Rođenje Spasitelja u Betlehemu

1. Josip i Marija traže konak u Betlehemu

Josip i Marija stižu u Betlehem. Josip reče:
"Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo! Sad ćeš se odmoriti. Izgledaš mi tako umorno..."
"Ne. Mislila sam... mislim..." Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu s blaženim smiješkom: "Mislim upravo da je vrijeme došlo..."
"Bože milosrđa! Što ćemo sad?"
"Nemoj se bojati, Josipe. Budi postojan. Vidiš li kako sam ja mirna?"
"Ali mnogo trpiš."
"Oh! Ne. Puna sam radosti. Radost tolika, tako jaka, tako lijepa, tako nezadrživa, d amoje srce udara jako, jako i kaže mi: 'On se rađa!On se rađa!' To kaže pri svakom otkucaju. To je moje Djetešce koje kuca na moje srce i govori: 'Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji.' Oh! koje radosti, Josipe moj!"
Ali Josip nije u radosti. Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak. S jednih vrata na druga... traži konak... Ništa... Sve zauzeto. Dođoše do gostionice. Puna je, čak i pod rustičnim trijemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.
Josip ostavlja Mariju na magarčiću unutar dvorišta i izlazi tražeći po drugim kućama. Vraća se obeshrabren. Nema nigdje ništa. Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo. Josip moli gostioničara... Zaklinje putnike. Oni su muževi i zdravi... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet. Neki imaju milosrđa... Ništa... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i, kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava. Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđenosti pokaže mu se na licu. Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo da ga umiri i reče: "Ne inzistiraj... Pođimo. Bog će providjeti."
Iziđoše i slijede zid gostionice... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu... Traže... Evo neke vrsti špilja, podruma, štala niska i vlažna. Najbolje su već zauzete. Josip je iznemogao. "Ehi! Galilejče!" povikne iza njega neki starac... "Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina. Možda još tu nema nikoga."
Požure se u tu 'jazbinu'. Zbilja je to jazbina... Među razvalinama nekakvog zdanja... u ruševini... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte deblima stabala jedva otesanima.
Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla, Josip izvuče gubu za paljenje i kresilo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage... Uđe... i pozdravi ga mukanje... " Dođi, Marijo. Prazna je. Tu je samo jedan vol"... Josip se smiješi... "Bolje nego ništa!"
Marija sjaše s magarčeta i uđe...
Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi kao stup... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren , prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom... Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana. Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.
Marija se približi volu. Hladno joj je. Ruke poststavi na njegov vrat da osjeti toplinu. Vol zamuče i pusti je da to čini. Izgleda da shvaća. Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol, i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno.... Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. Josip pronađe također i neko izprevrnuto vedro, sve zgnječeno... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića. Zatim se dokopa svežnja granja koje se nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo pročistiti i pomesti tlo. Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen... Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne... Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držući uz oganj.
Marija sjedi na klupici umorna, gled ai smiješi se... Evo ležaj je spreman... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu koja bi trebala biti vrata. Zaklon je vrlo relativan... Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: "Spavaj, sada. Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi. Ima tu na sreću, drva. Nadajmo se da će trajati i gorjeti. Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo."
Marija se poslušno ispruži. Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.
"Ali tebi... tebi će biti hladno."
"Ne, Marijo. Stojim uz vatru. Ti se nasotj odmoriti. Sutra će biti bolje."
Marija zatvori oči... ne inzistirajući. Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe...

2. Rođenje Sina Božjega

I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom... Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda... Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan. Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne... a potom klekne... Moli s blaženim smiješkom na licu... Moli otvorienim rukama, ne baš na križ, ali skoro, s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza. Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj molitvi... Duga je to molitva. Josip se trgne. Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tasmi... Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže, zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra... Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove ruševine. Siromašni Josip, kako je bio blizu vratiju - rupe kojoj je zastorom njegov ogrtač - mora da se smrznuo. Stavi ruke na plamen, izuje sandale te i noge stavi nad vatru. Tako se malo ugrijao. Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna, okrene se.. Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju. Ustane na noge i polako se približi ležaju.
"Marijo, ne spavaš?" pita. To je pita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovrila: "Molim."
"Je l' ti štogod treba?"
"Ne Josipe."
"Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš."
"Nasojat ću. Ali molitva me ne umara."
"Zbogom, Marijo."
"Zbogom, Josipe."
Marija ponovno zauzima svoj položaj. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao,baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj... i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju - ništa se drugo ne čuje.
Malo se mjesečina probija kroz pukotine stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se... sve više i više kako se mjesec pomoče na nebu... i napokon je dosegne... Evo je na glavi moliteljke. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! kako je lijepo ovdje! ... Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski ... Preobrazi je... Što vidi? ... Što čuje? ... Što osjeća? ... Samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća... Oko Nje svjetlost raste, raste, raste... Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači izsiromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje.
Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice... ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja je malo nježnja što se mogu vidjeti u vizijama Raja.... širi se sve više na stvari, haljine... pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u se onu koja može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla... Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu. I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna Božanska Svjetlost koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom - osvito, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu... kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka,... koji se proteže kao koprena.
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan---- izgelda svodom jedne kraljevske dvorane... Svaki kamen je komdaad srebra, svaka pukotina treptaj dragog kamenja, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. Jedan veliki zelenbać, obamro između dvijeu stijena, izgelda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju, kao dragocjeni luster od oniksa... Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću raspuštenih pramenova kose.
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra... Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom reljefa izbočina, a tlo... što je sada to? To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti. Izdignuća izgledaju svejtlosne ruže bačene na tlo za počast, udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica ... i iz nje izranja .... Majka!
Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom moglo se vidjeti Mariju s novorođenim Sinom na rukama. Malo Djetešce, rumenkasto i debeljuškasto, koje maše i tapka ručicama... debelim kao ružin pupoljak ...i nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže; koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu; koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda kao da nema kose, okruglu glavicuz koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca z anas.. tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi... tu Ranu... njegova Mama, bezgrešnim poljupcem.
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarc okrene glavu i zareve. Svjetlost ih je trgnula, oni su pozdravili svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.
Također i Josip, koji je - kaso u zanosu - molio tako intenzivno da je bio odvojen od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti. Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se. Vol koji je bio uspravljen ... na nogama... sakriva Mariju. Ali Ona zove: "Josipe, dođi!"
Josip priskoči. I kad vidi... zaustavi se, kao ošinut od poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest. Ali Marija je uporna: "Dođi, Josipe" .... upirući lijevom rukom prema sijenu, i držući desnom čvrsto na srcu Djeteešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta želje da priđe i straha pred nepoštovanjem.
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju blaženim plačem.
"Dođi, da prikažemo Ocu Isusa"... reče Marija.
I dok je Josip kleknuo, On uspravna na nogama između dvs debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: "Evo me. I ime Njegovo, o Bože, govrim Ti ovu riječ. Evo me da vršim volju tvoju. I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik. Evo tvojih slugu, Gospodine... Nek se vrši po nama, u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja - na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi!"
Zatim se Marija prigne i reče: "Uzmi, Josipe" i ponudi mu Djetešce.
"Ja?... Meni?... Oh, ne! Nisam dostojan!" Josip je skroz zbunjen poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: "Ti si toga dosita dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži Ga dok ja potražim haljinice."
Josip, crven kao purpur, pruža ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni... i kad ga već ima na rukama ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: "Oh! Gospodine! Bože moj!"...te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne...sjedne na tlo, svije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama pokrije , stopli, obrani od noćne studeni...Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštasju toplinu. I otiđe između vola i magarca i stoji leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi udubinu koja ima pobočne zidove... jednu sivu glavu s dugim ušima... i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.
Marija je otvorila kovčezić i iz njega izvadi platno i povoje... Otišla je k vatri i to stopila. Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. "Gdje ćemo ga sada smjestiti?" - pita.
Josip gleda uokolo, ... misli... "Počekaj" reče. "Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo sijeno - izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje... Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk i vol će ga svojim dahom malko zagrjati... Bolje vol... on je strpljiviji i mirniji..." I dade se na posao, dok Marja uspavljuje zibajući svoje Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.
Josip neštedimice podžiže vastru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukohvat osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi... Zatim, pošto gsa je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje ga tako da načini malu kolijevku.... "Spremno je" - reče. "Sada bi trebao jedna pokrivač, jer sijeno bopde, a i da se pokrije..."
"uzmi moj ogrtaač" reče Marija.
"Bit će ti hladno."
"Oh! Ne znači ništa! Pokrivač je odviše hrapav. Ogrtač je mekan i topao. Meni uopće nije hladno. Ali nek On ne trpi više!"
Josip uzme veliki plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala. Prvi krevet Spasiteljev je spreman.
A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno - jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim... Osta otkirveno samo okruglo lišce kao šaka čovječja... i Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kakosniva svoj prvi sanak, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač... i udijelila sanak slatkom Isusu.

3. Djevica Marija pokazala Apostolima mjesto Isusova rođenja

U proljeće druge godine Isusovog javnog djelovanja Apostoli i žene iz Isusove pratnje imali su prilike čuti od Djevice Marije svjedočanstvo o Isusovom rođenju.

Napustivši Betaniju pri prvom smješku zore Isus krene prema Betlehemu. S njim je njegova Majka, Marija Alfejeva i Marija Saloma... za njima su Apostoli, a pred njima mali Marcijan...Prelaze potok koji je s južne strane Betanije između dvaju brežuljaka koji se zelene od maslina i vinograda, s malim poljima koja se zlate od žita koje je pred žetvom. Dolina je svježa, a puteljak je dovoljno komotan.

