Isus i Marija u Nazaretu za blagdan Svjetla

Uspavanka Anđela

Kasna je prosinačka večer. Hladna, vjetrovita. Osim lišća otkinutog od stabla što ga još imaju i koje šušti uza zvižduk vjetra, nema drugih šumova po ulicama Nazareta koje su tamne kao ulice mrtvoga grada. Iz dobro zatvorenih kuća ne prodire ni svjetlost ni zvuk. Ipak po pustim nazaretskim ulicama kreće Jaganjac Božji i ide u pravcu svoje kuće. Stiže do kuće Marije Kleofine. Časkom zastane nesiguran da li bi ušao u vrt i pokucao na vrata kuhinje ili bi proslijedio... No zatim proslijedi a da nije stao. Evo Ga napokon na puteljku gdje je njegova kuća. Požuri korak. Stiže na vrata. Pažljivo sluša. Tako je lako čuti što se događa u toj tako malenoj kući! Ipak ne čuje nikakva glasa. "Kasno je. Čekat ću zoru da pokucam." Ali dok hoće da se udalji stiže do njega ritmički šum tkalačkog stana. Osmjehnu se i kaže: "Na nogama je. Tka. Sigurno je ona... To je Majčin ritam."  Kuca. Šum časkom prestaje, a zatim evo zvuk  odmaknutog sjedala, a zatim srebrni glas pita: "Tko kuca?" -  "Ja, Majko!" - "Sine moj!" Sladak krik radosti.Krik, iako zadržan u niskom tonu. Osjeća se potez ruku na zasunu, pokretanje ovog... i vrata se otvaraju bacajući zlatni trak u tamnu noć. Marija pade na Isusove ruke, ondje na pragu, kao da nisu mogli čekati za časak. On da je prihvati. Ona se baca na ono Srce.  "Sine! Sine! Sine moj!" Poljupci i slatke riječi. "Mama"- "Sine"... Zatim ulaze, a vrata se tiho zatvaraju. Marija ispod glasa tumači: "Svi spavaju. Ja sam bila budna... Otkad su se vratili Jakov i Juda kazivajući da ih ti slijediš, uvijek sam te čekala do u kasni sat. Je li ti zima, Isuse? Da. Sav si leden. Dođi. Držala sam ognjište užgano. Dometnut ću cjepanicu. Ugrijet ćeš se."  I vodi Ga za ruku kao da bi uvijek bio mali Isus. Plamen veselo svijetli podrhtavajući na ražarenom ognjištu. Marija gleda Isusa koji pruža ruke prema plamenu da ih ugrije. "Kako si blijed! Nisi bio takav kad smo se rastali... Stalno postaješ mršavijii beskrvniji, Čedo moje! Jednom si bio od mlijeka i ruža, a sada izgledaš od stare slonove kosti. Što je bilo nova. Sine moj? Uvijek farizeji?"  - "Da.., i drugo još. Ali sada sam sretan, ovdje s tobom, i bit će mi odmah dobro. Ove godine blagdan Svjetla provodim ovdje. Mama! Savršenu dob dostižem ovdje, uz tebe. Jesi li zadovoljna?" - " Da. Ali za Tebe je, Sine moj, savršena dob još daleko... Ti si mlad, a za mene Ti su uvijek dijete. Evo, mlijeko je toplo. Hoćeš li ga popiti ovdje ili onamo?" - "Onamo, Mama. Sad mi je vruće. Popit ću ga dok ti pokriješ tkalački stan."   - Vraćaju se u sobicu i Isus sjeda na škrinju uza stol i pije mlijeko. Marija Ga gleda i smiješi se. Još se više smiješi kad se dotakne Isusove torbe te je položi na stolić. Smiješi se toliko da je Isus pita: "O čemu misliš?" - "Mislim kako si stigao upravo na  godišnjicu našega odlaska u Betlehem. I onda su bile torbe i kovčezi otvoreni i puni odjeeće posebno male odjeće za jednog Mališana koji se može roditi, govorila sam Josipu; koji se mora roditi, govorila sam samoj sebi, u Betlehemu Judinom...Tu odjeću sam sakrila na dno, jer se Josip toga bojao... Nije još znao da rođenje Sina Božjega neće biti podložno, ni za Njega samoga ni za njegovu Majku, općim novoljama rađanja. Nije znao i bojao  se  je što je daleko od Nazareta sa mnom u  ovom stanju. Ja sam bila sigurna da ću ondje biti Porodilja... Ti si odveć poigravao u meni od veselja da je došao dan tvoga Porođenja, Rođendan Otkupitelja, pa kako bih se ja mogla prevariti?  Anđeli su salijetali hrpimice oko žene koja je nosila Tebe, Boga svoga. Nije više bilo uzvišenog Arhanđela, niti preslatkog Anđela moga Čuvara, kako su bili mjesecima prije. Sad su bili Korovi i Korovi Anđela koji su se kao strijele spuštali sa Božjeg Neba u moje malo Nebo: u  moje krilo gdje si bio Ti... Čula sam ih gdje pjevaju i gdje izmjemnjuju svoje svijetle riječi ... Riječi žudnje da vide Tebe, Utjelovljenog Boga...  Čula sam ih dok su bježali iz Raja  da vide Tebe i da Ti se poklone, o Ljubavi Očeva, salivena u mome krilu. Htjela sam naučiti njihove riječi... njihove pjesme...njihov žar.. Ali ljudski stvor ne može izreći niti držati stvari Neba..."  Isus sluša, On sjedeći, a ona stojeći blizu stola, sanjajući kako je On blažen... držeći jednu svoju nježnu ruku prepuštenu tamnom drvu stola, a drugu naslonjenu na srcu... Isus joj pokriva bijelu otmjenu ručicu sa svojom dugom i tamnijom i stisne tu svetu ručicu u svoju šaku.. Pa dok ona šuti žaleći što nije mogla naučiti riječi, pjesme i uskrlike, Isus kaže: "Sve riječi Anđela, sve njihove pjesme, svi njihovi usklici ne bi me učinili sretnim na zemlji, da nisam imao tvojih, mila Majko! Ti si mi govorila i dala ono što mi oni nisu mogli dati. Nisi ti od njih nego su oni od tebe učili, Dođi ovamo, uz moj bok i  pripovijedaj još... ne o onom što je bilo... nego što je sada. Što si radila?"- "Izrađivala sam." -"To znam. Ali što je to bilo? Kladim se da je to bilo za Mene. Daj da vidim." - Marija je postala crvenija od tkanine koja je na tkalačkom stanu i koju Isus, ustavši promatra. "Grimiz? Tko ti ga je dao?" - "Juda iz Keriota. Poklonili su ga, mislim, ribari iz Sidona. On  kaže da Ti sašijem kraljevsku haljinu... Haljinu Ti izrađujem, da. Ali Tebi nije potreban grimiz da budeš kralj." - "Juda je tvrdoglaviji od mazge."  To je jedini osvrt na poklonjeni grimiz... Zatim se okrene Majci: "A hoće li ti doteći cijela haljina od onoga što ti je dao?" - "Oh, ne Sine! Može poslužiti za rub haljine i plašta. Ne više." - "Dobro. Razumio sam zašto je i izrađuješ na uske trakove.  Onda.. Mama, sviđa mi se ta zamisao. Ostavi ove trakove na stranu i jednog ću ti dana kazati da ih upotrebiš za jednu lijepu haljinu. Ali za sada ima vremena. Nemoj se truditi." - Radim kad sam u Nazaretu..."  - "Istina je... A drugi? Što su činili u ovo vrijeme?" - "Učili su." -  "Ili: Ti si ih poučavaala. Što ti se čini od njih?"- "Ah! Predobri su. Toliko da nisam nikad imala tako slatke i pažljive učenike. Nastojala sam, međutim, malo ojačati Ivana. On je jako bolestan. Neće dugo izdržati..." -"Znam. Ali za njega j eto dobro. Uostalom on sam to želi. On je sam od sebe shvatio vrijednosti trpljenja i smrti. A Sintiha?" "Muka je udaljiti je. Vrijedi za sto učenika za svetost i zato da se razumije nadnarsvnost."  - "Razumijem, ali je moram udaljiti." - "Što Ti, Sine, radiš, uvijek je dobro učinjeno." - "A dječak?"- "I on uči. Ali je ovih dana veoma žalostan... Sjeća se nesreće od pred evo sada godinu dana...Oh! nije bilo ovdje mnogo veselja... Ivan i Sintiha uzdišu misleći na odlazak odavle, dječak plače misleći na majčinu smrt..." - "A ti?" - "Ja...to znaš. Nema sunca kad si Ti daleko. Ne bi bilo ni onda kad bi Te svijet ljubio. Ali bi barem bilo vedro... A ovako..." - "A ovako je plač, sirota Majko... Nisu li ti postavljali pitanja o Ivanu i Sintihi?"- "A tko bi ih uopće mogao postavljati? Marija Alfejeva zna i šuti. Alfej Sarin već je vidio Ivana i  nije znatiželjan. Zove ga 'Učenik'."- "A drugi?"- "Osim Marije i Alfeja nitko ne dolazi k meni. Kojagod žena za koji posao ili savjet. Ali muževi iz Nazareta ne prekoračuju već moga praga."- "Pa ni Josip ni Šimun?"- "Ne...Šimun mi  šalje ulja, brašna, maslina, drva, jaja... kao da bi činio da mu se oprosti što Te nije razumio, kao da hoće govoriti posredstvom darova. Ali ih daje Mariji, svojoj majci, a ovamo ne dolazi. Uostalom, tko god bi došao, vidio bi samo mene, jer se Sintiha i Ivan povlače kada tko kuca." - "Veoma tužan život!" - "Da. A dječak od toga nešto trpi, tako da ga sada Marija Alfejeva uzima sa sobom kad ide za me u kupnju. Ali sada, moj Isuse, nećemo biti žalosni. Ti si s nama!"- "Blagoslovi me, Majko, kao kad sam bio malen." - "Blagoslovi me, Sine! Ja sam tvoja Učenica."  Ljube se. Pale jednu novu svjetiljku i izlaze da pođu na počinak.

                                                     

Isus: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja!"

