Bogorodica Marija i Sveti Josip na putu prema Betlehemu

1. Naredba cara Augusta za popis pučanstva

U nazaretskoj kući Marija je u malenoj sobici gdje se obično zadržava. Sad Ona obrađuje svoje bijelo platno. Ostavlja posao da zapali svjetiljku, jer se spušta večer i Ona više ne vidi dobro u zelenkastom svjetlu što ulazi kroz pritvorena vrata prema vrtu. Zatvara vrata. Marija je sada već jako odebljala, ali još tako lijepa. Još su jooj uvijek brzi koraci i svaki joj čin otmjen. Nema ničega od one tromosti koja se opaža kod žene koja je blizu poroda. Promijenila se samo u licu.

Sada je "žena". Prije , za vrijeme Navještenja, bijaše djevojčica lišca vedra i nevina: lice nevinog djeteta. Kasnije, u Elizabetinoj kući, za vrijeme Ivanova rođenja, lice joj je bilo već profinjeno zrelijom millinom. Sad joj je lice vedro, ali ljupko veličanstveno lice žene koja je dosegla punu savršenost u majčinstvu.

Marija je, dakle, sada postala doista "žena", puna dostojanstva i ljupkosti. I njezin se smiješak primijenio u slatkoću i veličanstvo. Kako je lijepa!
Ulazi Josip. Čini se da se vraća iz mjesta, jer ulazi na kućna vrata a ne kroz vrata dadionice. Marija podiže glavu i smiješi mu se. I Josip se njoj smiješi. A čini se kao da to mučno čini kao onaj koji je zabrinut. Marija ga upitno gleda. Zatim ustaje da uzme ogrtač koji si Josip skida i složi ga i odloži na jednu škrinju.
Josip sjeda za stol. Nasloni lakat na sto i glavu na ruku, dok drugom sav zamišljen, izmjenično češlja i raščešljuje bradu.
"Imaš neku misao koja te muči?" pita Marija. "Mogu li te utješiti?"
"Ti me uvijek tješiš, Marijo. Ali ovaj put imam jednu veliku misao... Zbog tebe."

"Zbog mene, Josipe? A što?"
"Postavili su naredbu na vrata sinagoge. Naređuje se popis za sve Palestince. MOr as eići na popis u mjesto porijekla. Mi moramo ići u Betlehem..."
"Oh!" prekide ga Marija stavljajući jednu ruku na krilo.
"To te potreslo, zar ne? Teško je. Znam."
"Ne Josipe. Nije to. Mislim... mislim na Sveto Pismo: Rahela majka Benjaminova i žena Jakovljenva od koje će se roditi Zvijezda: Spasitelj. Rahela je sahranjena u Betlehemu o kojoj je rečeno: "I ti Betleheme Efrato, najmanji si među zemljama Judinim, ali iz tebe će izaći Vladar. Vladar koji je oberćan koljenu David0vu. On će se roditi ondje..."
"Vjeruješ li... vjeruješ li da je već vrijeme? Oh! Kako ćemo učiniti?" Josip je sasvim uplašen. Gleda Mariju sućutinim očima.
Ona to opazi i smiješi se. Sebi se smiješi, više nego njemu. To je smiješak koji kao da kaže: "on je čovjek, pravednik, ali čovjek. I gleda kao ččovjek. Misli kao čočvjek. Imaj sućuti s njime, dušo moja, i i vodi ga da gleda kao duh." Ali njezina je dobrota tjera da ga umiri. Ne daje nikakvih lažnih podataka, ali ga smiruje. "Ne znam, Josipe. Vrijeme je vrlo blizu. Ali zar to nr bi mogao Gospodin produljiti, da ti digne tu brigu? On sve može. Ne boj se!"
"Ali putovanje!... Tko zna koliko će ljudi putovati! Hioćemo li naći dobar stan? Hoćemo li se vratiti na vrijeme? I ako... ako moraš postati Majka ondje, kako ćemo učiniti? Nemamo kuće... ne poznajemo više nikoga..."
"Ne boj se. Sve će biti dobro. Bog ćini da i životinja što rađa nađe mejsto. Hoćeš li da On ne učini da se nađe mjesto za Njegova Mesiju? Mi se pouzdajemo u NJ. Zar ne? Uvijek se pouzdajemo j Njega. Što je veća kušnja više se pouzdajemo. Kao dovje djece stavimo svoju ruku u ruku Očevu. On nas vidi. Mi smo Mu se sasvim predali. Gledaj kako nas je vodio sve do sada s ljubavlju. I najbolji otac ne bi toga mogao učiniti s većom brigom. Mi smo njegova djeca i njegovi sluge. Izvršimo Njegovu volju. Ništa nam se zla ne može dogoditi. I ta je naredba Njegova volja. Pa što je Cezar? Instrument Božji. Otkad je Otac odlučio oprostiti čovjeku, preodredio je činjenice potrebne da se Isus rodi u Betlehemu. Taj najmanji grad Judin još nije postojao, a već je njegova slava bila određena. Da se ta njegva slava ostvari i da riječ Bošja ne bude opovrgnuta - a bila bi kad bi se Mesija drugdje rodio - evo ustaje jedan moćni, vrlo daleko odavde, koji je zavladao nad nama, i sada hoće upoznati podložmike, sada, dok je svijet u miru... Oh! kako je naš trud malen ako mislimo na ljepotu ovog trenutka mira? Misli, Josipe. Vrijeme u kojem nema vržnje na svijetu! Ali zar može biti sretnijeg časa, da ustane "Zvijezda" čije je svjetlo Božansko i čije je djelovanje Otkupljnje? O, ne boj se, Josipe. Ako su putovi nesigurni, i ako nam metež učini hod teškim, Anđeli će nas braniti i biti nas prsobran. Ne nama, nego njihovu Kralju. Ako ne nađemo azila, šator će nam biti njihova krila. Ništa nam se zla neće dogoditi. Ne može nam se dogoditi. Bog je s nama."

Josip je gleda i sluša blažen. Bore mu se na čelu poravnavaju, smiješak se vraća. Ustaje bez umora i muke. Smiješi se. "Ti, blagoslovljena, Sunce duha mojega! Blagoslovljena Ti, koja znaš sve gledati kroz Milost kojom si ispunjena! Ne gubimo onda vrijme. Treba što prije otputovati i ... da se što prije vratim, jer ovdje je sve pripravljeno za... za..."

"Za n a š e g a Sina, Josipe. T a k a v m o r a b i t i p r e d o č i m a s v i j e t a, m i s l i n a t o .... Otac je zaogrnuo tajnom ovaj njegov dolazak i mi joj ne smijemo podizati vela. On, Isus, to će učiniti, kad bude čas..."

Ljepota lica, pogleda, izražaja, glasa Marijina, kad kaže taj "Isus", neopisiva je. Već je u zanosu.

2. Marija i Josip na putu prema Betlehemu

Na glavnoj cesti iz Nazareta kolikog li mnoštva! Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama. Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno. Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travisom povijenom od zimskih vjetrova... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce kao da bi mu htjeli reći:"Dođi brzo, hladno je!" ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim... Pravi brežuljkasti kraj... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova.. Cestsa prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.

Marija je na jednom sivom magarčiću... sva ovijena u teški ogrtač. Sprijeda pred sedlom je jedno oruđe , a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.Josip hoda sa strane držeći uzdu... "Jesi sli umorna?"... pita češće.

Marija ga gleda smiješeći se i govori: "Ne"... Treći put nadodaje: "Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.""Oh! ja! Za me je ništa. Mislim... da sam mogao naći kojeg drugog magarca... da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigle... Ali baš ga nisam mogao naći... Svima je dada potrebna jahaća živina... Ali, hrabro! Skoro smo u Betlehemu... Preko ovog brda je Efrata."

Šute. Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnoj molitvi. Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se da ga ne vidi za ono... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira, bogotaša, siromaha...nego za ono što Ona samo vidi...

"Je li ti je hladno?" pita Josip, jer vjetar se diže.

"Ne, hvala."

Ali Josip kao da ne vjeruje. Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne, jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom preko ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj ruke budu tople pod njim i ogrtačem.

Susretnu jednog pasira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu. Josip se sagne da mu nešto kaže. Pastir potvrdi. Josip uzme magarčića i povuče ga za stadom na pašnjak. Pastir izvadi iz torber jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.

"Bog vas blagoslovio obojicu" reče Marija "Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote. Molit ću za tebe."

"Dolazite li iz daleka?"

"Iz Nazareta" odgovara Josip.

"A idete?"

"U Betlehem."

"Dugi put za ženu u takvom stanju. Je li ti to žena?"

"Moja žena."

"Imate li kod koga odsjesti?"

"Ne."

"Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli sa svih strana da se popišu ili da se drugamo otiđu popisati. Ne znam da li ćete naći konak. Poznaješ li mjesto?

"Ne mnogo...!

"E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju ( i pokaže na Mariju). Tražite gostionicu. Bit će puna. No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz. Ona je na jednom trgu - najvećem. Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. Ne možete pogriješiti. Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulazinim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice... prema polju. Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jweruzalem da unjih smjeste životinje kad ne nađu mjesta u gostionici. Štale, znate, u brdu: vlažne, hladne i bez vrata. Ali su uvijek neko sklonište, jer žena... ne može ostati na putu. Možda tu nađe moje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca. I neka vas Bog tamo doprati."

"I Bog neka ti poda radost"... odgovri Marija. Josip međutim odgovri: "Mir bio s tobom!"

Ponovno krenu cestom. S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gle gore i dolje, po glagim obroncima koji je okružuju.... rasijane kuće i kuće... To je Betlehem!

Prva muka Djevice Marije i Zaručnika Josipa

PRVA MUKA DJEVICE MARIJE I ZARUČNIKA JOSIPA

1. Svejdočanstvo Blažene Djevice Marije:

I moj je Josip imao svoju muku. I ona je započela u Jeruzalemu, kad mu se pokazalo moje stanje. I ona je trajala danima, kao i za Isusa i za mene. I nje samo malo boljela u duhu. I jedino zbog svetosti Pravednika koji mi bijaše suprug, bila je suzdržaana na način koji je bio toliko dostojan i sakriven, da je kroz vjekove proša malo zapažena.

