Isusov oproštaj s Majkom prije Zadnje Večere

Večer je. Vlasnik kuće dolazi u hodnik i cenakul da ih potpuno rasvijetli paleći preostale žižke na svijećnjaku. Zatim ide na vrata prema ulici i otvara ih, i ulazi Isus s Apostolima. Isus pozdravlja vlasnika svojim uobičejenim pozdravom: "Mir ovoj kući", a zatim, dok Apostoli silaze u cenakul, On ulazi u sobu gdje je Marija. Pobožne žene pozdravljaju Isusa s dubokim poštovanjem i odlaze zatvarajući vrata i ostavljaju slobodnima Majku i Sina.   - Isus zagrli Majku i poljubi je u čelo. Marija poljubi najprije ruku Sinu, a zatim desni obraz. Isus zamoli Majku da sjedne i sam sjedne do nje na drugu klupicu. Držeći je za ruku učini da sjedne i nastavlja je držati i kada ona već sjedi. - Isus je sabran, zamišljen, tužan, iako se napreže da se smiješi. Marija mu zabrinuto ispituje izraz lica. Jadna Mama koja po Milosti i Ljubavi shvaća koji je to čas! Grčevi bola prolaze licem Marijinim i njene se oči šire na jedno unutarnje promatranje ljute boli. Ali ne pravi scene. Dostojanstvena je kao i Sin. On joj govori. Pozdravlja je i preporučuje se u njezine molitve. "Mama, došao sam da uzmem snage i utjehe od Tebe. Ja sam kao malo dijete, Mama, kojemu je potrebno majčino srce za njegovu bol i majčino krilo za njegovu snagu. U ovom času Ja sam ponovno tvoj nekadašnji mali Isus. Nisam Učitelj, Mama. Ja sam jedino tvoj Sin kao u Nazaretu kad sam bio majušan, kao u Nazaretu prije nego što sam napustio privatni život. Imam samo Tebe. Ljudi u ovom trenutku nisu prijatelji, niti odani tvom Isusu. Nisu čak ni odvažni u dobru. Samo zli znaju biti ustrajni i jaki, kad čine zlo. Ali Ti si Mi vjerna i Ti si Moja jakost. Mama, u ovom času. Podrži Me svojom ljubavlju i svojom molitvom. Samo Ti znaš u ovom trenutku moliti među onima koji Me više ili nanje ljube. Moliti i shvaćati. Ostali svetkuju, obuzeti blagdanskim ili zločijnačkim mislima, dok Ja patim od tolikih stvari. Mnoge će stvari umrijeti nakon ovog časa. A među njima njihovo čovještvo, i znat će biti dostojni Mene, svi osim onoga koji se izgubio i kojega nikakva sila ne može povratiti, pa ni na pokajanje. Ali za sada su još ljudi, spori za shvaćanje, i ne osjećaju da Ja umirem, već likuju vjerujući više nego ikada da je blizu trijumf. Opili su  ih oni 'hosana' od prije nekoliko dana.  Mama, došao sam zbog ovog časa i nadnaravno gledam ga s radošću kako dolazi. Ali moje Ja ga se boji, jer ova čaša ima ime: izdaja, odreknuće, okrutnost, bogohulstvo, napuštanje. Podrži Me, Mama. Kao što si svojom molitvom privukla na sebe Duha Božjega, dajući po Njemu svijetu Očekivanog od naroda, privuci sada na Sina svoga snagu koja će Mi pomoći da izvršim djelo zbog kojega sam došao. Mama, zbogom. Blagoslovi Me, Mama; i umjesto Oca. I oprosti svima. Oprostimo zajedno, već od sada oprostimo onima koji nas muče." -  Isus se, dok je govorio, skliznuo k nogama Majčinim, te je klečeći gleda, obujmivši je rukama oko struka. - Marija plače bez jecaja, s licem malo uzdignutim zbog unutarnje molitve Bogu. Suze se kotrljaju niz blijede obraze i padaju u njeno krilo i na Isusovu glavu koju Isus pri kraju naslanja na njeno srce. Zatim Marija stavlja svoju ruku na glavu Isusovu kao za blagoslov, a zatim se  saginje, cjeliva Ga među kosom, miluje je, miluje mu ramena, ruke, uzima mu glavu među ruke i okreće je prema Sebi, pritisne je sebi na srce. Još Ga cjeliva sa suzama, u čelo, u obraze, u bolne oči, i njiše, njiše onu umornu glavu, kao da bi bio dijete, kao nekad u Spilji božansko Novorođenče. Ali sada ne pejeva. Samo kaže: "Sine!Sine! Isuse!" Ali s takvim glasom što srce para.  - A onda Isus ustaje. Sređuje si plašt, ostaje na nogama pred Majkom koja još plače i sa svoje strane je blagoslivlje. Zatim se uputi prema vratima. Prije nego izađe reče joj: "Mama, doći ću  još prije nego što ću dovršiti svoju Pashu. Moli očekujući Me." - I izlazi.

ISUS: "Uvijek je Mama. Ona što tješi!"

Učenici promatraju kupolu Hrama što se blista na suncu gotovo podnevnom, a Ivan Efeški skreće pažnju Učitelju na  moć građevine: "Gledaj kakvog li kamenja i kakvog zdanja!" "Pa ipak od njih neće ostati ni kamen na kamenu" odgovori Isus.  "Ne? Kada? Kako?" pitaju mnogi. Ali Isus ne odgovara.  Siđe s Morije i iziđe brzo iz grada kroz Ofel i kroz Efraimova vrata i sklanjajući se najprije u gustiš kraljevskih vrtova, to jest sve dok nisu otišli oni, što nisu ni Apostoli niti Učenici, a uporno su ga slijedili, a počeli su polako odlaziti kada se pojavio Manahen koji je dao otvoriti teška željezna vrata, i istupivši naprijed, impozantan, rekao svima "Odlazite. Ovamo ulaze samo oni koje ja hoću."  - Čuvar vrtova mora da vrlo dobro poznaje Isusa, jer mu iskazuje duboko poštovanje a ujedno i povjerenje, a Isus ga pita o djeci i ženi.  Čovjek bi htio ugostiti Isusa u svojoj kući, ali Učitelj više voli svježi, odmarajući mir, prostranog kraljevskog vrta, pravog parka divota. I prije no što dvojica neumornih i najvjernijih Lazarovih slugu odu uzeti košaru s hranom, Isus im kaže: "Recite vašim gospodaricama da dođu. Bit ćemo ovdje nekoliko sati s mojom Majkom i vjernim Učenicima. I bit će tako ugodno..." - "Vrlo si umoran Učitelju! Tvoje lice to kaže" primjećuje Manahen.  - Vraćaju se sluge kojih je sada više, jer se Marta htjela pobrinuti za sve sluge Gospodinove, i kažu da će uskoro doći žene... Mio je i blag dolazak Majke k Sinu. Marija sigurna dolazi naprijed, jer Manahen, koji je bio kod gvozdenih vratiju, manje umoran od ostalih, pokazuje joj mjesto gdje je Isus. Ostale, a tamo su sve učenice Hebrejke, a od rimskih samo Valerija, zaustaviše se za koji čas, šuteći da ne bi probudile Učenike koji spavaju u hladu lisnatih stabala, nalik na ovce šćućurene  u travi o šestoj uri.- Marija ulazi pod jasminovu sjenicu tako oprezno da mali drveni mostić ne bi zaškripio, i da se ne bi osjetilo trvenje šljunka na tlu, a još se opreznije primakla Sinu koji je svladan umorom zaspao  s glavom na kamenom stolu, stavivši ispod lica pokrivenog kosom kao jastuk lijevu ruku. Marija strpljiva, sjedi pored svog umornog Djeteta i promatra ga...toliko... a na ustima joj bolan i ljubezan smiješak dok joj u krilo nečujno kaplju suze; ali ako su usta zatovrena i nijema, moli njeno Srce, sa svom snagom koji ima, i odaje snagu ove molitve i njenog daha držanje njenih ruku čvrsto sklopljenih u krilu, stisnuti, isprepeltenih da ne bi drhtale, a ipak potresenih lakim drhtanjem. Ruke koje se rastavljaju da potjeraju jednu upornu muhu što želi sletjeti na Zaspalog, a to bi ga moglo probuditi. - To Majka bdi nad Sinom. Posljednji san Sina nad kojim ona može bdjeti. I ako je lice Majčino, ove pashalne srijede, različito od lica Majke na dan Rođenja Gospodinova, jer ga bol čini blijedim i upalim, mila ljubezna čistoća pogleda, dršćuća briga jednaka onoj što ju je Ona imala kada je nagnuta nad  betlehemskim jaslicama svojom ljubavlju zaštićivala prvi neudobni san svoga Stovrenja. - Isus se pokrene, a Marija si brzo obriše oči da ne pokaže suze Sinu. Ali Isus se nije probudio. Samo je promijenio položaj lica, okrećući ga na drugu stranu, i Marija iznova postaje nepomična i bdi. - Ali nešto cijepa Marijino Srce. A to što ona čuje da Isus plače u snu i sa nejasnim šaputanjem, jer govori s ustima pritisnutim na ruku i haljinu, mrmlja ime Judino. - Marija ustaje, približi se, nagne nad Sina, prati ono nejasno šaputanje s rukama pritisnutim na srce jer, isprekidan, ali ne toliko da ga se ne bi moglo slijediti, govor Isusov daje do znanja da On sanja, pa iznova sanja sadašnjost, prošlost, a zatim budućnost dok se ne probudi s odskokom, kao da hoće da izbjegne nešto što je užasno. Ali nalazi grudi svoje Majke, ruke svoje Majke, smiješak svoje Majke, mio glas svoje Majke, njezin cjelov, njeno milovanje, lak doticaj njenog vela što prolazi po licu, da bi otrô suze i znoj dok mu govori: "Bilo Ti je neudobno, i sanjao si... Znojan si i umoran, Sine moj." i popravlja mu razbsarušenu kosu, briše mu lice i cjeliva ga držeći  ga zagrljena na  svom Srcu, budući da ga ne može više primiti u krilo kao kad je bio malen.- Isus joj se smiješi govoreći: "Uvijek si Mama. Ona što tješi. Ona što nadoknađuje za sve. Moja Mama!" Posadi je pored sebe prepuštajući joj ruku u krilu i Marija uzima onu dugačku ruku, tako otmjenu, a ipak tako snažnu, zanatlijsku, među svoje majušne, i miluje po prstima i nadlaktici, gledajući vene što su nabrekle dok je visjela u snu. I nastoji da ga rastrese... - "Došle smo. Tu smo sve. Pa i Valerija. Ostale su u Antoniji. Htjela ih je Klaudija, koja je  vrlo rastužena, rekla je oslobođena ropkinja. Kaže da - ne znam zbog čega - ali sluti da će biti mnogo plača. Praznovjerja! ... Samo Bog zna stvari..."  "Gdje su učenice?"  -  "Tamo na ulazu u vrtove. Marta ti je htjela pripremiti haljinu i piće za osvježenje i okrepu vidjevši koliko se iscrpljuješ. Ali ja, gledaj: ovo ti se uvijek sviđa i ja sam ti ga donijela. Moj dio. Ljepši je, jer je to tvoje Mame." - Pokazuje mu med i pogačicu kruha  na koju razmaže med dajući ga Sinu i reče: "Kao u Nazaretu, kad si se odmarao u najsparnijim satima, a zatim kad si se ugrijan probudio, ja sam dolazila iz svježe pećine s ovom okrepom..." - I stade jer joj glas drhti. - Njen Sin je gleda, a onda kaže: "A kada je tu bio i Josip, za dvoje si nosila okrepu i svježu vodu u orošenom ćupu, što si ga držala u potoku da bi bila što svježija, a još više su je takvom činili stručci dvije metvice koje si ubacivala unutra. Koliko je metvice bilo, tamo, ispod maslina. I koliko pčela na njezinim cvjetovima! Naš je med imao uvijek nešto malo tog mirisa." - Misli...sjeća se..."Mama, kad budeš sama, s kime ćeš stanovati?" - "S kim Ti budeš rekao, Sine moj. Bila sam Ti poslušna prije nego sam Te imala, Sine. Nastavit ću to činiti i nakon što me ostaviš." - Drhti joj glas, ali na ustima joj herojski smiješak.- "Ti umiješ slušati. Koliko je odmor biti s tobom! Jer, gledaj, Mama. Svijet ne može shvatiti, ali Ja svaki odmor nalazim kod poslušnih... Da. Bog se odmara pored poslušnih! Bog ne bi trebao trpjeti, umarati se, da neposlušnost nije bila došla  na svijet. Sve se događa jer se nije slušalo. Zbog toga bol svijeta. Zbog toga naša bol." - "Ali i naš mir, Isuse. Jer mi znamo da naša poslušnost tješi Vječnoga. Oh, za mene  naročito, koliko znači ova pomisao! Dopušteno mi je, meni, stvorenju, da tješim svoga Stvoritelja!" - "Oh, Radosti Božja! Ti ne znaš, o radosti naša, što je za Nas ova tvoja riječ! Nadmašuje harmonije Nebeskih Zborova... Blažena! Blažena ti koja me učiš posljednjoj poslušnosti, i činiš mi  je tako ugodnom da je izvršim s tom mišlju!" - Tebi nije potrebno da Te ja poučavam, Isuse moj. Sve sam naučila od Tebe." - Sve je naučio od tebe Isus Marije iz Nazareta, Čovjek."  Bijaše to tvoja svjetlost koja je izlazila iz mene. Svjetlost koja si Ti, i koja je dolazila  Vječnoj Svjetlosti poništenoj u odjeći čovjeka... Rekoše mi braća Ivane o govoru koji si danas izrekao. Bijahu zaneseni od divljenja. Bio si čvrst sa farizejima..."  - Sada je čas najvećih Istina, Mama. Za njih Istine ostaju mrtve. Ali za ostale bit će to žive Istine. I s ljubavlju i sa strogošću Ja moram pokušati posljednju bitku da ih otrgnem od Zla."

