Poklonstvo pastira i triju Mudraca

1. Anđeli javljaju pastirima rođenje Spasitelja

Kraj Betlehema je jedno prostrano polje...Mjesec je u zenitu i mirno jedri nebom koje je prepuno zvijezda. Izgledaju poput dijamantnih kopča pričvršćenih na ogromnoj nebnici od tamnoplavog baršuna, a mjesec im se usred njih smiješka sa svojim prebijelim licem s kojeg silaze rijeke mliječnog svjetla bijeleći zemlju. Ogoljena stabla izgledaju još viša i crnija na tako pobijeljenog zemlji, dok zidine i gomile, koje tu i tamo pri rubu ravnice izranjaju, izgledaju od mlijeka, a neka udaljena kućica naliči na komad mramora iz Carrare. S desne strane je jedan prostor, s dvije strane omeđen plotom od trnja, a s druge strane nisikim i hrapavim zidom... Ovaj zid podržava krov neke niske šupe... niske i široke, koja je s nutarnje strane ograde sagrađena dijelom zidom, a dijelom od drva, kao da bi ljeti ovi drveni dijelovi trebali biti maknuti... da se šupa pretvori u trijem. Iz ovog zatvorenog prostora čuje se, od vremena do vremena, kratko i isprekidano blejanje. To bi morale biti ovčice koje drijemaju i koje radi mjesečeve svjetlosti misle da je blizu dan. Ali taj sjaj je toliko prekomjeran, toliko jak i tako raste... kao da se neka planeta približuje zemlji ili iskri neki tajanstveni požar. Jedan pastir se pojavi na vratima, stavivši ruku na čelo da zaštiti oči, gleda u visinu. Izgleda nemoguće da se treba zaštitii od mjesečeva sjaja. Ali, ovo je tako živo da zablješčćuje, naročito onoga koji izlazi iz zatvorenog prostora gdje je mrak. Sve je mirno. Ali to svjetlo iznenađuje. Pasrtr zove drugove. Svi se pojaviše na vratima. Gomila kuštravih ljudi razne dobi. Ima tu mladića i sijedih... Komentiraju čudni činjenicu, ao one je najmlađe zahvatio strah. Naročito jednog: nekog dječaka dvanaestig godina koji brizne u plač izazvavši tako podrugivanje najstarijih.

"Čega se plašiš, glupane?" reče najstariji.

"Ne vidiš li da je zrak tih? ... Zar nisi vidio mjeseca kako sjaji?... Zar si uvijek bio pod maminom haljinom kao pile pod kvočkom, zbilja? Ali vidjet ćeš , i kakvih stvari!... Jednom sam se bio otisnuo prema libanonskom gorju, i još dalje... Visoko... Bio sam mlad i nije mi bilo teško hodati... Bio sam i bogat...onda... I jedne noći vidio sam jednu svjetlost, ali takve te sam pomislio da se vratio Ilija na svojim ognjenim kolima. Cijelo je nebo bilo kao u požaru... Jedan starac ... tada je bio starac... reče mi: 'Nešto će se veliko dogoditi na svijetu' .. I za nas je b la nesreća jer dođoše rimski vojnici! Oh! vidjet ćeš, ako polja..." Ali pastirić više ne sluša... Izgleda da ga više nije strah, jer ostavlja prag i izmaknu iza leđa krepkoga čobanina, iza kojeg se bio sklonio, i izađe na travnjak koji je pred šupom. Gleda pream nebu i hoda kao mjesečar, kao hipnotiziran od nečega što ga sasvim privlači... i odjednom poviče:

"Oh!" ... i osta okamenjen, s rukama malo otvorenim. Ostali se gledaju zapanjeni.

"Ali što je ovom ludome?" - reče jedan.

"Sutra ga vraćam njegovoj majci. Ne volim glupane da čuvaju ovce! - reče drugi.

A stari koji je malo prije govorio reče: "Hajdemo pogledati prije nego prosudimo. Pozovite i one druge što spavaju i uzmite štapove. Da nije kakva zvjerka ili razbojnici..."

Uđu, pozovu druge pastirre, i iziđu s bakljama i toljagama... dostignu dječaka.

"Tamo, tamo" promrmlja on smiješeći se..." Poviše stabla, gledajte ono svjetlo što dolazi. Izgleda da hoda po mjesečevoj zraci. Evo se približuje. Kako je lijepo to svjetlo!"

"Ja vidm samo nešto življi sjaj."

"I ja ta također."

"Također i ja..." - rekoše ostali.

"Ne, ja vidim kao neko tijelo" - reče jedan pastir kojega su Marija i Josip sreli na putu za Betlehem, koji je dao mlijeka Mariji.

"To je Anđeo" ... povika dječak... "Evo silazi, približuje se... Dolje!... Na koljena pred Anđelom Božjim!"

Jedan dugi "Oh!".... i pun poštovanja... izvinu se od grupe pastira koji padoše licem prema zemlji, i tako više izgledaju satrti pred sjajnim ukazanjem... koliko su stariji... I mladi su na koljenima, ali gledaju Anđela koji se sve više približuje i napokon zaustavlja u zraku, mašući velikim krilima... sjaj bisera u sjaju mjeseca koji ga okružuje nad zidom ograde.

"Ne bojte se. Ne nosim nesreću. Javljam vam veliku radost za izraelski narod i za sve narode zemlje..." Anđeoski glas je poput skladne harfe uz koju pjevaju slavuji. "Danas, u gradu Davidovu, rodio se Spasitelj..."

Dok je Anđeo ovo govorio još više raširi krila i pokrene ih kao nad nenadanom radošću, a iz njih - izgledalo je - kao da pljušti kiša iskara od zlata i dragog kamenja... Prava duga koja je bila nalik na trijumfalni luk nad siromašnim torom. "... Spasitelj koji je Krist..." - Anđeo iskri pojačanom svjetlošću. Njegova dva krila, sada čvrsto stojeći, i vrhom upravljena prema nebu kao dva nepomična jedra nad safirom mora, izgledaju kao dva plamena koji se dižu plamteći... "... Krist, ... Gospodin!..." - Anđeo sklopi svoja dva sjajna krila i njima se ogrnu kao gornjom haljinom od dijamanta... nad odjećom od biserja, sagne se kao na poklon, rukama sklopljenim nad srcem i kao sagnut nad grudima, lice mu se gubi u sjeni vrška savijenih krila... Vidi se samo jedan nepomični oduljeni lik za vrijeme trajanja jedne Slave. Ali evo ... opet se miče...

Ponovno otvara krila, podiže lice na kojem se svjetlost stapa s rajskim smiješkom... i kaže: "Prepoznat ćete Ga po ovim znakovima: u jednoj siromašnoj štali, iza Betlehema, naći ćete Djetešce povijeno u pelenice u životinjskim jaslama, jer za Mesiju nije bilo krova u gradu Davuidovu.." Dok je Anđeo ovo govorio učinio se ozbiljnim, pače i žalostan! Ali s Nebesa dođoše toliki...oh! koliki!... toliki Anđeli slični njemu, čitav Kor Anđela koji silaze klikćući i poništavajući mjesec svojim rajskim blještavilom ... te se priddruže Anđelu najvestitelju uz mahanje krila, uz razlijevanje predivnih mirisa, uz lelujanje nota u kojima svi najljepši glasovi stvorenoga nalaze svoj odjek, ali do zvukovnog savršenstva... Ako je boja napor prirode da postane svjetlošću, ovdje je melodija napor glazbe da sijevne ljudima ljepota Božja, jer čuti ovu melodiju znači upoznarti Raj, gdje je sve harmonija ljubavi koja se iz Boga izlijeva da razveseli Blaženike ... i da od ovih poleti k Bogu da mu reknu: "Ljubimo Te!" Anđeoski "Gloria" rasprostranjuje se u sve većim valovima nad mirnim poljem, a s tim pjevom i svjetlo.

I ptice se pridružiše svojim pjevom, što je pozdrav ovoj preuranjenoj svjetlosti, a ovce svojim blejanjem radi ovog prijevremenog izlaska sunca...

Pjev se stišava... a i svjetlo se umanjuje, dok se Anđeli vraćaju u Nebo...

2. Poklonstvo pastira Novorođenom Spasitelju, Kristu Gospodinu

Pastiri dolaze k sebi.

"Jesi li čuo?"
"Pođimo vidjeti?"

"A živine?"

"Oh! Neć im se dogoditi ništa! Hajdemo, poslušajmo riječ Božju!"

"Rekao je da je rođen danas?... I da nije našao konačišta u Betlehemu?"

To sada govori pastir koji je dao mlijeko... "Dođite, ja znam. Vidio sam ženu i sažalila mi se... Pokazao sam im gdje će naći mjesto za Nju, jer sam pretpostgavljao da neće naći konaka i čovjeku sam dao mlijeka za Nju... Toliko je mlada i lijepa, a mora biti dobra kao Anđeo koji nam je govorio... Dođite, dođite! Hajdemo uzeti mlijeka, sira, janjce i već učinjene kože... Mora da su jako siromašni... i tko zna koliko je hladno Onome lije se ime ne usuđujem spomenuti! ... I zamislite... govorio sam Majci kao jednoj siromašnoj ženi...!"

Otiđu u štalu i malo nakon toga iziđoše... tko s mlijekom u ploskama, tko s mrežicama od isprepletenog kovilja, a unutra okrugli sirevi, tko s košarama u kojima je janjad što bleji, a neki s ovčim već učinjenim kožama.

"Ja nosim ovcu. Ojanjila se prije mjesec dana. Dobro joj je mlijeko. Moći će im služiti ako žena nema mlijeka. Izgledala mi je kao djevojčica, i tako bijela...! Lice kao od jasmina na mjesečini." - reče pastir, koji je dao mlijeko... i povede ih.

Idu pod mjesečevim svjetlom i s bakljama, nakon što su zatvorili šupu i ogradu. Idu poljskim stazama i uz živice trnovitog grmlja od zime ogoljenog... Zaobilaze Betlehem. Stigoše do štale dolazeći ne s one strane s koje je došla Marija, nego sa suprotne, tako da ne prolaze uz najljepše štale, nego ovu prvu nađoše... Pristupe k otvoru.

"Uđi!"

"Ne usuđujem se."

"Barem pogledaj!"

"Ti, Levi, koji si prvi vidio Anđela, što je znak da si bolji od nas, pogledaj!... Doista, prije su ga nazivali glupanom, a sada im je zgodno da se on usudi ono što se oni ne usuđuju. Dječak se nećka, ali se napokon usudi... Pristupi k ulazu, odgurne malo plašt (Josipov)... gleda.. i osta zanesen.

"Što vidiš?" - pitaju zabrinuti tihim glasom. "Vidim jednu mladu i lijepu ženu i jednoga čovjeka nadvite nad jaslama i čujem... čujem kako plače Djetešce i ženu i ženu kako mu govori jednim glasom... oh! koji glas!"