Šimun Jonin požuri naprijed, dostigne grupu Isusovu i upita: "Ide li se ovuda za Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli nekim drugim putem..." "Istina je, odgovori Isus. Ali tada smo dolazili iz Jeruzalema. Ovdje je put kraći. Kod Rahelina groba, koji žene žele vidjeti, rastavit ćemo se kako ste ranije odlučili. Naći ćemo se ponovno zajedno u Betsuru gdje se moja Majka želi zadržati." "Da, tako smo bili rekli. Ali bilo bi tako lijepo kad bismo tamo bili svi. Majka na poseban način... jer, na kraju krajeva kraljica Betlehema i Špilje je ONA, i Ona baš zna dobro... sve. Čuti od Nje bilo bi nešto drugo, eto..." Isus se nasmiješi gledajući Šimuna koji tako ljupko provlači svoju želju. "Koja je to špilja?" pita Marcijan Apostola Petra. "To je špilja gdje se rodio Isus.!" "Oh! Krasno! I ja idem tamo!" "Bilo bi zbilja lijepo!" rekoše Marija Alfejeva i Saloma. "Onda ćemo tamo poći, Mama. Vodi nas Ti tamo. Danas si Ti Učiteljica , a Ja Dijete koje uči!" "Oh! Sine! Ne! Ti si uvijek Učitelj..." "Ne, Mama. Šimun Jonin je dobro rekao: ' Na betlehemskom tlu Ti si Kraljica' To je tvoj prvi dovrac. Marijo, iz korjena Davidova, vodi ovaj mali narod u svoje odaje...!

Prijeđu preko jednog isturenog brežuljka i dođoše tako na put kojiiz Jeruzalema vodi za Betlehem. Sve se zaustaviše kod kockastog Rahelina groba nad kojim se diže obla kupola. S poštovanjem se pomoliše. Djevica Marija progovori: 'Ovdje smo se bili zaustavili ja i Josip... Sve je isto kao i onda... Samo je drugo godišnje doba. Tada je bio hladni dan mjeseca Kasleva. Kišilo je... i ceste su bile glibave, zatim je zapuhao hladni vjetar i vjerojatno je u noći bilo mraza. Ceste su se stvrdnule, ali sve izbrazdane od kola i mnoštva poput mora punog lađa... i moj magarčić mnogo se namučio..." "A Ti ne, Mama moja?" "Oh! Ja sam imala Tebe!" i pogleda Ga tako blaženim smiješkom te nastavi: "Približavala se večer i Josip je bio vrlo zabrinut... Dizao se sve više i više oštri vjetar. Narod je žurio prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su bjesnjeli na moga magarčića koj je hodao tako polaagano, tražeći mjesto gdje će položiti svoja kkopita... Izgledalo je kao da zna da si Ti bio tu... i da si snivao posljednji sanak u koljevci moga krila. Bilo je hladno. Ali ja sam sva bila zažarena. Osjećala sam Te kako dolaziš... Dolaziš? Mogao bi mi reći: 'Tu sam bio, mama, već devet mjeseci...' Da. Ali sada je to bilo kao da si dolazio s Neba... Nebesa su se spuštala, spuštala se nada mnom, i ja sam gledala njihov sjaj... Gledala sam kako žari Božanstvo u svoj radosti nad Tvojim skorim rođenjem, i ti plamenovi me prožimahu, palili me, otcjepljivali me od svega.... Hladnoća,...vjetar,... mnoštov...ništa! Ja sam gledala Boga. Svatko malo, s naporom, uspijevala sam spuštati moj duh na zemlju i smiješila sam se Josipu koji se bojao hladnoće i napora za mene, i koji je prihvatio magarčića i vodio gaiz straha da se ne spotakne... i koji me pokrivao pokrivačem da se ne bi prehladila. Ali ništa se nije moglo dogoditi. Drmanje nisam osjećala. Činilo mi se da idem zvjezdanom stazom, između sjajnih oblaka, podržavana od Anđela... I smiješila sam se... Najprije Tebi... Gledala sam Te kroz ogradu tijela kako spavaš sa zatvorenim šačicama u svojoj posteljici od živih ruža, moj ljiljanov pupoljče!... Zatim sam se smiješila tako rastuženom taručniku, da bi ga ohrabrila. Zatim mnoštvu koje nije znalo da već diše u zori Spaasiteljevoj.

Zaustavili smo se kod Rahelinog groba da bi se za koji čas maharčić odmorio i da bismo pojeli malo kruha i maslina, našu siromašku hranu. Ali ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna. Bila sam nahranjena mojom radošću... Ponovno krenusmo na put... Dođite...Pokazat ću vam gdje smo susreli pastira. Ne bojrte se da ću pogriješiti. Ja ponovno živim taj trenutak i pronalazim svako mjesto jer vidim sve kroz veliku anđeosku svjetlost.... Možda su anđeoske čete nanovo ovdje, nevidljive tijelu, ali vidljive dušama sa svojim svjetlim sjajem, i sve se otkriva i sve je pokazano. Oni ne mogu pogriješiti, i oni me vode... na moju..l ali i na vašu radost. Evo: od ovog polja prema ovome došao je Ilija sa svojim ovcama,... zaustavili smo se dok je on pomuzao toplog, okrepljujućeg mlijeka, i davao svoje savjete Josipu... Dođite... dođite... Evo, evo staze posljednje doline pred Betlehem. Krenuli smo ovom, jer je glavna cesta, radi blizine grada, bila prekrcana ljudima i jahaćim živinama.

Evo Betlehema! Oh! Dragi! Draga zemljo mojih otaca koja mi dade prvi poljubac moga Sina!Ti si otvorena, dobra i mirisava kao kruh od kojeg ime imaš, da dadeš Istiniti Kruh svijetu koji umire od gladi! Ti si me prigrlila, ti...u kojoj osta materinska ljubav Rahelina, poput majke, sveta zemljo davidovskog Betlehema, prvi Hame Spasitelja, Zvijezde Jutarnje koja se rodi od Jakova da označi pravac prema Nebu čitavom Čovječaanstvu! Gledajte Ga kako je lijep u ovo proljeće! Ali također i onda, makar su polja i vinogradi bili ogoljeni, i onda je bio lijep! Lagani veo inja povratio je sjaj golim granama, i one su izgeldale posutedijamantima, kao da su bile prekrivene nedodirljivim rajskim velom. Iz svake kuće, pred neposrednu večeru, izlazio je dim, uzdižući se od stepenice do stepenice sve do ovog ruba, te je grad izgeldao pokriven velom. Sve je bilo čisto, smireno, u očekivanju. U očekivanju Tebe, Tebe, Sine! Zemlja je osjećala da dolaziš. Bili bi Te osjetili također i betlemićani, jer nisu zli, makar vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli primiti na konak. U poštenim i dobrim betlehemskim kućama naguraše se, arogantni kao i uvijek, gluhi i oholi... oni koji su takvi i sada,... i oni nisu mogli osjetiti Tebe. Koliko li samo farizeja, saduceja, herodovaca, književnika, esena nije bilo tu! Oh! Njihovo s a d a š n j e stanje otupjelosti dolazi još od o n d a š n j e tvrdoće srdaca. Zatvorili su srce za ljubav prema svojoj siromašnoj sestri one večeri... i ostali su, i o s t a j u u timinama. Odbili su Boga već tada, kad su od sebe odbili ljubav prema bližnjemu.

Dođite... idemo u Špilju. U grad je uzaludno ulaziti. Najvećih prijatelja mojega Djetešca nema više tamo. Dostatna je prijateljska Priroda, u svojim stijenama, u svojem potočiću, u svojim drvima za loženje vatre... Priroda koja je odjetila da dolazi njezin Gospodar. Evo dođite bez bojazni. Ide se ovuda... Evo tu ruševine Tvrđave Davidove. Oh! Draže mi više od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljeno stablo koje se kao nekim čudom lišilo tolikih grana da bsimo mi našli drva i da bismo mogli zapaliti vatru!"

Djevica Marija... brza...siđe prema Špilji, prijeđe mali potočić preko jedne kamene ploče koja služi kao most, potrči na prostor koji je pred ruševinama i padne na koljena na pragu špilje, sagnu se i poljub tlo. Slijede je svi ostali... Uzbuđeni su. Mali Marcijam koji je ne ostavlja ni trenutka, izgelda kao da sluša koju čarobnu priču i njegove crne oči piju riječi i kretnje Marijine ne gubeći ni jedne jedincate!

Marija ustade i uđe govoreći: Sve , sve kao i onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo dok sam ulazila. Tada, jedino tada, kad sam sjahala s magarčića, osjetila sam koliko sam bila umorna i smrznuta. Pozdravio nas je jedan vol.. otišla sam k njemu, da osjetim malo topline, da se smjestim u sjenu. Josip je ovdje, gdje sam sada, prostro sijeno i načinio mi ležaj, i osušio sijeno... za me kao i za Te, Sine na vatri zapaljenoj u onom uglu,... jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao brat i sestra izgubljeni u tami noći,pojedosmo svoj kruh i sir, zatim je on otišao tamo, da nahrani oganj, dignuvši sa sebe ogrtač da zatvori ulazni otvor. U stvari spustio se veo pred slavom Božjom koja je silazila s Nebesa, pred Tobom, moj Isuse..., a ja sam stajala na sijenu, u toplini sdviju životinja, omotana u svoj plašt i pokrvač od vune.

Dragi moj zaručniče! U onaj čas pun strepnje, u koji sam bila sama pred tajnom prvog materinstva, uvijek ispunjenog nepoznatim za jednu ženu... i za mene, u mojem jedinstvenom materinstvu, ispunjena također misterijem po kojem sam trebala vidjeti Sina Božjeg kako izranja iz smrtnog tijela... on, Josip biomi je kao majka, poput Anđela... moja okrepa.. utjeha.. tada..uvijek!

I zatim šutnja...tišina... i san koji obaviše Pravednika... da ne bi vidio ono što je za mene bio svagdašnji poljubac Božji. I za me, nakon prisutnosti ljudskih nježnosti, evo prekomjernih valava zanosa, koji su bujali iz Rajskog mora, i koji me uzdizahu iznova na svijetle uzvisine... uvijek sve više, noseći me gore, gore, sa sobom, u ocean svjetla, svjetal, radosti, mira, ljubavi, sve dok se ne nađoh uronjena u more Boga, u krilo Božje!... I glas sa zemlje još: 'Spavasš li, Marijo?' ... Oh tako dalek! To bi jeka, sjećanje sa zemlje! I tako slab, da se duša i ne trgnu, i ne znam kako odgovrih,... dok ulazim, ulazim još u ovaj ponor ognja, beskonačnog Blaženstva predsppoznaje Boga... do Njega, do Njega...!

