle čitati?" "Da, rabbi. Znam čitati rijči napisane i one koje su zatvorene u samim rijčima." "Što si to htio rećei?" "Hoću reći da razumijem i aligrično i simbolično značenje koje s skriva pod vidljivim, tako kao što se biser ne pojavljuje, ali se nalazi u ružnoj i zatvorenoj školjci." "Neobičan odgovor i vrlo mudar. To se rijetko čuje s odraslih ustiju; a sada od jednog djeteta, i još k tomu Nazarenca!..." Probudila se pažnja desetorice. Njihove oči ne gube ni trenutka pogleda s lijepog plavog Dječaka koji ih gleda sigurno, bez drskosti, ali i bez straha. "Ti si na čast svome učitelju, koji je, sigurno, dosta učen." "Mudrost je Božja bila skupljena u njegovu pravednom srcu." "Ali slušajte! Sretnog li tebe, oče takvoga Sina!" Josip, koji je na dnu dvorane, smiješi se i naklanja. Daju Isusu tri različita svitka govoreći: "Čitaj onog svezanog zlatnom vrpcom." Isus otvori svitak i čita. Dekalog je. Ali nakon prvih riječ, jedan mu sudac uzima svitak govoreći: "Nastavi napamet." Isus to izreče tako sigurno da se čini da čita. Svaki put kad imenuje ime Gospodnje, duboko se nakloni. "Tko te j to naučio? Zašto to činiš?" "Jer ono je Ime sveto i treba ga izgoarati znakom nutarnjeg i vanjskog poštovanja. Kralju, koji je kralj za kratko vrijeme i prah je, njemu se klanjaju podložnici. Kralju kraljea, Svevišnjem Gospodinu Izraela, koji je prisutan makar i nevidljiv, osim duhu, zar se ne bi trebalo pokloniti svaki stvor, koji ovisi od Njega vječnom podložnošću?" "Bravo! Čovječe: mi ti savjetujemo da dadeš svoga Sina u školu Hellelu li Gamalijelu. Nazarenac je... ai njegovi odgovori daju nadu da će On biti veliki naučielj." "Sin je punoljetan. Neka učini po svojoj volji. Ja m se neću protiviti, ako ono što želi bude pošteno." "Dječače, slušaj. Rekao si: "Sjeti se da svetkuješ blagdane. Ali ne samo ti, nego i tvoj sin i kći i sluga i sluškinja, nego čak i z živinče j rečeno da ne radi u subotu" Sad mi reci: ako jedna kokoš snese jaje u subotu ili ako se jedna ovca ojanji, hoće li biti slobdno upotrijebiti plod njezine utrobe, ili će to biti smatrano ljagom." Znam da mnogi rabini, i posljednji živući, Šamaj, kažu daje jaje sneseno u subotu protivno zakonu. Ali Ja mislim da je drugo čovjek, a drugo životinja ili koji izvršava čin životinje kao što je rađanje. Ako ja silim živinče da radi, ja činim i njegov grijeh, jer ga ja tjeram bičem da radi. Ali ako koka snese jaje koje je sazrorilo u njzinu jajniku ili ako se ovca ojanji u subotu, jer je janje već zrelo da se izleže, ne takvo djelo nije grijeh, niti je grijeh, pred Božjim očima, jaje ili jaganjac što su odloženi u subotu?" "Zašto, kad je svaki posao u subotu grijeh?" "Jer začeti i rađati odgovara volji Stvoriteljevoj i uređeno je zakonima koje je On dao svakom stvorenju. Dakle, kokoš se samo pokorava zakonu koji kaže da je nakon toliko sati formacije jaje potpuno i treba da bude odloženo, isto tako i ovca pokorava se onim zakonima što ih je dao Ona koji je sve učinio, koji j odredio da se dva puta na godinu, kad se smije proljeće svijećem na livadama, i kad se šuma svuče od lišća ikad hladnoća stisne grudi čovjekove, ovce međusobno združe da dadu zatim u svoje vrijeme mlijeko, meso i sir, sve hranjivo, u mjesecima najvećeg umora z vrijeme žetve ili kad je još teža muka u zimi. Ako, dakle, jedna ovca, kad dođe njezino vrijeme, odloži svoje rođeno, oh! to može iti sveto čak i na oltaru, jer j plod poslušnosti Stvopritelju." "Ja ga neću više ispitivati. Njegova mudrost nadvisuje odrasle i iznenađuje." "Ne. Rekao je daje sposoban shvatiti i simbole. Poslušajmo ga." "Najprije reci jedan psalam, blagoslove i molitve." "I zapoviedi." "Da. Reci midrašot." Isus nabraja sigurno litanije "ne čini to...ne čini ono.." Kad bismo mi još morali imati sva ta ograničenja, kako smo buntovni, jmčim vam da se više ne bi nito spasio..
"Dosta. Otvori svitak sa zelenom vrpcom." Isus otvara i priprema se da čita. "Više napriejd, još više." Isus se pokorava. "Dosta. Čitaj i tumači, ako ti se čini da je tu simbol." "U svetoj Riječi rijetko manjka. Mi ne znao toga vidjeti ni primijeniti. Čitam: druga knjiga Kraljeva, glava dvadeset i druga, redak deseti: 'Šafan, tajnik, obavijsti kralja, reče: - Veliki Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu. Kad ih je Šafran pročitao u prisutnosti kralja, kralj čuvši riječi Zakona Gospodnjega, razdrije haljine svoje i zatim dade..' "Preskoči imena." "...0vo naređuje: - Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano." "Dosta. Činjenica se dogodila, mnogo vjekova daleko od nas. Kakav simbol nalaziš u jednoj zgodi starog ljetopisa?" "Nalazim da za ono što je vječno ne postoji vrijeme. A vječan je Bog i naša duša. Vječni su odnosi između Boga i duše. Zato ono što je izazvalo kaznu onda, ista je stvar što izaziva kaznu sada, jednaki su učinci grijeha." "To će reći?" "Izrael ne zna više za Mudrost koja dolazi od Boga. I moramo od Njega, a ne od nas siromašnih ljudi tražiti svjetlo, a svjetla čovjek nema ako čovjek nije pravedan i vjeran Bogu. Zato se griješi, i Bog,u svojoj srdžbi, kažnjava." "Zar mi više n znamo? Ali što kažeš, dječače? A šesto trinaest zapovijedi? "Zapovijedi postoj, ali su riječi. Znamo ih, ali ih ne izvršavamo. Zato ih ne znamo. Simbol je ovaj: svaki čovjek, u svako virjeme, treba se savjetovati s Gospodinom da upozna Njegovu volju i da se nje drži,da ne privuče na sebe srdžbu." "Dječak je savršen. Ni zamka lukavog pitanja nije smela njegova odgovora. Neka bude odveden u pravu sinagogu." Prelaze u jednu prostraniju i svečaniju sobu. Ovdje mu najprije skrate kosu. Kovrčice sakupi Josip. Zatim mu stegnu haljinu dugim pojasom koji su više puta omotali oko struka, svežu mu vrpce na čelo, na ruku i na ogrtač. Pričvršćuju ih s nekom vrstom metalnih kopči. Zatim pjevaju psalme i Josip hvali Gospodina dugom molitvom i zaziva na Sina svako dobro. Obred je završen. Isus izlazi s Josipom. Vraćaju se odakle su došli, sastaju se s rođacima muškarcima, kupuju i prinose jedno janje, zatim sa zaklanom žrtvom, dostignu žene. arija ljubi svoga Isusa. Čini joj se da su prošle godine što ga ne vidi. Gleda ga, postao je više čovjek po odijelu i kosi, miluje ga... Izlaze.

3 Marijina bol kad je izgubila Isusa

Kad su se u povratku sjedinila povorke muževa i žena, obuzela je Mariju velika tjskoba. Vidjela je da nema Isusa sa Josipom. Nije podigla glasa da oštro predbaci suprugu... Ali bol koja se očituje na Marijinu licu probada Josipa, više od bilo kakvog predbacivanja. Njezina suzdržana bol tako je očita, po drhtanju koje ju obuze, po licu koje je problijedilo, po očima koje se šire, što pobuđuje više sućuti nego prizor plača i vike. Ona ne osjeća više nikakva umora, nikakva glada. A ipak je put bio dugačak i već mnogo sati nije uzela okrepe. Ali Ona zaboravlja sve, čak i ležaj koji se priprema i hranu koja će upravo biti razdijeljena. I vraća se natrag. Večer je, silazi noć. Ništa zato. Svaki je korak nosi bliže Jeruzalemu. Zaustavlja karavane, hodočasnike. Ispituje. Josip je slijedi, pomaže joj. Dan puta natrag i zatim tjeskobno traženje po Gradu. Gdje, gdje može biti njezin Isus? I Bog dopušta da Ona ne zna tolike sate gdje je tražila Isusa. Tražiti jedno dijete u Hramu bilo je nerazumno. Što bi trebalo jedno dijete raditi u Hramu? Najviše, moglo se izgubiti u gradu ipovratiti se unutra, nošeno svojimmalim koracima, a njegov bi plčući glas zvao mamu i privukao pažnju odraslih, svećenika, koji bi se pobrinuli da traže roditelje s oglasima postavljenim na vrata. Ali nema ni jednog oglasa. Nitko u gradu nije znaoza to dijete. Lijepo? Plavo? Jako? Eh! ima ih toliko! Veoma malo da bi se moglo reći: 'Vidio sam ga. Bio je ovdje i ondje'! I nakon tri dana, simbol za druga tri dana buduće tjeskobe, evo Marija iscrpljena ulazi u Hram, pretrči dvorišta i predvorja...Ništa. Trči, trči siromašna Mama, onamo odakle čuje glas djeteta. I čak joj se jaganjci sa svojim blejanjem čine plač Njezina Djeteta koje traži. Ali Isus ne plače. Poučava. Evo Marija čuje, preko ograde ljudi, jasni glas koji kaže: "Ovo će kamenje drhtati..." Ona nastoji da se probije kroz stisku i pođe joj za rukom nakon mnogo muke. Evo ga, Sina, raširenih ruku, uspravna, među naučiteljima. Mrija je Razborita Djevica. Ali ovaj puta muka prevladava njezinu suzdržljivost. To je brana koja svedrugo nadilazi. Trči Sinu, grli ga podižući ga sa stolice i postavivši ga na tlo, usklikne: "Oh! zašto si nam to učinio? Već te tri dana posvuda tražimo. Tvoja Mama umire od boli, Sine. Otac ti je iscrpljen od umora. Zašto, Isuse?"

Isus je imao jedno Poslanje i izvršavao ga. Nad ocem i majkom na zemlji jest Bog, Otac Božanski. Božji interesi nadvisuju naše, Božja je Ljubav iznad svake druge. Isus je to rekao svojoj Majci. Završio je pouku učiteljima s poukom Mariji, Kraljici učitelja. I Ona nije toga više zaboravila. Sunce joj se povratilo u srce držeći Isusa za ruku, ponizna i poslušna, ali Isusove su joj riječi "Zašto ste Me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome štoje Oca mojega?" - bile jednako u Srcu.

Mali Isus poučavan od Svetog Josipa i Djevice Marije

2010-05-01T02:15:00.000-07:00

1. Isus prima prvu pouku o poslu

Dijete Isus je oko pet godina, plav i lijep u jednostavnom odijelcu što mu seže sve do polovice zaobljenih listova. Igra se u vrtiću sa zemljom. Od nje čini hrpice a na njima zasađuje grančice, kao šumice u minijaturi. Od kamenčića stvara puteljke. Zatim bi htio načiniti jezerce podno malešnih brežuljaka i zato uzima dno neke stare posude koju zakopa sve do ruba. Napuni vodom malu zemljanu posudu koju potapa u bazen za pranje ili za natapanje vrtića. Ali ne postiže drugo, osim što si je smočio haljinicu, posebno rukave. Voda ističe iz okrnjene ili možda probušene posude i... jezerce se osuši. Josip stoji na vratima, šutljivo i mirno promatra neko vrijeme Djetetov posao i smiješi se. U stvari prizor je to za radosni smiješak. Zatim, da spriječi da se Isus još više ne smoči, zovnu ga. Isus s okrene smiješeći s i vidjevši Josipa potrča k njemu raširenih ruku. Josip mu, rubom svoje radne haljine, osuši blatne i mokre ruke i poljubi ih. To je slatki dijalog među dvojicom. Isus mu tumači što je radio, o svojoj igri, o poteškoćama na koje je našao, dok je to izvodio. Htjede načiniti jezero kao ono Genezaretsko, o kojem su mu govrili i tamo vodili. Htjede ga načiniti sebi na veselje. Ovdje bijaše, tumači mu, Tigerijada, tuMagdala, ovdje Kafarnaum. Ovo bijaše put što je preko Kane vodio za Nazaret. Htio je poriuti malene čamčiće u jezero i prijeći na drugu stranu. Ovo lišće... to su čamčići. Ali voda isteče. Josip sve promatra i zanimase kao da je to ozbiljna stvar. Zatim predlaže da će on, sutra, načinit jezerce, ne od prošupljene posude, nego od drvene posude koju će dobro zgipsati i omazati, po kojem će On, Isus, moći puštati različite drvene čamčiće. On će ga poučiti kako ih učiniti. Zatim mu obećaje dati malo oruđe za rad, prikladno za njega, da uzmogne bez veće muke naučiti njime se služiti. "Tako ću ti pomagati" reče Isus sa smiješkom. "Tako ćeš mi pomagati i postati marljivi drvodjelac. Dođi ga vidjeti." I uđu uradionicu. Josip mu pokazuje mali čekić, malu pilu, male odvijače, blanju kao za lutku, sve ploženo na mali solić budućeg drvodjelca: stolić prilagođen visini malog Isusa. "Gledaj: ako hoćeš piliti, ovse drvo ovako podupre. Uzme se pila ovako i pazeći da se ne ide k prstima, pili se. Polušaj..." I pouka očinje. Isus postavši crven od napezanja, stsnuvši usne, pažljivo pili i zatm gladi daščicu. I premda je malo iskrivljena, čini mu se lijepa. Josip ga hvali i poučava, da radi strpljivo s ljubavlju. Tog časa vraća se Marija koja je sigurno bila izvan kuće i pojvi se na vratima i promatra. On je ne vide, jersu joj okrenuti leđima. Mama se smiješi kada vidi kako uporno Isus barata s bladnjom i ljubav s kojom ga Josip poučava. Ali Isus je morao osjetiti onaj smiješk. Okrene se, vidi Mamu i potrči prema Noj sa svojom napola izbladjanom daščicom i pokazuje joj je. Mama se divi i prigne se da poljubi Isusa. Sredi mu rašćupane kovrčice, osuši mu znoj na ugrijanu licu, sluša s ljubavlju Isusa koji joj obećaje da će joj načiniti mali podložak da joj bude lakše raditi. Josip uspravan kaj stočića , rukom na boku, gleda ismiješi se.