"Što kaže?" - "Kaže: 'Isuse, majušni! Isuse, ljubavi svoje Mame! Nemoj plakati, majušni Sinko!' "Kaže: ' Oh! Kad bih ti mogla reći: - Uzmi mlijeka, maleni! Ali još ga nemam!' Kaže: ' Veoma ti je hladno, ljubavi moja! I bode te sijeno. Koja bol za tvoju Mamu kad te čuje kako plačeš, a ne može te utješiti!'

Kaže: 'Spavaj, dušo moja!Jer mi puca srce kad čujem kako plačeš i dok te gledam kako suzice točiš!' ... I ljubi ga i tpli mu sigurno nožice svojim rukama, jer stoji sagnuta dolje nad jaslama." "Pozovi! Nek te čuju!"

"Ja ne. Vi, koji ste nas ovamo doveli i poznajete je."

Pastir otvori usta i zatim se ograniči samo na glasni uzdah. Josip se okrenu i dođe k vratima : "Tko ste?"

"Pastiri. Nosimo vam hrane i vude. Dolazimo da se poklonimo Spasitelju."

"Uđite !"

Uđu i štala se većinom rasvijetli od svjetla baklji. Stariji gurnuše djecu pred sobom. Marija se nasmiješi :

"Dođite" - reče. "Dođite!" i poziva ih rukom i smiješkom, i uzme za ruku onoga koji je vidio Anđela i privuče ga k sebi... sve do jasala... I dječak blažen gleda. Drugi koje Josip također pozva, približe se sa svojim darovima i polože ih...svi... s kratkim i ganutljivim riječima... pred noge Marijine... i zatim gledaju Djetešce koje potiho plače i smiješe se uzbuđeni i blaženi.

I jedan odvažniji reče: "Uzmi, Majko. Mekana je i čista. Pripravio sam je za djetešce, koje mi se doskora ima roditi. Ali Tebi je darujem. Stavi svoga Sina u ovu vunu, bit će mekana i topla..." I ponudi ovčju kožu, prekrasnu kožu bogatu sjajnom i dugom vunom. Marija podigne Isusa i zavija ga u nju. I pokazuje ga pastirima, koji klečeći na tlu... na sijenu, gledaju ga zaneseni. Postaju sve smioniji i jedan predloži:

"Trebalo bi mu dati gutljaj mlijeka... Bolje bi bilo vode s medom. Ali meda nemamo. To se daje majušnima. Imam sedmoro djece... pa znam."

"Ovdje je mlijeko. Uzmi, ženo."

"Ali ledeno je. Toplog se hoće. Gdje je Ilija? On ima ovcu." Ilija je morao biti onaj koji je donio ovcu. Ali nema ga tu... Zaustavio se vani...gleda kroz pukotinu...i izgubio se u tami noći.

"Tko vas je vodio?"

"Jedan Anđeo nam je rekao da dođemo, a Ilija nas je vodio ovamo. Ali gdje je sada?"

Ovca ga oda blejanjem. "Ddođi ovamo...tebe traže!" Uđe sa svojom ovcom, zastiđen što je u centru pažnje.

"Ti si?... reče Josip, koji ga prepozna... i Marija mu se nasmiješi i reče: "Ti si dobar." Pomuzu ovcu i vrškom lanenog platna umočenog u toplo i pjenušavo mlijeko Marija namoči usnice Djetešcu koje siše tuskorupastu slatkoću. Smiješe se svi, a još više, kada Isus zaspi u toploj vuni, s vrškom platna još među usnicama.

"Ali ovdje ne možete ostati. Zima je, a ovdje je vlažno. A k tome tu je i odviše životinjskog vonja... Nije to dobro, a pogotovo ne za Spasitelja."

"To znam" - reče Marija duboko uzdahnuvši... "Ali za nas nema mjesta u Betlehemu."

"Ohrabri se, ženo. Mi ćemo ti pronaći jednu kuću."

"To ću reći svojoj gazdarici" - reče Ilija.

"Dobra je. Primit će vas, pa makar vam morala ustupiti svoju sobu. Čim svane... reći ću joj... Kuća je puna svijeta... Ali vama će naći mjesto."

"Za moje Djetešce, barem. Ja i Josip možemo i na zemlji. Ali za Malenoga."

"Ne uzdiši, ženo. To jemoja briga. Reći ćemo mnogima, ono što nam je bilo rečeno. Ništa vam neće manjkati. Zasada uzmite ovo što vam naše siromaštvo možer dati. Pastiri smo."

"I mi smo također siromasi... I ne možemo vam uzvratiti... " reče Josip.

"Oh! Nećemo! Sve kad biste i mogli, ne bismo htjeli! Gospodin nam je već uzvratio. Mir je obećao svima. Anđeli su govorili ovako: ' Mir ljudima dobre volje!" Ali nama ga je već dao, jer Anđeo je rekao da je ovo Djetešce Spasitelj, da je Krist, Gospodin... Siromasi smo i neznalice, ali znamo da su Proroci rekli da će Spasitelj biti Prvak Mira. I nama je rečeno da mu se dođemo poklopniti.... Slava Bogu na Previsokim Nebesima i slava ovom njegovom Kristu Pomazaniku, a blagoslovljena budi, ti, Ženo, koja si ga rodila! Sveta si jer si zaslužila da ga nosiš!... Zapovijedaj nam kao Kraljica, jer smo sretni što ti možemoslužiti. Što možemo učiniti za te?"

"Ljubiti moga Sina i uvijek u srcu imati misli koje sada imate."

"Ali za tebe? Zar ne želiš ništa? Nemaš li rodbine koju bi trebalo obavijestiti da se On rodio?" "Da, imala bih. Ali nisu tu blizu. U Hebronu su..."

"Idem ja onamo" - reče Ilija. "Koji su to?"

"Zaharija, svećenik, i Elizabeta moja rođakinja."

"Zaharija? Oh! Poznam ga dobro. Ljeti idem u ta brda jer su pašnjaci tamo bogati i lijepi, i prijatelj sam njegovog pastira. Kad vidim da si se smjestila... Idem Zahariji."

"Hvala, Ilijo!"

"Ništa hvala. Velika je to čast za mene, siromašnog pastira, poći govoriti sa svećenikom i reći mu: ?Rodio se Spasitelj'".

"Ne! Reći ćeš mu: 'Rekla je Marija iz Nazareta, tvoja rođakinja, da se rodio Isus, i da dođe u Betlehem."

"Tako ću reći."

"Bog neka te zato nagradi. Sjetit ću se tebe, svih vas..."

"Hoćeš li reći svojemu Djetešcu o nama?"

"Reći ću."

"Ja sam Ilija."

"Ja sam Levi."

"Ja sam Jona."

"A ja Izak."

"A ja Tobija."

" A ja Jonata."

"A ja Daniel."

"Šimun -ja."

"Ivan se zovem - ja."

"Ja Josip i moj brat Benjamin, blizanci smo."

"Upamtit ću vaša imena!"

"Moramo otići... Ali vratit ćemo se... dovest ćemo ti druge da se poklone!..."

"Kako ćemo se vratiti u ovčinjak ostavivši ovo Djetešce?"

"Slava Bogu koji nam ga je pokazao!"

"Daj nam da poljubimo njegovu haljiniocu" - reče Levi s anđeoskim smješkom. Marija podigne polagano Isusai, sjedeći na sjenu, ponudi nožice , ovijene u lan, da ih poljubi.. I pastiri se sagnu sve do tla i ljube ove majušne nožice, obavijene platnom. Tko ima bradu, najprije je obriše, i skoro svi plaču... i pri odlasku izlaze natraške, ostavljajući srce unutra.

3. Poklonstvo triju Mudraca

Jedna zvijezda neobične veličine poput malog mjeseca pomiče se na betlehemskom nebu. A druge izgleda da promatraju i da se uklanjanju poput sluškinja pri prolasku kraljice, toliko ih njezin sjaj nadvisuje i poništava. S kugle, koja naliči golemom blijedom safiru upaljenom iznutra od sunaca, izlazi trak (brazda) u kojoj se uz prevladavajuću boju jasnog safira miješa plavetnilo topaza,

i zelenilo smaragda, svjetlucanje opala, krvavi bljeskovi rubina i nježno iskrenje amatista. Sve drugo kamenje zemlje u tom je traku koji mete nebo brzim valovitim pokretom kao da bi bio živ. Ali boja koja prevladava ona je koja pljušti sa zvjezdane kugle, rajska boja blijedoplavog safira koja silazeći čini plavo- srebrnima i kuće i ulice i tlo Betlehema, koljevku Spasitelja.

Nije to više siromašni grad, za nas manji i od nekog seljačkog kraja. To je fantastični grad iz bajki, u kojem je sve od srebra. A voda je izvora i bazena tekući dijamant. Sve življim ižaravanjem svjetla zvijezda se zaustavi nad malom kućom koja je na užoj strani trga. Ne vide je ni njezini stanovnici, Betlemljani, jer spavaju u zatvorenim kućama, ali ona ubrzava svoje svjetlosne otkucaje i njezin rep vibrira talasa se sve jače... povlačeći poolukrugove po nebu, koje se čitavo upalilo po ovoj mreži zvjezdica koje ona za sobom vuče, po ovoj mreži punoj blijeska koji sja i dotiče najrazličitijim bojama druge zvijezde, kao da im želi priopćiti jednu radosnu riječ.

Kućica je sva okupana u ovom biserno-tekućem ognju. Krov uske terase, stepenište od tamnog kamenja, mala vrata, sve je kao gromada čistog sreebra razlivenog s prašinom dijamanata i bisera. Nijedna kraljevska palača na zemlji nije imala niti će imati stepenište slično ovom, učinjeno da prihvati korake Anđela, učinjeno za Majku, Majku Boga. Njezine male noge, 'noge Bezgrešne Djevice' mogu gaziti po ovom divnom sjaju, njezine male noge određene da stoje na stepenicam prijestolja Božjeg. Ali Djevica ne zna. Ona bdije uz koljevku Sina i moli. U duši ima sjaj što nadvisuje sjaj kojim zvijezda ukrašuje stvari.

Kroz glavnu ulicu približuje se grupa jahača. Jedni su na konjima, drugi konje vode rukom, nekoji su na devama, druge deve opet sa svojim teretom. Udarci kopita stavaraju šum sličan vodi koja se u potoku ruši i udara o stijene. Stigoše na trg i svi se zaustave. Karava,a pod svjetlom zvijezde, fantastično je sjajna. Prebogata konjska oprema, odijela njihovih jahača, lica, prtljaga... sve sjeji sjedinjujući i oživljujući svoj sjaj metala, kože, svile, dragog kamenja, dlake... sa zvijezdinim blistanjem. I oči žare i usta se smiješe, jer se jedan drugi sjaj zapalio u njihovim srcima: sjaj nadnaravne radosti.

