Djevici Mariji je Josip određen za zaručnika

Dio je Hrama bogata dvorana s lijepim podom, sa zastorima, sagovima i namještajem ukrašenim intarzijama. U dvorani su svećenici, među kojima Zaharija, i mnogo muškaraca svake dobi, od dvadeset do pedeset godina, otprlike.
Razgovaraju međusobno potiho ali uzbuđeno. Čini se da su u tjeskobnom nemiru poradi nečega. Svi su svečano odjeveni u nove haljine ili barem svježe od pranja, kao da bi bili pripravni za neki blagdan. Mnogi su skinuli laneni rubac što im je služio kao pokrivalo za glavu, ali drugi ga još imaju, posebno stariji, dok mladi pokazuju svoje otkrivene glave, neki plavo tamne, neki smeđe, neki vrlo crne a neki bakreno crvene. Frizure su im najvećim dijelom kratke, ali ima ih i dugih sve do ramena. Oni se međusobno ne poznaju pa se znatiželjno promatraju. No oni su srodni i pritišće ih jedna te ista misao.
U jednom kutu nalazi se Josip. Razgovara s jednim čilim starcem. Josip ima kojih trideset godina. Lijep čovjek kratke i kovrčaste kose, kestenjastosmeđe kao što su i brada i brkovi, koji zasjenjuju lijepu bradu i dosižu sve do smeđecrvenih obraza. Ima tamne, dobrostive i duboke oči, koje su vrlo ozbiljne, gotovo malo žalosne. Ali ipak kad se smije, kao što sada čini, postaju radosne i mladolike. Obučen je sav u svjetlosmeđe, vrlo jednostavno, ali vrlo uredno.
Ulazi grupa mladih levita i raspoređuje se između vratiju i jednog dugog i uskog stola uza zid, usred kojega su vrata koja ostaju sasvim otvorena. Ostaje visjeti samo zastor koji seže do dvadeset centimetara od poda, da pokrije prazninu.
Znatiželja raste. Još vieše, kad jedna ruka odgrne zastor da dadne prolaz jednom levitu koji nosi u naručju svežanj suhih grana, na kojem je pažljivo postavljena jedna rasvjertala grana. Nježna pjena bijelih latica, s jedva prepoznatljivom ružičastom nijansom, koja se od središta sve nježnija proteže do vrška laganih latica. Levit postavi svežanj grana na stol s pažljivom brigom, da ne povrijedi čudo one cvjetne grane među tolikim suhim.
Žamor prijeđe dvoranom. Vratovi se protežu i pogledi bivaju sve oštriji u nastojanju da vide. Čak i Zaharija, sa svećenicima, budući da je bliže stolu, nastoji vidjeti. Ali ne vidi ništa. Josip u svojem kutu, baci tek jedan pogled na svežanj grana, i kad mu njegov sugovornik nešto reče, čini znak nijekanja kao kad netko kaže: "Nemoguće!" i nasmije se.
Začuje se zvuk trublje iza zastora. Svi ušute i svrstavaju se u lijepi red licem okrenutim prema izlazu, koji se sada pokazuje otvoren, jer je zastor sa svojim kolutovima povučen na stranu. Okružen drugim starješinama ulazi Veliki svećenik. Svi se duboko klanjaju. Veliki Svećenik ide k stolu i govori ostajući na nogama.
"Ljudi od plemena Davidova, sakupljeni ovdje po mom pozivu, čujte. Gospodin je progovorio, neka Mu bude slava! Jedna zraka je sišla s Njegove Slave i poput proljetnog sunca dala život jednoj suhoj grani, i ona je čudesno procvala, dok ni jedna grana na zemlji nije danas u cvatu, danas u posljednji dan Encenija, dok se snijeg na vrhuncima Judeje još nije otopio, i jedna je bjelina (cvijeta) između Siona i Betanije. Bog je progovorio, učinivši se Ocem i zaštitnikom Djevice Davidove, koja nema nikoga drugoga osim Njega za svoju zaštitu. Sveta djevojčica, slava Hrama i plemena, zaslužila je Božju riječ da ima za zaručnika koji je mio Vječnome. Doista, ovaj mora da je veoma pravedan, kad je od Gospodina izabran kao zaštitnik Djevice Njemu drage! Zato se smiruje naša bol što je gubimo, i prestaje nam svaka briga o njezinoj sudbini kao zaručnice. I označenome od Boga povjeravamo sa svom sigurnošću Djevicu nad kojom je blagoslov Božji i naš. Ime zaručnika je Josip, sin Jakova iz Betlehema, iz plemena Davidova, tesara u Nazaretu Galilejskom. Josipe: dođi naprijed. Veliki svećenik ti naređuje."
Veliki žamor. Glave se okreću, oči i ruke daju znakove, izrazi razočaranja i izrazi odahnuća. Poneki, posebno među starijima, mora da je bio veseo što nema te sudbine.