2. Marija Učiteljica Isusa, Jude i Jakova

Ispod drveća igra se Isus s dva dječaka više manje iste dobi. Kovrčasti su ali ne plavi. Jedan dapače, baš crnomanjast: glavica crnog jaganjca što čni da s pokazuje još bjeljom koža okruglog lišca na kom su otvorene velike plave oči što teže prema ljubičastom, prelijepe. Drugi je manje kovrčast,boje tamno-kestenjaste, ima kestenjaste oči i više tamne boje ali i nijansom ružicaste na licu. Isus sa svojom plavom glavicom između dvije tamnije, čini se kao da je okružen sjajem. Složno se igraju s dvojim malim kolicima na kojima je različita roba: lišće, kamenčići, drvca. Trguju sigurno, a Isus kupuje za svoju Mamu, kojoj nosi sad ovo sad ono. Marija prima kupljeno sa smiješkom. Ali zatm se igra mijenja. Jedan od dječaka predlaže: "Igrajmo se izlaska iz Egipra. Isus ć bti Mojsije, ja Aron, ti ... Marja" "Ali, ja sam muškarac!" "Nije važno! Svejdno to učini. Ti si Marija i plesat ćeš pred zlatnim teletom, koji će ti biti ona košnica ondje." "Ja ne plešem. Čovjek sam i neću biti žena. Vjernik sam i neću plesati pred idolom." Isus posreduje: "Ne činimo tu točku. Učinimo drugu: kad je Jozua bio izabran za nasljednika Mojsijeva. Tako neće biti onoga ružnoga grijeha idolopoklonstva. I Juda je zadovoljan što je čovjek i moj nasljednik. Zar ne da si zadovoljan?" "Da, Isuse. Ali, onda ti moraš, umrijeti, jer je Mojsije nakon toga umro. Ja neću da Ti umreš; Ti koi me uvijek tako voliš." "Svi umru ... Ali Ja ću prije smrti blagoslovti Izrael, no kako ste ovdje samo vi, u vama ću blagosloviti sav Izrael." Bude prihvaćeno. Ali poslije uskrsne jedno pitanje. Da li je izraelsi narod, nakon tolikog putovanja, još imao kola što ih je imao kad je izašao iz Egipta. Mišljenja su suprotna. Utječu se Mariji. "Mama, Ja kažem da su Izraelci još imali kola. Jakov kaže a nisu. Juda ne zna kome dati pravo. Znaš li ti?" "Da, Sine. Nomadski narod još je imao svoja kola. Kad su se zaustavljali, kod počinka, oni su ih popravljali. Na njih su uzlazili slabiji, a bla bi natovarena i plodovima ili stvarima koje su bile potrebne tolikom narodu. Osim Kovčega, koga s nosili na rukama, sve su druge stvari imali na svojim kolima." Pitanje je riješeno. Dječaci idu na kraj vrta i odande, pjevajući psalme, dolaze prema kući. Isus je naprijed i pjeva svojim srebrnim glasićem psalme. Iza Njega idu Juda i Jakov podržavajući male tačke koje su podignute na rang Tabernaula. Ali, jer su morali igrati i ulogu naroda, osim Arona i Jozue, svezali su si, s rezervnim opasačima, ostala kola u minijaturi za noge i tako idu naprijed, ozbiljni kaao da su pravi glumci. Prođu korz cijele brajde, prolaze ispred vratiju gdje je Marija i Isus kaže: "Mama, pozdravi Kovčeg koji prolazi." Marija ustaje sa smiješkomi naklini se Sinu koji prolazi sjajeći se u svijetlu sunca. Potom se Isus popne na stranu brijega koji granči s kućom, pa i s vrtom; usravi se iznad spilje i govori ... Izraelu. Tumači Zkakone i obećanja Božja, označuje Jozuu kao vođu, zove ga k Sebi i Juda uzlazi na strminu. Ohrabruje ga i blagoslivlje. Zatim si daje načiniti jednu pločicu ( to je široki list smokve) i pričinja se da piše kantik i čita ga. Ne čitav, ali dobar dio, i čini se upravo kao da ga čita s lista. Zatim se oprašta s Jzuom koji ga plačući grli i uzlazi na više, upravo na vrh strmine. I ondje blagosivlje cijeli Izrael, to jest dvojicu prostrtu na zemlji. Potom leže na kratku travicu, zatvori oči i ...umire. Marija koja je ostala na vratima smijući se, kad ga vidje kako je ostao ispružn i ukočen, viče: "Isuse, Isuse! Ustani! Nemoj tako ostati! Tvoja te Mams neželi vidjeti mrtva!" Isus ustaje sa smiješkom i trči prema Njoj i ljubi je. Dolaze i Jakov i Juda. Marija i njih miluje. "Kako se Isus može sjećati onoga kantika tako dugog i teškog i svih onih blagoslova?" pita Jakov. Marij se smiješi i jednstavno odgovara: "Ima vrlo dobo pamćenje i jako je pažljiv kad čitam." "Ja sam pažljiv u školi. Ali zatim mi dolazi san sa svim onim jadima... Onda, zar toga neću nikd naučiti?" "Naučit ćeš, budi miran." Kucaju na vrata. Josip prelazi brzo preko vrata sobe i otvori. "Mir s tobom, Alfeju i Marijo!" "I s vama isto tako, i blagoslov." To je Josipov brat sa ženom. Priprosta kola, što ih vuče jaki magarc, stoje na putu. "Jeste li dobro putovali?" "Dobro. A djeca?" "U vrtu su s Marijom." Ali dječaci već trče da pozdrave mamu. Dolazi i Marija držeći Isusa za ruku. Rođakinje se poljube. "Jesu li bili dobri?" "Veoma dobri i dragi. A rođaci, da li su sv zdravi?" "Svi. Pozdrvljaju vas i iz Kane vam šalju mnogo darova. Grožđe, jabuke, sir, jaja, med. I... Josipe? Upravo sam našao ono što si htio za Isusa. Na kolima je u onoj okrugloj košari." Žena se Alfejeva smije. Prigne se k Isusu koji je gleda svojim raširenim očima, ljubi ga na ona dva plava komadića i kaže: "Znaš li što imam za tebe? Pogodi." Isus misli i ne nalazi. On to čini namjero da dadne radost Josipu da ga iznenadi. Doista, Josip ulazi, i nosi ogromnu okruglu košaru. Postavi je na pod pred Isusom, razveže uže koje joj drži na mjestu poklopac, podiže ga ... i jedna ovčica sva bijela, pravi pramen od pjene, pokaže se spavajući na čistom sijenu. Isus začuđen i blažen s jednim "Oh!" hoće da se baci na životinjicu, ali se zaustavi i trči Josipu, koji je još sagnut na tlu, i gli ga i ljubi, zahvalujući mu. Bratići gledaju s udivljenjem životinjicu, koja se probudila i podigla ružičastu gubicu i mekeće, tražeći mamu. Izvade je iz košare i pružaju joj rukevet djeteline za jelo. Brsti gledajući unaokolo blagim očima. Isus nastavlja govoriti: "Za men! Za mene! Oče, hvala! " "Zar ti se toliko sviđa?" "Oh, mnogo! Bijela, čista...janjica...oh!" i baca ručice oko vrata ovčice, stavlj svoju plavu glavicu na glavicu i stoji tako sretan. "I vama sam donio dvije" reče Alfej sinovima. "Ali su tamne. Vi niste tako uredni kao Ius i vaše bi ovčice bile neuredne, kad bi bile bijele. Bit će vaše stado, držat ćete ih zajedno i tako se nećete više skitati po ulicama, vas dva magupa, da se nabacujete kamenjem." Dječaci trče prema kolima i promatraju druge dvije životinjice više crne nego bijele. Isus je ostao sa svojom. Nosi je vrtom, daje joj piti, i životinjica ga slijedi kao da ga je uvijek poznavala. Isus je zove. Daje joj ime "Snježana" i ona odgovara radosno mekeći... Veliki razgovaraju, a Alfej sada kaže: "Nadam se da da sam tako riješio svađe među braćom. Bila je tvoja ideja, Josipe, koja me rasvijetlila. Rekoh: 'Moj brat hoće jednu ovčicu za Isusa, da se malo igra. A ja ću uzeti dvije za ove dječarce da budu malo mirniji i da nemam uvijek rasprave s drugim roditeljima zbg ranjenih glava i koljena. Malo škola i malo ovce, i tako će mi poći za rukom da ih držim mirne.' Ali ove godine morat ćeš i ti slati Isusa u školu. Vrijeme je." "Nikaa neću slati Isusa u školu" reče Marija odlučno. Teško je čuti da tako govri i još prije Josipa. "Zašto? Dječak mora naučiti, da bude u svoje vrijeme sposoban podvrći se ispitu za odrasle..." "Dječak će znati. Ali u školu neće ići. Tako je odlučeno." "Bila bi jedina u Izraelu koja tako čini." "Bit ću jedina. Ali ću tako učiniti. Zar ne Josipe?" "Istina je. Nije potrebno za Isusa da ide u školu. Marija je odgojena u Hramu i pravi je učenjak u poznavanju Zakona. Bit će njegova Učiteljica. Tako i ja hoću"
"Vi tako kvarite Dječaka." "To ne možeš reći. Njabolji je u Nazaretu. Jesi li ga ikad vidio da plače, da se dere, da nije poslušan, da nema poštovanja?" "To ne. Ali će to postati ako ga nstavite maziti." "Ne znači to maziti, držati djecu u svojoj blizini. To znči ljubti ih dobrim osjećajem i dobrim srcem. Mi tako ljubimo našeg Isusa, jer je Marija poučena od učitelja, bit će Ona Učiteljica Isusova." "I kad bude čovjek, tvoj će Isus bti ženica što će se plašit čak i jedne muhe." "To neće biti. Marija je jaka žena i zna odgojiti muževno. Ja nisam kukavica i znam davati muževne primjere. Isus je stvorenje bez manjka fizičkih i moralnih. Zat će rasti uspravno i snažno u tijelu i duhu. Budi siguran Alfeju. Neće obrukati obitelji. Uostalom odlučio sam i dostaje tako... " Rođakina prihvati: "Doista imate pravo. Kad bih ja mogla poučavati! U školi se uče dobru i zlu, naša djeca. U kući samo dobru. Ali ja ne znam ... Ako Marija..." "Što želiš, nevjesto? Samo reci. Ti znadeš da te volim i da sam radosna kad ti mou ugoditi." "Govorila sam ... Jakov i Juda malo su stariji od Isusa. Idu već u školu... ali što znaju!... Dok Isus zna već veoma dobro Zakon... Željela bih ... evo, da ti kažem da uzmeš i njih, kad poučavaš Isusa? Mislim da bi postali bolji i bolje poučeni. Bratići su, na koncu, i pravo j da se ljube kao braća.. Bila bih tako sretna!" "Ako Josip hoće, a isto tako i tvoj sprug, ja sam prprana. Govoriti za jednoga ili za tojicu ista je stvar. Proći cijelo Pismo, to je radost. Neka dođu." Tri dječaka. koji su pomalo ulazili, sjedu i čekaju na pravorijek. "Dovest će te do očaja, Marijo" reče Alfej. "Ne. Sa mnom su uvijek dobri. Zar ne da ćete biti dobri, ako vas ja budem poučavala?" Njih dovjica dotrče blizu, jedan zdesa drugi slijeva, zagrle je oko ramena, glvice joj poklone na ramena i obećavaju sve najbolje. "Pusti, Alfeju, da pokušaju i pusti mene da pokušam. Vjerujem da nerćeš biti nezadovolan pokusom. Dolazit će svaki dan oko šeste ure ( o podne op. prev.) do večeri. Bit će dosta, vjeruj. Poznam načn pučavanja bez umaranja. Dječaci će biti i zneseni i rastreseni u isto vijeme. Potrebno je shvatiti ih, ljubiti ih i biti uljen, da ih se osvoji. A vi me ljubite, zar ne?" Dva velika poljupca mjesto odgovora. "Vidiš li?" "Vidim. Mogu ti sam reći: 'Hvala' A što će Isus reći videći kako se Mama gubi s drugima? Što kažeš, Isuse?"
"Ja kažem: ' Blago onima koji je slušau i borave kod Nje.' Kao za Mudrost, blažen onaj koji je prijatelj Moje Majke. i Ja sam sretan da su oni kojeljubim, njezini prijatelji." "Ali tko stavlja takve riječi na usta Dječaka?" pita začuđeni Alfej. Josip odgovara: "Nitko, brate. Nitko tko je od ovoga svijeta."

2010-04-01T22:03:00.000-07:00

Sveta Obitelj u Egiptu

U bijegu pred Herodom Sveta Obitelj stiže u Egipat. Bez stalnog je boravka. Često seli na mjesta sa istočne na zapadnu obalu Nila koristeći čamac.

Evangelizacija Egipta započinje dolaskom Svete Obitelji. Gdje dolazi Isus Bogočovjek - padaju kumiri. Živa je tradicija da je Isus u Egiptu činio svoja prva čudesa. Sveta Obitelj svjedeći Vjeru u jednog Boga. Sjeme prave Vjere donosilo je mnoga obraćenja. No i u Egiptu je je Sveta Obitelj doživljavala mržnju i progon. Uz plodne obale Nila bile su postaje putovanja od sjevera do juga Egipta. Danas dvadeset i jedna crkva i pripadni koptski manastiri čuvaju bogatu trasdiciju i baštinu boravka Svete Obitelji. Egipat je postao prva kršćanska zemlja sa najvećim brojem pustinjačkih i monaških zvanja.

Sveta Obitelj se iz Betlehema uputila u Egipat preko Gaze prošavši naselja Rafah, El Ariš sve dok nisu stigli grada Farma. Zatim su otišli u Tel Basta pa u Mostorad. Tu je Bgorodica dobila kadu da okupa Sina i opere svou odjeću. Tamo je drevn crkva Svete Marije od Mostorada. Tamo je izvor vode koji je Isus blagoslovio i još teče. U Sakha je uspomena na otisnuto stopalo Isusa Krista u stjni. Časti se u drevnoj crkvi Svete Marije. Preko Wadi el Natrouna - gdje je veličanstveni koptski manastir - Sveta Obitelj je prešla rijeku Nil u Al Materiya. Tu je stablo Djevice Marij, gdjese Ona sa Isusuo sklonila u hladovinu. I tamo je Isus pio sa izvora i blagoslovi ga. Tu je i drevna crkva posvećena Djevici Mariji.

U Kairu ispod oltara najstarije koptske crkve Svetog Sergeja nalazi se špilja gdjeje u Kairu boravila Sveta Obitelj. Slična je špilji Navještenja u Nazaretu.

Sa juga Kaira kod mjesta Maadi Sveta Obitelj je prešla rijeku Nil i uputila se u Gornji Egipat.

U Gornjem Egiptu postoji predaja da je Sveta Obitelj pohodila mjesta: Bahanassu, Samalout, Gabal El-air, Al- Ašmunin, Dairut, El Qusia i Meir.

Na brežuljku Uousquam je Sveta Obitelj boravila šest mjeseci i deset dana. Tu je došo Anđeo Gospodnji u snu Svetom Josipu i naredio: "Ustani, uzmi Dijete i njegovu Majku te pođi u zemlju izraelsku, jer su umrli oni kojisu Djetetu o glavi radili" (Mt 2,20).

Uz povjesna svjedočanstva i bogatu tradiciju treba spomenuti viđenje kje je doživio 23. patrijarh Aleksandrije Teofil (376-403), kada mu se Djvica Marija ukazala u vrijeme molitve tre j trebao opisati o boravku Svete Obitelji u Egiptu, što je vidio i što mu je govorila Bogorodica. O tom viđenju postoje tri rukopisa na arapskom, jedan se čuva u Vartkanskoj bibljoteci, drugi u Nacionalnoj knjižnici u Parizu a treći u koptskom muškom manastiru u El-Moharraq.

Sveta Obitelj je na povratku u Izrael putovala uz istočnu obalu Nila.