Dok se sluge zaputiše prema karavnaskom prenoćištu sa životinjama, trojica iz karavane sjašu sa svojih živina koje sluge odmah vode drugamo, i pješice otiđu prema kući. I prostru se ničice, čelom do zemlje, da poljube prah. To su tri uglednika. Njihove prebogate haljine to govore. Jedan s vrlo tamnom kožom siđe s debe, sav omotan u plašt sjajne svijetleće svile, privezan na čelu i uz tijelo s dragocjenim pojasom, s kojeg visi bodež ili mač s bačakom ukrašenim dragim kamenjem. Drugi sjašu s dva gizdava konja, a bijahu obučeni - jedan u haljini od prugastog prelijepog platna, u kojoj je prevladavala žuta boja, načinjenoj kao dugidominogrtač s kapuljačom i vrpcom što naliči na zlatni filigranski rad, toliko je prošivena čipkama u zlatu... Treći ima svilenu košulju koja je napuhana pri širokim i dugim nogavicama privezanim uz noge i zaogrnut najfinijim šalom, koji naliči cvjetnom perivoju, toliko je živo cvijeće kojim je sav ukrašen. Na glavi ima turban koji pridržava ovoj - lančića, sav optočen dijamantima.

Nakon što su iskazali počast kući u kojoj je Spasitelj.... digoše se i pođoše prema karavsnskom prenočišštu, gdje su sluge već kucale dok im nisu otvorili.

Sad je već dan... Lijepo sunce sjaji na podnevnom nebu. Jedan sluga od one trojice prelazi trg i penje se stepenicama male kuće.
Ulazi.... Izlazi... Vraća se u svratište. Izlaze tri Mudraca... iza svakog po jedan sluga... Prelaze trg. Rijetki prolaznici okreću se da promatraju, te pompozno odjevene osobe koje dostojanstveno polagano prolaze. Između ulaska sluge i sad ove trojice prošlo je dobrih četvrt sata, tako da su se stanovnici kućice mogli pripraviti da prime goste. Ovi su još bogatije odjeveni nego prethodne večeri. Svila sjaji, drago kamenje blista, velika perjanica s dragocjenim perjem, uz još dragocjenija zrnja bisera, drhti i sjaji na glavi onoga koji je imao turban. Sluge nose jedan kovčezić sav izrađen intarzijom, s metalnim pojačanjima od kovanog zlata; drugi divno izrađen kalež s još izrađenijim poklopcem napravljenim u obliku piramide, koja na vrhi ima briljant. Mora da su teški, jer ih sluge s naporom nose, naročito onaj s kovčezićem. Trojica se penju stepenicama i ulaze. Ulaze u jednu sobu koja s ulice vodi u kuću. Straga se kroz prozor, otvoren prema suncu, vidi mali vrt. S drugih dvaju zidova otvaraju se vrata i kroz ove vire vlasnici kuće: jedan čovjek, jedna žena i troje ili četvoro mladih i djeca.

Marija je sjedila s Djetetom u krilu, a uz nju je Josip na nogama. Ipak i Ona se isto diže i naklanja se kada je vidjela tri Mudraca da ulaze. Sva je odjevena u bijelo. Tako lijepa u svojoj jednostavnoj sjajnoj haljini koja je pokriva od vrata do nogu, od ramena do tankovitog zapešća, tako bijela s glavicom okruženom plavim pletenicama, licem koje uzbuđeenje čini još više ružičastim, očima koje se blago smiješe, ustima koja se otvaraju na pozdrav: "Bog bio s Vama" , kad se trojica zaustaviše za jedan čas dirnutu. Zatim prosljede i prostru se pred njezinim nogama. I mole je da sjedne. Oni pak ne, ne sjedaju, ma koliko ih Ona molila da to učine. Oni ostasju na koljenima, oslonivši se na pete. Iza njih su, također na koljenima, i tri sluge. Oni su uz sami granični zid. Ispred sebe su postavili tri predmeta koja su nosili i čekaju.

Tri Mudraca promatraju Djetešce koje bi moglo imati devet mjeseci do jedne godine, toliko je živahno i čilo Ono sjedi na Majčinu krilu i siješi se i cvrkuće s glasićem poput ptičice. I Ono je odjeveno sve u bijelo kao i Mama, sa sandalicama na majušnim nogama. Sasvim jednostavna haljinica: mala tunika iz koje vire nemirne nožice, debeljuškaste ručice koje bi htjele sve dohvatiti, a iznad svega prelijepo lišce na kojem sjaje tamno plave oči, i usta koja pri smiješku na stranama prave jamice otkkrivajući prve male zubiće. Kovrčaste kosice naliče zlatnoj prašini, toliko su sjajne i prozračne. Najstariji od Mudraca govori za sve. Tumači Mariji kako se na nebu upalila jedna nova zvijezda, neuobičajnog sjaja.

Nikada na kartama (mapama) neba nije bila označena ova zvijezda niti se o njoj govorilo. Nije joj bilo poznato ime, jer ona nije imala imena. Rođena tada iz krila Božjega, ona je procvala da kaže ljudima jednu blagoslovljenu istinu, jednu tajnu Božju. Ali ljudi nisu o tome vodili računa jer im je duša ležala u blatu. Nisu uzdizali pogleda Bogu i nisu znali čitati riječi koje On piše - bio radi toga u vijeke blagoslovljen - ognjenim zvijezdama na licu nebesa. Oni su je vidjeli i trudili su se da joj shvate glas. Gubeći, zadovoljni, malo sna što su ga dopuštali svojim udovima, zavboravljajući na hranu, udubili su se u proučavanje zodijaka. Iz konjižukcije zvijezda, vrijeme sezona, račun prošlih sati i astronomske kombinacije njima su kazale ime i tajnu zvijezde. Njezino ime: "Mesija". Njezina tajna: " Mesija je došao na svijet". I tako su pošli da mu se poklone. Nijedan od njih nije znao za onog drugog. Preko brda i pustinja, preko dolina i rijeka, putujući noću došli su do Palestine, jer je zvijezda išla u tom pravcu. Za svakoga, sa tri različite točke zemlje, išla je u tom pravcu. I našli su se zatim s one strane Mrtvog mora. Volja Božja ih je sjedinila tu, zajedno su nastavcli put sporazumijevajući se, unatoč toga što je svaki govorio svojim jezikom, i shvaćali su i mogli govoriti jezikom Zmelje (Palestine) po čudu Vječnoga. I zajedno su otišli u Jeruzalem, jer je Mesija trebao biti Kralj Jeruzalema, Kralj Židovski. Ali nad nebom ovoga grada zvijezda se sakrila i oni su osjećali kako im se srce lomi od boli i ispitivali su sami sebe da doznaju jesu li oni štogod Bogu skrivili. Ali kako ih savjest nije nizašto prekoravala obratili su se kralju Herodu da ga pitaju u u kojoj se kraljevskoj palači rodio Kralj Židovski kojem su se oni došli pokloniti. I kralj, sazvavši prvake svećeničke i književnike, pitaopih je gdje se Mesija ima roditi. A oni su odgovorili: "U Betlehemu Jusinu!" I oni su se zaputili prema Betlehemu i zvijezda se opet pojavila pred njihovim očima, pošto su ostavili Sveti grad, i prošle večeri uvećala svoj sjaj i čitavo je nebo bio jedan požar i zatim se zaustavila, sakupivši sav sjaj drugih zvijezda u svoju zraku nad ovom kućom. I oni su shvatili da je tu Božansko Čedo. I sad amu s se klanjaju i prinose svoje darove, a više od svega prinose svoja srca, koja nikada neće prestati ljubiti Njegovog Jedinorođenca čije su sveto Čovještvo vidjeli. Poslije će se vratiti da obavijeste Heroda jer i on mu se također želi pokloniti. "Evo, međutim, zlata kako se dolikuje kralju da ga ima; evo tamjana kako dolikuje Bogu, a evo, o Majko, evo i mire, jer tvoje Dijete i Čovjek kao što je i Bog, a po tijelu i ljudskom življenju spoznat će gorčinu i neizbježni zakon smrti.

Naša ljubav bi htjela ne reći ti ove riječi, htjela bi ga zamišljati vječnim također i tijelom kao što je vječan i svojim Duhom. Ali, o Ženo, ako se naše karte, a još više naše duše ne varaju - On je, tvoj Sin, Spasitelj, Pomazanik Božji, i zato će morati, da spasi zemlju uzeti na Sebe sve zlo zemlje, od kojeg je jedna kazna: smrt. Ova pomast je za taj čas. Da tijelo koje je sveto ne spozna trulež raspadanja i da se sačuva cijelim do svog uskrsnuča. I neka se On po ovom našem daru nas i spasi svoje sluge davši im svoje Kraljevstvo... Zato da bismo bili od njega posvećeni, neka Ona, Majka, dade svoga Mališana "našoj ljubavi, da u nas siđe nebeski blag0oslov dok ljubimo njegove noge."

Marija, nadvaldavši svoju zgranutost koje su uzbudile riječi Mudraca i sakrivši tugu mučnog prisječanja sa smiješkom ponudi Djetešce. Položi Ga na ruke najstarijeg koji ga poljubi, a Isus mu uzvrati milovanjem, zatim Ga pruži drugoj dvojici. Isus se smiješi i igra s lančićima i resama trojice i gleda znatiželjno otvoreni kovčežić pun žute tvari koja svjetluca i smiješi se gledajući kao sunce pravi dugu udarujući na brilijant koji je na poklopcu mire. Zatim trojica vraćaju Mariji Djetešce i ustasju. Ustaje također i Marija. Naizmjenično se naklone, nakon što je najmlađi dao naređenje slugi da izlazi. Trojica još malo govore. Ne mogu se odvojiti od ove kuće. Suze uzbuđenja su u očima. Napokon se upute prema izlazu, prate ih Marija i Josip.

Djetešce je htejlo sići, i dade ručicu najstarijem od trojice, i tako hoda... Za ruku ga drže Marija i Mudrac, koji se sagnuše da bi ga mogi voditi. Isusov je koračić još nesiguran korak djetešca i smiješi se udarajući nožicama po traku koji sunce čini na podu. Došavši do praga - trojica se opraštaju poklonivši se još jedanput i ljubeći nožice Isusove... Marija, sagnuta nad Melenim, uzima mu ručicu i vodi je da učini gestu blagoslova na glavi svakog pojedinog Maga. To je znak Tau - Križa povučen prstićima Isusovim, koje vodi Marja.

Zatim trojica silaze niz stepenice. Karavana je već tu spremna i čeka. Metalni ukrasi konja sjaje se na suncu što zapada. Narod je ispunio trg da vidi neobični prizor. Isus se smije udarajući ručicama. Mama ga je podigla i položila na široki ogradni zid koji omeđuje malu terasu i jednom ga rukomdrži uz svoje grudi da ne paden. Josip je sišao s trojkicom i poržava svakom nogostup dok uzlaze na konje i devu. Sada si sluge i gospodari svi na konjima. Dano je naređenje da se krene. Trojica se sagnu sve do vratova živina na posljednji pozdrav. Josip se nakloni. Marija također i ponovno vodi ručicu Isusovu u znak "Zbogom" kao i u znak blagoslova!