ISUS: "Naša su Srca bila sjedinjena..."

Govori Isus: "Ja bijah, jesam, Sin Svevišnjega Boga. Ali bijah također i Sin Čovječji. Moja dvostruka narav je jednako potpuna i savršena. O mome Božanstvu svjedoči vam moja Riječ, koja ima naglaske što ih samo jedan Bog može imati. O mom Čovještvu svjedoče potrebe, nagnuća, patnje koje vam predstvaljam i koje sam popratio u svom tijelu, u tijelu pravog Čovjeka, koje sam ponudio kao uzorak vašem čovještvu, kao što vam duh poučavam svojom Naukom, Naukom pravoga Boga.  Po rastvarajućem djelovanju "vašeg" nesavršenog čovještva, tijekom vjekova moje je presveto Božanstvo kao i moje najsavršenije Čovještvo u vašim tumačenjima jedno i drugo, izišlo umanjeno, nagrđeno. Moje ste Čovještvo učinili nestvarnim, učinili ste ga nečovječnim kao što ste  umanjili moj Božanski lik, niječeći ga dobrim dijelom u onome što vam nije bilo po volji priznati ili što niste više mogli prepoznati u vašim duhovima oslabljenima, i usahlima od poroka i bezboštva, od humanizma do racionalizma.

Ja dolazim, u ovom tragičnom trenutku, predzanku sveopćih nesreća, dolazim da osvježim u vašoj pameti moj dvostruki lik Boga i Čovjeka, da biste ga upoznali onakvog kaka on jest, da biste Ga prepoznali nakon tolikog mračnjaštva s kojim ste ga skrili vašim duhovima, da biste ga ljubili i k Njemu se vratili  i da se Njemu spasite.  To je lik vašeg Spasitelja, i tko Ga bude upoznao i uzljubio spasit će se.

Preko Evanđelja  dao sam vam spoznati moje fizičke muke. One su mučile moje Čovještvo. Dao sam vam spoznati i moje moralne patnje koje su povezane, isprepletene, združene s patnjama Moje Majke, onako kao što su nerazmrsive lijane ekvatorijelnih prašuma, koje se ne mogu odovjiti da bi se odsjekla jedna jedina nego ih se mora presjeći jednim udarcem sjekire da bi se otvorio prolaz, uništavajući ih zajedno; onako kao što su vene u jednom tijelu, od kojih se ne može jedna lišiti krvi, jer ih ispunja ista tekućina, onako, još bolje, onako kao što se ne može spriječiti  da u stvorenje, što se oblikuje u majčinom krilu, ne uđe smsrt ako majka umre, jer je život, toplina, hrana, krv majke ono što osjetnim ritmom po kucanju majčina srca prodire koroz nutarnje membrane, do onoga što će se roditi i puni ga da živi.

Ona, oh! Ona, čista moja Majka, nosila Me je ne samo kroz devet mjeseci, kao što svaka žena nosi plod čovjeka, nego za vrijeme čitavog života. Naša su Srca bila sjedinjena duhovnim nitima i kucala su uvijek zajedno i nije bilo Majčine suze koja ne bi oblila i moje Srce svojom slanoćom, a nije tu bilo ni mojeg unutarnjeg jecaja koji ne bi odjeknuo u Njoj i probudio njezinu bol.

Vi žalite majku sina koji je predodređen da umre poradi neizlječive bolesti, majku osuđenika na muke od strogog ljudskog suda.  Ali, pomislite na ovu moju Majku, koja je od časa kada Me je začela, drhtala pri pomisli da sam bio Osuđenik, na ovu Majku koja je dajući Mi prvi cjelov na nježno i ružičasto tijelo novorođenčeta, osjetila buduće rane svoga Stvorenja; na ovu Majku koja bi deset, sto, tisuću puta dala svoj život da me spriječi da postanem Čovjek i da stignem do trenutka Žrtvovanja; na ovu Majku koje je znala i koja je  morala  željeti taj strašan čas da bi prihvatila Volju Gospodinovu, radi slave Gospodnje, iz čljubavi prema Čovječanstvu. Ne, nije bilo duže agonije, i koja bi završila u još  većoj boli, od Agonije moje Majke"

Marija je živi Kovčeg Božji

 

 

U Jeruzalemu, na oproštajnom susretu sa ženama Učenicama Isus je rekao: Budite uvijek podložne Pastirima ondje gdje se traži poslušnost njihovim savjetima i naredbama. Budite uvijek sestre pomažući ih u njihovoj misiji i podupirujući njihove napore. Recite ovo i onima koje nisu danas ovdje prisutne. Recite to i onima koje će doći ubuduće.  I sada i uvijek budite kćeri Moje Majke. Ona će vas voditi u svemu.  Ona može voditi djevojke kao i udovice, supruge kao i majke, jer je Ona upoznala prilike svih staleža vlastitim iskustvom, a i nadnaravnom mudrošću. Ljubite se, ljubite se u Mariji. Onda nećete nikada pogriješiti, jer je Ona Stablo Života, živi Kovčeg Božji, oblik Božji, u kojemu je Mudrost sebi napravila Sjedište i Milost postala Tijelom"

Napomena: Marija je Oblik Božji jer  Stvoritelj koji ju je predodredio za tu službu: da bude Majka Božja, onako kako joj je i dao dušu posebnim privilegijem dasčuvanu od istočnog grijeha, tako joj je dao tijelo savršeno u svakom pogledu, jer je Marija stvorena na sliku i  priliku Božju duhovnu, i tjelesnu Božjeg Sina, postalog Čovjeka, najljepšeg od sinova ljudskih. Oblik Bogu, jer je Riječ oblikovana u njezinom krilu uzevši od Marije, od jedine koja je poslužila da Mu dade tijelo i dosljedno jedine da Mu prenese sličnost s roditeljem, ovdje: sa roditeljkom - oblik ljudski. Dosljedno, Ona je bila "oblik" Druge Božanske Osobe koja se utjelovila da se učini Čovjekom.

Isus s Majkom u Matatijinoj šumi

Isus je sam. Sam u  jednoj kotlini  koja se uzdiže po obroncima brežuljaka, koji opkoljuju Galilejsko jezero.  Isus traži mjesro da sjedne . Odabire ga na podnožju ogromne česvine koja je svojom krošnjom zaštitila tlo od jakog sunca. Isus se veoma umoran, naslanja na snažno deblo i stoji neko vrijeme zatvorenih očiju, kao za odmor. Evo šum koraka i dva lika se pojavljuju: Marija obučena u tamnoplavo i Ivan naprćen vrećama. Ivan dvaput zazove: "Učitelju!, pa tek što se Isus okrenuo, reče: "Evo Tvoje Majke", i pomogne joj prijeći preko malenog potočića i preko većih oblih kamenova što učvršćuu put. - Isus odmah ustaje i pođe u susret Majci  i pita: "Jesi li umorna?" - "Ne, Isuse" te mu se smiješi. "Čini mi se, naprotiv, da jesi.  Žao mi je  što sam učinio da ti dođeš. Ali Ja nisam mogao doći k tebi..." - "Oh! Nije to ništa. Sine moj. Malo sam se ugrijala. Ali ovdje je dobro... Nego Ti si umoran, i siromašni Ivan također..." - Ali Ivan mahne glavom smijući se, i odlažući Isusovu vreću, novu i prilično nabreklu, a onda svoju na travu kod podnožja česvine, povuče se govoreći: "Idem dolje. Vidio sam malen izvor. Malo ću se osvježiti u toj vodi. Ali ću čuti ako me zovete" te se povuče ostavljajući same njih Dvoje.     - Marija raskopčava plašt i skida veo i briše znoj koji joj poput bisera krasi čelo. Gleda Isusa, smiješi Mu se i upija Mu osmijeh, jer se i On njoj smiješi dok joj miluje ruku te je sebi  postavlja na obraz da osjeti milovanje. Tim gestom pokazuje da je "sin". Marija oslobađa ruku i popravlja Mu kosu vadeći iz nje komadić kore od stabla koja Mu je ostala u kosi, a svaki joj je kret prstiju milovanje: tolika je ljubav koja ih pokreće. I govori: "Sav si znojan, Isuse. Plašt ti  je na ramenima vlažan kao da je kišilo po njemu. Ali sada možeš uzeti drugi. Ovaj ja povlačim. Izblijedio je od sunca i prašine. Imala sam sve pripravno, i ... Pričekaj! Znam da si tek sada blagovao, i to koru suhoga kruha sa šakom maslina, toliko zasoljenih da te mora peći u grlu. To mi reče Ivan, koji je samo pio i  pio tek što je stigao. Ali ja sam ti donijela svježega kruha. Tek sam ga izvadila iz peći. I saće meda. Uzmi ga, Sine moj. Iz naše je kuće..."  te se prigiblje da otvori vreću u kojoj je, iznad svih stvari  što ih sadrži, i plitka košarica od vrbavog pruća s voćem, a iznad voća je saće omotano u dugačko lozovo lišće, i sve pruža Sinu sa sviježim i hrskavim kruhom. I dok Isus jede ona vadi iz vreće odjeću što ju je pripremila za zimske mjesece, čvrstu, toplu, prikladnu za zaštitu od studeni i od vode, i pokazuje je Isusu koji kaže: "Koliko posla. Mama! Imao sam je još od prošle zime..."  - "Kad su muškarci daleko od svojih žena, trebaju imati sve novo, da im ne treba ništa popravljati da budu uredni. Ali ja nisam ništa rasipala. Ovaj moj plašt je onaj tvoj, skraćemni i ponovno obojen. Za mene je još dobar. Ali za tebe već nije bio. Ti si Isus..." - Nemoguće je izraziti što se krije u ovim riječima: "Ti si Isus". Jednostavna rečenica. Ali u  ono malo riječi sva je ljubav Majke i Učenice stare Židovke prema Obećanom Mesiji, ljubav Židovke blagoslvoljenog vremena koje posjeduje Isusa.  Da bi se Majka prostrla nice klanjajući se sveome Sinu kao Bogu, to bi bilo samo jedan još ograničen način poštovanja i klanjanja. Ali u ovim riječima je još više od formalnog klanjanja koljenima koje se prigibaju, više od štovanja leđima koja se saginju, ili čela koje se dotiče tla: ovdje je čitavo Marijino biće, njezino tijelo i krv, njezin razum i srce, njezin duh i njezina ljubav što se u potpunsti i savršeno klanja Bogo-Čoevjeku. Marja ljubi više od stvorenja. Ona je upravo Božja kćerka slobodna od grijeha! Stoga može tako ljubiti --- Isus se, dovršivši obrok, spusti i sjedne na travu  uz noge Majke i položi glavu na njezina koljena kao kakav umorni dječak, a također i žalostan, koji se utječe  k jedinoj kojaga može utješiti. A Marija ga miluje po kosi, gladi glatko čelo svoga Isusa. Čini se kao da svojim milovanjem hoće otjerati sve umornosti i sve muke, koje su u tom njezinom Sinu. Isus zatvara oči, A Marija prestaje milovati ostajući rukom na kosi, i gleda preda se zamišljena, nepomična. Možda misli da će Isus zaspati. Tako je umoran. ...Isus se usteje na noge, zastaje i gleda svoju Majku koja ga pažljivo  netremice promatra. Otvara usta govoreći: "Da su ljudi bili bolji, bio bih se još svratio u Nazaret. Ali i Nazaret... Ne smeta ništa...Doći će k Meni. Za sada Ja idem drugima... i ne mogu  te voditi sa Sobom. Ovamo ću se vratiti onda kad oni budu znali tko sam. Sada idem u  Judeju...Uzići ću u Hram, a zatim ću se zadržati u onom kraju.... Proći ću još jednom kroz Samariju. Radit ću gdje bude više posla. Zbog toga ti, Majko,  preporučujme da se pripraviš doći k Meni početkom proljeća i da se nastaniš blizu Jeruzalema. Tako ćemo se lakše vidjeti. Jeruzalem je ovca koja je najpotrebnija njege, jer je zaista tvrdokorniji od kakvog starog ovna i svadljiviji od podivljalog jarca. Idem tamo lijevati Riječi kao rosu, koja se ne umara padati na njihovo suho i neplodno tolo.... Kad budeš došla u Judeju, donesi mi moju najljepšu haljinu. Onu koju si mi satkala za svečane blagdane. U Jeruzalemu moram biti "Učitelj" u najširem smislu, a i primjećen po ljudsku, jer oni zatvoreni i licemjerni duhovi gledaju više vanjštinu: haljinu, negoli nutrinu. U kraljevskoj haljini koju si ti satkala će biti moj trijumf." - Isus se smiješi mašući glavom da ublaži oštricu istine što je kriju te riječi.  - Ali Marija se ne vara. Ustaje na noge i naslanja se na Isusovu ruku povikavši: "Sine!" - Isus je prihvaća na srce, dok Ona na njegovm srcu plače...  Ivan dolazi, vidi i ostaje  začuđen nad znakom plača na Marijinom licu. Ali ne kaže ništa u vezi s tim. Pozdravlja Učitelja i kaže mu: "U zoru bit ću na putu izvan Nazareta.. Dođi, Majko, izvan šume još je svjetlo, a dolje cesta je sasvim osvijetljena od svjetiljki na kolima koja su u pokretu..." Marija još jednom poljubi Isusa plačući u svoj veo, a zatim pomognuta od Ivana koji je drži za lakat uzlazi na stazu, zatim se spušta prema dolini. Isus ostaje sam, da moli, da razmišlja, da plače. Jer Isus plače gledajući svoju Majku kako silazi. Zatim se vraća gdje je prije bio i ponovno zauzima položaj od prije, dok sjena i šutnja postaju oko Njega sve gušće.