Detalji doživljaja u svakom mjestu boravka Svete Obitelji u Egiptu opisani su na više svjetskih jezika web stranice: http://st-mary-mons.org /

Postoje više dokumentarnih videozapisa o putovanju Svete Obitelji kroz Egipat. Evo nekih: http://www.youtube.com/watch?v=3X8Nplk_Wnw&feature=related

Holy Family in Egipt Part 1-3 : http://www.youtube.com/watch?v=GUWIGpIi0ec

Jesus: The Lost Yars Part 1-7 : http://www.youtube.com/watch?v=3X8Nplk_Wnw

**********

Kuća Svete Obitelji u Egiptu

Iza Kuće Svete Obitelji vidi se pustinja i jedna piramida. Ta kuća se nalazila u z neko mjesto u Donjem Egiptu. Kuća Svete Obitelji je sasvim bijela, prizemna kućica. Siromašna kuća, vrlo siomašnih ljudi. Zidovi su joj jedva ožbukani i bobijeljenji jednim slojem vapna. Ima dovja vrata, jedna kraj drugih, a vode u dvije jedine prostorije kuće. Kućicaje usred malog pjeskovitog terena, okružena ogradom od trstike zabod u zemlju. To je vrlo slaba zaštita protiv lupeža može služiti samo kao obrana od kakvog lutajućeg psa ili mačke. Ali kome bi palo na pamet da krade gdje očevidno nema ni sjene bogatstva? Ovo malo terena što ga okružuje ograda od trske po kojoj se penju penjačice da bude čvršća i manje bjedna - samo na jednoj strani je rm jasmina u cvatu i džbun najobičnijih ruža - strpljivo je obrađeno i pretvoreno u vrtić iako je zamlja suha i mršava. U sredini, pod jednim visokim stablom, što baca svojesjene na isušenu zemlju i na kućicu, ima par gredica s potrebnim povrćem. Na to drvo pprivezana je bjelcrna koza, koja griska lišće što je palo s grana i onda ga preživa.
U bilzini, na rasprostrtoj hasuri, nalazi se Dijete Isus koje ima dvije ili dvije i pol godine. Igra se s nekim komadićima izrezbarenog drveta što je nalik na ovčice i na konja, i s nekim strugotina svijtlog drveta manje kovrčstim od Njegovih zlatnih kovrčica. S punašnim ručicama nastoji staviti ove drvene ovčice oko vrata svojim životinjicama. Dobar je i nsmiješen. Jako je lijep. Glavica mu je pokrivena gustim zlatnim kovrčicama, svijetla mu je kožanježno ružičasta, očice žive, sjajne, tamno plave, dva tamna, prelijepa safira. Odijelo mu je jedna vrsta duge tunike. Rukave ima sve do lakata. Na nogama trenutno nema ništa. Sitne sandale su na hasuri, pa i one služe za igračku Djetetu, koje stavlja svoje životinjice na potplatu i vuče sandalicu za remen kao da su to kolica. Sandale su jako jednostavne: jedan potplat i dva remena koja izlaze, jedan od prstnog šiljka, drugi od pete. Ona od šiljka razdvaja se do određene točke i jedan komad prolazi kroz rupicu remena od pete da se zatim sveže zajedno s drugim komadićem, čineći tako kolut na visini gležnja. Gospa je malo dalje u hladu stabla. Tka na priprostom razboju i čuva Dijete. Njezine biele i nježne ruke idu amo tamo bacajući čunak poosnovi. Noge su jo obuvene u sandale i pomiću podložnjak. Obučena je u tuniku sljezove boje: ljubičasto-ružičaste kao ne ki ametisti. Glva joj je nepokrivena, plava kosa razdijejena na glavi i jednostavno počešljana u dviepletenice koje čine lijepi uzao na zatiljku. Ima dugačke i prilično uske rukavwe. Nema nikakva ukrasa osim svoje ljpote i svog preslatkog izraza, oči veoma lijepe, blage zamagljene razmišljanjem. Izgelda vrlo, vrlo mlada. Dalo bi joj s dvadesetak godina. Najenom ustane i prigne se nad Dijete i brižljivo obuje sandale. Zatim ga miluje i pljubi mu glavu i očei. Dijte nešto tepa, a Ona odgovara. Zatim se vraća razbju i prekrije platno i osnovu, uzima stolac na kojem je sjedjela i nosi ga u kuću. Dijete je prati pogldom, a da je ne uznemiruje, kad ga Ona ostavlja sama. Posao je završen i dolazi večer. Sunce se doista spušta prema golom pijesku i pravi požar na cijelo nebo iza udaljne piramide. Marija se vraća. Sad ima dugački veo na glavi i krčag u ruci. Prihvati Isusa za ručicu i njih se dvoje upute kružeći oko kuće prema njezinoj prednjoj strai. Gospa pilagođuje svo korak Djetetovu a Dijete tapka i bacaka se uz Mamu. Isova tuničica nije duga do nogu, nego doseže do polovine lista. Prekrasna j, sasvim jednstavna, stegnuta uz bok s konopčićem isto tako bijelim. Pred kućom je ograda prekinuta jednostavnim vratima, koja Marija otvara da izađe na put. To je bijedan put na krajnem svršetku jednog grada ili sela, koji svršava u polju, koje se ovdje sastoji od pijeska. Tu je pokoja kućica, siromašna sa slabim vrtom. Marija se uputi prema studencu što se nalazi kojih deset metara gore i nad kojim palme bacaju krug sjene. Ovdje je tlo pokrito zelenim travkama. Putem se približava čovjek ne previsok, ali jak. To je Josip. On se smiješi. Čini se da ima naviše četrdeset godina. Ima gustu crnu kosu i bradu. Koža mu je priluično brončane boje, oči tamne. Lice časno i drago, lice koje ulijeva poverenja. Ugledavši Isusa i Mariju, ubrza korake. Na lijvom ramenu ima jedu vrstu pile inkuvrstu bladnja, a rukom drži ostalo zanatsko oruđe. Vraća se sa posla što ga je izveo u nečjoj kući. Odjeća boje lješnjaka do kestena nije dugačka. Seže mu malo više od gležnja, a ima kratke rukave do lakataa. Oko boka ima pojas od kože. To je njegovo radno odijelo. Na nogama su mu sandale čije je remenje svezano kod gležnja. Marija se smiješi, a Dijete izbija svojim finim glasćem usklike radoti i pruža svoju slobodnu ručicu prema jemu. Kad se njih troje sastade, Josi se prigne nad Isusom i pruži mu jednu jabuku. Zatim priži prema njemu ruke. Dijete ostavlja svoju Mamu i ugnijezdi se među ruke Josipove i prikloni glavicu na udibinu Josipova vrata. Josip ga ljubi i bi od Njega poljubljen. Kretnje pune nježne miline. U međuvremenu je Marija spremno uzela Josipovo radno oruđe, kako bi Josipu dala priliku da zagrli Dijete. Josip se prignuo, da bude jednak Isusovoj visini, ustaje, uzima lijevom rukom oruđe, desnom malog Isusa. I uputi se prema kući, dok Marija ide na vrelo da napuni krčag. Ušavši u ogradu kuće, Josip odloži Dijete,uzima Marijin razboj i nosi ga u kuću. Zatim muze koozicu i zatvara je u mali pregradak pokraj kuće. Sve to Isus pažljivo promatra. Spisti se večer. Crveni se zapad pretvara uljubičasti. Piramida izgleda tamnija. Josip ulazi u kuću, u sobu koja služi ra radnu sobu, kuhinju i blagovaonicu zajedno. Vidi se da je drugi dio određen za odmor. U sobi je nisko zapaljeno ognjište, drvodeljsi radni stol, stolić, klupice, konsole s nešto posuđa i dvije uljene svjetiljke. U jednom j kutu Marijin razboj. Sve je u velikom, velikom redu i blistavoj čistoći. Marija se vraća s krčagm. I zatvore se vrata u sumraku koji se naglo spustio. Soba je rasvijet-ljena svjetiljkom koju je Josip zapalio i postavio na radnu klupu gdje se prignuo da još radi oko malih daščica, dok je Marija pripraljala večeru. I ogan rasvijetljujesobu. Isus, ručicama uprtim o klupu i glavicom okrenutom prema gore, promatra Josip čini. Stanu kraj stola kako bi molili. Josip moli psalam, a Marja odgovara. Sjedaju za stol. Vjetiljku stave na stol. Marija ima na krilu Isusa kojemu daje pit kozje mlijeko u koje umače komadiće kruha štoih je odrezala od malog okruglog kruščića crne kore i crne sredine, od ječma ili raži. Sigurnoima mnogo mekinja, jer je pepeljast. A Josip jedekruh sa sirom, komadić sira s mnogo kruha. Zatim Maija odloži Isusa da sjedne na stlčić pokraj Nje i donosi na stol kuhano začinjeno zelje i od toga jede i Ona nakon što se Josip poslužio. Isus griska mirn svoju jabuku i smije se otkrivajući bijele zube. Bečera završava s maslinaa i s datulama. Vina nema. Večera siromašnih ljudi.

******

Isus je kasnije rekao za Svoju kuću u Egiptu, što seisto odnosi i na Njegovu kuću u Nazaretu :

* U ONOJ SE KUĆI MOLILO;

* U ONOJ JE KUĆI VLADALA UMJERENOST;

* U ONOJ SE KUĆI LJUBIO RAD;

* U ONOJ JE KUĆI VLADALA PONIZNOST;

* U ONOJ SE KUĆI POŠTIVAO RED: nadnaravni, moralni i materijalni.

*******

Bijeg Svete Obitelji u Egipat

2010-03-01T11:25:00.000-08:00

Noć je. Josip spava na svom ležaju u maloj sobici. To je miran san jednog čovjeka koji se odmara od mnogoga rada što ga je izveo u poštenju i marljivosti. Ležeći na stranu smiješi se u snu tko zna kakvoj viziji. Ali smiješak se pretvara u brigu. Kao netko koga pritišće mora. duboko uzdiše i iznebuha se probudi. Sjeda na krevet, trlja oči i gleda unaokolo. Gleda prema prozorčiću odakle dolazi trak svjetla. Duboka je noć, ali on uzima haljinu koja je rastrta na dnu kreveta i dok još uvijek sjedi, navlači je na svoju bijelu tuniku s kratkim rukavima koju nosi na tijelu. Odbaci pokrivače na stranu, traži sandale po podu, koje zatim navlači i steže. Ustane na noge i pođe k vratima nasuprot svome ležaju, ne i onima koja se nalaze uz sami ležaj i što vode u sobu gdje su primljeni Mudraci. Vrškom prsta lagano kuca tako da se jedva čuje tik-tik. Mora da je čuo poziv da uđe, jer otvara s pažnjom vrata i polagano ih pritvara. Prije nego je pošao k vratima zapalio je malu uljanu svjettiljku s jednim samo plamenom ti time si je svjetlio. Uđe. Ali u sobi malo većoj od njegove i u kojoj je niski krevetić kod jedne kolijevke, svjetli već jedno svjetlo, i plamićak što titra u jednom kutu nalik je na svjezdicu nježna i zlatna svjetla koja dopušta da se vidi a da ne smeta onome koji spava.

Ali Marijan ne spava. Kleči pokraj kolijevke u svojoj sviejtloj odjeći i moli se, bdijući nad Isusom koji mirno spava. Isus je Dijete u dobi od jedne godine, lijepo, ružičasto i plavo što spava s kovr-častom glavicom upalom u jastuk s jednom stisnutom šakicom ispod vrata. "Ne spavaš?" -pita Josip tihim u začuđenim glasom. "Zašto? Zar Isusu nije dobro?" "O, ne! Njemu je dobro. Molim se. Ali sigurno ću kasnije spavati. Zašto si došao Josipe?" Marija pita ostajući na koljenima gdje bijaše.

Josip govori vrlo tiho da ne probudi Djetešce, ali uzbuđenim glasom. "Moramo odmah otići odavde. Ali odmah. Pripravi kovčeg i vreću i stavi unutra koliko stane. Ja ću pripraviti ostalo, i nosit ću što više mogu... U zoru ćemo pobjeći. Učinio bih to i prije, ali moram govoriti s gospodaricom kuće..."

"Ali zašto taj bijeg?"

"Poslije ću ti objasniti bolje. To je zbog Isusa. Jedan mi je Anđeo rekao: 'Uzmi Dijete i Majku i bježi u Egipat'. Ne gubi vremena . Ja idem pripraviti što mogu."

Nije potrebno govoriti Mariji da ne gubi vremena. Tek što je čula govoriti o Anđelu, o Isusu i o bijegu, shvatila je da je tu pogiblj za nježno Stvorenje i skočila je na noge bjelja u licu od voska, držeći se jednom rukom za srce, puna zebnje. I domah se počela kretati hitra i lagana, i počne spremati odjeću u kovčeg i u veliku vreću što ih je stavila na svoj još netaknuti krevet. Sigurno zabrinuta je, ali ne gubi glave i brižno uređuje stvari, ali uredno. Od vremena do vremena, prolazeći kraj kolijevke, glweda Dijete koje nevino spava.

"Trebaš li pomoći?" pita svako toliko Josip provirujući glavom kroz poluotvorena vrata.

"Ne, hvala" uvijek odgovara Marija.

Samo kad je vreća puna, a mora biti teška, zove Josipa da joj pomogne svezati i podići je s kreveta. Ali Josi neće da bude potpomagan već čini sam, uzimajući dugi omot i noseći ga u svoju sobicu.

"Da uzmem i pokrivače od vune?" pita Marija.

"Uzmi koliko najviše možeš. Ostalo ćemo izgubiti. Ali što više možeš uzmi. Koristit će ti jer... morat ćemo biti odsutni dugo vremena, Marijo!..." Josip to kaže s velikom boli. I kako je bilo Mariji pri duši, možemo zamisliti. Uzdišući složi svoje i Josipove pokrivače i zaveže ih jednim užetom. "Poplune i madrace ostavit ćemo ovdje" kaže on dok zajedno vežu pokrivače. "Kad bih i tri magarčića uzeo sa sobom, ne mogu ih pretovariti. Pred nama je dug i težak put, dijelom kroz brda, dijelom kroz pustinju, Isusa dobro pokrij. Noći će u brdima kao i u pustinjama biti hladne. Uzeo sam darove Mudraca, jer ondje će nam biti od velike koristi. Što imam potrošit ću da kupim dva magarčića. Ne možemo ih vratiti natrag i zato ih moram kupiti . Idem odmah, da ne čekam zore. Znam gdje ću ih potražiti. Ti dovrši pripremanje." I izlazi .

Marija pokupi još po koji predmet, i zatim, nakon što je promatrala Isusa, izlazi i vraća se s malim haljinama, koje izgledaju još vlažne, možda su oprane dan prije. Složi ih i zamota u platno i priloži ih drugim stvarima. Više nema ništa. Okrene se unaokolo i opazi u kutu jednu Isusovu igračku: ovčica izrezana od drveta. Uzima je s jecajem i poljubi je. Drvo nosi tragopve Isusuvoh zubića i uši su ovčice sasvim izgrizene. Marija miluje taj predmet bez vrijednosti, od siromašnog bijelog drveta, ali za Nju od velike vrijednosti, jer joj govori o Josipovoj ljubavi prema Isusu i govori joj o njezinom Djetetu. Stavi i to kraj drugih stvari na zatvoreni kovčeg.

Sada stvarno nema više ništa. Samo je Isus u svojoj kolijevci. Marija misli da je dobro pripremiti i Dijete. Ide kolijevci i potrese je malo da probudi Mališana. Ali On samo malo zacvili i okrene se, nastaviviši i dalje spavati. Marija ga polagano miluje po kovrčicama. Isus otvara ustašca da zijevne. Marija se prigiblje i poljubi ga u obraz. Isus se ponovno probudi. Otvori oči, vidi Mamu i smiješi se, i pruža ručice prema Marijinim prsima.

"Da, ljubavi sovje Mame. Da, mlijeko. Prije običnog vremena... Ali Ti si uvijek spreman sisati svoju Mamu, janješce moje sveto!"

Isus se smije igrajući se nožicama izvan pokrivača, mašući s ručicama, s jednom od onih dječjih radosti, tako lijepih pogledu. Upire nožicama o majčin trbuh, zgrči se u luk i stavi i svoju plavu glavicu na njezina prsa. Zatim se baci unatrag i smije se, dok mu se ručice hvataju za vrpce što stišću o vrat haljinu Marijinu kušajući da je optvori. U svojoj lanenoj odječici On je prelijep, debeljuškast, ružičast kao cvijet.

Marija se prigne, i stojeći tako preko kolijevke kao zaštita, plače i smijese u isto vrijeme, dok Dijete cvrkuće svoje riječi koje su riječi sve dječice i u kojima je čista i ponavljana riječ 'mama'. Gleda je, začuđen, videći je da plače. Pruži jednu ručicu prema blistavim tracima suza i smoči ih u milovanju. Pun dražesti nasloni se ponovno na majčina prsa, privinu se sasvim na nju i miluje ju ručicama.

Marija ga poljubi u kosu i uzima ga, prisloni oko vrata, sjedne i oblsači ga. Evo, odječica od vune je navučena i obuvene su malešne sandalice. Daje mu mlijeko, a Isus pohlepno siše dobro mlijeko svoje Mame i, kad osjeti da mu iz desen dolazi malo, traži lijevu sisu, i smije se to čineći, gledajući odozdo svoju Mamu. Zatim opet zaspi na njezinim prsima s obrašćićem ružičastim i okruglim na bijeloj i okrugloj sisi.

Marija polagano ustaje i odloži ga napoplun kreveta. Pokrije ga svojim ogrtačem. Vrati se kolijevci i slaže malene pokirvače zajedno. Razmišlja da li bi bilo dobro uzeti maleni madrac. Tako jemalen! Može se uzeti. Stavi ga, zajedno s jastukom k stvarima već stavljenim na kovčeg. I plače nad praznom kolijevkom, siromašna Mama, progonjena u svom Stvorenju.

Vraća se Jaosip. "Jesi li spremna? Je li spreman Isus? Jesi li uzela njegove pokrivače, njegov krevetić? Kolijevku ne možemo nositi, ali da barem On ima svoj madračić, siromašni Mališan koga hoće ubiti!"

"Josipe!" Marija krikne dopk se hvata za Josipovu ruku.

"Da, Marijo, na smrt. Herod ga hoće ubiti... jer se boji... za svoje zemaljsko kraljevstvo boji se tog Nevinoga, ona nečista zvijer. Što će učiniti kad shvati da je On pobjegao, ne znam. Ali, mi ćemo već biti daleko. Ne vjerujem da će se osvetiti tražeći ga sve do Galileje. Već bi mu bilo odviše teško otkriti da smo Galilejci i još manje da smo iz Nazareta i tko smo, točno uzevši. Osim da mu ne pomogne sotona da mu zahvali što mu je vjerni sluga. Ali... ako bi se to dogodilo, Bog će nam svejedno pomoći. Ne plaći Marijo. Vidjet te kako plačeš to mi je mnog oveća bol od ove što moram ići u progonstvo."