Rođenje Spasitelja u Betlehemu

1. Josip i Marija traže konak u Betlehemu

Josip i Marija stižu u Betlehem. Josip reče:
"Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo! Sad ćeš se odmoriti. Izgledaš mi tako umorno..."
"Ne. Mislila sam... mislim..." Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu s blaženim smiješkom: "Mislim upravo da je vrijeme došlo..."
"Bože milosrđa! Što ćemo sad?"
"Nemoj se bojati, Josipe. Budi postojan. Vidiš li kako sam ja mirna?"
"Ali mnogo trpiš."
"Oh! Ne. Puna sam radosti. Radost tolika, tako jaka, tako lijepa, tako nezadrživa, d amoje srce udara jako, jako i kaže mi: 'On se rađa!On se rađa!' To kaže pri svakom otkucaju. To je moje Djetešce koje kuca na moje srce i govori: 'Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji.' Oh! koje radosti, Josipe moj!"
Ali Josip nije u radosti. Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak. S jednih vrata na druga... traži konak... Ništa... Sve zauzeto. Dođoše do gostionice. Puna je, čak i pod rustičnim trijemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.
Josip ostavlja Mariju na magarčiću unutar dvorišta i izlazi tražeći po drugim kućama. Vraća se obeshrabren. Nema nigdje ništa. Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo. Josip moli gostioničara... Zaklinje putnike. Oni su muževi i zdravi... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet. Neki imaju milosrđa... Ništa... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i, kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava. Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđenosti pokaže mu se na licu. Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo da ga umiri i reče: "Ne inzistiraj... Pođimo. Bog će providjeti."
Iziđoše i slijede zid gostionice... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu... Traže... Evo neke vrsti špilja, podruma, štala niska i vlažna. Najbolje su već zauzete. Josip je iznemogao. "Ehi! Galilejče!" povikne iza njega neki starac... "Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina. Možda još tu nema nikoga."
Požure se u tu 'jazbinu'. Zbilja je to jazbina... Među razvalinama nekakvog zdanja... u ruševini... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte deblima stabala jedva otesanima.
Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla, Josip izvuče gubu za paljenje i kresilo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage... Uđe... i pozdravi ga mukanje... " Dođi, Marijo. Prazna je. Tu je samo jedan vol"... Josip se smiješi... "Bolje nego ništa!"
Marija sjaše s magarčeta i uđe...
Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi kao stup... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren , prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom... Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana. Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.
Marija se približi volu. Hladno joj je. Ruke poststavi na njegov vrat da osjeti toplinu. Vol zamuče i pusti je da to čini. Izgleda da shvaća. Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol, i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno.... Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. Josip pronađe također i neko izprevrnuto vedro, sve zgnječeno... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića. Zatim se dokopa svežnja granja koje se nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo pročistiti i pomesti tlo. Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen... Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne... Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držući uz oganj.
Marija sjedi na klupici umorna, gled ai smiješi se... Evo ležaj je spreman... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu koja bi trebala biti vrata. Zaklon je vrlo relativan... Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: "Spavaj, sada. Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi. Ima tu na sreću, drva. Nadajmo se da će trajati i gorjeti. Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo."
Marija se poslušno ispruži. Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.
"Ali tebi... tebi će biti hladno."
"Ne, Marijo. Stojim uz vatru. Ti se nasotj odmoriti. Sutra će biti bolje."
Marija zatvori oči... ne inzistirajući. Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe...

2. Rođenje Sina Božjega

I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom... Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda... Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan. Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne... a potom klekne... Moli s blaženim smiješkom na licu... Moli otvorienim rukama, ne baš na križ, ali skoro, s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza. Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj molitvi... Duga je to molitva. Josip se trgne. Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tasmi... Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže, zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra... Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove ruševine. Siromašni Josip, kako je bio blizu vratiju - rupe kojoj je zastorom njegov ogrtač - mora da se smrznuo. Stavi ruke na plamen, izuje sandale te i noge stavi nad vatru. Tako se malo ugrijao. Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna, okrene se.. Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju. Ustane na noge i polako se približi ležaju.
"Marijo, ne spavaš?" pita. To je pita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovrila: "Molim."
"Je l' ti štogod treba?"
"Ne Josipe."
"Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš."
"Nasojat ću. Ali molitva me ne umara."
"Zbogom, Marijo."
"Zbogom, Josipe."
Marija ponovno zauzima svoj položaj. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao,baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj... i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju - ništa se drugo ne čuje.
Malo se mjesečina probija kroz pukotine stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se... sve više i više kako se mjesec pomoče na nebu... i napokon je dosegne... Evo je na glavi moliteljke. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! kako je lijepo ovdje! ... Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski ... Preobrazi je... Što vidi? ... Što čuje? ... Što osjeća? ... Samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća... Oko Nje svjetlost raste, raste, raste... Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači izsiromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje.
Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice... ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja je malo nježnja što se mogu vidjeti u vizijama Raja.... širi se sve više na stvari, haljine... pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u se onu koja može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla... Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu. I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna Božanska Svjetlost koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom - osvito, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu... kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka,... koji se proteže kao koprena.
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan---- izgelda svodom jedne kraljevske dvorane... Svaki kamen je komdaad srebra, svaka pukotina treptaj dragog kamenja, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. Jedan veliki zelenbać, obamro između dvijeu stijena, izgelda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju, kao dragocjeni luster od oniksa... Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću raspuštenih pramenova kose.
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra... Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom reljefa izbočina, a tlo... što je sada to? To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti. Izdignuća izgledaju svejtlosne ruže bačene na tlo za počast, udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica ... i iz nje izranja .... Majka!
Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom moglo se vidjeti Mariju s novorođenim Sinom na rukama. Malo Djetešce, rumenkasto i debeljuškasto, koje maše i tapka ručicama... debelim kao ružin pupoljak ...i nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže; koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu; koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda kao da nema kose, okruglu glavicuz koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca z anas.. tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi... tu Ranu... njegova Mama, bezgrešnim poljupcem.
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarc okrene glavu i zareve. Svjetlost ih je trgnula, oni su pozdravili svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.
Također i Josip, koji je - kaso u zanosu - molio tako intenzivno da je bio odvojen od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti. Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se. Vol koji je bio uspravljen ... na nogama... sakriva Mariju. Ali Ona zove: "Josipe, dođi!"
Josip priskoči. I kad vidi... zaustavi se, kao ošinut od poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest. Ali Marija je uporna: "Dođi, Josipe" .... upirući lijevom rukom prema sijenu, i držući desnom čvrsto na srcu Djeteešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta želje da priđe i straha pred nepoštovanjem.
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju blaženim plačem.
"Dođi, da prikažemo Ocu Isusa"... reče Marija.
I dok je Josip kleknuo, On uspravna na nogama između dvs debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: "Evo me. I ime Njegovo, o Bože, govrim Ti ovu riječ. Evo me da vršim volju tvoju. I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik. Evo tvojih slugu, Gospodine... Nek se vrši po nama, u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja - na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi!"
Zatim se Marija prigne i reče: "Uzmi, Josipe" i ponudi mu Djetešce.
"Ja?... Meni?... Oh, ne! Nisam dostojan!" Josip je skroz zbunjen poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: "Ti si toga dosita dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži Ga dok ja potražim haljinice."
Josip, crven kao purpur, pruža ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni... i kad ga već ima na rukama ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: "Oh! Gospodine! Bože moj!"...te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne...sjedne na tlo, svije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama pokrije , stopli, obrani od noćne studeni...Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštasju toplinu. I otiđe između vola i magarca i stoji leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi udubinu koja ima pobočne zidove... jednu sivu glavu s dugim ušima... i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.
Marija je otvorila kovčezić i iz njega izvadi platno i povoje... Otišla je k vatri i to stopila. Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. "Gdje ćemo ga sada smjestiti?" - pita.
Josip gleda uokolo, ... misli... "Počekaj" reče. "Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo sijeno - izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje... Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk i vol će ga svojim dahom malko zagrjati... Bolje vol... on je strpljiviji i mirniji..." I dade se na posao, dok Marja uspavljuje zibajući svoje Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.
Josip neštedimice podžiže vastru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukohvat osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi... Zatim, pošto gsa je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje ga tako da načini malu kolijevku.... "Spremno je" - reče. "Sada bi trebao jedna pokrivač, jer sijeno bopde, a i da se pokrije..."
"uzmi moj ogrtaač" reče Marija.
"Bit će ti hladno."
"Oh! Ne znači ništa! Pokrivač je odviše hrapav. Ogrtač je mekan i topao. Meni uopće nije hladno. Ali nek On ne trpi više!"
Josip uzme veliki plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala. Prvi krevet Spasiteljev je spreman.
A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno - jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim... Osta otkirveno samo okruglo lišce kao šaka čovječja... i Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kakosniva svoj prvi sanak, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač... i udijelila sanak slatkom Isusu.

3. Djevica Marija pokazala Apostolima mjesto Isusova rođenja

U proljeće druge godine Isusovog javnog djelovanja Apostoli i žene iz Isusove pratnje imali su prilike čuti od Djevice Marije svjedočanstvo o Isusovom rođenju.

Napustivši Betaniju pri prvom smješku zore Isus krene prema Betlehemu. S njim je njegova Majka, Marija Alfejeva i Marija Saloma... za njima su Apostoli, a pred njima mali Marcijan...Prelaze potok koji je s južne strane Betanije između dvaju brežuljaka koji se zelene od maslina i vinograda, s malim poljima koja se zlate od žita koje je pred žetvom. Dolina je svježa, a puteljak je dovoljno komotan.

Šimun Jonin požuri naprijed, dostigne grupu Isusovu i upita: "Ide li se ovuda za Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli nekim drugim putem..." "Istina je, odgovori Isus. Ali tada smo dolazili iz Jeruzalema. Ovdje je put kraći. Kod Rahelina groba, koji žene žele vidjeti, rastavit ćemo se kako ste ranije odlučili. Naći ćemo se ponovno zajedno u Betsuru gdje se moja Majka želi zadržati." "Da, tako smo bili rekli. Ali bilo bi tako lijepo kad bismo tamo bili svi. Majka na poseban način... jer, na kraju krajeva kraljica Betlehema i Špilje je ONA, i Ona baš zna dobro... sve. Čuti od Nje bilo bi nešto drugo, eto..." Isus se nasmiješi gledajući Šimuna koji tako ljupko provlači svoju želju. "Koja je to špilja?" pita Marcijan Apostola Petra. "To je špilja gdje se rodio Isus.!" "Oh! Krasno! I ja idem tamo!" "Bilo bi zbilja lijepo!" rekoše Marija Alfejeva i Saloma. "Onda ćemo tamo poći, Mama. Vodi nas Ti tamo. Danas si Ti Učiteljica , a Ja Dijete koje uči!" "Oh! Sine! Ne! Ti si uvijek Učitelj..." "Ne, Mama. Šimun Jonin je dobro rekao: ' Na betlehemskom tlu Ti si Kraljica' To je tvoj prvi dovrac. Marijo, iz korjena Davidova, vodi ovaj mali narod u svoje odaje...!