Oh! Naša prva Muka! Tko bi joj mogao izreći unutarnju i šutljivu žestinu? Tko bi mogao izreći moju bol, kad sam morala konstatirati da me Nebo još nije uslišilo, objavljujući Josipu otajstvo? Shvatila sam da mu je nepoznato , vidjevši da je prema meni obazriv kao i obično. Da je on znao da u sebi nosim Riječ Božju, on bi se bio klanjao Riječi zatvorenoj u mojem krilu činima štovanja koji pripadaju Bogu i koje on ne bi propustio učiniti kao što ni ja ne bih odbila da ih primim, ne za sebe, nego za Onoga koji bijaše u meni i koga sam ja nosila takokao što je Kovčeg Zavjetni nosio kameni zakonik i posude s manom.

Tko može izreći moju borbu proti malodušju što me htjede nadvladati da me uvjeri kako sam se uzalud ufala u Gospodina? Oh! vjerujem da je to bio bijes sotone! Osjećala sam kako se sumnja uzdizala iz mojih leđa i isspružila svoje ledene pandže da mi zarobi dušu i da me zaustavi u mojoj molitvi. Sumnja koja je tako opasna, za dušu smrtonosna, Smrtonosna jer je prvi činilac smrtonosne bolesti kojoj je ime 'očaj' i kojoj se čoevjek mora oduprijeti svom snagom, da ne propadne u duši kao i da ne izgubi Boga.

Tko može, savršeno istinski izraziti Josipovu bol, njegve misli, pometnju njegovih osjećaja? Kao maleni čamac zahvaćen jakom olujom on se nalazio u vrtlogu suprotnih ideja, u zbrci misli od kojih je jedan bila zagrižljivija i bolnija od drugee. Bijaše čovjek, naizgled, izdan od svoje supruge. Gledao je kako je njegov dobro ime i njegva čast uništeni pred svijetom, već je osjećao kako zbog toga na njega prstom pokazuju i kako ga mjesto sažaljuje, gledao je kako njegva ljubav i njegovo poštovanje prema meni padaju mrtvi pred očevidnošću jedne činjenice.

Ovdje sjaji njegva svetost još više negoli moja. I ja mu stoga pružam ovo svjedočanstvo s osjećajem supruge, jer hoću da ljubite moga Josipa, toga mudrog i razboritog, tog strpljivog i dobrog, koji nije odijeljen od otajstva Otkupljenja, nego je s njime čvrsto povezan, jer je zbog njega trpio i samog sebe zbog njega istrošio, spasivši za vas Spasitleja uz cijenu svoje žrtve i svoje svetosti. Da je bio manje svet, radio bi po ljudsku, prijavivši me kao preljubnicu da budem kamenovana i da sin moga grijeha pogine sa mnom. Da je bio manje svet, Bog mu ne bi dao svoje svjetlo za vođu u takvom iskušenju.

Ali Josip bijaše svet. Njegov čisti duh življaše u Bogu. Ljubav je u njemu bila zapaljena i jaka. I iz ljubavi spasio vam je Spasitelja time što me nije optužio pred strješinama, tako kao što je spremnom poslušnoću sve ostavivši, spasio Isusa u Egiptu. Kratki brojem, ali strašni po svojem intenzitetu, bijahu ona tri dana Josipove muke. I moje, te moje prve muke. Jer sam shvaćaala njegovo trpljenje, a nisam mu ga mogla olakšati ni na kakav način iz poslušnosti prema Božjoj odredbi koja mi bijaše rekla: 'Šuti!'

I kad stigavši u Nazaret, vidjeh, nakon kratkog pozdrava, kako odlazi poguren i kao ostario u kratko vrijeme, i kada nije dolazio k meni navečer kao što je uvijek običavao, kažem vam da mi je srce plakalo u najoštrijoj boli. Zatvorena u svojoj kući , sama u kući gdje me sve podsjećalo na Navještenje i na Utjelovljenje , i gdje me je sve podsjećalo na Josipa koji se sa mnom zaručio u neporočnom djevičanstvu, i sama se morala odupirati malodušnosti i podvalama sotoninim i nadati se, nadati, nadati. I moliti, moliti, moliti. I oprašteti, opraštati, opraštati sumnji Josipovoj, uznemirenosti pravedne srdžbe.

2. Marija se razjašnjuje s Josipom.

Marija u nazaretskom vrtiću prede u sjeni jabuke s vrlo gustim granama prepunih plodova koji su se već počeli crveniti i nalikuju mnogobrojnim dječjim obraščićima u svojem ružučastom i okruglom obliku.

Ali Marija podnipošto nije ružičastqa. Lijepa boja koja joj je u Hebronu oživjela obraze, iščezla je. Lice joj je blijedo kao slonokost, na kojoj se vide samo zaokružene usnce od blijedog korala. Ispod spuštenih vjeđa nalaze se dvije tamne sjene, a rubovi očiju natečeni su kao kod onog koji je plakao. Oči joj se ne vide jer stoji prignuta, predana svom poslu i još više nekoj svojoj misli koja je mora žalostiti. Uzdiše kao onaj koji ima bol u srcu. Sva je obučena u bijelo, u bijeli lan, jer je vrlo vruće, usprkos još netaknutoj svježini vijeća jer je jutro. Otkrivene je glave, i sunce, što se igra jabukovim lišćem, pokrenutim laganim vjetrom i prolazi iglicama svjetla sve do tamne zemlje gredica, stvara krugove svjetla na njezinoj plavoj glavi i tu je njezina kosa nalik na zlato dukata.

Od kuće ne dolazi nikakav šum, ni od susjednih mjesta. Čuje se samo žubor vode potočića što pri dnu vrta pada u jedno korito.

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i opbimna, ne uspjeva potpuno sakrti zaobljenost tijela.

Nađe se sučelice Josipu. Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: "U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što želiš reći? Dođi." Josip ulazi i zagvara vrata. Još ne govri. "Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?" "Tvoje oproštenje". Josip se sage kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi.

Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije. "Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ." Josip je gleda, dok su nejgove udubljene oči ispunjene dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim se kotrljeju licem na bradu. "Optosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam (vidi susret sa Anđelom u snu : Mt 1,19.24). Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjako sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjako sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samogasebe." "O, ne! Nisi uzmanjkao!" "Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti... Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. I sama sunja je uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio ... tri dana muka, oprosti mi, Marijo." "Namam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala." "Oh! da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posjedio na sljepoočnicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni svojem suprugi, svojoj slavi, i dopustiti da posumnjam u tebe?" Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ručicu na glavu i smješi se. Činise kao da ga odrješuje. I reče "Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zarto sam poslušala... Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stqaala... zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati, Ja sam Službenica Bospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama." Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu i prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih nježnih ružičastih prstiju. "Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer... " Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra. "Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo.... Dovršit ćemo vjenčanje.... Iduće sedmice. Je li tako dobro?" "Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica." "Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim... kad budem ovdje radit ćemo da pripravimo sve da primimo... Oh! kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti.... Nikada se neću moći usuditi dotaknuti ga!...." "Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću." "Ali ti si ti... Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih!..." "Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvojici jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaj sjajnija od Salamonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste, i naši će mu napori davati kruh... Oh! Josipe! Slušatg ćemo glas Božji kako nas zove 'oče i Majko'... Oh!" Marija plače od radosti. Tako sretan plač! I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj marijinog haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici.

Obrezanje i prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Obrezanje Ivana Krstitelja

Zaharijina kuća je u svećanosti. Dan je obrezanja. Marija se pobrinula da sve bude lijepo i u redu. Sobe blistaju od svjetla, najljepše tkanine, najljepše pokućstvo posvuda se blista. Ima tu mnogo gostiju.

Marija, sva lijepa u svojoj najljepšoj bijeloj haljini hitro se kreće između grupa.

Elizabeta, čašćena kao matrona, uživa sretna svoju svećanost. Dijete, sito mlijeka, počiva na njezinu krilu.

Dolazi čas obrezanja.

"Dat ćemo mu ime Zaharija. Ti si star, dobro je da djetetu bude dana tvoje ime" kažu neki muškarci.

"Ne, doista ne! viče majka. "Njegovo je ime Ivan. Njegovo ime mora svjedočiti o moć Božjoj."

"Ali, da li je ikad bio jedan Ivan u našem rodu?"

"Nije važno. On se mora zvati Ivan."

"Što kažeš Zaharijo? Hoćeš svoje ime, zar ne?"

Zaharija daje znakom - ne! Uzme tablicu i piše: "Njegovo je ime Ivan" i tek što je završio pisati, doda svojim oslobođenim jezikom: "jer je Bog učinio veliku milost njegovom ocu i njegovoj majci i ovom svome novom sluzi koji će utrošiti svoj život za slavu Gospodinovu. I bit će prozvan velikim kroz vjekove i u Božjim očima, jer će prolaziti obraćajući srca Uzvišenom Gospodinu.

Anđeo je to rekao a ja nisam vjerovao. Ali sada vjerujem i Svjetlo se stvara u meni. Ono je među nama i vi ga ne vidite. Njegova će sudbina biti ne da bude viđeno, jer ljudi imaju zapriječen i lijen duh. Ali moj će ga sin vidjeti i govoriti o Njemu i Njemu će obratiti srca pravednih Izraelaca. O, blaženih li onih koji će vjerovati i koji će uvijek vjerovati Riječi Gospodinovoj.

Blagoslovljen Gospodin, Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj;

podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,

kao što obeća na usta svetih Proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših - i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te Mu,
izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha,
u svetosti i pravednosti pred njim, u sve dane svoje.
A ti, dijete, Prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da Mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
Darom Premislosrdnog Srca Boga našega po kojer će nas pohoditi Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u timini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."

Prisutni se čude. I radi imena, i radi čuda i zbog Zaharijinih riječi.

Elizabeta, koja je na prvu Zaharijinu riječ viknula od radosti, sada plače milovana u zagrljaju sretne Marije.

Sada nose novorođenoga na jedno drugo mjesto, na obrezanje. Kad ga nose natrag, mali Ivan vrišti na sav glas. Ne može ga umiriti ni majčino mlijeko. Rita se kao mlado ždrijeber. Ali Marija ga uzima, njiše i on ušuti i biva dobar.

"Ali gledajte!" kaže Sara. "On je istom onda dobar, kada ga Ona uzme."

Ljudi polagano odlaze. U sobi ostaje samo Marija s mališanom na rukama i sretna Elizabeta.

