Anđeo Gabrijel naviješta Mariji Božju Poruku

Fra Angelico, Naviještenje

Blažena Djevica Marija je stigla iz Jeruzalema u Nazaret. Mlada je djevojka. Po izgledu ima najviše petnaest godina, u maloj pravokutnoj sobi. Pravoj djevojačkoj sobi.

Uz jedan od dva duža zida je ležaj: niska postelja bez povišenih okrajaka, pokriven širokim prostiračima ili sagovima. Reklo bi se da su prostrti ili na stolu ili na hasuri od tvrdog platna ili trstike, jer stoje ukrućeni i bez nabora kako je to na našim krevetima.
Uz drugi zid nalazi se polica na kojoj je uljana svjetiljka, svici pergamene, brižno složen šivaći rad,izgleda da su to čipke. Uz policu prema vratima što su otvorena prema vrtu i prekrivena zastorom koji se njiše od laganog vjetrića sjedi Djevica na niskoj klupici.

Prede veoma bijeli lan mekan poput svile. Njezine male ruke, samo malo tamnije od lana, brzo vrte vreteno. Mladenačko lice i tako, tako lijepo, malo je sagnuto i lagano se smiješka, kao da uživa ili slijedi neku ljupku misao.

Djevičina soba u Nazaretu

Potpuna je tišina i u kućici i u vrtu. Duboki mir odsjeva na licu Marijinu kao i u čitavom ambijentu koji je okružuje. Miri i red. Sve je veoma čisto i uredno, i sobica, vrlo jednostavna u svom izgledu i u pokućstvu, skoro prazna poput neke ćelije, ima nešto jednostavnog i kraljevskog po velikoj čistoći i brižljivosti kojom su namješteni i raspoređeni pokrivači na ležaju, svici, svjetiljka, uz tu svjetiljku mala mjedena vaza sa kitom procvalih grana, ili od breskve ili od kruške. No sigurno su od neke pitome voćke bijele boje uz lagano ružičasto.
Marija počne pjevušiti podglas, a zatim lagano povisi glas. Nije to sasvim glasno, ali je to već glas koji odzvanja u sobici, u kojem se osjeća titranje duše. Riječi su izrečene u hebrejskom. Češće se opetuje Božje Ime 'Jahve'. To je neka sveta pjesma ili psalam. Možda se Marija prisjeća pjesama iz Hrama. A mora da je neka slatka uspomena, jer polaže na krilo ruke koje drže nit i vreteno i uzdiže glavu naslonivši je otraga na zid, zažarena u licu lijepim rumenilom, očiju izgubljenih tko zna u kakvoj ugodnoj misli, koje se zacakliše od suza što se ne prelijevaju ali koje ih čine većima. Te se oči ipak smiješe, smješkaju se na primisao koju vide i koja je odvaja od osjetnog. Lice Marijino koje izranja iz bijele i sasvim jednostavne haljine, a tako rumeno i okruženo pletenicama što ih nosi savijene poput vijenca, izgleda kao lijepi cvijet.

Pjev se prometnu u molitvu:

„Gospodine Bože Svevišnji, nemoj više kasniti poslati svoga Slugu da donese mir na zemlju. Požuri prikladno vrijeme i djevicu čistu i plodnu za dolazak tvoga Pomazanika.

Oče, Oče Sveti, dopusti svojoj službenici da ponudi svoj život u tu svrhu. Dopusti mi umrijeti pošto vidim tvoju Svjetlost i i tvoju Pravednost na zemlji i pošto spoznam da je Otkupljenje izvršeno.

O, Oče Sveti, pošalji na zemlju Čeznuće Proroka. Pošalji svojoj službenici Otkupitelja, da se u sat kad završi moj dan, otvori za me tvoje boravište, jer će njegova vrata biti već otvorena od tvog Pomazanika za sve one koji su se ufali u Te.

Dođi, o dođi, o Duše Gospodnji. Dođi svojim Vjernima koji Te čekaju. Dođi, Kneže Mira!...“ Marija osta tako u sabranosti.

Zavjesa na vratima jače se zanjiše, kao da bi netko iza nje nečim zamahnuo ili je potezao da je istrgne. I bijela biserna svjetlost pomiješana s čistim srebrom učini još svjetlijima lagano žučkaste zidove, još življima boje platna, još duhovnijim uzdignuto lice Marijino.

U svjetlosti, a da se zastor nije odmaknuo nad tajnom koja se izvršuje, dapače više se i ne njiše: visi ukrućen uz dovratnike kao da bi zid koji dijeli unutrašnjost od onog vani… prostre se Arhanđeo.

Nužno je da poprimi ljudski lik. Ali izgled mu je nadljudski. Od kakvog tijela je sačinjen ovaj prekrasan i blještav lik? Od kakve tvari mu je Bog dao stvarni oblik da ga učini primjetljivim osjetilima Djevice? Samo Bog može posjedovati te tvari i služiti se njima na tako savršen način, to jest od svjetlosti učiniti tvar i učiniti zamjetljivim oku ljudskom ono što je duhovno.

To je lice, tijelo je, tu su oči, usta, kosa i ruke kao naše. Ali nije to naša neprozirna tvar. To je svjetlost koja je uzela boju tijela, očiju, kose, usnica, svjetlosti koja se kreće i smiješi i gleda i govori:

„Zdravo, Marijo, puna Milosti, zdravo!“ Glas je nalik milozvučnoj harfi, poput bisera koji su bačeni na dragocjeni metal.

Marija se trgnu i obori pogled. I većma zadrhta kad ugleda blistavo stvorenje što kleči jedva metar daleko od Nje i koje je s rukama prekriženim na prsima, gleda s veoma velikim poštovanjem.
Marija skoči na noge i stisne se uza zid. Postade blijeda, a zatim rumena, naizmjenično. Njezino lice izražava zapanjenost i zabunu. I nesvjesno privinu ruke na krilo skrivajući ga pod dugim rukavima i saginjući se kao da bi htjela što je više moguće sakriti svoje tijelo. Čin ljupke čednosti.

„Ne. Nemoj se bojati. Gospodin j es tobom! Ti si blagoslovljena između svih žena.“

Ali Marija se i dalje boji. Otkuda je došlo ovo izvanredno biće? Je li poslan od Boga ili varalice koji me hoće navesti na oholost, hvaleći me kako je to učinio s Evom?

„Ne boj se, Marijo!“ opetuje Arhanđeo.“Ja sam Gabriel, Anđeo Božji. Moj me Gospodar poslao k tebi. Ne boj se, jer si našla milost kod Boga. I sada ćeš začeti u krilu i roditi ćeš Sina i dat ćeš mu ime 'Isus'. On će biti velik, zvat će se Sin Svevišnjega i Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida oca njegova i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Shvaćaš li, o Sveta Djevice, miljenice Gospodnja, Kćeri od Njega blagoslovljena, pozvana da budeš Majkom njegova Sina, kojeg ćeš ti roditi.“

„Kako se može to dogoditi kad ja muža ne poznajem? Zar možda Gospodin Bog više ne prihvaća prikazanje svoje službenice i ne želi me djevicom iz ljubavi prema Njemu?“

„Nećeš posredstvom čovjeka postati Majkom, o Marijo. Ti si Vječna Djevica, Svetica Božja. Duh Sveti će sići na te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Svetim i Sinom Božjim nazivati Onaj koji će se od tebe roditi. Sve može Gospodin Bog naš. Elizabeta, nerotkinja, u svojoj starosti začela je sina koji će biti Prorok tvoga Sina, onaj koji će mu pripraviti putove. Gospodin je digao od nje sramotu, i njezin spomen ostat će među narodima povezan s tvojim imenom, kao i ime njezinog djeteta s imenom tvoga Svetoga. I do kraja vjekova narodi će vas nazivati blaženima radi milosti Gospodnje koja dođe k vama, i tebi naročito, radi milosti koja dođe narodima preko tebe. Elizabeta je u svojemu šestom mjesecu i njezin teret uzdiže je u radosti, i više je uzdignuti kad bude upoznala tvoju radost. Ništa nije Bogu nemoguće, Marijo, puna Milosti. Što trebam teći mojem Gospodaru? Neka te ne uznemiruje takva misao. On će braniti tvoje probitke ako se u Njega pouzdaš. Svijet, Nebo, Vječni očekuju tvoju riječ!“

Marija, sada i ona prekriživši ruke na prsima i prignuvši se u duboki naklon, kao poništena zbog spoznanja dostojanstva Majke Božje, reče:

„Evo službenice Božje. Neka mi bude po Njegovoj Riječi.“

Anđeo zaiskri od radosti. Klanja se, jer on sigurno vidi Duha Božjega koji silazio na Djevicu prignutu u prihvaćanju, i zatim iščeznu ne pokrećeći zastora, nego ostavljajući ga dobro prevučenog nad svetom Tajnom.

