Isusov oproštaj s Majkom prije Zadnje Večere

Večer je. Vlasnik kuće dolazi u hodnik i cenakul da ih potpuno rasvijetli paleći preostale žižke na svijećnjaku. Zatim ide na vrata prema ulici i otvara ih, i ulazi Isus s Apostolima. Isus pozdravlja vlasnika svojim uobičejenim pozdravom: "Mir ovoj kući", a zatim, dok Apostoli silaze u cenakul, On ulazi u sobu gdje je Marija. Pobožne žene pozdravljaju Isusa s dubokim poštovanjem i odlaze zatvarajući vrata i ostavljaju slobodnima Majku i Sina.   - Isus zagrli Majku i poljubi je u čelo. Marija poljubi najprije ruku Sinu, a zatim desni obraz. Isus zamoli Majku da sjedne i sam sjedne do nje na drugu klupicu. Držeći je za ruku učini da sjedne i nastavlja je držati i kada ona već sjedi. - Isus je sabran, zamišljen, tužan, iako se napreže da se smiješi. Marija mu zabrinuto ispituje izraz lica. Jadna Mama koja po Milosti i Ljubavi shvaća koji je to čas! Grčevi bola prolaze licem Marijinim i njene se oči šire na jedno unutarnje promatranje ljute boli. Ali ne pravi scene. Dostojanstvena je kao i Sin. On joj govori. Pozdravlja je i preporučuje se u njezine molitve. "Mama, došao sam da uzmem snage i utjehe od Tebe. Ja sam kao malo dijete, Mama, kojemu je potrebno majčino srce za njegovu bol i majčino krilo za njegovu snagu. U ovom času Ja sam ponovno tvoj nekadašnji mali Isus. Nisam Učitelj, Mama. Ja sam jedino tvoj Sin kao u Nazaretu kad sam bio majušan, kao u Nazaretu prije nego što sam napustio privatni život. Imam samo Tebe. Ljudi u ovom trenutku nisu prijatelji, niti odani tvom Isusu. Nisu čak ni odvažni u dobru. Samo zli znaju biti ustrajni i jaki, kad čine zlo. Ali Ti si Mi vjerna i Ti si Moja jakost. Mama, u ovom času. Podrži Me svojom ljubavlju i svojom molitvom. Samo Ti znaš u ovom trenutku moliti među onima koji Me više ili nanje ljube. Moliti i shvaćati. Ostali svetkuju, obuzeti blagdanskim ili zločijnačkim mislima, dok Ja patim od tolikih stvari. Mnoge će stvari umrijeti nakon ovog časa. A među njima njihovo čovještvo, i znat će biti dostojni Mene, svi osim onoga koji se izgubio i kojega nikakva sila ne može povratiti, pa ni na pokajanje. Ali za sada su još ljudi, spori za shvaćanje, i ne osjećaju da Ja umirem, već likuju vjerujući više nego ikada da je blizu trijumf. Opili su  ih oni 'hosana' od prije nekoliko dana.  Mama, došao sam zbog ovog časa i nadnaravno gledam ga s radošću kako dolazi. Ali moje Ja ga se boji, jer ova čaša ima ime: izdaja, odreknuće, okrutnost, bogohulstvo, napuštanje. Podrži Me, Mama. Kao što si svojom molitvom privukla na sebe Duha Božjega, dajući po Njemu svijetu Očekivanog od naroda, privuci sada na Sina svoga snagu koja će Mi pomoći da izvršim djelo zbog kojega sam došao. Mama, zbogom. Blagoslovi Me, Mama; i umjesto Oca. I oprosti svima. Oprostimo zajedno, već od sada oprostimo onima koji nas muče." -  Isus se, dok je govorio, skliznuo k nogama Majčinim, te je klečeći gleda, obujmivši je rukama oko struka. - Marija plače bez jecaja, s licem malo uzdignutim zbog unutarnje molitve Bogu. Suze se kotrljaju niz blijede obraze i padaju u njeno krilo i na Isusovu glavu koju Isus pri kraju naslanja na njeno srce. Zatim Marija stavlja svoju ruku na glavu Isusovu kao za blagoslov, a zatim se  saginje, cjeliva Ga među kosom, miluje je, miluje mu ramena, ruke, uzima mu glavu među ruke i okreće je prema Sebi, pritisne je sebi na srce. Još Ga cjeliva sa suzama, u čelo, u obraze, u bolne oči, i njiše, njiše onu umornu glavu, kao da bi bio dijete, kao nekad u Spilji božansko Novorođenče. Ali sada ne pejeva. Samo kaže: "Sine!Sine! Isuse!" Ali s takvim glasom što srce para.  - A onda Isus ustaje. Sređuje si plašt, ostaje na nogama pred Majkom koja još plače i sa svoje strane je blagoslivlje. Zatim se uputi prema vratima. Prije nego izađe reče joj: "Mama, doći ću  još prije nego što ću dovršiti svoju Pashu. Moli očekujući Me." - I izlazi.

ISUS: "Uvijek je Mama. Ona što tješi!"