Oh! ma jesi li Ti onaj koji si mi se te neoći rodio... ili sam to jas koja sam se rodila od Trojstvenih bljeskova?... Jesam li to ja što dadoh Tebe, ili si me Ti udahnuo da mi se dadneš?... Ne znam!

I zatim silazak... iz Kora u Kor, iz Zviježđa u Zviježđe, iz sloja u sloj... blagi, polagani, blaženi, mirni ka0o silazak cvijeta koji orao ponese visoko i zatim ga pusti da pada, i koji silazi polako, polako na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom na nebu dok se ponovno ne nađe na rodnoj grudi. Moj diademe: Ti! TI NA MOME SRCU! Sjedeći ovdje, nakon što sam Ti se klanjala na koljenima, ljubila sam Te. Napokon sam Te mogla ljubiti bez ograde tijela, i odavle sam krenula da Te ponesem ljubavi onoga koji je poput mene bio dostojan da Te ljubi među prvima. I ovdje, između ova dva rustična stupa, prikazala sam Te Ocu... ovdje si otpočinuo po prvi put na srcu Josipovu. A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te na rukama njihala dok je Josip sušio sjeno na vatri i držao ga zatim toplim stavljajući ga na svoje grudi, i zatim tamo, da Ti se obadvoje klanjamo, tako, tako sagnuti nad Tobom kao ja sada, da pijemo Tvoj duh, da gledamo do koje poništenja može dovesti LJubav, da ronimo suze koje se sigurno plaču na Nwebu zbog neiscrpne radosti radi gledanja Boga."

Marija, koja se odlazila i dolazila u svom prisjećanju, označujući mjesrta, zahvaćena ljubavlju, s bljeskom plača u plavim očima i smiješkom radosti na ustima, stvarno se sagnula nad svojim Isusom koji je sjedio na jednom velikm kamenu... dok se Ona prisjećala, poljubi Ga među kosom, plačući, klanjajući Mu se kao onda.

Marija je klekla uz svoga Sina i plače od uzbuđenja s glavom prislonjenom na Njegovim koljenima. Nitko se kroz neko vrijeme nije usudio govoriti. Više manje uzbuđeni - prisutni su pogledali unaokolo ... kao da bi između paučine i tamnih stijena nadali se vidjeti oslikani opisani pizor.

Marija su uspravi i reče: "Evo, izrekla sam neizrecivo jednostavnoi neizrecivo veliko ROĐENJE SINA MOGA ...Sa srcem žene, ne mudrošću učitelja. Drugoga što tu nema, jer to bijaše stvar najveća na zemlji, sakrita pod najobičnijom vanjštinom."

Bogorodica Marija i Sveti Josip na putu prema Betlehemu

1. Naredba cara Augusta za popis pučanstva

U nazaretskoj kući Marija je u malenoj sobici gdje se obično zadržava. Sad Ona obrađuje svoje bijelo platno. Ostavlja posao da zapali svjetiljku, jer se spušta večer i Ona više ne vidi dobro u zelenkastom svjetlu što ulazi kroz pritvorena vrata prema vrtu. Zatvara vrata. Marija je sada već jako odebljala, ali još tako lijepa. Još su jooj uvijek brzi koraci i svaki joj čin otmjen. Nema ničega od one tromosti koja se opaža kod žene koja je blizu poroda. Promijenila se samo u licu.

Sada je "žena". Prije , za vrijeme Navještenja, bijaše djevojčica lišca vedra i nevina: lice nevinog djeteta. Kasnije, u Elizabetinoj kući, za vrijeme Ivanova rođenja, lice joj je bilo već profinjeno zrelijom millinom. Sad joj je lice vedro, ali ljupko veličanstveno lice žene koja je dosegla punu savršenost u majčinstvu.

Marija je, dakle, sada postala doista "žena", puna dostojanstva i ljupkosti. I njezin se smiješak primijenio u slatkoću i veličanstvo. Kako je lijepa!
Ulazi Josip. Čini se da se vraća iz mjesta, jer ulazi na kućna vrata a ne kroz vrata dadionice. Marija podiže glavu i smiješi mu se. I Josip se njoj smiješi. A čini se kao da to mučno čini kao onaj koji je zabrinut. Marija ga upitno gleda. Zatim ustaje da uzme ogrtač koji si Josip skida i složi ga i odloži na jednu škrinju.
Josip sjeda za stol. Nasloni lakat na sto i glavu na ruku, dok drugom sav zamišljen, izmjenično češlja i raščešljuje bradu.
"Imaš neku misao koja te muči?" pita Marija. "Mogu li te utješiti?"
"Ti me uvijek tješiš, Marijo. Ali ovaj put imam jednu veliku misao... Zbog tebe."

"Zbog mene, Josipe? A što?"
"Postavili su naredbu na vrata sinagoge. Naređuje se popis za sve Palestince. MOr as eići na popis u mjesto porijekla. Mi moramo ići u Betlehem..."
"Oh!" prekide ga Marija stavljajući jednu ruku na krilo.
"To te potreslo, zar ne? Teško je. Znam."
"Ne Josipe. Nije to. Mislim... mislim na Sveto Pismo: Rahela majka Benjaminova i žena Jakovljenva od koje će se roditi Zvijezda: Spasitelj. Rahela je sahranjena u Betlehemu o kojoj je rečeno: "I ti Betleheme Efrato, najmanji si među zemljama Judinim, ali iz tebe će izaći Vladar. Vladar koji je oberćan koljenu David0vu. On će se roditi ondje..."
"Vjeruješ li... vjeruješ li da je već vrijeme? Oh! Kako ćemo učiniti?" Josip je sasvim uplašen. Gleda Mariju sućutinim očima.
Ona to opazi i smiješi se. Sebi se smiješi, više nego njemu. To je smiješak koji kao da kaže: "on je čovjek, pravednik, ali čovjek. I gleda kao ččovjek. Misli kao čočvjek. Imaj sućuti s njime, dušo moja, i i vodi ga da gleda kao duh." Ali njezina je dobrota tjera da ga umiri. Ne daje nikakvih lažnih podataka, ali ga smiruje. "Ne znam, Josipe. Vrijeme je vrlo blizu. Ali zar to nr bi mogao Gospodin produljiti, da ti digne tu brigu? On sve može. Ne boj se!"
"Ali putovanje!... Tko zna koliko će ljudi putovati! Hioćemo li naći dobar stan? Hoćemo li se vratiti na vrijeme? I ako... ako moraš postati Majka ondje, kako ćemo učiniti? Nemamo kuće... ne poznajemo više nikoga..."
"Ne boj se. Sve će biti dobro. Bog ćini da i životinja što rađa nađe mejsto. Hoćeš li da On ne učini da se nađe mjesto za Njegova Mesiju? Mi se pouzdajemo u NJ. Zar ne? Uvijek se pouzdajemo j Njega. Što je veća kušnja više se pouzdajemo. Kao dovje djece stavimo svoju ruku u ruku Očevu. On nas vidi. Mi smo Mu se sasvim predali. Gledaj kako nas je vodio sve do sada s ljubavlju. I najbolji otac ne bi toga mogao učiniti s većom brigom. Mi smo njegova djeca i njegovi sluge. Izvršimo Njegovu volju. Ništa nam se zla ne može dogoditi. I ta je naredba Njegova volja. Pa što je Cezar? Instrument Božji. Otkad je Otac odlučio oprostiti čovjeku, preodredio je činjenice potrebne da se Isus rodi u Betlehemu. Taj najmanji grad Judin još nije postojao, a već je njegova slava bila određena. Da se ta njegva slava ostvari i da riječ Bošja ne bude opovrgnuta - a bila bi kad bi se Mesija drugdje rodio - evo ustaje jedan moćni, vrlo daleko odavde, koji je zavladao nad nama, i sada hoće upoznati podložmike, sada, dok je svijet u miru... Oh! kako je naš trud malen ako mislimo na ljepotu ovog trenutka mira? Misli, Josipe. Vrijeme u kojem nema vržnje na svijetu! Ali zar može biti sretnijeg časa, da ustane "Zvijezda" čije je svjetlo Božansko i čije je djelovanje Otkupljnje? O, ne boj se, Josipe. Ako su putovi nesigurni, i ako nam metež učini hod teškim, Anđeli će nas braniti i biti nas prsobran. Ne nama, nego njihovu Kralju. Ako ne nađemo azila, šator će nam biti njihova krila. Ništa nam se zla neće dogoditi. Ne može nam se dogoditi. Bog je s nama."

Josip je gleda i sluša blažen. Bore mu se na čelu poravnavaju, smiješak se vraća. Ustaje bez umora i muke. Smiješi se. "Ti, blagoslovljena, Sunce duha mojega! Blagoslovljena Ti, koja znaš sve gledati kroz Milost kojom si ispunjena! Ne gubimo onda vrijme. Treba što prije otputovati i ... da se što prije vratim, jer ovdje je sve pripravljeno za... za..."

"Za n a š e g a Sina, Josipe. T a k a v m o r a b i t i p r e d o č i m a s v i j e t a, m i s l i n a t o .... Otac je zaogrnuo tajnom ovaj njegov dolazak i mi joj ne smijemo podizati vela. On, Isus, to će učiniti, kad bude čas..."

Ljepota lica, pogleda, izražaja, glasa Marijina, kad kaže taj "Isus", neopisiva je. Već je u zanosu.

2. Marija i Josip na putu prema Betlehemu

Na glavnoj cesti iz Nazareta kolikog li mnoštva! Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama. Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno. Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travisom povijenom od zimskih vjetrova... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce kao da bi mu htjeli reći:"Dođi brzo, hladno je!" ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim... Pravi brežuljkasti kraj... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova.. Cestsa prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.