Josip, veoma crven i zbunjen dođe naprijed. Sad je ispred stola, nasuprot Velikog Svećenika, koga je s poštovanjem pozdravio.
"Dođite svi i gledajte ime urezano na grani. Neka svaki uzme svoju, da bude siguran da tu nema prijevare."
Muškarci poslušaju. Promatraju granu koju pažljivo drži Veliki svećenik, svaki uzme svoju vlastitu, i poneki je slomi, a poneki je čuva. Svi gledaju Josipa. Ima ih koji gledaju i šute, a ima ih koji mu čestitaju. Starčić s kojim je on prije razgovarao reče: "Nisam li ti rekeo, Josipe? Tko se manje osjeća sigurnim, taj pobjeđuje u igri!" Sad su svi otišli.
Veliki svećenik daje Josipu procvjetalu granu, zatim mu stavi ruku na rame i reče: "Nije bogata, ti to znaš, zaručnica koju ti Bog daruje. Ali u njoj su sve kreposti. Nastoji da je budeš uvijek sve dostojiniji. Nema u Izraelu tako ljupkog i šistog cvijeta kojibi joj bio jednak. Sad iziđite svi. Neka ostane Josip. A ti, Zaharijo, rođače, dovedi zaručnicu.
Izlaze svi osim Velikog svećenika i Josipa. Zastor na izlazu iznova je povučen.
Josip stoji sav ponizan uz dostojanstvenog svećenika. Najprije šutnja a zatim mu ovaj reče: "Marija ti ima reći jedna svoj zavjet. Pomozi njezinoj plašljivosti. Budi dobar s dobrom."
"Svu svoju snagu i muževni autoritet stavit ću njoj na službu i zaštitu, i ni jedna mi žrtva neće biti teška za Nju. Budi u to siguran."
Ulazi Marija sa Zaharijom i Anom Fanuelovom.
"Dođi, Marijo" reče Veliki svećenik. "Evo Zaručnika koga ti Bog određuje. To je Josip iz Nazareta. Zato ćeš se povratiti u svoj grad. Sada vas ostavljam. Bog neka vam dade svoj blagoslov. Gospodin neka vas čuva i blagoslovi, nek avam pokaže svoje lice i neka vam bude uvijek milostiv. Neka okrena k vama svoje Lice i neka vam dade mir."
Zaharija iziđe prateći Velikog svećenika. Ana čestita zaručniku i zatim i ona iziđe.
Dvoje zaručnika stoje jedna nasuprot drugom. Marija, sva crvena, stoji pognute glave. Josip, također ozaren, promatra je i traži riječi da prvi progovori. Reče: "Pozdravljam te, Marijo. Vidio sam te kao djevojčicu od nekoliko dana... Bio sam prijatelj tvogsa oca. Imam jednog sinovca moga brata Alfeja, koji je bio veliki prijatelj tvoje majeke. Njezim mali prijatelj, jer sada ima tek osamnaest godina, a kada ti još nisi bila rođena, on je bio sasvim malo dijete i razveseljavao je u žalosti tvoju majku koja ga je jako voljela. Ti nas ne poznaješ jer si ovamo došla malena. Ali u Nazaretu svi te vole i misle i govore o maloj Mariji Joakimovoj, čije je rođenje bilo čudo Gospodinovo, koji učini da procvate neplodna.. I ja se sjećam večeri kad si bila rođena.. Svi je se sjećamo po čudu velike kiše koja je spasila polja, i po strašnom nevremenu u kojem gromovi nisu smrvili ni vlat divlje vrijesi, a zavrilo je s pojavom duge od koje nikada ni veće ni ljepše nismo vidjeli. I zatim...tko se ne sjeća radosti Joakimove? Igrao se s tobom kao s lopticom, pokazujući te susjedima... Kako si ti bila cvijet što je došao s Neba, divio ti se i htio je da ti se svi dive, sretan stari otac koji je umro govoreći o svojoj Mariji tako lijepoj i dobroj, i o riječima punim milosti i znanja... Imao je pravo da ti se divi i da kaže d anema ni jedne od tebe ljepše! A tvoja majka? Ispunjala je svojom pjesmom zakutak u kojem se nalazila tvoja kuća, i bila je kao ševa u proljeće dok te je nosila, i kasnije kad t eje imala na svojim prsima. Ja sam ti načinio koljevku. Malu koljevku punu izrezbarenih ruža, jer tako je željela tvoj amajka. Možda se ona još nalazi u zatvorenom stanu. Ja sam već u gorinama, Marijo. Kad si ti došla na svijet, ja sam već izrađivao svoje prve radove. Već sam radio... Tko bi mi to bio rekao, da ću tebe imati za zaručnicu! Možda bi tvoji radosnije umrli, jer su mi bili prijatleji. Ja sam pokopao tvoga oca, oplakujući ga iskrenim srcem, jer mi je bio dobar učitelj u životu."