 

Dvije Marije na putu u Tiberijadu

Tiberijada je već na vidiku, kada dvije hodočasnice hodaju umorne u sutonu koji pada. "Domalo će noć ... a mi smo još usred polja, dvije žene same... I blizu velikoga grada puna... uh! kakvog naroda. To je Belzebul! Većim dijelom Belzebul!..." Kaže Marija Alfejeva gledajući okolo prestrašeno. "Nemoj se bojati, Marijo. Belzebul nam neće naškoditi. On škodi samo onomu koji ga prima u srcu."  "Ali ovi ga pogani imaju!..."  "U Tiberijadi nisu samo pogani. A i među poganima ima pravednih." "Nipošto... nipošto! Oni nemaju našega Boga!" - Marija ne uzvraća, jer shvaća da nema koristi. Dobra jetrva je samo jedna od onih Izraelićanki koje smatraju da su one same posjedovateljice kreposti...jer su Izraelićanke.  - Tajac u kojem je jedini šum škripanje sandala kojima su obuvene umorne prašne noge.  "Bilo bi bolje da smo pošle običnim putem... Njega smo poznavale.. više je ugažen od ljudi... Ovaj... među vrtovima, osamljen je i nepoznat... Strah me hvata, evo!" - Ali ne, Marijo! Gledaj. Grad je tu, na dva koraka. I ovdje su mirni vrtovi što ih obrađuju Tiberijadčani, i eto obale do dva koraka. Hoćeš li da pođemo na obalu? Naći ćemo ribare... Još nam je proći ove vrtove." Ne, ne! Opet ćemo se udaljiti od grada. A onda... Brodari su skoro svi Grci, Krećani, Egipćani, Rimljani..."i čini se da spominje toliko drugih paklenih klasa. A Presveta Marija ne može a da se ne nasmiješi u sjeni svojega vela. - Idu naprijed. Staza se proširuje. Stoga ima još više sjene i još više straha u Marije Alfejeve koja zazivlje Jahvu pri svakom koraku koji je sve polaganiji. "Hajde, budi jaka! Brže, ako te je strah!" potiče je Marija  koja je na svaki njezin zaziv odgovorila: "Maran Ata!"  - Ali se Marija Alfejeva posve zaustavi i pita: "Ali zašto si htjela doći ovamo? Možda da govoriš s Iškarijotom?" - Ne, Marijo! Ili, u najmanju ruku , ne baš zbog toga. Došla sam da govorim s Rimljankom Valerijom." - "Milosrđe! Zar idemo u njezinu kuću? Ah, ne, Marijo! Nemoj toga činiti! Ja... ja te više tamo ne pratim. Ali što ideš tamo činiti? K onima... k onima... k onim... prokletima!..."  - Presveta Marija mijenja blagi smiješak u ozbiljan izražaj i pita: "Zar se ne sjećaš da treba Zlatu spasiti? Moj je Sin započeo njezino oslobođenje, a ja ću ga završiti. A zar ti tako prakticiraš ljubav  prema dušama?" -"Ali ona nije od Izraela!" - "Zaista ti nisi razumijela još ni jednu riječ Radosne Vijesti. Ti si veoma nesavršena učenica.... Ne radiš za svoga Učitelja i zadaješ mi toliko boli." - Marija Alfejeva prigne glavu... Ali njezino srce, puno izraelskih predrasuda ali po naravi dobro, prevlada i briznuvši u plač obujmi Mariju i kaže: "Oprosti mi! Oprosti! Nemoj mi reći da ti zadajem bol i da ne služim mojemu Isusu. Da, da! Veoma sam nesavršena, zaslužujem ukor. Ali neću više toga činiti... Dolazim, dolazim! I u pakao ako tamo ideš da ugrabiš jednu dušu da je dadeš Isusu. Poljubi me, Marijo, u znak da mi opraštsaš..." - Marija je poljubi i nastavljaju put, brže, nanovo oživljene ljubavlju.

Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja

 

Subota traje u pravom počinku. U Marijinom nazaretskom vrtu iza kuće lijepo je ujutro sjediti u bratskom i miroljubivom društvu pod sjenovitom lozom ili ondje gdje jabuka uza smokvu i bajam pravi sjenovite pjege produžujući sjenu lozove strehe na kojoj zrije grožđe. I lijepo je šetati naprijed i natrag po puteljcima između lijeha ulišta  do golubinjaka i od golubinjaka do malene pećine.Uz Mariju domaćicu su Marija Kleofina, njezine svekrve: Salome Šimunove i djevojčice Zlate.Tu su Isus i dva njegova učenika i druge žene. Isus, i ne htijući, poučava. I Marija, također ne htijući poučava. A Isusovi učenici, kao i Marijine učenice pažljivi su na riječi dvojih Učitelja. Djevojčica Zlata sjedi na svome stočiću do nogu Marijinih, sćućurena, ruku spojenih oko koljena, licem uzdignutim, raširenih očiju uprtih prema Marijinom licu. Sliči djevojčici koja sluša sjajnu priču. Ali to nije priča. To je lijepa istina. Marija pripovijeda staru povijest Izraela maloj pogančici od jučer, a i druge žene, koje već znaju domovinsku povijest pažljiuvo slušaju. Veoma je, naime milo čuti povijest od Raheli, povijest Jiftahove kćeri i povijest Elkanine Ane, kako teče iz Marijinih usta! - Juda Alfejev polako se približi i sluša smiješeći se. Nalazi se iza leđa Marijinih koja ga zbog toga ne vidi. Ali pogled Marije Kleofine, koja se smiješi svome Judi, upozorava Mariju da joj je netko za leđima, pa se okreće: "Oh! Juda? Zar si ostavio Isusa da sluša mene, ubogu ženu?"  "Da, najprije sam ostavio tebe da pođem k Isusu, jer si mi ti bila prva učiteljica. Ali mi prija koji put ostaviti Njega da dođem k tebi, da postanem dijete kao kad sam bio tvoj učenik. Nastavi, molim te..."   "Zlata hoće svake subote svoju nagradu. A nagrada se sastoji u tom da joj pripovijedam ono što ju je najviše dirnulo iz naše Povijesti koju joj pripovijedam pomalo svaki dan dok radimo."   I drugi se približuju... Tadej kaže: "A što ti se sviđa, djevojčice?" - "Veoma mi se sviđa, mogu reći, sve.. Ali najviše Rahela, Ana od Elkane, pa Ruta... i zatim... ah, lijepo, Tobija i mlađi Tobija s Anđelom, i zatim zaručnica koja moli da bude oslobođena." - "A Mojsije ne?"  - Njega se plašim... Odveć je velik... A od proroka mi se sviđa Daniel koji brani Suzanu." Gleda okolo i zatim promrmlja: "I ja sam bila obranjena od moga Daniela" pa gleda Isusa.   "Ali i knjige Mojsijeve su lijepe!" "Da. Gdje uči da se ne smije činiti ono što je ružno. I ondje gdje govori o onoj zvijezdi koja će izići iz Jakova. Sada znam i kako se zove. Prije nisam znala ništa. I sretnija sam od onog proroka jer vidim zvijezdu, i izbliza. Ona mi je rekla sve, pa tako znadem i ja", završava nekako pobjednički. " Pasha, ne sviđa li ti se?" - "Da.. Ali... i  tuđa djeca su majki. Zašto ih ubiti? Ja više volim Boga koji spašava, negoli koji ubija..." - "Imaš pravo... Marijo, nisi joj ništa priopovijedala o Njegovom Rođenju?" kaže Jakov pokazujući na Gospodina koji sluša. - "Ne još. Hoću da dobro upozna prošlost prije sadašnjosti. Zato da shvati ovu sadašnjost koja ima svoj korijen i razlog u prošlosti. Kada bude upoznala prošlost, vidjet će da je Bog Sinaja koji je plaši, Bog stroge ljubavi, ali uvijek Bog ljubavi."

"U Majčinu Srcu mač je već trideset i dvije godine!"

"Oh, Majko! Reci mi to sada! Bit će mi lakše shvatiti prošlost kad budem znala sadašnjost koja je, po onomu što o njoj znam, tako lijepa i čini da ljubim Boga bez straha. Meni je potrebno da nemam straha!"