Marija je na jednom sivom magarčiću... sva ovijena u teški ogrtač. Sprijeda pred sedlom je jedno oruđe , a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.Josip hoda sa strane držeći uzdu... "Jesi sli umorna?"... pita češće.

Marija ga gleda smiješeći se i govori: "Ne"... Treći put nadodaje: "Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.""Oh! ja! Za me je ništa. Mislim... da sam mogao naći kojeg drugog magarca... da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigle... Ali baš ga nisam mogao naći... Svima je dada potrebna jahaća živina... Ali, hrabro! Skoro smo u Betlehemu... Preko ovog brda je Efrata."

Šute. Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnoj molitvi. Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se da ga ne vidi za ono... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira, bogotaša, siromaha...nego za ono što Ona samo vidi...

"Je li ti je hladno?" pita Josip, jer vjetar se diže.

"Ne, hvala."

Ali Josip kao da ne vjeruje. Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne, jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom preko ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj ruke budu tople pod njim i ogrtačem.

Susretnu jednog pasira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu. Josip se sagne da mu nešto kaže. Pastir potvrdi. Josip uzme magarčića i povuče ga za stadom na pašnjak. Pastir izvadi iz torber jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.

"Bog vas blagoslovio obojicu" reče Marija "Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote. Molit ću za tebe."

"Dolazite li iz daleka?"

"Iz Nazareta" odgovara Josip.

"A idete?"

"U Betlehem."

"Dugi put za ženu u takvom stanju. Je li ti to žena?"

"Moja žena."

"Imate li kod koga odsjesti?"

"Ne."

"Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli sa svih strana da se popišu ili da se drugamo otiđu popisati. Ne znam da li ćete naći konak. Poznaješ li mjesto?

"Ne mnogo...!

"E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju ( i pokaže na Mariju). Tražite gostionicu. Bit će puna. No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz. Ona je na jednom trgu - najvećem. Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. Ne možete pogriješiti. Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulazinim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice... prema polju. Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jweruzalem da unjih smjeste životinje kad ne nađu mjesta u gostionici. Štale, znate, u brdu: vlažne, hladne i bez vrata. Ali su uvijek neko sklonište, jer žena... ne može ostati na putu. Možda tu nađe moje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca. I neka vas Bog tamo doprati."

"I Bog neka ti poda radost"... odgovri Marija. Josip međutim odgovri: "Mir bio s tobom!"

Ponovno krenu cestom. S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gle gore i dolje, po glagim obroncima koji je okružuju.... rasijane kuće i kuće... To je Betlehem!

Prva muka Djevice Marije i Zaručnika Josipa

PRVA MUKA DJEVICE MARIJE I ZARUČNIKA JOSIPA

1. Svejdočanstvo Blažene Djevice Marije:

I moj je Josip imao svoju muku. I ona je započela u Jeruzalemu, kad mu se pokazalo moje stanje. I ona je trajala danima, kao i za Isusa i za mene. I nje samo malo boljela u duhu. I jedino zbog svetosti Pravednika koji mi bijaše suprug, bila je suzdržaana na način koji je bio toliko dostojan i sakriven, da je kroz vjekove proša malo zapažena.

Oh! Naša prva Muka! Tko bi joj mogao izreći unutarnju i šutljivu žestinu? Tko bi mogao izreći moju bol, kad sam morala konstatirati da me Nebo još nije uslišilo, objavljujući Josipu otajstvo? Shvatila sam da mu je nepoznato , vidjevši da je prema meni obazriv kao i obično. Da je on znao da u sebi nosim Riječ Božju, on bi se bio klanjao Riječi zatvorenoj u mojem krilu činima štovanja koji pripadaju Bogu i koje on ne bi propustio učiniti kao što ni ja ne bih odbila da ih primim, ne za sebe, nego za Onoga koji bijaše u meni i koga sam ja nosila takokao što je Kovčeg Zavjetni nosio kameni zakonik i posude s manom.

Tko može izreći moju borbu proti malodušju što me htjede nadvladati da me uvjeri kako sam se uzalud ufala u Gospodina? Oh! vjerujem da je to bio bijes sotone! Osjećala sam kako se sumnja uzdizala iz mojih leđa i isspružila svoje ledene pandže da mi zarobi dušu i da me zaustavi u mojoj molitvi. Sumnja koja je tako opasna, za dušu smrtonosna, Smrtonosna jer je prvi činilac smrtonosne bolesti kojoj je ime 'očaj' i kojoj se čoevjek mora oduprijeti svom snagom, da ne propadne u duši kao i da ne izgubi Boga.

Tko može, savršeno istinski izraziti Josipovu bol, njegve misli, pometnju njegovih osjećaja? Kao maleni čamac zahvaćen jakom olujom on se nalazio u vrtlogu suprotnih ideja, u zbrci misli od kojih je jedan bila zagrižljivija i bolnija od drugee. Bijaše čovjek, naizgled, izdan od svoje supruge. Gledao je kako je njegov dobro ime i njegva čast uništeni pred svijetom, već je osjećao kako zbog toga na njega prstom pokazuju i kako ga mjesto sažaljuje, gledao je kako njegva ljubav i njegovo poštovanje prema meni padaju mrtvi pred očevidnošću jedne činjenice.

Ovdje sjaji njegva svetost još više negoli moja. I ja mu stoga pružam ovo svjedočanstvo s osjećajem supruge, jer hoću da ljubite moga Josipa, toga mudrog i razboritog, tog strpljivog i dobrog, koji nije odijeljen od otajstva Otkupljenja, nego je s njime čvrsto povezan, jer je zbog njega trpio i samog sebe zbog njega istrošio, spasivši za vas Spasitleja uz cijenu svoje žrtve i svoje svetosti. Da je bio manje svet, radio bi po ljudsku, prijavivši me kao preljubnicu da budem kamenovana i da sin moga grijeha pogine sa mnom. Da je bio manje svet, Bog mu ne bi dao svoje svjetlo za vođu u takvom iskušenju.

Ali Josip bijaše svet. Njegov čisti duh življaše u Bogu. Ljubav je u njemu bila zapaljena i jaka. I iz ljubavi spasio vam je Spasitelja time što me nije optužio pred strješinama, tako kao što je spremnom poslušnoću sve ostavivši, spasio Isusa u Egiptu. Kratki brojem, ali strašni po svojem intenzitetu, bijahu ona tri dana Josipove muke. I moje, te moje prve muke. Jer sam shvaćaala njegovo trpljenje, a nisam mu ga mogla olakšati ni na kakav način iz poslušnosti prema Božjoj odredbi koja mi bijaše rekla: 'Šuti!'

I kad stigavši u Nazaret, vidjeh, nakon kratkog pozdrava, kako odlazi poguren i kao ostario u kratko vrijeme, i kada nije dolazio k meni navečer kao što je uvijek običavao, kažem vam da mi je srce plakalo u najoštrijoj boli. Zatvorena u svojoj kući , sama u kući gdje me sve podsjećalo na Navještenje i na Utjelovljenje , i gdje me je sve podsjećalo na Josipa koji se sa mnom zaručio u neporočnom djevičanstvu, i sama se morala odupirati malodušnosti i podvalama sotoninim i nadati se, nadati, nadati. I moliti, moliti, moliti. I oprašteti, opraštati, opraštati sumnji Josipovoj, uznemirenosti pravedne srdžbe.

2. Marija se razjašnjuje s Josipom.

Marija u nazaretskom vrtiću prede u sjeni jabuke s vrlo gustim granama prepunih plodova koji su se već počeli crveniti i nalikuju mnogobrojnim dječjim obraščićima u svojem ružučastom i okruglom obliku.

Ali Marija podnipošto nije ružičastqa. Lijepa boja koja joj je u Hebronu oživjela obraze, iščezla je. Lice joj je blijedo kao slonokost, na kojoj se vide samo zaokružene usnce od blijedog korala. Ispod spuštenih vjeđa nalaze se dvije tamne sjene, a rubovi očiju natečeni su kao kod onog koji je plakao. Oči joj se ne vide jer stoji prignuta, predana svom poslu i još više nekoj svojoj misli koja je mora žalostiti. Uzdiše kao onaj koji ima bol u srcu. Sva je obučena u bijelo, u bijeli lan, jer je vrlo vruće, usprkos još netaknutoj svježini vijeća jer je jutro. Otkrivene je glave, i sunce, što se igra jabukovim lišćem, pokrenutim laganim vjetrom i prolazi iglicama svjetla sve do tamne zemlje gredica, stvara krugove svjetla na njezinoj plavoj glavi i tu je njezina kosa nalik na zlato dukata.

Od kuće ne dolazi nikakav šum, ni od susjednih mjesta. Čuje se samo žubor vode potočića što pri dnu vrta pada u jedno korito.

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i opbimna, ne uspjeva potpuno sakrti zaobljenost tijela.

Nađe se sučelice Josipu. Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: "U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što želiš reći? Dođi." Josip ulazi i zagvara vrata. Još ne govri. "Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?" "Tvoje oproštenje". Josip se sage kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi.

Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije. "Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ." Josip je gleda, dok su nejgove udubljene oči ispunjene dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim se kotrljeju licem na bradu. "Optosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam (vidi susret sa Anđelom u snu : Mt 1,19.24). Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjako sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjako sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samogasebe." "O, ne! Nisi uzmanjkao!" "Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti... Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. I sama sunja je uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio ... tri dana muka, oprosti mi, Marijo." "Namam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala." "Oh! da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posjedio na sljepoočnicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni svojem suprugi, svojoj slavi, i dopustiti da posumnjam u tebe?" Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ručicu na glavu i smješi se. Činise kao da ga odrješuje. I reče "Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zarto sam poslušala... Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stqaala... zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati, Ja sam Službenica Bospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama." Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu i prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih nježnih ružičastih prstiju. "Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer... " Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra. "Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo.... Dovršit ćemo vjenčanje.... Iduće sedmice. Je li tako dobro?" "Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica." "Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim... kad budem ovdje radit ćemo da pripravimo sve da primimo... Oh! kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti.... Nikada se neću moći usuditi dotaknuti ga!...." "Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću." "Ali ti si ti... Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih!..." "Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvojici jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaj sjajnija od Salamonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste, i naši će mu napori davati kruh... Oh! Josipe! Slušatg ćemo glas Božji kako nas zove 'oče i Majko'... Oh!" Marija plače od radosti. Tako sretan plač! I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj marijinog haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici.