Sveti Josip doznaje za Elizabetinu trudnoću

Čuje se kucanje na vratima. Marija ustaje i otvara. Ulazi Josip. Pozdravljaju se. Zatim Josip sjedne na klupicu nasuprot Mariji, s druge strane stola.

Josip je lijep čovjek u punini godina. Ima najviše trideset i pet godina. Njegova kosa tamno kestenjasta i njegova brada isto tako tamno kestenjasta uokviruju mu pravilno lice s dva blaga oka kestenjaste, gotovo crne boje. Ima široko i glatko čelo, fini, malo savijeni nos, obrazi više okrugli, smeđi, ali ne maslinasti, nego radije ružičasti na jabučicama. Nije mnogo visok. Ali je jak i lijepo građen.

Prije nego je sjeo skinuo je ogrtač koji se čitav sastoji od jednog jedinog komada, a na vratu zakopčan kvačicom ili nečim sličnim, ima i kukuljicu. Boje je svijetlosmeđe i čini se da je od nepromočive tkanine, od neobrađene vune. Nalik je na obrtač brđana, prikladan da zaštiti za nevremena. Još prije nego što je sjeo, pruži Mariji dva jaja i jedan grozd, malo uvenuo, ali dobro sačuvan. I smiješi se govoreći: „Donijeli su mi ga iz Kane. Jaja mi je dao Satnik za posao što sam učinio na njegovim kolima. Slomio mu se kotač, a njegov je radnik obolio. Svježa su. Uzeo ih je iz svoga kokošinjca. Ispij ih. Učinit će ti dobro.“

„Sutra Josipe. Sad sam jela.“

„Ali grozd možeš uzeti. Dobar je. Sladak kao med. Nosio sam ga pazeći da ga ne oštetim. Jedi ga. Imam ih još. Donijet ću ti sutra košaricu. Večeras nisam mogao, jer dolazim ravno iz Satnikove kuće.“

„Ne. Ali nije važno.“

Marija odmah ustaje i pođe u kuhinju, vraća se noseći mlijeko, masline i sir. „Nemam drugo“ reče. „Uzmi jedno jaje.“

Josip neće. Jaja su za Mariju. S tekom jede svoj kruh i sir i pije još malko mlijeko. Zatim uzme jednu jabuku. Večera je svršena.

Marija uzme svoje pletivo, nakon što je uklonila posuđe sa stola. Josip joj pomaže i ostaje u kuhinji i onda kad se ona iznova ovamo vrati. Čije se kako on stavlja sve na svoje mjesto. Potpiruje oganj, jer večer je svježa.

Kad se povrati, Marija mu zahvaljuje. Zatim razgovaraju međusobno. Josip pripovijeda kako je proveo dan. Govori o svojim bratićima i zanima se za Marijin posao i o njezinom cvijeću. Obećaje joj donijeti raznovrsnog i prekrasnog cvijeća, koje mu je obećao Satnik. To je cvijeće što ga mi nemamo. Donijeli su ga iz Rima i on mi je obećao sadnice. Sada, kad je vrijeme pogodno, ja ću ih zasaditi. Krasnih su boja i izvanrednog mirisa. Vidio sam ih prošlog ljeta, jer cvatu ljeti. Ispunit će cijelu kuću svojim mirisom. Zalit ću ti zatim stabljike u pogodan čas. Vrijeme je.“

Marija se smiješi i zahvaljuje. Šutnja. Josip gleda plavokosu glavu Marijinu sagnutu nad svojim ručnim radom. Pogled anđeoske ljubavi. Sigurno, kad bi jedan Anđeo ljubio ženu ljubavlju zaručnika, gledao bi je tako.

Marija, kao onaj koji donosi neku odluku, stavlja vezivo u krilo i reče: „Josipe, i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest. Saznala sam da će naša rođakinja Elizabeta, žena Zaharijina, uskoro roditi…“

Josip raskolači oči i reče: „U toj dobi?“

„U toj dobi“ odgovori smiješeći se Marija. „Sve može Gospodin. I sada htjede dati ovu radost našoj rođakinji.“

„Kako to znaš? Je li sigurna vijest?“

„Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati. Željela bih otići Elizabeti, da je poslužujem i da joj reknem da se radujem s njom. Ako ti to dopuštaš…“

„Marijo, ti si moja supruga, a ja sam tvoj sluga. Sve što ti činiš dobro je učinjeno. Kad bi željela putovati?“

„Što je prije moguće. Ali bit ću mjesecima odsutna.“

„A ja ću brojiti dane očekujući te. Pođi u miru. Ja ću misliti na kuću i na tvoj vrt. Svoje ćeš cvijeće naći lijepo kao da si se sama za nj brinula. Samo …čekaj. Moram poći prije Pashe u Jeruzalem, kupiti neke stvari za moja posao. Ako počekaš koji da, pratit ću te se donde. Ne dalje, jer se moram brzo vratiti. Ali do Jeruzalema možemo ići zajedno. Bit ću mirniji, kad znam da nećeš biti sama po putovima. Za povratak ćeš mi javiti, i ja ću doći u susret.“

Tako si dobar, Josipe. Neka te gospodin nagradi svojim blagoslovima i neka drži daleko od tebe bol. Uvije ga za to molim.“

Dvoje čistih supruga anđeoski se smiješe. I za neko vrijeme iznova nastane tišina. Zatim Josip ustaje. Zaogrne se ogrtačem i podigne kukuljicu na glavu. Pozdravlja Mariju koja se također ustala i izlazi.

Marija ga gleda kako izlazi s jednim uzdahom kao od muke. Zatim podiže oči k nebu i moli.

Brižno zatvori vrata. Složi ručni rad i pođe u kuhinju. Ugasi ili pokrije vatru. Gleda da li je sve u redi. Uzima svjetiljku zatvarajući vrata. Rukom zaklanja plamičak koji treperi na pomalo hladnom noćnom vjetru. Ulazi u svoju sobu i još moli.

Nazaret, špilja Navještenja u bazilici

Vjenčanje Djevice Marije s Josipom iz Nazareta

Kako je lijepa Marija u svom svadbenom ruhu između svečano raspoloženih prijateljica i učenica. Među njima je također i Elizabeta.

Sva u prebijelom lanenom platnu, tako mekanom i finom da je nalik gragocjenoj svili. Pojas izrezbaren u zlatu i srebru, sav od medaljona što se drže zajedno pomoću lančića - a svaki je medaljon vez od zlatnih linija između teškog srebra što ga je vrijeme učinilo zagasitimi - opasuje joj tanki struk, i možda je predugačak za Nju, još nježnu i mladu, visi naprijed s tri posljednja medaljona silazeći između nabora vrlo široke haljine koja se malo vuče, toliko je duga. Na nogama joj sandale od vrlo vijele kože sa srebrnim kopčama.

Oko vrata joj je naljina stegnuta lančićem od zlatnih ružica sa srebrnim nakitom kao ponovljeni motiv s pojasa, ali ovdje umanjen. Lančić je provučen kroz široke, okrugle rupice koje su načinjene u širokom izrezu haljine i zatim ih skupljaju u nabore i tako stvara kao mali ovratnik. Iz te bjeline nabrane ljupkošću stručka ovijenog dragocjenom koprenom, izranja Marijin vrat, i čini se još nježniji i bjelji kao stabljika ljiljana što se završava ljiljanskim licem još bljeđim i čistijim zbog uzbuđenja. Lice prečiste hostije.