Učenici promatraju kupolu Hrama što se blista na suncu gotovo podnevnom, a Ivan Efeški skreće pažnju Učitelju na  moć građevine: "Gledaj kakvog li kamenja i kakvog zdanja!" "Pa ipak od njih neće ostati ni kamen na kamenu" odgovori Isus.  "Ne? Kada? Kako?" pitaju mnogi. Ali Isus ne odgovara.  Siđe s Morije i iziđe brzo iz grada kroz Ofel i kroz Efraimova vrata i sklanjajući se najprije u gustiš kraljevskih vrtova, to jest sve dok nisu otišli oni, što nisu ni Apostoli niti Učenici, a uporno su ga slijedili, a počeli su polako odlaziti kada se pojavio Manahen koji je dao otvoriti teška željezna vrata, i istupivši naprijed, impozantan, rekao svima "Odlazite. Ovamo ulaze samo oni koje ja hoću."  - Čuvar vrtova mora da vrlo dobro poznaje Isusa, jer mu iskazuje duboko poštovanje a ujedno i povjerenje, a Isus ga pita o djeci i ženi.  Čovjek bi htio ugostiti Isusa u svojoj kući, ali Učitelj više voli svježi, odmarajući mir, prostranog kraljevskog vrta, pravog parka divota. I prije no što dvojica neumornih i najvjernijih Lazarovih slugu odu uzeti košaru s hranom, Isus im kaže: "Recite vašim gospodaricama da dođu. Bit ćemo ovdje nekoliko sati s mojom Majkom i vjernim Učenicima. I bit će tako ugodno..." - "Vrlo si umoran Učitelju! Tvoje lice to kaže" primjećuje Manahen.  - Vraćaju se sluge kojih je sada više, jer se Marta htjela pobrinuti za sve sluge Gospodinove, i kažu da će uskoro doći žene... Mio je i blag dolazak Majke k Sinu. Marija sigurna dolazi naprijed, jer Manahen, koji je bio kod gvozdenih vratiju, manje umoran od ostalih, pokazuje joj mjesto gdje je Isus. Ostale, a tamo su sve učenice Hebrejke, a od rimskih samo Valerija, zaustaviše se za koji čas, šuteći da ne bi probudile Učenike koji spavaju u hladu lisnatih stabala, nalik na ovce šćućurene  u travi o šestoj uri.- Marija ulazi pod jasminovu sjenicu tako oprezno da mali drveni mostić ne bi zaškripio, i da se ne bi osjetilo trvenje šljunka na tlu, a još se opreznije primakla Sinu koji je svladan umorom zaspao  s glavom na kamenom stolu, stavivši ispod lica pokrivenog kosom kao jastuk lijevu ruku. Marija strpljiva, sjedi pored svog umornog Djeteta i promatra ga...toliko... a na ustima joj bolan i ljubezan smiješak dok joj u krilo nečujno kaplju suze; ali ako su usta zatovrena i nijema, moli njeno Srce, sa svom snagom koji ima, i odaje snagu ove molitve i njenog daha držanje njenih ruku čvrsto sklopljenih u krilu, stisnuti, isprepeltenih da ne bi drhtale, a ipak potresenih lakim drhtanjem. Ruke koje se rastavljaju da potjeraju jednu upornu muhu što želi sletjeti na Zaspalog, a to bi ga moglo probuditi. - To Majka bdi nad Sinom. Posljednji san Sina nad kojim ona može bdjeti. I ako je lice Majčino, ove pashalne srijede, različito od lica Majke na dan Rođenja Gospodinova, jer ga bol čini blijedim i upalim, mila ljubezna čistoća pogleda, dršćuća briga jednaka onoj što ju je Ona imala kada je nagnuta nad  betlehemskim jaslicama svojom ljubavlju zaštićivala prvi neudobni san svoga Stovrenja. - Isus se pokrene, a Marija si brzo obriše oči da ne pokaže suze Sinu. Ali Isus se nije probudio. Samo je promijenio položaj lica, okrećući ga na drugu stranu, i Marija iznova postaje nepomična i bdi. - Ali nešto cijepa Marijino Srce. A to što ona čuje da Isus plače u snu i sa nejasnim šaputanjem, jer govori s ustima pritisnutim na ruku i haljinu, mrmlja ime Judino. - Marija ustaje, približi se, nagne nad Sina, prati ono nejasno šaputanje s rukama pritisnutim na srce jer, isprekidan, ali ne toliko da ga se ne bi moglo slijediti, govor Isusov daje do znanja da On sanja, pa iznova sanja sadašnjost, prošlost, a zatim budućnost dok se ne probudi s odskokom, kao da hoće da izbjegne nešto što je užasno. Ali nalazi grudi svoje Majke, ruke svoje Majke, smiješak svoje Majke, mio glas svoje Majke, njezin cjelov, njeno milovanje, lak doticaj njenog vela što prolazi po licu, da bi otrô suze i znoj dok mu govori: "Bilo Ti je neudobno, i sanjao si... Znojan si i umoran, Sine moj." i popravlja mu razbsarušenu kosu, briše mu lice i cjeliva ga držeći  ga zagrljena na  svom Srcu, budući da ga ne može više primiti u krilo kao kad je bio malen.- Isus joj se smiješi govoreći: "Uvijek si Mama. Ona što tješi. Ona što nadoknađuje za sve. Moja Mama!" Posadi je pored sebe prepuštajući joj ruku u krilu i Marija uzima onu dugačku ruku, tako otmjenu, a ipak tako snažnu, zanatlijsku, među svoje majušne, i miluje po prstima i nadlaktici, gledajući vene što su nabrekle dok je visjela u snu. I nastoji da ga rastrese... - "Došle smo. Tu smo sve. Pa i Valerija. Ostale su u Antoniji. Htjela ih je Klaudija, koja je  vrlo rastužena, rekla je oslobođena ropkinja. Kaže da - ne znam zbog čega - ali sluti da će biti mnogo plača. Praznovjerja! ... Samo Bog zna stvari..."  "Gdje su učenice?"  -  "Tamo na ulazu u vrtove. Marta ti je htjela pripremiti haljinu i piće za osvježenje i okrepu vidjevši koliko se iscrpljuješ. Ali ja, gledaj: ovo ti se uvijek sviđa i ja sam ti ga donijela. Moj dio. Ljepši je, jer je to tvoje Mame." - Pokazuje mu med i pogačicu kruha  na koju razmaže med dajući ga Sinu i reče: "Kao u Nazaretu, kad si se odmarao u najsparnijim satima, a zatim kad si se ugrijan probudio, ja sam dolazila iz svježe pećine s ovom okrepom..." - I stade jer joj glas drhti. - Njen Sin je gleda, a onda kaže: "A kada je tu bio i Josip, za dvoje si nosila okrepu i svježu vodu u orošenom ćupu, što si ga držala u potoku da bi bila što svježija, a još više su je takvom činili stručci dvije metvice koje si ubacivala unutra. Koliko je metvice bilo, tamo, ispod maslina. I koliko pčela na njezinim cvjetovima! Naš je med imao uvijek nešto malo tog mirisa." - Misli...sjeća se..."Mama, kad budeš sama, s kime ćeš stanovati?" - "S kim Ti budeš rekao, Sine moj. Bila sam Ti poslušna prije nego sam Te imala, Sine. Nastavit ću to činiti i nakon što me ostaviš." - Drhti joj glas, ali na ustima joj herojski smiješak.- "Ti umiješ slušati. Koliko je odmor biti s tobom! Jer, gledaj, Mama. Svijet ne može shvatiti, ali Ja svaki odmor nalazim kod poslušnih... Da. Bog se odmara pored poslušnih! Bog ne bi trebao trpjeti, umarati se, da neposlušnost nije bila došla  na svijet. Sve se događa jer se nije slušalo. Zbog toga bol svijeta. Zbog toga naša bol." - "Ali i naš mir, Isuse. Jer mi znamo da naša poslušnost tješi Vječnoga. Oh, za mene  naročito, koliko znači ova pomisao! Dopušteno mi je, meni, stvorenju, da tješim svoga Stvoritelja!" - "Oh, Radosti Božja! Ti ne znaš, o radosti naša, što je za Nas ova tvoja riječ! Nadmašuje harmonije Nebeskih Zborova... Blažena! Blažena ti koja me učiš posljednjoj poslušnosti, i činiš mi  je tako ugodnom da je izvršim s tom mišlju!" - Tebi nije potrebno da Te ja poučavam, Isuse moj. Sve sam naučila od Tebe." - Sve je naučio od tebe Isus Marije iz Nazareta, Čovjek."  Bijaše to tvoja svjetlost koja je izlazila iz mene. Svjetlost koja si Ti, i koja je dolazila  Vječnoj Svjetlosti poništenoj u odjeći čovjeka... Rekoše mi braća Ivane o govoru koji si danas izrekao. Bijahu zaneseni od divljenja. Bio si čvrst sa farizejima..."  - Sada je čas najvećih Istina, Mama. Za njih Istine ostaju mrtve. Ali za ostale bit će to žive Istine. I s ljubavlju i sa strogošću Ja moram pokušati posljednju bitku da ih otrgnem od Zla."

ISUS: "Naša su Srca bila sjedinjena..."

Govori Isus: "Ja bijah, jesam, Sin Svevišnjega Boga. Ali bijah također i Sin Čovječji. Moja dvostruka narav je jednako potpuna i savršena. O mome Božanstvu svjedoči vam moja Riječ, koja ima naglaske što ih samo jedan Bog može imati. O mom Čovještvu svjedoče potrebe, nagnuća, patnje koje vam predstvaljam i koje sam popratio u svom tijelu, u tijelu pravog Čovjeka, koje sam ponudio kao uzorak vašem čovještvu, kao što vam duh poučavam svojom Naukom, Naukom pravoga Boga.  Po rastvarajućem djelovanju "vašeg" nesavršenog čovještva, tijekom vjekova moje je presveto Božanstvo kao i moje najsavršenije Čovještvo u vašim tumačenjima jedno i drugo, izišlo umanjeno, nagrđeno. Moje ste Čovještvo učinili nestvarnim, učinili ste ga nečovječnim kao što ste  umanjili moj Božanski lik, niječeći ga dobrim dijelom u onome što vam nije bilo po volji priznati ili što niste više mogli prepoznati u vašim duhovima oslabljenima, i usahlima od poroka i bezboštva, od humanizma do racionalizma.

Ja dolazim, u ovom tragičnom trenutku, predzanku sveopćih nesreća, dolazim da osvježim u vašoj pameti moj dvostruki lik Boga i Čovjeka, da biste ga upoznali onakvog kaka on jest, da biste Ga prepoznali nakon tolikog mračnjaštva s kojim ste ga skrili vašim duhovima, da biste ga ljubili i k Njemu se vratili  i da se Njemu spasite.  To je lik vašeg Spasitelja, i tko Ga bude upoznao i uzljubio spasit će se.

Preko Evanđelja  dao sam vam spoznati moje fizičke muke. One su mučile moje Čovještvo. Dao sam vam spoznati i moje moralne patnje koje su povezane, isprepletene, združene s patnjama Moje Majke, onako kao što su nerazmrsive lijane ekvatorijelnih prašuma, koje se ne mogu odovjiti da bi se odsjekla jedna jedina nego ih se mora presjeći jednim udarcem sjekire da bi se otvorio prolaz, uništavajući ih zajedno; onako kao što su vene u jednom tijelu, od kojih se ne može jedna lišiti krvi, jer ih ispunja ista tekućina, onako, još bolje, onako kao što se ne može spriječiti  da u stvorenje, što se oblikuje u majčinom krilu, ne uđe smsrt ako majka umre, jer je život, toplina, hrana, krv majke ono što osjetnim ritmom po kucanju majčina srca prodire koroz nutarnje membrane, do onoga što će se roditi i puni ga da živi.

Ona, oh! Ona, čista moja Majka, nosila Me je ne samo kroz devet mjeseci, kao što svaka žena nosi plod čovjeka, nego za vrijeme čitavog života. Naša su Srca bila sjedinjena duhovnim nitima i kucala su uvijek zajedno i nije bilo Majčine suze koja ne bi oblila i moje Srce svojom slanoćom, a nije tu bilo ni mojeg unutarnjeg jecaja koji ne bi odjeknuo u Njoj i probudio njezinu bol.

Vi žalite majku sina koji je predodređen da umre poradi neizlječive bolesti, majku osuđenika na muke od strogog ljudskog suda.  Ali, pomislite na ovu moju Majku, koja je od časa kada Me je začela, drhtala pri pomisli da sam bio Osuđenik, na ovu Majku koja je dajući Mi prvi cjelov na nježno i ružičasto tijelo novorođenčeta, osjetila buduće rane svoga Stvorenja; na ovu Majku koja bi deset, sto, tisuću puta dala svoj život da me spriječi da postanem Čovjek i da stignem do trenutka Žrtvovanja; na ovu Majku koje je znala i koja je  morala  željeti taj strašan čas da bi prihvatila Volju Gospodinovu, radi slave Gospodnje, iz čljubavi prema Čovječanstvu. Ne, nije bilo duže agonije, i koja bi završila u još  većoj boli, od Agonije moje Majke"

Marija je živi Kovčeg Božji

 

 

U Jeruzalemu, na oproštajnom susretu sa ženama Učenicama Isus je rekao: Budite uvijek podložne Pastirima ondje gdje se traži poslušnost njihovim savjetima i naredbama. Budite uvijek sestre pomažući ih u njihovoj misiji i podupirujući njihove napore. Recite ovo i onima koje nisu danas ovdje prisutne. Recite to i onima koje će doći ubuduće.  I sada i uvijek budite kćeri Moje Majke. Ona će vas voditi u svemu.  Ona može voditi djevojke kao i udovice, supruge kao i majke, jer je Ona upoznala prilike svih staleža vlastitim iskustvom, a i nadnaravnom mudrošću. Ljubite se, ljubite se u Mariji. Onda nećete nikada pogriješiti, jer je Ona Stablo Života, živi Kovčeg Božji, oblik Božji, u kojemu je Mudrost sebi napravila Sjedište i Milost postala Tijelom"

Napomena: Marija je Oblik Božji jer  Stvoritelj koji ju je predodredio za tu službu: da bude Majka Božja, onako kako joj je i dao dušu posebnim privilegijem dasčuvanu od istočnog grijeha, tako joj je dao tijelo savršeno u svakom pogledu, jer je Marija stvorena na sliku i  priliku Božju duhovnu, i tjelesnu Božjeg Sina, postalog Čovjeka, najljepšeg od sinova ljudskih. Oblik Bogu, jer je Riječ oblikovana u njezinom krilu uzevši od Marije, od jedine koja je poslužila da Mu dade tijelo i dosljedno jedine da Mu prenese sličnost s roditeljem, ovdje: sa roditeljkom - oblik ljudski. Dosljedno, Ona je bila "oblik" Druge Božanske Osobe koja se utjelovila da se učini Čovjekom.

Isus s Majkom u Matatijinoj šumi

Isus je sam. Sam u  jednoj kotlini  koja se uzdiže po obroncima brežuljaka, koji opkoljuju Galilejsko jezero.  Isus traži mjesro da sjedne . Odabire ga na podnožju ogromne česvine koja je svojom krošnjom zaštitila tlo od jakog sunca. Isus se veoma umoran, naslanja na snažno deblo i stoji neko vrijeme zatvorenih očiju, kao za odmor. Evo šum koraka i dva lika se pojavljuju: Marija obučena u tamnoplavo i Ivan naprćen vrećama. Ivan dvaput zazove: "Učitelju!, pa tek što se Isus okrenuo, reče: "Evo Tvoje Majke", i pomogne joj prijeći preko malenog potočića i preko većih oblih kamenova što učvršćuu put. - Isus odmah ustaje i pođe u susret Majci  i pita: "Jesi li umorna?" - "Ne, Isuse" te mu se smiješi. "Čini mi se, naprotiv, da jesi.  Žao mi je  što sam učinio da ti dođeš. Ali Ja nisam mogao doći k tebi..." - "Oh! Nije to ništa. Sine moj. Malo sam se ugrijala. Ali ovdje je dobro... Nego Ti si umoran, i siromašni Ivan također..." - Ali Ivan mahne glavom smijući se, i odlažući Isusovu vreću, novu i prilično nabreklu, a onda svoju na travu kod podnožja česvine, povuče se govoreći: "Idem dolje. Vidio sam malen izvor. Malo ću se osvježiti u toj vodi. Ali ću čuti ako me zovete" te se povuče ostavljajući same njih Dvoje.     - Marija raskopčava plašt i skida veo i briše znoj koji joj poput bisera krasi čelo. Gleda Isusa, smiješi Mu se i upija Mu osmijeh, jer se i On njoj smiješi dok joj miluje ruku te je sebi  postavlja na obraz da osjeti milovanje. Tim gestom pokazuje da je "sin". Marija oslobađa ruku i popravlja Mu kosu vadeći iz nje komadić kore od stabla koja Mu je ostala u kosi, a svaki joj je kret prstiju milovanje: tolika je ljubav koja ih pokreće. I govori: "Sav si znojan, Isuse. Plašt ti  je na ramenima vlažan kao da je kišilo po njemu. Ali sada možeš uzeti drugi. Ovaj ja povlačim. Izblijedio je od sunca i prašine. Imala sam sve pripravno, i ... Pričekaj! Znam da si tek sada blagovao, i to koru suhoga kruha sa šakom maslina, toliko zasoljenih da te mora peći u grlu. To mi reče Ivan, koji je samo pio i  pio tek što je stigao. Ali ja sam ti donijela svježega kruha. Tek sam ga izvadila iz peći. I saće meda. Uzmi ga, Sine moj. Iz naše je kuće..."  te se prigiblje da otvori vreću u kojoj je, iznad svih stvari  što ih sadrži, i plitka košarica od vrbavog pruća s voćem, a iznad voća je saće omotano u dugačko lozovo lišće, i sve pruža Sinu sa sviježim i hrskavim kruhom. I dok Isus jede ona vadi iz vreće odjeću što ju je pripremila za zimske mjesece, čvrstu, toplu, prikladnu za zaštitu od studeni i od vode, i pokazuje je Isusu koji kaže: "Koliko posla. Mama! Imao sam je još od prošle zime..."  - "Kad su muškarci daleko od svojih žena, trebaju imati sve novo, da im ne treba ništa popravljati da budu uredni. Ali ja nisam ništa rasipala. Ovaj moj plašt je onaj tvoj, skraćemni i ponovno obojen. Za mene je još dobar. Ali za tebe već nije bio. Ti si Isus..." - Nemoguće je izraziti što se krije u ovim riječima: "Ti si Isus". Jednostavna rečenica. Ali u  ono malo riječi sva je ljubav Majke i Učenice stare Židovke prema Obećanom Mesiji, ljubav Židovke blagoslvoljenog vremena koje posjeduje Isusa.  Da bi se Majka prostrla nice klanjajući se sveome Sinu kao Bogu, to bi bilo samo jedan još ograničen način poštovanja i klanjanja. Ali u ovim riječima je još više od formalnog klanjanja koljenima koje se prigibaju, više od štovanja leđima koja se saginju, ili čela koje se dotiče tla: ovdje je čitavo Marijino biće, njezino tijelo i krv, njezin razum i srce, njezin duh i njezina ljubav što se u potpunsti i savršeno klanja Bogo-Čoevjeku. Marja ljubi više od stvorenja. Ona je upravo Božja kćerka slobodna od grijeha! Stoga može tako ljubiti --- Isus se, dovršivši obrok, spusti i sjedne na travu  uz noge Majke i položi glavu na njezina koljena kao kakav umorni dječak, a također i žalostan, koji se utječe  k jedinoj kojaga može utješiti. A Marija ga miluje po kosi, gladi glatko čelo svoga Isusa. Čini se kao da svojim milovanjem hoće otjerati sve umornosti i sve muke, koje su u tom njezinom Sinu. Isus zatvara oči, A Marija prestaje milovati ostajući rukom na kosi, i gleda preda se zamišljena, nepomična. Možda misli da će Isus zaspati. Tako je umoran. ...Isus se usteje na noge, zastaje i gleda svoju Majku koja ga pažljivo  netremice promatra. Otvara usta govoreći: "Da su ljudi bili bolji, bio bih se još svratio u Nazaret. Ali i Nazaret... Ne smeta ništa...Doći će k Meni. Za sada Ja idem drugima... i ne mogu  te voditi sa Sobom. Ovamo ću se vratiti onda kad oni budu znali tko sam. Sada idem u  Judeju...Uzići ću u Hram, a zatim ću se zadržati u onom kraju.... Proći ću još jednom kroz Samariju. Radit ću gdje bude više posla. Zbog toga ti, Majko,  preporučujme da se pripraviš doći k Meni početkom proljeća i da se nastaniš blizu Jeruzalema. Tako ćemo se lakše vidjeti. Jeruzalem je ovca koja je najpotrebnija njege, jer je zaista tvrdokorniji od kakvog starog ovna i svadljiviji od podivljalog jarca. Idem tamo lijevati Riječi kao rosu, koja se ne umara padati na njihovo suho i neplodno tolo.... Kad budeš došla u Judeju, donesi mi moju najljepšu haljinu. Onu koju si mi satkala za svečane blagdane. U Jeruzalemu moram biti "Učitelj" u najširem smislu, a i primjećen po ljudsku, jer oni zatvoreni i licemjerni duhovi gledaju više vanjštinu: haljinu, negoli nutrinu. U kraljevskoj haljini koju si ti satkala će biti moj trijumf." - Isus se smiješi mašući glavom da ublaži oštricu istine što je kriju te riječi.  - Ali Marija se ne vara. Ustaje na noge i naslanja se na Isusovu ruku povikavši: "Sine!" - Isus je prihvaća na srce, dok Ona na njegovm srcu plače...  Ivan dolazi, vidi i ostaje  začuđen nad znakom plača na Marijinom licu. Ali ne kaže ništa u vezi s tim. Pozdravlja Učitelja i kaže mu: "U zoru bit ću na putu izvan Nazareta.. Dođi, Majko, izvan šume još je svjetlo, a dolje cesta je sasvim osvijetljena od svjetiljki na kolima koja su u pokretu..." Marija još jednom poljubi Isusa plačući u svoj veo, a zatim pomognuta od Ivana koji je drži za lakat uzlazi na stazu, zatim se spušta prema dolini. Isus ostaje sam, da moli, da razmišlja, da plače. Jer Isus plače gledajući svoju Majku kako silazi. Zatim se vraća gdje je prije bio i ponovno zauzima položaj od prije, dok sjena i šutnja postaju oko Njega sve gušće.

 

Dvije Marije na putu u Tiberijadu

Tiberijada je već na vidiku, kada dvije hodočasnice hodaju umorne u sutonu koji pada. "Domalo će noć ... a mi smo još usred polja, dvije žene same... I blizu velikoga grada puna... uh! kakvog naroda. To je Belzebul! Većim dijelom Belzebul!..." Kaže Marija Alfejeva gledajući okolo prestrašeno. "Nemoj se bojati, Marijo. Belzebul nam neće naškoditi. On škodi samo onomu koji ga prima u srcu."  "Ali ovi ga pogani imaju!..."  "U Tiberijadi nisu samo pogani. A i među poganima ima pravednih." "Nipošto... nipošto! Oni nemaju našega Boga!" - Marija ne uzvraća, jer shvaća da nema koristi. Dobra jetrva je samo jedna od onih Izraelićanki koje smatraju da su one same posjedovateljice kreposti...jer su Izraelićanke.  - Tajac u kojem je jedini šum škripanje sandala kojima su obuvene umorne prašne noge.  "Bilo bi bolje da smo pošle običnim putem... Njega smo poznavale.. više je ugažen od ljudi... Ovaj... među vrtovima, osamljen je i nepoznat... Strah me hvata, evo!" - Ali ne, Marijo! Gledaj. Grad je tu, na dva koraka. I ovdje su mirni vrtovi što ih obrađuju Tiberijadčani, i eto obale do dva koraka. Hoćeš li da pođemo na obalu? Naći ćemo ribare... Još nam je proći ove vrtove." Ne, ne! Opet ćemo se udaljiti od grada. A onda... Brodari su skoro svi Grci, Krećani, Egipćani, Rimljani..."i čini se da spominje toliko drugih paklenih klasa. A Presveta Marija ne može a da se ne nasmiješi u sjeni svojega vela. - Idu naprijed. Staza se proširuje. Stoga ima još više sjene i još više straha u Marije Alfejeve koja zazivlje Jahvu pri svakom koraku koji je sve polaganiji. "Hajde, budi jaka! Brže, ako te je strah!" potiče je Marija  koja je na svaki njezin zaziv odgovorila: "Maran Ata!"  - Ali se Marija Alfejeva posve zaustavi i pita: "Ali zašto si htjela doći ovamo? Možda da govoriš s Iškarijotom?" - Ne, Marijo! Ili, u najmanju ruku , ne baš zbog toga. Došla sam da govorim s Rimljankom Valerijom." - "Milosrđe! Zar idemo u njezinu kuću? Ah, ne, Marijo! Nemoj toga činiti! Ja... ja te više tamo ne pratim. Ali što ideš tamo činiti? K onima... k onima... k onim... prokletima!..."  - Presveta Marija mijenja blagi smiješak u ozbiljan izražaj i pita: "Zar se ne sjećaš da treba Zlatu spasiti? Moj je Sin započeo njezino oslobođenje, a ja ću ga završiti. A zar ti tako prakticiraš ljubav  prema dušama?" -"Ali ona nije od Izraela!" - "Zaista ti nisi razumijela još ni jednu riječ Radosne Vijesti. Ti si veoma nesavršena učenica.... Ne radiš za svoga Učitelja i zadaješ mi toliko boli." - Marija Alfejeva prigne glavu... Ali njezino srce, puno izraelskih predrasuda ali po naravi dobro, prevlada i briznuvši u plač obujmi Mariju i kaže: "Oprosti mi! Oprosti! Nemoj mi reći da ti zadajem bol i da ne služim mojemu Isusu. Da, da! Veoma sam nesavršena, zaslužujem ukor. Ali neću više toga činiti... Dolazim, dolazim! I u pakao ako tamo ideš da ugrabiš jednu dušu da je dadeš Isusu. Poljubi me, Marijo, u znak da mi opraštsaš..." - Marija je poljubi i nastavljaju put, brže, nanovo oživljene ljubavlju.

Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja

 

Subota traje u pravom počinku. U Marijinom nazaretskom vrtu iza kuće lijepo je ujutro sjediti u bratskom i miroljubivom društvu pod sjenovitom lozom ili ondje gdje jabuka uza smokvu i bajam pravi sjenovite pjege produžujući sjenu lozove strehe na kojoj zrije grožđe. I lijepo je šetati naprijed i natrag po puteljcima između lijeha ulišta  do golubinjaka i od golubinjaka do malene pećine.Uz Mariju domaćicu su Marija Kleofina, njezine svekrve: Salome Šimunove i djevojčice Zlate.Tu su Isus i dva njegova učenika i druge žene. Isus, i ne htijući, poučava. I Marija, također ne htijući poučava. A Isusovi učenici, kao i Marijine učenice pažljivi su na riječi dvojih Učitelja. Djevojčica Zlata sjedi na svome stočiću do nogu Marijinih, sćućurena, ruku spojenih oko koljena, licem uzdignutim, raširenih očiju uprtih prema Marijinom licu. Sliči djevojčici koja sluša sjajnu priču. Ali to nije priča. To je lijepa istina. Marija pripovijeda staru povijest Izraela maloj pogančici od jučer, a i druge žene, koje već znaju domovinsku povijest pažljiuvo slušaju. Veoma je, naime milo čuti povijest od Raheli, povijest Jiftahove kćeri i povijest Elkanine Ane, kako teče iz Marijinih usta! - Juda Alfejev polako se približi i sluša smiješeći se. Nalazi se iza leđa Marijinih koja ga zbog toga ne vidi. Ali pogled Marije Kleofine, koja se smiješi svome Judi, upozorava Mariju da joj je netko za leđima, pa se okreće: "Oh! Juda? Zar si ostavio Isusa da sluša mene, ubogu ženu?"  "Da, najprije sam ostavio tebe da pođem k Isusu, jer si mi ti bila prva učiteljica. Ali mi prija koji put ostaviti Njega da dođem k tebi, da postanem dijete kao kad sam bio tvoj učenik. Nastavi, molim te..."   "Zlata hoće svake subote svoju nagradu. A nagrada se sastoji u tom da joj pripovijedam ono što ju je najviše dirnulo iz naše Povijesti koju joj pripovijedam pomalo svaki dan dok radimo."   I drugi se približuju... Tadej kaže: "A što ti se sviđa, djevojčice?" - "Veoma mi se sviđa, mogu reći, sve.. Ali najviše Rahela, Ana od Elkane, pa Ruta... i zatim... ah, lijepo, Tobija i mlađi Tobija s Anđelom, i zatim zaručnica koja moli da bude oslobođena." - "A Mojsije ne?"  - Njega se plašim... Odveć je velik... A od proroka mi se sviđa Daniel koji brani Suzanu." Gleda okolo i zatim promrmlja: "I ja sam bila obranjena od moga Daniela" pa gleda Isusa.   "Ali i knjige Mojsijeve su lijepe!" "Da. Gdje uči da se ne smije činiti ono što je ružno. I ondje gdje govori o onoj zvijezdi koja će izići iz Jakova. Sada znam i kako se zove. Prije nisam znala ništa. I sretnija sam od onog proroka jer vidim zvijezdu, i izbliza. Ona mi je rekla sve, pa tako znadem i ja", završava nekako pobjednički. " Pasha, ne sviđa li ti se?" - "Da.. Ali... i  tuđa djeca su majki. Zašto ih ubiti? Ja više volim Boga koji spašava, negoli koji ubija..." - "Imaš pravo... Marijo, nisi joj ništa priopovijedala o Njegovom Rođenju?" kaže Jakov pokazujući na Gospodina koji sluša. - "Ne još. Hoću da dobro upozna prošlost prije sadašnjosti. Zato da shvati ovu sadašnjost koja ima svoj korijen i razlog u prošlosti. Kada bude upoznala prošlost, vidjet će da je Bog Sinaja koji je plaši, Bog stroge ljubavi, ali uvijek Bog ljubavi."

"U Majčinu Srcu mač je već trideset i dvije godine!"

"Oh, Majko! Reci mi to sada! Bit će mi lakše shvatiti prošlost kad budem znala sadašnjost koja je, po onomu što o njoj znam, tako lijepa i čini da ljubim Boga bez straha. Meni je potrebno da nemam straha!"