Zaharija stupa unutra i zatvara vrata. Suznih očiju gleda Mariju. Želi govoriti. Zatim šuti. Stupa naprijed, klekne pred Mariju. "Blagoslovi bijednog slugu Gospodinejga!" kaže joj. "Blagoslovi ga, jer Ti to možeš učiniti, Ti koja Ga nosiš u krilu. Božja mi je riječ govorila kad sam spoznao svoju krivnju i povjerovao svemu što mi je bilo rečeno. Gledam Tebe i Tvoju sretnu sudbinu. Klanjam se u Tebi Bogu Jakovljevu. Ti moj prvi Hrame, gdje se povraćeni svećenik može iznova moliti Vječnome. Blažena Ti, koja si postigla milost za svijet i donosiš mu Spasitelja. Oprosti svome sluzi što nije prije vidio tvoje veličanstvo. Svojim si nam dolaskom donijela sve milosti, jer gdje Ti dolaziš, o Puna Milosti, Bog čini svoja čudesa i sveti su oni zidovi u koje ulaziš, svet su one uši koje slušaju tvoj glas, i tijela koja Ti dotakneš. Sveta srca, jer Ti daješ milosti, Majko Svevišnjega, prorečena Djevice, i iščekivana, da dadeš narodu Božjem Spasitelja."

Marija se smiješi, pocrvennjevši u svojoj poniznosti. I govori. "Slava Gospodinu. Njemu samome. Od Njega, a ne od mene dolazi svaka milost. I On ti je daje, da Ga ljubiš i da Mu služiš u savršenosti, u preostalim godinama, da zaslužiš njegovo Kraljevstvo što će ga moj Sinotvoriti Patrijarsima, Prorocima, pravednim Gospodinovim. A ti, sada kad možeš moliti pred Svetim, moli za službenicu Svevišnjega. Jer biti Majka Sina Božjega to je blažena sudbina, a biti Majka Otkupitelja mora biti sudbina okrutne boli. Moi za me, jero osjećam kako iz sata u sat u meni raste moja težina boli. I morat ću je nositi za čitavog života. I ako još ne vidim pojedinosti,osjećam da će biti veća težina nego kad bi na ova moja ramena žene postavio svijet, da ga prinesem Nebu. Ja, ja sama, siromašna žena! Moje Dijete! Moj Sin! Ah! evo tvoj sada ne plače, ako ga ja njišem. Ali hoću li ja moći njihati svoga da mu ublažim bol? --- Moli za me, svećeniče Božji. Moje Srce dršće kao cvijet u buri. Gledam ljude i ljubim ih. Ali među njihovim licima vidim kako se pojavljuje Neprijatelj da ih učini neprijateljima Bogu, Isusu, Sinu mome..."

Blijedoća pokrije lice Marijino i suze čine njezin pogled sjajnim.

Prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Događa se u Jeruzalemu. S udobnih kola, za koja je i Marijin magarčić privezan, silazi Zaharija, Elizabeta i Marija s malim Ivanom u naručju, a Samuel s janješcem i s golubom u košarici. Silaze pred običnom stajom, koja je postaja sviju hramskih hodočasnika, da ondje smjeste svoje živine.

Marija zove čovuljka gospodara staje, i pita ga nije li jučerašnjeg dana ili u prve jutarnje sate doša koji Nazarenac. "Nitko, gospođo", odgovori starčić. Marija osta začuđena, ali ne kaže ništa više.

Dok Samuel smješta magarca ona dostigne dvoje starih roditelja i govori im o Josipovom zakašnjenju: "Nešto ga je zadržalo. Ali danas će sigurno doći". Iznova uzima dijete k sebi koje je bila predala Elizabeti i pođu zajedno prema Hramu.

Stražari su s počastima primili Zahariju, a svećenici ga pozdravili i čestitali mu. Zaharija, danas, sasvim lijepo izgleda u svojim svećeničkim haljinama i u svojoj radosti sretno oca. Nalik je Patrijarhi. Tako je izgeldao i Abraham kad se radovao što može Izaka prinjeti Gospodinu

Usljedio je obred prikazanja mladog Izraelićanina i očišćenje majke. Obred je raskošniji, jer za svećenikova sina svećenici slave veliko savlje. Skupiše se u velikom broju i izvanredno se trude oko grupe žena i oko naovorođenoga.

I narod se približio znatiželjan i daje komentare. Kako Marja ima u naručju dijete, dok idu prema određenom mjestu, ljudi misle da je ona majka. Ali jedna žena reče: "Ne može biti. Zar ne vidite da je ona trudna? A dijete ima tek nekoliko dana, a ona je već debela."

"Ipak" reče neki drugi "samo Ona može biti majka. Druga je stara. Bit će neka rođakinja. Ali u onoj dobi ne može biti majka."

"Pođimo za njima, pa ćemo vidjeti tko ima pravo."

I nastane veliko čuđenje kad vidješe da je to Elizabeta koja izvršava obred očišćenja, jer prinosi jaganjca, koji mekeće, za žrtvu paljenicu i svog goluba za grijeh.

"Majka je ona. Jesi li vidio?"

"Ne!"

"Da!"

Narod, još ne vjerujući, šapće. Govore toliko da jedan zapovjednički "Psst!" dolazi iz grupe svećenika koji su prisutni obredu. Ljudi jedan časak ušute, ali govorkaju još jače, kad Elizabeta, sjajući se od svetoga ponosa, uzima dijete i ulazi u Hram da ga prikaže Gospodinu.

"Baš je ona."

"Majka uvijek prinosi."

"Kakvog li čuda?"

"Što će biti od tog djeteta što je dano u tako kasnoj dobi onoj ženi?"

"Kakav li je to znak?"

"Zar ne znate?" reče neki što stiže zadihtan. "To je sin svećenika Zaharije iz korijena Aronova, onaj koji je zanijemio kad je prinosio tamjan u Svetištu."

"Tajna! Tajna! I sada iznova govori! Rođenje djeteta odvezalo mu je jezik."

"Kakav li je duh uopće govorio i umrtvio mu jezik da ga navikne na šutnju o tajnama Božjim?"

"Tajna! Koju li će istinu znati Zaharja?"

"Neće li njegov sin biti očekivani Mesija Izraelov?"

"Rođen je u Judeji. Ali ne u Betlehemu i ne do djevice. Ne može biti Mesija."

"Tko je onda?"

Ali, odgovor ostaje u Božjim šutnjama i ljudi ostadoše sa svojom znatiželjom.

Obred je završen. Svećenici se raduju, sada i majka i mališan. Jedina koju su malo zapažali, čak i izbjegavali s odvratnošću, kad su vidjeli njezino stanje, je Marija.

Pošli su rođacima Zebedejevim, da pričekaju Josipa.

Jako udaranje na vratima navješta dolazak Josipov. Marijino se razvedreno lice sjai

I kako mu Ona prva ide u susret i s poštvanjem ga pozdravlja. Josip će joj: "Blagoslov Božji tebi, Marijo!" - "I tebi, Josipe. I slava Gospodinu što si došao! Evo: Zaharija i Elizabeta upravo se spremaju da odu, da budu u kući prije noći."

...

Došao je čas Zaharijina odlaska. Kola se zaustavljaju pred vratima i svi se upute prema njima. Dvije se rođakinje s ljubavlju zagrle. Marija ljubi i ponovno ljubi mališana prije nego što ga položi u krilo majke, koja već sjedi u kolima. Zatim pozdravlja Zaharju i moli ga za blagoslov. Kad je kleknula pred svećenikom, ogrtač joj se omakne s ramena i pokažu se oblici njezna tijela u jakom svjetlu ljetnog popodneva. Josip je to primetio dok se opraštao od Elizabete. Kola odlaze.

Dvoje supruga šute umorni. I Josip također drijema. Marija moli.

Dolazi večer. Gostoprimci ih nukaju da svakako nešto pojedu prije nego krenu na put. Josip stvarno jede kruh i ribu. Marija samo voće i mlijeko.

Zatim polaze. Zajašu na svoje magarce. Josip je na svoga svezao Marijin kovčezić kao i pri dolasku. Prije nego što se ona popela na svog magarčioća, gleda je li dobro zategnuto sedlo. Ali ne kaže ništa. Put je započeo pzapočeo pod prvim zvijezdama koje počeše treperiti na nebu. Kad iziđoše iz Jeruzalema i krenuše glavnom cestom što ide prema Galileji, vedro nebo već vrvi zavijezdama. Velika je tišina u poljima. Čuje se samo kako pjeva pokoji slavuj i kako udaraju kopita dvaju magarčića po tvrdom terenu puta osušenog od ljetne žege.

Pohod Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti

Marijin posjet Elizabeti od slikara Ghirlandaio Domenico

Marija i Josip putuju u Jeruzalem

Polazak u posjet rođakinji Elizabeti. Josip je došao s dva siva magarčića da uzme Mariju: jednog za sebe, drugog za Mariju. Jedan magarčić ima občno sedlo, drugi uz sedlo i još neki čudni uređaj za nošenje tereta: neka vrsta prtljažnika, na koji Josip učvrsti drveni kovčezić, putni kovčeg... što ga je donio Mariji da u nj stavi svoju odjeću, a da je voda ne može smočiti. Marija zahvaljuje od srca Josipu za taj brižni dar, u koji ona sad slaže što vadi iz jednog svežnja, što je prije pripravila.

Zatvraju kućna vrata i kreću na put. Dvoje ranoranilaca putnika susreću samo jednog pastira koji pred sobom tjera svoje ovčice što se, hitro kasajući jedna do druge, zabijaju blejući jedne među druge kao toliki klinovi. Jaganjci bleje više od svih, oštrim i nježnim glasom, i htjeli bi čak i hodajući potražiti majčinu sisu. Ali majke se žure na pašu i pozivaju ih svojim jačim blejanjem da se i oni požure.

Marija promatrai i smiješi se, i kako se zaustavila da pusti naprijed stado, prigiblje se sa svog sjedala i miluje nježne živine koje prolaze tik uz magarčića. Kada dođe pastir s tek ojanjenim janješcem na rukama i zaustavi se da pozdravi, beznadno mekeće, i reče: "Traži mamu. Ne ostavlja te, ne maleni." I doista ovca majkaprotrlja se uz pasira, podiže se na noge da oblizne po gubičici svoje mlado. Stado prođe s bukom poput kiše kad pad apo lišću i ostalvja iza sebe uzvitlanu prašinu od papak au trku i čitav jedan ukrašeni vez od tragova svojih nogu po putu.