Kosa joj ne visi više na ramenima. Dražesno je raspoređena u uzao od pletenica i skupljena dragocjenim srebrnim kopčama smeđe ukrašenim, čiji je gornji luk načinjen filigramskim ukrasom. Majčin je veo stavljen na te pletenice i pada u lijepim naborima ispod dragocjenog obručića koji joj ovija prebijelo čelo. Silazi sve do bokova, jer Marija nije visoka kao njezina majka, pa joj veo prelazi bokove, dok je Ani sezao do pojasa. Na rukama nema ništa, na zapešćima narukvice. Ali tako su nježna zapešća, da joj teške majčine narukvice padaju na šake i možda bi pale na tlo, da malo porese rukama.

Družice je motre sa svih strana i dive ojoj se. Njihova pitanja i iskazi divljenja nalik su veselom cvrkutanju vrabaca.

"Jesu li od tvoje majke?"
"Starinski, doista?"
"A veo, Suzana? Gle, kako je fin? Ali pogledaj te ljiljane izvezene na njem!"
"Marijo, daj da vidim narukvice! Jesu li to narukvice tvoje majke?"
"Nosila ih je. Ali su Joakimove majke, majke moga oca."

"Oh! gledaj! Imaju pečat Salomonov isprepleten nježnim grančicama palmi i maslina, a među njima su ljiljani i ruže. Oh! tko je načinio tako savršen i sitan rad?"

"Potječu iz kuće Davidove" tumači Marja. "Kroz vjekove ih nose žene iz plemena, kad se vjenčavaju, i ostaju kao nasljeđe baštiniku."

"Ah, da ti si kći nasljednica..."
"Jesu li ti sve to donijeli iz Nazareta?"

Ne. Kad je moja majka umrla, moja je tetka uzela opremu k sebi u kuću da je sačuva da se ne izgubi. Sada mi je to donijela."
"Gdje je, gdje je? Pokaži je svojim prijartljicama."

Marija ne zna što bi činila... Htjela bi biti uljudna, a opet ne bi htjela da sve ispremiješa, što je smješteno u tri velika sanduka. Da joj pomognu umiješaju se učiteljice: "Zaručnik će upravo doći. Nije vrijeme da se pravi zbrka. Pustite je, ne zamarajte je, i pođite se pripraviti." Brbljavo se jato udalji malo mrzovoljno. Marija se može u miru radovati sa svojim učitljicama, koje joj izriču riječi hvale i blagoslova.

I Elizabeta je stupila bliže. I kako Marija, uzbuđena, plače, jer je Ana Fanuelova zove "kćerkom" i poljubi je uistinu materinskim osjećajem, Elizabeta joj reče: "Marijo, tvoje majke nema ovdje, ali ona je ipak ovdje. Njezin duh klikće uz tvoga. I gledaj: stvari koje ti nosiš daju ti njezinu dragost. Tu još nalaziš miris njezinih poljubaca. Jednoga davnog dana, kad si ušla u Hram, ona mi reče: 'Pripremila sam joj odjeću i opremu za udaju jer želim biti uvijek ja ta koja prede lan i prvu svadbenu haljinu da ne budem odsutna na dan njezine radosti.' I znaš li? U posljednjim časovima kad sam bila uz nju, htjela je svake večeri milovati tvoje prve haljinice, i ovu koju sada nosiš, i govrila je: 'Ovdje osjećam miris jasmina moje malene, i ovdje hoću da Ona osjeti poljubav svoje mame'. Koliko je puta poljubila ovaj veo što ti zasjenjuje čelo! Više poljubaca nego niti!... I kad budeš oblačila tkanine što ih je ona satkala, misli da su načinjene više od ljubavi tvoje mame, nego od niti... I te ogrlice... u najtežim časovima otac ih je sačuvao za tebe da te uljepšaju za ovaj čas, kako to dolikuje Davidovoj princezi. Budi vesela Marijo. Nisi siroče, jer tvoji su s tobom i imaš zaručnika koji ti je otac i majka, toliko je savršen..."

"Oh! da! Istina je! Na njega se stvarno ne mogu potužiti. U manje od dva mjeseca dvaput me je posjetio, i danas dolazi po treći put, usporkos kiši i vjetovitom vremenu, da od mene primi naredbe... Pomisli: naredbe! Ja koja sam jedna siromašna žena i od njega toliko mlađa. I ništa mi nije odbio. Čak i ne čeka da ga zamolim. Čini se da mu neki Anđeo kaže što želim, i kaže mi to prije nego što ja progovorim. Zadnji put je rekao: ' Marijo, ja mislim da ti je draže biti u roditeljskoj kući. Budući si kći nasljednica, možeš to učiniti, ako ti je drago. I ja ću doći u tvoju kuću. Jedino da održimo običaj, ti ćeš za jedan tjedan ići u kuću moga brata Alfeja. Marija te već veoma ljubi. I odande će poći, kad bude svadbena večer, povorka, koja će te dovesti u kuću.' Zar nije plemenit? Nije mu važno ako ljudi budu govorili da on nema kuće koja bi mu se sviđala... Meni bi se uvijek sviđala, jer u njoj je on, tako dobar. Ali sigurno... draža mi je moja kuća... radi sjećanja... Oh! dobar je Josip!"

"Što je rekao o zavjetu? Još mi ništa nisi rekla."
"Nije se protivio. Štoviše, saznavši razloge, rekao je: ' Ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom'. "
"To je sveti mladić" reče Ana Fanuelova.
I 'sveti mladić' uđe u taj čas u pratnji Zaharije.

Doslovce je sjajan. Sav u zlatno-žutom, nalik je na isstočnjačkog suverena. Na sjajnom pojasu visi kesa i bodež, kesa od marokanske kože sa zlatnim vezom, bodež u koricama isto tako od marokanske kože sa zlatnim ukrasima. Na glavi mu je turban, to jest obična tkanina stavljena kao kukuljica, kako to imaju i danas neki narodi u Africi, npr. nbeduini, a drži ga dragocjen obruč, od fine zlatne žice u koji su zabodene kitice mirte. I sasvim novi ogrtač, pun resa, kojim se svečano zaogrnuo, i blista se od radosti. U rukama ima kitice mirte u cvatu.

"Mir tebi, zaručnice moja!" pozdravlja. "Mir svima". I kad je primio odgovor na pozdrav reče: "Vidjeh radost tvoju onog dana kad sam ti dao grančicu iz tvojeg vrta. Mislio sam da ti donesem mirtu što je uzrasla kod spilje tebi tako drage. Htio sam ti donijeti ruže što se već kite prvim cvjetovima uz tvoju kuću. Ali ruže ne traju, kad si više dana na putu... Stigao bih ovdje sa samim trnjem. A ja tebi, ljubljena, želim dati samo ruže, i njezinim mirisavim cvjećem posuti put, da na njih staviš dogu, da ne naiđeš na prljavštinu i grubost."

"Oh! hvala ti, dobri! Kako si mogao doći s tako svježim cvijećem?"

"Svezao sam vazu na sedlo i u nju sam stavio grane s cvjetnim pupoljcima. Putem su procvali. Evo ti ih, Marijo. Tvoje čelo neka se ovjenča čistoćom, simbolom zaručnice, ali taj je vjenac uvijek, uvijek mnogo manje čist, od čistoće u tvom srcu."

Elizabeta i učiteljice ukrašuju Mariju cvjetnim vjenčićem koji nastaje tako što u dragocjeni kolut zabadaju bijele kitice mirte, ukrašavajući male bijele ruže, što ih uzimaju iz vaze što je na kovčegu. Marija htjede uzeti svoj široki bijeli ogrtač da se njim ogrne i pričvrsti ga na ramenu. Ali zaručnik je predusretne i pomaže joj da učvrsti dvjema srebrnim kopčama široki ogrtač na vrhu ramena. Učiteljice raspoređuju nabore s ljubavlju i dragošću.