"Djevojčica ima pravo. Sjećajte se svi ove istine uvijek kad budete navještali Evanđelje. Dušama je potrebno da budu bez straha zato da sa svim  pouzdanjem idu k Bogu.  To je ono što se Ja trudim činiti, i toliko više koliko su, ili po  neznanju ili po osobnoj krivnji, podložni tomu da se mnogo plaše Boga. Ali i Bog koji je udario Egipćane  i koga se plašiš, o Zlaza, uvijek je dobar. Gledaj: kad je poubijao djecu okrutnih Egipćana bio je milostiv sinovima koji, ne rastući, nisu postali grešnici kao njihov i očevi, a roditeljima je dao vremena da se pokaju za učinjena zla.  Dakle to je bila stroga dobrota. Treba razlikovati pravu dobrotu od mlitavosti odgoja. Također kad sam Ja bio malen bijahu pobijeni mnogi mališani na samim prsima majki. I svijet je kriknuo od užasa. Ali kad više ne bude Vremena za pojedince, ili za cijelo Čovječanstvo, jednom za svagda ćete shvatiti kako su sretni u Izraelu, u Izraelu Kristovih vremena, oni koji su, stoga što su bili pogubljeni u djetinjstvu, bili pošteđeni od najvećeg grijeha: od toga da budu sukrivci Spasiteljeve smrti."  - "Isuse! - krikne Marija Alfejeva ustajući na noge, užasnuta, gledajući okolo kao da se boji vidjeti gdje se pojavljuju golubice iza plotova u vrtu. "Isuse!" ponavlja gledaju ći Ga s mukom.  "A što? Zar ne poznaješ možda više Pisma, da se tako čudiš ovomu što kažem?" - pita Isus.   - "Ali...Ali... Nije moguće... Ne smiješ to dopustiti... Tvoja Majka..."  - "Ona je Spasiteljica kao i Ja. I ona  zna. Gledaj je. I nasljeduj je!"  - Marija je, zaista, ozbiljna, kraljevska u svome dubokom i nepokretnom bljedilu. Ruke su joj u krilu stisnute kao na molitvu, glava visoko s pogledom upravljenim u prazno.    Marija Alfejeva je promatra. Zatim se opet se opet obraća k Isusu: "Ali svejedno ne smiješ joj reći tako strašnu budućnost. Ti zabadaš mač u njezino Srce!"   "Tu je mač već trideset i dvije godine!"  - "Neee! Nije moguće! Marija ... uvijek tako vedra.... Marija,,," Pitaj to nju, ako ne vjeruješ što ti kažem."  - "Da, pitati ću je! Je li istina, Marijo? Ti znaš?..." - A Marija, ženskim ali čvrstim glasom, kaže: "Istina je. On je imao četrdeset dana i bilo mi je rečeno od jednog Sveca... Ali već i prije... Oh, kad mi Anđeo reče da ću, ostajući Djevicom, začeti Sina, koji će se po svom božanskom začeću nazvati Sinom Božim, i takav uistinu jest, kada mi je to bilo rečeno, i da je u neplodnom Elizabetinom krilu bilo začeto dijete po čudu Vječnoga, brzo sam se sjetila Izaijinih riječi: 'Djevica će roditi sina koji će se zvati Emanuel' ... To sve govori Izaija. I gdje govori o Preteči. i gdje govori o Čovjeku Boli, crvenom, crvenom od krvi,neprepoznatljivom... gubavom... radi naših grijeha...Od tadaa je već mač u  Srcu, a sve je služilo tome da ga još više zabode: pjev Anđela, Šimunove riječi, dolazak Kraljeva pd Istoka, i sve, sve..." "Ali što to sve drugo, Marijo moja? Isus trijumfira, Isus čini čudesa, Isusa slijedi uvijek sve veće mnoštvo...Zar možda ovo nije istina?" kaže Marija Alfejeva. A Marija, uvijek u onom stavu, kaže na ovako pitanje: "Da, da, da!"  bez tjeskobe, bez radosti, samo sa mirnim pristajanjem jer tako jest...  "Pa onda? Koje to sve drugo tebi tiska mač u Srce?" - "Ah... Sve..."  - "Pa si tako mirna? Tako vedra? Uvijek jednaka od kad si ovamo došla kao zaručnica prije trideset i tri godine, čini mi se jučer, tako se dobro sjećam. Ali kako možeš? ...Ja...ja bih bila luda ... činila bih... ne znam što bih činila. Ja...Ali, ne... Nije moguće da majka zna ovo i bude mirna!"  "Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja...Gdje nalazim svoj mir? U vršenju volje Božje. Odakle mi dolazi moja vedrina? Od vršenja ove Volje. Kad bih morala vršiti volju nekog čovjeka, mogla bih biti uznemirena, jer čovjek, pa i najmudriji, može uvijek nametnuti pogrešen odluke. Ali volja Božja! Ako je On htio da budem Majka Njegovog Krista, moram li možda misliti da je to okrutno, i u toj misli guibiti svoju vedrinu? Misao da će to biti Otkupljenje za Njega, i za mene, također za mene. treba li da  me smučuje mišlju kako ću prevladati ovaj  čas? Oh, bit će strašan..."   - I Marija osjeti nehotičan trzaj, kao iznenadan drhtaj te stisne ruke kao da im spriječi da dršću, kao da žarče moli, dok joj je lice postalo još bljeđe, a lagani se kapci obore uz treptaj muke na slatkim plavim očima. Ali ona, nakon dubokog bolnog uzdaha opet progovori čvrstim glasom i zaključi: "Ali On, Onaj koji mi je nametnuo svoju volju i komu ja služim pouzdanom ljubavlju, dat će mi pomoć u onom času.  Meni i Njemu...Jer Otac ne može nametnuti volju koja bi bila odveč jaka za ljudske sile... te pomaže... uvijek... I pomoći će nam, Sine moj... pomoći će nam... On će nam pomoći. I samo nam On, neizmjeran u sredstvima, može pomoći..." - "Da. Majko! Ljubav  će nam pomoći i međuisobno ćemo se pomagati u ljubavi. I u  ljubav i ćemo otkupiti..." - Isus se je postavio uz bok svoje Majke te joj  postavi ruku na rame, a ona podiže lice da Ga gleda, da gleda svojeg lijepog i zdravog Isusa određenog da bude iznakažen od mučenja, ubijen sa tisuću rana, i kaže: "U ljubavi i u boli... Da. I zajedno."

Isus u Nazaretu kod Mame

Dolazeći od Seforija Isus i apostoli ulaze u Nazaret sa sjeverozapadne strane, ili sa najviše i najkamenitije strane. Amfiteatralni krug na stepenice, na kojem se prostire Nazaret, sav se pokazuje kad se uspneš na vrh brežuljka koji je, dolazeći iz Seforija, zadnji i koji silazi ponešto strmo po jarugama prema gradiću. Ovo je mjesto gdje su Isusa sugrađani htjeli kamenovati, a On ih zaustavio svojom moći prolazeći mimo njih  (Lk 4,28-30). Isus se zaustavlja gledajući svoj grad, drag i neprijateljski, i lice Mu se ražari u osmjeh zadovoljstva. Kakva li neznana i za Nazarećanine nezaslušena blagoslova u ovom božanskom osmjehu koji se izlijeva i, sigurno, širi u milostima na zemlju koja ga je primila kao dječaka, vidjela Ga kako raste i gdje Mu se Majka rodila, gdje je postala Zaručnica Božja i Bogorodica. Brzo se spuštaju puteljkom koji je isprava vrlo strm, a zatim, bliže gradu, blaži. Prolaze preko maslenika, zatim kroz malene njive koje su već bez žita, pa pored prvih gradskih vrtova. Visoke ograde koje ih opkoljuju nakićene lišćem, iznad kojih se nadvijaju grane stabala otežane plodovima, ili pak niski zidići suho zidani, svi pokriveni granama što vise iz voćnjaka prema vani, čine da njihov prolaz ne zapažaju domaćice koje dolaze i odlaze po vrtovima, ili peru robu te je razastiru po malim livadama koje su uz kuće.  Ograda, što s jedne strane ograđuje Marijin vrt, koja je zimi sva jedan splet trnja, ljeti sva gusto lišće nakon što je u proljeću procvala bijelim glogovim cvijećem, a u jesen se zacrvenila sitnim plodovima, sada je ukrašena bujnim jasminom i njihanjem čaški cvijeta što iz nutrine vrta baca grane na ogradu da je učini još gušćom i još ljepšom. Grmuša pjeva u guštiku ograde a iz vrta dopire gukanje golubova. "Proći ćemo puteljkom i kucat ćemo na vrata" kaza Isus... Došli su do vratiju kuće. Vrata se otvore i pokaže se slatko lice Djevice, Isus kaže samo najslađu riječ, šireći ruke da je zagrli: "Mama!" - "Oh! Sine moj! Blagoslovljeni! Uđi i neka mir i ljubav budu s Tobom!"  "I s mojom Mamom, i s kućom i sa svima koji prebivaju u njoj!"  kaže Isus, a ostali Ga slijede. "Tamo  je vaša majka, a ostale dvije učenice peku kruh  i peru robu..." tumači Marija nakon izmjene pozdrava s apostolima i nećacima. A ovi se, razboriti, povlače da ostave samima Majku i Sina.  "Evo Me do tebe, Majko moja. Bit ćemo neko vrijeme zajedno. Kako li je sladak povratak kući i k Tebi, Majko, nakon toliko kretanja među ljudima..."  - "Koji Te sve više poznaju, pa se prema toj spoznaji dijele u dvije grane: na one koji Te ljube... i one koji Te mrze. A ova je posljednja grana deblja..." - "Zlo osjeća da će uskoro biti poraženo, pa bijesni... i čini ljude bijesnima."- Neka bude utješeno tvoje srce, o moj Isuse. Toliko si žalostan! ...Razumijem... i toliko bih htjela učiniti za Tebe!" - "I činiš toliko, Mama! Hvala ti za sve što činiš ..." - "Oh! Ja sam vrlo siromašna pomoć, Sine moj! Jer ne uspjevam učiniti  da Te uzljube i da Ti dam ...veselje.. dok Ti je dopušteno da ga malo imaš. Što sam ja onda? Jedna sasvim siromašna učenica..." - "Mama! Mama! Ne govori tako! Meni snaga dolazi od tvojih molitava. Moja se pamet odmara kad mislim na tebe i evo sada, srce nalazi utjehu kad ovako stojim glavom  na tvojem blagoslovljenom srcu... Mama moja!"   Isus privuče s Sebi Majku koja stoji pred Njim uspravna dok On sjedi na škrinji uza zid, i nasloni čelo na grudi Marije koja Ga lagano miluje po kosi. 

Isus: "Vječna Ljepota Duše Moje Majke!"