"Djevojčica ima pravo. Sjećajte se svi ove istine uvijek kad budete navještali Evanđelje. Dušama je potrebno da budu bez straha zato da sa svim  pouzdanjem idu k Bogu.  To je ono što se Ja trudim činiti, i toliko više koliko su, ili po  neznanju ili po osobnoj krivnji, podložni tomu da se mnogo plaše Boga. Ali i Bog koji je udario Egipćane  i koga se plašiš, o Zlaza, uvijek je dobar. Gledaj: kad je poubijao djecu okrutnih Egipćana bio je milostiv sinovima koji, ne rastući, nisu postali grešnici kao njihov i očevi, a roditeljima je dao vremena da se pokaju za učinjena zla.  Dakle to je bila stroga dobrota. Treba razlikovati pravu dobrotu od mlitavosti odgoja. Također kad sam Ja bio malen bijahu pobijeni mnogi mališani na samim prsima majki. I svijet je kriknuo od užasa. Ali kad više ne bude Vremena za pojedince, ili za cijelo Čovječanstvo, jednom za svagda ćete shvatiti kako su sretni u Izraelu, u Izraelu Kristovih vremena, oni koji su, stoga što su bili pogubljeni u djetinjstvu, bili pošteđeni od najvećeg grijeha: od toga da budu sukrivci Spasiteljeve smrti."  - "Isuse! - krikne Marija Alfejeva ustajući na noge, užasnuta, gledajući okolo kao da se boji vidjeti gdje se pojavljuju golubice iza plotova u vrtu. "Isuse!" ponavlja gledaju ći Ga s mukom.  "A što? Zar ne poznaješ možda više Pisma, da se tako čudiš ovomu što kažem?" - pita Isus.   - "Ali...Ali... Nije moguće... Ne smiješ to dopustiti... Tvoja Majka..."  - "Ona je Spasiteljica kao i Ja. I ona  zna. Gledaj je. I nasljeduj je!"  - Marija je, zaista, ozbiljna, kraljevska u svome dubokom i nepokretnom bljedilu. Ruke su joj u krilu stisnute kao na molitvu, glava visoko s pogledom upravljenim u prazno.    Marija Alfejeva je promatra. Zatim se opet se opet obraća k Isusu: "Ali svejedno ne smiješ joj reći tako strašnu budućnost. Ti zabadaš mač u njezino Srce!"   "Tu je mač već trideset i dvije godine!"  - "Neee! Nije moguće! Marija ... uvijek tako vedra.... Marija,,," Pitaj to nju, ako ne vjeruješ što ti kažem."  - "Da, pitati ću je! Je li istina, Marijo? Ti znaš?..." - A Marija, ženskim ali čvrstim glasom, kaže: "Istina je. On je imao četrdeset dana i bilo mi je rečeno od jednog Sveca... Ali već i prije... Oh, kad mi Anđeo reče da ću, ostajući Djevicom, začeti Sina, koji će se po svom božanskom začeću nazvati Sinom Božim, i takav uistinu jest, kada mi je to bilo rečeno, i da je u neplodnom Elizabetinom krilu bilo začeto dijete po čudu Vječnoga, brzo sam se sjetila Izaijinih riječi: 'Djevica će roditi sina koji će se zvati Emanuel' ... To sve govori Izaija. I gdje govori o Preteči. i gdje govori o Čovjeku Boli, crvenom, crvenom od krvi,neprepoznatljivom... gubavom... radi naših grijeha...Od tadaa je već mač u  Srcu, a sve je služilo tome da ga još više zabode: pjev Anđela, Šimunove riječi, dolazak Kraljeva pd Istoka, i sve, sve..." "Ali što to sve drugo, Marijo moja? Isus trijumfira, Isus čini čudesa, Isusa slijedi uvijek sve veće mnoštvo...Zar možda ovo nije istina?" kaže Marija Alfejeva. A Marija, uvijek u onom stavu, kaže na ovako pitanje: "Da, da, da!"  bez tjeskobe, bez radosti, samo sa mirnim pristajanjem jer tako jest...  "Pa onda? Koje to sve drugo tebi tiska mač u Srce?" - "Ah... Sve..."  - "Pa si tako mirna? Tako vedra? Uvijek jednaka od kad si ovamo došla kao zaručnica prije trideset i tri godine, čini mi se jučer, tako se dobro sjećam. Ali kako možeš? ...Ja...ja bih bila luda ... činila bih... ne znam što bih činila. Ja...Ali, ne... Nije moguće da majka zna ovo i bude mirna!"  "Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja...Gdje nalazim svoj mir? U vršenju volje Božje. Odakle mi dolazi moja vedrina? Od vršenja ove Volje. Kad bih morala vršiti volju nekog čovjeka, mogla bih biti uznemirena, jer čovjek, pa i najmudriji, može uvijek nametnuti pogrešen odluke. Ali volja Božja! Ako je On htio da budem Majka Njegovog Krista, moram li možda misliti da je to okrutno, i u toj misli guibiti svoju vedrinu? Misao da će to biti Otkupljenje za Njega, i za mene, također za mene. treba li da  me smučuje mišlju kako ću prevladati ovaj  čas? Oh, bit će strašan..."   - I Marija osjeti nehotičan trzaj, kao iznenadan drhtaj te stisne ruke kao da im spriječi da dršću, kao da žarče moli, dok joj je lice postalo još bljeđe, a lagani se kapci obore uz treptaj muke na slatkim plavim očima. Ali ona, nakon dubokog bolnog uzdaha opet progovori čvrstim glasom i zaključi: "Ali On, Onaj koji mi je nametnuo svoju volju i komu ja služim pouzdanom ljubavlju, dat će mi pomoć u onom času.  Meni i Njemu...Jer Otac ne može nametnuti volju koja bi bila odveč jaka za ljudske sile... te pomaže... uvijek... I pomoći će nam, Sine moj... pomoći će nam... On će nam pomoći. I samo nam On, neizmjeran u sredstvima, može pomoći..." - "Da. Majko! Ljubav  će nam pomoći i međuisobno ćemo se pomagati u ljubavi. I u  ljubav i ćemo otkupiti..." - Isus se je postavio uz bok svoje Majke te joj  postavi ruku na rame, a ona podiže lice da Ga gleda, da gleda svojeg lijepog i zdravog Isusa određenog da bude iznakažen od mučenja, ubijen sa tisuću rana, i kaže: "U ljubavi i u boli... Da. I zajedno."