Sve je pripravno. Dok iščekuje ne znam što, Josip osamivši se malo s Marijom reče: "Mislio sam kroz ovo vrijeme na tvoj zavjet. Rekao sam ti da ga dijelim s tobom. A što više na to mislim to više i shvaćam, da nije dosta samo privremeno nazirejstvo, pa makar i više puta obnavljano. Shvatio sam te, Marijo. Još ne zaslužujem riječ Svjetla. Ali mi od njega dolazi jedno žuborenje. I to mi daje čitati tvoju tajnu, barem u bitnim crtama. Siromašan sam neznalica. Marijo. Siromašan sam radik. Nisam obrazovan i nemam blaga. Ali pred tvoje nopge stavljam svoje blago. Zauvijek. Svoju potpunu čistoću, da budem dostojan boraviti uza te, Božja djevice, 'sestro moja, zaručnice, zatvoreni vrte, zapečačeni izvore' , kako kaže naš David, koji je možda napisao Pjesmu, gledajući tebe... Ja ću biti čuvar tog mirisnog vrta, u kojem su najdragocjeniji plodovi i iz koga izvire žila vode žive s blagom silovitošću: tvoja milina, o zaručnice, koja si mi svojom čistoćom osvojila duh, o sva lijepa. Ljepša od zore, od sunca što sja, jer ti sjaji srce, o savršena ljubavi koja se predaješ za svoga Boga i za svijet, kome žališ dati Spasitelja žrtvujući svoje ženstvo. Dođi, moja ljubljena" i uhvartije pažljivo za ruku vodeći je prema vratima. Slijede ih svi drugi i vani im se pridruže svetačno raspoložene družice, sve u bijelom i s velima.

Prolaze dvorištima i trijemovima, između mnoštva koje ih promatra, sve do mjesta koje ješ nije Hram, ali nalik dvorani određenoj za kult, jer ondje su svjetiljke i svici pergamena kao u sinagogama. Zaručnici idu do jednog visokog šrtonik, sličnog katedri, i čekaju. Ostali se postave iza njih u lijepom redu, a na kraju drugi svećenici i znatiželjnici.

Ulazi svečano Veliki Svećenik.
Mrmor među znatiželjnicima: "Zar će ih on vjenčati?"

"Da, jer je iz kraljevskog i svećeničkog roda. Cvijet Davida i Arona, zaručnica je djevica Hrama. Zaručnik je iz plemena Davidova."

Pontifeks stavlja desnicu zaručnice u desnicu zaručnika i svečano ih blagoslivlje: "Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev neka bude s vama. Neka vas on sjedini i neka se u vama ispuni njegov blagoslov, dajući vam svoj mir i brojno potomstvo s dugim životom i blaženom smrću u krilu Abrahamovu". I zatim se povuče, svečanokako je i ušao.

Jedno drugome dadoše obrećanje. Marija je supruga Josipova.

Svi izlaze, i uvijek u lijepom redu, idu u dvoranu gdje je izložen ženidbeni ugovor, u kojem se kaže da Marija kćerka i nasljednica Joakima i Ane Aronove, nosi u miraz mužu svoju kuću i pripadajuća dobra, i svoju osobnu opremu i sva druga dobra što ih je baštinila od oca.

Supruzi izlaze u dvorište, a iz ovog idu dalje prema izlazu što je blizu četvrti za žene što služe u Hramu. Čekaju ih udobna, teška kola, prekrivena šatorskim krilom za zaslon od sunca, a tu su i teški Marijini kovčezi.

Oproštaji, poljupci i suze, blagoslovi, savjeti, preporuke, a zatim se Marija uspne i smjesti u unurašnjost kola, a za njom Elizabeta, dok sprijeda sjednu Josip i Zaharija. Skinuše svečane ogrtače i zaogrnuše se tamnim teškim ogrtačima. Kola krenu uz teški kas velikog crnog konja. Zidine se Hrama udaljuju, zatim i zidine grada, i evo polja, novog, svježeg, u cvatu na prvom proljetnom suncu, sa žitom visokim već dobar pedalj iznad zemlje nalik na smaragden, koji su se pretvorili u malene listiće i koji se njišu na lakom povjetarcu što miriši po jabučnom i breskvinom cvijetu, po rascvjetaloj djetelini i divljeoj metvici...

Marija tiho plače pod svojom koprenom, i od vremena do vremena razmakne zastor i gleda još udaljeni Hram, ostavljeni grad...