Prijeđu preko jednog isturenog brežuljka i dođoše tako na put kojiiz Jeruzalema vodi za Betlehem. Sve se zaustaviše kod kockastog Rahelina groba nad kojim se diže obla kupola. S poštovanjem se pomoliše. Djevica Marija progovori: 'Ovdje smo se bili zaustavili ja i Josip... Sve je isto kao i onda... Samo je drugo godišnje doba. Tada je bio hladni dan mjeseca Kasleva. Kišilo je... i ceste su bile glibave, zatim je zapuhao hladni vjetar i vjerojatno je u noći bilo mraza. Ceste su se stvrdnule, ali sve izbrazdane od kola i mnoštva poput mora punog lađa... i moj magarčić mnogo se namučio..." "A Ti ne, Mama moja?" "Oh! Ja sam imala Tebe!" i pogleda Ga tako blaženim smiješkom te nastavi: "Približavala se večer i Josip je bio vrlo zabrinut... Dizao se sve više i više oštri vjetar. Narod je žurio prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su bjesnjeli na moga magarčića koj je hodao tako polaagano, tražeći mjesto gdje će položiti svoja kkopita... Izgledalo je kao da zna da si Ti bio tu... i da si snivao posljednji sanak u koljevci moga krila. Bilo je hladno. Ali ja sam sva bila zažarena. Osjećala sam Te kako dolaziš... Dolaziš? Mogao bi mi reći: 'Tu sam bio, mama, već devet mjeseci...' Da. Ali sada je to bilo kao da si dolazio s Neba... Nebesa su se spuštala, spuštala se nada mnom, i ja sam gledala njihov sjaj... Gledala sam kako žari Božanstvo u svoj radosti nad Tvojim skorim rođenjem, i ti plamenovi me prožimahu, palili me, otcjepljivali me od svega.... Hladnoća,...vjetar,... mnoštov...ništa! Ja sam gledala Boga. Svatko malo, s naporom, uspijevala sam spuštati moj duh na zemlju i smiješila sam se Josipu koji se bojao hladnoće i napora za mene, i koji je prihvatio magarčića i vodio gaiz straha da se ne spotakne... i koji me pokrivao pokrivačem da se ne bi prehladila. Ali ništa se nije moglo dogoditi. Drmanje nisam osjećala. Činilo mi se da idem zvjezdanom stazom, između sjajnih oblaka, podržavana od Anđela... I smiješila sam se... Najprije Tebi... Gledala sam Te kroz ogradu tijela kako spavaš sa zatvorenim šačicama u svojoj posteljici od živih ruža, moj ljiljanov pupoljče!... Zatim sam se smiješila tako rastuženom taručniku, da bi ga ohrabrila. Zatim mnoštvu koje nije znalo da već diše u zori Spaasiteljevoj.

Zaustavili smo se kod Rahelinog groba da bi se za koji čas maharčić odmorio i da bismo pojeli malo kruha i maslina, našu siromašku hranu. Ali ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna. Bila sam nahranjena mojom radošću... Ponovno krenusmo na put... Dođite...Pokazat ću vam gdje smo susreli pastira. Ne bojrte se da ću pogriješiti. Ja ponovno živim taj trenutak i pronalazim svako mjesto jer vidim sve kroz veliku anđeosku svjetlost.... Možda su anđeoske čete nanovo ovdje, nevidljive tijelu, ali vidljive dušama sa svojim svjetlim sjajem, i sve se otkriva i sve je pokazano. Oni ne mogu pogriješiti, i oni me vode... na moju..l ali i na vašu radost. Evo: od ovog polja prema ovome došao je Ilija sa svojim ovcama,... zaustavili smo se dok je on pomuzao toplog, okrepljujućeg mlijeka, i davao svoje savjete Josipu... Dođite... dođite... Evo, evo staze posljednje doline pred Betlehem. Krenuli smo ovom, jer je glavna cesta, radi blizine grada, bila prekrcana ljudima i jahaćim živinama.

Evo Betlehema! Oh! Dragi! Draga zemljo mojih otaca koja mi dade prvi poljubac moga Sina!Ti si otvorena, dobra i mirisava kao kruh od kojeg ime imaš, da dadeš Istiniti Kruh svijetu koji umire od gladi! Ti si me prigrlila, ti...u kojoj osta materinska ljubav Rahelina, poput majke, sveta zemljo davidovskog Betlehema, prvi Hame Spasitelja, Zvijezde Jutarnje koja se rodi od Jakova da označi pravac prema Nebu čitavom Čovječaanstvu! Gledajte Ga kako je lijep u ovo proljeće! Ali također i onda, makar su polja i vinogradi bili ogoljeni, i onda je bio lijep! Lagani veo inja povratio je sjaj golim granama, i one su izgeldale posutedijamantima, kao da su bile prekrivene nedodirljivim rajskim velom. Iz svake kuće, pred neposrednu večeru, izlazio je dim, uzdižući se od stepenice do stepenice sve do ovog ruba, te je grad izgeldao pokriven velom. Sve je bilo čisto, smireno, u očekivanju. U očekivanju Tebe, Tebe, Sine! Zemlja je osjećala da dolaziš. Bili bi Te osjetili također i betlemićani, jer nisu zli, makar vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli primiti na konak. U poštenim i dobrim betlehemskim kućama naguraše se, arogantni kao i uvijek, gluhi i oholi... oni koji su takvi i sada,... i oni nisu mogli osjetiti Tebe. Koliko li samo farizeja, saduceja, herodovaca, književnika, esena nije bilo tu! Oh! Njihovo s a d a š n j e stanje otupjelosti dolazi još od o n d a š n j e tvrdoće srdaca. Zatvorili su srce za ljubav prema svojoj siromašnoj sestri one večeri... i ostali su, i o s t a j u u timinama. Odbili su Boga već tada, kad su od sebe odbili ljubav prema bližnjemu.

Dođite... idemo u Špilju. U grad je uzaludno ulaziti. Najvećih prijatelja mojega Djetešca nema više tamo. Dostatna je prijateljska Priroda, u svojim stijenama, u svojem potočiću, u svojim drvima za loženje vatre... Priroda koja je odjetila da dolazi njezin Gospodar. Evo dođite bez bojazni. Ide se ovuda... Evo tu ruševine Tvrđave Davidove. Oh! Draže mi više od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljeno stablo koje se kao nekim čudom lišilo tolikih grana da bsimo mi našli drva i da bismo mogli zapaliti vatru!"

Djevica Marija... brza...siđe prema Špilji, prijeđe mali potočić preko jedne kamene ploče koja služi kao most, potrči na prostor koji je pred ruševinama i padne na koljena na pragu špilje, sagnu se i poljub tlo. Slijede je svi ostali... Uzbuđeni su. Mali Marcijam koji je ne ostavlja ni trenutka, izgelda kao da sluša koju čarobnu priču i njegove crne oči piju riječi i kretnje Marijine ne gubeći ni jedne jedincate!

Marija ustade i uđe govoreći: Sve , sve kao i onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo dok sam ulazila. Tada, jedino tada, kad sam sjahala s magarčića, osjetila sam koliko sam bila umorna i smrznuta. Pozdravio nas je jedan vol.. otišla sam k njemu, da osjetim malo topline, da se smjestim u sjenu. Josip je ovdje, gdje sam sada, prostro sijeno i načinio mi ležaj, i osušio sijeno... za me kao i za Te, Sine na vatri zapaljenoj u onom uglu,... jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao brat i sestra izgubljeni u tami noći,pojedosmo svoj kruh i sir, zatim je on otišao tamo, da nahrani oganj, dignuvši sa sebe ogrtač da zatvori ulazni otvor. U stvari spustio se veo pred slavom Božjom koja je silazila s Nebesa, pred Tobom, moj Isuse..., a ja sam stajala na sijenu, u toplini sdviju životinja, omotana u svoj plašt i pokrvač od vune.

Dragi moj zaručniče! U onaj čas pun strepnje, u koji sam bila sama pred tajnom prvog materinstva, uvijek ispunjenog nepoznatim za jednu ženu... i za mene, u mojem jedinstvenom materinstvu, ispunjena također misterijem po kojem sam trebala vidjeti Sina Božjeg kako izranja iz smrtnog tijela... on, Josip biomi je kao majka, poput Anđela... moja okrepa.. utjeha.. tada..uvijek!

I zatim šutnja...tišina... i san koji obaviše Pravednika... da ne bi vidio ono što je za mene bio svagdašnji poljubac Božji. I za me, nakon prisutnosti ljudskih nježnosti, evo prekomjernih valava zanosa, koji su bujali iz Rajskog mora, i koji me uzdizahu iznova na svijetle uzvisine... uvijek sve više, noseći me gore, gore, sa sobom, u ocean svjetla, svjetal, radosti, mira, ljubavi, sve dok se ne nađoh uronjena u more Boga, u krilo Božje!... I glas sa zemlje još: 'Spavasš li, Marijo?' ... Oh tako dalek! To bi jeka, sjećanje sa zemlje! I tako slab, da se duša i ne trgnu, i ne znam kako odgovrih,... dok ulazim, ulazim još u ovaj ponor ognja, beskonačnog Blaženstva predsppoznaje Boga... do Njega, do Njega...!

Oh! ma jesi li Ti onaj koji si mi se te neoći rodio... ili sam to jas koja sam se rodila od Trojstvenih bljeskova?... Jesam li to ja što dadoh Tebe, ili si me Ti udahnuo da mi se dadneš?... Ne znam!

I zatim silazak... iz Kora u Kor, iz Zviježđa u Zviježđe, iz sloja u sloj... blagi, polagani, blaženi, mirni ka0o silazak cvijeta koji orao ponese visoko i zatim ga pusti da pada, i koji silazi polako, polako na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom na nebu dok se ponovno ne nađe na rodnoj grudi. Moj diademe: Ti! TI NA MOME SRCU! Sjedeći ovdje, nakon što sam Ti se klanjala na koljenima, ljubila sam Te. Napokon sam Te mogla ljubiti bez ograde tijela, i odavle sam krenula da Te ponesem ljubavi onoga koji je poput mene bio dostojan da Te ljubi među prvima. I ovdje, između ova dva rustična stupa, prikazala sam Te Ocu... ovdje si otpočinuo po prvi put na srcu Josipovu. A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te na rukama njihala dok je Josip sušio sjeno na vatri i držao ga zatim toplim stavljajući ga na svoje grudi, i zatim tamo, da Ti se obadvoje klanjamo, tako, tako sagnuti nad Tobom kao ja sada, da pijemo Tvoj duh, da gledamo do koje poništenja može dovesti LJubav, da ronimo suze koje se sigurno plaču na Nwebu zbog neiscrpne radosti radi gledanja Boga."

Marija, koja se odlazila i dolazila u svom prisjećanju, označujući mjesrta, zahvaćena ljubavlju, s bljeskom plača u plavim očima i smiješkom radosti na ustima, stvarno se sagnula nad svojim Isusom koji je sjedio na jednom velikm kamenu... dok se Ona prisjećala, poljubi Ga među kosom, plačući, klanjajući Mu se kao onda.

Marija je klekla uz svoga Sina i plače od uzbuđenja s glavom prislonjenom na Njegovim koljenima. Nitko se kroz neko vrijeme nije usudio govoriti. Više manje uzbuđeni - prisutni su pogledali unaokolo ... kao da bi između paučine i tamnih stijena nadali se vidjeti oslikani opisani pizor.

Marija su uspravi i reče: "Evo, izrekla sam neizrecivo jednostavnoi neizrecivo veliko ROĐENJE SINA MOGA ...Sa srcem žene, ne mudrošću učitelja. Drugoga što tu nema, jer to bijaše stvar najveća na zemlji, sakrita pod najobičnijom vanjštinom."

Bogorodica Marija i Sveti Josip na putu prema Betlehemu

1. Naredba cara Augusta za popis pučanstva

U nazaretskoj kući Marija je u malenoj sobici gdje se obično zadržava. Sad Ona obrađuje svoje bijelo platno. Ostavlja posao da zapali svjetiljku, jer se spušta večer i Ona više ne vidi dobro u zelenkastom svjetlu što ulazi kroz pritvorena vrata prema vrtu. Zatvara vrata. Marija je sada već jako odebljala, ali još tako lijepa. Još su jooj uvijek brzi koraci i svaki joj čin otmjen. Nema ničega od one tromosti koja se opaža kod žene koja je blizu poroda. Promijenila se samo u licu.

Sada je "žena". Prije , za vrijeme Navještenja, bijaše djevojčica lišca vedra i nevina: lice nevinog djeteta. Kasnije, u Elizabetinoj kući, za vrijeme Ivanova rođenja, lice joj je bilo već profinjeno zrelijom millinom. Sad joj je lice vedro, ali ljupko veličanstveno lice žene koja je dosegla punu savršenost u majčinstvu.

Marija je, dakle, sada postala doista "žena", puna dostojanstva i ljupkosti. I njezin se smiješak primijenio u slatkoću i veličanstvo. Kako je lijepa!
Ulazi Josip. Čini se da se vraća iz mjesta, jer ulazi na kućna vrata a ne kroz vrata dadionice. Marija podiže glavu i smiješi mu se. I Josip se njoj smiješi. A čini se kao da to mučno čini kao onaj koji je zabrinut. Marija ga upitno gleda. Zatim ustaje da uzme ogrtač koji si Josip skida i složi ga i odloži na jednu škrinju.
Josip sjeda za stol. Nasloni lakat na sto i glavu na ruku, dok drugom sav zamišljen, izmjenično češlja i raščešljuje bradu.
"Imaš neku misao koja te muči?" pita Marija. "Mogu li te utješiti?"
"Ti me uvijek tješiš, Marijo. Ali ovaj put imam jednu veliku misao... Zbog tebe."

"Zbog mene, Josipe? A što?"
"Postavili su naredbu na vrata sinagoge. Naređuje se popis za sve Palestince. MOr as eići na popis u mjesto porijekla. Mi moramo ići u Betlehem..."
"Oh!" prekide ga Marija stavljajući jednu ruku na krilo.
"To te potreslo, zar ne? Teško je. Znam."
"Ne Josipe. Nije to. Mislim... mislim na Sveto Pismo: Rahela majka Benjaminova i žena Jakovljenva od koje će se roditi Zvijezda: Spasitelj. Rahela je sahranjena u Betlehemu o kojoj je rečeno: "I ti Betleheme Efrato, najmanji si među zemljama Judinim, ali iz tebe će izaći Vladar. Vladar koji je oberćan koljenu David0vu. On će se roditi ondje..."
"Vjeruješ li... vjeruješ li da je već vrijeme? Oh! Kako ćemo učiniti?" Josip je sasvim uplašen. Gleda Mariju sućutinim očima.
Ona to opazi i smiješi se. Sebi se smiješi, više nego njemu. To je smiješak koji kao da kaže: "on je čovjek, pravednik, ali čovjek. I gleda kao ččovjek. Misli kao čočvjek. Imaj sućuti s njime, dušo moja, i i vodi ga da gleda kao duh." Ali njezina je dobrota tjera da ga umiri. Ne daje nikakvih lažnih podataka, ali ga smiruje. "Ne znam, Josipe. Vrijeme je vrlo blizu. Ali zar to nr bi mogao Gospodin produljiti, da ti digne tu brigu? On sve može. Ne boj se!"
"Ali putovanje!... Tko zna koliko će ljudi putovati! Hioćemo li naći dobar stan? Hoćemo li se vratiti na vrijeme? I ako... ako moraš postati Majka ondje, kako ćemo učiniti? Nemamo kuće... ne poznajemo više nikoga..."
"Ne boj se. Sve će biti dobro. Bog ćini da i životinja što rađa nađe mejsto. Hoćeš li da On ne učini da se nađe mjesto za Njegova Mesiju? Mi se pouzdajemo u NJ. Zar ne? Uvijek se pouzdajemo j Njega. Što je veća kušnja više se pouzdajemo. Kao dovje djece stavimo svoju ruku u ruku Očevu. On nas vidi. Mi smo Mu se sasvim predali. Gledaj kako nas je vodio sve do sada s ljubavlju. I najbolji otac ne bi toga mogao učiniti s većom brigom. Mi smo njegova djeca i njegovi sluge. Izvršimo Njegovu volju. Ništa nam se zla ne može dogoditi. I ta je naredba Njegova volja. Pa što je Cezar? Instrument Božji. Otkad je Otac odlučio oprostiti čovjeku, preodredio je činjenice potrebne da se Isus rodi u Betlehemu. Taj najmanji grad Judin još nije postojao, a već je njegova slava bila određena. Da se ta njegva slava ostvari i da riječ Bošja ne bude opovrgnuta - a bila bi kad bi se Mesija drugdje rodio - evo ustaje jedan moćni, vrlo daleko odavde, koji je zavladao nad nama, i sada hoće upoznati podložmike, sada, dok je svijet u miru... Oh! kako je naš trud malen ako mislimo na ljepotu ovog trenutka mira? Misli, Josipe. Vrijeme u kojem nema vržnje na svijetu! Ali zar može biti sretnijeg časa, da ustane "Zvijezda" čije je svjetlo Božansko i čije je djelovanje Otkupljnje? O, ne boj se, Josipe. Ako su putovi nesigurni, i ako nam metež učini hod teškim, Anđeli će nas braniti i biti nas prsobran. Ne nama, nego njihovu Kralju. Ako ne nađemo azila, šator će nam biti njihova krila. Ništa nam se zla neće dogoditi. Ne može nam se dogoditi. Bog je s nama."

Josip je gleda i sluša blažen. Bore mu se na čelu poravnavaju, smiješak se vraća. Ustaje bez umora i muke. Smiješi se. "Ti, blagoslovljena, Sunce duha mojega! Blagoslovljena Ti, koja znaš sve gledati kroz Milost kojom si ispunjena! Ne gubimo onda vrijme. Treba što prije otputovati i ... da se što prije vratim, jer ovdje je sve pripravljeno za... za..."

"Za n a š e g a Sina, Josipe. T a k a v m o r a b i t i p r e d o č i m a s v i j e t a, m i s l i n a t o .... Otac je zaogrnuo tajnom ovaj njegov dolazak i mi joj ne smijemo podizati vela. On, Isus, to će učiniti, kad bude čas..."

Ljepota lica, pogleda, izražaja, glasa Marijina, kad kaže taj "Isus", neopisiva je. Već je u zanosu.

2. Marija i Josip na putu prema Betlehemu

Na glavnoj cesti iz Nazareta kolikog li mnoštva! Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama. Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno. Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travisom povijenom od zimskih vjetrova... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce kao da bi mu htjeli reći:"Dođi brzo, hladno je!" ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim... Pravi brežuljkasti kraj... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova.. Cestsa prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.

Marija je na jednom sivom magarčiću... sva ovijena u teški ogrtač. Sprijeda pred sedlom je jedno oruđe , a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.Josip hoda sa strane držeći uzdu... "Jesi sli umorna?"... pita češće.

Marija ga gleda smiješeći se i govori: "Ne"... Treći put nadodaje: "Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.""Oh! ja! Za me je ništa. Mislim... da sam mogao naći kojeg drugog magarca... da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigle... Ali baš ga nisam mogao naći... Svima je dada potrebna jahaća živina... Ali, hrabro! Skoro smo u Betlehemu... Preko ovog brda je Efrata."

Šute. Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnoj molitvi. Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se da ga ne vidi za ono... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira, bogotaša, siromaha...nego za ono što Ona samo vidi...

"Je li ti je hladno?" pita Josip, jer vjetar se diže.

"Ne, hvala."

Ali Josip kao da ne vjeruje. Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne, jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom preko ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj ruke budu tople pod njim i ogrtačem.

Susretnu jednog pasira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu. Josip se sagne da mu nešto kaže. Pastir potvrdi. Josip uzme magarčića i povuče ga za stadom na pašnjak. Pastir izvadi iz torber jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.

"Bog vas blagoslovio obojicu" reče Marija "Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote. Molit ću za tebe."

"Dolazite li iz daleka?"

"Iz Nazareta" odgovara Josip.

"A idete?"

"U Betlehem."

"Dugi put za ženu u takvom stanju. Je li ti to žena?"

"Moja žena."

"Imate li kod koga odsjesti?"

"Ne."

"Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli sa svih strana da se popišu ili da se drugamo otiđu popisati. Ne znam da li ćete naći konak. Poznaješ li mjesto?

"Ne mnogo...!

"E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju ( i pokaže na Mariju). Tražite gostionicu. Bit će puna. No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz. Ona je na jednom trgu - najvećem. Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. Ne možete pogriješiti. Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulazinim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice... prema polju. Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jweruzalem da unjih smjeste životinje kad ne nađu mjesta u gostionici. Štale, znate, u brdu: vlažne, hladne i bez vrata. Ali su uvijek neko sklonište, jer žena... ne može ostati na putu. Možda tu nađe moje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca. I neka vas Bog tamo doprati."

"I Bog neka ti poda radost"... odgovri Marija. Josip međutim odgovri: "Mir bio s tobom!"

Ponovno krenu cestom. S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gle gore i dolje, po glagim obroncima koji je okružuju.... rasijane kuće i kuće... To je Betlehem!

Prva muka Djevice Marije i Zaručnika Josipa

PRVA MUKA DJEVICE MARIJE I ZARUČNIKA JOSIPA

1. Svejdočanstvo Blažene Djevice Marije:

I moj je Josip imao svoju muku. I ona je započela u Jeruzalemu, kad mu se pokazalo moje stanje. I ona je trajala danima, kao i za Isusa i za mene. I nje samo malo boljela u duhu. I jedino zbog svetosti Pravednika koji mi bijaše suprug, bila je suzdržaana na način koji je bio toliko dostojan i sakriven, da je kroz vjekove proša malo zapažena.

Oh! Naša prva Muka! Tko bi joj mogao izreći unutarnju i šutljivu žestinu? Tko bi mogao izreći moju bol, kad sam morala konstatirati da me Nebo još nije uslišilo, objavljujući Josipu otajstvo? Shvatila sam da mu je nepoznato , vidjevši da je prema meni obazriv kao i obično. Da je on znao da u sebi nosim Riječ Božju, on bi se bio klanjao Riječi zatvorenoj u mojem krilu činima štovanja koji pripadaju Bogu i koje on ne bi propustio učiniti kao što ni ja ne bih odbila da ih primim, ne za sebe, nego za Onoga koji bijaše u meni i koga sam ja nosila takokao što je Kovčeg Zavjetni nosio kameni zakonik i posude s manom.

Tko može izreći moju borbu proti malodušju što me htjede nadvladati da me uvjeri kako sam se uzalud ufala u Gospodina? Oh! vjerujem da je to bio bijes sotone! Osjećala sam kako se sumnja uzdizala iz mojih leđa i isspružila svoje ledene pandže da mi zarobi dušu i da me zaustavi u mojoj molitvi. Sumnja koja je tako opasna, za dušu smrtonosna, Smrtonosna jer je prvi činilac smrtonosne bolesti kojoj je ime 'očaj' i kojoj se čoevjek mora oduprijeti svom snagom, da ne propadne u duši kao i da ne izgubi Boga.

Tko može, savršeno istinski izraziti Josipovu bol, njegve misli, pometnju njegovih osjećaja? Kao maleni čamac zahvaćen jakom olujom on se nalazio u vrtlogu suprotnih ideja, u zbrci misli od kojih je jedan bila zagrižljivija i bolnija od drugee. Bijaše čovjek, naizgled, izdan od svoje supruge. Gledao je kako je njegov dobro ime i njegva čast uništeni pred svijetom, već je osjećao kako zbog toga na njega prstom pokazuju i kako ga mjesto sažaljuje, gledao je kako njegva ljubav i njegovo poštovanje prema meni padaju mrtvi pred očevidnošću jedne činjenice.

Ovdje sjaji njegva svetost još više negoli moja. I ja mu stoga pružam ovo svjedočanstvo s osjećajem supruge, jer hoću da ljubite moga Josipa, toga mudrog i razboritog, tog strpljivog i dobrog, koji nije odijeljen od otajstva Otkupljenja, nego je s njime čvrsto povezan, jer je zbog njega trpio i samog sebe zbog njega istrošio, spasivši za vas Spasitleja uz cijenu svoje žrtve i svoje svetosti. Da je bio manje svet, radio bi po ljudsku, prijavivši me kao preljubnicu da budem kamenovana i da sin moga grijeha pogine sa mnom. Da je bio manje svet, Bog mu ne bi dao svoje svjetlo za vođu u takvom iskušenju.

Ali Josip bijaše svet. Njegov čisti duh življaše u Bogu. Ljubav je u njemu bila zapaljena i jaka. I iz ljubavi spasio vam je Spasitelja time što me nije optužio pred strješinama, tako kao što je spremnom poslušnoću sve ostavivši, spasio Isusa u Egiptu. Kratki brojem, ali strašni po svojem intenzitetu, bijahu ona tri dana Josipove muke. I moje, te moje prve muke. Jer sam shvaćaala njegovo trpljenje, a nisam mu ga mogla olakšati ni na kakav način iz poslušnosti prema Božjoj odredbi koja mi bijaše rekla: 'Šuti!'

I kad stigavši u Nazaret, vidjeh, nakon kratkog pozdrava, kako odlazi poguren i kao ostario u kratko vrijeme, i kada nije dolazio k meni navečer kao što je uvijek običavao, kažem vam da mi je srce plakalo u najoštrijoj boli. Zatvorena u svojoj kući , sama u kući gdje me sve podsjećalo na Navještenje i na Utjelovljenje , i gdje me je sve podsjećalo na Josipa koji se sa mnom zaručio u neporočnom djevičanstvu, i sama se morala odupirati malodušnosti i podvalama sotoninim i nadati se, nadati, nadati. I moliti, moliti, moliti. I oprašteti, opraštati, opraštati sumnji Josipovoj, uznemirenosti pravedne srdžbe.

2. Marija se razjašnjuje s Josipom.

Marija u nazaretskom vrtiću prede u sjeni jabuke s vrlo gustim granama prepunih plodova koji su se već počeli crveniti i nalikuju mnogobrojnim dječjim obraščićima u svojem ružučastom i okruglom obliku.

Ali Marija podnipošto nije ružičastqa. Lijepa boja koja joj je u Hebronu oživjela obraze, iščezla je. Lice joj je blijedo kao slonokost, na kojoj se vide samo zaokružene usnce od blijedog korala. Ispod spuštenih vjeđa nalaze se dvije tamne sjene, a rubovi očiju natečeni su kao kod onog koji je plakao. Oči joj se ne vide jer stoji prignuta, predana svom poslu i još više nekoj svojoj misli koja je mora žalostiti. Uzdiše kao onaj koji ima bol u srcu. Sva je obučena u bijelo, u bijeli lan, jer je vrlo vruće, usprkos još netaknutoj svježini vijeća jer je jutro. Otkrivene je glave, i sunce, što se igra jabukovim lišćem, pokrenutim laganim vjetrom i prolazi iglicama svjetla sve do tamne zemlje gredica, stvara krugove svjetla na njezinoj plavoj glavi i tu je njezina kosa nalik na zlato dukata.

Od kuće ne dolazi nikakav šum, ni od susjednih mjesta. Čuje se samo žubor vode potočića što pri dnu vrta pada u jedno korito.

Marija poskoči na odlučno kucanje na ulaznim vratima. Odlaže preslicu i vreteno, diže se i pođe otvoriti. Ma koliko haljina bila razriješena i opbimna, ne uspjeva potpuno sakrti zaobljenost tijela.

Nađe se sučelice Josipu. Marija problijedi čak i na usnama. Sad je njezino lice nalik na hostiju, toliko je beskrvno. Marija gleda očima koje žalosno pitaju. Josip gleda očima koje se čine kao da usrdno mole. Šute, gledajući se. Zatim Marija otvara usta: "U ovu uru, Josipe? Treba li ti što? Što želiš reći? Dođi." Josip ulazi i zagvara vrata. Još ne govri. "Govori, Josipe. Što hoćeš od mene?" "Tvoje oproštenje". Josip se sage kao da će kleknuti. Ali Marija, tako suzdržljiva da ga dotakne, uhvati ga za ramena odlučno i u tom ga spriječi.

Boja se lica Marijina neprestano mijenja, sad je sasvim crveno, sad je snježno bijelo kao i prije. "Moje oproštenje? Ja ti nemam što oprostiti, Josipe. Samo ti moram još zahvaliti za sve što si ovdje unutra učinio za vrijme moje odsutnosti i za ljubav koju mi iskazuješ." Josip je gleda, dok su nejgove udubljene oči ispunjene dvjema krupnim suzama i tu ostaju kao na rubu vaze i zatim se kotrljeju licem na bradu. "Optosti, Marijo! Ja nisam imao povjerenja u tebe. Sada znam (vidi susret sa Anđelom u snu : Mt 1,19.24). Nisam dostojan da imam toliko blago. Pomanjako sam u ljubavi, optužio sam te u svom srcu, optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjako sam proti Božjem zakonu, jer te nisam ljubio kao samogasebe." "O, ne! Nisi uzmanjkao!" "Jesam, Marijo. Da sam bio optužen zbog jednog takvog zločina, ja bih se bio branio. Ti... Nisam dopuštao tebi da se braniš, jer samo što nisam donio odluke ne pitajući te. I sama sunja je uvreda, Marijo. Tko sumnja ne poznaje. Nisam te poznavao kako sam morao. Ali za bol koju sam podnio ... tri dana muka, oprosti mi, Marijo." "Namam ti što oprostiti. Nego štoviše: ja te molim za oproštenje za bol koju sam ti zadala." "Oh! da, to bijaše bol! Kakva bol! Gledaj: jutros mi rekoše da sam posjedio na sljepoočnicama i da na licu imam bore. Ta tri dana bila su kao deset godina života. Ali zašto si, Marijo, bila toliko ponizna da šutiš, meni svojem suprugi, svojoj slavi, i dopustiti da posumnjam u tebe?" Josip ne kleči, ali je toliko sagnut kao da bi bio na koljenima, a Marija mu polaže ručicu na glavu i smješi se. Činise kao da ga odrješuje. I reče "Kada to ne bi bila na najsavršeniji način, ne bih bila zaslužila da začnem Očekivanoga, koji dolazi da uništi krivnju oholosti koja je upropastila čovjeka. I zarto sam poslušala... Bog je tražio od mene tu poslušnost. Mnogo me je stqaala... zbog tebe, zbog boli koja ti je od toga došla. Ali morala sam samo poslušati, Ja sam Službenica Bospodnja, a sluge ne raspravljaju o naredbama koje primaju. Izvršuju ih, Josipe, pa makar morali plakati krvavim suzama." Marija mirno plače dok to govori. Toliko mirno da toga Josip, kako je sagnut, nije ni primijetio, sve dok jedna suza nije pala na tlo. Tada on podiže glavu i prihvati Marijine ručice u svoje smeđe i jake i ljubi vrške onih nježnih ružičastih prstiju. "Sada će biti potrebno pobrinuti se, jer... " Josip ne reče više, ali gleda Marijino tijelo a ona postade rumena i odmah sjedne, da ne bude tako izložena u svojim oblicima pogledu koji je promatra. "Morat ćemo učiniti brzo. Ja ću doći ovamo.... Dovršit ćemo vjenčanje.... Iduće sedmice. Je li tako dobro?" "Dobro je sve što činiš, Josipe. Ti si glava kuće, ja sam tvoja službenica." "Ne. Ja sam tvoj sluga. Ja sam blaženi sluga svoga Gospodina koji ti raste u krilu. Blagoslovljena ti među svim ženama Izraela. Večeras ću obavijestiti rođake. I zatim... kad budem ovdje radit ćemo da pripravimo sve da primimo... Oh! kako ću moći primiti u svoju kuću Boga? U svoje ruke Boga? Zbog toga ću umrijeti od radosti.... Nikada se neću moći usuditi dotaknuti ga!...." "Moći ćeš to činiti kao i ja s Božjom milošću." "Ali ti si ti... Ja sam siromašan čovjek, najsiromašniji od sinova Božjih!..." "Isus dolazi za nas, siromašne, da nas učini bogatima u Bogu, dolazi k nama dvojici jer smo najsiromašniji i priznajemo da to jesmo. Raduj se, Josipe. Pleme Davidovo ima očekivanog Kralja i naša kuća postaj sjajnija od Salamonove kraljevske palače, jer ovdje će biti Nebo i mi ćemo dijeliti s Bogom tajnu mira za koju će ljudi kasnije saznati. Rast će među nama i naše će ruke biti kolijevka Otkupitelju koji raste, i naši će mu napori davati kruh... Oh! Josipe! Slušatg ćemo glas Božji kako nas zove 'oče i Majko'... Oh!" Marija plače od radosti. Tako sretan plač! I Josip, sada, klečeći kod njezinih nogu, plače glavom gotovo sakrivenom u širokoj marijinog haljini čiji nabori padaju na siromašni pod od opeke u sobici.