Vraća se Šimun koji je porazmjestio Učenike po Nazaretu i kaže: "Nijesi me pozvao kao ostale, ali ja sam Ti brat, pa ostajem." "Dobro došao, Šimune. Htio sam da budete ovdje kako bih učinio te upoznate Mariju. Mnogi od vas poznajete 'Majku' Mariju; nekoji 'Zaručnicu' Mariju.  Ali nitko ne pozna 'Djevicu' Mariju. Ja hoću da takvu upoznate u ovom cvjetnom vrtu u koji željno dolazi vaše srce dok prevaljujete daljine i da vam bude odmor u naporima apostolata. Slušao sam kako  govorite vi Apostoli, Učenici i rođaci, i čuo sam vaše utiske, vaše uspomene, vaše tvrdnje o Mojoj Majci. Ja ću sve ovo, inače vrlo divno, ali još odviše ljudsko, preobraziti u nadnaravnu spoznaju. Da bi Moja Majka prije Mene, bila preobražena u očima najzaslužnijih, te da pokažem što je Ona. Vi vidite jednu ženu. Ženu koja vam po svojoj svetosti izgleda drugačija od ostalih ali koju u stvari gledate kao dušu ovijenu tijelom, kao što imaju i sve njezine sestre istoga spola. Ali Ja vam sada želim otkriti Dušu Svoje Majke. Njezinu pravu i vječnu Ljepotu.  Dođi ovamo, Majko Moja, Ne crveni se. Ne povlači se preplašena, mila Golubica Božja. Tvoj Sin je Riječ Božja, i može govoriti o Tebi i o tvojem otajstvu, o tvojim otajdstvima, o uzvišeno Otajstvo Božje. Sjednimo ovdje , u ovoj blagoj sjeni cvjetnih stabala, u bilzini kuće, blizu tvoje svete odaje. Tako! Podignimo ovu zavjesu što leprša i neka iz nje iziđu valovi svetosti i Raja iz ove djevičanske odaje, da se tobom ispunimo svi mi... Da. I Ja. Da se ispunim tvojim miomirisima, savršena Djevice, kako bih mogao podnositi smrad svijeta, da bih mogao vidjeti blistavu bjelinu pošto zasitim zjenicu tvojom blistavom Bjelinom... Ovamo Marcijame, Ivane, Stjepane i vi Učenice. Stanite nasuprot otvorenih vrata čistog boravišta Čiste među svim ženama. Vi, prijatelji moj, stanite otraga. A ovdje, uza Me, Ti, ljubljena Majkom Moja. Malo prije sam vam rekao: 'vječna Ljepota Duše Moje Majke'. Ja sam Riječ i zato se mogu služiti riječi bez zablude. Rekoh: vječna, ne besmrtna. A rekoh tako ne bez razloga. Besmrtan je onaj koji pošto se rodi ne umire više. Tako je duša pravednika besmrtna u Nebu, duša grješnika je besmrta u paklu, jer  kada je duša jednom stvorena, ne umire više, postoji od časa kada je Bog zamisli. Misoa je Božja stvara. Duša je Moje Majke zamišljena od Boga od vijeka. Zato je vječna u svojoj Ljepoti, u koju je Bog nanovo izlio svaku savršenost da bi u tome imao užitak i utjehu.  Rečeno je u Knjizi našega djeda Salomona, koji Te je predvidio, i zato se može nazvati tvojim prorokom:

'Jahve me stvori kao počelo svoga djela,
kao najraniji od svojih čina, u pradoba;
oblikovana sam još od vječnosti,
od iskona, prije nastanka zemlje.
Rodih se kad još nije bilo pradubina,
dok nije bilo izvora obilnih voda.
Rodih se prije nego su utemeljene gore,
prije brežuljaka.
Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana,
ni početka zemaljskom prahu;
kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna,
kad je povlačio krug na licu bezdana.
Kad je u visinu utvrđivao oblake
i kad je odredio snagu izvoru pradubina;
kad je postavljao muru njegove granice,
da mu se  vode ne preliju preko obala,
kad je polagao temelje zemlji,
bila sam kraj Njega, kao Graditeljica,
bila u radosti, iz dana u dan
igrajući pred Njim sve vrijeme:
igrala sam po tlu Njegove zemlje'   ( Izreke, 8,22-31)
 

Jest, o Majko, kojom je Bog, Neizmjeran, Uzvišen, Djevac, Nestvoren, bio zatrudnjen i nosio te kao svoj  najslađi teret, i kliktao osjećajući da se ti pokrećeš u Njemu, pružajući Mu osmijehe po kojima učini Stvreno. Ti koju je rodio za bol da bi te dao Svijetu, najmilija Dušo, rođena od Djevca da budeš 'Djevica', Savršenstvo Stovrenja, Svjetlo raja, Zamisli Božja, Boga, koji je gledajući tebe mogao oprostiti grijeh, jer ti sama, sama od sebe, znaš ljubiti kao što ne zna ljubiti čitavo            čovječanstvo uzeto zajedno. U tebi je Božje Oproštenje! U tebi je Božji Lijek, ti si milovanje Vječnoga nad ranom koju je čovjek zadao Bogu! U tebi je Spasenje svijeta, Majko Utjelovljene Ljubavi i danoga Otkupljenja! Dušo Majke Moje! Sjedinjen s Ocem u Ljubavi Ja sam te gledao u Sebi, o Dušo Majke moje!... Tvoj sjaj, tvoja molitva, misao da ćeš Me ti nositi, tješili su Me u vijeke poradi moje sudbine čovjeka boli i poradi nečočvječnih iskustva onoga što je pokvareni svijet za najsavršenijeg Boga. Hvala, Majko! Ja sam došao već zasićen tvojim utjehama. Ja sam sišao osjećajući tebe samu, tvoj miomiris, tvoj pjev, tvoju ljubav... Radosti, radosti Moja!"

 

"Majko, dođi časkom ovamo."

Kišovito je zimsko jutro. Isus je već ustao, te je na poslu u svojoj radionici. Izrađuje neke malene predmete. U kutu je već gotov nov tkalački stan, novoizrađen, ne odveć velik, ali dobro istokaren. Ulazi Marija sa zdjelicom vrućeg mlijeka. "Pij, Isuse, već je toliko da si se ustao. A vlažno je i hladno..."  "Da. Ali sam barem mogao sve završiti... Ovih osam dana blagdana paralizirao je rad..." Isus sjeda na stolarsku klupu, malo ukoso, i pije mlijeko, dok Marija motri tkalački stan te ga rukom milje.  "Blagoslivljaš li ga, Majko?" pita Isus smiješeći se. "Ne. Milujem ga jer si ga Ti napravio. Ti si mu dao blagoslov dok si ga izrađivao. Dobro si promislio da ga napraviš. Sintihi će služiti. Veoma je iskusna u tkalačkom poslu. I to će joj poslužiti da približi žene i djevojke. Što si drugo napravio da vidim sitne strugotine, čini mi se od maslinova drva, kod tokarskog stroja?" - "Napravio sam korisne stvari za Ivana. Vidiš li? Kutiju za pisaljke i malen pisaći stol i ove stalke da u njih zatvara svoje knjige. Ovo ne bih bio mogao napraviti da Šimun Jonin nije mislio na kola. Ali ovako možemo i njih ukrcati... pa će oni osjećati i po ovim malenim stvarima da sam ih ljubio."  "Tebi je teško da ih udaljiš, zar ne?"  "Teško Mi je ... Zbog Mene i zbog njih. Sve do sada sam čekao da progovorim... Vrijeme je da progovorim... Ta mi je muka bila na srcu sve ove dane i učinila je  da budu žalosna sva svjetla mnogih svijeća... Muku koju sada moram zadati drugima. Ah! Mama! Htio sam je imati Ja sam." "Dobri Isuse!" Marija Mu miluje jednu ruku da Ga utješi. Šutnja... Zatim Isus prihvati: "Je li se Ivan ustao?" "Jest. Čula sam ga gdje kašlje. Možda je u kuhinji da popije mlijeko. Sirota Ivan!..."  i suza kane niz obraz Mariji. Isus ustaje: ... "Idem ... Moram poći da mu kažem. Sa Sintihom će biti mnogo lakše. Ali za njega... Majko, hodi k Marcijamu i probudi ga i moli dok Ja budem govorio s ovim čovjekom. To je kao da moram kopkati po njegovim crijevima. Mogu ga ubiti ili paralizirati u njegovoj vitalnosti... Koje li muke, Oče moj! Idem... " i izlazi stvarno iznemogao.... Učini par koraka koji iz radionice vode u Ivanovu sobu... Okreće se i kuca na Ivanova vrata, koji se pokazuje i komu se lice posve razvedruje vidjevši Isusa da dolazi k njemu. Mogu li unići malo k tebi?" pita Isus. "Oh, Učitelju! Uvijek. Upravo sam pisao što si sinoć govorio o razboritosti i o poslušnosti. Pače je dobro da Ti to pogledaš, jer mi se čini da nisam dobro zapamtio ono o razboritosti."  Isus je ušao u već uređenu sobu, u kojoj je bio ubačen jedan stolić da starom učitelju bude udobnije. Isus se naginje nad pergamenom i čita. "Vrlo dobro! Ponovio si vrlo dobro."... Isus zagrli Ivana i privuče ga k sebi uza svoj bok pokretom kojim to čini s drugim Ivanom, i blijedeći od boli koju mora zadati, kaže: "Sada ti Bog povjerava osjetljiv i svet  zadatak. Zadatak najveće ljubavi. Ti sam, koji si velikodušan, koji si bez sustezanja i bez predrasuda, koji si mudar i, ponajpače, koji si predan tolikim odreknućima i pokorama radi toga da ispaštaš preostatak čišćenja, ona dug koji si još imao prema Bogu, ti ga sam možeš izvršiti. Svaki bi se drugi sustegao, i imao bi pravo, jer ne bi imao sve potrebne uvijete. Niti jedan od mojih Apostola nema sve ono što imaš ti da pođe pripraviti put Gospodnji. Uostalom, zoveš se Ivan. Stoga ćeš biti preteča moje nauke... pripravit ćeš putove svome Učitelju... dapače ćeš zamjenjivati svoga Učitelja koji ne može poći tako daleko... Ne može ići tako daleko... sve do Sirije... u Antiohiju..."- "Gospodine!" krikne Ivan oslobađajući se silovito od Isusva zagrljaja. "Gospodine! U Antiohiju? Reci mi da sam krivo čuo! Reci to... molim Te!" Isus primi na srce starog učitelja, te otvori usne da potvrdi: "U Antiohiju, da. U Lazarevu kuću. Sa Sintihom. A otputovat ćete sutra ili prekosutrsa." - Ivanov očaj je zbilja mučan, sav opran od suza po mršavim obrazima, viče: "Ali Ti me više nećeš kod sebe! U čemu sam Ti bio neugodan, moj Gospodine? Ti me tjeraš, tjeraš me, više Te neću  nikad vidjeti!" - Isus očigledno trpi i moli. Zatim tiho izlazi i vidi na vratima kuhinje Mariju i Marcijama koji je prestrašen od toga plača. Malo dalje je Sintiha, i ona iznenađena. "Majko, dođi časkom ovamo." Marija dolazi brzo, blijeda. Ulaze skupa. Marija se prigiblje nad rasplakanim kao da bi bio malo dijete. "Dobri, dobri, siromašni sine moj! Ne tako! To će ti škoditi". Ivan podiže iznakaženo lice i viče: " Šalje me od Sbebe! Umrijet ću osamljen i daleko. Oh! Mogao je počekati koji mjesec i pustiti me da umrem ovdje. Zašto ova kazna? U čemu sam sagriješio? Zašto mi je dao ovaj mir, da me zatim ... " opet se baci na stol plačući još jače, teško dišući. Isus mu stavi ruku na mršava i uznemiraqna pleća govoreći: "Zar ti možeš vjerovati da te ne bih bio zadržao ovdje, kad bih bio mogao? Oh, Ivane! Na putu Gospodnjem ima strašnih potreba. A Ja sam prvi koji zbog toga trpim. Ja koji nosim svoju bol i boli svega svijeta. Pogledaj Me, Ivane. Vidi da li je moje lice lice onoga koji te mrzi, koji je od tebe umoran... Dođi ovamo u moje ruke, čuj kako kuca moje Srce. Razumij Me, Ivane, nemoj me krivo shvatiti. To je zadnja žrtva koju Bog od tebe traži, da ti onda otvori vrata Neba. Čuj..." podiže ga i drži ga među rukama. "Čuj Mako... izađi časkom... Sada kad smo sami, čuj. Ti znadeš tko sam Ja. Vjeruješ li čvrsto da sam Spasitelj?"  "Kako ne? Zato sam i htio biti s Tobom, uvijek sve do smsrti..."  "Do smrti... Moja će smrt biti strašna!..." "Do moje smrti, velim do moje..."  "Tvoja će smrt biti blaga, ojačana mojom prisutnošću koja će ti uliti sigurnost da te Bog ljubi, i bit će ojačana Sintihinom ljubavlju, osim radosti što si u Antiohiji pripravio put Evanđelju. Ali moja smrt!  Vidio bi Me gdje sam svedeen na hrpu mesa ranjenog, popljubavnog, prezrenog, predanog podibljnom mnoštvu, pribijenog na križ da tu umre kao kakav razbojnik... Bi li ti to mogao podnijeti?"  Ivan, koji je na svaki opis kakav će Isus biti u Muci zajecao: "Ne, ne!" sada krikne jedan odlučan "ne" i dodaje: "Ponovno bih zamrzio čovječanstvo... Ali ja ću biti mrtav, jer Ti si mlađi..."   A doživjet ću još samo jedan blagdan Svjetla" Ivan Ga netremice gleda preneražen...Ovo sam ti rekao u četri oka zato da ti obajsnim da je i to jedan razlog što te šaljem daleko. Nećeš biti sam u tome. Svi oni za koje neću da budu smeteni više nego mogu podnijeti, činit ću da budu prije udaljeni. Čini li ti se da je to neljubav?" "Ne, moj Bože mučeniče... Međutim Te ja moram ostaviti i umriejti ću daleko."  "Po Istini, koja sam Ja, obećajerm ti da ću biti nagnut nad uzglavljem tvoje agonije."  "Kako, kad ću ja biti tako daleko, jer  mi kažeš da Ti tako daleko ne odlaziš? To kažeš samo da odem manje žalostasn..." "Ivana Kuzina vidjela Me je dok je umirala na podnožju Libanona, a bio sam vrlo daleko i ona Me još nije poznavala i odanle sam je vratio u ovaj siromašni zemaljski život. Misliš li da će ona u čas moje smrti žaliti što je živjela?... Ali za tebe, koji si radost mojem Srcu u ovoj drugoj godini mojega Učiteljstva, učinit ću još više. Doći ću da te ponesem u mir i dat ću ti zadatak da kažeš onima koji čekaju: 'Nadošao je čas Gospodnji. Kao što sada dolazi proljeće na Zemlju tako nama sviće proljeće za Raj. Ali neću doći samo onda... Doći ću i vidjet ćeš Me uvijek. To Ja mogu i to ću učiniti. Imat ćeš Učitelja u sebi, kako Me ni sada nemaš. Jer ljubav se može podati onome koji ljubi. i na tako osjetljiv način da dira ne samo duh nego i sama osjetila. Jesi li sada mirniji , Ivane?"  Isus izlazi, dok Ivan plače te ljubi i miluje zidove i pokućstvo gostinjske sobe. Ulaze skupa Marija i Marcijam. "Oh! Majko! Jesi li čula? Jesi li to znala?" "Znala sam i bila sam žalosna... Ali i ja sam rastavljena od Isusa... A Majka sam..." - Ulazi Isus sa Sintihom, koja zapita: "Zašto, Ivane, toliki plač?" - "Šalje nas odavle? Zar ne znaš? Još to ne znaš? Šalje nas u Antiohiju?" - "Pa dobro! Nije li On rekao: gdje su dovjica sabrana u njegovo Ime da je i On među nama?"  Ti se bojiš za sutra, jer si bolestan. Ja ću  za tebe raditi. Bojiš li se da ćeš ostati sam? Ali ja te neću nikad ostaviti. Budi siguran. Ja imam samo taj cilj života da ljubim Boga i bližnjega. Ti si taj bližnji kojeg mi Bog povjerava. Pomisli kako ćeš mi biti drag!" "Neće vam trebati priskrbljivati za život, jer ste u kući Lazarevoj. Nego vam savjetujem da se služite načinom poučavanja zato da približite narod. Ti kao učitelj, a ti ženo, ženskim poslovima. To će služiti za apostolat i da dade smisla vašim danima."

