Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Mala Marija hoda između oca Joahima i majke Ane jeruzalemskim ulicama. Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom sa crtežima grančica i cvijeća. Sve joj pada do zemlje. Plavetnilo kose spuštene na ramenima prekriveno je velom. Kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Čini se da je Marija obučena u snijeg...

Idu polagano. Uspinjući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave... Ipak, kraj puta mora doći! I ovaj ide svršetku. Stigli su do zidina što okružuju Hram. Ana zajeca j još jače stisne ručicu Marijinu.

"Ana, draga, ja sam s tobom! - reče joj jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka na raskršću ulica. I Elizabeta, koja je na nju čekala, stiže do Ane i privine ju na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: "Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija."

Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvjetljuje velika vatra. Gospodarica, prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta prisutnima.

"Nemoj misliti da sam se pokajala i da nerado dajem svoje blago Gospodinu... Ali srce... oh! Moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece!... Kad bi ćutjela."

"Razumjem te, Ano moja... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne?"

Marija miluje majčine ruke i ljubi ih. Stavlja jžih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.

Ulazi Zaharija i pozdravlja: "Mir Gospodnji pravednicima."

"Da, - reče Joakim - moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Zazarijo! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama."

"Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Savidova u Hramu i s njom će se postupati kao sa kraljevskim biserom... I ja ću tsakđer bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog Anđela. I I Elizabeta će je često posjećivati."

Oh! Sigurno! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici, da ona to kaže Vječnome."

Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: "Nije li to tvoj zaručnički veo? Ili si ga isprela od novog bisera?"

Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju. A i imetak se smanjio radi poreza i udarca sudbine... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije.. jer mislim da je neću oblačiti za svadbu... a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će opremiti za svodbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću."

"Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da b bilo dobro da idemo" reče Zaharija.

Ustaju da prebace ogrtače i pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne na prag raširenih ruku, mali Kerubin koji moli: "Oče! Majko! Baš blagoslov!"

Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikaddršćućem jecaju grličice. Lice joj je bljeđe i ok joj ima onaj predani i tužni pogled kao na Kalvariji i Grobu.

Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu se zasititi. Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.

Izlaze. Marija između oca i majke kao prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.

"Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika."

Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispred velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola sjaji se na suncu koje pada okomito na veliko dvorište i široke stepenice što vode u Hram.

Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Između oca i majke. Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se kreću na stožerima, i kao da daju zvuk citre, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba, i uz oblake tamjana i svjetla.

Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljine od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nešto između kazule i dalmatike, u više boja. Na prsima mu je velika pločica ili tablica što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju na dnu karatke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.

Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali ostaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodinkom. Nalijevo je grupa u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.

Veliki Svećenik gleda u Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom napodnožju onog stepeništa dostojnog jednog jenog egipatskog hrama! Podiže ruke k Nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred velićanstvom svećenika koji razgovara s Veleičanstvom Vječnim. Zatim, evo daje znak Mariji.

I Ona se odvaja od majke i oca i uzlazi kao u zanosu. I smješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena. Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao?

Zatim se okrene i, držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti pita je: "Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet?

Na srebrni "da" koji mu odgovri, on povika: "Uđi, onda. Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena."

I Marija uđe i sjena je proguta, i čete djevica iučiteljica, zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju, i odvajaju...

Nema je više. Sad se vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima. Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvjek je sve uži. Sad je još mala pukotina. Sad ništa više. Zatvorena.

Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj starice i starca u jedincatom poviku: "Marijo! Kćeri!" Zatim dva jecaja, što jedan drugog zovu: "Ana!" - "Joakime!" i završavaju: "Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju Kuću i koji je vodi svojim putem."

( Tako završava viđenje Marije Valtorte zapisano u Pripremi.)

Mirjam je rođena u Jeruzalemu

Jeruzalem - kripta crkve Sv. Ane gdje je rođena Mirjam

Rođenje Blažene Djevice Marije

Rođenje Gospino bilo je u Jeruzalemu nedaleko Hrama kraj bazena Bethesda, gdje su se nastanili Marijini roditelji.

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje.
Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene. Gledaj kako su oblaci crni! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja. Ako je to on, bijesan je ove večeri!«
Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.«
Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime! Upravo rađa! I sve ide brzo i sretno!« i iščeznu s vrčićem u ruci.
Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid; a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim. I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vratiju gdje je Ana, golema duga širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba. Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubljena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje, i uzdiže se do najčistijeg neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu, ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled.
»Tako nešto još nikad nije viđeno!«
»Gledajte, gledajte!«
»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo. I još kakva zvijezda! Blista se kao ogromni dijamant!...«
»I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude, ali gledajte kako sjaji!«
Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu.
To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle. I kosica na okrugloj glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene. A ručice... što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i poma¬ljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada, dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće. Kako će te ručice moći osušiti toliki plač?
A nožice? Gdje su? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je... Oh nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja. Ali kako će se pronaći tako malene sandalice, kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice ? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrim putovima i podnijeti tako mnogo boli pod jednim križem?
Ali sada, to se ne zna, i smiješi se .. .mlatareći i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama, malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta. Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac, udaranje maloga srca... Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino Bezgrešno Srce ljudsko.
A leđa? Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu i Neokaljanu. Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama. Istom u nebu Ljiljan Trojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice. Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada; za nekoliko godina, sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik.
Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči. Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg. Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas. Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca.
I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj dugi, dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce.
Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda« reče. »Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira! Marija, zvijezda moja! Marija, čisti mjesec! Marija, biser naš!«
»Zoveš je Marija?«
»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir...«
»Ali hoće reći i gorčina... Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću ?«
»Bog je s Njom. Njemu je pripadala prije nego je postala. On će je voditi svojim putovima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med. A sad budi svoje mame... još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja...«
I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.