Marija sasvim polagano podiže svoje lice, ohrabrujući se sve više, slušajući da joj Josip tako govori, i kad spomenu koljevku, lagano se nasmiješi, a kad Josip reče o ocu, pruži mu jednu ruku i reče: "Hvala, Josipe." Jedan "hvala" sramežljiv i nježan.
Josio prihvsati među svoje kratke i jake tesarske ruke jasminovu ručicu i miluje je s odanošću hoteći joj uliti još više povjerenja. Možda očekuje druge riječi. Ali Marija iznova šuti. Onda on nastavlja. "Ti znaš da je kuća netaknuta, osim jednog dijale koji je srušen po naređenju konzula, da se od puteljka načini put za velika rimska vojnička kola. Ali polje, ono koje ti je ostalo, jer ti znaš.. bolest očeva izjela je mnogo tvog imanja, malo je zapušteno. Više od tri proljeća stabla i čokoti nisu obrezani, a zemlja je neobrađena i tvrda. Ali stabla, što si ih ti dok si još bila malena, vidjela, još su uvijek ondje, i ako mi dopustiš, ja ću se odmah za njih pobrinuti."
"Hvala, Josipe, ali ti već imaš svog posla..."
"Radit ću u tvom vrtu za prvih i posljednjih sati dana. Sad je vrijeme kad se dan sve više produ-ljuje. Hoću da za proljeće bude sve u redu za tvoju radost. Gledaj: ovo je grančica badema što stoji nasuprot kuće. Htio sam ovu otkinuti.... - sa svih se strana može ući kroz uništenu živicu, ali sada ću je ja popraviti da bude solidna i jaka - htio sam je otkinuti, baš ovu, misleći da, ako budem ja odabran - nisam se ovome nadao, jer sam nazirej, i poslušao sam jer je to Svećenik naredio, ne iz želje za žendidbom - misleći, govorio sam, da bi te obradovalo imati cvijet iz svoga vrta. Evo ti ga, Marijo. S njime ti dajem svoje srce, koje je poput njega cvjetalo sve do sada samo za Gospodina, a sada cvate za tebe, zaručnice moja."
Marija uzme grančicu. Uzbuđena je i gleda Josipa pogledom sve sigurnijim i sjajnijim. Osjeća da se može pouzdati u nj. Kad je on međutim rekao: "Nazirej sam" - njezino se lice cijelo zasja i Ona se ohrabri. "I ja sasvim pripadam Bogu, Josipe. Ne znam da li ti je Veliki svećenik to rekao..."
"Rekao mi je jedino da si ti dobra i čista i da mi imaš reći jedan svoj zavjet, i da budem dobar s tobom. Gobori ,Marijo. Tvoj te Josip želi učiniti sretnom i svim tvojim željama. Ne ljubim te tijelom. Ljubim te svojim duhom, sveta djevojčice koju mi Bog daje! Gledaj u meni, pored zaručnika, oca i brata. I pouzdaj se u me kao u oca, pouzdaj se kao u brata..."
"već od djetinjstva posvećena sam Gospodinu. Znam da to u Izraelu nije običaj. Ali ja sam slušala jedan glas koji je tražio od mene moje djevičanstvo kao žrtvu ljubavi za dolazak Mesije. Izrael Ga odavno čeka!... Nije odviše zbog ovog odreći se radosti: biti majkom!"
Josip je uporno gleda kao da bi htio čitati joj u srcu, i zatim prihvati dvije ručice koje još imaju među prstima rascvjetalu grančicu i reče: "I ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom i svojom ćemo čistoćom veoma ljubiti Vječnoga, da On što prije zemlji dade Spasitelja, i da bi nam dopustio vidjeti njegovo Svjetlo kako sja u svijetu. Dođi, Marijo¸. Pođimo pred njegovu Kuću i zakunimo se da ćemo se ljubiti kako se Anđeli ljube međusobno. Zatim ću ja otići u Nazaret i pripraviti sve za tebe, u tvojoj kući, ako želiš ići u nju, ilidrugud, ako želiš drugud."
"U svoju kuću... Ondje bijaše jedna spilja pri kraju... Da li je još tamo?"
"Ondje jest, ali nije više tvoja... Ali ja ću ti napraviti jednu gdje ćeš u najvrućim satima boraviti u hladovini i miru. Učinit ću je, koliko je to moguće, da joj bude potpuno jednaka... I reci mi: koga hoćeš da bude uza te?"
"Nikoga. Nemam straha. Majka Alfejeva, koja me uvijek posjećuje, pravit će mi društvo malo preko dana, a noću radije bih bila sama. Ništa mi se zla ne može dogoditi."
"A zatim, sada sam i ja tu... Kada treba doći po tebe?"
"Kada ti hoćeš, Josipe."
"Doći ću onda, čim kuća bude uređena. Ničega neću dirati. Hoću da sve nađeš onako kako je tvoja majka ostavila. Ali hoću da bude puna sunca i sasvim čista, da te primi bez žalosti. Dođi, Marijo. Pođimo reći Svevišnjemu da Ga blagoslivljamo."
Marija osjeti veliku sigurnost kraj zaručnika Josipa.