Marijino vrelo u Nazaretu

D o l a z a k u N a z a r e t

Sunce mirno zalazi na nebu, tako blagom u svom plavetnilu, koje svjetlo čini još jasnijim, a tamo daleko blista se snijeg Hermona i drugih dalekih vrhunaca.
Jedna kola pojavljuju se na cesti. Kola što voze Josipa i Mariju i Njezine rođake. Putovanje je na svršetku.
Marija promatra čeznutljivim okom, kao netko tko želi upoznati ili radije iznova upoznati što je prije gledao i čega se više ne sjeća, i smiješi se kad joj se povrati kakva sjenka sjećanja ili kad je neko svjetlo upozori da svrati pozornost na ovu ili onu stvar, na ovo ili ono mjesto. Elizabeta, a s njom Zaharija i Josip pomažu joju ovom njezinom sjećanju, pokazujući na ovoj ili onaj vrhunac, ovu ili onu kuću. Kuće, sada već, jer se upravo pokazuje Nazaret što se rasprostro na svojim valovitim brežuljcima.
Zahvaćen slijeva suncem što zalazi, pokazuje bjelinu svojih kućica, širokih i niskih, na kojima su terase, sada premazane ružičasto. A neke, potpuno obasjane, izgelda kao da su zahvaćene požarom, toliko im je pročelje crveno od sunca, da vatrene izgledaju, tako i voda u barama ili u nižim studencima, koji su gotovo bez ograde, i iz kojih se, škripajući, uzdižu vedra puna vode za kuću ili nepromočive vreće za zaljevanje povrća.
Djeca i žene izlaze na rub puta i znatiželjno gledaju kola. Pozdravljaju Josipa koji im je vrlo poznat. Ali zatim ostaju zbunjeni i bojažljivi pred ostalom trojicom.
Ali, kad baš uđu u gradić, nema više zbunjenosti ni straha. Mnogo i mnogo ljudi svake dobi stoji na ulazu u gradić ipod rustičnog luka od cvijeća i lišća, i teko što se pojave kola iza okuke koso položene poljske kuće, podiže se poklik oštrih glasova i mahanje granama i cvijećem. To su žene, djevojke i djeca Nazareta, što pozdravljaju zaručnicu. Muževi, ozbiljniji, stoje iza nemirne i bučne ograde, i dostojanstveno pozdravljaju.
Marija sada, kad su kola otkriverna - skinuli su, naime pokrivalo prije nego što stigoše u mjesto, jeer sad već sunce nije dosađivalo, i da dopuste Mariji da dobro vidi svoj rodni kraj - pojavi se u svojoj rascvjetaloj ljepoti. Bijela i plava kao Anđeo, dobrostivo se smješi dječici koja joj dobacuju cvijeće i poljupce, djevojkama svoje dobi koje je zovu po imenu, ženama, majkama, staricama koje je blagoslivlju pjevajućim glasom. Naklanja se muškarcima, posebno jednome, koji je možda rabin ili starješina u mjestu.
Kola nastaver polagano naprijed glavnim putem, a doba dio slijedilo ih mnoštvo, za koje je taj dolazak bio događaj.
"Evo tvoje kuće, Marijo" reeče Josip, pokazujući bičem jednu kućicu što se nalazi upravo ispod ruba jednog blagog brežuljka i koja ima otraga lijepi, prostrani vrt sav u cvijeću, a završava se vrlo malenim maslinikom. S druge strane obična glogova i kaktusova živica označuje granice vlasništva. Polja, nekoć Joakimova, tamo su preko nje...
"Vidiš, malo ti je preostalo" reče Zaharija. Bolest očeva bila je duga i skupa. A skupi su bili troškovi da se popravi šteta što ju je učinio Rim. Vidiš li? Gradnjom ceste bila su srušena tri djela zgrade i kuća se smanjila, a da ju se proširi bez suvišnih troškova, bio je upotrebljen dio brijega koji tvori pećinu. Tu je Joakim držao svoje zalihe a Ana svoje razboje. Ti ćeš činiti što misliš da je bolje."
"Oh! pa neka je maleno, nije važno! Uvije će mi biti dosta. Radit ću..."
"Ne, Marijo." Josip sad govori. Ja ću raditi. Ti ćeš samo tkati i šivati kućne stvari. Mlad sam i jak i tvoj sam zaručnik Nemoj da se grizem u sebi zbog tvog rada."
"Činit ću kako ti želiš."
"Da, što se ovih radova tiče ja tako hoću. u Svemu drugome svaka tvoja želja meni je zapoviejd. Ali u ovome ne."
Stigoše. Kola se zaustave.
Dvije žene i dvsa muškarca od četrdeset, odnosno pedeset godina stoje na vratima, a s njima i mnogo djece i mladih. "Bog ti dao mir, Marijo", reče stariji čovjek, a jedna žena stupi k Mariji, zagrli je i poljubi.
"To je moj brat Alfej i Marija njegova žena, a to su njihova djecaa. Došli su upravo zato da te ljubazno prime i da ti kažu da je njihova kuća tvoja, ako ti hoćeš" reče Josip.
"Da, dođi, Marijo, ako ti je teško živjeti samoj. Poljeje lijepo u proljeće, a naša je kuća usred cvjetnih polja. Ti ćeš biti najljepši cvijet u njima" reče Marija Alfejeva.
"Hvala ti, Marijo. Vrlo bih rado došla. Doći ću koji put, a za svadbu bez daljnjega. Ali toliko želim vidjeti, nanovo upoznati svoju kuću. Ostavila sam je kao malena i zaboravila sam njezin izgeld... sada ga iznova otkrivam... i čini mi se da ponovno nalazim svoju izgubljenu majku i ljubljenog oca, da pronalazim jeku njihovih riječi... miris njihova posljednjeg daha. Čini mi se da nisam više siroče jer imam iznova oko sebe zagrljaj ovih zidova... Shvati me, Marijo. " Nešto od plača je u njezinu glasu i na trepavicama.
Marija Alfejeva odgovri: "Kako ti hočeš, draga. Želim da me smatraš kao sestru i prijateljicu, a pomalo i za majku, jer sam mnogo starija od tebe."
Druga žena stupi naprijed: "Marijo, pozdravljam te. Ja sam Sada, prijateljica tvoje majke. Vidjela sam te kod rođenja. A ovo je Alfej, sinovac ALžlfejev i veliki prijatelj tvoje majke. Ono što sam činila za tvoju majku i za tebe ću činiti, ako hoćeš. Vidiš li? Moja je kuća najbliža tvojoj i tvoja su polja sada naša. Ali, ako hoćeš onamo doći, dođi u svakodoba. Načinit ćemo otvori na ogradi i bit ćemo zajedno, makar ostajući svaka u svojoj kući. Ovo je moj muž."
Zahvaljujem svima i za sve. Za sve dobro što ste željeli mojima i što želite meni. Neka vas zato blagoslovi Svemogući Bog."
Istovariše teške kovčege i uniješe ih u kuću. Ulaze. To je nazaretska kućica kakva je bila kasnije u životu Isusovu.
Josip uzme za ruku - takav je običaj - Mariju, i tako uđu. Na pragu joj reče: "A sada , na ovom pragu, hoćuod tebe jedno obećanje. Dogodi li se bilo koja stvar ili ti nešto ustreba nemaj drugog prijatelja, druge pomoći kojoj bi se utekla osim Josipa, a ni s kojeg razloga ne smiješ se sama mučiti. Ja sam sav za tebe, sjeti se toga, i bit će moja radost učiniti sretnim tvoj put, a jer sreća nije uvijek u našoj moći, da budeš barem mirna i sigurna."
"Obećajem ti to, Josipe."
Otvoriše vrata i prozore. Posljednja zraka sunca uzlazi znatiželjno unutra.
Sad Marija skida ogrtač i veo, jer osim cvjetova mire, još ima i svadbeno ruho. Izađe u vrt koji je u cvijeću. Promatra, smješi se i prođe vrtom, dok je Josip drži za ruku. Čini se da iznova uzima u posjed izgubljeno mjesto.
I Josip joj pokazuje svoje napore: "Vidiš li? Ovdje sam iskopao jamu da se u njoj skupi kišnica, jer su ove loze uvijek žedne. Ovoj sam maslini odsjekao starije grane, da bude jača. I posadio sam dvije jabuke, jer su dvije bile usahnule. A zatim sam onamo zasadio smokve. Kad odrastu zaštićivat će kuću od jakog sunca i od znatiželjnih pogleda. Sjenica je ona ista, stara. S njom nisam imao drugog posla osim što sam izmijenio trule kolce i obrezao lozu. Nadam se da će dati mnogo grožđa. A ovdje, gledaj" i ponosan vodi je k obronku, koji se uzdiže uz kuću i ogrničuje zgradu na sjevernoj strani, "ovdje sam iskopao malu spilju i pojačao je, i kad se prime ove biljčice, bit će gotovo jednaka onoj koju si imala. Ovdje nema nikakva izvora... alinadam se, da ću jednu žilu dovesti do nje. Radit ću za vrijeme dugih ljetnih večeri, kada te budem došao posjetiti..."
"Ali kako?" reče Alfej. "Zar nećeš slaviti svadbu ovog ljeta?"
"Ne. Marija želi presti vunene taknine, jedino što još manjka na opremi. I ja sam zadovoljan da je tako. Marija je tako mlada da to ne znači ništa ako se čeka jednu godinu iliviše. Dotad će se priviknuti na kuću..."
"Mah! Ti si uvijek bio malo drukčiji od ostalih i još si i sada. Ne znam kome ne bi se žurilo da ima za ženu jedan cvijet kao što je Marija, a ti čekaš na to mejsecima!..."
"Dugo očekivana radost - dublje uživana radost!" odgovri Josip s ljupkim smiješkom.
Brat strese ramenima i pita: "I onda? Kad misliš slaviti svsdbu?"
"Pošto Marija navrši šesnaestu godinu. Nakon blagdana Sjenica. Bit će slatke zimske večeri za mladence!... i još se nasmješi gledajući Mariju. Smiješak taajnog i slatkog dogovora, obostrane čistoće koja tješi. Zatim iznova nastavi s obilaženjem: "To je velika soba izdubena u brdu. Ako ti je pravo, načinit ću od nje svoju radionicu kad dođem. Spojeno je, ali nije u kući. Tako neću smetati niti praviti buku i nered. Ali, ako hoćeš drukčije...."
"Ne, Josipe. Tako je najbolje."
Vrate se u kuću i zapale svjetiljke.
"Marija je umorna" reče Josip. " Ostavimo je u nezinu miru, s rođacima.
Svi koji odlaze pozdravljaju. Ostaje Josip još koju minutu i potiho govori sa Zaaharijom.
"Tvoj ti rođak ostavlja za neko vrijeme Elizabetu. Jesi li zadovoljna? Ja jesam. Jer će ti pomoći.... da postaneš savršena domaćica. S njome češ moći rasporediti svoje stvari i pokućstvo kako hoćeš, a ja ću ti svake većeri doći pomoći. S njom ćeš moći nabaviti vune i štobude potrebno, a ja ću se pobrinuti za izdatke. Sjeti se da si obećala da ćeš doći k meni za svaku stvar. Zbogom Marijo. Spavaj prvi san kao gospodarica u ovoj svojoj kući,i Anđeo Božji neka ti ga učini vedrim. Gospodin neka bude uvijek s tobom."
"Zbogom Josipe. I budi pod krilima Anđela Božjeg. Hvala, Josipe. Za sve. Koliko budem mogla nadoknadit ću ti ljubav svojom ljubavlju."
Josip pozdravlja rođake i izlazi.