"Oprosti mi, Josipe! Ne palčem zbog sebe, niti zbog malo dobra što gubim. Plačem zbog tebe.. Već si se morao toliko žrtvovati. I sada ponovno nećeš imati više ni klijenata, ni kuće. Koliko te stojim, Josipe!"

"Koliko? Ne, Marijo. Ne stojiš me. Tješiš me. Uvijek. Ne misli na sutra. Imamo bogltstvo Mudraca. Pomoći će nam u pravo vrijeme. Zatim ću naći posao. Pošten i sposobna radnik odmah prokrči put. Vidjela si ovdje. Nema dosta vremena za posao koji imam."

"To znam. Ali tko će te izvući iz nostalgije?

"A tebe, tko će tebe izvući iz nostalgije za onom kućom koja ti je toliko draga?"

"Isus. Imajući Njega, imam opet ono što sam tamo imala."

"I ja, imajući Isusa, imam domovinu koju sam očekivao do pred malo mjeseci.Imam svoga Boga. Vidi š da ništa ne gubim od onoga što mi je iznad svega drago. Dosta nam je da spasimo Isusa, i onda Sve nam ostaje. Pa i onda kad ne bismo smjeli više vidjeti ovo nebo, ova polja, pa ni ona još draža u Galileji, jer uvije bismo imali Sve, jer ćemo Njega imati. Dođi Marijo, jer zora već započinje. Vrijem eje da pozdravimo domačicu i da natovarimo naše stvari. Sve će biti dobro."

Marija, poslušna, ustaje. Zaogrne se u ogrtač, dok Josip dovršava posljednji svežanj i izlazi natovaren njime.

Marija nježno podiže Dijete i zamota ga u jedan od šalova i privine ga na srce. Gleda zidove koji su ih ugostili mjesecima i pogladi ih rukom. Blažena kuća koja je zaslužila da bude ljubljena i blagoslovljena od Marije!

Izlazi. Prelazi kroz Josipovu sobicu, ulazi u veliku sobu. Domaćica, u suzama, ljubi je i pozdravlja i, otkrivajući jedan okrajak šala, poljubi u čelo Dijete koje mirno spava. Silaze vanjskim stepenicama.

U prvom svitanju jedva se vidi. U labom svjetlu vide se tri magareta. Najjači je natovaren kućnim potrepšinama. Ostali su sa sedlom. Josip se prihvaća posla. Dobro učvršćuje kovčeg i svežanj na samaru prvoga. POvezano u svežanj i postavljeno na vreću je oruđe Josipa drvodjelca.

Još pozdravi i suze, i zatim se Marija popne na svoje magare, dok domaćica drži Isusa u naručju i još ga ljubi, zatim ga vraća Mariji. Zajaši i Josip koji je privezao svoga magarca na magare natovareno teretom tako da mu bude slobodno držati Marijina magarčića za uzde.

Bijeg je započeo, dok Betlehem, koji još sanja o fantastičnom prizoru Mudraca, mirno spava, nesvjestan što ga čeka.

Isusovo prikazanje u Hramu

2010-02-05T02:52:00.000-08:00

Jeruzalemski Hram - mjesto Isusvog prikazanja i nastupa

U Betlehemu iz jedne skromne kućice izleze dvije osobe. S vanjskih stepenica silazi vrlo mlada majka s djetešcom na rukama, zamotanim u bijelo platno. Majka je Marija iz Nazareta, blijeda i plava, okretna i ljupka u svakom svom činu. Obućena je u bijelu haljinu s blijedo plavim ogrtačem u koji je zamotana. S velikom brižljivošću nosi sovje Djetešce. Na podnožju stepeništa čeka je Josip pokraj smeđeg magarčića. Josip je obučen u tuniku i ogrtač, sve u jasno smeđoj boji. Gleda Mariju i smiješi joj se. Kad Marja stigne do magarčića, Josip prebaci magarčićeve uzde u lijevu ruku i uzme načas Dijete, koje mirno spava, da se Marija uzmogne bolje smjestiti na magarčevu sedlu. Zatim joj vraća Isusa i krenu na put. Josip ide uz Mariju, držeći uvijek za uzdz magarčića i pazeći da magare ide ravno i bez posrtaja. Marija drži na krilu Isusa, kao iz straha da mu ne bi hladnoća naškodila, zaogrne ga okrajkom svoga ogrtača. Dvoje supruga malo govore, ali se često smiješe jedno drugome. Cesta nije uzor-cesta, vijuga kroz ogoljenlo polje, koje godišnja dob čini takvim. Po koji putnik susreće se s njima ili ih dostiže, ali rijetko. Napokon se pokazuju kuće i zidine koje okružuju grad Jeruzalem. Marija i Josip ulaze u nj na jedna vrata i nastavljaju ići po vrlo neravnom gradskom pločniku. Put postaje vrlo težak, bilo zbog predmata koji svaki čas zaustavlja magare, bilo zato što se magare spotiče o kamenje i rupe što zamijenjuju nestale kamenove, a to uznemiruje Mariju i Dijete. Cesta nije ravna. Uzlazi, jako polagano. Uska je između visokih kuća s uskim i niskim vratašcima i s rijetkim prozorima prema putu. U visinama pokazuje se nebo u mnogo malih izrezaka plavetnila između kuća i kuća ili radije između terasa i terasa. Dolje na putu je mnoštvo ljudi i čuje se graja, i ljudi se komešaju, bilo da idu pješice, bilo da jašu na magarčićima, bilo da vode natovarene živine. Drugi se opet guraju iza jedne karavane deva koja zakrčuje put. Na jednom mjestu prolazi s velikom bukom cokula i oružja jedna patrola rimskih legionara, koji nestaju iza jednog svoda postavljenog popreko vrlo uskog i kamenitog puta. Josip skreće nalijevo i nastavlja put po jednoj široj i lijepšoj cesti. Na dnu ceste se nalazi nazupčani zid. Marija sjaši s magarčića kod jednih vratiju, gdje je mjesto za magarce. To je jedna vrsta šupe, bolje zaštitna krova, gdje je razasuta slama i gdje su kolci s kolutima da se tu mognu privezati četveronošci. Josip dade nekoliko kovanica jednom čovječuljku što je dotrčao i s njima pribavi malo sjena, te zacrpe s jednim kablom vode s primitivnog izvora koji se nalazi u jednom kutu i daje piti magarčiću. Zatim stigne Mariju i oboje ulaze u hramski prostor. Najprije se upučuju prema dvorištu gdje su oni što ih je Isus kasnije izvrsno išibao: prodavači grlica i janjaca i mjenača novca. Josip kupi dva bijela goluba. Ne mijenja novac, jer već ima što mu treba. Josip i Marija upučuju se prema pokrajnim vratima kojas imsju osam stepenica, kako to imaju sva vrata, tako da je kocka Hrama bude uzdignuta iznad tla. Ta vrata imaju veliko predvorije prostrano i ukrašeno. U njem se nalazi s desne i s lijeve strane dvije vrste oltara, dvije pravokutne konstrukcije. Jedan svećenik žuri ovamo. Marija prikaže dvije siromašne golubice. Svećenik škropi Mariju vodom Zatim Marija, koja je zajedno s golubima dala svećeniku hrpicu novca ulazi s Josipom, u pravi Hram, a prati je svećenik. Hram je vrlo ukrašeno mjesto. Skulpture od anđeoskih glava, palmi i ukrasa nalaze se na stupovima, zidovima i na stropu. Svjetlo prodire unutra kroz jedinstvene duge i uske prozore što su bez stakla i koso usječeni u zid. Na taj je način spriječeno da unutra prodire voda za pljuskova. Marija pođe sve do jednog određenog mjesta , zatim se zaustavi. Nekoliko metara udaljene od nje nalaze se druge stepenice i nad njima se opet nalazi jedna vrsta oltara. Iza njega je opet jedna druga konstrukcija. Marija predaje svećeniku svoje Dijeta, koje se sada probudilo i kruži svojim nevinim očicama začuđenim pogledom dojenčeta od nekoliko dana. Svećenik uzima Dijete na ruke i podiže ga ispruženih ruku, okrenut prema Hramu, stojeći nasuprot onoj vrsti oltara što stoji na vrhu stepenica. Obred jezavršen. Dijete bi povraćeno Mami i svećenik odlazi.

Kod prikazanja starac Šimun i proročica Ana nalaze Isusa - Mesiju

Tu ima ljudi koji znatiželjno gledaju. Kroz njih si krči put pognuti i šepavi starčić, koji se opire o štap. Sigurno mu je preko osamdeset godina. On se približi Mariji i zamoli je da mu dadne za jedan čas mališana. Marija mu ga dadne smiješeći se. Starac Šimun je obični vjernik. Uzima Dijete i ljubi ga. Isus mu se smiješi s nesigurnim smiješkom dojenčeta. Čini se da ga znatiželjno promatra, jer starčić plače i smije se zajedno, a suze su mu blistav ukras što teče između bora, i ostaju kao biseri na dugoj i bijeloj bradi, prema kojoj Isus pruža ručice. Isus je to, ali je uvijek djetešce, i što se miče pred njim privači njegovu pažnju i daje mu volju da pograbi onu stvar da bolje shvati što je. Marija se i Josip smiješe. a i prisutni koji hvale ljepotu Mališana. Kad je sveti starac Šimun progovorio Josipov je lice bilo začuđeno a lice Marijino potreseno. Marijhin se smiješak ugasi u vrlo živoj blijedoći, kad joj Šimun navješta bol. Koliko Ona o tom zna, ta joj riječ probada dušu. Marija se približi Josipu da se ohrabri. U svojoj boli Marija pritisnu Dijete na grudi i pije, kao ožednjela duša, riječi Ane, koja kao žena, ima sućuti s njezinim trpljenjenm i obećaje joj da će joj Vječni zasladiti nadnaravnom snagom čas boli. "Ženo, Njemu koji je dao Spasitelja svome narodu, neće manjkati moć da dade svog Anđela da te utješi u tovjoj boli. Nikada nije manjkala pomoć Gospodinova velikim ženama Izraela, a ti su mnogo veća od Judite i Jaele. Naš će ti Bog dati srce od najčistijeg zlata da se odupreš moru boli, po kojoj ćeš biti najveća Žena, Majka svih stvorenja. A ti , Dijete, sjeti se mene u času svoga poslanja."

Poklonstvo pastira i triju Mudraca

2010-01-01T00:11:00.000-08:00

1. Anđeli javljaju pastirima rođenje Spasitelja

Kraj Betlehema je jedno prostrano polje...Mjesec je u zenitu i mirno jedri nebom koje je prepuno zvijezda. Izgledaju poput dijamantnih kopča pričvršćenih na ogromnoj nebnici od tamnoplavog baršuna, a mjesec im se usred njih smiješka sa svojim prebijelim licem s kojeg silaze rijeke mliječnog svjetla bijeleći zemlju. Ogoljena stabla izgledaju još viša i crnija na tako pobijeljenog zemlji, dok zidine i gomile, koje tu i tamo pri rubu ravnice izranjaju, izgledaju od mlijeka, a neka udaljena kućica naliči na komad mramora iz Carrare. S desne strane je jedan prostor, s dvije strane omeđen plotom od trnja, a s druge strane nisikim i hrapavim zidom... Ovaj zid podržava krov neke niske šupe... niske i široke, koja je s nutarnje strane ograde sagrađena dijelom zidom, a dijelom od drva, kao da bi ljeti ovi drveni dijelovi trebali biti maknuti... da se šupa pretvori u trijem. Iz ovog zatvorenog prostora čuje se, od vremena do vremena, kratko i isprekidano blejanje. To bi morale biti ovčice koje drijemaju i koje radi mjesečeve svjetlosti misle da je blizu dan. Ali taj sjaj je toliko prekomjeran, toliko jak i tako raste... kao da se neka planeta približuje zemlji ili iskri neki tajanstveni požar. Jedan pastir se pojavi na vratima, stavivši ruku na čelo da zaštiti oči, gleda u visinu. Izgleda nemoguće da se treba zaštitii od mjesečeva sjaja. Ali, ovo je tako živo da zablješčćuje, naročito onoga koji izlazi iz zatvorenog prostora gdje je mrak. Sve je mirno. Ali to svjetlo iznenađuje. Pasrtr zove drugove. Svi se pojaviše na vratima. Gomila kuštravih ljudi razne dobi. Ima tu mladića i sijedih... Komentiraju čudni činjenicu, ao one je najmlađe zahvatio strah. Naročito jednog: nekog dječaka dvanaestig godina koji brizne u plač izazvavši tako podrugivanje najstarijih.

"Čega se plašiš, glupane?" reče najstariji.

"Ne vidiš li da je zrak tih? ... Zar nisi vidio mjeseca kako sjaji?... Zar si uvijek bio pod maminom haljinom kao pile pod kvočkom, zbilja? Ali vidjet ćeš , i kakvih stvari!... Jednom sam se bio otisnuo prema libanonskom gorju, i još dalje... Visoko... Bio sam mlad i nije mi bilo teško hodati... Bio sam i bogat...onda... I jedne noći vidio sam jednu svjetlost, ali takve te sam pomislio da se vratio Ilija na svojim ognjenim kolima. Cijelo je nebo bilo kao u požaru... Jedan starac ... tada je bio starac... reče mi: 'Nešto će se veliko dogoditi na svijetu' .. I za nas je b la nesreća jer dođoše rimski vojnici! Oh! vidjet ćeš, ako polja..." Ali pastirić više ne sluša... Izgleda da ga više nije strah, jer ostavlja prag i izmaknu iza leđa krepkoga čobanina, iza kojeg se bio sklonio, i izađe na travnjak koji je pred šupom. Gleda pream nebu i hoda kao mjesečar, kao hipnotiziran od nečega što ga sasvim privlači... i odjednom poviče:

"Oh!" ... i osta okamenjen, s rukama malo otvorenim. Ostali se gledaju zapanjeni.

"Ali što je ovom ludome?" - reče jedan.

"Sutra ga vraćam njegovoj majci. Ne volim glupane da čuvaju ovce! - reče drugi.

A stari koji je malo prije govorio reče: "Hajdemo pogledati prije nego prosudimo. Pozovite i one druge što spavaju i uzmite štapove. Da nije kakva zvjerka ili razbojnici..."

Uđu, pozovu druge pastirre, i iziđu s bakljama i toljagama... dostignu dječaka.

"Tamo, tamo" promrmlja on smiješeći se..." Poviše stabla, gledajte ono svjetlo što dolazi. Izgleda da hoda po mjesečevoj zraci. Evo se približuje. Kako je lijepo to svjetlo!"

"Ja vidm samo nešto življi sjaj."

"I ja ta također."

"Također i ja..." - rekoše ostali.

"Ne, ja vidim kao neko tijelo" - reče jedan pastir kojega su Marija i Josip sreli na putu za Betlehem, koji je dao mlijeka Mariji.

"To je Anđeo" ... povika dječak... "Evo silazi, približuje se... Dolje!... Na koljena pred Anđelom Božjim!"

Jedan dugi "Oh!".... i pun poštovanja... izvinu se od grupe pastira koji padoše licem prema zemlji, i tako više izgledaju satrti pred sjajnim ukazanjem... koliko su stariji... I mladi su na koljenima, ali gledaju Anđela koji se sve više približuje i napokon zaustavlja u zraku, mašući velikim krilima... sjaj bisera u sjaju mjeseca koji ga okružuje nad zidom ograde.

"Ne bojte se. Ne nosim nesreću. Javljam vam veliku radost za izraelski narod i za sve narode zemlje..." Anđeoski glas je poput skladne harfe uz koju pjevaju slavuji. "Danas, u gradu Davidovu, rodio se Spasitelj..."

Dok je Anđeo ovo govorio još više raširi krila i pokrene ih kao nad nenadanom radošću, a iz njih - izgledalo je - kao da pljušti kiša iskara od zlata i dragog kamenja... Prava duga koja je bila nalik na trijumfalni luk nad siromašnim torom. "... Spasitelj koji je Krist..." - Anđeo iskri pojačanom svjetlošću. Njegova dva krila, sada čvrsto stojeći, i vrhom upravljena prema nebu kao dva nepomična jedra nad safirom mora, izgledaju kao dva plamena koji se dižu plamteći... "... Krist, ... Gospodin!..." - Anđeo sklopi svoja dva sjajna krila i njima se ogrnu kao gornjom haljinom od dijamanta... nad odjećom od biserja, sagne se kao na poklon, rukama sklopljenim nad srcem i kao sagnut nad grudima, lice mu se gubi u sjeni vrška savijenih krila... Vidi se samo jedan nepomični oduljeni lik za vrijeme trajanja jedne Slave. Ali evo ... opet se miče...