Obrezanje i prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Obrezanje Ivana Krstitelja

Zaharijina kuća je u svećanosti. Dan je obrezanja. Marija se pobrinula da sve bude lijepo i u redu. Sobe blistaju od svjetla, najljepše tkanine, najljepše pokućstvo posvuda se blista. Ima tu mnogo gostiju.

Marija, sva lijepa u svojoj najljepšoj bijeloj haljini hitro se kreće između grupa.

Elizabeta, čašćena kao matrona, uživa sretna svoju svećanost. Dijete, sito mlijeka, počiva na njezinu krilu.

Dolazi čas obrezanja.

"Dat ćemo mu ime Zaharija. Ti si star, dobro je da djetetu bude dana tvoje ime" kažu neki muškarci.

"Ne, doista ne! viče majka. "Njegovo je ime Ivan. Njegovo ime mora svjedočiti o moć Božjoj."

"Ali, da li je ikad bio jedan Ivan u našem rodu?"

"Nije važno. On se mora zvati Ivan."

"Što kažeš Zaharijo? Hoćeš svoje ime, zar ne?"

Zaharija daje znakom - ne! Uzme tablicu i piše: "Njegovo je ime Ivan" i tek što je završio pisati, doda svojim oslobođenim jezikom: "jer je Bog učinio veliku milost njegovom ocu i njegovoj majci i ovom svome novom sluzi koji će utrošiti svoj život za slavu Gospodinovu. I bit će prozvan velikim kroz vjekove i u Božjim očima, jer će prolaziti obraćajući srca Uzvišenom Gospodinu.

Anđeo je to rekao a ja nisam vjerovao. Ali sada vjerujem i Svjetlo se stvara u meni. Ono je među nama i vi ga ne vidite. Njegova će sudbina biti ne da bude viđeno, jer ljudi imaju zapriječen i lijen duh. Ali moj će ga sin vidjeti i govoriti o Njemu i Njemu će obratiti srca pravednih Izraelaca. O, blaženih li onih koji će vjerovati i koji će uvijek vjerovati Riječi Gospodinovoj.

Blagoslovljen Gospodin, Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj;

podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,

kao što obeća na usta svetih Proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših - i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te Mu,
izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha,
u svetosti i pravednosti pred njim, u sve dane svoje.
A ti, dijete, Prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da Mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
Darom Premislosrdnog Srca Boga našega po kojer će nas pohoditi Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u timini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."

Prisutni se čude. I radi imena, i radi čuda i zbog Zaharijinih riječi.

Elizabeta, koja je na prvu Zaharijinu riječ viknula od radosti, sada plače milovana u zagrljaju sretne Marije.

Sada nose novorođenoga na jedno drugo mjesto, na obrezanje. Kad ga nose natrag, mali Ivan vrišti na sav glas. Ne može ga umiriti ni majčino mlijeko. Rita se kao mlado ždrijeber. Ali Marija ga uzima, njiše i on ušuti i biva dobar.

"Ali gledajte!" kaže Sara. "On je istom onda dobar, kada ga Ona uzme."

Ljudi polagano odlaze. U sobi ostaje samo Marija s mališanom na rukama i sretna Elizabeta.

Zaharija stupa unutra i zatvara vrata. Suznih očiju gleda Mariju. Želi govoriti. Zatim šuti. Stupa naprijed, klekne pred Mariju. "Blagoslovi bijednog slugu Gospodinejga!" kaže joj. "Blagoslovi ga, jer Ti to možeš učiniti, Ti koja Ga nosiš u krilu. Božja mi je riječ govorila kad sam spoznao svoju krivnju i povjerovao svemu što mi je bilo rečeno. Gledam Tebe i Tvoju sretnu sudbinu. Klanjam se u Tebi Bogu Jakovljevu. Ti moj prvi Hrame, gdje se povraćeni svećenik može iznova moliti Vječnome. Blažena Ti, koja si postigla milost za svijet i donosiš mu Spasitelja. Oprosti svome sluzi što nije prije vidio tvoje veličanstvo. Svojim si nam dolaskom donijela sve milosti, jer gdje Ti dolaziš, o Puna Milosti, Bog čini svoja čudesa i sveti su oni zidovi u koje ulaziš, svet su one uši koje slušaju tvoj glas, i tijela koja Ti dotakneš. Sveta srca, jer Ti daješ milosti, Majko Svevišnjega, prorečena Djevice, i iščekivana, da dadeš narodu Božjem Spasitelja."

Marija se smiješi, pocrvennjevši u svojoj poniznosti. I govori. "Slava Gospodinu. Njemu samome. Od Njega, a ne od mene dolazi svaka milost. I On ti je daje, da Ga ljubiš i da Mu služiš u savršenosti, u preostalim godinama, da zaslužiš njegovo Kraljevstvo što će ga moj Sinotvoriti Patrijarsima, Prorocima, pravednim Gospodinovim. A ti, sada kad možeš moliti pred Svetim, moli za službenicu Svevišnjega. Jer biti Majka Sina Božjega to je blažena sudbina, a biti Majka Otkupitelja mora biti sudbina okrutne boli. Moi za me, jero osjećam kako iz sata u sat u meni raste moja težina boli. I morat ću je nositi za čitavog života. I ako još ne vidim pojedinosti,osjećam da će biti veća težina nego kad bi na ova moja ramena žene postavio svijet, da ga prinesem Nebu. Ja, ja sama, siromašna žena! Moje Dijete! Moj Sin! Ah! evo tvoj sada ne plače, ako ga ja njišem. Ali hoću li ja moći njihati svoga da mu ublažim bol? --- Moli za me, svećeniče Božji. Moje Srce dršće kao cvijet u buri. Gledam ljude i ljubim ih. Ali među njihovim licima vidim kako se pojavljuje Neprijatelj da ih učini neprijateljima Bogu, Isusu, Sinu mome..."

Blijedoća pokrije lice Marijino i suze čine njezin pogled sjajnim.

Prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Događa se u Jeruzalemu. S udobnih kola, za koja je i Marijin magarčić privezan, silazi Zaharija, Elizabeta i Marija s malim Ivanom u naručju, a Samuel s janješcem i s golubom u košarici. Silaze pred običnom stajom, koja je postaja sviju hramskih hodočasnika, da ondje smjeste svoje živine.

Marija zove čovuljka gospodara staje, i pita ga nije li jučerašnjeg dana ili u prve jutarnje sate doša koji Nazarenac. "Nitko, gospođo", odgovori starčić. Marija osta začuđena, ali ne kaže ništa više.

Dok Samuel smješta magarca ona dostigne dvoje starih roditelja i govori im o Josipovom zakašnjenju: "Nešto ga je zadržalo. Ali danas će sigurno doći". Iznova uzima dijete k sebi koje je bila predala Elizabeti i pođu zajedno prema Hramu.

Stražari su s počastima primili Zahariju, a svećenici ga pozdravili i čestitali mu. Zaharija, danas, sasvim lijepo izgleda u svojim svećeničkim haljinama i u svojoj radosti sretno oca. Nalik je Patrijarhi. Tako je izgeldao i Abraham kad se radovao što može Izaka prinjeti Gospodinu

Usljedio je obred prikazanja mladog Izraelićanina i očišćenje majke. Obred je raskošniji, jer za svećenikova sina svećenici slave veliko savlje. Skupiše se u velikom broju i izvanredno se trude oko grupe žena i oko naovorođenoga.

I narod se približio znatiželjan i daje komentare. Kako Marja ima u naručju dijete, dok idu prema određenom mjestu, ljudi misle da je ona majka. Ali jedna žena reče: "Ne može biti. Zar ne vidite da je ona trudna? A dijete ima tek nekoliko dana, a ona je već debela."

"Ipak" reče neki drugi "samo Ona može biti majka. Druga je stara. Bit će neka rođakinja. Ali u onoj dobi ne može biti majka."

"Pođimo za njima, pa ćemo vidjeti tko ima pravo."

I nastane veliko čuđenje kad vidješe da je to Elizabeta koja izvršava obred očišćenja, jer prinosi jaganjca, koji mekeće, za žrtvu paljenicu i svog goluba za grijeh.

"Majka je ona. Jesi li vidio?"

"Ne!"

"Da!"

Narod, još ne vjerujući, šapće. Govore toliko da jedan zapovjednički "Psst!" dolazi iz grupe svećenika koji su prisutni obredu. Ljudi jedan časak ušute, ali govorkaju još jače, kad Elizabeta, sjajući se od svetoga ponosa, uzima dijete i ulazi u Hram da ga prikaže Gospodinu.

"Baš je ona."

"Majka uvijek prinosi."

"Kakvog li čuda?"

"Što će biti od tog djeteta što je dano u tako kasnoj dobi onoj ženi?"

"Kakav li je to znak?"

"Zar ne znate?" reče neki što stiže zadihtan. "To je sin svećenika Zaharije iz korijena Aronova, onaj koji je zanijemio kad je prinosio tamjan u Svetištu."

"Tajna! Tajna! I sada iznova govori! Rođenje djeteta odvezalo mu je jezik."

"Kakav li je duh uopće govorio i umrtvio mu jezik da ga navikne na šutnju o tajnama Božjim?"

"Tajna! Koju li će istinu znati Zaharja?"

"Neće li njegov sin biti očekivani Mesija Izraelov?"

"Rođen je u Judeji. Ali ne u Betlehemu i ne do djevice. Ne može biti Mesija."

"Tko je onda?"

Ali, odgovor ostaje u Božjim šutnjama i ljudi ostadoše sa svojom znatiželjom.

Obred je završen. Svećenici se raduju, sada i majka i mališan. Jedina koju su malo zapažali, čak i izbjegavali s odvratnošću, kad su vidjeli njezino stanje, je Marija.

Pošli su rođacima Zebedejevim, da pričekaju Josipa.