Djevici Mariji je Josip određen za zaručnika

Dio je Hrama bogata dvorana s lijepim podom, sa zastorima, sagovima i namještajem ukrašenim intarzijama. U dvorani su svećenici, među kojima Zaharija, i mnogo muškaraca svake dobi, od dvadeset do pedeset godina, otprlike.
Razgovaraju međusobno potiho ali uzbuđeno. Čini se da su u tjeskobnom nemiru poradi nečega. Svi su svečano odjeveni u nove haljine ili barem svježe od pranja, kao da bi bili pripravni za neki blagdan. Mnogi su skinuli laneni rubac što im je služio kao pokrivalo za glavu, ali drugi ga još imaju, posebno stariji, dok mladi pokazuju svoje otkrivene glave, neki plavo tamne, neki smeđe, neki vrlo crne a neki bakreno crvene. Frizure su im najvećim dijelom kratke, ali ima ih i dugih sve do ramena. Oni se međusobno ne poznaju pa se znatiželjno promatraju. No oni su srodni i pritišće ih jedna te ista misao.
U jednom kutu nalazi se Josip. Razgovara s jednim čilim starcem. Josip ima kojih trideset godina. Lijep čovjek kratke i kovrčaste kose, kestenjastosmeđe kao što su i brada i brkovi, koji zasjenjuju lijepu bradu i dosižu sve do smeđecrvenih obraza. Ima tamne, dobrostive i duboke oči, koje su vrlo ozbiljne, gotovo malo žalosne. Ali ipak kad se smije, kao što sada čini, postaju radosne i mladolike. Obučen je sav u svjetlosmeđe, vrlo jednostavno, ali vrlo uredno.
Ulazi grupa mladih levita i raspoređuje se između vratiju i jednog dugog i uskog stola uza zid, usred kojega su vrata koja ostaju sasvim otvorena. Ostaje visjeti samo zastor koji seže do dvadeset centimetara od poda, da pokrije prazninu.
Znatiželja raste. Još vieše, kad jedna ruka odgrne zastor da dadne prolaz jednom levitu koji nosi u naručju svežanj suhih grana, na kojem je pažljivo postavljena jedna rasvjertala grana. Nježna pjena bijelih latica, s jedva prepoznatljivom ružičastom nijansom, koja se od središta sve nježnija proteže do vrška laganih latica. Levit postavi svežanj grana na stol s pažljivom brigom, da ne povrijedi čudo one cvjetne grane među tolikim suhim.
Žamor prijeđe dvoranom. Vratovi se protežu i pogledi bivaju sve oštriji u nastojanju da vide. Čak i Zaharija, sa svećenicima, budući da je bliže stolu, nastoji vidjeti. Ali ne vidi ništa. Josip u svojem kutu, baci tek jedan pogled na svežanj grana, i kad mu njegov sugovornik nešto reče, čini znak nijekanja kao kad netko kaže: "Nemoguće!" i nasmije se.
Začuje se zvuk trublje iza zastora. Svi ušute i svrstavaju se u lijepi red licem okrenutim prema izlazu, koji se sada pokazuje otvoren, jer je zastor sa svojim kolutovima povučen na stranu. Okružen drugim starješinama ulazi Veliki svećenik. Svi se duboko klanjaju. Veliki Svećenik ide k stolu i govori ostajući na nogama.
"Ljudi od plemena Davidova, sakupljeni ovdje po mom pozivu, čujte. Gospodin je progovorio, neka Mu bude slava! Jedna zraka je sišla s Njegove Slave i poput proljetnog sunca dala život jednoj suhoj grani, i ona je čudesno procvala, dok ni jedna grana na zemlji nije danas u cvatu, danas u posljednji dan Encenija, dok se snijeg na vrhuncima Judeje još nije otopio, i jedna je bjelina (cvijeta) između Siona i Betanije. Bog je progovorio, učinivši se Ocem i zaštitnikom Djevice Davidove, koja nema nikoga drugoga osim Njega za svoju zaštitu. Sveta djevojčica, slava Hrama i plemena, zaslužila je Božju riječ da ima za zaručnika koji je mio Vječnome. Doista, ovaj mora da je veoma pravedan, kad je od Gospodina izabran kao zaštitnik Djevice Njemu drage! Zato se smiruje naša bol što je gubimo, i prestaje nam svaka briga o njezinoj sudbini kao zaručnice. I označenome od Boga povjeravamo sa svom sigurnošću Djevicu nad kojom je blagoslov Božji i naš. Ime zaručnika je Josip, sin Jakova iz Betlehema, iz plemena Davidova, tesara u Nazaretu Galilejskom. Josipe: dođi naprijed. Veliki svećenik ti naređuje."
Veliki žamor. Glave se okreću, oči i ruke daju znakove, izrazi razočaranja i izrazi odahnuća. Poneki, posebno među starijima, mora da je bio veseo što nema te sudbine.
Josip, veoma crven i zbunjen dođe naprijed. Sad je ispred stola, nasuprot Velikog Svećenika, koga je s poštovanjem pozdravio.
"Dođite svi i gledajte ime urezano na grani. Neka svaki uzme svoju, da bude siguran da tu nema prijevare."
Muškarci poslušaju. Promatraju granu koju pažljivo drži Veliki svećenik, svaki uzme svoju vlastitu, i poneki je slomi, a poneki je čuva. Svi gledaju Josipa. Ima ih koji gledaju i šute, a ima ih koji mu čestitaju. Starčić s kojim je on prije razgovarao reče: "Nisam li ti rekeo, Josipe? Tko se manje osjeća sigurnim, taj pobjeđuje u igri!" Sad su svi otišli.
Veliki svećenik daje Josipu procvjetalu granu, zatim mu stavi ruku na rame i reče: "Nije bogata, ti to znaš, zaručnica koju ti Bog daruje. Ali u njoj su sve kreposti. Nastoji da je budeš uvijek sve dostojiniji. Nema u Izraelu tako ljupkog i šistog cvijeta kojibi joj bio jednak. Sad iziđite svi. Neka ostane Josip. A ti, Zaharijo, rođače, dovedi zaručnicu.
Izlaze svi osim Velikog svećenika i Josipa. Zastor na izlazu iznova je povučen.
Josip stoji sav ponizan uz dostojanstvenog svećenika. Najprije šutnja a zatim mu ovaj reče: "Marija ti ima reći jedna svoj zavjet. Pomozi njezinoj plašljivosti. Budi dobar s dobrom."
"Svu svoju snagu i muževni autoritet stavit ću njoj na službu i zaštitu, i ni jedna mi žrtva neće biti teška za Nju. Budi u to siguran."
Ulazi Marija sa Zaharijom i Anom Fanuelovom.
"Dođi, Marijo" reče Veliki svećenik. "Evo Zaručnika koga ti Bog određuje. To je Josip iz Nazareta. Zato ćeš se povratiti u svoj grad. Sada vas ostavljam. Bog neka vam dade svoj blagoslov. Gospodin neka vas čuva i blagoslovi, nek avam pokaže svoje lice i neka vam bude uvijek milostiv. Neka okrena k vama svoje Lice i neka vam dade mir."
Zaharija iziđe prateći Velikog svećenika. Ana čestita zaručniku i zatim i ona iziđe.
Dvoje zaručnika stoje jedna nasuprot drugom. Marija, sva crvena, stoji pognute glave. Josip, također ozaren, promatra je i traži riječi da prvi progovori. Reče: "Pozdravljam te, Marijo. Vidio sam te kao djevojčicu od nekoliko dana... Bio sam prijatelj tvogsa oca. Imam jednog sinovca moga brata Alfeja, koji je bio veliki prijatelj tvoje majeke. Njezim mali prijatelj, jer sada ima tek osamnaest godina, a kada ti još nisi bila rođena, on je bio sasvim malo dijete i razveseljavao je u žalosti tvoju majku koja ga je jako voljela. Ti nas ne poznaješ jer si ovamo došla malena. Ali u Nazaretu svi te vole i misle i govore o maloj Mariji Joakimovoj, čije je rođenje bilo čudo Gospodinovo, koji učini da procvate neplodna.. I ja se sjećam večeri kad si bila rođena.. Svi je se sjećamo po čudu velike kiše koja je spasila polja, i po strašnom nevremenu u kojem gromovi nisu smrvili ni vlat divlje vrijesi, a zavrilo je s pojavom duge od koje nikada ni veće ni ljepše nismo vidjeli. I zatim...tko se ne sjeća radosti Joakimove? Igrao se s tobom kao s lopticom, pokazujući te susjedima... Kako si ti bila cvijet što je došao s Neba, divio ti se i htio je da ti se svi dive, sretan stari otac koji je umro govoreći o svojoj Mariji tako lijepoj i dobroj, i o riječima punim milosti i znanja... Imao je pravo da ti se divi i da kaže d anema ni jedne od tebe ljepše! A tvoja majka? Ispunjala je svojom pjesmom zakutak u kojem se nalazila tvoja kuća, i bila je kao ševa u proljeće dok te je nosila, i kasnije kad t eje imala na svojim prsima. Ja sam ti načinio koljevku. Malu koljevku punu izrezbarenih ruža, jer tako je željela tvoj amajka. Možda se ona još nalazi u zatvorenom stanu. Ja sam već u gorinama, Marijo. Kad si ti došla na svijet, ja sam već izrađivao svoje prve radove. Već sam radio... Tko bi mi to bio rekao, da ću tebe imati za zaručnicu! Možda bi tvoji radosnije umrli, jer su mi bili prijatleji. Ja sam pokopao tvoga oca, oplakujući ga iskrenim srcem, jer mi je bio dobar učitelj u životu."
Marija sasvim polagano podiže svoje lice, ohrabrujući se sve više, slušajući da joj Josip tako govori, i kad spomenu koljevku, lagano se nasmiješi, a kad Josip reče o ocu, pruži mu jednu ruku i reče: "Hvala, Josipe." Jedan "hvala" sramežljiv i nježan.
Josio prihvsati među svoje kratke i jake tesarske ruke jasminovu ručicu i miluje je s odanošću hoteći joj uliti još više povjerenja. Možda očekuje druge riječi. Ali Marija iznova šuti. Onda on nastavlja. "Ti znaš da je kuća netaknuta, osim jednog dijale koji je srušen po naređenju konzula, da se od puteljka načini put za velika rimska vojnička kola. Ali polje, ono koje ti je ostalo, jer ti znaš.. bolest očeva izjela je mnogo tvog imanja, malo je zapušteno. Više od tri proljeća stabla i čokoti nisu obrezani, a zemlja je neobrađena i tvrda. Ali stabla, što si ih ti dok si još bila malena, vidjela, još su uvijek ondje, i ako mi dopustiš, ja ću se odmah za njih pobrinuti."
"Hvala, Josipe, ali ti već imaš svog posla..."
"Radit ću u tvom vrtu za prvih i posljednjih sati dana. Sad je vrijeme kad se dan sve više produ-ljuje. Hoću da za proljeće bude sve u redu za tvoju radost. Gledaj: ovo je grančica badema što stoji nasuprot kuće. Htio sam ovu otkinuti.... - sa svih se strana može ući kroz uništenu živicu, ali sada ću je ja popraviti da bude solidna i jaka - htio sam je otkinuti, baš ovu, misleći da, ako budem ja odabran - nisam se ovome nadao, jer sam nazirej, i poslušao sam jer je to Svećenik naredio, ne iz želje za žendidbom - misleći, govorio sam, da bi te obradovalo imati cvijet iz svoga vrta. Evo ti ga, Marijo. S njime ti dajem svoje srce, koje je poput njega cvjetalo sve do sada samo za Gospodina, a sada cvate za tebe, zaručnice moja."
Marija uzme grančicu. Uzbuđena je i gleda Josipa pogledom sve sigurnijim i sjajnijim. Osjeća da se može pouzdati u nj. Kad je on međutim rekao: "Nazirej sam" - njezino se lice cijelo zasja i Ona se ohrabri. "I ja sasvim pripadam Bogu, Josipe. Ne znam da li ti je Veliki svećenik to rekao..."
"Rekao mi je jedino da si ti dobra i čista i da mi imaš reći jedan svoj zavjet, i da budem dobar s tobom. Gobori ,Marijo. Tvoj te Josip želi učiniti sretnom i svim tvojim željama. Ne ljubim te tijelom. Ljubim te svojim duhom, sveta djevojčice koju mi Bog daje! Gledaj u meni, pored zaručnika, oca i brata. I pouzdaj se u me kao u oca, pouzdaj se kao u brata..."
"već od djetinjstva posvećena sam Gospodinu. Znam da to u Izraelu nije običaj. Ali ja sam slušala jedan glas koji je tražio od mene moje djevičanstvo kao žrtvu ljubavi za dolazak Mesije. Izrael Ga odavno čeka!... Nije odviše zbog ovog odreći se radosti: biti majkom!"
Josip je uporno gleda kao da bi htio čitati joj u srcu, i zatim prihvati dvije ručice koje još imaju među prstima rascvjetalu grančicu i reče: "I ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom i svojom ćemo čistoćom veoma ljubiti Vječnoga, da On što prije zemlji dade Spasitelja, i da bi nam dopustio vidjeti njegovo Svjetlo kako sja u svijetu. Dođi, Marijo¸. Pođimo pred njegovu Kuću i zakunimo se da ćemo se ljubiti kako se Anđeli ljube međusobno. Zatim ću ja otići u Nazaret i pripraviti sve za tebe, u tvojoj kući, ako želiš ići u nju, ilidrugud, ako želiš drugud."
"U svoju kuću... Ondje bijaše jedna spilja pri kraju... Da li je još tamo?"
"Ondje jest, ali nije više tvoja... Ali ja ću ti napraviti jednu gdje ćeš u najvrućim satima boraviti u hladovini i miru. Učinit ću je, koliko je to moguće, da joj bude potpuno jednaka... I reci mi: koga hoćeš da bude uza te?"
"Nikoga. Nemam straha. Majka Alfejeva, koja me uvijek posjećuje, pravit će mi društvo malo preko dana, a noću radije bih bila sama. Ništa mi se zla ne može dogoditi."
"A zatim, sada sam i ja tu... Kada treba doći po tebe?"
"Kada ti hoćeš, Josipe."
"Doći ću onda, čim kuća bude uređena. Ničega neću dirati. Hoću da sve nađeš onako kako je tvoja majka ostavila. Ali hoću da bude puna sunca i sasvim čista, da te primi bez žalosti. Dođi, Marijo. Pođimo reći Svevišnjemu da Ga blagoslivljamo."
Marija osjeti veliku sigurnost kraj zaručnika Josipa.