Ponovno otvara krila, podiže lice na kojem se svjetlost stapa s rajskim smiješkom... i kaže: "Prepoznat ćete Ga po ovim znakovima: u jednoj siromašnoj štali, iza Betlehema, naći ćete Djetešce povijeno u pelenice u životinjskim jaslama, jer za Mesiju nije bilo krova u gradu Davuidovu.." Dok je Anđeo ovo govorio učinio se ozbiljnim, pače i žalostan! Ali s Nebesa dođoše toliki...oh! koliki!... toliki Anđeli slični njemu, čitav Kor Anđela koji silaze klikćući i poništavajući mjesec svojim rajskim blještavilom ... te se priddruže Anđelu najvestitelju uz mahanje krila, uz razlijevanje predivnih mirisa, uz lelujanje nota u kojima svi najljepši glasovi stvorenoga nalaze svoj odjek, ali do zvukovnog savršenstva... Ako je boja napor prirode da postane svjetlošću, ovdje je melodija napor glazbe da sijevne ljudima ljepota Božja, jer čuti ovu melodiju znači upoznarti Raj, gdje je sve harmonija ljubavi koja se iz Boga izlijeva da razveseli Blaženike ... i da od ovih poleti k Bogu da mu reknu: "Ljubimo Te!" Anđeoski "Gloria" rasprostranjuje se u sve većim valovima nad mirnim poljem, a s tim pjevom i svjetlo.

I ptice se pridružiše svojim pjevom, što je pozdrav ovoj preuranjenoj svjetlosti, a ovce svojim blejanjem radi ovog prijevremenog izlaska sunca...

Pjev se stišava... a i svjetlo se umanjuje, dok se Anđeli vraćaju u Nebo...

2. Poklonstvo pastira Novorođenom Spasitelju, Kristu Gospodinu

Pastiri dolaze k sebi.

"Jesi li čuo?"
"Pođimo vidjeti?"

"A živine?"

"Oh! Neć im se dogoditi ništa! Hajdemo, poslušajmo riječ Božju!"

"Rekao je da je rođen danas?... I da nije našao konačišta u Betlehemu?"

To sada govori pastir koji je dao mlijeko... "Dođite, ja znam. Vidio sam ženu i sažalila mi se... Pokazao sam im gdje će naći mjesto za Nju, jer sam pretpostgavljao da neće naći konaka i čovjeku sam dao mlijeka za Nju... Toliko je mlada i lijepa, a mora biti dobra kao Anđeo koji nam je govorio... Dođite, dođite! Hajdemo uzeti mlijeka, sira, janjce i već učinjene kože... Mora da su jako siromašni... i tko zna koliko je hladno Onome lije se ime ne usuđujem spomenuti! ... I zamislite... govorio sam Majci kao jednoj siromašnoj ženi...!"

Otiđu u štalu i malo nakon toga iziđoše... tko s mlijekom u ploskama, tko s mrežicama od isprepletenog kovilja, a unutra okrugli sirevi, tko s košarama u kojima je janjad što bleji, a neki s ovčim već učinjenim kožama.

"Ja nosim ovcu. Ojanjila se prije mjesec dana. Dobro joj je mlijeko. Moći će im služiti ako žena nema mlijeka. Izgledala mi je kao djevojčica, i tako bijela...! Lice kao od jasmina na mjesečini." - reče pastir, koji je dao mlijeko... i povede ih.

Idu pod mjesečevim svjetlom i s bakljama, nakon što su zatvorili šupu i ogradu. Idu poljskim stazama i uz živice trnovitog grmlja od zime ogoljenog... Zaobilaze Betlehem. Stigoše do štale dolazeći ne s one strane s koje je došla Marija, nego sa suprotne, tako da ne prolaze uz najljepše štale, nego ovu prvu nađoše... Pristupe k otvoru.

"Uđi!"

"Ne usuđujem se."

"Barem pogledaj!"

"Ti, Levi, koji si prvi vidio Anđela, što je znak da si bolji od nas, pogledaj!... Doista, prije su ga nazivali glupanom, a sada im je zgodno da se on usudi ono što se oni ne usuđuju. Dječak se nećka, ali se napokon usudi... Pristupi k ulazu, odgurne malo plašt (Josipov)... gleda.. i osta zanesen.

"Što vidiš?" - pitaju zabrinuti tihim glasom. "Vidim jednu mladu i lijepu ženu i jednoga čovjeka nadvite nad jaslama i čujem... čujem kako plače Djetešce i ženu i ženu kako mu govori jednim glasom... oh! koji glas!"

"Što kaže?" - "Kaže: 'Isuse, majušni! Isuse, ljubavi svoje Mame! Nemoj plakati, majušni Sinko!' "Kaže: ' Oh! Kad bih ti mogla reći: - Uzmi mlijeka, maleni! Ali još ga nemam!' Kaže: ' Veoma ti je hladno, ljubavi moja! I bode te sijeno. Koja bol za tvoju Mamu kad te čuje kako plačeš, a ne može te utješiti!'

Kaže: 'Spavaj, dušo moja!Jer mi puca srce kad čujem kako plačeš i dok te gledam kako suzice točiš!' ... I ljubi ga i tpli mu sigurno nožice svojim rukama, jer stoji sagnuta dolje nad jaslama." "Pozovi! Nek te čuju!"

"Ja ne. Vi, koji ste nas ovamo doveli i poznajete je."

Pastir otvori usta i zatim se ograniči samo na glasni uzdah. Josip se okrenu i dođe k vratima : "Tko ste?"

"Pastiri. Nosimo vam hrane i vude. Dolazimo da se poklonimo Spasitelju."

"Uđite !"

Uđu i štala se većinom rasvijetli od svjetla baklji. Stariji gurnuše djecu pred sobom. Marija se nasmiješi :

"Dođite" - reče. "Dođite!" i poziva ih rukom i smiješkom, i uzme za ruku onoga koji je vidio Anđela i privuče ga k sebi... sve do jasala... I dječak blažen gleda. Drugi koje Josip također pozva, približe se sa svojim darovima i polože ih...svi... s kratkim i ganutljivim riječima... pred noge Marijine... i zatim gledaju Djetešce koje potiho plače i smiješe se uzbuđeni i blaženi.

I jedan odvažniji reče: "Uzmi, Majko. Mekana je i čista. Pripravio sam je za djetešce, koje mi se doskora ima roditi. Ali Tebi je darujem. Stavi svoga Sina u ovu vunu, bit će mekana i topla..." I ponudi ovčju kožu, prekrasnu kožu bogatu sjajnom i dugom vunom. Marija podigne Isusa i zavija ga u nju. I pokazuje ga pastirima, koji klečeći na tlu... na sijenu, gledaju ga zaneseni. Postaju sve smioniji i jedan predloži:

"Trebalo bi mu dati gutljaj mlijeka... Bolje bi bilo vode s medom. Ali meda nemamo. To se daje majušnima. Imam sedmoro djece... pa znam."

"Ovdje je mlijeko. Uzmi, ženo."

"Ali ledeno je. Toplog se hoće. Gdje je Ilija? On ima ovcu." Ilija je morao biti onaj koji je donio ovcu. Ali nema ga tu... Zaustavio se vani...gleda kroz pukotinu...i izgubio se u tami noći.

"Tko vas je vodio?"

"Jedan Anđeo nam je rekao da dođemo, a Ilija nas je vodio ovamo. Ali gdje je sada?"

Ovca ga oda blejanjem. "Ddođi ovamo...tebe traže!" Uđe sa svojom ovcom, zastiđen što je u centru pažnje.

"Ti si?... reče Josip, koji ga prepozna... i Marija mu se nasmiješi i reče: "Ti si dobar." Pomuzu ovcu i vrškom lanenog platna umočenog u toplo i pjenušavo mlijeko Marija namoči usnice Djetešcu koje siše tuskorupastu slatkoću. Smiješe se svi, a još više, kada Isus zaspi u toploj vuni, s vrškom platna još među usnicama.

"Ali ovdje ne možete ostati. Zima je, a ovdje je vlažno. A k tome tu je i odviše životinjskog vonja... Nije to dobro, a pogotovo ne za Spasitelja."

"To znam" - reče Marija duboko uzdahnuvši... "Ali za nas nema mjesta u Betlehemu."

"Ohrabri se, ženo. Mi ćemo ti pronaći jednu kuću."

"To ću reći svojoj gazdarici" - reče Ilija.

"Dobra je. Primit će vas, pa makar vam morala ustupiti svoju sobu. Čim svane... reći ću joj... Kuća je puna svijeta... Ali vama će naći mjesto."

"Za moje Djetešce, barem. Ja i Josip možemo i na zemlji. Ali za Malenoga."

"Ne uzdiši, ženo. To jemoja briga. Reći ćemo mnogima, ono što nam je bilo rečeno. Ništa vam neće manjkati. Zasada uzmite ovo što vam naše siromaštvo možer dati. Pastiri smo."

"I mi smo također siromasi... I ne možemo vam uzvratiti... " reče Josip.

"Oh! Nećemo! Sve kad biste i mogli, ne bismo htjeli! Gospodin nam je već uzvratio. Mir je obećao svima. Anđeli su govorili ovako: ' Mir ljudima dobre volje!" Ali nama ga je već dao, jer Anđeo je rekao da je ovo Djetešce Spasitelj, da je Krist, Gospodin... Siromasi smo i neznalice, ali znamo da su Proroci rekli da će Spasitelj biti Prvak Mira. I nama je rečeno da mu se dođemo poklopniti.... Slava Bogu na Previsokim Nebesima i slava ovom njegovom Kristu Pomazaniku, a blagoslovljena budi, ti, Ženo, koja si ga rodila! Sveta si jer si zaslužila da ga nosiš!... Zapovijedaj nam kao Kraljica, jer smo sretni što ti možemoslužiti. Što možemo učiniti za te?"

"Ljubiti moga Sina i uvijek u srcu imati misli koje sada imate."

"Ali za tebe? Zar ne želiš ništa? Nemaš li rodbine koju bi trebalo obavijestiti da se On rodio?" "Da, imala bih. Ali nisu tu blizu. U Hebronu su..."

"Idem ja onamo" - reče Ilija. "Koji su to?"

"Zaharija, svećenik, i Elizabeta moja rođakinja."

"Zaharija? Oh! Poznam ga dobro. Ljeti idem u ta brda jer su pašnjaci tamo bogati i lijepi, i prijatelj sam njegovog pastira. Kad vidim da si se smjestila... Idem Zahariji."

"Hvala, Ilijo!"

"Ništa hvala. Velika je to čast za mene, siromašnog pastira, poći govoriti sa svećenikom i reći mu: ?Rodio se Spasitelj'".

"Ne! Reći ćeš mu: 'Rekla je Marija iz Nazareta, tvoja rođakinja, da se rodio Isus, i da dođe u Betlehem."

"Tako ću reći."

"Bog neka te zato nagradi. Sjetit ću se tebe, svih vas..."

"Hoćeš li reći svojemu Djetešcu o nama?"

"Reći ću."

"Ja sam Ilija."

"Ja sam Levi."

"Ja sam Jona."

"A ja Izak."

"A ja Tobija."

" A ja Jonata."

"A ja Daniel."

"Šimun -ja."

"Ivan se zovem - ja."

"Ja Josip i moj brat Benjamin, blizanci smo."

"Upamtit ću vaša imena!"

"Moramo otići... Ali vratit ćemo se... dovest ćemo ti druge da se poklone!..."

"Kako ćemo se vratiti u ovčinjak ostavivši ovo Djetešce?"

"Slava Bogu koji nam ga je pokazao!"

"Daj nam da poljubimo njegovu haljiniocu" - reče Levi s anđeoskim smješkom. Marija podigne polagano Isusai, sjedeći na sjenu, ponudi nožice , ovijene u lan, da ih poljubi.. I pastiri se sagnu sve do tla i ljube ove majušne nožice, obavijene platnom. Tko ima bradu, najprije je obriše, i skoro svi plaču... i pri odlasku izlaze natraške, ostavljajući srce unutra.

3. Poklonstvo triju Mudraca

Jedna zvijezda neobične veličine poput malog mjeseca pomiče se na betlehemskom nebu. A druge izgleda da promatraju i da se uklanjanju poput sluškinja pri prolasku kraljice, toliko ih njezin sjaj nadvisuje i poništava. S kugle, koja naliči golemom blijedom safiru upaljenom iznutra od sunaca, izlazi trak (brazda) u kojoj se uz prevladavajuću boju jasnog safira miješa plavetnilo topaza,

i zelenilo smaragda, svjetlucanje opala, krvavi bljeskovi rubina i nježno iskrenje amatista. Sve drugo kamenje zemlje u tom je traku koji mete nebo brzim valovitim pokretom kao da bi bio živ. Ali boja koja prevladava ona je koja pljušti sa zvjezdane kugle, rajska boja blijedoplavog safira koja silazeći čini plavo- srebrnima i kuće i ulice i tlo Betlehema, koljevku Spasitelja.

Nije to više siromašni grad, za nas manji i od nekog seljačkog kraja. To je fantastični grad iz bajki, u kojem je sve od srebra. A voda je izvora i bazena tekući dijamant. Sve življim ižaravanjem svjetla zvijezda se zaustavi nad malom kućom koja je na užoj strani trga. Ne vide je ni njezini stanovnici, Betlemljani, jer spavaju u zatvorenim kućama, ali ona ubrzava svoje svjetlosne otkucaje i njezin rep vibrira talasa se sve jače... povlačeći poolukrugove po nebu, koje se čitavo upalilo po ovoj mreži zvjezdica koje ona za sobom vuče, po ovoj mreži punoj blijeska koji sja i dotiče najrazličitijim bojama druge zvijezde, kao da im želi priopćiti jednu radosnu riječ.

Kućica je sva okupana u ovom biserno-tekućem ognju. Krov uske terase, stepenište od tamnog kamenja, mala vrata, sve je kao gromada čistog sreebra razlivenog s prašinom dijamanata i bisera. Nijedna kraljevska palača na zemlji nije imala niti će imati stepenište slično ovom, učinjeno da prihvati korake Anđela, učinjeno za Majku, Majku Boga. Njezine male noge, 'noge Bezgrešne Djevice' mogu gaziti po ovom divnom sjaju, njezine male noge određene da stoje na stepenicam prijestolja Božjeg. Ali Djevica ne zna. Ona bdije uz koljevku Sina i moli. U duši ima sjaj što nadvisuje sjaj kojim zvijezda ukrašuje stvari.

Kroz glavnu ulicu približuje se grupa jahača. Jedni su na konjima, drugi konje vode rukom, nekoji su na devama, druge deve opet sa svojim teretom. Udarci kopita stavaraju šum sličan vodi koja se u potoku ruši i udara o stijene. Stigoše na trg i svi se zaustave. Karava,a pod svjetlom zvijezde, fantastično je sjajna. Prebogata konjska oprema, odijela njihovih jahača, lica, prtljaga... sve sjeji sjedinjujući i oživljujući svoj sjaj metala, kože, svile, dragog kamenja, dlake... sa zvijezdinim blistanjem. I oči žare i usta se smiješe, jer se jedan drugi sjaj zapalio u njihovim srcima: sjaj nadnaravne radosti.

Dok se sluge zaputiše prema karavnaskom prenoćištu sa životinjama, trojica iz karavane sjašu sa svojih živina koje sluge odmah vode drugamo, i pješice otiđu prema kući. I prostru se ničice, čelom do zemlje, da poljube prah. To su tri uglednika. Njihove prebogate haljine to govore. Jedan s vrlo tamnom kožom siđe s debe, sav omotan u plašt sjajne svijetleće svile, privezan na čelu i uz tijelo s dragocjenim pojasom, s kojeg visi bodež ili mač s bačakom ukrašenim dragim kamenjem. Drugi sjašu s dva gizdava konja, a bijahu obučeni - jedan u haljini od prugastog prelijepog platna, u kojoj je prevladavala žuta boja, načinjenoj kao dugidominogrtač s kapuljačom i vrpcom što naliči na zlatni filigranski rad, toliko je prošivena čipkama u zlatu... Treći ima svilenu košulju koja je napuhana pri širokim i dugim nogavicama privezanim uz noge i zaogrnut najfinijim šalom, koji naliči cvjetnom perivoju, toliko je živo cvijeće kojim je sav ukrašen. Na glavi ima turban koji pridržava ovoj - lančića, sav optočen dijamantima.

Nakon što su iskazali počast kući u kojoj je Spasitelj.... digoše se i pođoše prema karavsnskom prenočišštu, gdje su sluge već kucale dok im nisu otvorili.

