Bogorodičina bol: Isus loše primljen u Nazaretu

U nazaretskoj sinagogi su zidovi žućkasto obojeni. Na jednoj strani je katedra. Ima visok štionik sa svicima na sebi. To je neka vrsta nagnutog stola, koji stoji na jednoj nozi i na kojemu su poredani svici. Tu dolazi narod koji moli. Svjetiljke su postavljene iznad katedre i štionika. Dok je rabin jednom zgodom čitao i pjevao - među narod je došao Isus s bratićima apostolimai rođacima. Nakon čitanja rabin upravlja pogled k mnoštvu s nijemim pitanjem. Isus ide naprijed i moli da On danas vodi sastanak. Isus lijepim glasom čita odlomak Izaije Proroka: "Duh Gospodnji je na meni ..." Isus dodaje tumačenje tom odlomku. Isus se predstavlja kao "donosioc Dobre vijesti, Zakona ljubavi, koji prijašnju oštrinu zamjenjuje Milosrđem, po kojemu će postići spasenje svi koji su zbog Adamove krivice bolesni u duhu i tijelu, jer se bolest duha u njemu održava, pošto grijeh uvijek izaziva porok a porok je bolest, pa i fizičku. Po njemu će bitio slobođeni svi oni koji su zarobljenici Duha zla. Ja sam došao da raskinem te lance, da ponovno otvorim put k Nebu, da dadem svijetlost zaslijepljenim dušama i sluh gluhim dušama. Došlo je vrijeme Milosti Gospodnje. Ona je među vama, ona je ova koja vam govori. Patrijarsi su željeli vidjeti ovaj dan, čije postojanje je proglasio glas Svevišnjega a proroci su prorekli vrijeme. I pošto im je od nadnaravne službe priopćeno, već znaju da se rodila zora ovoga dana, i njihov ulazak u Raj sad je već blizu pa kliču u svojim dušama, sveti kojima manjka samo Moj blagoslov da budu građani Neba. Vi ga vidite. Dođite k Svjetlosti koja je izašla. Lišite se svojih strasti da biste hitno išli za Kristom. Imajte dobru volju da vjerujete, da se popravite, da želite spasenje, i spasenje će vam biti dano. Ono je u Mojoj ruci. Jer bi bila uvreda Milosti dati ga onome koji hoće nastaviti služiti Mamonu." Zbornicom se diže žamor.Isus kruži pogledom. Čita na licima i u srcima pa nastavlja: "Shvaćam vašu misao. Budući da sam iz Nazareta, vi biste htjeli izuzetnu povlasticu. Ali to iz vaše sebičnosti, ne iz snage vjere. Zato vam kažem da uistinu nijedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini. Druga su Me mjesta primila i primat će Me s većom vjerom, pa i oni čije ime je među vama sablazan. Ondje ću Ja žeti svoje sljedbenike, dok u ovoj zemlji neću moći ništa učiniti, jer mi je zatvorena i neprijateljska. Ali vas podsjećam na Iliju i Elizeja. Prvi je našao vjeru u jedne feničke žene a drugi je u jednog Sirca. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha ni očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje poput finog bisera što ga je prorok gledao. To će se dogoditi i vama, koji ste neprijateljski raspoloženi prema Riječi Božjoj i ne vjerujete joj." Mnoštvo buči i proklinje i nastoji staviti ruke na Isusa. Ali ga Apostoli bratići Juda, Jakov i Šimun brane, a onda bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda. Ali se Isus okreće, svojim magnetskim pogledom čini ih nepomičnima pa nepovrijeđen prolazi između njih iščezavajući po jednoj brdskoj stazi. Isus se uspeo do malog seoca poviše Nazareta. Tamo ga je dočekala Njegova Majka. Isus govori s Marijom sjedeći na jednom zidiću kraj jedne kućice. Isus se tamo sklonio pošto je bio istjeran iz Nazareta da pričeka Apostole, koji su se sigurno bili razišli po onom području dok je Isus čekao Majku, koju su možda oni sami obavijestili ili su pak bdjeli raspršeni po šumama. Marija je žalosna. Doznala je za događaj u sinagogi pa je ucviljena. Isus je tješi. Marija moli Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje ga smatraju luđakom željnim da izaziva neprijateljstva i svađe. Ali Isus pravi gestu smiješeći se. Kao da kaže: "Ne ide to tako jednostavno, ne misli na to!" Ali Marija ne popušta. Onda On odgovara: "Mama, kad bi Sin Čovječji morao ići jedino onamo gdje Ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo. Posvuda imam neprijatelja. Jer Istina se mrzi, a Ja sam Istina. Ali nisam došao da nađem laganu ljubav. Došao sam da vršim Očevu volju i da otkupim čovjeka. Ljubav si Ti, Mama, Moja ljubav, Ona koja Mi nadoknađuje sve. To i ovo Malo stado koje svakim danom raste s pokojom ovčicom što je istrgnem vukovima strasti i donesem u Božji ovčinjak. Ostalo je dužnost. Došao sam da vršim tu dužnost i moram je vršiti i dotle da se razmrskam o kamenje srdaca koja su otporna protiv dobra. Štoviše, samo kad padnem i okupam krvlju ta srca, smekšat ću ih i utisnuti u njih svoj Znak koji uništava znak Neprijateljev. Mama, za to sam sišao s Neba. Ne mogu nego željeti da to izvršim." "Ah Sinko! Sinko moj!" Marijin glas je bolan. Isus je miluje. Marija na glavi , osim koprene, također ima i ogrtač. Zaista je više nego ikada, kao svećenica. "Bit ću odsutan neko vrijeme da Ti udovoljim. Kad budem blizu, obavijestit ću Te." "Pošalji Ivana. Čini mi se da malko vidim Tebe kad vidim Ivana. I njegova majka je u brizi za mene i Tebe. Istina je, ona se nada povlaštenom mjestu za svoje sinove. Žena je i majka je, Isuse. Treba je razumjeti. Govorit će i s Tobom. Ali Ti je iskreno odana. A kad se oslobodi od ljudskog shvaćanja koje vrije u njoj i u njezinim sinovima, kao i u drugima, kao i u svima, Sinko moj, bit će velika u vjeri. Bolno je da se svi nadaju od Tebe nekom ljudskom dobru, nekom dobru koje ako i nije ljudsko, ipak je sebično. Ali u njima je grijeh sa svojom požudom. Još nije došao blagoslovljeni čas u kojem ćeš Ti uništiti grijeh, čas kojeg se tako jako bojim, mada me ljubav prema Bogu i prema čovjeku potiče da ga želim. Ah, onaj čas! Kako Srce tvoje Mame dršće zbog onog časa! Što će Ti učiniti, Sinko? Sinko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo.?" "Ne misli na to, Mama. Bog će Ti pomoći u onaj čas. Bog će pomoći Meni i Tebi. A onda će biti mir. To ti kažem još jedanput. Sad idi, jer se spušta večer a put je dug. Ja Te blagoslivljam."

"Gledajte Moju Majku!"

Isus poučava učenike: "Gledajte Moju Majku!"

Isus poučava svoje učenike u hladu ispod golemog oraha, na mjestu koje je uzdignuto iznad Marijina povrtnjaka kraj Nazaretske kuće. Dan je buran, približava se ružno vrijeme, pa se Isus zbog toga nije mnogo udaljio od kuće. Marija često izlazi iz kuće u povrtnjak i svaki put podigne glavu i smiješi se svom Isusu, koji sjedi na travi uz deblo raha, okružen od učenika. Isus kaže: "Gledajte Moju Majku! Možete li u Njoj zamisliti sklonost zlu? No, budući da je ljubav potiče da Me slijedi, Ona će ostaviti svoju kuću, kad to bude htjela Moja Ljubav. Jutros Me je ponovno to molila. Ona, Moja Učiteljica, jutros Mi je govorila: 'Neka među Tvojim učenicima bude i Tvoja Majka, Sinko. Želim naučiti Tvoj Nauk!" To je govorila Ona, koja je taj Nauk posjedovala u svom krilu , a još prije u svom Duhu, po daru, koji je Bog dao budućoj Majci Svoje Utejlovljene Riječi. /Napomena: Marija je posjedovala Mudrost od svoga Bezgrješnog Začeća, primila je u sebe tajne Božje, i može se reći da je Riječ prebivala u njoj otkad je postala. I Sveci zajedno sa Crkvenim naučiteljima, među kojima Sveti Albert Veliki, zaključili su da je Marija - još prije negoli je u svoje prečisto i neokaljno krilo primila Riječ Očevu, da je zaodnene tijelom kako bi postala Otkupiteljem - imala i posjedovala u Prečistom Srcu, Božansku Riječ otkako je primila bezgrješnu Dušu ulivenu u tijelo, u krilu Aninom. I Riječ je bila njezinom pravom Učiteljcom još prije nego je postala njezinim Sinom/. Ali pošto Me je zamolila, kazala je: "Ipak... Ti prosudi, mogu li doći, a da time ne izgubim sjedinjenje s Bogom, i da ono, što je svijet, a Ti kažeš da prodire svojim smradom, ne pokvari ovo moje Srce, koje je bilo i koje jest i koje hoće da bude samo Božje. Ja se ispitujem i, koliko znam, čini mi se, da to mogu činiti, jer ...(i tu je, ne znajući, sebi dala najveću pohvalu), jer ne nalazim razliku između svoga prostodušnog mira , kakav sam imala, kad sam bila cvijet Hrama, i ovoga koji imam u sebi sada otkada sam više od trideset godina kućanica. Ali sam nedostojna sluškinja koja slabo poznaje, a još slabije sudi duhovne stvari. Ti si Riječ, Mudrost, Svjetlost. I možeš biti Svjetlo Svojoj siromašnoj Mami, koja prihvaća da Te više ne vidi, nego da ne bude po volji Gospodinu." A Ja sam joj, sa Srcem, koje Mi je treperilo od divljenja, morao reći: 'Mama! Ja Ti kažem: neće Tebe svijet pokvariti , nego ćeš Ti čuvati svijet od poroka'. Moja je Majka, čujte ovo, znala opaziti opasnosti življneja među ljudima, opasnosti i za Nju i za Nju. A vi muškarci da ih ne biste opazili? O, sotona dosita vreba u zasjedi. I samo budni bit će pobjednici. Ostali? Pitate za ostale? Za ostale bit će ono što je pisano." "Što je pisano, Učitelju?" - "I Kajin skoči na Abela te ga ubi. A Gospodin reče Kaijinu: 'Gdje je tvoj brat? Što si učinio s njim? Glas njegove krvi viče k Meni. Bit ćeš, dakle, proklet na zemlji, koja je upoznala okus ljudske krvi prolivene od bratove ruke, i više neće prestati ta grozna glad zemlje za ljudskom krvlju. I zemlja, otrovana od te krvi, bit će ti neplodnija nego žena u svojim starim godinama. A ti ćeš bježati tražeći mir i kruh. I nećeš nalaziti ni mira ni kruha. Tvoje grizodušje činit će, da ćeš vidjeti krv na svakom cvijetu i na svakoj travi, na svakoj vodi i na svakoj hrani. Nebeo će ti se pričinjati krvlju, i more će ti se pričinjati krvlju, a s neba, sa zemlje i s mora tri će ti glasa dolaziti: glas Božji, glas nevinoga, glas zloduha. I da ih ne moraš slušati, oduzet ćeš sebi život." "Knjiga Postanka ne kaže tako", primjećuje Petar. "Ne. Ne kaže Knjiga Postanka. Ja to kažem. I ne griješim. Ja to kažem za nove Kajine novih Abela. Za one, koji će, ne budu li bdjeli nad sobom i nad Neprijateljem, postayti jedno te isto s njim." "Ah, među nama neće biti takvih. Ne govorim li istinu, Učitelju?" - "Ivane, kad se razdere zavjesa Hrama, zasjat će jedna velika istina napisana iznad čitava Siona." "Koja, moj Gospodine?" -"Da su sinovi tmine uzalud bili u dodiru sa Svjetlošću. Sjećaj se toga, Ivane." - "Zar ću ja, Učitelju, biti sin tmine?" - "Ne. Ti ne. Ali, sjećaj se toga, da bi mogao svijetu objasniti Zločin." - "Kakav zločin, Gospodine? Onaj Kajinov?" "Ne. Onaj je prvi akord sotonine himne. Govorim o savršenom Zločinu. O nepojmljivom zločinu. O onome, koji, da bi se mogao shvatiti, treba gledati kroz sunce Božje Ljubavi i kroz misao sotone. Jer takvo Prikazanje i takav Grijeh mogu razumjeti samo Savršena Ljubav i Savršena Mržnja, samo Beskrajno Dobri i Beskrajno Zlo. Čujete li? Čini se, da sotona sluša, pa urliče od želje da ga izvrši. Hajdemo, prije nego se oblak prolomi u munje i tuču." I silazi trkom niz strminu, skačući u Marijin vrt, dok se oluja žestoko razmahuje.

(U cijelom završnom odlomku uspoređuje se Kajinov zločin, bratoubojstvo, koji je prvi po vremenu, i budući, Judin zločin, bogobujstva, koji je najveći po težini. Razni izrazi, kojima Isus proširuje i primjenjuje Knjigu Postanka, a Petar kaže, da se ne nalazi u Knjizi Postanka, naći će se u izrazima Jude očajna zbog toga, što je izdao Isusa).

Majka Dobra - Samilost grešnika

Aglija u Marijinoj kući u Nazaretu

Marija mirno radi na nekom platnu. Večer je, sva su vrata zatvorena, svjetiljka sa tri kljuna osvjetljuje malu sobu Nazaretsku a osobito stol kraj kojeg sjedi Djevica. Platno možda plahta, pada sa škrinje-sjedala i s koljena sve do zemlje. A Marija, odjevena u tamnomodro, čini sse da izronjava iz kupa snijega. Sama je. Šije brzo, glave prignute svom poslu, a svjetlo upaljuje vrh njezine glave odsjajima bijelog zlata. Ostali dio lica je u polutami. U lijepo uređenoj sobi vlada najveća tišina. Niti s ceste, koja je noću pusta, ne dopire kikakav šum. A niti iz vrta. Teška vrata koja vode u vrt iz sobe gdje Marija radi, iz one gdje običava jesti i primati prijatelje, zatvorena su pa ne daju ni šumu malene česme koja šiklja u korito da prodre unutra. Baš je najdublji muk. Tiho kucanje na vratima koja gledaju na ulicu. Marija podiže glavu, sluša... Kucanje je bilo tako tiho te Marija misli da ga je prouzročila kakva noćna životinja ili lagani vjetar koji je potresao vratima pa opet prigne glavu k poslu. Ali kucanje se ponavlja određenije. Marija ustaje i ide prema vratima. Prije negoli otvara pita: "Tko kuca?" Odgovara tanki glas: "Jedna žena. U ime Isusovo smiluj mi se!" Marija odmah otvori držeći svjetiljku visoko da prepozna tu hodočasnicu. Vidi kup tkanine, svitak kroz koji se ništa ne vidi. Siromašni svitak koji stoji prignut u dubokom naklonu i govori: "Ave! Domina!" (Zdravo, Gospo , - op. prev.) i opet ponavlja: " U ime Isusovo smiluj mi se!" "Uđi i reci mi što želiš. Ja te ne poznam." "Nitko me ne pozna i mnogi me poznaju, Gospo. Pozna me Prorok. Pozna me i Svetost. Ali mi je potrebno da mi sad Samilost raširi ruke. A samilost si Ti... " i plače. "Ali uđi onda... I kaži mi... Doovljno si kazala da shvatim da si jadnica... Ali još ne znam tko si. Tvoje ime, sestro..." "O ne! Ne sestra! Ne mogu Ti biti sestra... Ti si Majka Dobra... ja... sam Zlo..." i plače sve jače ispod svog ogrtača koji je spušten da je svu sakrije. Marija stavlja svjetiljku na sjedalo, uzima ruku neznanke koja kleči na pragu, primora je da ustane. Marija je ne pozna... Zastrta ustaje , utučena, dršćući, potresena od svog plača, i još se opire nastojanju da uđe govoreći: "Poganka sam Gospo. Za vas Hebreje nečistoća pa da sam i svetica. Dvostruka nečistoća jer sam bludinica." "Ako dolaziš k meni, ako tražiš preko mene moga Sina, možeš biti samo srce koje se kaje. Ova kuća prima one koji imaju ime Bol" i povuče je unutra, zatvorivši vrata, stavivši opet svjetlo na stol, nudeći sjedalo, govoreći: "Govori". Ali Zastrta neće da sjedi; ponešto sagnuta nastavlja svojim plačem. Marija je pred njom blaga i dostojanstvena. Moleći čeka da se plač smiri. Marija moli čitavim svojim izgledom, premda ništa u njoj ne poprima oblik molitve. Niti ruke, koje neprestano drže malu ruku Zastrte, niti usta koja su zatvorena. Olač se napokon smiri. Zastrta si obriše lice svojom koprenom a onda kaže: "Ipak nisam došla tako izdaleka da ostanem nepoznatsa. Vrijeme je mog otkupljenja i moram se otkriti da... Ti pokažem s koliko rana je prekrito moje srece. A--- Ti si majka... i Njegova Majka.... Imat ćeš dakle samilosti sa mnom..." "Da, kćerko." "O da! Reci mi kćerko!... Imala sam majku... i ostavila sam je... Kasnije su mi kazali da je umrla od boli... Imala sam oca--- prokleo me je... i kaže onima iz grada: "Nemam više kćerke"... ' ( oživljava siloviti plač. Marija blijedi od muke. Ali joj stavlja jednu ruku na glavu da je utješi.) Zastrta nastavlja: " Nikoga više neću imati tko bi me zvao: kćerko!... Da, tako, miluj me, kako je činila moja mama--- kad sam bila čista i dobra... Dopusti da Ti poljubim tu ruku, i da njom osušim obraze. Same moje suze ne pre me. Koliko sam plakala otkad sam shvatila!... I prije sam plakala, jer je užas biti samo tijelo iskorištavano, vrijeđano od čeovjeka. Ali to su bile suzezlostavljane živine koja mrzi i buni se protiv onoga tko je muči i padala sam sve više jer... sam mijenjala gospodara ali nisam mijenjala životinjstvo... Već osam mjeseci plačem... jer sam razujela.. Shvatila sam svoju bijedu, svoju trulež. S njom sam pokrivena i zasićena i gadi mi se.. Ali moj sve svjesniji plač još me ne pere. Miješa se s mojom truleži i ne pere je. O Majko! Osuši Ti moje suze i bit ću očišćena tako da ću se moći približiti svome Spasitelju!" "Da, kćerko, da. Sjedni. Ovdje sa mnom. I govori mirna.. Ostavi sav svoj teret ovdje, na ovim mojim majčinskim koljenima." I Marija sjedne. Ali Zastrta joj sklizne k nogama htijući da tako govori. Počinje tiho: "Iz Sirakuze sam.. Dvadesetšest godina mi je. Bijah kći upravitelja, kako biste vi kazali, mi kažemo prokuratora jednog velikog rimskog gospodina. Bijah jedina kći. Življah sretna. Stanovali smo blizu mora, u prekrasnoj vili, čiji je upravitelj bio moj otac. Često je dolazio gospodar vile, ili žena ili djeca.. LIjepo su s nama postupali, i bili su dobri prema meni. Djevojčice su se igrale sa mnom. Bijah lijepa... inteligentna... sve sam lako postizala... Ali sam više voljela lakoumne stvari nego dobre. U Sirakuzi je veliko kazalište. Veliko kazalište... Lijepo ... široko.. Služi za igre i za komedije... U komedijama i tragedijama koje se u njemu prikazuju rade i mimičarke. One svojim nijemim plesovima ističu značenje kora. Ti ne znaš... ali i rukama, kretnjama tijela, možemo izraziti osjećeje čovjeka koga uzbuđuje kakva strast... Mladići i djevojke poučavaju se za zvanje mimičara u posebnom vježbalištu. Moraju biti lijepi kao bogovi i gipki kao leptiri... Ja sam rado išla na jednu uzvišicu odakle je bio slobodan pogled na to mjesto i gledala plesove mimičarki. A poslije sam ih ponavljala na cvjetnim livadama, na plavom pjesku moje zemlje, u perivoju vile. Izgledala sam kao umjetnički kip, ili kao vjetar koji prelijeće, tako sam se znala ukrutiti u kiperske poze ili prelijetiti gotovo ne dirajući tlo. Moje su mi se bogate prijeteljice divile... a moja mama je zbog toga bila ponosna..."

Zastrta govori, sjeća se, ponovno gleda, sniva o prošlosti i plače Jecaji su zarezi u njezinom kazivanju. "Jednog dana... bijaše svibanj.. čitava Sirakuza bijaše u cvijeću. Maloprije bijahu završile svečanosti, i ja sma ostala oduševljena jednim plesom koji je bio iozveden u kazalištu... Onamo su me odveli gospodari sa svojim kćerima. Imala sam četrnaest godina... Mimičarke, koje su u onom plesu morale predstavljati proljetne nimfe koje pritrčavaju da se poklone Cereri, plesale su okićene ružama, odjevene ružama... Samo njima, jwer je odjeća bila vrlo lagana koprena, mreža od niti paučine po kojoj su bile razasute ruže... U plesu su izgledale kao krilate Hebe ( 0 božice mladosti, op. prev.) tako su se lako kretale dok su im se sjajna tjelesa pokazivala iz rasklopljenih vrpca koprene okićene vijećem koja je pravila krila za njih... Naučila sam ples... i jednog dana.. jednog dana..." Zastrta plače još jače... Onda se opet smiri. "Bijah lijepa. Jesam. Gledaj." Ustane na noge zabacivši brzo koprenu natrag i spustivši veliki plašt. Iz odbačenih tkanina izlazi Aglaja, bivša ljubavnica Herodovaca iz Hebrona, prekrasna premda je u skromnom odijelu, jednostavno počešljana s pletenicama, bez dragog kamenja, bez raskošnih tkanina, pravi cvijet od tijela, vitkog a ipak savršenog, vrlo lijepa lica blijedozagasite boje i očiju baršunastih ali punih vatre.

Ponovno se spušta na koljena ispred Marije: "bijah lijepa, za sovju nesreću. I bijah luda. Onoga dana obukla sam se u koprene, pomagale su mi djevojke moje gospodarice kojima je bilo dragop gledati me kako plešem... Obužkla sam se na jednom kraju žućkastog žala ispred azurnog mora. Na žalu, koji je na onom mjestu pust, bijaše divljeg cvijeća bijelog i žutog, oštrog mirisa badema, vanilije, istom oprana tijela. Iz voćnjaka limuna i naranača također dopirahu valovi opojnog mirisa, i mirisahu sirakuški ružičnjaci, mirisahu i pijesak, i more; sunce je vuklo miris iz svih stvari... nešto panovskoga što mi je udarilo u glavu. I ja sam se osjećala nimfom i obožavala sam..koga? Plodnu Zemlju? Sunce koje oplođuje? Ne znam. Kao poganka među poganima mislim da sam se klanjala Sjetilu, svome despotskom kralju: nisam znala da ga imam ali je bio moćniji od nekog boga... Ovjenčala sam se ružama iz perivoja... i plesala. Bijah pijana od svjetla, od mirisa, od zadovoljstva jer sam mlada, okretna i lijepa. Plesala sam... i bila viđena. Vidjeh da sam gledana. Ali se nisam stidjela pokazivati se golom ispred dva požudna čovjekova oka. Naprotiv, uživala sam povećavajući svoje letove.. Uživanje u tome štopmi se netko divi uistinu mi je davalo krila... A to je bila moja propast. Tri dana kasnije ostala sam sama jer su gospodari otputovali da se vrate u svoje patrisijsko boravište u Rimu. Ali nisam ostala u kući... Ona dva obožavateljska oka otkrila su mi nešto drugo osim plesa... Otkeirli su mi sjetilo i spol." Marija pokaže nehotičan znak odbojnosti što Aglija primjećuje. "Ah, ali Ti si čista! I ja sam Ti možda odvratna..." "Govori, govori kćerko! Bolje Mariji negoli Njemu. Marija je more koje pere..." "Da. Bolje tebi. To sam i ja kazala sebi kad sam doznala da on ima Majku... Jer prije, vidjevši Ga tako različita od svakoga čovjeka, jedinoga koji je sam Duh - sada znam da postoji duh i što je duh - prije ne bih mogla kazati od čega je sazdan tovj Sin , bez putenosti premda je čovjek, i mislila sam u sebi da nema Majke, nego da je sišao na zemlju da spasi užasne bijede od kojih sam ja najveća...
Svakog dana sam se vraćala nao ono mjesto, nadajući se da ću opet vidjeti onog čovjeka mladog, crnomanjastog, lijepog.. I nakon nekog vremena vidjeh ga ponovno. Reče mi: "Dođi sa mnom u Rim. Posvet ću te u carsku palaču, bit ćeš biser Rima." Rekoh: "Da. Bit ću tvoja vjerna žena. Dođi k mom ocu." Podrugljivo se nasmije i poljubi me. Reče: "Nee žena. Nego ti božica a ja tvoj svećenik koji će samoj tebi otkriti tajne života i uživanja. Bijah luda, bijah djevojčica. Ali premda djevojčica, znala sam što je život... bijah lukava. Bijah luda, ali još ne pokvarena ... i njegov pijedlog mi bijaše odvratan. Izmakoh mu iz ruku trčeći kući... Ali nisam kazala majci.. i nisam se znala oprijeti želji da ga opet vidim... Njegovi poljupci su me još više zaludili. ... I vratih se... Tek što sam se vratila na samotni žal, on me zagli ljubeći me pomamno; kiša poljubaca, riječi ljubavi, pitanja: "Zar nije sve u ovoj ljubavi? Zar nije slađa od neke veze? Što drugo hoćeš? Možeš li živjeti bez ovoga?"
Ah, Majko!... Pobjegoh još iste večeri s nečistim patricijem...i bijah prnja koju gazi njegovo životinjstvo... Ne božica: blato. Ne biser: izmertia. Noije mi se otkrio život, nego nečistoća života, pogrda, odurnost, bol, sramota, beskrajna bijeda da više čak nisam ni sopva.. A onda...potpuni pad. Nakon šest mejseci orgije, ja sam mu dodijala, prešao je k drugim ljubavima i bijah skitnica. Iskoristila sam svoju pješačku sposopbnost.. Već sam znala da je moja majka umrla odboli i da više nemam kuće ni oca... Neki učitelj plesa uzeo me u svoje vježbalište. Usavršio me... uživao me...i uveo me kao cvijet vješt svakoj vrsti požude među pokvareno rimsko plemstvo. Cvijet, koji je već bio blatan, pade u najdublje blato. To je deset godina spuštanja u bezdan. Uvijek sve niže. Potom sam bila dovedena ovamo da razveseljavam Herodovubesposlenost u tu me uzeo novi gospodar. O, nema psa kojega drže na lancu čvršće vezana od neke od nas! I nema gospodara čopora pasa brugtalnijeg od čovjeka koji posjeduje neku ženu! Majko... Ti dršćeš! Pobuđujem Ti užas!" Marija je stavila ruku na srce kao da na njemu ima ranu. Ali odgovara: "ne. Ne ti. Pobuđuje mi užas Zlo koje je toliki gospodar na zemlji. Nastavi , siromašni stvore."
Odveo me u Hebron... Da li sam bila slobodna? Da li sam bila bogata? Da, jer nisam bila u tamnici i jer sam se gušila u dragom kamenju. Ne, jer nisam mogla vidjeti drugih osom onih koje je on htio i nisam više imala prava nad samom sobom.
Jednog dana došao je u Hebron jedna čovjek: Čovjek, tvop Sin. Ona kuća mu je bila draga. To sam doznala i pozval ga da uđe. Šamija nije bilo... a s prozora sam već bila čula riječi i vidjela Mu pojavu poki su mi uzdrmali srce. Ali kunem Ti se, o Majko, da me nije tijelo gurnulo tvom Isusu. Bilo je ono što mi je otkrio što me je gurnulo na prag, prkoseći doskočicama puka, da mu kažem: "Uđi! To nijaše duša, onda sam doznala da je imam. Reče mi: "Moje ime znači : Spasitelj. Spasavam onoga tko ima dobru volju da se spasi. Spasavam učeći ljude da budu čisti, da hoće čestitost makar i uz cijenu boli. Dobro pod svaku cijenu. Ja sam Onaj koji traži izgubljene, koji daje Život. Ja sam Čistoća i Istina." Reče mi da i ja imam dušu i da sam je ubila svojim načinom življenja. Ali me nije prokleo, nije me ismijao. i nije me nijednom poglerdao! Priv čovjek koji me nije upijao požudnim pogledom, jer nosim sa sobom užasno prokletsvo da privlačim čovjeka... Reče mi da Ga nađe onaj tko Ga traži jer je On tamo gdje je potreban liječnik i lijek. I Otišao je. Ali njegove Riječi bijahu ovdje. I nisu više izašle. Goborila sam sebi, nekako zato da počenem ozdravljati: " Njegovo ime znači Spasitelj". Ostale su mi njegove riječi i njegovi prijatleji pastiri. I učilila sam prvi korak davši milodar njima i tražeći da za mene mo.e... A zatim ... sam pobjegla...
O, to je bio sveti bijeg!Pobjegla sam od grijeha u potrazi za Spasiteljem. Išla sam tražeći. Sigurna sa ću Ga naći jer mi je to bio obećao. Poslali su me nekom čovjeku po imenu Ivanu kao da je to On.Ali nije bio. Jedan Hebrej uputio me u kuću Aqa Speciosa. Živjela sam prodavajući mnogo zlato koje sam imala.U mjesecima lutanja morala sam imati pokriveno lice da me ne uzmu nanovo, i zato jer je Aglaja stvarno bila pokopana ispoed te koprene. Mrtva negdašnja Aglaja. Ispod je bila njezina duša ranjena i iskrivljena koja je tražila svog liječnika. Mnogo puta sam morala bježati od požude muškaraca koji me progonio i ovako poništenu u mojoj haljini. I jedan od prijatelja tvog Sina...
U Aqua Spwciosa živjela sam kao živina: siromašna ali sretna. A rose i rijeke manje su me čistile od njegovih riječi. O , ni jedna se nije izgubila! Jedanput je oprostio nekom čovjeku ubojici. Slušala sam... Hrjela sam reči: "Oprosti i meni". Drugi put je govorio o izgubljenoj nevinosti... Ah, koji plač zbog žaljenja! Jedan drugi put izliječio je jednog gubavca... Htjela sam viknuti: "očisti mene od mojih grijeha..." Drugi put je izliječio jednog luđaka...a bio je Rimljanin... i plakal a sam... i poručio mi je da domovine prolaze ali Nebo ostaje. Jedne olujne velčeri primio me u kuću... a onda je uredio da me uzme na prenoćište upravitelj imanja... i poručio mi je po jednom djetetu: "Ne plači...." O, njegove dobrote! O, moje bijede! Tako velika jedna i druga te se nisam usudila ponijeti svoju bijedu k njegovim nogama...premda me je jedan od njegovih poučio noću o beskrajnom milosrđu tvoga Sina. A onda, pošto su mu postavljali zamke oni koji su vidjeli grijeh u želji jedne preporođene duše, moj je Spasitlej otputovao... a ja sam ga čekala.. Ali ga je čekala i osveta onih koji su još nedostojniji od mene da ga gledaju. Jer ja sam griješila kao poganka protiv same sebe, dok oni griješe, pozivajući već Boga, protiv Sina Božjega... i tukli su me... i više negoli kamenjem ranili su me optužbom, i više negoli u tijelu, ranili su me u siromašnoj mojoj duši dovodeći je do očajanja.
O, užasne li borbe sa samom sobom! Poderana, krvareći, ranjena, u groznici, sada bez svog Liječnika, bez krova, i kruha, gledala sma natrag, napred... Prošlost mi govoraša: "Vrati se." Sadašnojst mi govoraše: "ubij se." Budućnost mi govoraše: Nadaj se". Nadala sam se... Nisam se ubila. To bih učinila kad bi me ON otjerao, jer više ne želim biti ono što sam bi!... Dovukla sam se u jedno mjesto tražeći sklonište... Ali su me prepoznali. Morala sma bježati kao živina, amo , tamo, uvije progonjena, uvijek izrugivana, uvije proklinjana, jer sam htjela biti čestita i jer sam razočarala one koji su pomoću mene htjeli udariti tvoga Sina. Idući uz rijeku došla sam do Galileje i došla sam ovamo... Tebe nije bilo ovdje... Otišla sam u Kafanaum. Jedva si bila otputovala odande. Al me je vidio neki starac, jedan od njegovih neprijatelja i htio da mu poslužim za optužbu protiv Njega, voga Sina. A kako sam ja plakala ne odgovarajući, kazao mi je: "Sve bi se moglo promijeniti za tebe kad bi htjela biti mojom ljubavnicom i mojom oprtakinjom u tuženju nazaretskog Rabbija. Dovoljno je da kažeš ispred mojih prijatleja da je On bio tvojim ljubavnikom ..." Pobjegla sam kao onaj koji vdi da se grm cvijeća rastvara ispod zmije u razmotavanju.
Tako sam shvatila da više ne mogu ići k njegovim nogama... i dolazim k tvojim. Evo: gazi me, ja sam blato. Evo: otjeraj me, ja sam grešnica. Evo: reci mi moje ime, bludinica. Sve ću primiti od tebe. Ali smiluj mi se, Ti, Majko. Uzmi moju ssiromašnu dušu i povedi je k Njemu. Zločin je staviti moju pohotu u tvoje ruke. Ali samo ondje će biti zaštićena od svijeta koji je želi, i postat će pokornom. Kaži mi kako moram postupati. Kaži mi koje sredstvo moram upotrijebiti da više ne budem Aglija. Što u sebi trebam osakatiti? Što moram iščupati iz sebe da više ne budem grijeh, da više ne budem zavođenje, da se više ne moram bojati sebe same i čovjerka? Treba li da ikščupam oči? Treba li da spalim usta? Treba li da odsječem jezik? Oči, ustsa, jezik služili su mi u zlu. Neću više zlo i spremna sam kazniti sebe i njih žrtvujući ih. Ili hoćeš da si otrgnem ove pohotne slabine koje su me gurale u izopačene ljubavi? Ovu utrobu čijeg se probuđenja uvijek bojim? Kaži mi, kaži mi kako se može zaboraviti da smo žene, i kako se može postići da drugi zaborave da smo žene!"
Marija je uzdrmana. Plače, trpi, ali znak su njezine boli samo suze koje kaplju na pokajnicu. "Želim umrijeti s oproštenjem. Želim umrijeti ne sjećajući se više ničega osim Spasitleja. Želim umrijeti s njegovom Mudrošću kao prijateljicom... a ne mogu mu se više približiti jer svijet pazi na Njega i mene da nas optuži..." Aglija plače srušivši se sasvim na zemlju poput krpe.
Marija ustaje i govori tiho: "Kako je teško biti otkupiteljima!" Gotovo se onesvešćuje.
Aglija, koja čuje šašat i shvaća što se događa, cvili: "Vidiš l? Vidiš li da tebe hvata jeza?Sad odlazim. Sa mnom je svršeno!"
"Ne, kćerko. Nije svršeno. Za tebe je sada početak. Slušaj, siromašna dušo. Ne cvilim zbog tebe. Nego zbog okrutnog svijeta.Neću pustiti da odeš, nego te prihvaćam, siromaaašna lasto kojom je oluja trsnula o moje zidove. Ja ću te odvesti Isusu i On će t kazati tvopj put otkuplljenja..."
"Više se ne nadam... Svijet ima pravo. Ne može mi biti oprošteno." "Od svijeta ne. Ali od Boga da. Pusti da ti govorim u ime Savršene LJubavi koja mi je dala Sina da ga dam svijetu. Izvukla me je iz blaženog neznanja moga posvećenog djevičanstva da svijet dobije Oproštenje. Izvukla mi je krv ne iz porođaja, nego iz srca otkrivši mi da je moje Čedo VelikaŽrtva. Gledaj me, kćeri. u ovom Srcu je vleika rana. Cvili trideset i više godina i sve se više širi i troši me. Znadeš li kako joj je ime?" "Bol"
"Ne. Ljubav. Ljubav je ona koja me ubija kako bi postigla da ne bude samo Sin na spasavanju. Ljubav mi daje oganj da čistim one koji se ne ususđuju ići k mopme Sinu. Ljubav mi daje suze da perem grešnike. Željela si moje milovanje. Ja ti dajem suze koje te već čine bijelijom da možeš gledati moga Gospodina. Ne plači tako! Nisi jedina grešnica koja dolazi Gospodinu i odlazi otkupljena od Njega. Bilo je drugih i bit će drugih.
Zar sumnjaš da ti On može oprositit? Ali zar ne vidiš u svakoj stvari koja ti se dogodila tajanstveno htijenje božanske Dobrote? Tko te je doveo u Judeju? Tko u Ivanovu kuću? Tko te onog jutra stavio na prozor? Tko ti je upalio svjetlo da ti opsvijetli njegove Riječi? Tko ti je dao sposobnost te shvatiš da dobročinstov sjeidnjeno s molitvom onih kojima je dobro iskazano postizava božansku pomoć? Tko ti je dao snage da pobjegneš iz Šamaijeve kuće? Tko ti je dao snage da ustraješ prvih dana sve do njegova dolaska? Tko te doveo na njegov put? Tko te učinio sposobnom da živiš kao pokornica eda bi svoju dušu sve više čisitla? Tko ti je dao dušu mučenice, dušu vjernice, dušu one koja ustraje, dušu one koja je čista...?
Da, ne tresi glavom. Zar misliš da je čist samo onaj koji nije upoznao požude? Zar misliš da duša ne može opet postati svjevičanskom i lijepom? O, kćerko! Ali vjeruj: između moje čistoće koja je sama milost Gospodinova i tvog junačkog uspona natrag k vrhuncu tvoje izgubljene čistoće veće je ovo tvoje. Ti ga izgrađuješ: protiv pohote, poterbe i navike. Za mene je čistoća naravni dar kao disanje. Ti moraš uništavati misao, osjećaje, tijelo, da se ne sjećaš, da ne želiš, da ne udovoljiš. Ja... ta može li djetešce od nekoliko sati uopće poželjeti tijelo? I zar ima zasluge što to ne čini? Tako i ja. Ja ne znam šzo je ta tragična glad koja je od čovječanstva napravila žrtvu. Ja znam samo za presvetu glad za Bogom. A ti nju nisi poznavala nego si je sama naučila. Ti si onu drugu, tragičnu i užasnu glad, ukrotila iz ljubavi prem Bogu, koji je sada tvoja jedina ljubav. Smiješi se, kćeri božanskog milosrđa! Moj Sin čini u tebi ono što je kazao u Hebronu. To je već učinio. Ti si već spašena jer si imala dobru volju da se spasiš, jer si naučila čistoću, bol. Dobor. Duša je preporođena. Da. Traba ti njegova Riječ da ti kaže u ime Božje: Oprošt

"Slava i blagoslov Majci Riječi Spasitelja!"

Isus s Majkom u kući Ivane Kuzine

Isus ide prema kući Ivane Kuzine. Kad sluga vratar vidi tko je taj što dolazi, uzvikuje tako radosno da je čitava kuća u žamoru. Isus ulazi smiješeći se, blagoslivljajući. Ivana trči iz perivoja koji je sav u cvatu da se baci k nogama Učiteljeivim da ih poljubi. A dolazi i Kuza koji se najprije duboko naklanja a zatim ljubi rub Isusove haljine. "Kome dugujem radost što Te imam kao svoga gosta?" pita Kuza. "Mojoj potrebi da se zaustavim i počekam svoju Majku. Dolazim iz Nazareta... i moram uzeti sa sobom za neko vrijeme svoju Majku. S njom ću ići u Kafarnaum." "Zašto ne kod mene? Nisam dostojna, ali ..." kaže Ivana. "Ti si i te kako dostojna. Ali moja Majka ima sa sobom jetrvu koja je od natrag malo dana udovica." "Kuća je velika te može ugostiti više od jednoga. A Ti si mi dao toliko radosti da Ti nije uskraćen pristup ni k nednom kutku u njoj. Zapoovijedaj, Gospodine, Ti koji si udaljio smrt od ovog boravišta i vratio mi moju procvalu i cvatuću ružu", kaže Kuza u podršku ženi, koju mora da jako ljubi. Pogledom kako joj gledom potvrđuje veliku ljubav. "Ne zapovijedam. Ali prihvaćam. Moja Majka je umorna i mnogo je trpjela u ovo zadnje vrijeme. U strahu je za Mene, a Ja joj želim pokazati da ih ima koji Me ljube." "Ah, onda je dovedi ovamo! Ja ću je ljubiti kao kćerka i sluškinja", reče Ivana. Isus pristaje. Kuza izlazi da odmah izda naređenja sluzi Jonatanu da pođe po Mariju u Nazaret. Sa udobnim i brzim kolima je Jonata otišao u Nazaret da pridigne Mariju. Grad Nazaret se uzbuđuje zbog događaja. A kad Marija i jetrva, kojima Jonata iskazuje poštovanje kao dvjema kraljicama, ulaze u kola pošto su ključeve povjerile Alfeju Sarinom, uzbuđenje raste. Kola kreću, dok se Alfej osvećuje zbog grubog čina što su ga priuštili Isusu u sinag9ogi i kaže: " Samaritanci su bolji od nas! Vidite jednog od Herodovih ljudi kako časti Njegovu Majku?... A mi! Stidim se što sam Nazarećanin." Pravi se metež između dvije stranke. Ima ih koji se odmeću od protivne stranke i dolaze k Alfeju i pitaju tisuću stvari. "Naravno!" odogovara Alfej. "Gosti prokuratorove kuće. Jeste li čuli što je kazao njegov identitet: 'Moj gospodar te moli da počastiš njegovu kuću.' Počastiti, razumjete li? A Kuza je bogat i moćan, a žena mu je kraljevska princeza. Počastiti! A mi, to jest vi, gađali ste ga kamenjem. Sramota!"... Kasna je večer kad prekrasnom cestom uzduž Galilejskog jezera stižu Jonatina kola kasom snažnih konja. Kuzine sluge, koji su već bili na straži kod vratiju, daju znak i pritrčavaju s fenjerima povećavajući svjetolst što je širi mjesec. Pritrčavaju Ivana i Kuza. Pokazuje se i Isus smiješeći se, a iza Njega je apostolska skupina. Kad izađe Marija, Ivana se baca ničice sve do zemlje i pozdravlja: "Slava cvijetu krasljevskoga roda. Slava i blagoslov Majci Riječi Spasiotelja", a Kuza se naklanja tako duboko da dublje ne može ni pred Herodom i kaže : "Blagoslovljen bio ovaj čas koji te dovodi k meni. Blagoslvoljena Ti, Isusova Majko!" Marija odgovara blago i ponizno: " Blagoslovljen naš Spasitelj i blagoslovljeni dobri koji ljube mog Sina." Svi ulaze u kuću primljeni s najživljim znakovima poštovanja. Ivana drži Mariju za ruku i smiješi joj se gvoovreći: "Dopustit ćeš mi da Ti služim, zar ne?" "Ne meni. Njemu uvijek služi i ljubi Ga. Time ćeš mi već dati sve. Svijet Ga ne ljubi... To je moja bol." "Znam. Zašto ta ravnodušnost kod jednog dijela svijeta, dok bi drugi za Njega dali život?" "Jer je On znak protivljenja za mnoge. Jer je On vatra koja pročišćuje kovinu. Zlato se čisti. Troska pada na dno i baca se. Rečeno mi je kad je bio mališan... 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan...' ( Lk 2,33) i proroštvo se ispunja dan za danom..."

" Ne plači, Marijo. Mi ćemo Ga ljubiti i braniti", tješi Ivana.

Marijino mišljenje o Učenicima

U vrtu kraj Nazaretske kuće sjedi Isus sa Marijom. Sjede jedan do drugoga na kamenom sjedalu uz kuću. Večera je prošla. Majka i Sin uzajamno uživaju u ugodnom razgovoru, dok su se Učenici povukli. Ovo je prvi puta što se Isus vraća u Nazaret nakon Krštenja, posta u pustinji i osobito nakon ustanovljenja Apostolskog zbora. Pripovjeda Majci o svojim prvim naporima, o prvim osvajanjima srdaca. Marija pažljivo sluša svoga Isusa.Marija je mršavija, blijeđa, kao da je kroz ovo vrijeme trpjela. Ispod njezinih očiju izbile su dvije sjene kao u onoga koji mnogo plače i misli. Ali sad je sretna i smješi se. Smiješi se milujući ruku svoga Isusa. Sretan je što Ga ima tu, što je Srcem uz Srce s Njim u tišini verčeri koja se spušta.
Ljeto je. Na smokvi su njezini mnogi plodovi zreli a pružaju se sve do kuće, i Isus ih nekoliko ubere ustavši na noge pa najljepše daje Majci guleći ih pažljivo i pružajući ih u vijencu izvrnute kože kao da su bijeli pupoljci sa crvenim prugama, u kruni od latica koje su iznutra bijele, izvana ljubičaste. Pruža ih na dalanu svoje ruke i smiješi se videći da ih Mama jede s užitkom.
Zatim sasvim iznenada pita: "Mama, jesi li vidjela Učenike? Što misliš o njima?
Marija, koja upravo prinosi k ustima treću smokvu, diže glavu, trgne se, gleda Isusa.
"Što misliš o njima sada kad sam Ti ih sve pokazao?""Vjerujem da Te ljube i da ćeš mnogo postići od njih.
Ivan ... ljubi Ivana kako Ti znaš ljubiti. On je jedan Anđeo.

Ja sam u miru kad mislim da je on s Tobom.
I Petar... je dobar. Tvrđi je jer je stariji, ali otvoren i uvjeren.
I njegov brat (Andrija). Oni Te ljube onako kako su sposobni, zasada.

Potom će Te ljubiti više.
I naši bratići, sada kada su se uvjerili, bit će Ti vjerni.

Ali čovjek iz Keriota .... on mi se ne sviđa, Sinko.

Njegovo oko nije bistro, a njegovo srce još manje. Bojim ga se."

"Prema Tebi je samo poštovanje."
" P r e t j e r a n o p o š t o v a n j e. I prema Tebi je poštovanje.
Ali je prema Tebi Učitelju; to je za Tebe budućeg kralja, od koga se nada kosristi i slavi. Nada se da će Tebi uz bok imati važnu ulogu i ... ah , Isuse, ne želim povirijediti ljubav, ali mislim, iako to ne želim misliti, da u slučaju da ga razočaraš, neće oklijevati postaviti se na Tvoje mjesto, ili tražiti da to učini. Častoljubiv je, pohlepan i pokvaren. Prikladniji jeza dvorjanika nekog zemaljskog kralja negoli za Tvog Apostola. Sinko moj. Bojim ga se!"

Isus uzdiše. Misli. Gleda svoju Majku. Smiješi joj se da bi je obodrio: "I t a j je potreban, Mama. Da nema njega,bio bi netko drugi. Moj Zbor mora predstavljati svijet, a u svijetu nisu svi Anđeli i nisu svi Petrovog i Andrijinog kova. Kad bi odabrao sva savršenstva, kako bi se siromašne bolesne duše usudile nadati da će postati Mojim učenicima? Ja sam došao spasiti ono što je propalo. Ivan je spašen od svega. Ali koliki nisu!
"Ne bojim se za Levija. On se iskupio jer se htio iskupiti. Napustio je svoj grijeh skupa sa carinarnicom i obnovio je dušu da bi išao s Tobom.
Ali Juda iz Keriota, ne.
Štoviše, oholost sve više osvaja njegovu staru grubu dušu.
Ali Ti znaš ove stvari, Sinko.
Zašto me pitaš o tome?
Ja ne mogu nego li moliti i plakati za Tebe.
Ti si Učitelj. I svojoj siromašnoj Mami!"

Isusov posjet Svojoj Majci u Nazaret

Isus stiže s bratićem i šestoricom učenika u okolicu Nazareta. S visine brežuljka na kojem se nalaze vidi se gradić, bijel u zelenilu, kako uzlazi i silazi po kosinama na kojima je sagrađen, po valovutim kosinama, ponegdje jedva zametljivima, ponegdje naglašenima. "Stigli smo, prijatelji. Eno tamo Moje kuće. Moja Majka je u njoj jer se dim diže iz kuće. Možda peče kruh. Ja vam ne kažem: 'Ostanite', jer mislim da žudite stići kući. Ali ako želite lomiti sa Mnom kruh, i upoznati Onu koju Ivan već poznaje, kažem vam: 'Dođite!'"

Šestorica koji su se već bili rastužili zbog predstojećeg rastanka, sasvim se razvedruju i od srca prihvaćaju. "Pođimo,dakle." Hitro silazi niz brežuljak i zapute se glavnom cestom. Blizu je večer. Još je toplo, ali već sjene silaze na polja na kojima žito dozrijeva. Ulaze u mjesto. Žene koje idu i dolaze s izvora, ljudi na pragovima malenih radionica ili u vrtovima pozdravljaju Isusa i Judu. A djeca se zatim tiskaju oko Isusa. "Vratio si se?" "Sada ostaješ ovdje?" "Opet mi se razbio kotač kolica." "Znaš li Isuse? Rodila mi se sekica i dali su joj ime Marija." "Učitelj mi je rekao da sve znam i da sam pravi sin Zakona." "Sare nema jer joj je mam jako bolesna. Plače, jer se boji." "Moj brat Izak se oženio. Bilo je veliko slavlje." Isus sluša, miluje, pohvaljuje, obećava pomoć. I tako stižu kući. A na pragu je već Marija, obavještena od jednog brižljivog dječačića. "Sine moj!" "Mama" Dvoje su jedno drugom u naručju. Marija, mnogo niža od Isusa, naslonila je glavu na vrh Sinovljevih prsiju, uklještena među njegovim rukama. On ju poljubi u plavu kosu. Ulaze u kuću. Učenici, uključujući Judu, ostaju vani, da ovo dvoje ostave slobodnima u njihovim prvim izljevima ljubavi. "Isuse! Sine moj!" Marijin glas je drhtav poput glasa onoga kome su suze u grlu. "Zašto, Mama, tako?" "O Sine! Kazali su mi... U Hramu je bilo Galilejaca, Nazarećana, onog dana... Vratili su se ... i ispričali su... O Sine!..." "Ali Ti vidiš, Mama! Ja sam dobro. Nikakvo zlo mi se nije dogodilo. Samo je podana slava Bogu u Njegovoj Kući." "Da, to znam, Sine moga Srca. Znam da je to bilo kao zvuk trube koja budi iz sna uspavale. I zbog slave Božje ja sam sretna... sretna da se ovaj moj narod obrati k Bogu... Ja Te ne prekoravam.. ja Te ne priječim... razumjem Te... i .. sretna sam.... ali rodila sam Te, ja Sine moj!..." Marija je jošu kliještima Isusovih ruku i govorila je držeći malene ruke otvorene i oslonjene na Sinovljeve grudi, glave uzdignute prema Njemu, oka svjetlucava od plača koji je spreman da poteče, i sada šuti, ponovno naslanjajući glavu na njegove grudi. Naliči malenoj sivoj grlici, tako sivkasto obučena, u zaklonu dvaju snažnih blistavih krila, jer je Isus još u svojoj bijeloj halini i ogrtaču. "Mama! Siromašna Mama! Draga Mama!..." Isus je opet poljubi. Zatim kaže: ""E pa dobro, vidiš li? Ja sam ovdje, i to ne sam. Sa Mnom su prvi učenici, o astali su u Judeji. Pa i bratić Juda je sa Mnom i slijedi Me..." "Juda?" "Da, Juda. Znam zašto si se začudila. Sigurno, među onima koji su pričali o onom što se zbilo bili su Alfej i sinovi. I ne griješim kada kažem da su mi zamjerili. Ali ne boj se. Danas je tako, sutra više nije. Čovjeka treba obrađivati kao zemlju, i gdje je trnje, niču ruže. Juda, koga Ti ljubiš. već je sa Mnom." "Gdje je sada?" "Tamo vani s ostlima. Imaš li kruha za sve?" "Da, Sine. Marija Alfejeva je kod peći i vadi ga. Jako je dobra Marija prema meni, a posebno sada." "Bog će joj dati slavu." Pojavi se na vratima i zovne: "Juda! Ovdje je tovja majka! Prijatelji, dođite!" Ulaze i pozdravljaju. Ali Juda poljubi Mariju. A zatim otrči da potraži svoju majku. Isus imenuje petoricu: Petra, Andriju, Jakova, Natanaela, Filipa; jer Ivan, koga Marija već poznaje, pozdravio ju je odmah nakon Jude, naklonivši se i primivši od nje blagoslov. Marija ih pozdravlja i poziva ih da sjednu. Gospodarica je kuće i, makar klanjajući se pogledom svom Isusu, - čini se da nastavlja govoriti, očima, sa Sinom - brine se o gostima. Htjela bi donijeti vode da ih okrijepi. Ali Petar skoči: "Ne, Ženo. Ne mogu to dopustiti. Ti sjedni do svog Sina, Majko sveta. Ja ću poći, poći ćemo u vrt da se osvježimo." Pritrči Marija Alfejeva, crvena i sva bijala od brašna, i pozdravlja Isusa koji je blagoslivlje, a zatim odvodi šestoricu u vrt do korita, i vraća se sretna. "Oh! Marijo!" - kaže Djevici. "Juda mi je kazao. Kako sam zadovlljna! Zbog Jude i zbog Tebe, jetrvo moja. Znam da će me ostali grditi. Ali nije mi važno. Bit ću sretna, onog dana kad budu svi Isusovi. Mi mama znamo... osjećamo što je dobro za sinove. A ja osjećam da si dobro moje djece, Ti, Isuse." Isus je miluje po glavi smiješeći joj se. Vraaćaju se učenici i Marija Alfejeva ih poslužuje mirisavim kruhom, maslinama i sirom. I donosi jedan maleni vrč crnog vina, kojeg Isus miješa svojim prijateljima. Uvijek Isus prikazuje a zatim dijeli. Učenici su isprva malo smeteni, zatim postaju sigurniji, i pripovijedaju o svojim kućama, o putu u Jeruzalem, o čudesima koja su se zbila. Puni su revnosti i ljubavi, a Petar se trudi da učini Mariju saveznicom u nastojanju da postigne te ih Isus odmah primi bez čekanja u Betsaidi. "Učinite kako On kaže", potiče Ona, uz ljupki smiješak. "Ovo će vam čekanje koristiti više od neposrednog sjesdinjenja. Moj Isus dobro čini sve što čini." Petrova nada umire. Ali on se uljudno miri s time. Samo pita: "Hoće li dugo trajati čekanje?" Isus ga promatra smiješeći se, ali ništa ne kaže. Marija objašnjava taj smiješak kao dobrohotan znak, i kaže: "Šimune Jojin, On se smiješi... zato ti ja kažem: vrijeme tvog poslušnog čekanja brzo će proći poput leta lastavice nad jezerom." "Hvala, Ženo." "Ne govoriš, Juda? A ti, Ivane?" " Promatram te, Marijo." "I ja također." "I ja vas promatram i ... znate? Vraća mi se u pamet jedan daleki čas. I onda sam imala uvijek tri para očiju upravljenih u moje lice s ljubavlju. Sjećaš li se, Marijo, mojih triju školaraca?" "Oh! sjećam se, i kako! Istina je. I sada te trojica, skoro iste dobi, promatraju sa svom ljubavlju koju imaju. A ovaj, Ivan vjerujem, izgelda mi Isus odonda, tako plav, rumen i mlađi od svih." Ostali žele o tom više znati, te se, kako vrijeme teče, uspomene i zgode nižu jedna za drugom. Dolazi večer. "Prijatelji, Ja nemam prostorija. Ali tamo vam je radionica u kojoj sam radio. Ako se želite tamo skloniti....Ali, osim radnih stolova, tamo nema ništa." "Ugodan krevet za ribare naviknute spavati na uskim daskama. Hvala, Učitelju! Spavati pod tvojim krovom je čas i posvečenje." Povlače se uz mnoge pozdrave. I Juda se povlači sa svojopm majkom. Odlaze svojoj kući. U sobi ostaju Isus i Marija, sijedeći na škrinji, pri svjetlu malene uljanice, ruka na ramenu drugog, i Isus pripovijeda, A Marija sluša, blažena, plaha i sretna.

Isus i Marija u Betaniji

U Betaniju Isus stiže u noći. Lazar bijaše još prije nekoliko dana boravio u Jruzalemu na svojem posjedu, što leži na zapadnoj strani brda Siona, na strani brda Kalvarije, ali se vratio u Betaniju, jer je od učenika doznao za Isusov dolazak. Dvorac u Betaniji pripadao je zapravo Marti. No, Lazar je radije tu boravio, tu su oni gospodrili zajedno. Očekivali su Isusa, i bijaše priravljena večera. Marta je stanovala u kći s duge strane dvorišta. U kući je bilo gostiju. Kod Marte bijaše Serafija (Veronika), Marija - majka Ivana Marka i još jedna starija žena iz Jeruzalema. Ona je nekoć bila s Marijom u hramu, koji bijaše naspustila nakon Marijina ulaska; bila bi rado ostala, ali se voljom Božjm udala. Kod Lazara bijahu Nikodem, Ivan Marko, jedan Šimunov sin i jedan stari čovjek, zvan Obed; on bijaše brat ili sin brata proročice Ane iz hrama. Svi potajno biahu Isusovi prijatelji, dijelom preko Ivana Krstitelja, dijelom preko obitelji, te Šimunova i Anina proročansva u hramu. Nikodem bijaše pronicav čovjek, koji je mnogo razmišljao, nadao se Isusu i žudio za Mesijom. Svi bijhu krštni kod Ivana. Na Lazarov poziv, svi potajno dođoše ovamo. Nikodem je poslije uvijek tajno služio Isusu i Njegovu nauku.

Lazar bijaše odaslao sluge pred Isusa; i oko pola sata ispred Betaije susretne Isusa na putu jedan stari odani sluga koji poslije i postade učenik. On se pred Isusom baci ničice, te reče: "Ja sam Lazarov sluga, smiluj mi se, Gospdine moj, pođi za mnom njegvoj kući!" Isus mu reče da ustane i pođe za njim. Bijaše ljubezan i držao se kako dolikuje Njegovu dostojanstvu. Upravo to mu je davalo privlačnost. Oni ljubljahu čovjeka, a osjećahu Boga. Sluga ga dovede u predvorje na ulazu u dvorac, pokraj jednog zdenca. Tu sve biaše pripravljno: on Isusu opere noge i stvi mu drugu obuću. Isus je na sebi imao par zelenih podstavljenih debelih cipela, kad je stigao ovamo. On ih ostavi na stranu, i stavi si tvrde potplate s kožnim remenčićima, koje je dalje nosio. Sluga mu isto tako prozrači i protrese haljine. A nakon što mu je ovaj oprao noge, dođe Lazr sa svojim prijateljia. On mu donese čašu i zakusku. Isus zagrli Lazara i pozdravi ostale, pruživši im ruku. Svi ga vrlo gostoljubivo poslužiše, te ga uvedoše u kuću; no prije toga Lazar ga odvede u Martin stan. Ovdje nazočne žene baciše se zastrte koprenom na zemlju; Isus ih podiže i reče Marti da će ovamo doći Njegova Majka kako bi čekala da se On vrati s krštenja.

U noći, kad Isus stiže k Lazaru, Blažena Djevica Marija, Ivana Huzina, Marija Kleofina, udovica Lea i Marija Saloma noćile su u jdnom prenočištu između pustinje Gibea i pustinje Efrajim, par sati od Betanije. Spvale su jednom sjniku, koji sa svih srana bijaše zatvoren tankim zidovima. Bijše podijeljen u dvije prostorije što ih zauzeše pobožne žene; stražnja protorija bieše kuhinja. Pred kućom bijaše otvorena koliba, u kojoj je gorjela vatra; muškarci iz pratnje tu su spavali ili bdjeli; stan upravielja bijaše u blizini.

Slijedećeg je dana Isus naučavao, idući amo i tamo po dvorištima i vrtvima dvorca. Govoro je vrlo ozbiljno i ganutljivo; i kolikogod biaše pun ljubavi, toliko se držo dostojanstveno i nije rekao nijedne nepotrebne riječi. Svi su ga voljeli i slijedili, no ipak svi bijahu bojažljivi. Lazar mu bijaše najbliskiji, ostali su mu se muškarci više divili i držali se suzdržano.

U pola dva stiže Blažena Djevica s Marijom Huzinom, Lem, Marijom Salomom i Marijom Kleofinom. Pratitelj koji je otišao pred njima, izvijesti o njihovu dolasku, te Marta, Serafija. Markova majka i Suzana odoše s potrebnim priborom i okrijepom da ih dočekaju, u isto predvorje na ulazu u dvorac, gdje jučer Lazar bijaše dočekao Isusa. Zaželješe im dobrodošlicu, te ove iz kuće pistiglima operu noge; pobožne žene isto tako presvukoše odjeću, opašu se i stave s duge koprene. Sve bijahu odjevene u bijelu, žućkastu ili smeđastu nebojenu vunu. Malo se okrijepiše, te odoše u Martin stan.

Isus i muškarci dođoše da ih pozdrave, te se Isus udalji s Blaženom Djevicom i porazgovara s Njom. On joj s mnogo ljubvi i ozbiljno reče, da evo zpočinje Njegovo delovanje,da ide Ivanu na krštenje, da će otuda opet doći k Njoj i još kratko vrijeme biti u području Samije s Njom; no, onda će otići pustinju i u njoj biti četrdeset dana. Kad Marija začuje o toj pusinji, vrlo se razžalosti i zavapi neka ne ide na to strašno mjesto, da tamo ne strada. Isus joj onda kaza neka ga više ne priječi svojom ljudsko zabrinutošću; On mora činiti ono što čini, On počinje tegoban put, oni koji su s Njm, morat će s Njim trpjeti; no,On sad ide putem svoga poslanja i Ona će morati žrtvovati svaku osobnu želju; On će je voljeti kao i uvijek, ali sada je On tu za sve ljude. Neka Ona čini što Joj bude reko, Njegov nebeski Otac će je nagraditi; jer sad počinje ono, što joj je Šimun navijestio, mać će joj probosti dušu. Blažea Djevica bijaše vrlo žlosna i ozbuljna, no isto tako i jaka i predana Bogu, jer On bijaše dobrostiv i pun ljubavi.

Isus nakon objeda i kratog počinka ode sam s Lazarom u Jerihon na krštenje. S njim je u početku s bakljom išao jedan Lazarov sluga.

Isus i Marija na svadbi u Kani

U seljačkoj kući u predgrađu Kane dočekuju se gosti, svadbena je svečanost. Kad ujutro stiže Marija, Isusova Majka sa rodicom, ususret dolaze muškarci i žene svi svečano odjeveni, koji se uvelike raduju posebno rođakinji Mariji iz Nazareta.
Marija,vrlo svečano dočekana i pračena od jednog postarijeg čovjeka, rođaka, gospodara kuće uzlazi uz vanjske stepenice i ulazi u jednu prostranu salu, koja obuhvaća dobar dio uzdignutog kata. U sredini je jedan vrlo bogat stol, na kojem su krčezi i tanjuri puni voća. Uza zid nalazi se drugi stol, prostrt, ali manje raskošno.
Uz ovaj slijeva su ormari na kojima su tanjuri sa sirevima, pogačama, medom i slatkišima. Na tlu uz zid su vrčevi i šest velikih krčaga.
Marija dobrodušno sluša sve što joj govore, a zatim skine ogrtač i pomaže da se dovrše pripreme za blagovanje. Spremno namješta sjedala, popravlja vijence cvjetića, poljepšavajući izgled posudama s voćem, gledajući ima li u svjetiljkama ulja. Smiješi se i govori vrlo malo i jako tiho. Sluša naprotiv mnogo i strpljivo.
Velika buka glazbenih instrumenata čuje se na putu. Svi, osim Marije, istrče van. Ulazi zaručnica, sva pristalo odjevena i sretna, okružena roditeljima i prijateljima, uz zaručnika koji joj je prvi dotrčao u susret.
Isus sa dva učenika dolazi na svadbu da posebno usreći svoju Majku. Kad Isus stiže, onaj koji je već postavljen da stražari, obavještava ostale. Gospodar kuće, zajedno sa sinom zaručnikom i s Marijom, silazi u susret Isusu i pozdravlja ga s poštovanjem. Pozdravlja i ostalu dvojicu, a tako čini i zaručnik. No jako je pun ljubavi i poštovanja pozdrav Marije Sinu i obratno. Ne pokazuju pretjerano svojih osjećaja, ali kakav pogled prati riječ pozdrava: "Mir s Tobom", i kakav smiješak koji vrijedi za stotinu zagrljaja i za stotinu poljubaca. Polubac drhti na Marijinim usnama, ali ga ne daje. Ona samo stavlja svoju bijelu i malenu ruku na Isusovo rame i dotakne jedan uvojak njegove duge kose. Milovanje stidljive zaljubljenice.
Isus ulazi pored Majke, a slijede ga učenici i gospodari kuće, i ulazi u svadbenu dvoranu, gdje žene priskaću da pridodaju sjedala i pribor za trojicu neočekivanih gostiju.
Kročeći u salu Isus pozdravi glasno: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na svima vama." Skupni pozdrav svim prisutnima, a pun veličanstva, Isus, svojim izgledom i stasom, nadvisuje prisutne. Gost je, i to slučajni, ali izgleda kraljem gozbe, više od zaručnika, više od gospodara kuće. Koliko gad bio ponizan i susretljiv, ipak ulijeva poštovanje.
Isus sjeda za središnji stol, sa zaručnikom, zaručnicom, rođacima zaručnika i najutjecajnijim prijateljima. Dvojica učenika, Juda Tadej i Ivan, iz poštovanja prema Učitelju, smješteni su za istim stolom.
Isus je leđima okrenut prema zidu gdje su žare i priborni ormari s jelom. Zato ih ne vidi, a ne vidi ni zaposlenosti ravnatelja stola oko tanjura s pečenjem koje su donijeli kroz jedna mala vrata koja se otvaraju blizu ormara.
Osim majki zaručnika i osim Marije, nijedna žena ne sjedi za onim stolom. Sve su žene, a galame za stotinu, za drugim stolom uza zid, i bivaju poslužene nakon što su posluženi zaručnici i ugledni gosti. Isus je uz gospodara kuće i nasuprot Mu je Marija, koja sjedi uz bok zaručnici.
Gozba započinje. Ne manjka teka, a ni žeđi. Oni koji malo jedu i malo piju - Isus su i Njegova Majka, koja, također, i vrlo malo govori. Isus govori malo više. Ali koliko god je umjeren nije, u svom oskudnom govoru, ni namršten, ni prezriv. Čovjek je uljudan, ali ne brbljav. Zapitan odgovara, ako Mu pričaju zanima se, izlaže svoje mišljenje, ali zatim se povlači u Sebe kao onaj, koji je naviknut na razmišljanje. Smiješi se, ali se nikad ne smije. A, ako čuje kakvu odviše nesmotrenu šalu, pravi se kao da ne čuje. Marija se hrani promatranjem svog Isusa, a tako i Ivan koji je pri dnu stola i pažljivo sluša svoga Učitelja.
Marija opazi da sluge govorkaju sa ravnateljem stola i da je on zbunjen, i shvaća što ima neugodnog. "Sine", reče tiho, dozvavši Isusovu pažnju tom riječju. "Sine, nemaju više vina."
"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?" Isus, dok joj govori ovu rečenicu, još se slađe smiješi, a smiješi se i Marija, kao dvoje koji znaju jednu istinu koja je njihova radosna tajna, nepoznata svima drugima.
Marija nalaže slugama: "Učinite što vam On bude kazao." Marija je pročitala u nasmiješenim očima Sina privolu, ovijenu velikom poukom svima 'pozvanima.'
Isus naređuje slugama: "Napunite posude vodom." Sluge spremno poslušaju. Pune žare vodom iz bunara, u vrču donose ravnatelju stola. Ravnatelj stola raskolačenih očiju nalijeva malo te tekućine, kuša uz kretnje još življeg čuđenja, i pošto je okušao ... ponudi to gospodaru kuće i zaručniku.
Marija još promatra Sina i smiješi se; zatim primivši jedan njegov smiješak, prigne glavu lagano se zarumenivši. Blažena je.
Dvoranom prolazi šaputanje, sve se glave okreću prema Isusu, netko ustaje da bolje vidi, drugi polaze k žarama. Tišina, a zatim skupno veličaju Isusa.
Ali On ustaje i kaže jednu riječ: "Zahvalite Mariji!" , i zatim se povlači sa gozbe. Učenici Ga slijede. Na pragu ponovi: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na vama". I doda: "Majko, pozdravljam Te!"


"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?"

Isus objašnjava značenje ove izreke:

"Ono 'više', koje ispuštaju mnogi prevodioci Evanđelja, ključ je rečenice i objašnjava je u njezinom pravom značenju.
Bio sam Sin podložan Majci sve do trenutka u koji Mi je volja Moga Oca ukazala da je došao čas da budem Učitelj. Od trenutka kad je Moje poslanje započelo, nisam bio Sin podložan Majci, već Sluga Božji. Raskinule su se moralne veze prema Mojoj Roditeljiki. One su se izmijenile u druge, uzvišenije, i sve su se sklonile u Duh.
Uvijek sam zvao 'Mamom' Mariju, Moju Sveticu. Ljubav nije poznavala počinka, ni olabavljenja, dapače nikad nije bila toliko savršena kao kad Me je, odvojenog od Sebe kao po jednom drugom rođenju, dala svijetu za svijet, kao Mesiju, kao Evangelizatora. Njezino treće uzvišeno, mistično Majčinstvo, bilo je kad Me je, u ljutoj boli Golgote, rodila na Križu čineći od Mene Otkupitelja svijeta.
'Što ima tu više između Mene i Tebe?' - Prije sam bio Tvoj, jedino Tvoj. Ti si Mi zapovijedala, Ja sam Te slušao. Bio sam Ti 'podložan'. Sada pripadam Svome poslanju. Nisam li možda to bio rekao? "Tko se, stavivši ruku na plug, okreće natrag da pozdravi onog koji ostaje, nije prikladan za Kraljevstvo Božje." Ja sam bio stavio ruku na plug da otvorim ralom ne grumene zemlje već srca, i da u njih posijem Božju Riječ. Dignuo sam tu ruku samo kad su mi je istrgnuli odande da je prikuju na Križ i da otovre s mučiteljskim čavlom Srce Mog Oca, učinivši da odatle iziđe Oproštenje za čovječanstvo.
Ono 'više', zaboravljeno od većine, htjelo je reći ovo: "Sve si Mi bila, Majko, dok sam bio jedino Isus Marije iz Nazareta, a sve si Mi bila u Mome Duhu; ali otkad sam iščekivani Mesija, pripadam
Svome Ocu. Pričekaj još malo i, pošto svrši poslanje, bit ću opet sav Tvoj; još ćeš Me imati na rukama kao kad sam bio dijete i nitko Ti ga više neće osporavati, ovog Tvog Sina, smatranog sramotom čovječanstva, čije će Ti smrtne ostatke baciti da i Tebe pokriju sramotom što si majka jednog krivca. A zatim ćeš Me imati ponovno, kao Pobjednika, a zatim ćeš Me imati zauvijek, i Ti kao Pobjednica u Nebu. Ali sada pripadam svim ovim ljudima. I pripadam Ocu koji Me njima posalo."

"Pođimo usrećiti Moju Majku"

Isus tumači značeje ovog poziva:

"Kad sam rekao učenicima: 'Pođimo usrećiti Moju Majku", bijah pridao toj rečenici viši smisao nego što je to na prvi mah izgledalo. Ne samo sreću da Me vidi, već da Ona bude Začetnica Mojeg čudotovrnog djelovanja i Prva Dobročiniteljica čovječanstva.
Sjećajte se toga uvijek. Moje prvo čudo zbilo se po Mariji. Prvo. Znak da je Marija ključ čuda. Ja ne uskraćujem ništa Svojoj Majci, i zbog Njene molitve anticipiram i vrijeme milosti. Ja poznajem Svoju Majku, drugu u Dobroti poslije Boga. Znam da učiniti vam milost znači usrećiti je, jer je Sva Ljubav. Evo zašto sam kazao, Ja koji sam znao: "Pođimo je usrećiti."
Htio sam, nadalje, očitovati svijetu Njezinu moć zajedno s Mojom. Određena da bude sa Mnom združena u tijelu, - jer smo bilijedno tijelo: Ja u Njoj, Ona oko Mene, kao latice ljiljana oko tučka, mirisavog i punog života - ždružena sa Mnom u boli - jer smo bili na Križu Ja tijelom a Ona svojim Duhom, poput ljiljana koji miriše i s vjenčićem i s tvari iz njega izvučenom - bilo je pravedno da bude združena sa Mnom u moći koja se pokazuje u svijetu.
Govorim vama ono što rekoh ovim uzvanicima: "Zahvalite Mariji. Njezina je zasluga što ste imali Gospodara čuda i što imate Milosti, a posebno Milosti oproštenja."

Isusov rastanak s Majkom

Sveta Obitelj imala je u Nazaretu svoju kuću. U kući je bila soba dnevnog boravka i blagovaonica. Tu je Obitelj običavala jesti i predahnuti u satima počinka. To je sobica vrlo mala i s jednostavnim pravokutnim stolom nasuprot neke vrste škrinje, prislonjene uza zid. Ona je sjedalo s jene strane stola. Uz druge zidove su razboj i stolac te dva druga stolca i polica, na kojoj su uljne svjetiljke i drugi predmeti. Jedna su vrata otvorena prema malom vrtu. Večer je.
Za stolom sjedi Isus. Jede, a Marija ga poslužuje odlazeći i dolazeći kroz vratašca koja vode k njestu, gdje je ognjište, od kojega se vidi blijesak kroz pritvorena vrata.
Isus dva ili tri puta rekne Mariji da sjedne... i da jede. Ali, ona neće, odmahne glavom tužno se nasmiješivši, pa donese, nakon kuhanog povća, koje ima ulogu juhe, pečenih riba i zatim sir, ponešto mekan, kao da je svježi ovčiji, okruglasta oblika. Kruh, malih okruglih oblika, širine običnog tanjura i malo debeo, već je na stolu. Ponešto je taman, kao da nije bez mekija. Isus ima pred sobom krčag s vodom i pehar. Jede šuteći, pogledavajući Mamu s bolnom ljubavlju.
Marija je, očito se vidi, u brizi. Odlazi, dolazi, da pokaže, da je nečim zabavljena. Užeže, a još je dovoljno sunčevog svjela, jednu uljanicu te je stavi kod Isusa, i dok je pružala ruku pomiluje kradomice Sinovljevu galvu, otvori opet torbu, pretraži je, iziđe u vrt i pođe do njegova stražnjeg dijela, u neke vrste spremište, izađe iz njega s nekoliko jabuka ponešto smežuranih, zacijelo sačuvanih od ljeta, i stavi ih u torbu, uzme zatim jedan kruh i jedan mali sir pa stavi i njih, premda Isus ne bi htio te govori, da je dosta ono što ima.
Zatim se Marija ponovno približi stolu, s uže strane, slijeva Isusa, pa ga gleda dok jede. Gleda ga tužno, s obožavanjem, lica još bljeđeg no obično, koje patnja čini starim; gleda ga očima, koje sjena pravi većima, što kazuje da su iz njih već tekle suze. Izgledaju i jasnije no imače, kao da su isprane suzama, koje su iznova u njima, spremne da poteku. Oči bolne i umorne.
Isus, koji jede polagano, i očito protiv volje, tek da ugodi Majci, i koji je zamišljen više no obično, podigne glavu i pogleda je. susretne pogled pun suza pa pogne glavu, da je ostavi slobodnu, zadovoljivši se da joj prihvati tanku malu ruku, koju je naslonila na rub stola. Prihvati je ljevicom i prinese k svom obrazu, položi je gore i njome ga načas pogladi, da očuti milovanje te male ruke, koja drhti, kojoj zatim poljubi nadlanicu s velikom ljubavlju i štovanjem.
Marija prinosi slobodnu ruku, ljevicu, k svojim ustima, kao da će prigušiti jecaj i kako zatim otire prstima krupnu suzu, koja se prelila s ruba oka praveći brazdu niz njezin obraz. Isus opet počne jesti, a Marija iziđe vrlo hitro u vrtić, gdje ima još malo svjetla, i iščezne.
Isus nasloni lijevi lakat na stol, pa na ruku prisloni čelo i uroni u misli, ostavivši jelo. Potom osluhne i ustane.
Iziđe i On u vrt, pa se, pošto je bacio pogled na sve strane, zaputi nadesno, u odnosu na stranu kuće, te uđe, kroz raspuklinu u dijelu stijene, koji je dorđen da bude zid, u stolarsku radionicu, ovaj put sasvim sređenu, bez dasaka, bez strugotine, bez zapaljena ognnja. Tu su radni stol i oruđe, sve na svojem mjesu. I ništa više.
Sagnuta na stol, Marija plače. Izgleda kao dijete. Glava joj je na savitoj lijevoj ruci i plače nečujno, ali vrlo bolno. Isus tiho uđe i tako joj se lagano primakne, da Ona primjeti, da je ondje, tek onda, kad joj Sin položi ruku na prignutu glavu zovnuvši je "Mama!" glasom ljupka prijekora.
Marija podigne glavu i pogleda Isusa kroz veo suza, pa se nasloni na Njega, sklopljenih ruku, uz njegoovu desnicu. Isus joj obriše suze s lica skutm svoga širokog rukava, pa je zagrli privukavši je k srcu i poljubivši je u čelo. Isus je veličanstven, izgleda muževnije no inače, a Marija izgleda kao mala djevojčica, osim u licu punu boli.
"Dođi, Mama" - reče joj Isus i, držeći je uza se desnom rukom, krene natrag u vrt. Tu sjednu na klupu uz kućni zid.
Vrt je tih i već taman. U njemu ima samo mjesečine i svjetlosti što dolazi iz sobe, koja služi za dnevni boravak i blagovaonicu. Noć j vedra. Isus govori Mariji. "Učini da ti dođu rođake. Ne ostani sama. Bit ću miriniji, Majko, a ti znaš treba li mi biti miran, da ispunim svoje poslanje. Moja ti ljubav neće nedostajati. Ja ću često dolaziti, a javljat ću ti se kad budem u Galileji, a ne budem mogao doći kući. Ti ćeš tada dolaziti k Meni. Mama, ovaj čas morao je doći. Započeo je ovdje, kad Ti se Anđeo ukazao; sad odbija, i mi ga moramo živjeti, zar ne, Mama? Poslije će doći mir nadvladane kušnje i radost. Prvo treba prijeći ovu pustinju kao stari Oci, da bismo ušli u Obečanu Zemlju. Ali će nam Gospodin Bog pomoći kao što pomože i njima. I dat će nam svoju pomoć kao duhovnu manu, da nahrani naš duh u naporu kušnje. Kažimo zajeno Ocu našemu:
"Oče naš..." Sad Isus i Marija izmole njihovu zajedničku molitu.
I Isus ustane i Marija s Njim, pa uzdignu oči k nebu. Dvije žive hostije, koje sjaju u tami. Isus govori polako, ali razgovjetna glasa i razdvajajući slogove riječi Gospodnju molitvu. Nastoji znatno na izrekama: "... dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja", vrlo ističući te dvije izreke između ostalih. Moli raširenih ruku. Marija je sklopila ruke.
Zatim se vrate u kuću i Isus, nalije malo bijelog vina iz krčaga, koji uze s police, u jedan pehar, koji zatim donese na stol, da prihvati Mariju za ruku i prinudi je da sjedne blizu Njega i da popije od onog vina, u koje umoči kriškicu kruha, i nutka je da pojede. S tolikom upornošću, da Marija popusti. Isus popije preostalo vino. I zatim privine Mamu uz bok obgrlivši je tako uza Sebe, sa strane srca. Ni Isus ni Marija nisu ispruženi kao na bogatim gozbama onog vremena, nego sjeda kao što je to obično i danas. Više ne razgovaraju. Čekaju. Marija miluje Isusovu desnu ruku i njegova koljena. Isus miluje Mariju po ruci i po glavi.
Potom Isus ustane i Marija s Njim, pa se grle i ljubazno cjelivaju sve iznova nekoliko puta. Čini se kao da se svaki put hoće ostaviti, ali Marija ponovno privine k sebi svoje Dijete. Gospa je, ali je i Majka, majka, koja se mora rastaviti sa svojim sinom i koja zna, kamo vodi taj rastanak.
Isus uzme tamnoplav plašt, odjeva ga preko ramena i preko glave kao kukuljicu. Onda prebaci preko ramena bisage tako, da ga ne prijči pri hodu. Marija mu pomaže popraviti haljinu, ogrtač i kukuljicu. Uz to ga još miluje.
Isus pođe k izlazu pošto je rukom blagoslovio sobu. Marija pođe za Njim, pa se na već otvorenim vratima još jednom izljube.
Put je tih i samotan, bijel od mjesečine. Isus se zaputi. Okrene se još dva puta, da pogleda Mamu, koja je ostala naslonjena na dovratnik, blijeđa od mjeseca i sva u tihom plaču. Isus odmiče sve dalje bijelom uličicom Nazareta. Marija sveđ plače naslonjena na dovratnik. Zatim Isus iščezne na zavoju puta.
Započeo je Isusov hod, hod navještanja Evanđelja, koji će se završiti na Glgoti. Marija uđe plačući i zatvori vrata. I za Nju je započeo hod, koji će se dovršiti za Isusa na Golgoti. te nastavlja hod s nama i za nas.


Marijine suze su trajni znak Majke Suotkupiteljice

Isusova pouka:

"Prva bol Moje Majke je bila prikazanje u Hramu, druga bol bijeg u Egipat, treća smrt Josipova, a četvrta je Moje odvajanje od Nje."

"Pouka koja dolazi od raazmatranja Mojeg odvajanja, upućena je naročito roditeljima i djeci koje volja Božja zove na uzajamno odricanje radi jedne više ljubavi. U drugom redu ide svima onima koji se nalaze pred kojim mučnim odricanjem.
A koliko ih imate u životu. Znam, ona su trnje života i probadanje srca. Ali tko prihvaća s predanošću - pazite, ne kažem 'tko ih želi i prima s radošću', to je već savršenstvo: kažem 's predanošću' - pretvaraju mu se u vječne ruže. Kao tvrdoglavi magarčići ritate se, oporete se Očevoj volji i protivite se, ako još i ne udaate duhovnim udarcima i ugrizima, ili pobunom i psovkom na dobroga Boga.
Ine recite: 'Ali nisam imao nego ovo dobro i Bog mi ga je uzeo. Ali nisam imao nego ovu ljubav i Bog mi ju je oteo."
Također i Marija, Moja Majka, žena plemenita, puna ljubavi prema savršenstvu, jer su u njoj Punoj Milosti također i osjećajna svojstva bila savršena, imala samo jedno dobro i jednu ljubav na zemlji: svoga Sina. On joj je jedini preostao. Roditelji su joj davno umrli. Josip je umro prije nekoliko godina. Jedini sam Ja bio da je ljubim i da se ne osjeća samom.... Rodbina, radi Mene, jer ne poznavahu mog Božanskog porijekla, prema Njoj se odnosili malo neprijateljski, kao mami koja se ne zna nametnuti Sinu, koji je zašao iz uobičajnog načina ponašanja, koji odbija predloženu ženidbu, koja bi mongla donijeti dobit, pa i pomoć obitelji.
Rodbina je osjećala strah da će jednog dana trebati radi Mene trpjeti neugodnosti, jer sam već izlazio van s odveć, prema njihovom mišljenju, idealističkim idejama, koje bi mogle ozlojediti sinagogu. Židovska povijest bila je puna pouka o sudbini Proroka. Proročko poslanje nije bilo lako poslanje, i često je za njih svršavalo smrću, a za rodbinu neugodnostima. Na dnu je također bila misao, da će se jendog dana morati brinuti za Moju Majku.
Zato su se nervirali videći kako Me Ona ni u čemu ne sprečava i kako se nalazi u neprestanom poklonstvenom stavu pred Sinom. Ova će ljutnja, za vrijeme Mog trogodišnjeg evangeliziranja, još više porasti, te će prerasti u otvoreni prijekor kada su Me salijetali usred mnoštva i stidili se Mojeg ozlojeđivanja moćnika. Prijekoi Meni i Njoj, siromašnoj Mami.
Ipak Marija, koja je poznavala ćud rođaka - nisu svi bili kao Jakov, i Juda i Šimun, ni kao njihova majka Marija Kleofina - i koja je predviđala buduće ponašanje. Marija koja je znala svoju sudbinu za vrijeme ove tri godine i onu koja ju je čekala pri njihovom svršetku, koja je znala Moju sudbinu, nije se opirala kako vi činite. Plakala je. I tko to ne bi plakao pred rastankom sa Sinom koji ju je ljubio kao što je Ja ljubih, pred pogledom na duge dane bez Moje prisutnosti, u samotnoj kući, pred budućnošću Sina određenog da se sukobi s mržnjom grešnika i koji se osvećivao zato što je grešan, vrijeđajući Bezgrešnog to te mjere da će Ga i ubiti.
Plakala je jer je bila Suotkupiteljica i Majka ljudskog roda ponovno rođenog od Boga, i trebala je plakati umjesto svih majki koje ne zanju od svojih majčinskih boli učiniti krunu vječne slave. Koliko je majki na svijetu kojima smrt trga s naručja njihovo stvorenje!... Koliko majki kojima nadnaravna volja trga iz naručja dijete! Za sve svoje kćeri, kao Majka Kršćana, za sve svoje sestre koje trpe što su lišene svoje djece, plakala je Marija. I za sve svoje sinove i kćeri koji su rođeni od žene, određeni da postanu apostoli Božji ili mučenici iz ljubavi prema Bogu, radi vjernosti prema Bogu, il radi ljudskog zvjerstva!
Moja Krv i plač Majke jesu smjesa koja učvršćuje one koji su određeni za herojsku smrt, smjesa koja u njima poništava nesavršenost, ili također i grijehe koje su počinili u svojoj slabosti, dajući, pored mučeništva, ma na koji način bilo podneseno, mir Božji i, ako podnesu radi Boga, slavu nebesku.
Plač Moje Majke nalaze misionari kao plamen koji grije, u predjelima gdje vlada snijeg, nju nalaze kao rosu tamo gdje sunce žari. Te su suze izažete iz ljubavi Marijine i proizašle iz Srca jednog lljiljana. Imaju zato od Djevičanske Ljubavi zaručene s Božanskom Ljubavi žar ognja, a od Djevičanske Čisttoće mirisnu svježinu sličnu onoj vodi koja je sakupljene u kaležu ljijana nakon rosne noći.
Mariju nalaze posvećeni u ovoj pustinji, jer se živi jedino sjedinjenje s Bogom, i svaka druga privrženost pada, postajući jedino nadnaravna ljubav: prema rodbini, prijateljima, poglavarima, podložnicima.
Mariju nalaze posvećeni Bogu u svijetu, u svijetu koji ih ne shvaća i ne ljubi, pustinji također i za ove, u kojoj oni žive kao da bi bili sami, toliko su neshvaćeni i izrugivani radi Moje Ljubavi.
Mariju nalaze Moje drage 'žrtve', jer Marija je prva među žrtvama iz ljubavi prema Isusu i svojim sljedbenicima. Ona daje, rukom Majke i Liječnice, svoje suze koje okrepljuju i opijaju do najviše žrtve. Sveti plaču Majke Moje!
Marija moli. Ne prestaje moliti jer joj je Bog zadao bol. Sjetite se toga. Moli zajedno s Isusom. Moli Oca Našeg i vašeg.
Prvi 'Oče naš' je bio izgovoren u nazaretskom vrtu da utješi Mariju u boli, da ponudimo 'naše' volje Vječnome u trenutku kad započinje za ove volje period sve većih odricanja, koja će postiči svoj vrhunac u odricanju života za Mene i u smri Sina za Mariju...
Marija moli zajeno s Isusom. Isus je Onaj koji vas opravdava, djeco! Ja činim da Vaše molitve budu primljene i plodonosne kod Oca. Ja sam vam to rekao: 'Sve što zamolite Oca u Ime Moje, On će vam dati' i Crkva ukrepljuje svoje molitve govoreći: ' Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.'
Kad molite, sjedinite se uvijek, uvijek s Mnom. Ja ću glasno moliti za vas, pokrivajući vaš ljudski glas Svojim glasom Čovjeka-Boga. Ja ću položiti na Svoje probodene Ruke vašu molitvu i uzdignuti je k Ocu. Postat će žrtva beskonačne vrijednosti, Moj glas pomješan s vašim uzići će kao sinovski poljubac k Ocu, i grimiz Mojih Rana učinit će dragocjenom vašu molitvu. Budite u Meni ako hoćete imati Oca u vama, za vas!"