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu

Mala Marija hoda između oca Joahima i majke Ane jeruzalemskim ulicama. Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom sa crtežima grančica i cvijeća. Sve joj pada do zemlje. Plavetnilo kose spuštene na ramenima prekriveno je velom. Kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Čini se da je Marija obučena u snijeg...

Idu polagano. Uspinjući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave... Ipak, kraj puta mora doći! I ovaj ide svršetku. Stigli su do zidina što okružuju Hram. Ana zajeca j još jače stisne ručicu Marijinu.

"Ana, draga, ja sam s tobom! - reče joj jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka na raskršću ulica. I Elizabeta, koja je na nju čekala, stiže do Ane i privine ju na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: "Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija."

Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvjetljuje velika vatra. Gospodarica, prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta prisutnima.

"Nemoj misliti da sam se pokajala i da nerado dajem svoje blago Gospodinu... Ali srce... oh! Moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece!... Kad bi ćutjela."

"Razumjem te, Ano moja... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne?"

Marija miluje majčine ruke i ljubi ih. Stavlja jžih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.

Ulazi Zaharija i pozdravlja: "Mir Gospodnji pravednicima."

"Da, - reče Joakim - moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Zazarijo! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama."

"Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Savidova u Hramu i s njom će se postupati kao sa kraljevskim biserom... I ja ću tsakđer bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog Anđela. I I Elizabeta će je često posjećivati."

Oh! Sigurno! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici, da ona to kaže Vječnome."

Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: "Nije li to tvoj zaručnički veo? Ili si ga isprela od novog bisera?"

Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju. A i imetak se smanjio radi poreza i udarca sudbine... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije.. jer mislim da je neću oblačiti za svadbu... a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će opremiti za svodbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću."

"Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da b bilo dobro da idemo" reče Zaharija.

Ustaju da prebace ogrtače i pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne na prag raširenih ruku, mali Kerubin koji moli: "Oče! Majko! Baš blagoslov!"

Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikaddršćućem jecaju grličice. Lice joj je bljeđe i ok joj ima onaj predani i tužni pogled kao na Kalvariji i Grobu.

Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu se zasititi. Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.