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Mala Marija hoda između oca Joahima i majke Ane jeruzalemskim ulicama. Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom sa crtežima grančica i cvijeća. Sve joj pada do zemlje. Plavetnilo kose spuštene na ramenima prekriveno je velom. Kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Čini se da je Marija obučena u snijeg...

Idu polagano. Uspinjući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave... Ipak, kraj puta mora doći! I ovaj ide svršetku. Stigli su do zidina što okružuju Hram. Ana zajeca j još jače stisne ručicu Marijinu.

"Ana, draga, ja sam s tobom! - reče joj jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka na raskršću ulica. I Elizabeta, koja je na nju čekala, stiže do Ane i privine ju na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: "Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija."

Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvjetljuje velika vatra. Gospodarica, prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta prisutnima.

"Nemoj misliti da sam se pokajala i da nerado dajem svoje blago Gospodinu... Ali srce... oh! Moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece!... Kad bi ćutjela."

"Razumjem te, Ano moja... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne?"

Marija miluje majčine ruke i ljubi ih. Stavlja jžih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.

Ulazi Zaharija i pozdravlja: "Mir Gospodnji pravednicima."

"Da, - reče Joakim - moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Zazarijo! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama."

"Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Savidova u Hramu i s njom će se postupati kao sa kraljevskim biserom... I ja ću tsakđer bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog Anđela. I I Elizabeta će je često posjećivati."

Oh! Sigurno! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici, da ona to kaže Vječnome."

Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: "Nije li to tvoj zaručnički veo? Ili si ga isprela od novog bisera?"

Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju. A i imetak se smanjio radi poreza i udarca sudbine... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije.. jer mislim da je neću oblačiti za svadbu... a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će opremiti za svodbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću."

"Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da b bilo dobro da idemo" reče Zaharija.

Ustaju da prebace ogrtače i pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne na prag raširenih ruku, mali Kerubin koji moli: "Oče! Majko! Baš blagoslov!"

Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikaddršćućem jecaju grličice. Lice joj je bljeđe i ok joj ima onaj predani i tužni pogled kao na Kalvariji i Grobu.

Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu se zasititi. Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.

Izlaze. Marija između oca i majke kao prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.

"Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika."

Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispred velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola sjaji se na suncu koje pada okomito na veliko dvorište i široke stepenice što vode u Hram.

Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Između oca i majke. Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se kreću na stožerima, i kao da daju zvuk citre, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba, i uz oblake tamjana i svjetla.

Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljine od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nešto između kazule i dalmatike, u više boja. Na prsima mu je velika pločica ili tablica što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju na dnu karatke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.

Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali ostaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodinkom. Nalijevo je grupa u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.

Veliki Svećenik gleda u Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom napodnožju onog stepeništa dostojnog jednog jenog egipatskog hrama! Podiže ruke k Nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred velićanstvom svećenika koji razgovara s Veleičanstvom Vječnim. Zatim, evo daje znak Mariji.

I Ona se odvaja od majke i oca i uzlazi kao u zanosu. I smješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena. Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao?

Zatim se okrene i, držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti pita je: "Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet?

Na srebrni "da" koji mu odgovri, on povika: "Uđi, onda. Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena."

I Marija uđe i sjena je proguta, i čete djevica iučiteljica, zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju, i odvajaju...

Nema je više. Sad se vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima. Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvjek je sve uži. Sad je još mala pukotina. Sad ništa više. Zatvorena.

Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj starice i starca u jedincatom poviku: "Marijo! Kćeri!" Zatim dva jecaja, što jedan drugog zovu: "Ana!" - "Joakime!" i završavaju: "Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju Kuću i koji je vodi svojim putem."

( Tako završava viđenje Marije Valtorte zapisano u Pripremi.)

Mirjam je rođena u Jeruzalemu

Jeruzalem - kripta crkve Sv. Ane gdje je rođena Mirjam

Rođenje Blažene Djevice Marije

Rođenje Gospino bilo je u Jeruzalemu nedaleko Hrama kraj bazena Bethesda, gdje su se nastanili Marijini roditelji.

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje.
Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene. Gledaj kako su oblaci crni! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja. Ako je to on, bijesan je ove večeri!«
Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.«
Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime! Upravo rađa! I sve ide brzo i sretno!« i iščeznu s vrčićem u ruci.
Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid; a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim. I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vratiju gdje je Ana, golema duga širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba. Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubljena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje, i uzdiže se do najčistijeg neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu, ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled.
»Tako nešto još nikad nije viđeno!«
»Gledajte, gledajte!«
»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo. I još kakva zvijezda! Blista se kao ogromni dijamant!...«
»I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude, ali gledajte kako sjaji!«
Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu.
To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle. I kosica na okrugloj glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene. A ručice... što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i poma¬ljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada, dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće. Kako će te ručice moći osušiti toliki plač?
A nožice? Gdje su? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je... Oh nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja. Ali kako će se pronaći tako malene sandalice, kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice ? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrim putovima i podnijeti tako mnogo boli pod jednim križem?
Ali sada, to se ne zna, i smiješi se .. .mlatareći i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama, malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta. Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac, udaranje maloga srca... Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino Bezgrešno Srce ljudsko.
A leđa? Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu i Neokaljanu. Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama. Istom u nebu Ljiljan Trojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice. Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada; za nekoliko godina, sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik.
Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči. Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg. Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas. Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca.
I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj dugi, dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce.
Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda« reče. »Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira! Marija, zvijezda moja! Marija, čisti mjesec! Marija, biser naš!«
»Zoveš je Marija?«
»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir...«
»Ali hoće reći i gorčina... Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću ?«
»Bog je s Njom. Njemu je pripadala prije nego je postala. On će je voditi svojim putovima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med. A sad budi svoje mame... još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja...«
I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.