Isus se molio u osami na brežuljku kraj  Nazareta. Marija traži svoga Sina i nalazi Ga sabrana u dubokom razmatranju. "Sine, ja sam... Poslušaj me!"- "Oh! Mama! Dolaziš li da moliš sa Mnom? Koja radost! Koju mi utjehu daješ!" - "Ali, Sine moj! Jesi li umoran u duhu? Jesi li žalostan? Reci to svojoj Majci!" - "Umoran, kako si rekla, i potišten. Ne toliko radi napora i bijeda koje vidim u srcima, koliko radi nepromjenljivog stanja onih koji su mi prijatleji. Ali ne želim biti nepravedan prema njima. Samo me jedan umara. To je Juda Šimunov..." - "Sine, baš radi njega sam došla da s Tobom razgovaram..." - "Je li ti učinio što zla? Je li ti zadao bol?" - "Ne. Ali mi je zadao muku koju bih imala da vidim jednog zaraženog... Jadni sin! Koliko je bolestan u svojoj duši!" - I ti imaš nad njim sažaljenja? Zar više nemaš od njega straha? Negda si ga imala..."  - "Sine moj, moja  je samolost još veća od mog straha. A htjela bih pomoći Tebi i njemu da se spasi njegov duh. Ti sve možeš, i ne trebaš mene. Ali ti kažeš da svi trebaju surađivati s Kristom u otkupljenju... i ovaj je sin tako potreban otkupljenja!" - "Što trebam više činiti nego što činim za njega?" - "Ti ne možeš činiti više. Ali bi mogao dopustiti meni da činim. On me je molio da mu dopustim boraviti u našoj kući, jer mu se čini da bi se tamo mogao osloboditi svoga čudovišta... Ti treseš glavom!? Ne želiš? Reći ću mu to..." - "Ne, Mama. Ne da neću. Tresem glavom jer znam da je uzaludno. Juda je  kao jedan koji se utapa i uza sve to što osjeća da se topi odbija iz oholosti konop koji mu se baca da ga se izvuče na obalu. Manjka u njemu volja da dođe na obalu. Svako malo vremena zahvaćen strahom da se topi, traži i zove u pomoć, i prihvati je... a zatim ponovno zahvaćen ohološću, napušta pomoć, odbija je, hoće sam da čini... i uvijek sve više se opterećuje po sramotnoj vodi koju guta. Ali da se ne bi reklo da sam propustio iskušati i taj lijek, neka bude i to, siromašna Mamam.. Da, siromašna Mama, koja se podlažeš, iz ljubavi prema jednoj duši, trpljenju da imaš u blizini... jednoga koji ti zadaje strah." - "Ne, Isuse. Nemoj to  reći. Ja sam jedna siromašna žena, jer sam još podložna antipatijama. Prekoravaj me. To zaslužujem. Ne bih trebala imati odvratnosti prema nikome, Tebi za ljubav. Ali nisam radi nečeg drugog siromašna. Oh! Kad bih Ti mogla vratiti Judu duhovno ozdravljenog!  Dati Ti jednu dušu to znači dati Ti blago. A tko daje blago nije siromah. Sine!... Idem reći Judi da Ti dopuštaš? Ti si to rekao: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja"... Već sam jedanput to rekla radi Aglije.. Ali što je to samo jedanput? Čovječanstov je veliko! A Ti si Otkupitelj svih! Sine!... Sine!... Kako sam danas na rukama držala onu malenu novorođenu da je donesem Tvome blagoslovu, pusti da tako držim na rukama Judu, da ga donesem Tebi k Tvome blagoslovu..." - "Mama... Mama... On te ne zaslužuje..."  "Isuse moj, kad si oklijevao da dadeš  Marcijama Petru, ja sam Ti rekla da će mu to biti od koristi. Ne možeš nijekati da se je Petar od tada obnovio. Pusti me da učinim s Judom." - "Neka bude kako ti hoćeš. I budi blagoslovljena radi svoje nakane ljubavi prema prema Meni i Judi. Sada molimo zajedno, Majko. Kako je slatko moliti s tobom!..."

Poklon pastira u Betlemu Galilejskom

Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospidin je s Tobom!“

Isus sa svojom Majkom i Apostolima pred večer prispješe u Betlem Galilejski koji je prekriven zelenilom, šumom i livadama na kojima pasu stada koja silaze prema ovčinjacima da u njima prenoče. Crvenilo u zraku, trag moćnog zapada sunca tek utonulog, pun je čobanske glazbe zvončića, titrajućeg blejenja, kojima se pridrružuju veseli krikovi djece koja se igraju i glasova majki koje ih zovu. „Juda Šimunov, idi sa Šimunom tražiti konak za nas i za žene. Nasred mjesta je gostionica i tamo ćemo vas dostići.“ Dok Juda i Zelot slušaju, Isus se okreće prema Majci i reče: „Ovoga puta neće biti kako je bilo u onom drugom Betlemu. Naći ćeš odomor, Majko moja. Malo ih je koji se miču od kuće u ovo doba i nema nikakvoga carskog proglasa.“- „U ovo doba bilo bi ugodno spavati i na livadama i među ovim pastirima, među jaganjcima„ i Marija se smiješi Sinu i i smiješi se znatiželnim pastirićima koji je uporno promatraju. Smiješi se na taj način da jedan od njih gurka druga laktom i kaže mu na glas: „To mora biti Ona“, pa pođe naprijed siguran govoreći: „Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospodin je s Tobom!“ Marija odgovri jošmilijim smiješkom: „Evo Gospodina“ i pokazuje na Isusa koji se okrenuo da govori s rođacima dajući im zadatak da daju milostinju siromasima koji se približuju s plačljivim moljakanjem. I Majka, lagano takne svoga Sina, govoreći mu: „Sine moj, ovi pastirići traže Tebe, i mene su prepoznali. Ne znam kako…“ „Sigurno je ovuda prošao Izak ostaviviši miris objave. Dečko, dođi ovamo.“ Pastirić, crnomanjasti dečko od dvanaest-četrnaest godina, jak iako mršav, živih i crnih očiju, s valovitom raspuštenom kosom sve do ramena, zaogrnut ovčijom kožom – poput Preteče iz mladih godina –približi se s blaženim osmijehom, kao očaran, k Isusu. „Mir tebi, dečko. Kako si prepoznao Mariju?“ „Jer je jedino Majka Spasiteljeva mogla imati takav osmijeh i takvo lice. Bilo mi je rečeno: „Lice anđeosko, zvjezdanih očiju i smijeh slađi od poljupca majčina, mio kao i njezino ime Marija, ime tako sveto da se moglo nadviti nad Bogom , Novorođencem.“ To sam vidio u Njoj i pozdravio je, jer sam Tebe tražio. Tražili smo Te, Gospodine, i … nisam se usudio Tebe prvoga pozdraviti.“ „Tko ti je o nama govirio?“ – „Izak iz druzgog Betlema, obećavši nam da će nas dovesti Tebi čim dođe jesen.“ „Je li bio ovdje Izak?“ – „Još je na ovim stranama, s mnogo učenika. Ali nama pastirima je on govrio. A mi smo povjerovali njegovoj riječi. Gospodine, dopusti da Ti se i mi poklonimo poput naših drugova u blaženoj noći“ i dok se baca na koljena u prašinu puta, poviče drugim pastirima koji su zaustavili stado na vratima grada, tamo gdje se Isus bio zaustavio čekajućo žene da s njima uđe u mjesto. Pasir reče: „Oče, braćo i prijatelji, našli smo Gospodina. Dođite i poklonimo Mu se!“ I pastiri dolaze sa stadom i okupljaju se oko Isusa i mole ga da ne ide kod drugih nego da prihvati njihovu siromašnu kuću, koja je tu nedaleko, za svoj boravak i zaboravak njegovih prijatleja. „To je veliki ovčinjak“ tumače „jer nas Bog štiti i u njem ima soba i trijemova koji su puni mirisavog sijena. Sobe Majci i njezinim sestrama, jer su žene. Ali i za Tebe ima jedna. Drugi mogu spavati pod trijemovima, na sijenu.“ „I Jaću biri s vama. I bit će mi slađi počenika nago da bih spavao u kraljevskoj sobi.“ - Pastiri gledaju Isusa kao da bi bio već Bog u svojoj Slavi. Najmlađi idu upravo blaženi, i izgleda da hoće utisnuti u pametn svaku pojedinost Isusa i Marije…

Isusova Majka poučava Mariju Magdalenu

Isus sa Apostolima i Učenicama stigao je na goru Karmel. U šumi jasena zaustave se da se odmore i nahrane. I s hranom i odmorom, užitak je i pogled sa preljepog Karmela. Ne vidi se međutim more, jer im lanac gorski, viši od brda gdje se nalaze, skriva pogled. Prolaze ure u šuštećoj sjeni prozračne šume. Netko spava, netko razgovara podglas, netko promatra. Ivan se odijeli od drugova i penje se što je više moguće da bi više vidio. Isus se povuče u jedan guščak da moli i razmatra. Žene su se sa svoje strane povukle iza jedne zavjese talasajućeg grma od kozje krvi koji je sav u cvijeću, i tu su se osvježile na jednom malom izvoru, koji sveden u jedan mlaz i pretvara se u potok. Zatim su one starije umorne pozaspale, dok Presveta Marija s Martom i Suzanom govore o svojim dalekim kućama, a Marija govori da bi voljela imati onaj lijepi grm sav u cvijeću kao pokrivač njezinoj špiljici. - Magdalena, koja je razvezala svoju kosu, ne mogavši podnositi njezinu težinu, opet je nanovo skuplja i govori: "Idem k Ivanu, sada kad je sa Šimunom, da s njima gledam more." - "Idem i ja" - kaže Presveta Marija. Marta i Suzana ostanu kod Zaspalih drugarica. - Da dostignu dva Apostola moraju proći kraj kupinjaka pokraj kojega se osamio Isus i moli. " Moj Sin nalazi odmor u molitvi" kaže tiho Marija. Magdalena joj odgovara: "Vjerujem da Mu je i neophodno potrebno osamiti se da se uzdrži čudesno gospodstvo nad sobom, koje svijet stavlja na tvrdu kušnju. Znaš li Majko? Učinila sam što si mi bila rekla. Svaki se noć osamim za nešto više ili manje dugo vrijeme, da mogu u sebi uspostaviti onaj mir koji mnoge stvari uznemiruju. Nakon toga se osjećam mnogo jačom." - "Za sada jačom, a kasnije ćeš se osjećati i blaženijom. Vjeruj ipak, Marijo, da bilo u radosti kao i u žalosti, bilo u miru kao i u borbi, duh naš potrebuje da sav zaroni u sebe, u ocean razmatranja, da uspostavi ono što svijet i događaji sruše i da pribavi nove snage da bi uvijek sve više uzlazio. U Izraelu mi upotrebljavamo i zloupotrebljavamo usmenu molitvu. Ne želim time reći da bi ona bila uzaludna i nemila Bogu. Ali ipak kažem da je uvijek mnogo korisnije duhu uzdignuće pameti k Bogu tj. razmatranje, u kojem promatrajući njegovo božansko Savršenstvo i našu bijedu, ili bijedu tolikih siromašnih duša, ne da ih kritiziramo nego da ih sažalimo i shvatimo, i da zahvaljumemo Gospodinu koji nas je podržao da ne bismo sagriješili, ili nam je oprostio, da nas ne ostavi pošto smo pali... dolazimo dotle da stvarno molimo, to jest da ljubimo. Jer molitva, da bi bila stvarno takvom, treba da bude ljubav. Inače je mrmljanje usnicama pri čemu je duša odsutna." - "Ali da ll je dozvoljeno govoriti s Bogom kad su usne još nečiste od tolikih svjetovnih riječi? Ja u svojim časovima sabranosti, koje provodim kako si me ti naučila, ti moj Preslatki Apostole, silom zadržavam svoje srce koje bi htjelo reći Bogu 'Ljubim te.'..." "Neee! Zašto?" - "Jer mi se čini da bi to bilo svetogrdno prikazanje prikazati mu takvo svoje srce..." - "Ne čini toga, kćeri. Ne čini toga. Tvoje je srce, prije svega, nanovo posvećeno oproštenjem Sina, i Otac ne vidi drugo do to oproštenje. Ali da ti i Isus još nije oprostio, a ti u jenoj nepoznatoj samoći, koja može biti stvarna ili moralna, uzvikuješ Bogu: 'Ja Te ljubim, Oče, oprosti moje bijede. Jer ne mile mi se radi boli što Ti ih zadavaju,' vjeruj mi, Marijo, da bi te Bog Otac odriješio od svoje strane i bio bi mu drag tvoj usklik ljubavi.... Prepusti se, prepusti se ljubavi. Ne nanosi joj nasilja. Pusti dapače da ona postane silovita kao razbuktao oganj. Oganj sažiže sve što je materijalno, ali ne uništava ni jednu molekulu zraka. Jer zrak je bestejelsan. Čisti ga dapače od sitnih nanosa koje vjetrovi u nj siju, i čine ga laganijim. Tako ljubav duhu. Brže će uništiti materiju čovjeka, ako Bog to dopusti, ali ne uništava duha. Već mu povećava životnost i čini ga čistim i hitrim za uzdizanju k Bogu. Vidiš li tako Ivana? Baš je dječak. Ali je ipak orao. Najjači od svih Apostola. Jer je shvatio tajnu jakosti, tajnu duhovne formacije: razmatranje prožeto ljubalvju." - "Ali on je čist. A ja...On je mladićak, A ja.." - "Gledaj onda Revnitelja. On nije mladić. Živio je, borio se, mrzio. On to iskreno priznaje. Ali je naučio razmatrati. I on se je, vjeruj mi, dosta uzdigao. Vidiš li? Oni traže jedan drugoga. Jer se osječaju jednakima. Postigli su istu savršenu dob, i s istim sredstvom: mislenom molitvom. Po njoj je dječak postao muževnim u duhu, i po njoj se već postariji i umoran povratio jakoj muževnosti. A znaš li i za jednog i drugog, koji ako i nije apostol, bit će, a koji je već mnogo napredovao, radi svoje prirođene težnje za razmatranjem, tako da otkad je prijatelj Isusov, njemu je razmatranje postalo duhovna potreba? To je tvoj brat." - "Moj Lazar?--- Oh, Majko! Kaži mi to, ti koja tolike stvari znaš, jer ti ih Bog kazuje, kako će postupati sa mnom Lazar pri prvom susretu? Prije je šutio, ljutit. Ali je to činio jer ja nisam podnašala opomene. Bila sam vrlo okrutna sa svojima. Sada to shvaćam. Sada kada znade da mi može govoriti, što će mi reći? Bojim se njegova otovrenog prijekora. Oh! Sigurno će mi dozvati u pamet sve muke koje sam mu zadala. Ja bih htjela poletjeti do Lazara, ali me je strah. Prije sam tamo išla, ali ni uspomene na mrtvu majku, ni njezine suze još žive na predmetima koje je ona upotrebljavala, ni suze radi mene, i radi moga grijeha, nisu me uznemirivali. Moje je srce onda bilo cinično, bezočno, zatvoreno za svaki glas koj ne bi bio od 'zla'. Ali ja sada nemam više zlobnu snagu Zla i dršćem... Kako će sa mnom postupati Lazar?" - "Raširit će ruke i zazvat će te, više srcem nego ustima: 'sestro prelujubljena'. Toliko je on uobilčen u Boga da ne može drukčije nego tako. Ne boj se. Neće ti reći ni jedne riječi o prošlosti. On je, kao da ga gledam, tamo , u Betaniji, i dugi su mu dani očekivanja. Čeka te da te pritisne na srce. Da zadovolji svoju bratsku ljuvbav. Ti treba jedino da ga ljubiš kako on tebe ljubi da biste uživali slatkoću što ste iz istoga krila rođeni." - "Ljubila bih ga kad bi me i prekorio. To zalužujem." – „Ali on će te samo ljubiti. Samo to." Dostigli su Ivana i Šimuna koji govore o budućim putovanjima i koji se dižu s poštoanjem kada stiže Majka Gospodinova. "Dolazimo i mi hvaliti Gospodina za lijepa djela njegova stvaranja." "Jesi li ikad vidjela more, Majko?" "Oh, vidjela sam ga. I onda je bilo manje uzburkano, u svojoj oluji, od moga srca, i manje slano od mojega plača, dok sam bježala uzduž od Gaze prem Crvenom moru, s mojim Djetešcem u naručaju i sa strahom pred Herodom za leđeima. A vidjela sam ga i na povratku. Ali onda bijaše proljeće na zemlji i u mom srcu. Proljeće povratka u domovinu. I Isus je pljeskao ručicama, sretan da vidi nove strvari... I ja i Josip također smo bili sretni. Zato što nam je dobrota učinila da bude manje teško progonstvo u Matareji, na tisuću načina." - Magdalena i Apostoli su uživali slušajući Marijine uspomene o Isusu u djetinjoj dobi.

Gospa vodi Magdalenu među učenike

"Evo Učenice i Sestre..."

Apostol Šimun kaza Isusu: "Možda će danas biti nevrijeme, Učitelju. Vidi tamo onih olovnih pruga kako se dižu iza Hermona? I vidiš li kako se mreška jezero? Ne zapažaš li kako se sjeverac izmjenjuje sa širokim toplim valovima juga? Kovitlanje vjetra: sigurni znak oluje." - "Koliko bi moglo proći vremena, Šimune?"- Prije svršetka prvog sata. Gledaš kako se ribari žurno vraćaju. Osjećaju kako jezero gunđa. Domalo će i ono biti od olova, zatim kao od pakline, a onda će će pobjesnjeti."- "Ali ako izgleda tako mirno?"- kaže Toma ne vjerujući. - "Ti poznaješ zlato, a ja vodu. Kako kažem bit će. Ne radi se ni o nenadanoj oluju. Pripravlja se jasnim znacima. Voda je mirna na površini, uz ono tek malo mreškanja što izgelda šalom. Ali kad bi bio u lađi! Osjetio bi kako tisuće udaraca kucaju po dnu lađe i čudno njom potresaju. Voda vrije već, odozdo. Počekaj znak s neba pa ćeš vidjeti!...Pusti da se sjeverac poveže s jugom! A zatim!.. Ehi, žene! Pokupite što ste razastrle i sklonite svoje živine. Domalo će tuča i kiša ko iz kabla."....Na jezeru nema više ni jedne lađe. Muškarci žure da izvuku lađe na žalo, spremaju mreže, košare, jedra i vesla, a sljaci zatvaraju živine u štale, dok žene žure na izvor prije nego počene kiša. U međuvremenu Isus daje nalog: "Šimune, dođi sa Mnom. Zovi i sugu Marte, a pozovi i Jakova, moga brata. Uzmi jedno vleiko platno. Veliko i široko. Dvije žene su na putu i treba im poći u susret." - Petar ga gleda začuđen, ali sluša ne gubeći vremena. A na putu, dok hitro prolaze mjestom idući prema jugu, Šimum pita: "Ali koje su?" - "Moja Majka i Marija Magdalena." Iznenađenje je toliko da Petar jedan čas zastaje kao prikovan o zemlju i govori: "Tvoja Majka i Marija Magdalena?!!! Zajedno?!!! Zatim ponovno potrči jer se Isus ne zaustavlja, a ne zaustavljeju se ni Jakov ni sluga. Ali Petar ponovno govori: "Tvoja Majka i Marija iz Magdale! Zajedno!...Otkada to?" - "Od kada je jedino Marija Isusova. Brzo, Šimune. Već padaju prve kapi..." - I Petar se sili da bi išao uporedo sa svojim drugovima, jer su svi viši i brži od njega. Iz daljine je tutnjava gromova i bljeskovi munje. - "Tko zna kako će drhtati od straha one žen! - prošapće Petar duboko uzdahnuvši. "Moja Majka ne. Ne znam za drugu. Ali sigurno, ako brzo ne priskočimo, jako će se okupati." - Već su daleko od Kafarnauma koji stotinjak metara, kada između oblaka prašine i prvog pljuska pojave se dvije žene koje trče, tražeći sklonište pod kakvim gustim stablom. - "Evo ih! Trčino!" . Isus i Jakov prihvate žene pod teškim komadom platna od jedra. - "Ovdje se ne može stajati. Opasnost je od munja a domalo će put biti potok. Idimo, Učitelju. Barem do prve kuće" - reče Petar uznemiren. - Idu sa ženama u sredini, držeći platno preko glava i leđa. Prva riječ koju Isus govori Magdaleni, koja je još u haljini od one večeri u kući Šimunovoj, ali s plaštem presvete Marije na ramenima, je ova: " Je li te strah, Marijo?" - Magdalena, koja je stalno bila prignute glave pod velom svojih pletenica, koje su se pri trčanju rasplele, pocrveni, i prigne još više glavu, i prošapće: "Ne, Gospodine." - I Gospa je izgubila ukosnice i naliči djevojčici s pletenicama niz leđa. Ali se smješka Sinu koji joj je uz bok i govori mu sovjim smješkom. - "Mnogo si pokisla, Marijo" kaže Jakov Alfejev dodirujući veo i ogrtač Gospin. "Ne smeta. Pa sad se više ne kupamo. Zar ne, Marijo? On nas je spasio i od kiše" - kaže milo Marija Magdaleni primjetivši na noj bolnu zbunjenost. Ova potvrđuje glavom. "Tvoja će sestra biti zadovoljna da te opet vidi. Ona je u Kafarnaumu, Traži te" - kaže Isus. Marija podiže za jedan čas glavu i upire svoje sjajne oči u lice Isusovo, koji joj govori s naravnošću koju upotrebljava s drugim učenicima. Ali ne kaže ništa. Guši se od mnogih uzbuđenja. Isus završava: "Zadovoljan sam što sam je zsdržao. Otpustit ću vas nakon što vas blagoslovim." - Riječ se izgubi u suhom prasku munje koja je u blizini udarila. Magdalena se trzne od straha. Prinese ruke k licu, sagnu se i udari u plač. - "Nema straha!" - sokoli je Petar. "Sad je već prošlo. A kad si s Isusom ne treba se nikada plašiti." - I Jakov, koji je sa strane Magdalene, kaže:" Nemoj plakati. Kuće su već blizu." "Ne plačem od straha... Plačem jer mi je On rekao da će me blagoslviiti... Ja..J.." i ne može drugo reći. Djevica posreduje da je smiri govoreći: "Ti si, Marijo, već prošla svoju oluju. Nemoj na to više misliti. Sad je sve vedro i mirno. Nije li tako, Sine moj?" - "Da, Majko. Sve je to istina. Domalo će se vratiti sunce i sve će biti ljepše, čišće, svježije nego jučer. Tako će biti i s tobom, Marijo." - Majka ponovno uzme riječ stišćući ruku Magdalene: "Reći ću Marti tvoje riječi. Zadovljna sam da ću je moći odmah vidjeti i reći joj koliko je njezina Marija puna dobre volje." Petar, gazeći po kaljuži, i primajući potop sa strpljivošću izlazi iz zaklona da pođe prema jednoj kući potražiti sklonište. "Ne, Šimune. Svi više volimo vratitii se u našu kuću. Zar ne?" - kaže Isus. - Svi potvrđuju i Petar se vrati pod platno. - Kafarnaum je pust. Tu gospodare vjetar, kiša, gromovi, munje, a sad i grad koji udara i odskače sa terasa i pročelja. Jezero je na izgeld veličanstvene strahote... Ulaze trčući u vrt koji se pretvorio u veliku baru na čijoj površini po glibavoj vodi plivaju ostaci, i odavle u kuhinju gdje su se svi skupili. - Marta glasno krikne kad vidi sestru kako je za ruku drži Marija. Privine joj se oko vrata, ne osjećajući koliko... to čineći... sebe vlaži, pa je ljubi i zove: "Miri, Miri, radosti moja!" To je naziv od milja, kojim su obično zvali Magdalenu kad je bila mala. - Marija plače, sagnuta, s glavom na sestrinom ramenu, presvučena u tamnu Martinu haljinu s teškim zlatnim velom. To je jedina stvar koja sjaji u tamnoj kuhinji gdje gori samo mala vatra od pruća toliko da razbije tamu, što nije dovoljno da nadvlada jednu upaljenu malu svjetliljku. Apostoli su iznenađeni, a tako i gospodar kuće i gospodarica, koji su se pojavili na krik Martin, ali su se nakon trenutka razumljive znatiželje diskreno povukli. - Kad se žestina zagrljaja malo smirila, Marta se sjeti Isusa i Marije, neobičnosti njihova dolaska svih zajedno, pa pita sestru, Gospu, Isusa s velikom upornošću: "Ali kako? Kako svi zajedno?" - "Nevrijeme se, Marto, približavalo. Otišao sam sa Šimunom, Jakovom i tvojim slugom u susret dvijema hodočasnicama." - Marta je toliko začuđena da ne razmišlja o činjenici da je Isus tako siguran pošao k njima u susret, i ne pita: "Ali zar si Ti znao?" Nego to Toma pita Isusa. Ali nema odgovra, jer Marta kaže sestri: "Ali kako si ti bila s Marijom?" - Magdalena prigiblje glavu. Pomogne joj Gospa uzimajući je za ruku i govoreći: "Došla je k meni kao hodočasnica koja ide na mjesto gdje će joj se moći reći kojim joj je putem krenuti da postigne cilj. I kazala mi je: Pouči me, što trebam činiti da budem Isusova." Oh! jer je u njoj istinita i potpuna volja, odmah je shvatila i prihvatila tu mudrost! I ja sam je našla odmah spremnu da je uzmem za ruku, tako, da je dovedem Tebi, Sine moj, i tebi dobra Marto, i vama, braćo učenici, i da vam reknem: "Evo Učenice i Sestre koja će davati samo nadnaravno veselje svome Gospodinu i njegovoj braći." Vjerujte meni i ljubite je svi kako je Isus i ja ljubimo." - Onda joj se Apostoli približe pozdravljejući novu Sestru. I bi stvar zdrava razujma Petrova kad reče: "U redu. Vi joj osiguravate pomoć i sveto prijateljstvo. Ali bi trebalo misliti da su Majka i sestra do kože mokre... Pa i mi smo također, doista... Ali njima je gore. Njihova se kosa cijedi kao vrbre poslije oluje, haljine su im blatne i skroz morke. Zapalimo vatru, tražimo haline, pripravimo topla jela..." - Svi se dadu na posao a Marta vodi u sobu dvije pokisle putnice, a kroz to vrijeme vatra se rasplamsala i pred njom su prostrte kabanice, velovi i nakvašene haljine. Marta, pošto je ponovno smogla snagu, radi kao izvrsna domaćica, ide i vraća se žurno s umivaonicima i toplom vodom, sa šalicama toplog mlijeka, s haljinama pozajmljenim od gospodarice da pomogne dvjema Marijama...

Majka Marija je blaga i ozbiljna Učitelica

Majka Marija poučava dječaka Marcijama

Dječak Marcijam se zanima za pastire koji su vidjeli Djete Isusa pa postalvja tisuću pitanja Majci Mariji, koja strpljiva i dobra, sve objašnjava. "Ali zašto su ih kaznili? Samo dobro su učinili!" upita dječak nakon pripovjedanja o njihovoj zloj kobi. "Zato što čovjek mnogo puta pogriješi pa optuži nevine za zlo što ga je stvarno učinio netko drugi. Ali budući da su oni bili dobri i da su znali opraštati, Isus ih je tako volio. Uvijek treba znati oprostiti." - "Ali kako su sva ona djeca koja su bila ubijena mogla oprostiti Herodu? " - "Oni su mali mučenici, Marcijame, a mučenici su sveti. Ne samo da oni opraštaju svome krvniku, nego ga ljube jer im on otvara Nebo." - "A zar su oni u Nebu?" - "Ne, zasada ne. Ali su u limbu da budu radost patrijarha i pravednika." - "Zašto?" - "Jer su kazali, kad su stigli sa svojom dušom grimiznom od krvi: ' Evo nas, mi smo glasnici Krista Spasitelja. Radujte se, vi koji čekate, jer je On već na zemlji.' - I svi ih ljube zato što su donosioci te dobre vijesti." - Otac mi je rekao dobru vijest koja je također riječ Isusova. Kada dakle moj otac pođe u limb pošto je prije govorio na zemlji, i kad ja tokođer pođem onamo, hoćemo li mi biti ljubljeni?" - "Ti nećeš ići u limb, maleni." - "Zašto?" - "Jer će se Isus već vratiti u Nebesa i otvorit će ih, pa će svi dobri u času svoje smrti odmah ići u Nebo." - "Ja ću biti dobar, obećajem. A Šimun Jonin? I on, što ne? Jer ne želim po drugi put postati sirotom." - I on, budi siguran. Ali u Nebu nismo sirote. Imamo Boga- A Bog je sve. Ni ovdje nismo sirote. Jer Otac je uvijek s nama." -"Ali Isus kaže u onoj lijepoj molitvi koju ste me naučile ti po danu a moja mama po noći: - Oče naš koji si na Nebesima. Mi još nismo na Nebu. Kako smo dakle s Njim?" - "Jer je Bog posvuda, sinko moj. On bdije nad djetetom koje se rađa i nad starcem koji umire. Dijete koje se rađa ovog časa, u najudaljenijem kraju zemlje, ima oko i ljubav Božju uza se i imat će je sve do smrti." - "A ako je zao, kao Doras?" " I onda." - "Ali može li Bog koji je dobar ljubiti Dorasa koji je tako zao i čini da stari otac plače?" - "Gleda ga s gnjevom i s bolju. Ali kad bi se pokajao, kazao bi mu ono što je kazao u prispodobi raskajankm sinu: Ti bi morao moliti da se pokaje i..." - "O ne, Majko! Ja ću moliti da umre!!!" kaže dječak sa žarom. Kolikogod je njegov ispada nagao, njegova žestina je takva i tako iskrena da se ostali na silu moraju smijati. - Ali Majka Marija poprimi svoju blagu ozbiljnost Učiteljice: "Ne, dragi. To ne smiješ činiti prema grešniku. Bog te ne bi slušao i gledao bi i tebe strogo. Moramo bližnjemu, pa i ako je vrlo zalo, željeti najveće dobro. Život je dobro jer čovjeku pruža mogućnost da stekne zaslugâ u očima Božjim." - "Ali ako je čovjek zao, stekne grijehe." - "Onda molimo da taj postane dobar." - Dječak misli... , ali mu ta uzvišena pouka slabo ide dolje pa zaključi: "Doris neće postati dobar pa makar ja molio. Previše je zao. Ne bi bio dobar pa da sa mnom mole sva betlehemska djeca mučenici. Ne znaš li .... ne znaš li ... da je jednoga dana gvozdenom šibom tukao staroga oca zato što ga je našao sjedeći u vrijeme rada? Nije mogao ustati jer se osjećao slabo, a on... ga je tukao i ostavio ga kao mrtva, a onda ga udario nogom u lice... Ja sam gledao jer sam bio skriven iza jedne ograde... Bio sam otišao sve donle jer mi nitko nije bio donio kruha već dva dana pa sam bio gladan... Morao sam pobjeći da me ne čuju, jer sam plakao vidjevši oca, tako, s krvlju na bradi, na zemlji, kao mrtva... Išao sam plačući prositi kruha... ali taj kruh mi je zauvijek ovdje... i ima okus krvi i suza moga oca i mojih, i svih koju su mučeni, i koji ne mogu ljubiti one koji ih muče. Ja bih Dorasa htio udariti da osjeti što je udarac, htio bih ga ostaviti bez kruha da znade što je glad, silio bih ga raditi na suncu, u blatu, uz prijetnju nadglednika, i bez jela, da znate što je to što on daje siromasima... Ja ga ne mogu vidjeti jer... jer on će ubiti moga svetoga oca, a ja, čiji bih bio kasnije da nisam našao vas?" - Dječak je zahvačen grčevitom bolju, viče i plače, dršćući, izobličen, sa stisnutim malenim pesnicama da bije zrak kad ne može udariti mučitelja. - Žene su začuđene i ganute, i nastoje umiriti ga. Ali je on upravo u grčevitoj boli pa ne čuje ništa. Viče. "Ne mogu, ne mogu ljubiti ga ni oprostiti mu. Mrzim ga, mrzim ga zbog sviju, mrzim ga, mrzim ga!..." - Pobuđuje sažaljenje i strah. To je reakcija stvorenja koje je previše trpjelo. Isus to i kaže: "To je najveći Dorisov zločin: dovesti nevino stvorenje dotle da mrzi..." Ali onda uzme dječaka na ruku i kaže mu: "Slušaj. Marcijame. Želiš li jednoga dana ići k mami, ocu, malenoj braći i starome ocu?" -"Daaa." - " E, onda ne smiješ mrziti nikoga. U Nebo ne ulaze oni koji mrrze. Ne možeš, zasada, moliti za Dorasa? Pa dobro, ne moli; ali nemoj mirziti. Znaš li što moraš činiti? Nikada se ne smiješ okretati natrag da misliš na prošlost". - "Ali otac koji trpi nije prošlost." "Istina je. Ali gledaj Marcijame, pokušaj samo ovako moliti: - Oče naš koji si na Nebesima, Ti se pobrini za ono što je moja želja... Ti znaš da ljubim starog oca, i kako ljubim sve koji su nesretni. Ti se brini za njih, koji možeš sve." -- Kako? Zar ne želiš propovijedati Dobru vijest? Ali ona govori o ljubavi i praštanju! Kako možeš reći nekome drugome: ' Ne mrzi, oprosti' , ako ti ne znaš ljubiti i oprostiti? Prepusti, prepusti, dobrome Bogu, i vidjet ćeš koliko dobro On priprema. Hoćeš li tako učiniti?" - "Da, jer Te volim!" - Isus poljubi dječaka i spusti ga na zemlju. Epizoda je iza njih.

Svjetlost svijeta rodila se na Blagdan Svjetla

Marija nakon dana Isusova rođenja

Apostoli su pitali Isusovu Majku nakon što im je ispripovjedila o rođenju njezina Sina, što je bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine: "Što je bilo sutradan? I dalje?" - "Sutradan? O, vrlo jednostavno! Bila sam Majka koja doji svoje Dijete i koja Ga pere i povija, kao što rade sve majke. Grijala sam vodu uzetu iz potoka na vatri koja je upaljena ondje vani da dim ne bi silio na plač dvije plave očice, a onda sam u najzaklonjenijem kutu prala svoje Čedo u jednom starom vjedru i povijala Ga u čiste povoje. I iđoh na potok prati pelenice i rastirati ih na suncu ... a onda, radost među radostima, davah Isusu prsi i On sisaše i postajaše rumeniji i veseliji... Prvog dana, u najtoplije vrijeme, pođoh sjesti tamo vani da Ga dobro vidim. Ovamo svjetlost probija kao korz filter, ne ulazi, a svijeća i vatra davahu čudan izgled stvarima. Pođoh tamo van, na sunce... i pogledah Utjelovljenu Riječ. Tada je Majka upoznala svoga Sina i službenica Božja svoga Gospodina. I bijah žena i klanjateljica..." "Ali ipak... krenuti tako u zadnji čas! Koje li nerazboritosti! Zašto ne čekati? Odredba je predviđala produžni rok za izvanredne slučajeve, kao što su rođenje ili bolest.To reče Alfej..." kaže Marija Alfejeva. "Čekati? O, ne! One večeri kad je Josip donio vijest, ja i Ti sinko, uzigrasmo od radosti. To bijaše poziv..., jer si se Ti morao roditi ovdje, samo ovdje, kako su kazali proroci; a ona nepredviđena odredba bila je poput milostivog Neba koje je u Josipu izbrisalo i sjećanje na sumnju. To bijaše ono što sam iščekivala radi Tebe, radi njega, radi židovskog svijeta i radi budućeg svijeta, sve do svršetka vjekova. Bijaše rečeno. I bi kako bijaše rečeno. Čekati! Može li zaručnica odgađati svoj svadbeni san? Zašto čekati?" "Ama.. zbog svega onoga što se moglo dogoditi..." kaže također Marja Alfejeva. "Ničega se nisam bojala. Počivala sam u Bogu." "Ali jesi li znala da će sve tako proći?" "Nitko mi to ne bijaše rekao, niti sam uopće na to mislila. Stoga sam, da ohrabrim Josipa, pustila da on i vi držite kako još ima vremena za porod. Ali ja sam znala, to sam znala, da će se Svjetlost svijeta roditi na Blagdan Svjetla" (na Encenije, ili blagdan posvete Hrama ili Blagdan Svjetla , 25. dan mjeseca Kisleva - vidi Ivan 10,22) Tada Juda Tadej pita strogo svoju majku: "Zašto ti, majko, nisi pratila Mariju? I zašto otac nije mislio na to? Ta vi ste morali doći ovamo! Zašto ne dođosmo svi?" - "Tvoj otac bijaše odlučio doći poslije Encenija, i to je kazao bratu, aliJosip ne htjede čekati." - "Ali barem ti.."prigovori opet Tadej. "Ne prekoravaj je, Juda. Zajedničkim sporazumom zaključismo da je pravo spustiti veo nad tajnom ovog Poroda. Vodila nas je Božanska Mudrost kao bijaše pravo. Rođenje Isusovo, njegova Nazočnost u svijetu, morala se pojaviti lišena svega onoga što bi bilo čudesno i što bi bilo izazvalo sotonu..." Apostol Petar pristupi Mariji i reče: "Sada Ti se više neću usuditi reći 'Marjo' kao prije. Prije si za mene bila Mama mojega Učitelja. Sada, sada sam Te vidio na vrhu onih nebeskih valova, vidio sam Te kao Kraljicu, i ja bijednik činim ovako, kao rob što i jesam." I baci se na zemlju ljubeći Marijine noge. Sada Isus Govori: "Ustani Šimune. Dođi ovamo, sasvim blizu Mene." Petar pođe na lijevu stranu Isusovu jer je na desnoj Marija. "Što smo sada mi?" upita Isus. "Mi? Pa mi smo Isus, Marija i Šimun. "U redu. Ali koliko nas je?" - "Troje Učitelju." - "Dakle trojstvo. Jednoga dan ana Nebu, u Božanskom Trojstvu dođe misao: ' Sada je vrijeme da Riječ pođe na zemlju.' I u zanosu ljubavi Riječ dođe na zemlju. Zato se odijelila od Oca i Duha Svetoga . Dođe da djeluje na zemlji. Dvojica koji su ostali u Nebu promatrahu djela Riječi, ostajući sjedinjeniji nego ikada da bi mogli izlijevati Misao i Ljubav i pomoći Rijeći koja djeluje na zamlji. Doći će dan kada će doći s Neba naredba: ' Vrijeme je da se vratiš jer je sve svršeno', i onda će se Riječ vratiti na Nebesa, ovako ...( i Isus se povuče jedan korak natrag ostavivši Mariju i Petra gdje bijahu) i s nebeske će visine promatrati djela njih dvoje koji će ostati na zemlji, koji će se više nego ikada sjediniti svetim nadahnućem da stope u jedno vlast i ljubav i da od toga naprave sredstvo kojim će izvršiti želju Riječi: ' Otkupljenje svijeta po neprestanom naučavanju Crkve.' A Otac, Sin i Duh Sveti pravit će lanac od svojih zraka da povežu, sve više povežu njih dvoje koji će ostati na zemlji: Moju Majku, ljubav; i Tebe Petre, vlast. Zato ćeš doduše morati s Marijom postupati kao s Kraljcom, da ali ne kao rob. Ne slažeš se?" - "Slažem se sa svime što Ti hoćeš. Satrven sam u prah! Ja vlast? O ako moram biti vlast, onda se doista moram oslanjati na Nju! O Majko moga Gospodina, ne napusti me nikada, nikda, nikada... "

Marija je Kraljica Betlehema i Špilje

Isus sa Majkom i Učenicima u Betlehemu

Napustivši Betaniju u cik zore Isus ide prema Betlehemu sa svojom Majkom, Marijom Alfejevom i Marijom Salomom. Iza njega idu Apostoli. Šimun Jonin pođe naprijed, dođe do Isusove skupine i upita: "Zar se ovuda ide u Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli jednim drugim putem." "Istina je, odgovori Isus. Ali išli smo onim putem zato što smo dolazili iz Jeruzalem. Ovim putem je kraće. Kod Rahelina groba, što ga žene žele vidjeti, rastat ćemo se, kako ste prije nekoliko vremena odlučili. Kasnije ćemo se sastati u Betsuru, gdje se moja Majka želi zaustaviti." "Jest, to smo kazali... Ali bi bilo tako lijepo kad bismo bili svi ondje..., osobito Majka..., jer napokon Ona je Kraljica Betlehema i Špilje, i Ona znade baš dobro sve...Bilo bi različito... kad bismo o tome čuli od Nje, eto." Isus se smiješi gledajući Šimuna koji na dražestan način podmeta svoju želju. "Koju špilju?" upita dječak Marcijan. "Špilju gdje se je Isus rodio." "O, krasno! Idem i ja!..." "Doista bilo bi lijepo! "kažu Marija Alfejeva i Saloma. "Vrlo lijepo!... Značilo bi vratiti se unatrag... kad svijet, istina nije znao za Tebe, ali Te još nije mrzio... Značilo bi opet nači ljubav jednostavnih, koji nisu znali drugo do vjerovati i ljubiti, ponizno i s vjerom... Značilo bi odložiti ovaj teret gorčine koji mi tišti Srce otkako znam da Te ovako mrze, odložiti ga ondje u Tvoje jasle... Mora da je ondje ostala milina Tvoga pogleda, Tvoga disanja, Tvoga nesigurnog smiješka, ondje... pa bi mi sve to milovalo Srce... Tako je ogorčeno!..." Marija govori tiho, sa željom i tugom. "Kad je tako, onda ćemo ići onamo, Mama. Vodi nas Ti. Danas si Ti Učiteljica, ja Ja Dijete koje uči." "Ne, Sinko! Ne! Ti si i sada Učitelj..." "Ne, Majko. Šimun Jonin je dobro kazao. U Betlehemskoj zemlji Ti si Kraljica. On je Tvoj prvi dvorac. Marijo od roda Davidova, vodi ovaj Mali narod u Tvoja obitavališta." Nastavljaju putem kroz svježu dolinu koja se pruža u smjeru istok-zapad. Putem lagano skrenu prema sjeveru da zaobiđu jedan brežuljak koji je izbočen, i tako stignu na cestu što iz Jeruzalema vodi u Betlehem upravo kod kubeta Rahelina groba, nad kojim je okrugla kupolica. Svi mu pristupe s poštovanjem da se pomole. "Ovjde smo se Ja i Josip zaustavili... Sve je isto kao i onda. Različito je samo godišnje doba. Onda je bio studeni dan mjeseca Kisleva. Prije je kišilo pa su ceste postale glibave, zatim je dunuo ledeni vjetar i možda je u noći pala slana. Putovi su se stvrdnuli, ali pošto su bili veoma izbrazdani od kola i od mnoštva ljudi, bijahu kao more puno lađa, pa je mome magarčiću bilo veoma teško..." " A Tebi ne, Majko Moja?" " O Ja sam imala Tebe! " i pogleda Ga tako blažena lica da je sve ganulo. Zatim nanovo počne govoriti: "Bližila se večer i Josip bijaše vrlo zabrinut... Oštar vjetar sve je više jačao... Ljudi su žurili prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su grdili moga magarčića, koji je išao tako polagano, tražeći mjesto gdje da stupi kopitima... Činilo se kao da zna da si Ti tu... i da snivaš posljednji san u koljevci moga krila. Bijaše studeno. .. Ali Ja sam bila ražarena. Osjećala sam da Ti dolaziš..." "Dolaziš? Mogla bi kazati: 'Bijah tu, Mama, već devet mjeseci." "Jest. Ali sada bijaše kao da dolaziš s Nebesa. Nebesa se spuštahu, spuštahu se nada Me i Ja gledah nihov sjaj... Gledah Božanstvo gdje plamti u raosti Tvojeg skorog rođenja, i taj me Oganj prožimaše, zapaljivaše me, odvajaše me od svega... Studen... vjetar... mnoštvo...ništa! Ja gledah Boga... Od vremena do vremena uspjevah, uz napor, vratiti svoj Duh na zemlju i osmijehivah se Josipu koji se bojao studeni i napora za Mene, koj vođaše magarčića od straha da se ne spotakne, i koji Me umatao u gunj od straha da se ne prehladim... Ali ništa se ne mogaše dogoditi. Ne osjećah drmanja. Činilo mi se da hodam zvijezdanim putem, između sajnobijelih oblaka, podržavana od Anđela... I osmijehivah se... Najprije Tebi--- Gledah Te, kroz zastor tijela, kako spavaš stisnutih šaćoca u svojem krevetiću od živih ruža, moj ljiljanov Pupoljče... Zatim se osmijehivah zaručniku tako žalosnom, tako žalosnom, da ga osokolim... Zatim ljudima koj ne znadijahu da već dišu na Spasiteljevom zraku... Zaustavili smo se kod Rahelina groba da se magarčić časkopm odmori i da pojedemo malo kruha i maslina, poputnine nas siromaha. Ali Ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna... Bijah nahranjena od svoje radosti... Opet smo krenuli... Dođide. Pokazat ću vam gdje smo sreli pastira... Ne bojte da ću pogriješiti. Ja ponovno proživljavam onaj čas i pronalazim svako mjesto, jer sve vidim kroz veliku anđeosku svjetlost. Možda je Anđeoska Četa ponovno ovdje, nevidljiva tijelima, ali vidljiva dušama, sa svojom sjajnom bjelinom, pa se sve otkriva i sve je označeno. Oni ne mogu pogriješiti, a vode Me... na moju radost i na vašu radost. Evo: Ilija je došao od one njive na ovu sa svojim ovcama i Josip ga je zamolio mlijeka za mene. I ondje, na ovoj livadi smo se zaustavili dok je on muzao toplo i okrepljujuće mlijeko i davao svoje savjete Josipu. Dođite, dođite... Evo, evo staze kroz posljednju dolinicu prije Betlehema. Krenuli smo njome jer glavna cesta, tu u blizini grada, bijaše vreva osoba i jahačih životinja...

Evo Betlehema! O dragi! Draga zemljo m0jih otaca, koja si mi dala prvi cjelov Moga Sina! Ti si otovrena, dobra i mirisna kao kruh po kojem imaš ime (Beth . lehem znači 'kuća kruha ) da dadeš pravi Kruh svijetu koji umire od gladi! Zagrijala si me kao majka u kojoj je ostala majčinska ljubav Rahelina, sveta zemljo davidovskoga Betlehema, prvi Hrame Spasitelju, Zvijezdi jutarnjoj rođenoj od Jakova da čitavom čovječanstvu označi pravac prema Nebesima! Gledajte kako je lijepa sada u proljeće! Ali i onda bijaše lijepa, premda njive i vinogradi bijahu goli! Tanak veo slane sjajio se na golim granama, i bijahu posute dijamantima, kao da su umotane u neopipljivi rajski veo. Ognjište svake kuće se dimilo jer je večera bila sasvim blizu i dim koji se dizao od jedne do druge svelike stepenice obronka sve do ove glavice odavaše grad, također zastrt... Sve bijaše nevino, sabrano, u iščekivanju... Tebe, Tebe, Sinko! Zemlja je osjećala da dolaziš... A bili bi Te osjetili i Betlehemci, jer nisu zli, iako vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli ugostiti... U čestitim i dobrim kućama Betlehema tiskali su se, drski kao i uvijek, gluhi i oholi, oni koji su takvi i sada, a oni nisu mogli osjećati Tebe... koliko samo bijaše ondje farizeja, saduceja, Herodovaca, pismoznanaca, pristaša Esena! Ah, i sadašnja njihova tupost posljedica je njihove ondašnje tvrdoće srca. One večeri zatovrili su srce ljubavi prema sovjoj siromašnoj sestri... pa su ostali, a i ostaju u tami. Već onda su odbili Boga odbivši od sebe ljubav prema bližnjemu.
Dođite. Idemo k Špilji. Ne koristi ući u grad. Najvećih prijatelja Moga Djheteta nema više. Dovoljna je prijazna priroda, sa svojim kamenjem, sa svojim potokom, sa svojim drvima za loženje vatre. Priroda koja je osjetila da dolazi njezin Gospodin... Evo dođite bez straha. Obiđe se ovuda... Eno tamo ruševna Davidove kule. O kule meni draže od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljen potoče! Blagoslovljeno drvo koje si se pomoću vjetra kao čudom lišilo tolikih grana da bismo mi našli drva i mogli naložiti vatru." Marija hitro silazi k Špilji, prijeđe preko malenog potoka po dasci koja služi kao most, potrči na čistinu što je ispred razvalina i padne na koljena na ulazu u Špilju, prigne se i poljubi tlo. Svi ostali je slijede. Ganuti su...Čini se da dječak, koji je ni časa ne pušta, sluša čudesnu pripovijest i njegove crne očice gutaju Marijine riječi i pokrete ne gubeći ni jednoga. Marija ustane i uđe govoreći: "Sve, sve je kao onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo kad sam ja ušla. Onda, istom onda, sjahavši s magarčića, osjetih kako sam umorna i smrznuta... Pozdravio nas je jedan vol. Pođoh k njemu da osjetim malo topline, da se naslonim na sijeno... Josip je ovdje gdje se nalazim prostro sijena da mi napravi krevet, a osušio ga je za mene kao i za Tebe Sinko, na vatri što ju je užgao u onom kutu..., jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao dvoje braće izgubljene u noćnoj tami, pojeli smo svoj kruh i sir, a onda je on pošao onamo da potiče vatru, skinuvši ogrtač da zatvori ulaz... U stvari spustio je veo ispred Slave Božje koja je silazila s Nebesa, Ti moj Isuse,... a Ja sam bila na sijenu, u blagoj toplini dviju životinja zaogrnuta svojim ogrtačem i vunenim gunjem... Dragi moj zaručnik! U onom času punom strepnje u kojemu bijah sama pred tajnom prvog materinstva, koji je uvijek za ženu pun nepoznanica, a za mene u mojem jedinstvenom materinstvu pun i tajne: što to znači vidjeti Sina Božjega gdje izlazi iz smrtnoga tijela, on, Josip, bijaše mi poput majke, bijeaše anđeo..., moja utjeha.. onda, uvijek. A zatim muk i san koji se spustiše da obuzmu Pravednika..., da ne vidi ono što je za mene bio svagdašnji Božji cjelov... A za mene, nakon stanke za ljudske potrebe, eto silnih valova ekstaze koji su dolazili od rajskoga mora, a koji me iznova dizahu na sjajne vrhove valova sve viših i viših, noseći me sa sobom gore, gore, u ocean svjetlosti, svjetlosti, radosti, mira, ljubavi, dotle da sam se našla izgubljena u Božjem moru, u Božjem krilu... Još jedan glas sa zemlje: "Spavaš li Marijo?" O tako dalek glas!... Jeka, sjećanje na zemlju!... A tako slabašan, te se duša i ne trgnu, pa ne znam kako odgovorih, dok se dalje dižem u taj bezdan Vatre, beskrajnog Blaženstva, predspoznaje Boga... sve do Njega, do Njega... Ah, amo jesi li Ti koji si mi se rodio, ili sam Ja ta koja sam se one noći rodila od Trojsrtvenih bljeskova? Jesam li Ja ta koja sam dala tebe, ili si me Ti upio da mi dadeš? Ne znam... A zatim spuštanje, od Kora do Kora, od zvijezde do zvijezde, od sloja do sloja, spuštanje blago, polagano, tiho kao spuštanje cvijeta što ga orao odnio u visinu a onda ga pustio i koji se spušta polagano, na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom nebu, dok se opet ne nađe na rođenoj grudu... Moj dijademe: Ti! Ti na mojem Srcu... Poklonila sam Ti se klečeći, a onda Te ljubila sjedeći ovdje. Napokon sam Te mogla ljubiti bez zapreke tijela. A odavle sam se maknula da Te ponesem ljubavi onoga koji je bio dostojan da Te kao i Ja ljubi među prvima. A ovdje, između ova dva priprosta stupa, prikazala sam Te Ocu. A ovdje si pervi put počivao na Josipovom srcu... A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te njihala, a Josip je sušio sijeno na vatri i onda ga čuvao toplim stavljajući ga svoje prsi, a zatim ondje da ti se oboje klanjamo, ovako, ovako, nagnuti nad Tobom kao i Ja sada, da gutamo Tvoj dah, da gledamo do kojeg poništenja može dovesti Ljubav, da ronimo suze koje se sigurno rone u Nebu od neiscrpne radosti zbog gledanja Boga." Marija koja se kretala amo-tamo obnavljajući svoje uspomene, pokazujući mjesta, zadahnuta od ljubavi, sa sjajem suza u plavim očima i radosnim smiješkom na usnama, stvarno se sagne nad svojim Isusom, koji je sjeo na jedan veliki kamen dok ona obnavlja uspomene, i poljubi Ga u kosu plačući, klanjajući se kao onda.... " A zatim pastiri... unutra, ovdje, da se poklone sa svojom dobrom dušom i s velikim uzdahom zemlje koja je ulazila s njima, s njihovim mirisom ljudskosti, stada, sijena. A vani i posvuda Anđeli da Ti se poklone u svojoj ljubavi, sa svojim pjevanjem što ga ljusko stvorenje ne može ponoviti i s nebsekom ljubavlju, sa zrakom Neba koje je s njima ulazilo, što su ga oni donosili u svom sjaju... Tvoje rođenje Blagoslovljeni!..." Marija se spustila na koljena uza svoga Sina i plače od ganuća glavom nagnuta na njegova koljena. Nitko se ne usuđuje govoriti kroz netko vrijeme. Više ili manje ganuti nazočni se obaziru naokolo kao da se nadaju da će između paučine i hrapava kamenja vidjeti prizor koji je opisan... Marija dođe k sebi i kaže: "Eto, ispripovijedila sam beskrajno jednostavno i beskrajno veliko rođenje svoga Sina. Sa svojim ženskim srcem, ne učiteljskom mudrišću. Drugo ničega nema, jer je to bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine." "Ali sutradan? I dalje?" pitaju mnogi, među njima dvije Marije.
/nastavak na poćetku Došašća/

Isus: "Tvoja je mudra zapovijed, Majko!"

Isusov susret s Majkom u Bataniji

Sjenovitim putem koji povezuje Maslinsku goru s Betanijom Isus žurno ide prema Martinom gradu - Betaniji. Dočekaju ga Lazar i Maksim s jedne strane, Izak s Timonejem i Josipom s druge, treća dođe Marta s Marcelom. Marta podigne svoju koprenu i prigne se da poljubi Isusovu haljinu, a odmah protom pritirči Marija Alfejeva i Marija Saloma. Isusova Majka se približava stazom koja vodi k Šimunovoj kući. Isus blago odgurne prijatelje i požuri se svojoj Majci. Poznate riječi prostruje zrakom odjekujući kao ljubavni solo iznad žamora mnoštva: "Sinko!" - "Mama!" Poljube se. U Marijinom poljupcu je drhtaj onoga koji se toliko vremena bojao a sada, kad nestaje straha koji ga je držao, osjeća umornost od izdržanog naprezanja; mjeri u svem opsegu opasnost kojoj je bio izložen... Isus je miluje, On koji razumije, i kaže: "Osim svoga Anđela, imao sam i tvojega, Mama, da bdije nada mnom. Ništa mi se zla nije moglo dogoditi." - "Neka je hvala Gospodinu. Ali toliko sam trpjela.!" - "Želio sam doći prije, ali sam morao ići drugim putem da poslušam Tebe. I dobro je bilo, jer je tvoja zapovjedi, Majko moja, urodila dobrim, kao i uvijek." - "Tvoja poslušnost, Sinko!" - "Tvoja je mudra zapovijed, Majko.." Smiješe se jedno drugome kao dvoje zaljubljenih. Ali zar je moguće da je ta Žena tome Čovjeku Majka? Gdje je šesnaest godina razlike? Svježina i ljupkost djevičanskog lica i tijela čine Mariju sestrom svoga Sina, koji je u punini svoje prekrasne muževnosti....Svi krenu prema Šimunovoj kući. Ulaze u kuću na čijem pragu stari Šimunov sluga iskazuje štovanje Isusu i svome gospodaru. "Mir tebi, Josipe, i ovoj kući", kaže Isus dižući na blagoslov ruku koju je prije položio na bijelu glavu staroga sluge. - Nakon prve radosti, Lazar i Marta su ponešto žalosni, a Isus pita: "Zašto, prijatelji?" - Jer nisi s nama, i jer svi dolaze k Tebi osim duše za koju bisko željeli da je tvoja." - "Jačajte strpljivost, nadu i molitvu. A onda, s vam asam. Ova kuća!... Ova kuća nije drugo nego gnijezdo iz kojega će Sin Čovječji poletjeti svakoga dana k drugim prijateljima, tako blizima u prostoru, ali ako se stvar promatra na nadnaravan način, beskrajno bližima u ljubavi. Vi ste u mom Srcu a Ja sam u vašem. Može li se biti bliže nego tako? Ali večeras ćemo biti zajedno. Izvolite sjesti na sovj stol."
...Večera je gotova i svatko pođe na svoje mejsto... Potpuna noć je kad Isus može s Majkom na miru razgovarati. Popeli su se na terasuz i sjedeći na jednom sjedalu jedno uz drugo, rukom u ruci, govori jedno drugome i jedno i drugo sluša. Najprije Isus ispripovijedi stvari kpoje su se dogodile. Potom Marija kaže: "Sinko, nakon tvoga odlaska, odmah nakon njega, došla je k meni jedna žena... Tražila Te je. Jedna velika bijeda. i jedno veliko otkupljenje. Ali tom stvorenju treba tvoje Oproštenje da bi bilo čvrsto u svojoj odluci. Povjerila sam je Suzani rekavši da je jedna koju si izliječio. Istina je. Bila bih je mogla zadržati uza se kad naša kuća ne bi već bila more kamo mnogi jedre... i mnogi sa zlobnim nakanama. A toj ženi se svijet već gadi. Želiš li znati koja je? - Aglija je. Rimljanka, mimičarka i grešnica koju si počeo spašavati u Hebronu, koja Te tražila i našla u Aqua Speciosa, koja je već trpjela radi svoje obnovljnee nevinosti. Koliko... Sve mi je kazala... Kojega li užasa!.." - "Njezina grijeha?" - "Njega i ... rekla bih još više: koj užas je svijet. Ah, Sinko moj! Nemoj imati povjerenja u kafarnaumske farizeje! Htjeli su se poslužiti s tom jadnicom da ti naškode. I s nojm..." - " Znam, Majko... Gdje je Aglija?" - " Stići će sa Suzanom pred Pashu." - "U redu. Govorit ću s njom. Bit ću ovdje svake večeri i čekat ću je, osim pashalne večeri, koju ću posvetiti obitelji. Ne treba drugo nego da je zadržiš ako dođe. To je veliko Otkupljneje, kazala si. I tako spontano! Uistinu Ti kažem da moje Sjeme u malo srca pusti klicu kao što je pustilo u onom bijednom tlu. A Andrija mu je kasnije pomogao rasti sve dok se nije potpuno oblikovalo." - "Kazala mi je." - "Majko, što si osjećala približivši se onoj ruševini?" - "Grozu i radost. Činilo mi se da sam na rubu paklenog ponora, ali ujedno sam osjećala da se zanosim u plavetnilo. Kako si Bog, moj Isuse, kad činiš ta čudesa!" Ostanu šuteći pod veoma svijetlim zvijezdama i u bjjelini četvrtine mjeseca koja naginje prema punom mjesecu. Šuteći, ljubeći se i odmarajući se u uzajamnoj ljubavi.

"Sva Milost sabrala se u jednoj Ženi!"

Isus poučava prve učenice

Isus je u Nazaretu, u svojoj kući. Bolje: u nekadašnjoj drvodjelčevoj radionici. S njime su dvanaestorica Apostola. Također je tu Isusova Majka Marija, Marija majka Jakovljeva i Judina, Saloma, Suzana i nova Učenica Marta. Marta je sasvim žalosna, sa suzama ispod očiju. Zbunjena, preplašena zbog toga jer je tako sama kraj drugih osoba, a osobito kraj Majke Gospodinove. Marija ju nasotji sprijatlejiti s ostalima i oduzeti joj taj osjećaj nelagodnosti zbog kojega Marta trpi. Ali se čini da njezina milovanja sve više napunjaju srce siromašne Marte. Crvenilo i velike kapi suza izmjenjuju se ispod koprene jako spuštene nad njezinom boli i nad njezinom neugodnošću. Ulazi Ivan s Jakovom Alfejevim. "Nema je, Gospodine. Otišla je s mužem u goste jednoj prijatlejici. Tako su kazale sluge" kaže Ivan. "Sigurno će joj biti vrlo neugodno. Ali još će Te moći vidjeti i primiti Tvoje Pouke" završava Jakov Alfejev. "Dobro. Skupina Učenica nije kako sam mislio. Ali vidite: namjesto odsutne Ivane nazočna je Marta kći Teofilova, sestra Laazarova. Učenici znaju tko je Marta. Moja Majka također. I ti, Marija, možda i ti, Salomo, već znate po svojim sinovima tko je Marta, ne toliko kao žena po mišljenju svijeta, koliko kao stvorenje u očima Božjim. Ti, Marta, opet znaš tko su ove koje te drže sestrom i koje će te toliko ljubiti. Bit ćeš sestra i kći. To ti toliko treba, dobra Marto, da bi imala i onu ljudsku utjehu dobrih ljubavi koje Bog ne osuđuje, nego koje je dao čovjeku da ga podrže u naporu življenja. Bog te je i ovamo doveo upravo u čas koji sam Ja odabrao da postavim temelj, mogao bih reći osnovu, na kojoj ćete vi izvesti svoje savršenstvo Učenica. Biti Učenik znači: slijediti Učiteljevo vodstvo i Njegov nauk. Zato će se u širokom smislu nazivati učenicima svi oni koji će sada i kroz vjekove slijediti Moj Nauk. I da se ne spominju tolika imena govoreći: Isusovi učenici prema naučavanju Petrovom ili Andrijinom, Jakovljevom ili Ivanovom, Šimunovom ili Filipovom, Judinom ili Bartolomejevom ili Tominom ili Matejevom, govorit će se jednim imenom koje će ih skupiti pod jedan jedini znak: kršćani. Ali u volikom mnoštvu poslušnih Mojem učenju Ja sam već izabrao prve, zatim druge i tako će se činiti za vjekove na Moju uspomenu. Onako kako su u Hramu, i još prije, od Mojsija, bili Veliki svećenik, svećenici, leviti, predstojnici raznih službi, dužnosti i zadataka, pjevači itd. isto tako će biti u Mom novom Hramu, proširenom po čitavoj Zemlji, koji će trajati koliko i ona. Vrhovni i niži, svi korisni, svi Meni dragi, a osim toga bit će žene, nova vrsta koju je Izrael uvijek potcjenjivao, ograničujući ih samo za pjevanje djevica u Hramu ili za njihovu pouku. I ništa više. Ne raspravljajte da li je to bilo pravedno. U Izraelovoj zatvorenoj vjeri i u vrijeme Gnjeva to je bilo pravedno. Sva sramota bila je na ženi, početku grijeha. U sveopćoj vjeri Kristovoj i u vrijeme Oproštenja sve se to mijenja. Sva Milosti se sabrala u jednoj Ženi i Ona ju je rodila svijetu da bude otkupljen. Zato žena nije više Bogu zazorna, nego Božja pomoć. I zbog Žene, miljenice Gospodnje, sve žene mogu postati učenice Gospodinove ne samo u mnoštvu ostalih, nego kao niže svećenice, pomoćnice svećenika, kojima mogu, mnogo pomoći. Pomagat ćete vjernicima i nevjernicima, i onima koje neće dovesti k Bogu toliko jeka svete Riječi koliko sveti smiješak neke moje učenice. Vi ste Me molile da li smijete ići za Mnom kao što idu i muškarci. Ali što se vas tiče premalo Mi je da samo dolazite, slušate, i primjenjujete. To bi bilo vaše posvećenje. Velika je to stvar. Ali još Mi nije dovoljno. Ja sam Sin Neograničernoga i od svojih ljubimaca tražim neograničeno. Hoću sve jer sam dao sve. Tu nisam samo Ja, tu je i svjet. Ta strahovita pojava - sviejt. Morao bi biti silan u svetosti: neizmjerna svetost mnoštva djece Božje u broju i snazi. Naprotiv, strahovit je u zloći. Njegova potpuna zloba stvarno je neograničena u borju njezinih očitovanja i u snazi poroka. Svi grijesi su u svijetu, koji više nije mnoštvo djece Božje, nego je mnoštvo djece sotonine, a osobito je živ grijeh koji nosi najjasniji znak njegovog očinstva: mržnja. Svijet mrzi. Onaj koji mrzi vidi zlo i u najsvetijim stvarima i hoće da ga vide i oni koji ga ne vide. Kad biste svijet upitale zašto sam Ja došao, ne bi vam rekao: 'Da čini dobro i otkupljuje"'. Nego bi vam rekao: 'Da kvari i otima.' Kad biste upitale svijet što misli o vama koji Me sliejdite, ne bi vam rekao: 'Slijedite ga da biste se posvetile i da tješite Učitelja svetošću i čistoćom.' Nego bi vam rekao: ' Slijedite ga zato jer vas je zaveo taj čovjek.' Takav je svijet. A Ja vam i to kažem zato da sve odmjerite prije negoli se pokažete svijetu kao izabrane Učenice, pramajke budućih učenica, suradnice slugu Gospodinovih. Dobro uzmite svoje srce u ruke i kažite mu, tom vašem osjetljiovom ženskom srcu, da ćete vi, i ono s vama, biti ismijavane, klevetane, popljuvane, gažene od svijeta, od prezira, od laži, od okrutnosti svijeta. Pitajte ga je li sposobno primiti sve rane bez gnjeva i proklinjanja onih koji ga ranjavaju. Pitajte ga je li sposobno suočiti se s moralnim mučeništvom klevete a ne doći dotle da mrzi klevetnika i stvar zbog koje će ga klevetati. Pitajte ga hoće li napojeno i prekrito zlobom svijeta, uvijek znati odisati ljubavlju, hoće li otrovano pelinom znati iscijediti med, hoće li podnoseći svekoliko mučenje od neshvaćanja, poruge, ogovaranja znati nastaviti smiješiti se pokazujući rukom Nebo, svoj cilj, kamo želite dovesti druge - ženskom ljubavlju, koja će biti majčinskai u djevojaka, majčinska pa bila iskazivanja i starcima koji bi mogli biti vašim djedovima, a oni su još duhovna djeca tek rođena i nesposobna da shvaćaju i ravanju se na putu, u životu, u istini, u mudrosti koju sam Ja došao dati dajući sama Sebe: božanski Put, Istinu i Mudrost. Ja ću vas svejedno ljubiti i ako Mi kažete: 'Nema snage, Gospodine, oduprijeti se čitavom svijetu zbog Tebe.' - Ali ako hoćete, ako imate hrabrosti ostati kao izabrane Učenice, evo pokazat ću vam posao koji morate raditi da biste opravdale svoju nazočnost i izabranje kod Mene i kod Gospodinovih svetih. Vi možete mnogo dobra učiniti svojim bližnjima i službenicima Gospodonovim. Koliko je žena potrebna kod Kristovog olatara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti mnogo više i bolje negoli muškarac, a onda ih dovrsti muškarcu da se potpuno izliječe. Mnoga srca, a osobito ženska otvorit će se vama, ženama, učenicama. Morate ih primiti kao da su draga djeca zavedena koja se vraćaju očinskoj kući a koja se ne usuđuju pristupiti k roditelju. Vi ćete sokoliti krivca i ublažavati suca. Mnogi će doći k vama tražeći Boga. Vi ćete ih primiti kao umorne hodočasnike govoreći: 'Ovdje je kuća Gospodinova. On će odmah doći.' A vi ćete ih okržiti svojom ljubavlju. Ako ne Ja, doći će neki Moj svećenik. Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. Ona je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu njezinog tijela uvijek je utamničena p r a v a ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav oslobođena trpkog blata sjetila i stvorena od anđeoskih krila i mirisa, stvorena od čistog Plamena i sjećanja na Boga, svoga podrijetla od Boga, i svoga stvaranja od Boga. Žena: vrhunsko djelo Dobrote pokraj vrhunskog djela Stvaranja a to je čovjek: ' A sad neka se Adamu da drugarica da se ne osjeća sam' - zato ne smije napustiti Adama. Uzmite dakle tu sposobnost ljubljenja i služite se njom u ljubavi prema Kristu i radi Krista prema bižnjemu. Budute sama ljubav raskajanim krivcima. Recit im neka se ne boje Boga. Kako to ne biste znale činiti vi koje ste majke i sestre? Koliko puta su vaša mala djeca, vaša mala braća bila bolesna i potrebna liječnika! I bojala su se. Ali ste vi, milovanjem i riječima punim ljubavi, uklonili taj strah i, svojom ručicom u vašoj ruci, dali su se liječiti bez straha koji su imali prije. Grešnici su vaša braća i bolesna djeca i boje se lijčnikove ruke, negove presude... Ne. Ne tako. Vi koji znate kako je Bog Dobar, recite da je Bog Dobar i ne traba da Ga se boje. Ako i budete sigurne, odlučne, govoreći : ' To nećeš nikada više učiniti', nećete protjerati onoga koji je već učinio i zato se razbolio. Nego ćete ga liječiti, da ga ozdravite. Budite majke i sestre svetima. I njima treba ljubavi. Zamarat će se i istrošiti će se u evangeliziranju. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite, razborito i marljivo. Žena zna raditi. U kući, kod stolova i ležaja, kod razboja i svega što je potrebno za svagdašnje življenje. Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodoćansika na Božja mjesta. Vi budite milostive ugostiteljke i preuzmite sve skromnije posloave, kako biste službenike Gospodinove ostavile sloboidnima da nastavljaju djelo Učitelja. A onda doći će vremana teška, krvava, okrutna. Kršćani, i sveti, imat će časove straha, slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena naprotiv nadvisuje muškarca tom pravom kraljvskom vrlinom, da zna trpjeti. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, suza, umora, krvi. U našoj povijesti imamo primjera divnih žena koje su znale izvesti djela oslobodilačke smionosti. Imamo Juditu, Jaelu. Ali vjerujte da ni jddna, za sada, nije veća od majke osam puta mučenice: sedam puta u sinovima a jedamput za sebe, u vrijeme Makabejaca. Zatim će biti jedn druga ... Ali posije Nje, bit će česta pojava žena junakinja boli i boli, žena koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice, žena anđela progonjenih, žena: nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života, te će bez druge posvete osim one koju će primiti od Boga-Ljuabvi, biti, oh, biti posvećene i dostojene da to budu. - To su, u vrlo općim crtama, vaše glavne dužnosti. Ja neću imati mnogo vremena da ga posvetim posebno vama. Ali ćete se izgraditi slušajući Me. Izgradit ćete se i pod savršenim vodstvom Moje Majke. Ova majčinska ruka ( i Isus uzima Marijunu ruku u svoju) dovela mi je učer djevojku koja je posvjedočila da su joj slušanje i boravak od nekoliko sati uz Majku pomogli da plod dobivene milosti sazre do savršenstva. Nije prvi put da Maja Majka radi za Krista svoga Sina.

Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka

Ana-Lea se posvećuje kao djevica

Isus, zajedno s Petrom, Andrijom i Ivanom, kuca na vrata svoje kuće u Nazaretu. Odmah otvara Mama, čije lice se osvijetli sjajnim smiješkom kad ugleda svoga Sina. "Sretno se vratio, Sinko moj! Od jučer je sa mnom jedna čista golubica kojaTe čeka. Dolazi izdaleka. A onaj koji je prati nije mogao dulje ostati. Budući da je ona željela savjet, ja sa kazala što sam mogla. Ali samo Ti si, Sinko moj, Mudrost. I vi se sretno vratili. Dođite odmah i okrijepite se." "Da. Ostanite ovdje. Ja idem odmah k tome stvorenju koje Me čeka." Trojica učenika odlaze u kuhinju, gdje ima Marija nudi hranu i toplinu vatre, Isus diže zastor koji skriva otvor što vodi u vrt - perivoj te izlazi u nj. Isus, prekriženih ruku na prsima, uspravan na suncu smiješi se čistoj, mirnoj milini majčinog vrta, negovim gredicama ljiljana koji se pokazuju s prvim busjem lišća, srebrnoj maslini, te drugim vrstama cvijeća razasutima između skromnih gredica mahunarki i salate, koje istom ozelenjuju. Čist, uredan, otmjen, čini se da i vrt odiše bjelinom savršenog djevičanstva. "Sinko, dođi u moju sobu. Dovest ću Ti je, jer se pobjegla tamo u kraj čuvši toliko glasova." Isus ulazi u majčinu sobicu, uvijek čistu, prečistu sobicu, koja je čula riječi Anđela. Marijina ruka polako diže zastor; Isus koji je, leđima okrenut prema vratima, promatra to čisto gnijezdo, okrene se. Evo, Sinko moj. Dovodim Ti jedno janje. A Ti si njegov pastir." I Marija koja je ušla držeći za ruku jednu djevojku crnomanjastu, vitku, koja živo rumeni pojavivši se pred Isusom, polako se povlači spuštajući zastor. "Mir tebi, djevojko." "Mir... Gospodine..." Djevojka, vrlo uzbuđena ostaje bez riječi, ali se spušta na koljena glavom prem zemlji. "Ustani. Što tražiš od Mene? Ne boj se..." "Ne bojim se... ali... sada kad sam pred Tobom... nakon što sam to tako željela... sve što mi se činilo lako, potrebno da Ti kažem... ne nalazim više... ne čini mi se više da je ono... kao da sam luda... oprosti , moj Gospodine..." Isus je znao tko je ona i zašto je došla. Ali je htio da se duša otvori slobodno i s povjerenjem zato kaza: "Ti tražiš milost za tjelesno zdravlje? Je li ti potrebno čudo? Imaš li duše koje trebaš obratiti? Ne? Onda? Hajde, govori! Imala si toliko hrabrosti a sad ti manjka? Zar ne znaš da sam Ja Onaj koji daje jakost? Da? To znaš? Pa onda govori, kao da sam ti otac. Koliko ti je godina?" "Šesnaest, Gospodine moj." "Odakle dolaziš?" "Iz Jeruzalema." "Kako ti je ime?" "Ana- Lea..." "Drago ime moje bake i toliko drugih svetih žena Izraelovih, a uz nj jedno jedino ime dobre, vjerne, ljubazne i blage Jakovljenve žene. Bit će ti kao predzank. Bit ćeš uzorna supruga i majka. Ne? Treseš glavom? Plačeš? Jesi li možda bila odbijena? Ni to? Je li umro tvoj vjerenik? Još nisi izabrana?" Djevojka neprestano trese glavom. Isus napravi jedan korak, pogladi je i prisiljava da digne glavu i da Ga pogleda... Isusv smiješak pobjeđuje djevojčinu jaku uzbuđenost. Ograbri se: "Moj Gospodine, bila bih supruga i sretna, a Tvojom zaslugom. Zar me ne prepoznaješ, Gospodine? Ja sam ona bolesnica od sušice, umiruća vjerenica koju si Ti ozdravio na molbu tvog Ivana... Poslije tvoje milosti dobila sam drukčije tijelo: ovo zdravo namjesto onog koje sam imala prije, umirućeg; dobila sam i drugu dušu...Ne znam. Više nisam osjećala da sam to ja... Umirući žalila sam samo to što ne mogu biti supruga. Radost jer sam ozdravilam zato sigurnost da ću se moći vjenčati nije trajala dulje od prvih sati. A onda..." Djevojka postaje sve slobodnija, opet nalazi riječi i ideje koje je bila izgubila u smetenosti našavši se sama s Učiteljem... " A onda sam osjetila da ne smijem biti sebična, samo misliti: 'Kad ću biti sretna', nego da moram misliti na nešto više a što bi došlo k Tebi i k Bogu, tvome i mome Ocu. Neka mala stvar, ali što bikazalo da sam zahvalna. Mnogo sam mislila, i kad sam slijedeće subote vidjela vjerenika, kazala sam mu: 'Slušaj, Samuele. Bez čuda ja bih bila umrla za koji mjesec i ti bi me izgubio zauvijek. Htjela bih dakle prikazati Bogu jednu žrtvu, ja s tobom, kakobih Bogu kazala da ga hvalim i da mu zahvaljujme.'A Samuel, jer me ljubi, odmah je rekao: 'Hajdemo zajedno u Hram da prinesemo žrtvu.' Ali ja nisam to htjela. Siromašna sam i pučanka, moj Gospodine. Malo znam, a još manje mogu. Ali preko tovje ruke položene na moja bolesna prsa nešto je došlo ne samo u moja istrošena pluća, nego i u srce. U pluća zdravlje, u srce mudrost. I razmijela sam da žrtvovanje jednog janjeta nije žrtva koju želi moj duh, koji Te..koj Te ljubi." Djevojka šuti crveneći se poslije te izjave o svojoj ljubavi. "Nastavi bez straha. Što je htio tvoj duh?" "Žrtvovati nešto dostojno Tebe, Sina Božjega! O onda... i onda sam mislila da to mora biti stvar duhovna kao ono što je od Boga, to jest žrtva mojega očekivanog vjenčanja iz ljubavi prema Tebi, moj Spasitelju. Vjenčanje je velika radost, znaš? Velika je stvar kad to volimo! Želja, neodoljiva čežnja da ga izvršimo!... Ali više nisam bila ona otprije nekoliko dana. Nisam više to željela kao najljepšu stvar... To sam rekla Samuelu.. i on me je shvatio. I on je htio postati nazirej godinu dana počevši od dana koji je trebao biti vjenčani dan, to jest dan iza prvog u mjesecu adaru. U međuvremenu došao Te tražiti da uzljubi Onoga koji mu je vratio vjerenicu, da Ga uzljubi i upozna: Tebe. I nakon više mjeseci našao Te u kući Aqua Speciosa. I ja sam došla... i tvoja Riječ je do kraja izmijenila moje sece. Sad mi više nije dovoljan onaj prvi zavjet... kao taj badem tu vani koji se na sve toplijem suncu preporodio poslije nekoliko mjeseci mirovanja i procvjetao a zatim će prolistati i donijeti plod, tako sam i ja sve više rasla u mudrosti prema onom što je bolje. U sve ovo vrijeme mislila sam na to. Posljednji put, već sigurna za sebe i za ono što sam htjela, kad sam došla u kuću Aqua Speciosa, Ti više nisi bio ondje... tjerali su Te. Toliko sam plakala i toliko sam molila te me je Sveviđnji uslišao potaknuvši moju majku da me pošalje ovamo s jednim rođakom koji je prolazio u Tiberijadu radi razgovora s Tetrahovim dvoranima. Upravitelj imanja kazao mi je da ću Te ovdje naći. Našla sam Tvoju Majku... i njezine riječi: samo slušanje i boravak uz Tvoju Majku ova dva dana dovršila su dozrijevanje ploda Tvoje milsti." Djevojka je kleknula kao ispred nekog oltara, skrštenih ruku na prsima. "Dobro. Ali što zapravo želiš? Što ti mogu učiniti? " "Gospodine, htjela bih... htjela bih nešto veliko. I samo Ti, Davalac života i zdravlja, možeš mi to dati, jer mislim da Ti možeš i uzeti ono što si dao... Htjela bih da mi život koji si mi dao oduzmeš u godini mog zavjeta, prije negoli ona završi..." "Ali zašto? Zar nisi zahvalna Bogu za dobiveno zdravlje?" "Silno!Neizmjerno! Ali samo zbog jedne stvari: jer sam živući po Njegovoj milosti i po tvome čudu shvatila ono bolje." "Što je to?" "To je živjeti poput Anđela. Kao tvoja Majka... moj Gospodine.. kako živiš Ti... kako živi tvoj Ivan... tri Ljuljana, tri bijela Plamena, tri Blaženstva zemlje, Gospodine. Da. Jer mislim da je blaženstvo imati Boga, a da Boga imaju čisti. Mislim da je čist čovjek Nebo sa svojim Bogom u središtu i s Anđelima naokolo... Oh, moj Gospodine!To bih htjela!... Malo sam Te slušala, malo i tvoju Majku, i učenikai Izaka. K drugima se nisam približila da mi kažu tvoje Riječi. Ali mi se čini da Te moj duh uvijek čuje i da si mi Ti Učitelj... Kazala sa, moj Gospodine..." "Ana-Lea, mnogo je to što rražiš i mnogoje što daješ... Kćeri: shvatila si Boga i savršenstvo do koje se stvorenje može popeti da bi bilo slično Prečistome i da bi se svidjelo Prečistome." Djevojka kleči. Isus je uzeo među svoje ruke crnomanjastu glavu, i govori stojeći nagnut nad njom: "Onome koji je rođen od Djevice - jer je jedino mogao saviti si gnijezdo usred ljiljana - gadi se, kćeri, trostruka požuda sviejta, i uzmaknuo bi zgnječen od tolikog gađenja kad Otac, koji zna od čega živi Njegov Sin, ne bi sudjelovao s ljubaznom pomoći da podrži moju tejskobnu Dušu. Č i s t i s u M o j a r a d o s t. Ti mi vraćaš ono št mi svijet sa svojim neiscrpnim niskostima oduzima. Neka zato bude blagoslovljen Otac i ti, djevojko. Idi mirna. Nešto će nastupiti da tvoje zavjet učini vječnim. Budi jedan od ljiljana rasutih po krvavim Krstovim putovima." "Ah, moj Gospodine... htjela bih još jednu stvar..." "Koju?" "Da ne budem nazočna kod tvoje smrti. Ne bih mogla gledati gdje umire Onaj koji je moj Život." Isus se blago smiješi i rukom briše dvije brazde suza koje se spuštaju po malom crnomanjastom licu. "Ne plači. Ljiljani nisu nikada žalosni... Ti ćeš se smijati svim biserima svoje anđeoske krune kad budeš gledala Kralja kako okrunjen ulazi u Svoje Kraljevstvo. Idi. Duh Gospodinov poučavao te između jednog i drugog Mojweg Dolaska. Blagoslivljam te s plamenovima vječne Ljubavi." Isus okreće lice prema vrtu i zove: "Majko! Evo jedne malene kćerke, čitave za tebe. Sad je sretna. Ali Ti je uroni u svoju bjelinu, sada i svaki put kad pođemo u Sveti grad, da bude snijeg nebeskih latica posut po Janjetovom prijestolju." Isus se vraća k svojima dok Marija miluje djevojku ostajući s njom.