 

"Ti ćeš biti Majka i Učiteljica kršćana!"

"Učitelj! Učitelj! Učitelj!" Ta tri krika  Ivana iz Endora koji se, izlazeći iz svoje sobice da pođe u praonu, nađe pred  Isusom koji dolazi, probude Marcijama koji dotrči iz Marijine sobe u samo kratkoj haljini podržavajući je rukom, još bos, sav pretvoren u oči i usta, da gleda i da viče: "To je Isus" i sav pretvoren u noge da potrči i da Mu se popne na ruke. Krikovi probude i Sintihu, koja spava u bivšoj Josipovoj radionici i koja se do koji časak pojavi obučena, ali sa crnim pletenicama napola raspletenima, koje joj vise niz pleča. Isus, sa dječakom još na rukama, pozdravlja Ivana i Sintahu i potiče ih da uđu u kuću, jer je sjevernjak vrlo jak, i ulazi On prvi noseći napola golog Marcijama, koji cvokoće zubima uza sav svoj entuzijazam, k već užganom ognjištu gdje se Marija žuri da ugrije mlijeko i, zatim, dječakove haljine da ne uhvati kakvu bolest.  Ostalo dvdoje ne govore nego izgledaju utjelovljena radost u zanosu. Isus sjedi s dječakom u krilu dok ga Djevica - brzo, brzo - oblači u zagrijanu odjeću. Isus podiže lice i smiješi se govoreći: "To sam vam bio obećao da ću doći. A danas ili sutra dolazi i Šimun Revnitelj. On je pošao po mojem nalogu drugamo. Ali će brzo doći i bit ćemo zajedno mnogo dana."  Marcijamovo oblačenje je završeno i boja se vraća na obraze plave od zime. Isus čini da siđe s njegovih koljena te ustaje polazeći u pokrajnju sobu i svi idu za njim. Zadanja dolazi Marija s dječakom o ruku. I slatko ga opominje ovako: "Što bih ti ja sada mogla učiniti? Nisi poslušao. Bila sam ti rekla: 'Budi u krevetu dok se ja ne vratim' a ti si došao prije." -   "Ali sam se probudio na Ivanove krikove..."  opravdava se Marcijam. "Upravo si onda morao poslušati. Ostati u krevetu dok se spava, to nije poslušnost i nema nikakve zasluge da to činimo. Morao si to znati učiniti kad je zaslužno, jer zahtjeva volju. Ja bih ti bila dovela Isusa. Bio bi Ga imao svega za sebe i bez pogibelji da uhvatiš kakvu bolst."  "Nisam znao da je tako zima." "Ali sam ja znala. Žao mi je što vidim da nisi poslušan." "Ne, Mama. Meni je još više žao da te vidim takvu... Da nije bilo radi Isusa, ne bih bio ustao  ako bih u postelji zaboravio i jesti. Lijepa  moja Majko! ... Daj mi jedan poljubac, Majko! Ti znaš da sam siromašno dijete!..." Marija ga uzimlje u naručaj i poljubi ga, što je zaustavilo suze i donijelo na lice osmijeh s obećanjem: "Neću ti više biti neposlušan, nikad, nikad, nikad!"  - Isus, međutim, govori sa dvoje učenika.Daje se obavijestiti o njihovom napretku u Mudorsti pa, jer oni kažu da se u njima sve osvijetljuje po Marijinoj riječi, On kaže: "Znam. Nadnaraqvno svjetlo Mudrosti Božje postaje prihvatljivo svjetlo za najtvrđa srca, ako je rečeno po Njoj. Ali vi niste tvrda srca, pa stoga primate puno dobročinstvo Njezine pouke."  - "Sada si, Ti, Sine, tu. Učiteljica postaje opet učenica." - "Oh, ne! Ti nastavi biti učiteljicom! Ja ću te slušati kao i oni. Ja sam ovih dana samo 'Sin'. Ništa više! Ti ćeš biti majka i Učiteljica krščana. To si već od sada. Ja tvoj Prvorođenac, prvi učenik, a ovi i s njima Šimun kada dođe, drugi... Vidiš li, Majko, tu je cio svijet. Sutrašnji svijet u malenom čistom Izraelcu koji neće ni osjetiti da je posdtao 'kršćanski' ; svijet starog Izraela u Šimunu Revnitelju; Čovječanstvo u Ivanu, poganstvo u Sintihi. I svi dolaze k tebi, Sveta Hraniteljice koja pružaš mlijeko Mudrosti i Život svijetu i vjekovima. Kolika li su usta željela da se priljube bradavici tvoje dojke!. A koliki će to činiti ubuduće! Za tobom su uzdisali Patrijarsi i Proroci, jer je iz tvoga plodna krila imala izaći Hrana čovjeka. I 'moji' će tebe tražiti da im bude oprošteno, da budu poučeni, obranjeni, ljubljeni kao toliki Marcijami. I blago njima! Jer neće biti moguće usrajat u Kristu, ako se milost ne učvrsti tvojom pomoću, O Majko puna milosti!" Marija izgleda ruža u svojoj tamnoj odjeći: toliko joj se žari lice od pohvala Sina. Sjajna ruža u veoma poniznoj haljini od debele vune tamno kestenjaste boje.