Josip i Marja nastave put. Josip ima svoj veliki ogrtač, a Marija je zamotana u neku vrstu šala s prugama, jer jutro je veoma sveže. Sad su već u polju i idu jedno kraj drugoga. Rijetko govore. Josip misli na svoje poslove, a Marija slijedi svoje misli, i kako je sva u njima, smiješi im se, a smiješi se i stvarima oko sebe, kad iziđe iz svoje sabranosti i kruži pogledom na ono što je okružuje. Od vremena do vremena gleda Josipa i veo žalosne ozbiljnosti pomračuje joj lice. Zatim joj se povrati smiješak i onda kad gleda tog svog brižnog supruga koji malo govori, ali koji, ako govri, to je zato da j epita da li joj je ugodno i da li još što treba.

Sad već ima više drugih osoba po putovima, posebno u blizini kojeg mjesta ili u njemu samom. Ali njih dvoje ne obaziru se mnogo na ljude koje susreću. Idu na svojim magarčićima što kasaju uz veliki zveket svojih prapaoraca, i zaustavljaju se samo jedanput, u sjenu neke šumice, da pojedu malo kruha i maslina i da se napiju s izvora što istjeće iz jedne male pećine... a drugi put da se sklonu od žestokog pljuska što se iznenada sručio iz jedne crne, crne oblačine... Pljusak se stišava ali prelazi u dosadnu i sitnu kišu. Dvoje nastavlja svoj put sad već blatnom cestom. Ali proljeće je, nakon nekog vremena vraća se sunce da učini putovanje ugodnijim. Dvoje magarčića dragovoljnije tapkaju putem.

Iz Jeruzalema prema Zaharijinoj kući

Dvoje zaručnika sigoše u Jeruzalem. Uputiše se najprije prema Hramu. Josip ostavlja svoja dva magarca u štalu nakon što ih je nahranio, te ide s Marijom pokloniti se Gospodinu. Pošto iziđoše iz Hrama, idu u kuću nekih poznanika. I tu se okrijepe, a Marija otpočinu dok se ne povrati Josip s jednim starčićem. "Ovaj čovjek ide baš tvojim putem . Sasvim malo ćeš morati ići sama, dok ne dođeš do rođakinje. Pouzdaj se u njega, jer ga poznajem."

Inova uzjašu na magarce i Josip prati Mariju sve do drugih Vratiju i ondje se pozdrqavljaju, a Marija proslijedi sama sa starčićem koji govori onoliko koliko Josip nije govorio i zanima se za tisuću stvari. Marija strpljivo odgovara. Sad ima pred svojim sedlom maleni kovčezić što ga je prije uvijek nosio Josipov magarac i nema više ogrtača. Nema više ni svoga šala, koji je složen u kovčetiću, i sva je lijepa u svojoj tamno plavoj haljini i bijelom velu što je zaštičuje od sunca... Kako je lijepa!

Dolazak u Zaharijinu kuću

Marija se uspinje sa svojim magarčićem cestom koja je u prilično dobrom stanju. To je glavni put. Uzlazi, jer je mjesto, na izgled prilično uređeno, još na više. Evo Marija ulazi u mjesto. Žene na vratima - blizu je večer - promatraju dolazak strankinje i brbljaju među sobom. Drže je na oku i nemamju mira sve dok je ne vide da se zaustavlja pred jednom od najljepših kuća koja je usred mjesta. Pred kućom je povrtnjak i cvjetnjak a pozadi i unaokolo dobro uzdržani voćnjak, iza kojeg se proteže velika livada koja se penje i silazi krivudavim brdom i završava u šumi s visokim stablima. Sve je ograđeno živicom od divlje kupine i divljih ruža... Vidi se da je to kuća jednog uglednika mjesta ili dobrostojećih ljudi, jer sve na njoj pokazuje, ako ne bogatstvo iraskoš, ali sigurno blagostanje. Sve je u velikom redu.

Marija silazi s magarca i primakne se vratašcima. Gleda kroz prečke. Ne vidi nikoga. Onda nastoji da je čuju. Neka ženica, koja ju je, znatiželjnija od sviju, pratila, pokazuje joj neobičnu spravu što služi kao zvonce. To su dva komada metala uravnotežena na nekoj vrsti jarma, koji udaraju jedan o drugog zvukom zvona ili gonga, kad se potresu užetom. Marija povuče, ali tako lagano da je zvuk samo laki zveket koji nitko ne čuje. Onda ona ženica, starica sva od nosa i brade i jezika, koja vrijedi za deset njih zajedno, dohvati uže i poteže, poteže, poteže. Zvonjava da bi i mrtvog probudila. "Tako se to čini, gospođo. Inače kako će vas čuti? Znate, Elizabeta je stara, a star je i Zaharija. A sad je još i nijem, a ne samo gluh. Stari su i oba sluge, znate? Jeste li ikada ovamo dolazili? Poznajet eli Zahariju? Jeste li..."

Da spasi Mariju od poplave obavijesti i pitanja, izbija jedan šepavi starčić, koji mora da je vrtlar ili ratar, jer ima u rici motičicu a o pojasu zataknuti kosir. Otvara, i Marija ulazi, zahvaljujući ženici, ali ...joj! ostavivši je bez odgovra. Kakvo razolaranje za znatiželjnu! Jedva što je ušla, Marja reče: "Ja sam Marija Joakima i Ane iz Nazareta. Rođakinja vaših gospodara. "

Starčić se nakloni i pozdravi i zatim prozbori zovući: "Sara! Sara!" Iznova otvara vratašca da uvede magarčića što je ostao vani, jer Marija, da se oslobodi ljepljive ženice, šmugnu unutra, a vrtlar, brz kao i Ona, zatvori vratašca pred kuminim nosom. I dok vodi magarčića reče: "Ah! velika sreća i velika nesreća u ovoj kući! Nebo je dalo dijete neplodnoj, neka bude zato blagoslovljen Svevišnji! Ali Zaharija se vrqatio nijem iz Jeruzalema ima tome već seadm mjeseci. Sporazumjeva se samo znakovima ili pisanjem. Jeste li to možda znali? Moja vas je gospodarica veoma željela u ovoj radosti i u ovoj boli! Uvijek razgovara sa Sarom o vam ai kaže: "oh, kad bih uza se imala moju malu Marju! Da je barem još u Hramu! Poslala bih Zaahariju da je dovede. Ali sada je Gospodin htio da bude zaručnica Josipu iz Nazareta. Samo bi me Ona mogla ohrabriti u ovoj boli i pomoći mi moliti se Bogu, jer je Ona tako dobra. I u Hramu svi žale za njom. Prošlog blagdana, kad sam išla sa Zaharijom posljednji put u Jeruzalem, da se zahvalim Bogu što mi je dao dijete, čula sam kako su mi njezine učiteljice govorile: 'Hram kao da je bez Keruba Slave, otkad Marijin glas ne odzvanja više među ovim zidovima..' Sara! Sara! Moja je žena mlo gluha. Ali, dođi, dođi, znaš koga ti dovodim!"

Namjesto Sare, pojavi se na vrhu stepenica što su uz jednu stranu kuće, vrlo stara žena, već sva smežurana i jako prosjede kose, koja joj je morala biti veoma crna, jer ima jako crne trepavice i obrve. Da je bila tamnoputa pokazuje to bola lica. Neobičan kontrast s njezinom očitom starošću je njezino već vrlo očito stanje, makar ima široke i odriješene haline. Gleda, zaštičujući si rukom oči od sunca. Prepoznaje Mariju. Podiže ruke k nebu s jednim: "Oh!" od zapanjenosti i radosti, i požuri, kolliko može, u susret Mariji. I Marija, koja je uvije odmjerena u pokretima, trči sada brza kao lane i stigen do podnožja stepenica, kad je tu već i Elizabeta. I Marija privine k srcu živom srdašnošću svoju rođakinju, koja plače od radosti što je vidi.
Trenutak ostanu zagrljene i zatim se Elizaberta odvoji od nje s jednim: "Ah!" pomiješanim s bolju i radošću i prinese ruke na zatrudnjelu utrobu. Obori pogled, blijedeći i crveneći se naizmjence. Marija i sluga pružaju ruke da je prdže jer se ona tetura kao da se slabo osjeća. Ali Elizabeta, pošto je bila jedan trenutak kao sabrana u sebi, podiže lice toliko sjajno, da se činilo kao da se iznova pomladila, gleda Mariju, siješeći se s poštovanjem kao da vidi Anđela i zatim je pozdravlja dubokim naklonom govoreći dvije dobro odvojene rečenice:
"Blagoslovljena Ti među svim ženama!
Blagoslovljen Plod utrobe tvoje!
Odakle meni to da dolazi k meni, svojoj službenici, Majka moga Gospodina? Evo: na znak tvoga glasa, dijete mi je zaigralo u utrobi od radosti. I kad sam Te zagrlila, Duh mi je Gospodinji rekao u srcu uzvišene istine. Blažena Ti, jer si vjerovala da je Bogu moguće i ono što ne izgleda moguće ljudskoj pameti! Blagoslovljena Ti, jer ćeš po svojoj vjeri učiniti da se ispune stvari koje su Ti prorečene od Gospodina i koje su predskazali Proroci za ovo vrijeme! Blagoslovljena Ti, zbog Spasenja kojeg rađaš rodu Jakovljevu! Blagoslovljena Ti što si Svetost donijela mome sinu, koji, to osjećam, skače, kao veseli kozlić od radosti u mojoj utrobi, jer se osjeća oslobođenim od tereeta krivnje, pozvan da bude Preteča, posvećen prije Otkupljenja od Svetoga, koji raste u Tebi!"
Marija, s dvije suze što silaze kao biseri s nasmiješenih očiju do usta u smiješku, s licem uzdignutim k nebu i ruku također podignutih, u pozi koju će zatim mnogo puta imati njezin Isus, uskrlikne:
"Veliča duša moja Gospodina i klikče duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati Blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, Sveto je Ime Njegovo. Od koljena do koljena Dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje. Iskaza snagu mišice svoje rasprši umišljene. Silne zbaci s priejstlja a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne." Sada sklopi ruke na prsa i klekne, duboko sagnuta k zemlji, klanjajući se Bogu i nastavi: "Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se Dobrote Svoje prema Abrahamu i potpmstvu njegovu dovijeka." "Dolazi Zaharija" reče Elizabeta, dotičući se ramena Djevice zaronjene umolitvu. "Moj je Zaharija nijem. Bog ga je udario, jer nije vjerovao. Reći ću Ti poslije. A sad se nadam oproštenju od Boga,jer si T došla. Ti puna Milosti." Marija ustaje i ide u susret Zahariji i prigiba se pred njim do zemlje, ljubeći mu rub bijele haljine koja ga pokriva sve do zemlje. Mnogo je obimna ta haljina, koju oko pojasa podržava fina, izvezena vrpca. Zaharija pokretima iskazuje dobrodošlicu i zajedno dođu do Elizabete i ulaze svi u prostranu vrlo dobro uređenu prizemnu prostoriju, gdje zamolivši Mariju da sjede, poslužiše je šalicom tek pomuzena mlijeka, koje se još pjeni, i malim pogačicama....
Elizabeta ide bliže svome suprugu i stavljajući mu s ljubavlju ruku na rame, kao u znak čiste ljubaznosti, reče mu: " I Marija je također majka. Raduj se zbog njezine sreće.!" Ali ne kaže ništa više.Gleda Mariju. I Marija gleda nju, ali je ne poziva da kaže što više, i ona šuti.