Izlaze. Marija između oca i majke kao prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.

"Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika."

Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispred velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola sjaji se na suncu koje pada okomito na veliko dvorište i široke stepenice što vode u Hram.

Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Između oca i majke. Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se kreću na stožerima, i kao da daju zvuk citre, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba, i uz oblake tamjana i svjetla.

Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljine od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nešto između kazule i dalmatike, u više boja. Na prsima mu je velika pločica ili tablica što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju na dnu karatke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.

Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali ostaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodinkom. Nalijevo je grupa u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.

Veliki Svećenik gleda u Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom napodnožju onog stepeništa dostojnog jednog jenog egipatskog hrama! Podiže ruke k Nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred velićanstvom svećenika koji razgovara s Veleičanstvom Vječnim. Zatim, evo daje znak Mariji.

I Ona se odvaja od majke i oca i uzlazi kao u zanosu. I smješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena. Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao?

Zatim se okrene i, držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti pita je: "Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet?

Na srebrni "da" koji mu odgovri, on povika: "Uđi, onda. Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena."

I Marija uđe i sjena je proguta, i čete djevica iučiteljica, zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju, i odvajaju...

Nema je više. Sad se vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima. Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvjek je sve uži. Sad je još mala pukotina. Sad ništa više. Zatvorena.

Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj starice i starca u jedincatom poviku: "Marijo! Kćeri!" Zatim dva jecaja, što jedan drugog zovu: "Ana!" - "Joakime!" i završavaju: "Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju Kuću i koji je vodi svojim putem."

( Tako završava viđenje Marije Valtorte zapisano u Pripremi.)

Mirjam je rođena u Jeruzalemu

Jeruzalem - kripta crkve Sv. Ane gdje je rođena Mirjam

Rođenje Blažene Djevice Marije

Rođenje Gospino bilo je u Jeruzalemu nedaleko Hrama kraj bazena Bethesda, gdje su se nastanili Marijini roditelji.

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje.
Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene. Gledaj kako su oblaci crni! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja. Ako je to on, bijesan je ove večeri!«
Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.«
Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime! Upravo rađa! I sve ide brzo i sretno!« i iščeznu s vrčićem u ruci.
Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid; a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim. I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vratiju gdje je Ana, golema duga širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba. Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubljena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje, i uzdiže se do najčistijeg neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu, ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled.
»Tako nešto još nikad nije viđeno!«
»Gledajte, gledajte!«
»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo. I još kakva zvijezda! Blista se kao ogromni dijamant!...«
»I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude, ali gledajte kako sjaji!«
Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu.
To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle. I kosica na okrugloj glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene. A ručice... što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i poma¬ljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada, dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće. Kako će te ručice moći osušiti toliki plač?
A nožice? Gdje su? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je... Oh nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja. Ali kako će se pronaći tako malene sandalice, kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice ? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrim putovima i podnijeti tako mnogo boli pod jednim križem?
Ali sada, to se ne zna, i smiješi se .. .mlatareći i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama, malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta. Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac, udaranje maloga srca... Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino Bezgrešno Srce ljudsko.
A leđa? Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu i Neokaljanu. Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama. Istom u nebu Ljiljan Trojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice. Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada; za nekoliko godina, sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik.
Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči. Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg. Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas. Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca.
I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj dugi, dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce.
Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda« reče. »Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira! Marija, zvijezda moja! Marija, čisti mjesec! Marija, biser naš!«
»Zoveš je Marija?«
»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir...«
»Ali hoće reći i gorčina... Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću ?«
»Bog je s Njom. Njemu je pripadala prije nego je postala. On će je voditi svojim putovima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med. A sad budi svoje mame... još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja...«
I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.

(Viđenje Marije Valtorte opisano u Pripravi)

Jeruzalem - crkva Sv. Ane i Bethesda bazen ---------------Unutrašnjost crkve Svete Ane

Bezgrešno Začeće

Sveta Bernardica pred likom Gospe Lurdske

U Lurdu je Blažena Djevica Marija pastirici Bernardici Soubiru, najstarijoj kćerki siromašnog mlinara, otkrila svoje ime: "Ja sam Bezgrešno Začeće.“

U jednom pismu je sama vidjelica Sveta Bernardica je opisala svoj prvi susret sa Majkom Božjom:
„Jednog dana /u četvrtak, 11.veljače 1858./ pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazi Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je zlatnu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad je ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelo prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se one Gospođa prekrižila, pokušah to i ja,premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah poček moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu viđenja odmah nestade…
U nedjelju se navratih onamo jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem sa izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora. Uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike, da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podignuvši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi:„Ja sam Bezgrešno Začeće.“

* * *

Zaista ni jednoj drugoj osobi ne pripada to ime, osim njoj samoj. Bog je rekao objavljujući svoje ime Mojsiju: ,Ja sam Onaj koji jesam" (Iz 3, 14), jer Bog postoji od vječnosti i za vječnost, postoji uvijeke. Njegova je bit postojanje bez ikakvog ograničenja, bilo s obzirom na trajanje i bilo u kojem drugom pogledu. Sve ono što postoji izvan Boga nije postojanje, nego ima postojanje, primilo ga je. I Bezgrešna je zato počela postojati u vremenu. Među bićima koja imaju početak, anđeli i praroditelji nisu počeli postojati po začeću i Isus Krist, Čovjek - Bog, počeo je postojati po začeću. Ipak, on je bio „začet", a ne samo začeće. Budući da je bio Bog, Sin je postojao već od vječnosti. Zbog toga jer je bila začeće, ona se razlikuje i od njega i slična je drugim ljudima.
No, od prvog časa svog postojanja ona se razlikuje od drugih ljudi, jer je njihovo začeće okaljano istočnim grijehom, ukoliko je riječ o začeću djece praroditelja koji su sagriješili, dok je njeno začeće bilo izuzeto od ovoga zajedničkog zakona, Ona je Bezgrešno začeće. Samo njoj pripada pravo na to ime i dosljedno to je ime bitno definira.
Bezgrešno začeće. Te su riječi izašle iz usta same Bezgrešne. One pokazuju točno i bitno tko je Ona. Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreci božansku stvarnost, ni u ovom slučaju, značenje tih Riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju ili do čijeg značenja, može doći i najoštroumni]i razum.
Ono što je rečeno: „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovječje" (Iz 64, 4; 1 Kor 2, 9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju. Ipak, moguće je i potrebno - bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti - misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrešnoj.
Jedini stvor potpuno ispunjen ovom Ljubavlju, Božanstvom, jest Bezgrešna, bez ikakve ljage grijeha, ona koja se nikada nije udaljila ni u čemu od Božanske Volje. Ona je na neizreciv način združena s Duhom Svetim, jer je njegova Zaručnica i to je Ona u neusporedivo savršenijem smislu nego što taj pojam može izraziti kod stvorova.

Isus kaže:

"Svo čovječanstvo je grešno. Samo jedno stvorenje nije okusilo, ne kažem gorki okus, već kažem i to: gorki smrad grijeha. Bila je to Marija. Marija – Moja predraga Majka, Ona za koju mi nije bilo žao napustiti Raj, i utjeloviti se među Vas i otkupiti vaše tijelo, jer u Mariji stalno sam našao vječnu čistoću sa radosnom i blistavom ljubavi, sve što je u Nebu. U Njoj je bio Otac koji Ju je tetošio kao najodličniju među svim stvorenjima. U Njoj bijaše Duh Sveti, koji je svojim ognjem uronio u Nju da od Djevice postane Majkom. Oko Nje bile su vojske Anđela, koje su častile Presveto Trojstvo u jednom stvorenju.
Marijino krilo! Marijino Srce! Ne, čovjek najprožetijim Bogom ne može sići do dna, ili popeti se do vrhunca, ovih dviju odlika čistoće i ljubavi. Ja ih obasjavam za neke od vas, Ja ih obasjavam za najdraže od onih, koji su Meni dragi. Ali samo ako budete tamo gdje se nailazi na odlično spoznanje, shvatit ćete Mariju"
(Marija Valtorta, Quaderni 1943, str.268.-7.kolovoza 1943)