(Viđenje Marije Valtorte opisano u Pripravi)

Jeruzalem - crkva Sv. Ane i Bethesda bazen ---------------Unutrašnjost crkve Svete Ane

Bezgrešno Začeće

Sveta Bernardica pred likom Gospe Lurdske

U Lurdu je Blažena Djevica Marija pastirici Bernardici Soubiru, najstarijoj kćerki siromašnog mlinara, otkrila svoje ime: "Ja sam Bezgrešno Začeće.“

U jednom pismu je sama vidjelica Sveta Bernardica je opisala svoj prvi susret sa Majkom Božjom:
„Jednog dana /u četvrtak, 11.veljače 1858./ pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazi Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je zlatnu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad je ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelo prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se one Gospođa prekrižila, pokušah to i ja,premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah poček moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu viđenja odmah nestade…
U nedjelju se navratih onamo jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem sa izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora. Uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike, da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podignuvši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi:„Ja sam Bezgrešno Začeće.“

* * *

Zaista ni jednoj drugoj osobi ne pripada to ime, osim njoj samoj. Bog je rekao objavljujući svoje ime Mojsiju: ,Ja sam Onaj koji jesam" (Iz 3, 14), jer Bog postoji od vječnosti i za vječnost, postoji uvijeke. Njegova je bit postojanje bez ikakvog ograničenja, bilo s obzirom na trajanje i bilo u kojem drugom pogledu. Sve ono što postoji izvan Boga nije postojanje, nego ima postojanje, primilo ga je. I Bezgrešna je zato počela postojati u vremenu. Među bićima koja imaju početak, anđeli i praroditelji nisu počeli postojati po začeću i Isus Krist, Čovjek - Bog, počeo je postojati po začeću. Ipak, on je bio „začet", a ne samo začeće. Budući da je bio Bog, Sin je postojao već od vječnosti. Zbog toga jer je bila začeće, ona se razlikuje i od njega i slična je drugim ljudima.
No, od prvog časa svog postojanja ona se razlikuje od drugih ljudi, jer je njihovo začeće okaljano istočnim grijehom, ukoliko je riječ o začeću djece praroditelja koji su sagriješili, dok je njeno začeće bilo izuzeto od ovoga zajedničkog zakona, Ona je Bezgrešno začeće. Samo njoj pripada pravo na to ime i dosljedno to je ime bitno definira.
Bezgrešno začeće. Te su riječi izašle iz usta same Bezgrešne. One pokazuju točno i bitno tko je Ona. Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreci božansku stvarnost, ni u ovom slučaju, značenje tih Riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju ili do čijeg značenja, može doći i najoštroumni]i razum.
Ono što je rečeno: „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovječje" (Iz 64, 4; 1 Kor 2, 9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju. Ipak, moguće je i potrebno - bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti - misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrešnoj.
Jedini stvor potpuno ispunjen ovom Ljubavlju, Božanstvom, jest Bezgrešna, bez ikakve ljage grijeha, ona koja se nikada nije udaljila ni u čemu od Božanske Volje. Ona je na neizreciv način združena s Duhom Svetim, jer je njegova Zaručnica i to je Ona u neusporedivo savršenijem smislu nego što taj pojam može izraziti kod stvorova.

Isus kaže:

"Svo čovječanstvo je grešno. Samo jedno stvorenje nije okusilo, ne kažem gorki okus, već kažem i to: gorki smrad grijeha. Bila je to Marija. Marija – Moja predraga Majka, Ona za koju mi nije bilo žao napustiti Raj, i utjeloviti se među Vas i otkupiti vaše tijelo, jer u Mariji stalno sam našao vječnu čistoću sa radosnom i blistavom ljubavi, sve što je u Nebu. U Njoj je bio Otac koji Ju je tetošio kao najodličniju među svim stvorenjima. U Njoj bijaše Duh Sveti, koji je svojim ognjem uronio u Nju da od Djevice postane Majkom. Oko Nje bile su vojske Anđela, koje su častile Presveto Trojstvo u jednom stvorenju.
Marijino krilo! Marijino Srce! Ne, čovjek najprožetijim Bogom ne može sići do dna, ili popeti se do vrhunca, ovih dviju odlika čistoće i ljubavi. Ja ih obasjavam za neke od vas, Ja ih obasjavam za najdraže od onih, koji su Meni dragi. Ali samo ako budete tamo gdje se nailazi na odlično spoznanje, shvatit ćete Mariju"
(Marija Valtorta, Quaderni 1943, str.268.-7.kolovoza 1943)