Sad je već dan... Lijepo sunce sjaji na podnevnom nebu. Jedan sluga od one trojice prelazi trg i penje se stepenicama male kuće.
Ulazi.... Izlazi... Vraća se u svratište. Izlaze tri Mudraca... iza svakog po jedan sluga... Prelaze trg. Rijetki prolaznici okreću se da promatraju, te pompozno odjevene osobe koje dostojanstveno polagano prolaze. Između ulaska sluge i sad ove trojice prošlo je dobrih četvrt sata, tako da su se stanovnici kućice mogli pripraviti da prime goste. Ovi su još bogatije odjeveni nego prethodne večeri. Svila sjaji, drago kamenje blista, velika perjanica s dragocjenim perjem, uz još dragocjenija zrnja bisera, drhti i sjaji na glavi onoga koji je imao turban. Sluge nose jedan kovčezić sav izrađen intarzijom, s metalnim pojačanjima od kovanog zlata; drugi divno izrađen kalež s još izrađenijim poklopcem napravljenim u obliku piramide, koja na vrhi ima briljant. Mora da su teški, jer ih sluge s naporom nose, naročito onaj s kovčezićem. Trojica se penju stepenicama i ulaze. Ulaze u jednu sobu koja s ulice vodi u kuću. Straga se kroz prozor, otvoren prema suncu, vidi mali vrt. S drugih dvaju zidova otvaraju se vrata i kroz ove vire vlasnici kuće: jedan čovjek, jedna žena i troje ili četvoro mladih i djeca.

Marija je sjedila s Djetetom u krilu, a uz nju je Josip na nogama. Ipak i Ona se isto diže i naklanja se kada je vidjela tri Mudraca da ulaze. Sva je odjevena u bijelo. Tako lijepa u svojoj jednostavnoj sjajnoj haljini koja je pokriva od vrata do nogu, od ramena do tankovitog zapešća, tako bijela s glavicom okruženom plavim pletenicama, licem koje uzbuđeenje čini još više ružičastim, očima koje se blago smiješe, ustima koja se otvaraju na pozdrav: "Bog bio s Vama" , kad se trojica zaustaviše za jedan čas dirnutu. Zatim prosljede i prostru se pred njezinim nogama. I mole je da sjedne. Oni pak ne, ne sjedaju, ma koliko ih Ona molila da to učine. Oni ostasju na koljenima, oslonivši se na pete. Iza njih su, također na koljenima, i tri sluge. Oni su uz sami granični zid. Ispred sebe su postavili tri predmeta koja su nosili i čekaju.

Tri Mudraca promatraju Djetešce koje bi moglo imati devet mjeseci do jedne godine, toliko je živahno i čilo Ono sjedi na Majčinu krilu i siješi se i cvrkuće s glasićem poput ptičice. I Ono je odjeveno sve u bijelo kao i Mama, sa sandalicama na majušnim nogama. Sasvim jednostavna haljinica: mala tunika iz koje vire nemirne nožice, debeljuškaste ručice koje bi htjele sve dohvatiti, a iznad svega prelijepo lišce na kojem sjaje tamno plave oči, i usta koja pri smiješku na stranama prave jamice otkkrivajući prve male zubiće. Kovrčaste kosice naliče zlatnoj prašini, toliko su sjajne i prozračne. Najstariji od Mudraca govori za sve. Tumači Mariji kako se na nebu upalila jedna nova zvijezda, neuobičajnog sjaja.

Nikada na kartama (mapama) neba nije bila označena ova zvijezda niti se o njoj govorilo. Nije joj bilo poznato ime, jer ona nije imala imena. Rođena tada iz krila Božjega, ona je procvala da kaže ljudima jednu blagoslovljenu istinu, jednu tajnu Božju. Ali ljudi nisu o tome vodili računa jer im je duša ležala u blatu. Nisu uzdizali pogleda Bogu i nisu znali čitati riječi koje On piše - bio radi toga u vijeke blagoslovljen - ognjenim zvijezdama na licu nebesa. Oni su je vidjeli i trudili su se da joj shvate glas. Gubeći, zadovoljni, malo sna što su ga dopuštali svojim udovima, zavboravljajući na hranu, udubili su se u proučavanje zodijaka. Iz konjižukcije zvijezda, vrijeme sezona, račun prošlih sati i astronomske kombinacije njima su kazale ime i tajnu zvijezde. Njezino ime: "Mesija". Njezina tajna: " Mesija je došao na svijet". I tako su pošli da mu se poklone. Nijedan od njih nije znao za onog drugog. Preko brda i pustinja, preko dolina i rijeka, putujući noću došli su do Palestine, jer je zvijezda išla u tom pravcu. Za svakoga, sa tri različite točke zemlje, išla je u tom pravcu. I našli su se zatim s one strane Mrtvog mora. Volja Božja ih je sjedinila tu, zajedno su nastavcli put sporazumijevajući se, unatoč toga što je svaki govorio svojim jezikom, i shvaćali su i mogli govoriti jezikom Zmelje (Palestine) po čudu Vječnoga. I zajedno su otišli u Jeruzalem, jer je Mesija trebao biti Kralj Jeruzalema, Kralj Židovski. Ali nad nebom ovoga grada zvijezda se sakrila i oni su osjećali kako im se srce lomi od boli i ispitivali su sami sebe da doznaju jesu li oni štogod Bogu skrivili. Ali kako ih savjest nije nizašto prekoravala obratili su se kralju Herodu da ga pitaju u u kojoj se kraljevskoj palači rodio Kralj Židovski kojem su se oni došli pokloniti. I kralj, sazvavši prvake svećeničke i književnike, pitaopih je gdje se Mesija ima roditi. A oni su odgovorili: "U Betlehemu Jusinu!" I oni su se zaputili prema Betlehemu i zvijezda se opet pojavila pred njihovim očima, pošto su ostavili Sveti grad, i prošle večeri uvećala svoj sjaj i čitavo je nebo bio jedan požar i zatim se zaustavila, sakupivši sav sjaj drugih zvijezda u svoju zraku nad ovom kućom. I oni su shvatili da je tu Božansko Čedo. I sad amu s se klanjaju i prinose svoje darove, a više od svega prinose svoja srca, koja nikada neće prestati ljubiti Njegovog Jedinorođenca čije su sveto Čovještvo vidjeli. Poslije će se vratiti da obavijeste Heroda jer i on mu se također želi pokloniti. "Evo, međutim, zlata kako se dolikuje kralju da ga ima; evo tamjana kako dolikuje Bogu, a evo, o Majko, evo i mire, jer tvoje Dijete i Čovjek kao što je i Bog, a po tijelu i ljudskom življenju spoznat će gorčinu i neizbježni zakon smrti.

Naša ljubav bi htjela ne reći ti ove riječi, htjela bi ga zamišljati vječnim također i tijelom kao što je vječan i svojim Duhom. Ali, o Ženo, ako se naše karte, a još više naše duše ne varaju - On je, tvoj Sin, Spasitelj, Pomazanik Božji, i zato će morati, da spasi zemlju uzeti na Sebe sve zlo zemlje, od kojeg je jedna kazna: smrt. Ova pomast je za taj čas. Da tijelo koje je sveto ne spozna trulež raspadanja i da se sačuva cijelim do svog uskrsnuča. I neka se On po ovom našem daru nas i spasi svoje sluge davši im svoje Kraljevstvo... Zato da bismo bili od njega posvećeni, neka Ona, Majka, dade svoga Mališana "našoj ljubavi, da u nas siđe nebeski blag0oslov dok ljubimo njegove noge."

Marija, nadvaldavši svoju zgranutost koje su uzbudile riječi Mudraca i sakrivši tugu mučnog prisječanja sa smiješkom ponudi Djetešce. Položi Ga na ruke najstarijeg koji ga poljubi, a Isus mu uzvrati milovanjem, zatim Ga pruži drugoj dvojici. Isus se smiješi i igra s lančićima i resama trojice i gleda znatiželjno otvoreni kovčežić pun žute tvari koja svjetluca i smiješi se gledajući kao sunce pravi dugu udarujući na brilijant koji je na poklopcu mire. Zatim trojica vraćaju Mariji Djetešce i ustasju. Ustaje također i Marija. Naizmjenično se naklone, nakon što je najmlađi dao naređenje slugi da izlazi. Trojica još malo govore. Ne mogu se odvojiti od ove kuće. Suze uzbuđenja su u očima. Napokon se upute prema izlazu, prate ih Marija i Josip.

Djetešce je htejlo sići, i dade ručicu najstarijem od trojice, i tako hoda... Za ruku ga drže Marija i Mudrac, koji se sagnuše da bi ga mogi voditi. Isusov je koračić još nesiguran korak djetešca i smiješi se udarajući nožicama po traku koji sunce čini na podu. Došavši do praga - trojica se opraštaju poklonivši se još jedanput i ljubeći nožice Isusove... Marija, sagnuta nad Melenim, uzima mu ručicu i vodi je da učini gestu blagoslova na glavi svakog pojedinog Maga. To je znak Tau - Križa povučen prstićima Isusovim, koje vodi Marja.

Zatim trojica silaze niz stepenice. Karavana je već tu spremna i čeka. Metalni ukrasi konja sjaje se na suncu što zapada. Narod je ispunio trg da vidi neobični prizor. Isus se smije udarajući ručicama. Mama ga je podigla i položila na široki ogradni zid koji omeđuje malu terasu i jednom ga rukomdrži uz svoje grudi da ne paden. Josip je sišao s trojkicom i poržava svakom nogostup dok uzlaze na konje i devu. Sada si sluge i gospodari svi na konjima. Dano je naređenje da se krene. Trojica se sagnu sve do vratova živina na posljednji pozdrav. Josip se nakloni. Marija također i ponovno vodi ručicu Isusovu u znak "Zbogom" kao i u znak blagoslova!

Rođenje Spasitelja u Betlehemu

2009-12-01T22:20:00.000-08:00

1. Josip i Marija traže konak u Betlehemu

Josip i Marija stižu u Betlehem. Josip reče:
"Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo! Sad ćeš se odmoriti. Izgledaš mi tako umorno..."
"Ne. Mislila sam... mislim..." Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu s blaženim smiješkom: "Mislim upravo da je vrijeme došlo..."
"Bože milosrđa! Što ćemo sad?"
"Nemoj se bojati, Josipe. Budi postojan. Vidiš li kako sam ja mirna?"
"Ali mnogo trpiš."
"Oh! Ne. Puna sam radosti. Radost tolika, tako jaka, tako lijepa, tako nezadrživa, d amoje srce udara jako, jako i kaže mi: 'On se rađa!On se rađa!' To kaže pri svakom otkucaju. To je moje Djetešce koje kuca na moje srce i govori: 'Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji.' Oh! koje radosti, Josipe moj!"
Ali Josip nije u radosti. Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak. S jednih vrata na druga... traži konak... Ništa... Sve zauzeto. Dođoše do gostionice. Puna je, čak i pod rustičnim trijemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.
Josip ostavlja Mariju na magarčiću unutar dvorišta i izlazi tražeći po drugim kućama. Vraća se obeshrabren. Nema nigdje ništa. Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo. Josip moli gostioničara... Zaklinje putnike. Oni su muževi i zdravi... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet. Neki imaju milosrđa... Ništa... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i, kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava. Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđenosti pokaže mu se na licu. Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo da ga umiri i reče: "Ne inzistiraj... Pođimo. Bog će providjeti."
Iziđoše i slijede zid gostionice... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu... Traže... Evo neke vrsti špilja, podruma, štala niska i vlažna. Najbolje su već zauzete. Josip je iznemogao. "Ehi! Galilejče!" povikne iza njega neki starac... "Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina. Možda još tu nema nikoga."
Požure se u tu 'jazbinu'. Zbilja je to jazbina... Među razvalinama nekakvog zdanja... u ruševini... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte deblima stabala jedva otesanima.
Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla, Josip izvuče gubu za paljenje i kresilo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage... Uđe... i pozdravi ga mukanje... " Dođi, Marijo. Prazna je. Tu je samo jedan vol"... Josip se smiješi... "Bolje nego ništa!"
Marija sjaše s magarčeta i uđe...
Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi kao stup... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren , prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom... Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana. Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.
Marija se približi volu. Hladno joj je. Ruke poststavi na njegov vrat da osjeti toplinu. Vol zamuče i pusti je da to čini. Izgleda da shvaća. Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol, i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno.... Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. Josip pronađe također i neko izprevrnuto vedro, sve zgnječeno... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića. Zatim se dokopa svežnja granja koje se nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo pročistiti i pomesti tlo. Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen... Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne... Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držući uz oganj.
Marija sjedi na klupici umorna, gled ai smiješi se... Evo ležaj je spreman... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu koja bi trebala biti vrata. Zaklon je vrlo relativan... Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: "Spavaj, sada. Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi. Ima tu na sreću, drva. Nadajmo se da će trajati i gorjeti. Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo."
Marija se poslušno ispruži. Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.
"Ali tebi... tebi će biti hladno."
"Ne, Marijo. Stojim uz vatru. Ti se nasotj odmoriti. Sutra će biti bolje."
Marija zatvori oči... ne inzistirajući. Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe...

2. Rođenje Sina Božjega

I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom... Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda... Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan. Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne... a potom klekne... Moli s blaženim smiješkom na licu... Moli otvorienim rukama, ne baš na križ, ali skoro, s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza. Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj molitvi... Duga je to molitva. Josip se trgne. Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tasmi... Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže, zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra... Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove ruševine. Siromašni Josip, kako je bio blizu vratiju - rupe kojoj je zastorom njegov ogrtač - mora da se smrznuo. Stavi ruke na plamen, izuje sandale te i noge stavi nad vatru. Tako se malo ugrijao. Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna, okrene se.. Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju. Ustane na noge i polako se približi ležaju.
"Marijo, ne spavaš?" pita. To je pita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovrila: "Molim."
"Je l' ti štogod treba?"
"Ne Josipe."
"Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš."
"Nasojat ću. Ali molitva me ne umara."
"Zbogom, Marijo."
"Zbogom, Josipe."
Marija ponovno zauzima svoj položaj. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao,baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj... i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju - ništa se drugo ne čuje.
Malo se mjesečina probija kroz pukotine stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se... sve više i više kako se mjesec pomoče na nebu... i napokon je dosegne... Evo je na glavi moliteljke. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! kako je lijepo ovdje! ... Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski ... Preobrazi je... Što vidi? ... Što čuje? ... Što osjeća? ... Samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća... Oko Nje svjetlost raste, raste, raste... Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači izsiromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje.
Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice... ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja je malo nježnja što se mogu vidjeti u vizijama Raja.... širi se sve više na stvari, haljine... pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u se onu koja može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla... Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu. I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna Božanska Svjetlost koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom - osvito, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu... kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka,... koji se proteže kao koprena.
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan---- izgelda svodom jedne kraljevske dvorane... Svaki kamen je komdaad srebra, svaka pukotina treptaj dragog kamenja, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. Jedan veliki zelenbać, obamro između dvijeu stijena, izgelda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju, kao dragocjeni luster od oniksa... Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću raspuštenih pramenova kose.
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra... Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom reljefa izbočina, a tlo... što je sada to? To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti. Izdignuća izgledaju svejtlosne ruže bačene na tlo za počast, udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica ... i iz nje izranja .... Majka!
Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom moglo se vidjeti Mariju s novorođenim Sinom na rukama. Malo Djetešce, rumenkasto i debeljuškasto, koje maše i tapka ručicama... debelim kao ružin pupoljak ...i nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže; koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu; koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda kao da nema kose, okruglu glavicuz koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca z anas.. tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi... tu Ranu... njegova Mama, bezgrešnim poljupcem.
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarc okrene glavu i zareve. Svjetlost ih je trgnula, oni su pozdravili svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.
Također i Josip, koji je - kaso u zanosu - molio tako intenzivno da je bio odvojen od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti. Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se. Vol koji je bio uspravljen ... na nogama... sakriva Mariju. Ali Ona zove: "Josipe, dođi!"
Josip priskoči. I kad vidi... zaustavi se, kao ošinut od poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest. Ali Marija je uporna: "Dođi, Josipe" .... upirući lijevom rukom prema sijenu, i držući desnom čvrsto na srcu Djeteešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta želje da priđe i straha pred nepoštovanjem.
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju blaženim plačem.
"Dođi, da prikažemo Ocu Isusa"... reče Marija.
I dok je Josip kleknuo, On uspravna na nogama između dvs debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: "Evo me. I ime Njegovo, o Bože, govrim Ti ovu riječ. Evo me da vršim volju tvoju. I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik. Evo tvojih slugu, Gospodine... Nek se vrši po nama, u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja - na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi!"
Zatim se Marija prigne i reče: "Uzmi, Josipe" i ponudi mu Djetešce.
"Ja?... Meni?... Oh, ne! Nisam dostojan!" Josip je skroz zbunjen poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: "Ti si toga dosita dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži Ga dok ja potražim haljinice."
Josip, crven kao purpur, pruža ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni... i kad ga već ima na rukama ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: "Oh! Gospodine! Bože moj!"...te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne...sjedne na tlo, svije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama pokrije , stopli, obrani od noćne studeni...Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštasju toplinu. I otiđe između vola i magarca i stoji leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi udubinu koja ima pobočne zidove... jednu sivu glavu s dugim ušima... i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.
Marija je otvorila kovčezić i iz njega izvadi platno i povoje... Otišla je k vatri i to stopila. Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. "Gdje ćemo ga sada smjestiti?" - pita.
Josip gleda uokolo, ... misli... "Počekaj" reče. "Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo sijeno - izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje... Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk i vol će ga svojim dahom malko zagrjati... Bolje vol... on je strpljiviji i mirniji..." I dade se na posao, dok Marja uspavljuje zibajući svoje Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.
Josip neštedimice podžiže vastru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukohvat osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi... Zatim, pošto gsa je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje ga tako da načini malu kolijevku.... "Spremno je" - reče. "Sada bi trebao jedna pokrivač, jer sijeno bopde, a i da se pokrije..."
"uzmi moj ogrtaač" reče Marija.
"Bit će ti hladno."
"Oh! Ne znači ništa! Pokrivač je odviše hrapav. Ogrtač je mekan i topao. Meni uopće nije hladno. Ali nek On ne trpi više!"
Josip uzme veliki plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala. Prvi krevet Spasiteljev je spreman.
A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno - jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim... Osta otkirveno samo okruglo lišce kao šaka čovječja... i Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kakosniva svoj prvi sanak, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač... i udijelila sanak slatkom Isusu.