Anđeo Gabrijel naviješta Mariji Božju Poruku

Fra Angelico, Naviještenje

Blažena Djevica Marija je stigla iz Jeruzalema u Nazaret. Mlada je djevojka. Po izgledu ima najviše petnaest godina, u maloj pravokutnoj sobi. Pravoj djevojačkoj sobi.

Uz jedan od dva duža zida je ležaj: niska postelja bez povišenih okrajaka, pokriven širokim prostiračima ili sagovima. Reklo bi se da su prostrti ili na stolu ili na hasuri od tvrdog platna ili trstike, jer stoje ukrućeni i bez nabora kako je to na našim krevetima.
Uz drugi zid nalazi se polica na kojoj je uljana svjetiljka, svici pergamene, brižno složen šivaći rad,izgleda da su to čipke. Uz policu prema vratima što su otvorena prema vrtu i prekrivena zastorom koji se njiše od laganog vjetrića sjedi Djevica na niskoj klupici.

Prede veoma bijeli lan mekan poput svile. Njezine male ruke, samo malo tamnije od lana, brzo vrte vreteno. Mladenačko lice i tako, tako lijepo, malo je sagnuto i lagano se smiješka, kao da uživa ili slijedi neku ljupku misao.

Djevičina soba u Nazaretu

Potpuna je tišina i u kućici i u vrtu. Duboki mir odsjeva na licu Marijinu kao i u čitavom ambijentu koji je okružuje. Miri i red. Sve je veoma čisto i uredno, i sobica, vrlo jednostavna u svom izgledu i u pokućstvu, skoro prazna poput neke ćelije, ima nešto jednostavnog i kraljevskog po velikoj čistoći i brižljivosti kojom su namješteni i raspoređeni pokrivači na ležaju, svici, svjetiljka, uz tu svjetiljku mala mjedena vaza sa kitom procvalih grana, ili od breskve ili od kruške. No sigurno su od neke pitome voćke bijele boje uz lagano ružičasto.
Marija počne pjevušiti podglas, a zatim lagano povisi glas. Nije to sasvim glasno, ali je to već glas koji odzvanja u sobici, u kojem se osjeća titranje duše. Riječi su izrečene u hebrejskom. Češće se opetuje Božje Ime 'Jahve'. To je neka sveta pjesma ili psalam. Možda se Marija prisjeća pjesama iz Hrama. A mora da je neka slatka uspomena, jer polaže na krilo ruke koje drže nit i vreteno i uzdiže glavu naslonivši je otraga na zid, zažarena u licu lijepim rumenilom, očiju izgubljenih tko zna u kakvoj ugodnoj misli, koje se zacakliše od suza što se ne prelijevaju ali koje ih čine većima. Te se oči ipak smiješe, smješkaju se na primisao koju vide i koja je odvaja od osjetnog. Lice Marijino koje izranja iz bijele i sasvim jednostavne haljine, a tako rumeno i okruženo pletenicama što ih nosi savijene poput vijenca, izgleda kao lijepi cvijet.

Pjev se prometnu u molitvu:

„Gospodine Bože Svevišnji, nemoj više kasniti poslati svoga Slugu da donese mir na zemlju. Požuri prikladno vrijeme i djevicu čistu i plodnu za dolazak tvoga Pomazanika.

Oče, Oče Sveti, dopusti svojoj službenici da ponudi svoj život u tu svrhu. Dopusti mi umrijeti pošto vidim tvoju Svjetlost i i tvoju Pravednost na zemlji i pošto spoznam da je Otkupljenje izvršeno.

O, Oče Sveti, pošalji na zemlju Čeznuće Proroka. Pošalji svojoj službenici Otkupitelja, da se u sat kad završi moj dan, otvori za me tvoje boravište, jer će njegova vrata biti već otvorena od tvog Pomazanika za sve one koji su se ufali u Te.

Dođi, o dođi, o Duše Gospodnji. Dođi svojim Vjernima koji Te čekaju. Dođi, Kneže Mira!...“ Marija osta tako u sabranosti.

Zavjesa na vratima jače se zanjiše, kao da bi netko iza nje nečim zamahnuo ili je potezao da je istrgne. I bijela biserna svjetlost pomiješana s čistim srebrom učini još svjetlijima lagano žučkaste zidove, još življima boje platna, još duhovnijim uzdignuto lice Marijino.

U svjetlosti, a da se zastor nije odmaknuo nad tajnom koja se izvršuje, dapače više se i ne njiše: visi ukrućen uz dovratnike kao da bi zid koji dijeli unutrašnjost od onog vani… prostre se Arhanđeo.

Nužno je da poprimi ljudski lik. Ali izgled mu je nadljudski. Od kakvog tijela je sačinjen ovaj prekrasan i blještav lik? Od kakve tvari mu je Bog dao stvarni oblik da ga učini primjetljivim osjetilima Djevice? Samo Bog može posjedovati te tvari i služiti se njima na tako savršen način, to jest od svjetlosti učiniti tvar i učiniti zamjetljivim oku ljudskom ono što je duhovno.

To je lice, tijelo je, tu su oči, usta, kosa i ruke kao naše. Ali nije to naša neprozirna tvar. To je svjetlost koja je uzela boju tijela, očiju, kose, usnica, svjetlosti koja se kreće i smiješi i gleda i govori:

„Zdravo, Marijo, puna Milosti, zdravo!“ Glas je nalik milozvučnoj harfi, poput bisera koji su bačeni na dragocjeni metal.

Marija se trgnu i obori pogled. I većma zadrhta kad ugleda blistavo stvorenje što kleči jedva metar daleko od Nje i koje je s rukama prekriženim na prsima, gleda s veoma velikim poštovanjem.
Marija skoči na noge i stisne se uza zid. Postade blijeda, a zatim rumena, naizmjenično. Njezino lice izražava zapanjenost i zabunu. I nesvjesno privinu ruke na krilo skrivajući ga pod dugim rukavima i saginjući se kao da bi htjela što je više moguće sakriti svoje tijelo. Čin ljupke čednosti.

„Ne. Nemoj se bojati. Gospodin j es tobom! Ti si blagoslovljena između svih žena.“

Ali Marija se i dalje boji. Otkuda je došlo ovo izvanredno biće? Je li poslan od Boga ili varalice koji me hoće navesti na oholost, hvaleći me kako je to učinio s Evom?

„Ne boj se, Marijo!“ opetuje Arhanđeo.“Ja sam Gabriel, Anđeo Božji. Moj me Gospodar poslao k tebi. Ne boj se, jer si našla milost kod Boga. I sada ćeš začeti u krilu i roditi ćeš Sina i dat ćeš mu ime 'Isus'. On će biti velik, zvat će se Sin Svevišnjega i Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida oca njegova i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Shvaćaš li, o Sveta Djevice, miljenice Gospodnja, Kćeri od Njega blagoslovljena, pozvana da budeš Majkom njegova Sina, kojeg ćeš ti roditi.“

„Kako se može to dogoditi kad ja muža ne poznajem? Zar možda Gospodin Bog više ne prihvaća prikazanje svoje službenice i ne želi me djevicom iz ljubavi prema Njemu?“

„Nećeš posredstvom čovjeka postati Majkom, o Marijo. Ti si Vječna Djevica, Svetica Božja. Duh Sveti će sići na te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Svetim i Sinom Božjim nazivati Onaj koji će se od tebe roditi. Sve može Gospodin Bog naš. Elizabeta, nerotkinja, u svojoj starosti začela je sina koji će biti Prorok tvoga Sina, onaj koji će mu pripraviti putove. Gospodin je digao od nje sramotu, i njezin spomen ostat će među narodima povezan s tvojim imenom, kao i ime njezinog djeteta s imenom tvoga Svetoga. I do kraja vjekova narodi će vas nazivati blaženima radi milosti Gospodnje koja dođe k vama, i tebi naročito, radi milosti koja dođe narodima preko tebe. Elizabeta je u svojemu šestom mjesecu i njezin teret uzdiže je u radosti, i više je uzdignuti kad bude upoznala tvoju radost. Ništa nije Bogu nemoguće, Marijo, puna Milosti. Što trebam teći mojem Gospodaru? Neka te ne uznemiruje takva misao. On će braniti tvoje probitke ako se u Njega pouzdaš. Svijet, Nebo, Vječni očekuju tvoju riječ!“

Marija, sada i ona prekriživši ruke na prsima i prignuvši se u duboki naklon, kao poništena zbog spoznanja dostojanstva Majke Božje, reče:

„Evo službenice Božje. Neka mi bude po Njegovoj Riječi.“

Anđeo zaiskri od radosti. Klanja se, jer on sigurno vidi Duha Božjega koji silazio na Djevicu prignutu u prihvaćanju, i zatim iščeznu ne pokrećeći zastora, nego ostavljajući ga dobro prevučenog nad svetom Tajnom.

Sveti Josip doznaje za Elizabetinu trudnoću

Čuje se kucanje na vratima. Marija ustaje i otvara. Ulazi Josip. Pozdravljaju se. Zatim Josip sjedne na klupicu nasuprot Mariji, s druge strane stola.