Isus i Marija u Nazaretu za blagdan Svjetla

Uspavanka Anđela

Kasna je prosinačka večer. Hladna, vjetrovita. Osim lišća otkinutog od stabla što ga još imaju i koje šušti uza zvižduk vjetra, nema drugih šumova po ulicama Nazareta koje su tamne kao ulice mrtvoga grada. Iz dobro zatvorenih kuća ne prodire ni svjetlost ni zvuk. Ipak po pustim nazaretskim ulicama kreće Jaganjac Božji i ide u pravcu svoje kuće. Stiže do kuće Marije Kleofine. Časkom zastane nesiguran da li bi ušao u vrt i pokucao na vrata kuhinje ili bi proslijedio... No zatim proslijedi a da nije stao. Evo Ga napokon na puteljku gdje je njegova kuća. Požuri korak. Stiže na vrata. Pažljivo sluša. Tako je lako čuti što se događa u toj tako malenoj kući! Ipak ne čuje nikakva glasa. "Kasno je. Čekat ću zoru da pokucam." Ali dok hoće da se udalji stiže do njega ritmički šum tkalačkog stana. Osmjehnu se i kaže: "Na nogama je. Tka. Sigurno je ona... To je Majčin ritam."  Kuca. Šum časkom prestaje, a zatim evo zvuk  odmaknutog sjedala, a zatim srebrni glas pita: "Tko kuca?" -  "Ja, Majko!" - "Sine moj!" Sladak krik radosti.Krik, iako zadržan u niskom tonu. Osjeća se potez ruku na zasunu, pokretanje ovog... i vrata se otvaraju bacajući zlatni trak u tamnu noć. Marija pade na Isusove ruke, ondje na pragu, kao da nisu mogli čekati za časak. On da je prihvati. Ona se baca na ono Srce.  "Sine! Sine! Sine moj!" Poljupci i slatke riječi. "Mama"- "Sine"... Zatim ulaze, a vrata se tiho zatvaraju. Marija ispod glasa tumači: "Svi spavaju. Ja sam bila budna... Otkad su se vratili Jakov i Juda kazivajući da ih ti slijediš, uvijek sam te čekala do u kasni sat. Je li ti zima, Isuse? Da. Sav si leden. Dođi. Držala sam ognjište užgano. Dometnut ću cjepanicu. Ugrijet ćeš se."  I vodi Ga za ruku kao da bi uvijek bio mali Isus. Plamen veselo svijetli podrhtavajući na ražarenom ognjištu. Marija gleda Isusa koji pruža ruke prema plamenu da ih ugrije. "Kako si blijed! Nisi bio takav kad smo se rastali... Stalno postaješ mršavijii beskrvniji, Čedo moje! Jednom si bio od mlijeka i ruža, a sada izgledaš od stare slonove kosti. Što je bilo nova. Sine moj? Uvijek farizeji?"  - "Da.., i drugo još. Ali sada sam sretan, ovdje s tobom, i bit će mi odmah dobro. Ove godine blagdan Svjetla provodim ovdje. Mama! Savršenu dob dostižem ovdje, uz tebe. Jesi li zadovoljna?" - " Da. Ali za Tebe je, Sine moj, savršena dob još daleko... Ti si mlad, a za mene Ti su uvijek dijete. Evo, mlijeko je toplo. Hoćeš li ga popiti ovdje ili onamo?" - "Onamo, Mama. Sad mi je vruće. Popit ću ga dok ti pokriješ tkalački stan."   - Vraćaju se u sobicu i Isus sjeda na škrinju uza stol i pije mlijeko. Marija Ga gleda i smiješi se. Još se više smiješi kad se dotakne Isusove torbe te je položi na stolić. Smiješi se toliko da je Isus pita: "O čemu misliš?" - "Mislim kako si stigao upravo na  godišnjicu našega odlaska u Betlehem. I onda su bile torbe i kovčezi otvoreni i puni odjeeće posebno male odjeće za jednog Mališana koji se može roditi, govorila sam Josipu; koji se mora roditi, govorila sam samoj sebi, u Betlehemu Judinom...Tu odjeću sam sakrila na dno, jer se Josip toga bojao... Nije još znao da rođenje Sina Božjega neće biti podložno, ni za Njega samoga ni za njegovu Majku, općim novoljama rađanja. Nije znao i bojao  se  je što je daleko od Nazareta sa mnom u  ovom stanju. Ja sam bila sigurna da ću ondje biti Porodilja... Ti si odveć poigravao u meni od veselja da je došao dan tvoga Porođenja, Rođendan Otkupitelja, pa kako bih se ja mogla prevariti?  Anđeli su salijetali hrpimice oko žene koja je nosila Tebe, Boga svoga. Nije više bilo uzvišenog Arhanđela, niti preslatkog Anđela moga Čuvara, kako su bili mjesecima prije. Sad su bili Korovi i Korovi Anđela koji su se kao strijele spuštali sa Božjeg Neba u moje malo Nebo: u  moje krilo gdje si bio Ti... Čula sam ih gdje pjevaju i gdje izmjemnjuju svoje svijetle riječi ... Riječi žudnje da vide Tebe, Utjelovljenog Boga...  Čula sam ih dok su bježali iz Raja  da vide Tebe i da Ti se poklone, o Ljubavi Očeva, salivena u mome krilu. Htjela sam naučiti njihove riječi... njihove pjesme...njihov žar.. Ali ljudski stvor ne može izreći niti držati stvari Neba..."  Isus sluša, On sjedeći, a ona stojeći blizu stola, sanjajući kako je On blažen... držeći jednu svoju nježnu ruku prepuštenu tamnom drvu stola, a drugu naslonjenu na srcu... Isus joj pokriva bijelu otmjenu ručicu sa svojom dugom i tamnijom i stisne tu svetu ručicu u svoju šaku.. Pa dok ona šuti žaleći što nije mogla naučiti riječi, pjesme i uskrlike, Isus kaže: "Sve riječi Anđela, sve njihove pjesme, svi njihovi usklici ne bi me učinili sretnim na zemlji, da nisam imao tvojih, mila Majko! Ti si mi govorila i dala ono što mi oni nisu mogli dati. Nisi ti od njih nego su oni od tebe učili, Dođi ovamo, uz moj bok i  pripovijedaj još... ne o onom što je bilo... nego što je sada. Što si radila?"- "Izrađivala sam." -"To znam. Ali što je to bilo? Kladim se da je to bilo za Mene. Daj da vidim." - Marija je postala crvenija od tkanine koja je na tkalačkom stanu i koju Isus, ustavši promatra. "Grimiz? Tko ti ga je dao?" - "Juda iz Keriota. Poklonili su ga, mislim, ribari iz Sidona. On  kaže da Ti sašijem kraljevsku haljinu... Haljinu Ti izrađujem, da. Ali Tebi nije potreban grimiz da budeš kralj." - "Juda je tvrdoglaviji od mazge."  To je jedini osvrt na poklonjeni grimiz... Zatim se okrene Majci: "A hoće li ti doteći cijela haljina od onoga što ti je dao?" - "Oh, ne Sine! Može poslužiti za rub haljine i plašta. Ne više." - "Dobro. Razumio sam zašto je i izrađuješ na uske trakove.  Onda.. Mama, sviđa mi se ta zamisao. Ostavi ove trakove na stranu i jednog ću ti dana kazati da ih upotrebiš za jednu lijepu haljinu. Ali za sada ima vremena. Nemoj se truditi." - Radim kad sam u Nazaretu..."  - "Istina je... A drugi? Što su činili u ovo vrijeme?" - "Učili su." -  "Ili: Ti si ih poučavaala. Što ti se čini od njih?"- "Ah! Predobri su. Toliko da nisam nikad imala tako slatke i pažljive učenike. Nastojala sam, međutim, malo ojačati Ivana. On je jako bolestan. Neće dugo izdržati..." -"Znam. Ali za njega j eto dobro. Uostalom on sam to želi. On je sam od sebe shvatio vrijednosti trpljenja i smrti. A Sintiha?" "Muka je udaljiti je. Vrijedi za sto učenika za svetost i zato da se razumije nadnarsvnost."  - "Razumijem, ali je moram udaljiti." - "Što Ti, Sine, radiš, uvijek je dobro učinjeno." - "A dječak?"- "I on uči. Ali je ovih dana veoma žalostan... Sjeća se nesreće od pred evo sada godinu dana...Oh! nije bilo ovdje mnogo veselja... Ivan i Sintiha uzdišu misleći na odlazak odavle, dječak plače misleći na majčinu smrt..." - "A ti?" - "Ja...to znaš. Nema sunca kad si Ti daleko. Ne bi bilo ni onda kad bi Te svijet ljubio. Ali bi barem bilo vedro... A ovako..." - "A ovako je plač, sirota Majko... Nisu li ti postavljali pitanja o Ivanu i Sintihi?"- "A tko bi ih uopće mogao postavljati? Marija Alfejeva zna i šuti. Alfej Sarin već je vidio Ivana i  nije znatiželjan. Zove ga 'Učenik'."- "A drugi?"- "Osim Marije i Alfeja nitko ne dolazi k meni. Kojagod žena za koji posao ili savjet. Ali muževi iz Nazareta ne prekoračuju već moga praga."- "Pa ni Josip ni Šimun?"- "Ne...Šimun mi  šalje ulja, brašna, maslina, drva, jaja... kao da bi činio da mu se oprosti što Te nije razumio, kao da hoće govoriti posredstvom darova. Ali ih daje Mariji, svojoj majci, a ovamo ne dolazi. Uostalom, tko god bi došao, vidio bi samo mene, jer se Sintiha i Ivan povlače kada tko kuca." - "Veoma tužan život!" - "Da. A dječak od toga nešto trpi, tako da ga sada Marija Alfejeva uzima sa sobom kad ide za me u kupnju. Ali sada, moj Isuse, nećemo biti žalosni. Ti si s nama!"- "Blagoslovi me, Majko, kao kad sam bio malen." - "Blagoslovi me, Sine! Ja sam tvoja Učenica."  Ljube se. Pale jednu novu svjetiljku i izlaze da pođu na počinak.

                                                     

Isus: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja!"

Isus se molio u osami na brežuljku kraj  Nazareta. Marija traži svoga Sina i nalazi Ga sabrana u dubokom razmatranju. "Sine, ja sam... Poslušaj me!"- "Oh! Mama! Dolaziš li da moliš sa Mnom? Koja radost! Koju mi utjehu daješ!" - "Ali, Sine moj! Jesi li umoran u duhu? Jesi li žalostan? Reci to svojoj Majci!" - "Umoran, kako si rekla, i potišten. Ne toliko radi napora i bijeda koje vidim u srcima, koliko radi nepromjenljivog stanja onih koji su mi prijatleji. Ali ne želim biti nepravedan prema njima. Samo me jedan umara. To je Juda Šimunov..." - "Sine, baš radi njega sam došla da s Tobom razgovaram..." - "Je li ti učinio što zla? Je li ti zadao bol?" - "Ne. Ali mi je zadao muku koju bih imala da vidim jednog zaraženog... Jadni sin! Koliko je bolestan u svojoj duši!" - I ti imaš nad njim sažaljenja? Zar više nemaš od njega straha? Negda si ga imala..."  - "Sine moj, moja  je samolost još veća od mog straha. A htjela bih pomoći Tebi i njemu da se spasi njegov duh. Ti sve možeš, i ne trebaš mene. Ali ti kažeš da svi trebaju surađivati s Kristom u otkupljenju... i ovaj je sin tako potreban otkupljenja!" - "Što trebam više činiti nego što činim za njega?" - "Ti ne možeš činiti više. Ali bi mogao dopustiti meni da činim. On me je molio da mu dopustim boraviti u našoj kući, jer mu se čini da bi se tamo mogao osloboditi svoga čudovišta... Ti treseš glavom!? Ne želiš? Reći ću mu to..." - "Ne, Mama. Ne da neću. Tresem glavom jer znam da je uzaludno. Juda je  kao jedan koji se utapa i uza sve to što osjeća da se topi odbija iz oholosti konop koji mu se baca da ga se izvuče na obalu. Manjka u njemu volja da dođe na obalu. Svako malo vremena zahvaćen strahom da se topi, traži i zove u pomoć, i prihvati je... a zatim ponovno zahvaćen ohološću, napušta pomoć, odbija je, hoće sam da čini... i uvijek sve više se opterećuje po sramotnoj vodi koju guta. Ali da se ne bi reklo da sam propustio iskušati i taj lijek, neka bude i to, siromašna Mamam.. Da, siromašna Mama, koja se podlažeš, iz ljubavi prema jednoj duši, trpljenju da imaš u blizini... jednoga koji ti zadaje strah." - "Ne, Isuse. Nemoj to  reći. Ja sam jedna siromašna žena, jer sam još podložna antipatijama. Prekoravaj me. To zaslužujem. Ne bih trebala imati odvratnosti prema nikome, Tebi za ljubav. Ali nisam radi nečeg drugog siromašna. Oh! Kad bih Ti mogla vratiti Judu duhovno ozdravljenog!  Dati Ti jednu dušu to znači dati Ti blago. A tko daje blago nije siromah. Sine!... Idem reći Judi da Ti dopuštaš? Ti si to rekao: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja"... Već sam jedanput to rekla radi Aglije.. Ali što je to samo jedanput? Čovječanstov je veliko! A Ti si Otkupitelj svih! Sine!... Sine!... Kako sam danas na rukama držala onu malenu novorođenu da je donesem Tvome blagoslovu, pusti da tako držim na rukama Judu, da ga donesem Tebi k Tvome blagoslovu..." - "Mama... Mama... On te ne zaslužuje..."  "Isuse moj, kad si oklijevao da dadeš  Marcijama Petru, ja sam Ti rekla da će mu to biti od koristi. Ne možeš nijekati da se je Petar od tada obnovio. Pusti me da učinim s Judom." - "Neka bude kako ti hoćeš. I budi blagoslovljena radi svoje nakane ljubavi prema prema Meni i Judi. Sada molimo zajedno, Majko. Kako je slatko moliti s tobom!..."