Jako udaranje na vratima navješta dolazak Josipov. Marijino se razvedreno lice sjai

I kako mu Ona prva ide u susret i s poštvanjem ga pozdravlja. Josip će joj: "Blagoslov Božji tebi, Marijo!" - "I tebi, Josipe. I slava Gospodinu što si došao! Evo: Zaharija i Elizabeta upravo se spremaju da odu, da budu u kući prije noći."

...

Došao je čas Zaharijina odlaska. Kola se zaustavljaju pred vratima i svi se upute prema njima. Dvije se rođakinje s ljubavlju zagrle. Marija ljubi i ponovno ljubi mališana prije nego što ga položi u krilo majke, koja već sjedi u kolima. Zatim pozdravlja Zaharju i moli ga za blagoslov. Kad je kleknula pred svećenikom, ogrtač joj se omakne s ramena i pokažu se oblici njezna tijela u jakom svjetlu ljetnog popodneva. Josip je to primetio dok se opraštao od Elizabete. Kola odlaze.

Dvoje supruga šute umorni. I Josip također drijema. Marija moli.

Dolazi večer. Gostoprimci ih nukaju da svakako nešto pojedu prije nego krenu na put. Josip stvarno jede kruh i ribu. Marija samo voće i mlijeko.

Zatim polaze. Zajašu na svoje magarce. Josip je na svoga svezao Marijin kovčezić kao i pri dolasku. Prije nego što se ona popela na svog magarčioća, gleda je li dobro zategnuto sedlo. Ali ne kaže ništa. Put je započeo pzapočeo pod prvim zvijezdama koje počeše treperiti na nebu. Kad iziđoše iz Jeruzalema i krenuše glavnom cestom što ide prema Galileji, vedro nebo već vrvi zavijezdama. Velika je tišina u poljima. Čuje se samo kako pjeva pokoji slavuj i kako udaraju kopita dvaju magarčića po tvrdom terenu puta osušenog od ljetne žege.

Pohod Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti

Marijin posjet Elizabeti od slikara Ghirlandaio Domenico

Marija i Josip putuju u Jeruzalem

Polazak u posjet rođakinji Elizabeti. Josip je došao s dva siva magarčića da uzme Mariju: jednog za sebe, drugog za Mariju. Jedan magarčić ima občno sedlo, drugi uz sedlo i još neki čudni uređaj za nošenje tereta: neka vrsta prtljažnika, na koji Josip učvrsti drveni kovčezić, putni kovčeg... što ga je donio Mariji da u nj stavi svoju odjeću, a da je voda ne može smočiti. Marija zahvaljuje od srca Josipu za taj brižni dar, u koji ona sad slaže što vadi iz jednog svežnja, što je prije pripravila.

Zatvraju kućna vrata i kreću na put. Dvoje ranoranilaca putnika susreću samo jednog pastira koji pred sobom tjera svoje ovčice što se, hitro kasajući jedna do druge, zabijaju blejući jedne među druge kao toliki klinovi. Jaganjci bleje više od svih, oštrim i nježnim glasom, i htjeli bi čak i hodajući potražiti majčinu sisu. Ali majke se žure na pašu i pozivaju ih svojim jačim blejanjem da se i oni požure.

Marija promatrai i smiješi se, i kako se zaustavila da pusti naprijed stado, prigiblje se sa svog sjedala i miluje nježne živine koje prolaze tik uz magarčića. Kada dođe pastir s tek ojanjenim janješcem na rukama i zaustavi se da pozdravi, beznadno mekeće, i reče: "Traži mamu. Ne ostavlja te, ne maleni." I doista ovca majkaprotrlja se uz pasira, podiže se na noge da oblizne po gubičici svoje mlado. Stado prođe s bukom poput kiše kad pad apo lišću i ostalvja iza sebe uzvitlanu prašinu od papak au trku i čitav jedan ukrašeni vez od tragova svojih nogu po putu.

Josip i Marja nastave put. Josip ima svoj veliki ogrtač, a Marija je zamotana u neku vrstu šala s prugama, jer jutro je veoma sveže. Sad su već u polju i idu jedno kraj drugoga. Rijetko govore. Josip misli na svoje poslove, a Marija slijedi svoje misli, i kako je sva u njima, smiješi im se, a smiješi se i stvarima oko sebe, kad iziđe iz svoje sabranosti i kruži pogledom na ono što je okružuje. Od vremena do vremena gleda Josipa i veo žalosne ozbiljnosti pomračuje joj lice. Zatim joj se povrati smiješak i onda kad gleda tog svog brižnog supruga koji malo govori, ali koji, ako govri, to je zato da j epita da li joj je ugodno i da li još što treba.

Sad već ima više drugih osoba po putovima, posebno u blizini kojeg mjesta ili u njemu samom. Ali njih dvoje ne obaziru se mnogo na ljude koje susreću. Idu na svojim magarčićima što kasaju uz veliki zveket svojih prapaoraca, i zaustavljaju se samo jedanput, u sjenu neke šumice, da pojedu malo kruha i maslina i da se napiju s izvora što istjeće iz jedne male pećine... a drugi put da se sklonu od žestokog pljuska što se iznenada sručio iz jedne crne, crne oblačine... Pljusak se stišava ali prelazi u dosadnu i sitnu kišu. Dvoje nastavlja svoj put sad već blatnom cestom. Ali proljeće je, nakon nekog vremena vraća se sunce da učini putovanje ugodnijim. Dvoje magarčića dragovoljnije tapkaju putem.

Iz Jeruzalema prema Zaharijinoj kući

Dvoje zaručnika sigoše u Jeruzalem. Uputiše se najprije prema Hramu. Josip ostavlja svoja dva magarca u štalu nakon što ih je nahranio, te ide s Marijom pokloniti se Gospodinu. Pošto iziđoše iz Hrama, idu u kuću nekih poznanika. I tu se okrijepe, a Marija otpočinu dok se ne povrati Josip s jednim starčićem. "Ovaj čovjek ide baš tvojim putem . Sasvim malo ćeš morati ići sama, dok ne dođeš do rođakinje. Pouzdaj se u njega, jer ga poznajem."

Inova uzjašu na magarce i Josip prati Mariju sve do drugih Vratiju i ondje se pozdrqavljaju, a Marija proslijedi sama sa starčićem koji govori onoliko koliko Josip nije govorio i zanima se za tisuću stvari. Marija strpljivo odgovara. Sad ima pred svojim sedlom maleni kovčezić što ga je prije uvijek nosio Josipov magarac i nema više ogrtača. Nema više ni svoga šala, koji je složen u kovčetiću, i sva je lijepa u svojoj tamno plavoj haljini i bijelom velu što je zaštičuje od sunca... Kako je lijepa!

Dolazak u Zaharijinu kuću

Marija se uspinje sa svojim magarčićem cestom koja je u prilično dobrom stanju. To je glavni put. Uzlazi, jer je mjesto, na izgled prilično uređeno, još na više. Evo Marija ulazi u mjesto. Žene na vratima - blizu je večer - promatraju dolazak strankinje i brbljaju među sobom. Drže je na oku i nemamju mira sve dok je ne vide da se zaustavlja pred jednom od najljepših kuća koja je usred mjesta. Pred kućom je povrtnjak i cvjetnjak a pozadi i unaokolo dobro uzdržani voćnjak, iza kojeg se proteže velika livada koja se penje i silazi krivudavim brdom i završava u šumi s visokim stablima. Sve je ograđeno živicom od divlje kupine i divljih ruža... Vidi se da je to kuća jednog uglednika mjesta ili dobrostojećih ljudi, jer sve na njoj pokazuje, ako ne bogatstvo iraskoš, ali sigurno blagostanje. Sve je u velikom redu.

Marija silazi s magarca i primakne se vratašcima. Gleda kroz prečke. Ne vidi nikoga. Onda nastoji da je čuju. Neka ženica, koja ju je, znatiželjnija od sviju, pratila, pokazuje joj neobičnu spravu što služi kao zvonce. To su dva komada metala uravnotežena na nekoj vrsti jarma, koji udaraju jedan o drugog zvukom zvona ili gonga, kad se potresu užetom. Marija povuče, ali tako lagano da je zvuk samo laki zveket koji nitko ne čuje. Onda ona ženica, starica sva od nosa i brade i jezika, koja vrijedi za deset njih zajedno, dohvati uže i poteže, poteže, poteže. Zvonjava da bi i mrtvog probudila. "Tako se to čini, gospođo. Inače kako će vas čuti? Znate, Elizabeta je stara, a star je i Zaharija. A sad je još i nijem, a ne samo gluh. Stari su i oba sluge, znate? Jeste li ikada ovamo dolazili? Poznajet eli Zahariju? Jeste li..."

Da spasi Mariju od poplave obavijesti i pitanja, izbija jedan šepavi starčić, koji mora da je vrtlar ili ratar, jer ima u rici motičicu a o pojasu zataknuti kosir. Otvara, i Marija ulazi, zahvaljujući ženici, ali ...joj! ostavivši je bez odgovra. Kakvo razolaranje za znatiželjnu! Jedva što je ušla, Marja reče: "Ja sam Marija Joakima i Ane iz Nazareta. Rođakinja vaših gospodara. "

Starčić se nakloni i pozdravi i zatim prozbori zovući: "Sara! Sara!" Iznova otvara vratašca da uvede magarčića što je ostao vani, jer Marija, da se oslobodi ljepljive ženice, šmugnu unutra, a vrtlar, brz kao i Ona, zatvori vratašca pred kuminim nosom. I dok vodi magarčića reče: "Ah! velika sreća i velika nesreća u ovoj kući! Nebo je dalo dijete neplodnoj, neka bude zato blagoslovljen Svevišnji! Ali Zaharija se vrqatio nijem iz Jeruzalema ima tome već seadm mjeseci. Sporazumjeva se samo znakovima ili pisanjem. Jeste li to možda znali? Moja vas je gospodarica veoma željela u ovoj radosti i u ovoj boli! Uvijek razgovara sa Sarom o vam ai kaže: "oh, kad bih uza se imala moju malu Marju! Da je barem još u Hramu! Poslala bih Zaahariju da je dovede. Ali sada je Gospodin htio da bude zaručnica Josipu iz Nazareta. Samo bi me Ona mogla ohrabriti u ovoj boli i pomoći mi moliti se Bogu, jer je Ona tako dobra. I u Hramu svi žale za njom. Prošlog blagdana, kad sam išla sa Zaharijom posljednji put u Jeruzalem, da se zahvalim Bogu što mi je dao dijete, čula sam kako su mi njezine učiteljice govorile: 'Hram kao da je bez Keruba Slave, otkad Marijin glas ne odzvanja više među ovim zidovima..' Sara! Sara! Moja je žena mlo gluha. Ali, dođi, dođi, znaš koga ti dovodim!"