(Viđenje Marije Valtorte opisano u Pripravi)

Jeruzalem - crkva Sv. Ane i Bethesda bazen ---------------Unutrašnjost crkve Svete Ane

Bezgrešno Začeće

Sveta Bernardica pred likom Gospe Lurdske

U Lurdu je Blažena Djevica Marija pastirici Bernardici Soubiru, najstarijoj kćerki siromašnog mlinara, otkrila svoje ime: "Ja sam Bezgrešno Začeće.“

U jednom pismu je sama vidjelica Sveta Bernardica je opisala svoj prvi susret sa Majkom Božjom:
„Jednog dana /u četvrtak, 11.veljače 1858./ pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazi Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je zlatnu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad je ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelo prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se one Gospođa prekrižila, pokušah to i ja,premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah poček moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu viđenja odmah nestade…
U nedjelju se navratih onamo jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem sa izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora. Uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike, da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podignuvši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi:„Ja sam Bezgrešno Začeće.“

* * *

Zaista ni jednoj drugoj osobi ne pripada to ime, osim njoj samoj. Bog je rekao objavljujući svoje ime Mojsiju: ,Ja sam Onaj koji jesam" (Iz 3, 14), jer Bog postoji od vječnosti i za vječnost, postoji uvijeke. Njegova je bit postojanje bez ikakvog ograničenja, bilo s obzirom na trajanje i bilo u kojem drugom pogledu. Sve ono što postoji izvan Boga nije postojanje, nego ima postojanje, primilo ga je. I Bezgrešna je zato počela postojati u vremenu. Među bićima koja imaju početak, anđeli i praroditelji nisu počeli postojati po začeću i Isus Krist, Čovjek - Bog, počeo je postojati po začeću. Ipak, on je bio „začet", a ne samo začeće. Budući da je bio Bog, Sin je postojao već od vječnosti. Zbog toga jer je bila začeće, ona se razlikuje i od njega i slična je drugim ljudima.
No, od prvog časa svog postojanja ona se razlikuje od drugih ljudi, jer je njihovo začeće okaljano istočnim grijehom, ukoliko je riječ o začeću djece praroditelja koji su sagriješili, dok je njeno začeće bilo izuzeto od ovoga zajedničkog zakona, Ona je Bezgrešno začeće. Samo njoj pripada pravo na to ime i dosljedno to je ime bitno definira.
Bezgrešno začeće. Te su riječi izašle iz usta same Bezgrešne. One pokazuju točno i bitno tko je Ona. Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreci božansku stvarnost, ni u ovom slučaju, značenje tih Riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju ili do čijeg značenja, može doći i najoštroumni]i razum.
Ono što je rečeno: „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovječje" (Iz 64, 4; 1 Kor 2, 9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju. Ipak, moguće je i potrebno - bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti - misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrešnoj.
Jedini stvor potpuno ispunjen ovom Ljubavlju, Božanstvom, jest Bezgrešna, bez ikakve ljage grijeha, ona koja se nikada nije udaljila ni u čemu od Božanske Volje. Ona je na neizreciv način združena s Duhom Svetim, jer je njegova Zaručnica i to je Ona u neusporedivo savršenijem smislu nego što taj pojam može izraziti kod stvorova.

Isus kaže:

"Svo čovječanstvo je grešno. Samo jedno stvorenje nije okusilo, ne kažem gorki okus, već kažem i to: gorki smrad grijeha. Bila je to Marija. Marija – Moja predraga Majka, Ona za koju mi nije bilo žao napustiti Raj, i utjeloviti se među Vas i otkupiti vaše tijelo, jer u Mariji stalno sam našao vječnu čistoću sa radosnom i blistavom ljubavi, sve što je u Nebu. U Njoj je bio Otac koji Ju je tetošio kao najodličniju među svim stvorenjima. U Njoj bijaše Duh Sveti, koji je svojim ognjem uronio u Nju da od Djevice postane Majkom. Oko Nje bile su vojske Anđela, koje su častile Presveto Trojstvo u jednom stvorenju.
Marijino krilo! Marijino Srce! Ne, čovjek najprožetijim Bogom ne može sići do dna, ili popeti se do vrhunca, ovih dviju odlika čistoće i ljubavi. Ja ih obasjavam za neke od vas, Ja ih obasjavam za najdraže od onih, koji su Meni dragi. Ali samo ako budete tamo gdje se nailazi na odlično spoznanje, shvatit ćete Mariju"
(Marija Valtorta, Quaderni 1943, str.268.-7.kolovoza 1943)