Josip je lijep čovjek u punini godina. Ima najviše trideset i pet godina. Njegova kosa tamno kestenjasta i njegova brada isto tako tamno kestenjasta uokviruju mu pravilno lice s dva blaga oka kestenjaste, gotovo crne boje. Ima široko i glatko čelo, fini, malo savijeni nos, obrazi više okrugli, smeđi, ali ne maslinasti, nego radije ružičasti na jabučicama. Nije mnogo visok. Ali je jak i lijepo građen.

Prije nego je sjeo skinuo je ogrtač koji se čitav sastoji od jednog jedinog komada, a na vratu zakopčan kvačicom ili nečim sličnim, ima i kukuljicu. Boje je svijetlosmeđe i čini se da je od nepromočive tkanine, od neobrađene vune. Nalik je na obrtač brđana, prikladan da zaštiti za nevremena. Još prije nego što je sjeo, pruži Mariji dva jaja i jedan grozd, malo uvenuo, ali dobro sačuvan. I smiješi se govoreći: „Donijeli su mi ga iz Kane. Jaja mi je dao Satnik za posao što sam učinio na njegovim kolima. Slomio mu se kotač, a njegov je radnik obolio. Svježa su. Uzeo ih je iz svoga kokošinjca. Ispij ih. Učinit će ti dobro.“

„Sutra Josipe. Sad sam jela.“

„Ali grozd možeš uzeti. Dobar je. Sladak kao med. Nosio sam ga pazeći da ga ne oštetim. Jedi ga. Imam ih još. Donijet ću ti sutra košaricu. Večeras nisam mogao, jer dolazim ravno iz Satnikove kuće.“

„Ne. Ali nije važno.“

Marija odmah ustaje i pođe u kuhinju, vraća se noseći mlijeko, masline i sir. „Nemam drugo“ reče. „Uzmi jedno jaje.“

Josip neće. Jaja su za Mariju. S tekom jede svoj kruh i sir i pije još malko mlijeko. Zatim uzme jednu jabuku. Večera je svršena.

Marija uzme svoje pletivo, nakon što je uklonila posuđe sa stola. Josip joj pomaže i ostaje u kuhinji i onda kad se ona iznova ovamo vrati. Čije se kako on stavlja sve na svoje mjesto. Potpiruje oganj, jer večer je svježa.

Kad se povrati, Marija mu zahvaljuje. Zatim razgovaraju međusobno. Josip pripovijeda kako je proveo dan. Govori o svojim bratićima i zanima se za Marijin posao i o njezinom cvijeću. Obećaje joj donijeti raznovrsnog i prekrasnog cvijeća, koje mu je obećao Satnik. To je cvijeće što ga mi nemamo. Donijeli su ga iz Rima i on mi je obećao sadnice. Sada, kad je vrijeme pogodno, ja ću ih zasaditi. Krasnih su boja i izvanrednog mirisa. Vidio sam ih prošlog ljeta, jer cvatu ljeti. Ispunit će cijelu kuću svojim mirisom. Zalit ću ti zatim stabljike u pogodan čas. Vrijeme je.“

Marija se smiješi i zahvaljuje. Šutnja. Josip gleda plavokosu glavu Marijinu sagnutu nad svojim ručnim radom. Pogled anđeoske ljubavi. Sigurno, kad bi jedan Anđeo ljubio ženu ljubavlju zaručnika, gledao bi je tako.

Marija, kao onaj koji donosi neku odluku, stavlja vezivo u krilo i reče: „Josipe, i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest. Saznala sam da će naša rođakinja Elizabeta, žena Zaharijina, uskoro roditi…“

Josip raskolači oči i reče: „U toj dobi?“

„U toj dobi“ odgovori smiješeći se Marija. „Sve može Gospodin. I sada htjede dati ovu radost našoj rođakinji.“

„Kako to znaš? Je li sigurna vijest?“

„Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati. Željela bih otići Elizabeti, da je poslužujem i da joj reknem da se radujem s njom. Ako ti to dopuštaš…“

„Marijo, ti si moja supruga, a ja sam tvoj sluga. Sve što ti činiš dobro je učinjeno. Kad bi željela putovati?“

„Što je prije moguće. Ali bit ću mjesecima odsutna.“

„A ja ću brojiti dane očekujući te. Pođi u miru. Ja ću misliti na kuću i na tvoj vrt. Svoje ćeš cvijeće naći lijepo kao da si se sama za nj brinula. Samo …čekaj. Moram poći prije Pashe u Jeruzalem, kupiti neke stvari za moja posao. Ako počekaš koji da, pratit ću te se donde. Ne dalje, jer se moram brzo vratiti. Ali do Jeruzalema možemo ići zajedno. Bit ću mirniji, kad znam da nećeš biti sama po putovima. Za povratak ćeš mi javiti, i ja ću doći u susret.“

Tako si dobar, Josipe. Neka te gospodin nagradi svojim blagoslovima i neka drži daleko od tebe bol. Uvije ga za to molim.“

Dvoje čistih supruga anđeoski se smiješe. I za neko vrijeme iznova nastane tišina. Zatim Josip ustaje. Zaogrne se ogrtačem i podigne kukuljicu na glavu. Pozdravlja Mariju koja se također ustala i izlazi.

Marija ga gleda kako izlazi s jednim uzdahom kao od muke. Zatim podiže oči k nebu i moli.

Brižno zatvori vrata. Složi ručni rad i pođe u kuhinju. Ugasi ili pokrije vatru. Gleda da li je sve u redi. Uzima svjetiljku zatvarajući vrata. Rukom zaklanja plamičak koji treperi na pomalo hladnom noćnom vjetru. Ulazi u svoju sobu i još moli.

Nazaret, špilja Navještenja u bazilici

Vjenčanje Djevice Marije s Josipom iz Nazareta

Kako je lijepa Marija u svom svadbenom ruhu između svečano raspoloženih prijateljica i učenica. Među njima je također i Elizabeta.

Sva u prebijelom lanenom platnu, tako mekanom i finom da je nalik gragocjenoj svili. Pojas izrezbaren u zlatu i srebru, sav od medaljona što se drže zajedno pomoću lančića - a svaki je medaljon vez od zlatnih linija između teškog srebra što ga je vrijeme učinilo zagasitimi - opasuje joj tanki struk, i možda je predugačak za Nju, još nježnu i mladu, visi naprijed s tri posljednja medaljona silazeći između nabora vrlo široke haljine koja se malo vuče, toliko je duga. Na nogama joj sandale od vrlo vijele kože sa srebrnim kopčama.

Oko vrata joj je naljina stegnuta lančićem od zlatnih ružica sa srebrnim nakitom kao ponovljeni motiv s pojasa, ali ovdje umanjen. Lančić je provučen kroz široke, okrugle rupice koje su načinjene u širokom izrezu haljine i zatim ih skupljaju u nabore i tako stvara kao mali ovratnik. Iz te bjeline nabrane ljupkošću stručka ovijenog dragocjenom koprenom, izranja Marijin vrat, i čini se još nježniji i bjelji kao stabljika ljiljana što se završava ljiljanskim licem još bljeđim i čistijim zbog uzbuđenja. Lice prečiste hostije.

Kosa joj ne visi više na ramenima. Dražesno je raspoređena u uzao od pletenica i skupljena dragocjenim srebrnim kopčama smeđe ukrašenim, čiji je gornji luk načinjen filigramskim ukrasom. Majčin je veo stavljen na te pletenice i pada u lijepim naborima ispod dragocjenog obručića koji joj ovija prebijelo čelo. Silazi sve do bokova, jer Marija nije visoka kao njezina majka, pa joj veo prelazi bokove, dok je Ani sezao do pojasa. Na rukama nema ništa, na zapešćima narukvice. Ali tako su nježna zapešća, da joj teške majčine narukvice padaju na šake i možda bi pale na tlo, da malo porese rukama.

Družice je motre sa svih strana i dive ojoj se. Njihova pitanja i iskazi divljenja nalik su veselom cvrkutanju vrabaca.

"Jesu li od tvoje majke?"
"Starinski, doista?"
"A veo, Suzana? Gle, kako je fin? Ali pogledaj te ljiljane izvezene na njem!"
"Marijo, daj da vidim narukvice! Jesu li to narukvice tvoje majke?"
"Nosila ih je. Ali su Joakimove majke, majke moga oca."

"Oh! gledaj! Imaju pečat Salomonov isprepleten nježnim grančicama palmi i maslina, a među njima su ljiljani i ruže. Oh! tko je načinio tako savršen i sitan rad?"

"Potječu iz kuće Davidove" tumači Marja. "Kroz vjekove ih nose žene iz plemena, kad se vjenčavaju, i ostaju kao nasljeđe baštiniku."

"Ah, da ti si kći nasljednica..."
"Jesu li ti sve to donijeli iz Nazareta?"

Ne. Kad je moja majka umrla, moja je tetka uzela opremu k sebi u kuću da je sačuva da se ne izgubi. Sada mi je to donijela."
"Gdje je, gdje je? Pokaži je svojim prijartljicama."

Marija ne zna što bi činila... Htjela bi biti uljudna, a opet ne bi htjela da sve ispremiješa, što je smješteno u tri velika sanduka. Da joj pomognu umiješaju se učiteljice: "Zaručnik će upravo doći. Nije vrijeme da se pravi zbrka. Pustite je, ne zamarajte je, i pođite se pripraviti." Brbljavo se jato udalji malo mrzovoljno. Marija se može u miru radovati sa svojim učitljicama, koje joj izriču riječi hvale i blagoslova.

I Elizabeta je stupila bliže. I kako Marija, uzbuđena, plače, jer je Ana Fanuelova zove "kćerkom" i poljubi je uistinu materinskim osjećajem, Elizabeta joj reče: "Marijo, tvoje majke nema ovdje, ali ona je ipak ovdje. Njezin duh klikće uz tvoga. I gledaj: stvari koje ti nosiš daju ti njezinu dragost. Tu još nalaziš miris njezinih poljubaca. Jednoga davnog dana, kad si ušla u Hram, ona mi reče: 'Pripremila sam joj odjeću i opremu za udaju jer želim biti uvijek ja ta koja prede lan i prvu svadbenu haljinu da ne budem odsutna na dan njezine radosti.' I znaš li? U posljednjim časovima kad sam bila uz nju, htjela je svake večeri milovati tvoje prve haljinice, i ovu koju sada nosiš, i govrila je: 'Ovdje osjećam miris jasmina moje malene, i ovdje hoću da Ona osjeti poljubav svoje mame'. Koliko je puta poljubila ovaj veo što ti zasjenjuje čelo! Više poljubaca nego niti!... I kad budeš oblačila tkanine što ih je ona satkala, misli da su načinjene više od ljubavi tvoje mame, nego od niti... I te ogrlice... u najtežim časovima otac ih je sačuvao za tebe da te uljepšaju za ovaj čas, kako to dolikuje Davidovoj princezi. Budi vesela Marijo. Nisi siroče, jer tvoji su s tobom i imaš zaručnika koji ti je otac i majka, toliko je savršen..."

"Oh! da! Istina je! Na njega se stvarno ne mogu potužiti. U manje od dva mjeseca dvaput me je posjetio, i danas dolazi po treći put, usporkos kiši i vjetovitom vremenu, da od mene primi naredbe... Pomisli: naredbe! Ja koja sam jedna siromašna žena i od njega toliko mlađa. I ništa mi nije odbio. Čak i ne čeka da ga zamolim. Čini se da mu neki Anđeo kaže što želim, i kaže mi to prije nego što ja progovorim. Zadnji put je rekao: ' Marijo, ja mislim da ti je draže biti u roditeljskoj kući. Budući si kći nasljednica, možeš to učiniti, ako ti je drago. I ja ću doći u tvoju kuću. Jedino da održimo običaj, ti ćeš za jedan tjedan ići u kuću moga brata Alfeja. Marija te već veoma ljubi. I odande će poći, kad bude svadbena večer, povorka, koja će te dovesti u kuću.' Zar nije plemenit? Nije mu važno ako ljudi budu govorili da on nema kuće koja bi mu se sviđala... Meni bi se uvijek sviđala, jer u njoj je on, tako dobar. Ali sigurno... draža mi je moja kuća... radi sjećanja... Oh! dobar je Josip!"

"Što je rekao o zavjetu? Još mi ništa nisi rekla."
"Nije se protivio. Štoviše, saznavši razloge, rekao je: ' Ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom'. "
"To je sveti mladić" reče Ana Fanuelova.
I 'sveti mladić' uđe u taj čas u pratnji Zaharije.

Doslovce je sjajan. Sav u zlatno-žutom, nalik je na isstočnjačkog suverena. Na sjajnom pojasu visi kesa i bodež, kesa od marokanske kože sa zlatnim vezom, bodež u koricama isto tako od marokanske kože sa zlatnim ukrasima. Na glavi mu je turban, to jest obična tkanina stavljena kao kukuljica, kako to imaju i danas neki narodi u Africi, npr. nbeduini, a drži ga dragocjen obruč, od fine zlatne žice u koji su zabodene kitice mirte. I sasvim novi ogrtač, pun resa, kojim se svečano zaogrnuo, i blista se od radosti. U rukama ima kitice mirte u cvatu.

"Mir tebi, zaručnice moja!" pozdravlja. "Mir svima". I kad je primio odgovor na pozdrav reče: "Vidjeh radost tvoju onog dana kad sam ti dao grančicu iz tvojeg vrta. Mislio sam da ti donesem mirtu što je uzrasla kod spilje tebi tako drage. Htio sam ti donijeti ruže što se već kite prvim cvjetovima uz tvoju kuću. Ali ruže ne traju, kad si više dana na putu... Stigao bih ovdje sa samim trnjem. A ja tebi, ljubljena, želim dati samo ruže, i njezinim mirisavim cvjećem posuti put, da na njih staviš dogu, da ne naiđeš na prljavštinu i grubost."

"Oh! hvala ti, dobri! Kako si mogao doći s tako svježim cvijećem?"

"Svezao sam vazu na sedlo i u nju sam stavio grane s cvjetnim pupoljcima. Putem su procvali. Evo ti ih, Marijo. Tvoje čelo neka se ovjenča čistoćom, simbolom zaručnice, ali taj je vjenac uvijek, uvijek mnogo manje čist, od čistoće u tvom srcu."

Elizabeta i učiteljice ukrašuju Mariju cvjetnim vjenčićem koji nastaje tako što u dragocjeni kolut zabadaju bijele kitice mirte, ukrašavajući male bijele ruže, što ih uzimaju iz vaze što je na kovčegu. Marija htjede uzeti svoj široki bijeli ogrtač da se njim ogrne i pričvrsti ga na ramenu. Ali zaručnik je predusretne i pomaže joj da učvrsti dvjema srebrnim kopčama široki ogrtač na vrhu ramena. Učiteljice raspoređuju nabore s ljubavlju i dragošću.

Sve je pripravno. Dok iščekuje ne znam što, Josip osamivši se malo s Marijom reče: "Mislio sam kroz ovo vrijeme na tvoj zavjet. Rekao sam ti da ga dijelim s tobom. A što više na to mislim to više i shvaćam, da nije dosta samo privremeno nazirejstvo, pa makar i više puta obnavljano. Shvatio sam te, Marijo. Još ne zaslužujem riječ Svjetla. Ali mi od njega dolazi jedno žuborenje. I to mi daje čitati tvoju tajnu, barem u bitnim crtama. Siromašan sam neznalica. Marijo. Siromašan sam radik. Nisam obrazovan i nemam blaga. Ali pred tvoje nopge stavljam svoje blago. Zauvijek. Svoju potpunu čistoću, da budem dostojan boraviti uza te, Božja djevice, 'sestro moja, zaručnice, zatvoreni vrte, zapečačeni izvore' , kako kaže naš David, koji je možda napisao Pjesmu, gledajući tebe... Ja ću biti čuvar tog mirisnog vrta, u kojem su najdragocjeniji plodovi i iz koga izvire žila vode žive s blagom silovitošću: tvoja milina, o zaručnice, koja si mi svojom čistoćom osvojila duh, o sva lijepa. Ljepša od zore, od sunca što sja, jer ti sjaji srce, o savršena ljubavi koja se predaješ za svoga Boga i za svijet, kome žališ dati Spasitelja žrtvujući svoje ženstvo. Dođi, moja ljubljena" i uhvartije pažljivo za ruku vodeći je prema vratima. Slijede ih svi drugi i vani im se pridruže svetačno raspoložene družice, sve u bijelom i s velima.

Prolaze dvorištima i trijemovima, između mnoštva koje ih promatra, sve do mjesta koje ješ nije Hram, ali nalik dvorani određenoj za kult, jer ondje su svjetiljke i svici pergamena kao u sinagogama. Zaručnici idu do jednog visokog šrtonik, sličnog katedri, i čekaju. Ostali se postave iza njih u lijepom redu, a na kraju drugi svećenici i znatiželjnici.

Ulazi svečano Veliki Svećenik.
Mrmor među znatiželjnicima: "Zar će ih on vjenčati?"

"Da, jer je iz kraljevskog i svećeničkog roda. Cvijet Davida i Arona, zaručnica je djevica Hrama. Zaručnik je iz plemena Davidova."

Pontifeks stavlja desnicu zaručnice u desnicu zaručnika i svečano ih blagoslivlje: "Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev neka bude s vama. Neka vas on sjedini i neka se u vama ispuni njegov blagoslov, dajući vam svoj mir i brojno potomstvo s dugim životom i blaženom smrću u krilu Abrahamovu". I zatim se povuče, svečanokako je i ušao.

Jedno drugome dadoše obrećanje. Marija je supruga Josipova.

Svi izlaze, i uvijek u lijepom redu, idu u dvoranu gdje je izložen ženidbeni ugovor, u kojem se kaže da Marija kćerka i nasljednica Joakima i Ane Aronove, nosi u miraz mužu svoju kuću i pripadajuća dobra, i svoju osobnu opremu i sva druga dobra što ih je baštinila od oca.

Supruzi izlaze u dvorište, a iz ovog idu dalje prema izlazu što je blizu četvrti za žene što služe u Hramu. Čekaju ih udobna, teška kola, prekrivena šatorskim krilom za zaslon od sunca, a tu su i teški Marijini kovčezi.

Oproštaji, poljupci i suze, blagoslovi, savjeti, preporuke, a zatim se Marija uspne i smjesti u unurašnjost kola, a za njom Elizabeta, dok sprijeda sjednu Josip i Zaharija. Skinuše svečane ogrtače i zaogrnuše se tamnim teškim ogrtačima. Kola krenu uz teški kas velikog crnog konja. Zidine se Hrama udaljuju, zatim i zidine grada, i evo polja, novog, svježeg, u cvatu na prvom proljetnom suncu, sa žitom visokim već dobar pedalj iznad zemlje nalik na smaragden, koji su se pretvorili u malene listiće i koji se njišu na lakom povjetarcu što miriši po jabučnom i breskvinom cvijetu, po rascvjetaloj djetelini i divljeoj metvici...

Marija tiho plače pod svojom koprenom, i od vremena do vremena razmakne zastor i gleda još udaljeni Hram, ostavljeni grad...