Namjesto Sare, pojavi se na vrhu stepenica što su uz jednu stranu kuće, vrlo stara žena, već sva smežurana i jako prosjede kose, koja joj je morala biti veoma crna, jer ima jako crne trepavice i obrve. Da je bila tamnoputa pokazuje to bola lica. Neobičan kontrast s njezinom očitom starošću je njezino već vrlo očito stanje, makar ima široke i odriješene haline. Gleda, zaštičujući si rukom oči od sunca. Prepoznaje Mariju. Podiže ruke k nebu s jednim: "Oh!" od zapanjenosti i radosti, i požuri, kolliko može, u susret Mariji. I Marija, koja je uvije odmjerena u pokretima, trči sada brza kao lane i stigen do podnožja stepenica, kad je tu već i Elizabeta. I Marija privine k srcu živom srdašnošću svoju rođakinju, koja plače od radosti što je vidi.
Trenutak ostanu zagrljene i zatim se Elizaberta odvoji od nje s jednim: "Ah!" pomiješanim s bolju i radošću i prinese ruke na zatrudnjelu utrobu. Obori pogled, blijedeći i crveneći se naizmjence. Marija i sluga pružaju ruke da je prdže jer se ona tetura kao da se slabo osjeća. Ali Elizabeta, pošto je bila jedan trenutak kao sabrana u sebi, podiže lice toliko sjajno, da se činilo kao da se iznova pomladila, gleda Mariju, siješeći se s poštovanjem kao da vidi Anđela i zatim je pozdravlja dubokim naklonom govoreći dvije dobro odvojene rečenice:
"Blagoslovljena Ti među svim ženama!
Blagoslovljen Plod utrobe tvoje!
Odakle meni to da dolazi k meni, svojoj službenici, Majka moga Gospodina? Evo: na znak tvoga glasa, dijete mi je zaigralo u utrobi od radosti. I kad sam Te zagrlila, Duh mi je Gospodinji rekao u srcu uzvišene istine. Blažena Ti, jer si vjerovala da je Bogu moguće i ono što ne izgleda moguće ljudskoj pameti! Blagoslovljena Ti, jer ćeš po svojoj vjeri učiniti da se ispune stvari koje su Ti prorečene od Gospodina i koje su predskazali Proroci za ovo vrijeme! Blagoslovljena Ti, zbog Spasenja kojeg rađaš rodu Jakovljevu! Blagoslovljena Ti što si Svetost donijela mome sinu, koji, to osjećam, skače, kao veseli kozlić od radosti u mojoj utrobi, jer se osjeća oslobođenim od tereeta krivnje, pozvan da bude Preteča, posvećen prije Otkupljenja od Svetoga, koji raste u Tebi!"
Marija, s dvije suze što silaze kao biseri s nasmiješenih očiju do usta u smiješku, s licem uzdignutim k nebu i ruku također podignutih, u pozi koju će zatim mnogo puta imati njezin Isus, uskrlikne:
"Veliča duša moja Gospodina i klikče duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati Blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, Sveto je Ime Njegovo. Od koljena do koljena Dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje. Iskaza snagu mišice svoje rasprši umišljene. Silne zbaci s priejstlja a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne." Sada sklopi ruke na prsa i klekne, duboko sagnuta k zemlji, klanjajući se Bogu i nastavi: "Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se Dobrote Svoje prema Abrahamu i potpmstvu njegovu dovijeka." "Dolazi Zaharija" reče Elizabeta, dotičući se ramena Djevice zaronjene umolitvu. "Moj je Zaharija nijem. Bog ga je udario, jer nije vjerovao. Reći ću Ti poslije. A sad se nadam oproštenju od Boga,jer si T došla. Ti puna Milosti." Marija ustaje i ide u susret Zahariji i prigiba se pred njim do zemlje, ljubeći mu rub bijele haljine koja ga pokriva sve do zemlje. Mnogo je obimna ta haljina, koju oko pojasa podržava fina, izvezena vrpca. Zaharija pokretima iskazuje dobrodošlicu i zajedno dođu do Elizabete i ulaze svi u prostranu vrlo dobro uređenu prizemnu prostoriju, gdje zamolivši Mariju da sjede, poslužiše je šalicom tek pomuzena mlijeka, koje se još pjeni, i malim pogačicama....
Elizabeta ide bliže svome suprugu i stavljajući mu s ljubavlju ruku na rame, kao u znak čiste ljubaznosti, reče mu: " I Marija je također majka. Raduj se zbog njezine sreće.!" Ali ne kaže ništa više.Gleda Mariju. I Marija gleda nju, ali je ne poziva da kaže što više, i ona šuti.

Anđeo Gabrijel naviješta Mariji Božju Poruku

Fra Angelico, Naviještenje

Blažena Djevica Marija je stigla iz Jeruzalema u Nazaret. Mlada je djevojka. Po izgledu ima najviše petnaest godina, u maloj pravokutnoj sobi. Pravoj djevojačkoj sobi.

Uz jedan od dva duža zida je ležaj: niska postelja bez povišenih okrajaka, pokriven širokim prostiračima ili sagovima. Reklo bi se da su prostrti ili na stolu ili na hasuri od tvrdog platna ili trstike, jer stoje ukrućeni i bez nabora kako je to na našim krevetima.
Uz drugi zid nalazi se polica na kojoj je uljana svjetiljka, svici pergamene, brižno složen šivaći rad,izgleda da su to čipke. Uz policu prema vratima što su otvorena prema vrtu i prekrivena zastorom koji se njiše od laganog vjetrića sjedi Djevica na niskoj klupici.

Prede veoma bijeli lan mekan poput svile. Njezine male ruke, samo malo tamnije od lana, brzo vrte vreteno. Mladenačko lice i tako, tako lijepo, malo je sagnuto i lagano se smiješka, kao da uživa ili slijedi neku ljupku misao.

Djevičina soba u Nazaretu

Potpuna je tišina i u kućici i u vrtu. Duboki mir odsjeva na licu Marijinu kao i u čitavom ambijentu koji je okružuje. Miri i red. Sve je veoma čisto i uredno, i sobica, vrlo jednostavna u svom izgledu i u pokućstvu, skoro prazna poput neke ćelije, ima nešto jednostavnog i kraljevskog po velikoj čistoći i brižljivosti kojom su namješteni i raspoređeni pokrivači na ležaju, svici, svjetiljka, uz tu svjetiljku mala mjedena vaza sa kitom procvalih grana, ili od breskve ili od kruške. No sigurno su od neke pitome voćke bijele boje uz lagano ružičasto.
Marija počne pjevušiti podglas, a zatim lagano povisi glas. Nije to sasvim glasno, ali je to već glas koji odzvanja u sobici, u kojem se osjeća titranje duše. Riječi su izrečene u hebrejskom. Češće se opetuje Božje Ime 'Jahve'. To je neka sveta pjesma ili psalam. Možda se Marija prisjeća pjesama iz Hrama. A mora da je neka slatka uspomena, jer polaže na krilo ruke koje drže nit i vreteno i uzdiže glavu naslonivši je otraga na zid, zažarena u licu lijepim rumenilom, očiju izgubljenih tko zna u kakvoj ugodnoj misli, koje se zacakliše od suza što se ne prelijevaju ali koje ih čine većima. Te se oči ipak smiješe, smješkaju se na primisao koju vide i koja je odvaja od osjetnog. Lice Marijino koje izranja iz bijele i sasvim jednostavne haljine, a tako rumeno i okruženo pletenicama što ih nosi savijene poput vijenca, izgleda kao lijepi cvijet.

Pjev se prometnu u molitvu:

„Gospodine Bože Svevišnji, nemoj više kasniti poslati svoga Slugu da donese mir na zemlju. Požuri prikladno vrijeme i djevicu čistu i plodnu za dolazak tvoga Pomazanika.

Oče, Oče Sveti, dopusti svojoj službenici da ponudi svoj život u tu svrhu. Dopusti mi umrijeti pošto vidim tvoju Svjetlost i i tvoju Pravednost na zemlji i pošto spoznam da je Otkupljenje izvršeno.

O, Oče Sveti, pošalji na zemlju Čeznuće Proroka. Pošalji svojoj službenici Otkupitelja, da se u sat kad završi moj dan, otvori za me tvoje boravište, jer će njegova vrata biti već otvorena od tvog Pomazanika za sve one koji su se ufali u Te.

Dođi, o dođi, o Duše Gospodnji. Dođi svojim Vjernima koji Te čekaju. Dođi, Kneže Mira!...“ Marija osta tako u sabranosti.

Zavjesa na vratima jače se zanjiše, kao da bi netko iza nje nečim zamahnuo ili je potezao da je istrgne. I bijela biserna svjetlost pomiješana s čistim srebrom učini još svjetlijima lagano žučkaste zidove, još življima boje platna, još duhovnijim uzdignuto lice Marijino.

U svjetlosti, a da se zastor nije odmaknuo nad tajnom koja se izvršuje, dapače više se i ne njiše: visi ukrućen uz dovratnike kao da bi zid koji dijeli unutrašnjost od onog vani… prostre se Arhanđeo.