3. Djevica Marija pokazala Apostolima mjesto Isusova rođenja

U proljeće druge godine Isusovog javnog djelovanja Apostoli i žene iz Isusove pratnje imali su prilike čuti od Djevice Marije svjedočanstvo o Isusovom rođenju.

Napustivši Betaniju pri prvom smješku zore Isus krene prema Betlehemu. S njim je njegova Majka, Marija Alfejeva i Marija Saloma... za njima su Apostoli, a pred njima mali Marcijan...Prelaze potok koji je s južne strane Betanije između dvaju brežuljaka koji se zelene od maslina i vinograda, s malim poljima koja se zlate od žita koje je pred žetvom. Dolina je svježa, a puteljak je dovoljno komotan.

Šimun Jonin požuri naprijed, dostigne grupu Isusovu i upita: "Ide li se ovuda za Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli nekim drugim putem..." "Istina je, odgovori Isus. Ali tada smo dolazili iz Jeruzalema. Ovdje je put kraći. Kod Rahelina groba, koji žene žele vidjeti, rastavit ćemo se kako ste ranije odlučili. Naći ćemo se ponovno zajedno u Betsuru gdje se moja Majka želi zadržati." "Da, tako smo bili rekli. Ali bilo bi tako lijepo kad bismo tamo bili svi. Majka na poseban način... jer, na kraju krajeva kraljica Betlehema i Špilje je ONA, i Ona baš zna dobro... sve. Čuti od Nje bilo bi nešto drugo, eto..." Isus se nasmiješi gledajući Šimuna koji tako ljupko provlači svoju želju. "Koja je to špilja?" pita Marcijan Apostola Petra. "To je špilja gdje se rodio Isus.!" "Oh! Krasno! I ja idem tamo!" "Bilo bi zbilja lijepo!" rekoše Marija Alfejeva i Saloma. "Onda ćemo tamo poći, Mama. Vodi nas Ti tamo. Danas si Ti Učiteljica , a Ja Dijete koje uči!" "Oh! Sine! Ne! Ti si uvijek Učitelj..." "Ne, Mama. Šimun Jonin je dobro rekao: ' Na betlehemskom tlu Ti si Kraljica' To je tvoj prvi dovrac. Marijo, iz korjena Davidova, vodi ovaj mali narod u svoje odaje...!

Prijeđu preko jednog isturenog brežuljka i dođoše tako na put kojiiz Jeruzalema vodi za Betlehem. Sve se zaustaviše kod kockastog Rahelina groba nad kojim se diže obla kupola. S poštovanjem se pomoliše. Djevica Marija progovori: 'Ovdje smo se bili zaustavili ja i Josip... Sve je isto kao i onda... Samo je drugo godišnje doba. Tada je bio hladni dan mjeseca Kasleva. Kišilo je... i ceste su bile glibave, zatim je zapuhao hladni vjetar i vjerojatno je u noći bilo mraza. Ceste su se stvrdnule, ali sve izbrazdane od kola i mnoštva poput mora punog lađa... i moj magarčić mnogo se namučio..." "A Ti ne, Mama moja?" "Oh! Ja sam imala Tebe!" i pogleda Ga tako blaženim smiješkom te nastavi: "Približavala se večer i Josip je bio vrlo zabrinut... Dizao se sve više i više oštri vjetar. Narod je žurio prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su bjesnjeli na moga magarčića koj je hodao tako polaagano, tražeći mjesto gdje će položiti svoja kkopita... Izgledalo je kao da zna da si Ti bio tu... i da si snivao posljednji sanak u koljevci moga krila. Bilo je hladno. Ali ja sam sva bila zažarena. Osjećala sam Te kako dolaziš... Dolaziš? Mogao bi mi reći: 'Tu sam bio, mama, već devet mjeseci...' Da. Ali sada je to bilo kao da si dolazio s Neba... Nebesa su se spuštala, spuštala se nada mnom, i ja sam gledala njihov sjaj... Gledala sam kako žari Božanstvo u svoj radosti nad Tvojim skorim rođenjem, i ti plamenovi me prožimahu, palili me, otcjepljivali me od svega.... Hladnoća,...vjetar,... mnoštov...ništa! Ja sam gledala Boga. Svatko malo, s naporom, uspijevala sam spuštati moj duh na zemlju i smiješila sam se Josipu koji se bojao hladnoće i napora za mene, i koji je prihvatio magarčića i vodio gaiz straha da se ne spotakne... i koji me pokrivao pokrivačem da se ne bi prehladila. Ali ništa se nije moglo dogoditi. Drmanje nisam osjećala. Činilo mi se da idem zvjezdanom stazom, između sjajnih oblaka, podržavana od Anđela... I smiješila sam se... Najprije Tebi... Gledala sam Te kroz ogradu tijela kako spavaš sa zatvorenim šačicama u svojoj posteljici od živih ruža, moj ljiljanov pupoljče!... Zatim sam se smiješila tako rastuženom taručniku, da bi ga ohrabrila. Zatim mnoštvu koje nije znalo da već diše u zori Spaasiteljevoj.

Zaustavili smo se kod Rahelinog groba da bi se za koji čas maharčić odmorio i da bismo pojeli malo kruha i maslina, našu siromašku hranu. Ali ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna. Bila sam nahranjena mojom radošću... Ponovno krenusmo na put... Dođite...Pokazat ću vam gdje smo susreli pastira. Ne bojrte se da ću pogriješiti. Ja ponovno živim taj trenutak i pronalazim svako mjesto jer vidim sve kroz veliku anđeosku svjetlost.... Možda su anđeoske čete nanovo ovdje, nevidljive tijelu, ali vidljive dušama sa svojim svjetlim sjajem, i sve se otkriva i sve je pokazano. Oni ne mogu pogriješiti, i oni me vode... na moju..l ali i na vašu radost. Evo: od ovog polja prema ovome došao je Ilija sa svojim ovcama,... zaustavili smo se dok je on pomuzao toplog, okrepljujućeg mlijeka, i davao svoje savjete Josipu... Dođite... dođite... Evo, evo staze posljednje doline pred Betlehem. Krenuli smo ovom, jer je glavna cesta, radi blizine grada, bila prekrcana ljudima i jahaćim živinama.

Evo Betlehema! Oh! Dragi! Draga zemljo mojih otaca koja mi dade prvi poljubac moga Sina!Ti si otvorena, dobra i mirisava kao kruh od kojeg ime imaš, da dadeš Istiniti Kruh svijetu koji umire od gladi! Ti si me prigrlila, ti...u kojoj osta materinska ljubav Rahelina, poput majke, sveta zemljo davidovskog Betlehema, prvi Hame Spasitelja, Zvijezde Jutarnje koja se rodi od Jakova da označi pravac prema Nebu čitavom Čovječaanstvu! Gledajte Ga kako je lijep u ovo proljeće! Ali također i onda, makar su polja i vinogradi bili ogoljeni, i onda je bio lijep! Lagani veo inja povratio je sjaj golim granama, i one su izgeldale posutedijamantima, kao da su bile prekrivene nedodirljivim rajskim velom. Iz svake kuće, pred neposrednu večeru, izlazio je dim, uzdižući se od stepenice do stepenice sve do ovog ruba, te je grad izgeldao pokriven velom. Sve je bilo čisto, smireno, u očekivanju. U očekivanju Tebe, Tebe, Sine! Zemlja je osjećala da dolaziš. Bili bi Te osjetili također i betlemićani, jer nisu zli, makar vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli primiti na konak. U poštenim i dobrim betlehemskim kućama naguraše se, arogantni kao i uvijek, gluhi i oholi... oni koji su takvi i sada,... i oni nisu mogli osjetiti Tebe. Koliko li samo farizeja, saduceja, herodovaca, književnika, esena nije bilo tu! Oh! Njihovo s a d a š n j e stanje otupjelosti dolazi još od o n d a š n j e tvrdoće srdaca. Zatvorili su srce za ljubav prema svojoj siromašnoj sestri one večeri... i ostali su, i o s t a j u u timinama. Odbili su Boga već tada, kad su od sebe odbili ljubav prema bližnjemu.

Dođite... idemo u Špilju. U grad je uzaludno ulaziti. Najvećih prijatelja mojega Djetešca nema više tamo. Dostatna je prijateljska Priroda, u svojim stijenama, u svojem potočiću, u svojim drvima za loženje vatre... Priroda koja je odjetila da dolazi njezin Gospodar. Evo dođite bez bojazni. Ide se ovuda... Evo tu ruševine Tvrđave Davidove. Oh! Draže mi više od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljeno stablo koje se kao nekim čudom lišilo tolikih grana da bsimo mi našli drva i da bismo mogli zapaliti vatru!"

Djevica Marija... brza...siđe prema Špilji, prijeđe mali potočić preko jedne kamene ploče koja služi kao most, potrči na prostor koji je pred ruševinama i padne na koljena na pragu špilje, sagnu se i poljub tlo. Slijede je svi ostali... Uzbuđeni su. Mali Marcijam koji je ne ostavlja ni trenutka, izgelda kao da sluša koju čarobnu priču i njegove crne oči piju riječi i kretnje Marijine ne gubeći ni jedne jedincate!

Marija ustade i uđe govoreći: Sve , sve kao i onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo dok sam ulazila. Tada, jedino tada, kad sam sjahala s magarčića, osjetila sam koliko sam bila umorna i smrznuta. Pozdravio nas je jedan vol.. otišla sam k njemu, da osjetim malo topline, da se smjestim u sjenu. Josip je ovdje, gdje sam sada, prostro sijeno i načinio mi ležaj, i osušio sijeno... za me kao i za Te, Sine na vatri zapaljenoj u onom uglu,... jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao brat i sestra izgubljeni u tami noći,pojedosmo svoj kruh i sir, zatim je on otišao tamo, da nahrani oganj, dignuvši sa sebe ogrtač da zatvori ulazni otvor. U stvari spustio se veo pred slavom Božjom koja je silazila s Nebesa, pred Tobom, moj Isuse..., a ja sam stajala na sijenu, u toplini sdviju životinja, omotana u svoj plašt i pokrvač od vune.

Dragi moj zaručniče! U onaj čas pun strepnje, u koji sam bila sama pred tajnom prvog materinstva, uvijek ispunjenog nepoznatim za jednu ženu... i za mene, u mojem jedinstvenom materinstvu, ispunjena također misterijem po kojem sam trebala vidjeti Sina Božjeg kako izranja iz smrtnog tijela... on, Josip biomi je kao majka, poput Anđela... moja okrepa.. utjeha.. tada..uvijek!

I zatim šutnja...tišina... i san koji obaviše Pravednika... da ne bi vidio ono što je za mene bio svagdašnji poljubac Božji. I za me, nakon prisutnosti ljudskih nježnosti, evo prekomjernih valava zanosa, koji su bujali iz Rajskog mora, i koji me uzdizahu iznova na svijetle uzvisine... uvijek sve više, noseći me gore, gore, sa sobom, u ocean svjetla, svjetal, radosti, mira, ljubavi, sve dok se ne nađoh uronjena u more Boga, u krilo Božje!... I glas sa zemlje još: 'Spavasš li, Marijo?' ... Oh tako dalek! To bi jeka, sjećanje sa zemlje! I tako slab, da se duša i ne trgnu, i ne znam kako odgovrih,... dok ulazim, ulazim još u ovaj ponor ognja, beskonačnog Blaženstva predsppoznaje Boga... do Njega, do Njega...!

Oh! ma jesi li Ti onaj koji si mi se te neoći rodio... ili sam to jas koja sam se rodila od Trojstvenih bljeskova?... Jesam li to ja što dadoh Tebe, ili si me Ti udahnuo da mi se dadneš?... Ne znam!

I zatim silazak... iz Kora u Kor, iz Zviježđa u Zviježđe, iz sloja u sloj... blagi, polagani, blaženi, mirni ka0o silazak cvijeta koji orao ponese visoko i zatim ga pusti da pada, i koji silazi polako, polako na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom na nebu dok se ponovno ne nađe na rodnoj grudi. Moj diademe: Ti! TI NA MOME SRCU! Sjedeći ovdje, nakon što sam Ti se klanjala na koljenima, ljubila sam Te. Napokon sam Te mogla ljubiti bez ograde tijela, i odavle sam krenula da Te ponesem ljubavi onoga koji je poput mene bio dostojan da Te ljubi među prvima. I ovdje, između ova dva rustična stupa, prikazala sam Te Ocu... ovdje si otpočinuo po prvi put na srcu Josipovu. A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te na rukama njihala dok je Josip sušio sjeno na vatri i držao ga zatim toplim stavljajući ga na svoje grudi, i zatim tamo, da Ti se obadvoje klanjamo, tako, tako sagnuti nad Tobom kao ja sada, da pijemo Tvoj duh, da gledamo do koje poništenja može dovesti LJubav, da ronimo suze koje se sigurno plaču na Nwebu zbog neiscrpne radosti radi gledanja Boga."

Marija, koja se odlazila i dolazila u svom prisjećanju, označujući mjesrta, zahvaćena ljubavlju, s bljeskom plača u plavim očima i smiješkom radosti na ustima, stvarno se sagnula nad svojim Isusom koji je sjedio na jednom velikm kamenu... dok se Ona prisjećala, poljubi Ga među kosom, plačući, klanjajući Mu se kao onda.

Marija je klekla uz svoga Sina i plače od uzbuđenja s glavom prislonjenom na Njegovim koljenima. Nitko se kroz neko vrijeme nije usudio govoriti. Više manje uzbuđeni - prisutni su pogledali unaokolo ... kao da bi između paučine i tamnih stijena nadali se vidjeti oslikani opisani pizor.

Marija su uspravi i reče: "Evo, izrekla sam neizrecivo jednostavnoi neizrecivo veliko ROĐENJE SINA MOGA ...Sa srcem žene, ne mudrošću učitelja. Drugoga što tu nema, jer to bijaše stvar najveća na zemlji, sakrita pod najobičnijom vanjštinom."

Bogorodica Marija i Sveti Josip na putu prema Betlehemu

2009-11-01T00:14:00.000-07:00

1. Naredba cara Augusta za popis pučanstva

U nazaretskoj kući Marija je u malenoj sobici gdje se obično zadržava. Sad Ona obrađuje svoje bijelo platno. Ostavlja posao da zapali svjetiljku, jer se spušta večer i Ona više ne vidi dobro u zelenkastom svjetlu što ulazi kroz pritvorena vrata prema vrtu. Zatvara vrata. Marija je sada već jako odebljala, ali još tako lijepa. Još su jooj uvijek brzi koraci i svaki joj čin otmjen. Nema ničega od one tromosti koja se opaža kod žene koja je blizu poroda. Promijenila se samo u licu.