Poklon pastira u Betlemu Galilejskom

Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospidin je s Tobom!“

Isus sa svojom Majkom i Apostolima pred večer prispješe u Betlem Galilejski koji je prekriven zelenilom, šumom i livadama na kojima pasu stada koja silaze prema ovčinjacima da u njima prenoče. Crvenilo u zraku, trag moćnog zapada sunca tek utonulog, pun je čobanske glazbe zvončića, titrajućeg blejenja, kojima se pridrružuju veseli krikovi djece koja se igraju i glasova majki koje ih zovu. „Juda Šimunov, idi sa Šimunom tražiti konak za nas i za žene. Nasred mjesta je gostionica i tamo ćemo vas dostići.“ Dok Juda i Zelot slušaju, Isus se okreće prema Majci i reče: „Ovoga puta neće biti kako je bilo u onom drugom Betlemu. Naći ćeš odomor, Majko moja. Malo ih je koji se miču od kuće u ovo doba i nema nikakvoga carskog proglasa.“- „U ovo doba bilo bi ugodno spavati i na livadama i među ovim pastirima, među jaganjcima„ i Marija se smiješi Sinu i i smiješi se znatiželnim pastirićima koji je uporno promatraju. Smiješi se na taj način da jedan od njih gurka druga laktom i kaže mu na glas: „To mora biti Ona“, pa pođe naprijed siguran govoreći: „Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospodin je s Tobom!“ Marija odgovri jošmilijim smiješkom: „Evo Gospodina“ i pokazuje na Isusa koji se okrenuo da govori s rođacima dajući im zadatak da daju milostinju siromasima koji se približuju s plačljivim moljakanjem. I Majka, lagano takne svoga Sina, govoreći mu: „Sine moj, ovi pastirići traže Tebe, i mene su prepoznali. Ne znam kako…“ „Sigurno je ovuda prošao Izak ostaviviši miris objave. Dečko, dođi ovamo.“ Pastirić, crnomanjasti dečko od dvanaest-četrnaest godina, jak iako mršav, živih i crnih očiju, s valovitom raspuštenom kosom sve do ramena, zaogrnut ovčijom kožom – poput Preteče iz mladih godina –približi se s blaženim osmijehom, kao očaran, k Isusu. „Mir tebi, dečko. Kako si prepoznao Mariju?“ „Jer je jedino Majka Spasiteljeva mogla imati takav osmijeh i takvo lice. Bilo mi je rečeno: „Lice anđeosko, zvjezdanih očiju i smijeh slađi od poljupca majčina, mio kao i njezino ime Marija, ime tako sveto da se moglo nadviti nad Bogom , Novorođencem.“ To sam vidio u Njoj i pozdravio je, jer sam Tebe tražio. Tražili smo Te, Gospodine, i … nisam se usudio Tebe prvoga pozdraviti.“ „Tko ti je o nama govirio?“ – „Izak iz druzgog Betlema, obećavši nam da će nas dovesti Tebi čim dođe jesen.“ „Je li bio ovdje Izak?“ – „Još je na ovim stranama, s mnogo učenika. Ali nama pastirima je on govrio. A mi smo povjerovali njegovoj riječi. Gospodine, dopusti da Ti se i mi poklonimo poput naših drugova u blaženoj noći“ i dok se baca na koljena u prašinu puta, poviče drugim pastirima koji su zaustavili stado na vratima grada, tamo gdje se Isus bio zaustavio čekajućo žene da s njima uđe u mjesto. Pasir reče: „Oče, braćo i prijatelji, našli smo Gospodina. Dođite i poklonimo Mu se!“ I pastiri dolaze sa stadom i okupljaju se oko Isusa i mole ga da ne ide kod drugih nego da prihvati njihovu siromašnu kuću, koja je tu nedaleko, za svoj boravak i zaboravak njegovih prijatleja. „To je veliki ovčinjak“ tumače „jer nas Bog štiti i u njem ima soba i trijemova koji su puni mirisavog sijena. Sobe Majci i njezinim sestrama, jer su žene. Ali i za Tebe ima jedna. Drugi mogu spavati pod trijemovima, na sijenu.“ „I Jaću biri s vama. I bit će mi slađi počenika nago da bih spavao u kraljevskoj sobi.“ - Pastiri gledaju Isusa kao da bi bio već Bog u svojoj Slavi. Najmlađi idu upravo blaženi, i izgleda da hoće utisnuti u pametn svaku pojedinost Isusa i Marije…

Isusova Majka poučava Mariju Magdalenu

Isus sa Apostolima i Učenicama stigao je na goru Karmel. U šumi jasena zaustave se da se odmore i nahrane. I s hranom i odmorom, užitak je i pogled sa preljepog Karmela. Ne vidi se međutim more, jer im lanac gorski, viši od brda gdje se nalaze, skriva pogled. Prolaze ure u šuštećoj sjeni prozračne šume. Netko spava, netko razgovara podglas, netko promatra. Ivan se odijeli od drugova i penje se što je više moguće da bi više vidio. Isus se povuče u jedan guščak da moli i razmatra. Žene su se sa svoje strane povukle iza jedne zavjese talasajućeg grma od kozje krvi koji je sav u cvijeću, i tu su se osvježile na jednom malom izvoru, koji sveden u jedan mlaz i pretvara se u potok. Zatim su one starije umorne pozaspale, dok Presveta Marija s Martom i Suzanom govore o svojim dalekim kućama, a Marija govori da bi voljela imati onaj lijepi grm sav u cvijeću kao pokrivač njezinoj špiljici. - Magdalena, koja je razvezala svoju kosu, ne mogavši podnositi njezinu težinu, opet je nanovo skuplja i govori: "Idem k Ivanu, sada kad je sa Šimunom, da s njima gledam more." - "Idem i ja" - kaže Presveta Marija. Marta i Suzana ostanu kod Zaspalih drugarica. - Da dostignu dva Apostola moraju proći kraj kupinjaka pokraj kojega se osamio Isus i moli. " Moj Sin nalazi odmor u molitvi" kaže tiho Marija. Magdalena joj odgovara: "Vjerujem da Mu je i neophodno potrebno osamiti se da se uzdrži čudesno gospodstvo nad sobom, koje svijet stavlja na tvrdu kušnju. Znaš li Majko? Učinila sam što si mi bila rekla. Svaki se noć osamim za nešto više ili manje dugo vrijeme, da mogu u sebi uspostaviti onaj mir koji mnoge stvari uznemiruju. Nakon toga se osjećam mnogo jačom." - "Za sada jačom, a kasnije ćeš se osjećati i blaženijom. Vjeruj ipak, Marijo, da bilo u radosti kao i u žalosti, bilo u miru kao i u borbi, duh naš potrebuje da sav zaroni u sebe, u ocean razmatranja, da uspostavi ono što svijet i događaji sruše i da pribavi nove snage da bi uvijek sve više uzlazio. U Izraelu mi upotrebljavamo i zloupotrebljavamo usmenu molitvu. Ne želim time reći da bi ona bila uzaludna i nemila Bogu. Ali ipak kažem da je uvijek mnogo korisnije duhu uzdignuće pameti k Bogu tj. razmatranje, u kojem promatrajući njegovo božansko Savršenstvo i našu bijedu, ili bijedu tolikih siromašnih duša, ne da ih kritiziramo nego da ih sažalimo i shvatimo, i da zahvaljumemo Gospodinu koji nas je podržao da ne bismo sagriješili, ili nam je oprostio, da nas ne ostavi pošto smo pali... dolazimo dotle da stvarno molimo, to jest da ljubimo. Jer molitva, da bi bila stvarno takvom, treba da bude ljubav. Inače je mrmljanje usnicama pri čemu je duša odsutna." - "Ali da ll je dozvoljeno govoriti s Bogom kad su usne još nečiste od tolikih svjetovnih riječi? Ja u svojim časovima sabranosti, koje provodim kako si me ti naučila, ti moj Preslatki Apostole, silom zadržavam svoje srce koje bi htjelo reći Bogu 'Ljubim te.'..." "Neee! Zašto?" - "Jer mi se čini da bi to bilo svetogrdno prikazanje prikazati mu takvo svoje srce..." - "Ne čini toga, kćeri. Ne čini toga. Tvoje je srce, prije svega, nanovo posvećeno oproštenjem Sina, i Otac ne vidi drugo do to oproštenje. Ali da ti i Isus još nije oprostio, a ti u jenoj nepoznatoj samoći, koja može biti stvarna ili moralna, uzvikuješ Bogu: 'Ja Te ljubim, Oče, oprosti moje bijede. Jer ne mile mi se radi boli što Ti ih zadavaju,' vjeruj mi, Marijo, da bi te Bog Otac odriješio od svoje strane i bio bi mu drag tvoj usklik ljubavi.... Prepusti se, prepusti se ljubavi. Ne nanosi joj nasilja. Pusti dapače da ona postane silovita kao razbuktao oganj. Oganj sažiže sve što je materijalno, ali ne uništava ni jednu molekulu zraka. Jer zrak je bestejelsan. Čisti ga dapače od sitnih nanosa koje vjetrovi u nj siju, i čine ga laganijim. Tako ljubav duhu. Brže će uništiti materiju čovjeka, ako Bog to dopusti, ali ne uništava duha. Već mu povećava životnost i čini ga čistim i hitrim za uzdizanju k Bogu. Vidiš li tako Ivana? Baš je dječak. Ali je ipak orao. Najjači od svih Apostola. Jer je shvatio tajnu jakosti, tajnu duhovne formacije: razmatranje prožeto ljubalvju." - "Ali on je čist. A ja...On je mladićak, A ja.." - "Gledaj onda Revnitelja. On nije mladić. Živio je, borio se, mrzio. On to iskreno priznaje. Ali je naučio razmatrati. I on se je, vjeruj mi, dosta uzdigao. Vidiš li? Oni traže jedan drugoga. Jer se osječaju jednakima. Postigli su istu savršenu dob, i s istim sredstvom: mislenom molitvom. Po njoj je dječak postao muževnim u duhu, i po njoj se već postariji i umoran povratio jakoj muževnosti. A znaš li i za jednog i drugog, koji ako i nije apostol, bit će, a koji je već mnogo napredovao, radi svoje prirođene težnje za razmatranjem, tako da otkad je prijatelj Isusov, njemu je razmatranje postalo duhovna potreba? To je tvoj brat." - "Moj Lazar?--- Oh, Majko! Kaži mi to, ti koja tolike stvari znaš, jer ti ih Bog kazuje, kako će postupati sa mnom Lazar pri prvom susretu? Prije je šutio, ljutit. Ali je to činio jer ja nisam podnašala opomene. Bila sam vrlo okrutna sa svojima. Sada to shvaćam. Sada kada znade da mi može govoriti, što će mi reći? Bojim se njegova otovrenog prijekora. Oh! Sigurno će mi dozvati u pamet sve muke koje sam mu zadala. Ja bih htjela poletjeti do Lazara, ali me je strah. Prije sam tamo išla, ali ni uspomene na mrtvu majku, ni njezine suze još žive na predmetima koje je ona upotrebljavala, ni suze radi mene, i radi moga grijeha, nisu me uznemirivali. Moje je srce onda bilo cinično, bezočno, zatvoreno za svaki glas koj ne bi bio od 'zla'. Ali ja sada nemam više zlobnu snagu Zla i dršćem... Kako će sa mnom postupati Lazar?" - "Raširit će ruke i zazvat će te, više srcem nego ustima: 'sestro prelujubljena'. Toliko je on uobilčen u Boga da ne može drukčije nego tako. Ne boj se. Neće ti reći ni jedne riječi o prošlosti. On je, kao da ga gledam, tamo , u Betaniji, i dugi su mu dani očekivanja. Čeka te da te pritisne na srce. Da zadovolji svoju bratsku ljuvbav. Ti treba jedino da ga ljubiš kako on tebe ljubi da biste uživali slatkoću što ste iz istoga krila rođeni." - "Ljubila bih ga kad bi me i prekorio. To zalužujem." – „Ali on će te samo ljubiti. Samo to." Dostigli su Ivana i Šimuna koji govore o budućim putovanjima i koji se dižu s poštoanjem kada stiže Majka Gospodinova. "Dolazimo i mi hvaliti Gospodina za lijepa djela njegova stvaranja." "Jesi li ikad vidjela more, Majko?" "Oh, vidjela sam ga. I onda je bilo manje uzburkano, u svojoj oluji, od moga srca, i manje slano od mojega plača, dok sam bježala uzduž od Gaze prem Crvenom moru, s mojim Djetešcem u naručaju i sa strahom pred Herodom za leđeima. A vidjela sam ga i na povratku. Ali onda bijaše proljeće na zemlji i u mom srcu. Proljeće povratka u domovinu. I Isus je pljeskao ručicama, sretan da vidi nove strvari... I ja i Josip također smo bili sretni. Zato što nam je dobrota učinila da bude manje teško progonstvo u Matareji, na tisuću načina." - Magdalena i Apostoli su uživali slušajući Marijine uspomene o Isusu u djetinjoj dobi.