Nužno je da poprimi ljudski lik. Ali izgled mu je nadljudski. Od kakvog tijela je sačinjen ovaj prekrasan i blještav lik? Od kakve tvari mu je Bog dao stvarni oblik da ga učini primjetljivim osjetilima Djevice? Samo Bog može posjedovati te tvari i služiti se njima na tako savršen način, to jest od svjetlosti učiniti tvar i učiniti zamjetljivim oku ljudskom ono što je duhovno.

To je lice, tijelo je, tu su oči, usta, kosa i ruke kao naše. Ali nije to naša neprozirna tvar. To je svjetlost koja je uzela boju tijela, očiju, kose, usnica, svjetlosti koja se kreće i smiješi i gleda i govori:

„Zdravo, Marijo, puna Milosti, zdravo!“ Glas je nalik milozvučnoj harfi, poput bisera koji su bačeni na dragocjeni metal.

Marija se trgnu i obori pogled. I većma zadrhta kad ugleda blistavo stvorenje što kleči jedva metar daleko od Nje i koje je s rukama prekriženim na prsima, gleda s veoma velikim poštovanjem.
Marija skoči na noge i stisne se uza zid. Postade blijeda, a zatim rumena, naizmjenično. Njezino lice izražava zapanjenost i zabunu. I nesvjesno privinu ruke na krilo skrivajući ga pod dugim rukavima i saginjući se kao da bi htjela što je više moguće sakriti svoje tijelo. Čin ljupke čednosti.

„Ne. Nemoj se bojati. Gospodin j es tobom! Ti si blagoslovljena između svih žena.“

Ali Marija se i dalje boji. Otkuda je došlo ovo izvanredno biće? Je li poslan od Boga ili varalice koji me hoće navesti na oholost, hvaleći me kako je to učinio s Evom?

„Ne boj se, Marijo!“ opetuje Arhanđeo.“Ja sam Gabriel, Anđeo Božji. Moj me Gospodar poslao k tebi. Ne boj se, jer si našla milost kod Boga. I sada ćeš začeti u krilu i roditi ćeš Sina i dat ćeš mu ime 'Isus'. On će biti velik, zvat će se Sin Svevišnjega i Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida oca njegova i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Shvaćaš li, o Sveta Djevice, miljenice Gospodnja, Kćeri od Njega blagoslovljena, pozvana da budeš Majkom njegova Sina, kojeg ćeš ti roditi.“

„Kako se može to dogoditi kad ja muža ne poznajem? Zar možda Gospodin Bog više ne prihvaća prikazanje svoje službenice i ne želi me djevicom iz ljubavi prema Njemu?“

„Nećeš posredstvom čovjeka postati Majkom, o Marijo. Ti si Vječna Djevica, Svetica Božja. Duh Sveti će sići na te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Svetim i Sinom Božjim nazivati Onaj koji će se od tebe roditi. Sve može Gospodin Bog naš. Elizabeta, nerotkinja, u svojoj starosti začela je sina koji će biti Prorok tvoga Sina, onaj koji će mu pripraviti putove. Gospodin je digao od nje sramotu, i njezin spomen ostat će među narodima povezan s tvojim imenom, kao i ime njezinog djeteta s imenom tvoga Svetoga. I do kraja vjekova narodi će vas nazivati blaženima radi milosti Gospodnje koja dođe k vama, i tebi naročito, radi milosti koja dođe narodima preko tebe. Elizabeta je u svojemu šestom mjesecu i njezin teret uzdiže je u radosti, i više je uzdignuti kad bude upoznala tvoju radost. Ništa nije Bogu nemoguće, Marijo, puna Milosti. Što trebam teći mojem Gospodaru? Neka te ne uznemiruje takva misao. On će braniti tvoje probitke ako se u Njega pouzdaš. Svijet, Nebo, Vječni očekuju tvoju riječ!“

Marija, sada i ona prekriživši ruke na prsima i prignuvši se u duboki naklon, kao poništena zbog spoznanja dostojanstva Majke Božje, reče:

„Evo službenice Božje. Neka mi bude po Njegovoj Riječi.“

Anđeo zaiskri od radosti. Klanja se, jer on sigurno vidi Duha Božjega koji silazio na Djevicu prignutu u prihvaćanju, i zatim iščeznu ne pokrećeći zastora, nego ostavljajući ga dobro prevučenog nad svetom Tajnom.

Sveti Josip doznaje za Elizabetinu trudnoću

Čuje se kucanje na vratima. Marija ustaje i otvara. Ulazi Josip. Pozdravljaju se. Zatim Josip sjedne na klupicu nasuprot Mariji, s druge strane stola.

Josip je lijep čovjek u punini godina. Ima najviše trideset i pet godina. Njegova kosa tamno kestenjasta i njegova brada isto tako tamno kestenjasta uokviruju mu pravilno lice s dva blaga oka kestenjaste, gotovo crne boje. Ima široko i glatko čelo, fini, malo savijeni nos, obrazi više okrugli, smeđi, ali ne maslinasti, nego radije ružičasti na jabučicama. Nije mnogo visok. Ali je jak i lijepo građen.

Prije nego je sjeo skinuo je ogrtač koji se čitav sastoji od jednog jedinog komada, a na vratu zakopčan kvačicom ili nečim sličnim, ima i kukuljicu. Boje je svijetlosmeđe i čini se da je od nepromočive tkanine, od neobrađene vune. Nalik je na obrtač brđana, prikladan da zaštiti za nevremena. Još prije nego što je sjeo, pruži Mariji dva jaja i jedan grozd, malo uvenuo, ali dobro sačuvan. I smiješi se govoreći: „Donijeli su mi ga iz Kane. Jaja mi je dao Satnik za posao što sam učinio na njegovim kolima. Slomio mu se kotač, a njegov je radnik obolio. Svježa su. Uzeo ih je iz svoga kokošinjca. Ispij ih. Učinit će ti dobro.“

„Sutra Josipe. Sad sam jela.“

„Ali grozd možeš uzeti. Dobar je. Sladak kao med. Nosio sam ga pazeći da ga ne oštetim. Jedi ga. Imam ih još. Donijet ću ti sutra košaricu. Večeras nisam mogao, jer dolazim ravno iz Satnikove kuće.“

„Ne. Ali nije važno.“

Marija odmah ustaje i pođe u kuhinju, vraća se noseći mlijeko, masline i sir. „Nemam drugo“ reče. „Uzmi jedno jaje.“

Josip neće. Jaja su za Mariju. S tekom jede svoj kruh i sir i pije još malko mlijeko. Zatim uzme jednu jabuku. Večera je svršena.

Marija uzme svoje pletivo, nakon što je uklonila posuđe sa stola. Josip joj pomaže i ostaje u kuhinji i onda kad se ona iznova ovamo vrati. Čije se kako on stavlja sve na svoje mjesto. Potpiruje oganj, jer večer je svježa.

Kad se povrati, Marija mu zahvaljuje. Zatim razgovaraju međusobno. Josip pripovijeda kako je proveo dan. Govori o svojim bratićima i zanima se za Marijin posao i o njezinom cvijeću. Obećaje joj donijeti raznovrsnog i prekrasnog cvijeća, koje mu je obećao Satnik. To je cvijeće što ga mi nemamo. Donijeli su ga iz Rima i on mi je obećao sadnice. Sada, kad je vrijeme pogodno, ja ću ih zasaditi. Krasnih su boja i izvanrednog mirisa. Vidio sam ih prošlog ljeta, jer cvatu ljeti. Ispunit će cijelu kuću svojim mirisom. Zalit ću ti zatim stabljike u pogodan čas. Vrijeme je.“

Marija se smiješi i zahvaljuje. Šutnja. Josip gleda plavokosu glavu Marijinu sagnutu nad svojim ručnim radom. Pogled anđeoske ljubavi. Sigurno, kad bi jedan Anđeo ljubio ženu ljubavlju zaručnika, gledao bi je tako.

Marija, kao onaj koji donosi neku odluku, stavlja vezivo u krilo i reče: „Josipe, i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest. Saznala sam da će naša rođakinja Elizabeta, žena Zaharijina, uskoro roditi…“

Josip raskolači oči i reče: „U toj dobi?“

„U toj dobi“ odgovori smiješeći se Marija. „Sve može Gospodin. I sada htjede dati ovu radost našoj rođakinji.“

„Kako to znaš? Je li sigurna vijest?“

„Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati. Željela bih otići Elizabeti, da je poslužujem i da joj reknem da se radujem s njom. Ako ti to dopuštaš…“

„Marijo, ti si moja supruga, a ja sam tvoj sluga. Sve što ti činiš dobro je učinjeno. Kad bi željela putovati?“

„Što je prije moguće. Ali bit ću mjesecima odsutna.“

„A ja ću brojiti dane očekujući te. Pođi u miru. Ja ću misliti na kuću i na tvoj vrt. Svoje ćeš cvijeće naći lijepo kao da si se sama za nj brinula. Samo …čekaj. Moram poći prije Pashe u Jeruzalem, kupiti neke stvari za moja posao. Ako počekaš koji da, pratit ću te se donde. Ne dalje, jer se moram brzo vratiti. Ali do Jeruzalema možemo ići zajedno. Bit ću mirniji, kad znam da nećeš biti sama po putovima. Za povratak ćeš mi javiti, i ja ću doći u susret.“

Tako si dobar, Josipe. Neka te gospodin nagradi svojim blagoslovima i neka drži daleko od tebe bol. Uvije ga za to molim.“

Dvoje čistih supruga anđeoski se smiješe. I za neko vrijeme iznova nastane tišina. Zatim Josip ustaje. Zaogrne se ogrtačem i podigne kukuljicu na glavu. Pozdravlja Mariju koja se također ustala i izlazi.

Marija ga gleda kako izlazi s jednim uzdahom kao od muke. Zatim podiže oči k nebu i moli.

Brižno zatvori vrata. Složi ručni rad i pođe u kuhinju. Ugasi ili pokrije vatru. Gleda da li je sve u redi. Uzima svjetiljku zatvarajući vrata. Rukom zaklanja plamičak koji treperi na pomalo hladnom noćnom vjetru. Ulazi u svoju sobu i još moli.

Nazaret, špilja Navještenja u bazilici