Sada je "žena". Prije , za vrijeme Navještenja, bijaše djevojčica lišca vedra i nevina: lice nevinog djeteta. Kasnije, u Elizabetinoj kući, za vrijeme Ivanova rođenja, lice joj je bilo već profinjeno zrelijom millinom. Sad joj je lice vedro, ali ljupko veličanstveno lice žene koja je dosegla punu savršenost u majčinstvu.

Marija je, dakle, sada postala doista "žena", puna dostojanstva i ljupkosti. I njezin se smiješak primijenio u slatkoću i veličanstvo. Kako je lijepa!
Ulazi Josip. Čini se da se vraća iz mjesta, jer ulazi na kućna vrata a ne kroz vrata dadionice. Marija podiže glavu i smiješi mu se. I Josip se njoj smiješi. A čini se kao da to mučno čini kao onaj koji je zabrinut. Marija ga upitno gleda. Zatim ustaje da uzme ogrtač koji si Josip skida i složi ga i odloži na jednu škrinju.
Josip sjeda za stol. Nasloni lakat na sto i glavu na ruku, dok drugom sav zamišljen, izmjenično češlja i raščešljuje bradu.
"Imaš neku misao koja te muči?" pita Marija. "Mogu li te utješiti?"
"Ti me uvijek tješiš, Marijo. Ali ovaj put imam jednu veliku misao... Zbog tebe."

"Zbog mene, Josipe? A što?"
"Postavili su naredbu na vrata sinagoge. Naređuje se popis za sve Palestince. MOr as eići na popis u mjesto porijekla. Mi moramo ići u Betlehem..."
"Oh!" prekide ga Marija stavljajući jednu ruku na krilo.
"To te potreslo, zar ne? Teško je. Znam."
"Ne Josipe. Nije to. Mislim... mislim na Sveto Pismo: Rahela majka Benjaminova i žena Jakovljenva od koje će se roditi Zvijezda: Spasitelj. Rahela je sahranjena u Betlehemu o kojoj je rečeno: "I ti Betleheme Efrato, najmanji si među zemljama Judinim, ali iz tebe će izaći Vladar. Vladar koji je oberćan koljenu David0vu. On će se roditi ondje..."
"Vjeruješ li... vjeruješ li da je već vrijeme? Oh! Kako ćemo učiniti?" Josip je sasvim uplašen. Gleda Mariju sućutinim očima.
Ona to opazi i smiješi se. Sebi se smiješi, više nego njemu. To je smiješak koji kao da kaže: "on je čovjek, pravednik, ali čovjek. I gleda kao ččovjek. Misli kao čočvjek. Imaj sućuti s njime, dušo moja, i i vodi ga da gleda kao duh." Ali njezina je dobrota tjera da ga umiri. Ne daje nikakvih lažnih podataka, ali ga smiruje. "Ne znam, Josipe. Vrijeme je vrlo blizu. Ali zar to nr bi mogao Gospodin produljiti, da ti digne tu brigu? On sve može. Ne boj se!"
"Ali putovanje!... Tko zna koliko će ljudi putovati! Hioćemo li naći dobar stan? Hoćemo li se vratiti na vrijeme? I ako... ako moraš postati Majka ondje, kako ćemo učiniti? Nemamo kuće... ne poznajemo više nikoga..."
"Ne boj se. Sve će biti dobro. Bog ćini da i životinja što rađa nađe mejsto. Hoćeš li da On ne učini da se nađe mjesto za Njegova Mesiju? Mi se pouzdajemo u NJ. Zar ne? Uvijek se pouzdajemo j Njega. Što je veća kušnja više se pouzdajemo. Kao dovje djece stavimo svoju ruku u ruku Očevu. On nas vidi. Mi smo Mu se sasvim predali. Gledaj kako nas je vodio sve do sada s ljubavlju. I najbolji otac ne bi toga mogao učiniti s većom brigom. Mi smo njegova djeca i njegovi sluge. Izvršimo Njegovu volju. Ništa nam se zla ne može dogoditi. I ta je naredba Njegova volja. Pa što je Cezar? Instrument Božji. Otkad je Otac odlučio oprostiti čovjeku, preodredio je činjenice potrebne da se Isus rodi u Betlehemu. Taj najmanji grad Judin još nije postojao, a već je njegova slava bila određena. Da se ta njegva slava ostvari i da riječ Bošja ne bude opovrgnuta - a bila bi kad bi se Mesija drugdje rodio - evo ustaje jedan moćni, vrlo daleko odavde, koji je zavladao nad nama, i sada hoće upoznati podložmike, sada, dok je svijet u miru... Oh! kako je naš trud malen ako mislimo na ljepotu ovog trenutka mira? Misli, Josipe. Vrijeme u kojem nema vržnje na svijetu! Ali zar može biti sretnijeg časa, da ustane "Zvijezda" čije je svjetlo Božansko i čije je djelovanje Otkupljnje? O, ne boj se, Josipe. Ako su putovi nesigurni, i ako nam metež učini hod teškim, Anđeli će nas braniti i biti nas prsobran. Ne nama, nego njihovu Kralju. Ako ne nađemo azila, šator će nam biti njihova krila. Ništa nam se zla neće dogoditi. Ne može nam se dogoditi. Bog je s nama."

Josip je gleda i sluša blažen. Bore mu se na čelu poravnavaju, smiješak se vraća. Ustaje bez umora i muke. Smiješi se. "Ti, blagoslovljena, Sunce duha mojega! Blagoslovljena Ti, koja znaš sve gledati kroz Milost kojom si ispunjena! Ne gubimo onda vrijme. Treba što prije otputovati i ... da se što prije vratim, jer ovdje je sve pripravljeno za... za..."

"Za n a š e g a Sina, Josipe. T a k a v m o r a b i t i p r e d o č i m a s v i j e t a, m i s l i n a t o .... Otac je zaogrnuo tajnom ovaj njegov dolazak i mi joj ne smijemo podizati vela. On, Isus, to će učiniti, kad bude čas..."

Ljepota lica, pogleda, izražaja, glasa Marijina, kad kaže taj "Isus", neopisiva je. Već je u zanosu.

2. Marija i Josip na putu prema Betlehemu

Na glavnoj cesti iz Nazareta kolikog li mnoštva! Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama. Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno. Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travisom povijenom od zimskih vjetrova... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce kao da bi mu htjeli reći:"Dođi brzo, hladno je!" ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim... Pravi brežuljkasti kraj... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova.. Cestsa prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.

Marija je na jednom sivom magarčiću... sva ovijena u teški ogrtač. Sprijeda pred sedlom je jedno oruđe , a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.Josip hoda sa strane držeći uzdu... "Jesi sli umorna?"... pita češće.

Marija ga gleda smiješeći se i govori: "Ne"... Treći put nadodaje: "Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.""Oh! ja! Za me je ništa. Mislim... da sam mogao naći kojeg drugog magarca... da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigle... Ali baš ga nisam mogao naći... Svima je dada potrebna jahaća živina... Ali, hrabro! Skoro smo u Betlehemu... Preko ovog brda je Efrata."

Šute. Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnoj molitvi. Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se da ga ne vidi za ono... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira, bogotaša, siromaha...nego za ono što Ona samo vidi...

"Je li ti je hladno?" pita Josip, jer vjetar se diže.

"Ne, hvala."

Ali Josip kao da ne vjeruje. Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne, jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom preko ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj ruke budu tople pod njim i ogrtačem.

Susretnu jednog pasira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu. Josip se sagne da mu nešto kaže. Pastir potvrdi. Josip uzme magarčića i povuče ga za stadom na pašnjak. Pastir izvadi iz torber jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.

"Bog vas blagoslovio obojicu" reče Marija "Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote. Molit ću za tebe."

"Dolazite li iz daleka?"

"Iz Nazareta" odgovara Josip.

"A idete?"

"U Betlehem."

"Dugi put za ženu u takvom stanju. Je li ti to žena?"

"Moja žena."

"Imate li kod koga odsjesti?"

"Ne."

"Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli sa svih strana da se popišu ili da se drugamo otiđu popisati. Ne znam da li ćete naći konak. Poznaješ li mjesto?

"Ne mnogo...!

"E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju ( i pokaže na Mariju). Tražite gostionicu. Bit će puna. No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz. Ona je na jednom trgu - najvećem. Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. Ne možete pogriješiti. Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulazinim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice... prema polju. Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jweruzalem da unjih smjeste životinje kad ne nađu mjesta u gostionici. Štale, znate, u brdu: vlažne, hladne i bez vrata. Ali su uvijek neko sklonište, jer žena... ne može ostati na putu. Možda tu nađe moje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca. I neka vas Bog tamo doprati."

"I Bog neka ti poda radost"... odgovri Marija. Josip međutim odgovri: "Mir bio s tobom!"

Ponovno krenu cestom. S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gle gore i dolje, po glagim obroncima koji je okružuju.... rasijane kuće i kuće... To je Betlehem!

Prva muka Djevice Marije i Zaručnika Josipa

2009-10-03T02:46:00.000-07:00

PRVA MUKA DJEVICE MARIJE I ZARUČNIKA JOSIPA

1. Svejdočanstvo Blažene Djevice Marije:

I moj je Josip imao svoju muku. I ona je započela u Jeruzalemu, kad mu se pokazalo moje stanje. I ona je trajala danima, kao i za Isusa i za mene. I nje samo malo boljela u duhu. I jedino zbog svetosti Pravednika koji mi bijaše suprug, bila je suzdržaana na način koji je bio toliko dostojan i sakriven, da je kroz vjekove proša malo zapažena.

Oh! Naša prva Muka! Tko bi joj mogao izreći unutarnju i šutljivu žestinu? Tko bi mogao izreći moju bol, kad sam morala konstatirati da me Nebo još nije uslišilo, objavljujući Josipu otajstvo? Shvatila sam da mu je nepoznato , vidjevši da je prema meni obazriv kao i obično. Da je on znao da u sebi nosim Riječ Božju, on bi se bio klanjao Riječi zatvorenoj u mojem krilu činima štovanja koji pripadaju Bogu i koje on ne bi propustio učiniti kao što ni ja ne bih odbila da ih primim, ne za sebe, nego za Onoga koji bijaše u meni i koga sam ja nosila takokao što je Kovčeg Zavjetni nosio kameni zakonik i posude s manom.

Tko može izreći moju borbu proti malodušju što me htjede nadvladati da me uvjeri kako sam se uzalud ufala u Gospodina? Oh! vjerujem da je to bio bijes sotone! Osjećala sam kako se sumnja uzdizala iz mojih leđa i isspružila svoje ledene pandže da mi zarobi dušu i da me zaustavi u mojoj molitvi. Sumnja koja je tako opasna, za dušu smrtonosna, Smrtonosna jer je prvi činilac smrtonosne bolesti kojoj je ime 'očaj' i kojoj se čoevjek mora oduprijeti svom snagom, da ne propadne u duši kao i da ne izgubi Boga.

Tko može, savršeno istinski izraziti Josipovu bol, njegve misli, pometnju njegovih osjećaja? Kao maleni čamac zahvaćen jakom olujom on se nalazio u vrtlogu suprotnih ideja, u zbrci misli od kojih je jedan bila zagrižljivija i bolnija od drugee. Bijaše čovjek, naizgled, izdan od svoje supruge. Gledao je kako je njegov dobro ime i njegva čast uništeni pred svijetom, već je osjećao kako zbog toga na njega prstom pokazuju i kako ga mjesto sažaljuje, gledao je kako njegva ljubav i njegovo poštovanje prema meni padaju mrtvi pred očevidnošću jedne činjenice.

Ovdje sjaji njegva svetost još više negoli moja. I ja mu stoga pružam ovo svjedočanstvo s osjećajem supruge, jer hoću da ljubite moga Josipa, toga mudrog i razboritog, tog strpljivog i dobrog, koji nije odijeljen od otajstva Otkupljenja, nego je s njime čvrsto povezan, jer je zbog njega trpio i samog sebe zbog njega istrošio, spasivši za vas Spasitleja uz cijenu svoje žrtve i svoje svetosti. Da je bio manje svet, radio bi po ljudsku, prijavivši me kao preljubnicu da budem kamenovana i da sin moga grijeha pogine sa mnom. Da je bio manje svet, Bog mu ne bi dao svoje svjetlo za vođu u takvom iskušenju.

Ali Josip bijaše svet. Njegov čisti duh življaše u Bogu. Ljubav je u njemu bila zapaljena i jaka. I iz ljubavi spasio vam je Spasitelja time što me nije optužio pred strješinama, tako kao što je spremnom poslušnoću sve ostavivši, spasio Isusa u Egiptu. Kratki brojem, ali strašni po svojem intenzitetu, bijahu ona tri dana Josipove muke. I moje, te moje prve muke. Jer sam shvaćaala njegovo trpljenje, a nisam mu ga mogla olakšati ni na kakav način iz poslušnosti prema Božjoj odredbi koja mi bijaše rekla: 'Šuti!'

I kad stigavši u Nazaret, vidjeh, nakon kratkog pozdrava, kako odlazi poguren i kao ostario u kratko vrijeme, i kada nije dolazio k meni navečer kao što je uvijek običavao, kažem vam da mi je srce plakalo u najoštrijoj boli. Zatvorena u svojoj kući , sama u kući gdje me sve podsjećalo na Navještenje i na Utjelovljenje , i gdje me je sve podsjećalo na Josipa koji se sa mnom zaručio u neporočnom djevičanstvu, i sama se morala odupirati malodušnosti i podvalama sotoninim i nadati se, nadati, nadati. I moliti, moliti, moliti. I oprašteti, opraštati, opraštati sumnji Josipovoj, uznemirenosti pravedne srdžbe.

2. Marija se razjašnjuje s Josipom.

Marija u nazaretskom vrtiću prede u sjeni jabuke s vrlo gustim granama prepunih plodova koji su se već počeli crveniti i nalikuju mnogobrojnim dječjim obraščićima u svojem ružučastom i okruglom obliku.

Ali Marija podnipošto nije ružičastqa. Lijepa boja koja joj je u Hebronu oživjela obraze, iščezla je. Lice joj je blijedo kao slonokost, na kojoj se vide samo zaokružene usnce od blijedog korala. Ispod spuštenih vjeđa nalaze se dvije tamne sjene, a rubovi očiju natečeni su kao kod onog koji je plakao. Oči joj se ne vide jer stoji prignuta, predana svom poslu i još više nekoj svojoj misli koja je mora žalostiti. Uzdiše kao onaj koji ima bol u srcu. Sva je obučena u bijelo, u bijeli lan, jer je vrlo vruće, usprkos još netaknutoj svježini vijeća jer je jutro. Otkrivene je glave, i sunce, što se igra jabukovim lišćem, pokrenutim laganim vjetrom i prolazi iglicama svjetla sve do tamne zemlje gredica, stvara krugove svjetla na njezinoj plavoj glavi i tu je njezina kosa nalik na zlato dukata.

Od kuće ne dolazi nikakav šum, ni od susjednih mjesta. Čuje se samo žubor vode potočića što pri dnu vrta pada u jedno korito.

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i opbimna, ne uspjeva potpuno sakrti zaobljenost tijela.

Nađe se sučelice Josipu. Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: "U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što želiš reći? Dođi." Josip ulazi i zagvara vrata. Još ne govri. "Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?" "Tvoje oproštenje". Josip se sage kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi.

Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije. "Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ." Josip je gleda, dok su nejgove udubljene oči ispunjene dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim se kotrljeju licem na bradu. "Optosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam (vidi susret sa Anđelom u snu : Mt 1,19.24). Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjako sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjako sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samogasebe." "O, ne! Nisi uzmanjkao!" "Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti... Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. I sama sunja je uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio ... tri dana muka, oprosti mi, Marijo." "Namam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala." "Oh! da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posjedio na sljepoočnicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni svojem suprugi, svojoj slavi, i dopustiti da posumnjam u tebe?" Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ručicu na glavu i smješi se. Činise kao da ga odrješuje. I reče "Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zarto sam poslušala... Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stqaala... zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati, Ja sam Službenica Bospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama." Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu i prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih nježnih ružičastih prstiju. "Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer... " Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra. "Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo.... Dovršit ćemo vjenčanje.... Iduće sedmice. Je li tako dobro?" "Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica." "Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim... kad budem ovdje radit ćemo da pripravimo sve da primimo... Oh! kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti.... Nikada se neću moći usuditi dotaknuti ga!...." "Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću." "Ali ti si ti... Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih!..." "Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvojici jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaj sjajnija od Salamonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste, i naši će mu napori davati kruh... Oh! Josipe! Slušatg ćemo glas Božji kako nas zove 'oče i Majko'... Oh!" Marija plače od radosti. Tako sretan plač! I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj marijinog haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici.