
četvrtak, 1. prosinca 2011.
Svjetlost svijeta rodila se na Blagdan Svjetla

utorak, 1. studenoga 2011.
Marija je Kraljica Betlehema i Špilje



Dođite. Idemo k Špilji. Ne koristi ući u grad. Najvećih prijatelja Moga Djheteta nema više. Dovoljna je prijazna priroda, sa svojim kamenjem, sa svojim potokom, sa svojim drvima za loženje vatre. Priroda koja je osjetila da dolazi njezin Gospodin... Evo dođite bez straha. Obiđe se ovuda... Eno tamo ruševna Davidove kule. O kule meni draže od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljen potoče! Blagoslovljeno drvo koje si se pomoću vjetra kao čudom lišilo tolikih grana da bismo mi našli drva i mogli naložiti vatru." Marija hitro silazi k Špilji, prijeđe preko malenog potoka po dasci koja služi kao most, potrči na čistinu što je ispred razvalina i padne na koljena na ulazu u Špilju, prigne se i poljubi tlo. Svi ostali je slijede. Ganuti su...Čini se da dječak, koji je ni časa ne pušta, sluša čudesnu pripovijest i njegove crne očice gutaju Marijine riječi i pokrete ne gubeći ni jednoga. Marija ustane i uđe govoreći: "Sve, sve je kao onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo kad sam ja ušla. Onda, istom onda, sjahavši s magarčića, osjetih kako sam umorna i smrznuta... Pozdravio nas je jedan vol. Pođoh k njemu da osjetim malo topline, da se naslonim na sijeno... Josip je ovdje gdje se nalazim prostro sijena da mi napravi krevet, a osušio ga je za mene kao i za Tebe Sinko, na vatri što ju je užgao u onom kutu..., jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao dvoje braće izgubljene u noćnoj tami, pojeli smo svoj kruh i sir, a onda je on pošao onamo da potiče vatru, skinuvši ogrtač da zatvori ulaz... U stvari spustio je veo ispred Slave Božje koja je silazila s Nebesa, Ti moj Isuse,... a Ja sam bila na sijenu, u blagoj toplini dviju životinja zaogrnuta svojim ogrtačem i vunenim gunjem... Dragi moj zaručnik! U onom času punom strepnje u kojemu bijah sama pred tajnom prvog materinstva, koji je uvijek za ženu pun nepoznanica, a za mene u mojem jedinstvenom materinstvu pun i tajne: što to znači vidjeti Sina Božjega gdje izlazi iz smrtnoga tijela, on, Josip, bijaše mi poput majke, bijeaše anđeo..., moja utjeha.. onda, uvijek. A zatim muk i san koji se spustiše da obuzmu Pravednika..., da ne vidi ono što je za mene bio svagdašnji Božji cjelov... A za mene, nakon stanke za ljudske potrebe, eto silnih valova ekstaze koji su dolazili od rajskoga mora, a koji me iznova dizahu na sjajne vrhove valova sve viših i viših, noseći me sa sobom gore, gore, u ocean svjetlosti, svjetlosti, radosti, mira, ljubavi, dotle da sam se našla izgubljena u Božjem moru, u Božjem krilu... Još jedan glas sa zemlje: "Spavaš li Marijo?" O tako dalek glas!... Jeka, sjećanje na zemlju!... A tako slabašan, te se duša i ne trgnu, pa ne znam kako odgovorih, dok se dalje dižem u taj bezdan Vatre, beskrajnog Blaženstva, predspoznaje Boga... sve do Njega, do Njega... Ah, amo jesi li Ti koji si mi se rodio, ili sam Ja ta koja sam se one noći rodila od Trojsrtvenih bljeskova? Jesam li Ja ta koja sam dala tebe, ili si me Ti upio da mi dadeš? Ne znam... A zatim spuštanje, od Kora do Kora, od zvijezde do zvijezde, od sloja do sloja, spuštanje blago, polagano, tiho kao spuštanje cvijeta što ga orao odnio u visinu a onda ga pustio i koji se spušta polagano, na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom nebu, dok se opet ne nađe na rođenoj grudu... Moj dijademe: Ti! Ti na mojem Srcu... Poklonila sam Ti se klečeći, a onda Te ljubila sjedeći ovdje. Napokon sam Te mogla ljubiti bez zapreke tijela. A odavle sam se maknula da Te ponesem ljubavi onoga koji je bio dostojan da Te kao i Ja ljubi među prvima. A ovdje, između ova dva priprosta stupa, prikazala sam Te Ocu. A ovdje si pervi put počivao na Josipovom srcu... A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te njihala, a Josip je sušio sijeno na vatri i onda ga čuvao toplim stavljajući ga svoje prsi, a zatim ondje da ti se oboje klanjamo, ovako, ovako, nagnuti nad Tobom kao i Ja sada, da gutamo Tvoj dah, da gledamo do kojeg poništenja može dovesti Ljubav, da ronimo suze koje se sigurno rone u Nebu od neiscrpne radosti zbog gledanja Boga." Marija koja se kretala amo-tamo obnavljajući svoje uspomene, pokazujući mjesta, zadahnuta od ljubavi, sa sjajem suza u plavim očima i radosnim smiješkom na usnama, stvarno se sagne nad svojim Isusom, koji je sjeo na jedan veliki kamen dok ona obnavlja uspomene, i poljubi Ga u kosu plačući, klanjajući se kao onda.... " A zatim pastiri... unutra, ovdje, da se poklone sa svojom dobrom dušom i s velikim uzdahom zemlje koja je ulazila s njima, s njihovim mirisom ljudskosti, stada, sijena. A vani i posvuda Anđeli da Ti se poklone u svojoj ljubavi, sa svojim pjevanjem što ga ljusko stvorenje ne može ponoviti i s nebsekom ljubavlju, sa zrakom Neba koje je s njima ulazilo, što su ga oni donosili u svom sjaju... Tvoje rođenje Blagoslovljeni!..." Marija se spustila na koljena uza svoga Sina i plače od ganuća glavom nagnuta na njegova koljena. Nitko se ne usuđuje govoriti kroz netko vrijeme. Više ili manje ganuti nazočni se obaziru naokolo kao da se nadaju da će između paučine i hrapava kamenja vidjeti prizor koji je opisan... Marija dođe k sebi i kaže: "Eto, ispripovijedila sam beskrajno jednostavno i beskrajno veliko rođenje svoga Sina. Sa svojim ženskim srcem, ne učiteljskom mudrišću. Drugo ničega nema, jer je to bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine." "Ali sutradan? I dalje?" pitaju mnogi, među njima dvije Marije.
/nastavak na poćetku Došašća/
ponedjeljak, 3. listopada 2011.
Isus: "Tvoja je mudra zapovijed, Majko!"
...Večera je gotova i svatko pođe na svoje mejsto... Potpuna noć je kad Isus može s Majkom na miru razgovarati. Popeli su se na terasuz i sjedeći na jednom sjedalu jedno uz drugo, rukom u ruci, govori jedno drugome i jedno i drugo sluša. Najprije Isus ispripovijedi stvari kpoje su se dogodile. Potom Marija kaže: "Sinko, nakon tvoga odlaska, odmah nakon njega, došla je k meni jedna žena... Tražila Te je. Jedna velika bijeda. i jedno veliko otkupljenje. Ali tom stvorenju treba tvoje Oproštenje da bi bilo čvrsto u svojoj odluci. Povjerila sam je Suzani rekavši da je jedna koju si izliječio. Istina je. Bila bih je mogla zadržati uza se kad naša kuća ne bi već bila more kamo mnogi jedre... i mnogi sa zlobnim nakanama. A toj ženi se svijet već gadi. Želiš li znati koja je? - Aglija je. Rimljanka, mimičarka i grešnica koju si počeo spašavati u Hebronu, koja Te tražila i našla u Aqua Speciosa, koja je već trpjela radi svoje obnovljnee nevinosti. Koliko... Sve mi je kazala... Kojega li užasa!.." - "Njezina grijeha?" - "Njega i ... rekla bih još više: koj užas je svijet. Ah, Sinko moj! Nemoj imati povjerenja u kafarnaumske farizeje! Htjeli su se poslužiti s tom jadnicom da ti naškode. I s nojm..." - " Znam, Majko... Gdje je Aglija?" - " Stići će sa Suzanom pred Pashu." - "U redu. Govorit ću s njom. Bit ću ovdje svake večeri i čekat ću je, osim pashalne večeri, koju ću posvetiti obitelji. Ne treba drugo nego da je zadržiš ako dođe. To je veliko Otkupljneje, kazala si. I tako spontano! Uistinu Ti kažem da moje Sjeme u malo srca pusti klicu kao što je pustilo u onom bijednom tlu. A Andrija mu je kasnije pomogao rasti sve dok se nije potpuno oblikovalo." - "Kazala mi je." - "Majko, što si osjećala približivši se onoj ruševini?" - "Grozu i radost. Činilo mi se da sam na rubu paklenog ponora, ali ujedno sam osjećala da se zanosim u plavetnilo. Kako si Bog, moj Isuse, kad činiš ta čudesa!" Ostanu šuteći pod veoma svijetlim zvijezdama i u bjjelini četvrtine mjeseca koja naginje prema punom mjesecu. Šuteći, ljubeći se i odmarajući se u uzajamnoj ljubavi.
četvrtak, 1. rujna 2011.
"Sva Milost sabrala se u jednoj Ženi!"

ponedjeljak, 1. kolovoza 2011.
Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka

petak, 1. srpnja 2011.
Moć Marijina zagovora

Taj je prijedlog prihvaćen.
Nakon večere svatko pođe na svoje mjesto određeno za odmor.... Dogovorili su se da će se naći sutra opet kod Marte u Betaniji.
2. Moć Marijina zagovora
Nakon izlječenja gubavaca podno Maslinske gore Isus kaže Apostolima: "A sada idemo k Majci!" "Ali gdje je?" pitaju mnogi. "U jednoj kući koja je Ivanu poznata. U kući djevojke koja je izliječena prošle godine." Uđu u grad Jeruzalem, prođu dobrim dijelom gusto naseljenog predgrađa Ofela sve do jedne bijele kućice. Isus uđe sa svojim milim pozdravom u kuću čija su vrata pritvorena, a iz nje dođe ljupki glas Marijin, i srebrni glas Analije i dublji glas njezine majke. Djevojka padne ničice klanjajući se, majka klekne , Marija ustane. Željeli bi zadržati Učitelja s Majikom. Ali Isus, obećavši da će se vratiti jednog drugog dana, blagoslovi i oprosti se s njima. Petar pođe sretan s Marijom. Oboje drže dječaka za ruku i izgledaju sretna malena obitelj. Mnogi se okrenu da ih pogledaju. Isus promatra njihov odlazak s osmijehom. "Šimun je sretan!" uskrikne Revnitelj. "Zašto se smiješ, Učitelju?" upita Jakov Zebedejev. "Jer u onoj grupi vidim veliko obećaje." "Kakvo, Brate? Što vidiš?" upita Tadej. "Ovo vidi: da ću mirno moći otići, kad bude čas. Ne moram se bojati za Svoju Crkvu. Ona će biti malena i slabašna kao i Marcijam. Ali će tu biti Moja Majka da je ovako drži za ruku i da joj bude Majka; i bit će tu Petar da joj bude otac. U njegovu poštenu i žuljavu ruku mogu bez brige staviti ruku Svoje Crkve koja će se rađati. On će joj dati jakost svoje zaštite. Moja Majka snagu svoje ljubavi. I Crkva će rasti ... kao Marciam... Uistinu on je dijete-simbol! Bog blagoslvio Moju Majku, Mog Petra i njihovo i naše dijete! Sad idemo k Ivinani..."
Ponovno je večer u kući u Betaniji. Mnogi, umorni, već su se povukli. Ali Petar šeta amo-tamo po stazi dižući vrlo često glavu prema terasi gdje sjede razgovoarajući Isus i Marija. Ivan iz Endora, naprotiv, razgovara s Revniteljem, a sjede ispod jednog mogranja koji je sav u cvatu.
Marija je već mnogo govorila. Isus joj na to kaže: "Sve što si Mi kazala sve je vrlo pravednoi imat ću na pameti pravednost toga...Petar je vrlo dobar. Za njega bih učinio bilo što jer zaslužuje." "Da Te čuje, rekao bi Ti sa svojim dobrim prostodušnim osmijehom: ' E, Gospodine, to nije istina!' I imao bio pravo." "Zašto, Majko?" Ali se Isus već smiješi jer je razumio. "Jer nećeš da ga zadovoljiš davši mu sina. Kazao mi je sve svoje nade, svoje želje... i tvoja odbijanja." "A nije ti kazao razlog s kojim sam ih opravdao?" "Jest. Rekao mi je razloge i dodao: 'Istina je... ali ja sam čovjek, siromašan čovjek. Isus uporno u meni vidi velikog čovjeka. Ali ja znam da sam vrlo bijedan, i zato... bi mi mogao dati jedno dijetee. Bio sam se oženio zato da bih ga dobio... umrijet ću a neću ga imati.' I rekao je, spomenuvši dječaka koji ga je, sretan zbog lijepe haljine što ju je Petar kupio, poljubio govoreći mu: 'Ljubljeni oče' - rekao je: Vidiš, kad mi to malešno biće, koje još pred samih deset dana nisam poznavao, tako kaže, osjećam da postejm mekši od maslaca i slađi od meda, i plačem jer ... mi ga svaki dan koji prolazi odnosi, odnosi mi to dijete..." Marija ušuti promatrajući Isusa, proučavajući ga u licu, čekajući jednu riječ... Ali Isus je stavio lakat na koljeno, glavu na ruku i šuti gledajući prostrani zeleni voćnjak. Marija mu uzme ruku, i gladi je i kaže: "Šimun ima tu veli k u želju... Dok sam išla s njim, samo mi je o njoj govorii, i s razlozima tako opravdanim da nisam mogla reći ništa da ga ušutkiam. To su bili isti razlozi o kojima promišljamo sve mi, žene i majke. Dječak nije kršan. Kad bi bio kao što si bio Ti... o, onda bi bez strraha mogao ići u susret životu učenika! Ali je tako slabašan!... Vrlo bistar, vrlo dobar... ali ništa više. Kad je neki grličić nježan, ne možeš ga brzo baciti da leti kao što se radi s jakim. Pastiri su dobri... ali još uvijek muškarci. Djeci su potrebne žene. Zašto ga ne pustiš Šimunu? Dok mu uskračuješ čedo upravo od njega rođeno, shvaćam razlog. Naše djetešce je kao sidro. A Šimun koji je određen za toliku sudbinu, ne smije imati sidra da ga zadržavaju. No ipak se možeš složiti s time da on mora biti 'otac' sve djece koju ćeš mu ostaviti. Kako može biti otac ako nije prošao školču s jednim djetetom? Otac mora viti blag. Šimun je dobar, ali blag nije. Nagao je i nepopustljiv. Samo jedno maleno stvorenje može ga naučiti finoj vještini obazrivosti prema slabima... Promisli tu Šimunovu sudbinu... Ipak je tvoj nasljednik! Ah, kad moram kazati tu okrutnu riječ! Ali za svu bol koja me stoji kazati je saslušaj me. Nikada Ti ne bih savjetovala nešto što ne bi bilo dobro. Marcijam... Ti hoćeš da ga učiniš savršenim učenikom... Ali još je dijete. Ti ćeš ...otići prije nego on bude čovjek. Kome ga onda dati boljemu nego Šimunu da dopuni njegovu naobrazbu? Napokon Ti znaš kako je siromašnog Šimuna, i zbog Tebe, mučila njegova punica. A ipak nije ponovno uzeo ni mrtve svoje prošlosti, svoje slobode od prije godinu dana, da bi ga pustila na miru punica, koju ni Ti nisi mogao promijeniti? A ono siromašno stvorenje od njegove žene? Ah, toliko želi ljubiti i biti ljebljena? Majko...o! Muž? Jedan dragi samovoljac... Nikada joj se nije poklonila neka pažnja bez velikog zahtjevanja... Siromašna žena!... Ostavi joj to dijete. Čuj, Sinko. Zasada ćemo ga povesti sa sobom. I ja ću doći u Judeju. Povest ćeš me sa sobom k jednoj mojoj drugarici iz Hrama i gotovo rođakinji, jer potjeće od Davida. Stanuje u Betsuru. Rado ću je vidjeti ako je još na životu. Zatim na povratku u Galileju, dat ćemo ga Porfiriji. Kad budemo u blizini Betsaide, uzet će ga Petar. Kad dođemo ovamo, daleko, dječak će biti s njom. Oh, ali Ti se sada smiješiš! Dakle zadovoljavaš Svoju Mamu. Hvala, moj Isuse." "Da, neka bude kako Ti želiš." Isus ustane i glasno pozove: "Šimune Jonin, dođi ovamo." Petar skoči i pretrči stube. "Dođi ovamo, čovječe koji prisvajaš i kvariš!" "Ja? Zašto? Što sam učinio, Gospodine? - "Pokvario si mi Majku. Radi toga si htio biti sam. Što da ti učinim?" Ali Isus se smiješi i Petar se ohrabri. Kaže: "Ah, baš si me prestrašio! Ali sada se smiješ... Što želiš od mene, Učitelju? Život? Drugo više nemam nego njega jer si mi uzeo sve... Ali ako želiš, dat ću ti ga." "Ne želim ti uzeti. Nego ti želim dati. Međutim nemoj iskorištavati pobjedu i ne odaj tajne drugima, prefrigani čovječe, koji pobjeđuješ Učitelja oružjem majčinske riječi. Dobit ćeš dijete, ali..." Isus ne može nastaviti govor jer Petar, koji je bio kleknuo, skoči na noge i poljubi Isusa s takvom žestinom te mu prekine riječ. "Zahvali Njoj, a ne Meni. Ali međutim imaj na pameti da ti ovo mora biti od pomoći, a ne na smetnju..." Gospodine, nećeš se morati kajati zbog dara... O Marijo! Uvijek bila blagioslovljena, Ti sveta i dobra." I Petar, koji se opet spustio na koljena, upravo plače ljubeći Marijinu ruku.
nedjelja, 1. svibnja 2011.
Bogorodičina bol: Isus loše primljen u Nazaretu

petak, 1. travnja 2011.
"Gledajte Moju Majku!"
Isus poučava svoje učenike u hladu ispod golemog oraha, na mjestu koje je uzdignuto iznad Marijina povrtnjaka kraj Nazaretske kuće. Dan je buran, približava se ružno vrijeme, pa se Isus zbog toga nije mnogo udaljio od kuće. Marija često izlazi iz kuće u povrtnjak i svaki put podigne glavu i smiješi se svom Isusu, koji sjedi na travi uz deblo raha, okružen od učenika. Isus kaže: "Gledajte Moju Majku! Možete li u Njoj zamisliti sklonost zlu? No, budući da je ljubav potiče da Me slijedi, Ona će ostaviti svoju kuću, kad to bude htjela Moja Ljubav. Jutros Me je ponovno to molila. Ona, Moja Učiteljica, jutros Mi je govorila: 'Neka među Tvojim učenicima bude i Tvoja Majka, Sinko. Želim naučiti Tvoj Nauk!" To je govorila Ona, koja je taj Nauk posjedovala u svom krilu , a još prije u svom Duhu, po daru, koji je Bog dao budućoj Majci Svoje Utejlovljene Riječi. /Napomena: Marija je posjedovala Mudrost od svoga Bezgrješnog Začeća, primila je u sebe tajne Božje, i može se reći da je Riječ prebivala u njoj otkad je postala. I Sveci zajedno sa Crkvenim naučiteljima, među kojima Sveti Albert Veliki, zaključili su da je Marija - još prije negoli je u svoje prečisto i neokaljno krilo primila Riječ Očevu, da je zaodnene tijelom kako bi postala Otkupiteljem - imala i posjedovala u Prečistom Srcu, Božansku Riječ otkako je primila bezgrješnu Dušu ulivenu u tijelo, u krilu Aninom. I Riječ je bila njezinom pravom Učiteljcom još prije nego je postala njezinim Sinom/. Ali pošto Me je zamolila, kazala je: "Ipak... Ti prosudi, mogu li doći, a da time ne izgubim sjedinjenje s Bogom, i da ono, što je svijet, a Ti kažeš da prodire svojim smradom, ne pokvari ovo moje Srce, koje je bilo i koje jest i koje hoće da bude samo Božje. Ja se ispitujem i, koliko znam, čini mi se, da to mogu činiti, jer ...(i tu je, ne znajući, sebi dala najveću pohvalu), jer ne nalazim razliku između svoga prostodušnog mira , kakav sam imala, kad sam bila cvijet Hrama, i ovoga koji imam u sebi sada otkada sam više od trideset godina kućanica. Ali sam nedostojna sluškinja koja slabo poznaje, a još slabije sudi duhovne stvari. Ti si Riječ, Mudrost, Svjetlost. I možeš biti Svjetlo Svojoj siromašnoj Mami, koja prihvaća da Te više ne vidi, nego da ne bude po volji Gospodinu." A Ja sam joj, sa Srcem, koje Mi je treperilo od divljenja, morao reći: 'Mama! Ja Ti kažem: neće Tebe svijet pokvariti , nego ćeš Ti čuvati svijet od poroka'. Moja je Majka, čujte ovo, znala opaziti opasnosti življneja među ljudima, opasnosti i za Nju i za Nju. A vi muškarci da ih ne biste opazili? O, sotona dosita vreba u zasjedi. I samo budni bit će pobjednici. Ostali? Pitate za ostale? Za ostale bit će ono što je pisano." "Što je pisano, Učitelju?" - "I Kajin skoči na Abela te ga ubi. A Gospodin reče Kaijinu: 'Gdje je tvoj brat? Što si učinio s njim? Glas njegove krvi viče k Meni. Bit ćeš, dakle, proklet na zemlji, koja je upoznala okus ljudske krvi prolivene od bratove ruke, i više neće prestati ta grozna glad zemlje za ljudskom krvlju. I zemlja, otrovana od te krvi, bit će ti neplodnija nego žena u svojim starim godinama. A ti ćeš bježati tražeći mir i kruh. I nećeš nalaziti ni mira ni kruha. Tvoje grizodušje činit će, da ćeš vidjeti krv na svakom cvijetu i na svakoj travi, na svakoj vodi i na svakoj hrani. Nebeo će ti se pričinjati krvlju, i more će ti se pričinjati krvlju, a s neba, sa zemlje i s mora tri će ti glasa dolaziti: glas Božji, glas nevinoga, glas zloduha. I da ih ne moraš slušati, oduzet ćeš sebi život." "Knjiga Postanka ne kaže tako", primjećuje Petar. "Ne. Ne kaže Knjiga Postanka. Ja to kažem. I ne griješim. Ja to kažem za nove Kajine novih Abela. Za one, koji će, ne budu li bdjeli nad sobom i nad Neprijateljem, postayti jedno te isto s njim." "Ah, među nama neće biti takvih. Ne govorim li istinu, Učitelju?" - "Ivane, kad se razdere zavjesa Hrama, zasjat će jedna velika istina napisana iznad čitava Siona." "Koja, moj Gospodine?" -"Da su sinovi tmine uzalud bili u dodiru sa Svjetlošću. Sjećaj se toga, Ivane." - "Zar ću ja, Učitelju, biti sin tmine?" - "Ne. Ti ne. Ali, sjećaj se toga, da bi mogao svijetu objasniti Zločin." - "Kakav zločin, Gospodine? Onaj Kajinov?" "Ne. Onaj je prvi akord sotonine himne. Govorim o savršenom Zločinu. O nepojmljivom zločinu. O onome, koji, da bi se mogao shvatiti, treba gledati kroz sunce Božje Ljubavi i kroz misao sotone. Jer takvo Prikazanje i takav Grijeh mogu razumjeti samo Savršena Ljubav i Savršena Mržnja, samo Beskrajno Dobri i Beskrajno Zlo. Čujete li? Čini se, da sotona sluša, pa urliče od želje da ga izvrši. Hajdemo, prije nego se oblak prolomi u munje i tuču." I silazi trkom niz strminu, skačući u Marijin vrt, dok se oluja žestoko razmahuje.
(U cijelom završnom odlomku uspoređuje se Kajinov zločin, bratoubojstvo, koji je prvi po vremenu, i budući, Judin zločin, bogobujstva, koji je najveći po težini. Razni izrazi, kojima Isus proširuje i primjenjuje Knjigu Postanka, a Petar kaže, da se ne nalazi u Knjizi Postanka, naći će se u izrazima Jude očajna zbog toga, što je izdao Isusa).