Marijino vrelo u Nazaretu

D o l a z a k u N a z a r e t

Sunce mirno zalazi na nebu, tako blagom u svom plavetnilu, koje svjetlo čini još jasnijim, a tamo daleko blista se snijeg Hermona i drugih dalekih vrhunaca.
Jedna kola pojavljuju se na cesti. Kola što voze Josipa i Mariju i Njezine rođake. Putovanje je na svršetku.
Marija promatra čeznutljivim okom, kao netko tko želi upoznati ili radije iznova upoznati što je prije gledao i čega se više ne sjeća, i smiješi se kad joj se povrati kakva sjenka sjećanja ili kad je neko svjetlo upozori da svrati pozornost na ovu ili onu stvar, na ovo ili ono mjesto. Elizabeta, a s njom Zaharija i Josip pomažu joju ovom njezinom sjećanju, pokazujući na ovoj ili onaj vrhunac, ovu ili onu kuću. Kuće, sada već, jer se upravo pokazuje Nazaret što se rasprostro na svojim valovitim brežuljcima.
Zahvaćen slijeva suncem što zalazi, pokazuje bjelinu svojih kućica, širokih i niskih, na kojima su terase, sada premazane ružičasto. A neke, potpuno obasjane, izgelda kao da su zahvaćene požarom, toliko im je pročelje crveno od sunca, da vatrene izgledaju, tako i voda u barama ili u nižim studencima, koji su gotovo bez ograde, i iz kojih se, škripajući, uzdižu vedra puna vode za kuću ili nepromočive vreće za zaljevanje povrća.
Djeca i žene izlaze na rub puta i znatiželjno gledaju kola. Pozdravljaju Josipa koji im je vrlo poznat. Ali zatim ostaju zbunjeni i bojažljivi pred ostalom trojicom.
Ali, kad baš uđu u gradić, nema više zbunjenosti ni straha. Mnogo i mnogo ljudi svake dobi stoji na ulazu u gradić ipod rustičnog luka od cvijeća i lišća, i teko što se pojave kola iza okuke koso položene poljske kuće, podiže se poklik oštrih glasova i mahanje granama i cvijećem. To su žene, djevojke i djeca Nazareta, što pozdravljaju zaručnicu. Muževi, ozbiljniji, stoje iza nemirne i bučne ograde, i dostojanstveno pozdravljaju.
Marija sada, kad su kola otkriverna - skinuli su, naime pokrivalo prije nego što stigoše u mjesto, jeer sad već sunce nije dosađivalo, i da dopuste Mariji da dobro vidi svoj rodni kraj - pojavi se u svojoj rascvjetaloj ljepoti. Bijela i plava kao Anđeo, dobrostivo se smješi dječici koja joj dobacuju cvijeće i poljupce, djevojkama svoje dobi koje je zovu po imenu, ženama, majkama, staricama koje je blagoslivlju pjevajućim glasom. Naklanja se muškarcima, posebno jednome, koji je možda rabin ili starješina u mjestu.
Kola nastaver polagano naprijed glavnim putem, a doba dio slijedilo ih mnoštvo, za koje je taj dolazak bio događaj.
"Evo tvoje kuće, Marijo" reeče Josip, pokazujući bičem jednu kućicu što se nalazi upravo ispod ruba jednog blagog brežuljka i koja ima otraga lijepi, prostrani vrt sav u cvijeću, a završava se vrlo malenim maslinikom. S druge strane obična glogova i kaktusova živica označuje granice vlasništva. Polja, nekoć Joakimova, tamo su preko nje...
"Vidiš, malo ti je preostalo" reče Zaharija. Bolest očeva bila je duga i skupa. A skupi su bili troškovi da se popravi šteta što ju je učinio Rim. Vidiš li? Gradnjom ceste bila su srušena tri djela zgrade i kuća se smanjila, a da ju se proširi bez suvišnih troškova, bio je upotrebljen dio brijega koji tvori pećinu. Tu je Joakim držao svoje zalihe a Ana svoje razboje. Ti ćeš činiti što misliš da je bolje."
"Oh! pa neka je maleno, nije važno! Uvije će mi biti dosta. Radit ću..."
"Ne, Marijo." Josip sad govori. Ja ću raditi. Ti ćeš samo tkati i šivati kućne stvari. Mlad sam i jak i tvoj sam zaručnik Nemoj da se grizem u sebi zbog tvog rada."
"Činit ću kako ti želiš."
"Da, što se ovih radova tiče ja tako hoću. u Svemu drugome svaka tvoja želja meni je zapoviejd. Ali u ovome ne."
Stigoše. Kola se zaustave.
Dvije žene i dvsa muškarca od četrdeset, odnosno pedeset godina stoje na vratima, a s njima i mnogo djece i mladih. "Bog ti dao mir, Marijo", reče stariji čovjek, a jedna žena stupi k Mariji, zagrli je i poljubi.
"To je moj brat Alfej i Marija njegova žena, a to su njihova djecaa. Došli su upravo zato da te ljubazno prime i da ti kažu da je njihova kuća tvoja, ako ti hoćeš" reče Josip.
"Da, dođi, Marijo, ako ti je teško živjeti samoj. Poljeje lijepo u proljeće, a naša je kuća usred cvjetnih polja. Ti ćeš biti najljepši cvijet u njima" reče Marija Alfejeva.
"Hvala ti, Marijo. Vrlo bih rado došla. Doći ću koji put, a za svadbu bez daljnjega. Ali toliko želim vidjeti, nanovo upoznati svoju kuću. Ostavila sam je kao malena i zaboravila sam njezin izgeld... sada ga iznova otkrivam... i čini mi se da ponovno nalazim svoju izgubljenu majku i ljubljenog oca, da pronalazim jeku njihovih riječi... miris njihova posljednjeg daha. Čini mi se da nisam više siroče jer imam iznova oko sebe zagrljaj ovih zidova... Shvati me, Marijo. " Nešto od plača je u njezinu glasu i na trepavicama.
Marija Alfejeva odgovri: "Kako ti hočeš, draga. Želim da me smatraš kao sestru i prijateljicu, a pomalo i za majku, jer sam mnogo starija od tebe."
Druga žena stupi naprijed: "Marijo, pozdravljam te. Ja sam Sada, prijateljica tvoje majke. Vidjela sam te kod rođenja. A ovo je Alfej, sinovac ALžlfejev i veliki prijatelj tvoje majke. Ono što sam činila za tvoju majku i za tebe ću činiti, ako hoćeš. Vidiš li? Moja je kuća najbliža tvojoj i tvoja su polja sada naša. Ali, ako hoćeš onamo doći, dođi u svakodoba. Načinit ćemo otvori na ogradi i bit ćemo zajedno, makar ostajući svaka u svojoj kući. Ovo je moj muž."
Zahvaljujem svima i za sve. Za sve dobro što ste željeli mojima i što želite meni. Neka vas zato blagoslovi Svemogući Bog."
Istovariše teške kovčege i uniješe ih u kuću. Ulaze. To je nazaretska kućica kakva je bila kasnije u životu Isusovu.
Josip uzme za ruku - takav je običaj - Mariju, i tako uđu. Na pragu joj reče: "A sada , na ovom pragu, hoćuod tebe jedno obećanje. Dogodi li se bilo koja stvar ili ti nešto ustreba nemaj drugog prijatelja, druge pomoći kojoj bi se utekla osim Josipa, a ni s kojeg razloga ne smiješ se sama mučiti. Ja sam sav za tebe, sjeti se toga, i bit će moja radost učiniti sretnim tvoj put, a jer sreća nije uvijek u našoj moći, da budeš barem mirna i sigurna."
"Obećajem ti to, Josipe."
Otvoriše vrata i prozore. Posljednja zraka sunca uzlazi znatiželjno unutra.
Sad Marija skida ogrtač i veo, jer osim cvjetova mire, još ima i svadbeno ruho. Izađe u vrt koji je u cvijeću. Promatra, smješi se i prođe vrtom, dok je Josip drži za ruku. Čini se da iznova uzima u posjed izgubljeno mjesto.
I Josip joj pokazuje svoje napore: "Vidiš li? Ovdje sam iskopao jamu da se u njoj skupi kišnica, jer su ove loze uvijek žedne. Ovoj sam maslini odsjekao starije grane, da bude jača. I posadio sam dvije jabuke, jer su dvije bile usahnule. A zatim sam onamo zasadio smokve. Kad odrastu zaštićivat će kuću od jakog sunca i od znatiželjnih pogleda. Sjenica je ona ista, stara. S njom nisam imao drugog posla osim što sam izmijenio trule kolce i obrezao lozu. Nadam se da će dati mnogo grožđa. A ovdje, gledaj" i ponosan vodi je k obronku, koji se uzdiže uz kuću i ogrničuje zgradu na sjevernoj strani, "ovdje sam iskopao malu spilju i pojačao je, i kad se prime ove biljčice, bit će gotovo jednaka onoj koju si imala. Ovdje nema nikakva izvora... alinadam se, da ću jednu žilu dovesti do nje. Radit ću za vrijeme dugih ljetnih večeri, kada te budem došao posjetiti..."
"Ali kako?" reče Alfej. "Zar nećeš slaviti svadbu ovog ljeta?"
"Ne. Marija želi presti vunene taknine, jedino što još manjka na opremi. I ja sam zadovoljan da je tako. Marija je tako mlada da to ne znači ništa ako se čeka jednu godinu iliviše. Dotad će se priviknuti na kuću..."
"Mah! Ti si uvijek bio malo drukčiji od ostalih i još si i sada. Ne znam kome ne bi se žurilo da ima za ženu jedan cvijet kao što je Marija, a ti čekaš na to mejsecima!..."
"Dugo očekivana radost - dublje uživana radost!" odgovri Josip s ljupkim smiješkom.
Brat strese ramenima i pita: "I onda? Kad misliš slaviti svsdbu?"
"Pošto Marija navrši šesnaestu godinu. Nakon blagdana Sjenica. Bit će slatke zimske večeri za mladence!... i još se nasmješi gledajući Mariju. Smiješak taajnog i slatkog dogovora, obostrane čistoće koja tješi. Zatim iznova nastavi s obilaženjem: "To je velika soba izdubena u brdu. Ako ti je pravo, načinit ću od nje svoju radionicu kad dođem. Spojeno je, ali nije u kući. Tako neću smetati niti praviti buku i nered. Ali, ako hoćeš drukčije...."
"Ne, Josipe. Tako je najbolje."
Vrate se u kuću i zapale svjetiljke.
"Marija je umorna" reče Josip. " Ostavimo je u nezinu miru, s rođacima.
Svi koji odlaze pozdravljaju. Ostaje Josip još koju minutu i potiho govori sa Zaaharijom.
"Tvoj ti rođak ostavlja za neko vrijeme Elizabetu. Jesi li zadovoljna? Ja jesam. Jer će ti pomoći.... da postaneš savršena domaćica. S njome češ moći rasporediti svoje stvari i pokućstvo kako hoćeš, a ja ću ti svake većeri doći pomoći. S njom ćeš moći nabaviti vune i štobude potrebno, a ja ću se pobrinuti za izdatke. Sjeti se da si obećala da ćeš doći k meni za svaku stvar. Zbogom Marijo. Spavaj prvi san kao gospodarica u ovoj svojoj kući,i Anđeo Božji neka ti ga učini vedrim. Gospodin neka bude uvijek s tobom."
"Zbogom Josipe. I budi pod krilima Anđela Božjeg. Hvala, Josipe. Za sve. Koliko budem mogla nadoknadit ću ti ljubav svojom ljubavlju."
Josip pozdravlja rođake i izlazi.