Obrezanje i prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Obrezanje Ivana Krstitelja

Zaharijina kuća je u svećanosti. Dan je obrezanja. Marija se pobrinula da sve bude lijepo i u redu. Sobe blistaju od svjetla, najljepše tkanine, najljepše pokućstvo posvuda se blista. Ima tu mnogo gostiju.

Marija, sva lijepa u svojoj najljepšoj bijeloj haljini hitro se kreće između grupa.

Elizabeta, čašćena kao matrona, uživa sretna svoju svećanost. Dijete, sito mlijeka, počiva na njezinu krilu.

Dolazi čas obrezanja.

"Dat ćemo mu ime Zaharija. Ti si star, dobro je da djetetu bude dana tvoje ime" kažu neki muškarci.

"Ne, doista ne! viče majka. "Njegovo je ime Ivan. Njegovo ime mora svjedočiti o moć Božjoj."

"Ali, da li je ikad bio jedan Ivan u našem rodu?"

"Nije važno. On se mora zvati Ivan."

"Što kažeš Zaharijo? Hoćeš svoje ime, zar ne?"

Zaharija daje znakom - ne! Uzme tablicu i piše: "Njegovo je ime Ivan" i tek što je završio pisati, doda svojim oslobođenim jezikom: "jer je Bog učinio veliku milost njegovom ocu i njegovoj majci i ovom svome novom sluzi koji će utrošiti svoj život za slavu Gospodinovu. I bit će prozvan velikim kroz vjekove i u Božjim očima, jer će prolaziti obraćajući srca Uzvišenom Gospodinu.

Anđeo je to rekao a ja nisam vjerovao. Ali sada vjerujem i Svjetlo se stvara u meni. Ono je među nama i vi ga ne vidite. Njegova će sudbina biti ne da bude viđeno, jer ljudi imaju zapriječen i lijen duh. Ali moj će ga sin vidjeti i govoriti o Njemu i Njemu će obratiti srca pravednih Izraelaca. O, blaženih li onih koji će vjerovati i koji će uvijek vjerovati Riječi Gospodinovoj.

Blagoslovljen Gospodin, Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj;

podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,

kao što obeća na usta svetih Proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših - i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te Mu,
izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha,
u svetosti i pravednosti pred njim, u sve dane svoje.
A ti, dijete, Prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da Mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
Darom Premislosrdnog Srca Boga našega po kojer će nas pohoditi Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u timini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."

Prisutni se čude. I radi imena, i radi čuda i zbog Zaharijinih riječi.

Elizabeta, koja je na prvu Zaharijinu riječ viknula od radosti, sada plače milovana u zagrljaju sretne Marije.

Sada nose novorođenoga na jedno drugo mjesto, na obrezanje. Kad ga nose natrag, mali Ivan vrišti na sav glas. Ne može ga umiriti ni majčino mlijeko. Rita se kao mlado ždrijeber. Ali Marija ga uzima, njiše i on ušuti i biva dobar.

"Ali gledajte!" kaže Sara. "On je istom onda dobar, kada ga Ona uzme."

Ljudi polagano odlaze. U sobi ostaje samo Marija s mališanom na rukama i sretna Elizabeta.

Zaharija stupa unutra i zatvara vrata. Suznih očiju gleda Mariju. Želi govoriti. Zatim šuti. Stupa naprijed, klekne pred Mariju. "Blagoslovi bijednog slugu Gospodinejga!" kaže joj. "Blagoslovi ga, jer Ti to možeš učiniti, Ti koja Ga nosiš u krilu. Božja mi je riječ govorila kad sam spoznao svoju krivnju i povjerovao svemu što mi je bilo rečeno. Gledam Tebe i Tvoju sretnu sudbinu. Klanjam se u Tebi Bogu Jakovljevu. Ti moj prvi Hrame, gdje se povraćeni svećenik može iznova moliti Vječnome. Blažena Ti, koja si postigla milost za svijet i donosiš mu Spasitelja. Oprosti svome sluzi što nije prije vidio tvoje veličanstvo. Svojim si nam dolaskom donijela sve milosti, jer gdje Ti dolaziš, o Puna Milosti, Bog čini svoja čudesa i sveti su oni zidovi u koje ulaziš, svet su one uši koje slušaju tvoj glas, i tijela koja Ti dotakneš. Sveta srca, jer Ti daješ milosti, Majko Svevišnjega, prorečena Djevice, i iščekivana, da dadeš narodu Božjem Spasitelja."

Marija se smiješi, pocrvennjevši u svojoj poniznosti. I govori. "Slava Gospodinu. Njemu samome. Od Njega, a ne od mene dolazi svaka milost. I On ti je daje, da Ga ljubiš i da Mu služiš u savršenosti, u preostalim godinama, da zaslužiš njegovo Kraljevstvo što će ga moj Sinotvoriti Patrijarsima, Prorocima, pravednim Gospodinovim. A ti, sada kad možeš moliti pred Svetim, moli za službenicu Svevišnjega. Jer biti Majka Sina Božjega to je blažena sudbina, a biti Majka Otkupitelja mora biti sudbina okrutne boli. Moi za me, jero osjećam kako iz sata u sat u meni raste moja težina boli. I morat ću je nositi za čitavog života. I ako još ne vidim pojedinosti,osjećam da će biti veća težina nego kad bi na ova moja ramena žene postavio svijet, da ga prinesem Nebu. Ja, ja sama, siromašna žena! Moje Dijete! Moj Sin! Ah! evo tvoj sada ne plače, ako ga ja njišem. Ali hoću li ja moći njihati svoga da mu ublažim bol? --- Moli za me, svećeniče Božji. Moje Srce dršće kao cvijet u buri. Gledam ljude i ljubim ih. Ali među njihovim licima vidim kako se pojavljuje Neprijatelj da ih učini neprijateljima Bogu, Isusu, Sinu mome..."

Blijedoća pokrije lice Marijino i suze čine njezin pogled sjajnim.

Prikazanje Ivana Krstitelja u Hramu

Događa se u Jeruzalemu. S udobnih kola, za koja je i Marijin magarčić privezan, silazi Zaharija, Elizabeta i Marija s malim Ivanom u naručju, a Samuel s janješcem i s golubom u košarici. Silaze pred običnom stajom, koja je postaja sviju hramskih hodočasnika, da ondje smjeste svoje živine.

Marija zove čovuljka gospodara staje, i pita ga nije li jučerašnjeg dana ili u prve jutarnje sate doša koji Nazarenac. "Nitko, gospođo", odgovori starčić. Marija osta začuđena, ali ne kaže ništa više.

Dok Samuel smješta magarca ona dostigne dvoje starih roditelja i govori im o Josipovom zakašnjenju: "Nešto ga je zadržalo. Ali danas će sigurno doći". Iznova uzima dijete k sebi koje je bila predala Elizabeti i pođu zajedno prema Hramu.

Stražari su s počastima primili Zahariju, a svećenici ga pozdravili i čestitali mu. Zaharija, danas, sasvim lijepo izgleda u svojim svećeničkim haljinama i u svojoj radosti sretno oca. Nalik je Patrijarhi. Tako je izgeldao i Abraham kad se radovao što može Izaka prinjeti Gospodinu

Usljedio je obred prikazanja mladog Izraelićanina i očišćenje majke. Obred je raskošniji, jer za svećenikova sina svećenici slave veliko savlje. Skupiše se u velikom broju i izvanredno se trude oko grupe žena i oko naovorođenoga.

I narod se približio znatiželjan i daje komentare. Kako Marja ima u naručju dijete, dok idu prema određenom mjestu, ljudi misle da je ona majka. Ali jedna žena reče: "Ne može biti. Zar ne vidite da je ona trudna? A dijete ima tek nekoliko dana, a ona je već debela."

"Ipak" reče neki drugi "samo Ona može biti majka. Druga je stara. Bit će neka rođakinja. Ali u onoj dobi ne može biti majka."

"Pođimo za njima, pa ćemo vidjeti tko ima pravo."

I nastane veliko čuđenje kad vidješe da je to Elizabeta koja izvršava obred očišćenja, jer prinosi jaganjca, koji mekeće, za žrtvu paljenicu i svog goluba za grijeh.

"Majka je ona. Jesi li vidio?"

"Ne!"

"Da!"

Narod, još ne vjerujući, šapće. Govore toliko da jedan zapovjednički "Psst!" dolazi iz grupe svećenika koji su prisutni obredu. Ljudi jedan časak ušute, ali govorkaju još jače, kad Elizabeta, sjajući se od svetoga ponosa, uzima dijete i ulazi u Hram da ga prikaže Gospodinu.

"Baš je ona."

"Majka uvijek prinosi."

"Kakvog li čuda?"

"Što će biti od tog djeteta što je dano u tako kasnoj dobi onoj ženi?"

"Kakav li je to znak?"

"Zar ne znate?" reče neki što stiže zadihtan. "To je sin svećenika Zaharije iz korijena Aronova, onaj koji je zanijemio kad je prinosio tamjan u Svetištu."

"Tajna! Tajna! I sada iznova govori! Rođenje djeteta odvezalo mu je jezik."

"Kakav li je duh uopće govorio i umrtvio mu jezik da ga navikne na šutnju o tajnama Božjim?"

"Tajna! Koju li će istinu znati Zaharja?"

"Neće li njegov sin biti očekivani Mesija Izraelov?"

"Rođen je u Judeji. Ali ne u Betlehemu i ne do djevice. Ne može biti Mesija."

"Tko je onda?"

Ali, odgovor ostaje u Božjim šutnjama i ljudi ostadoše sa svojom znatiželjom.

Obred je završen. Svećenici se raduju, sada i majka i mališan. Jedina koju su malo zapažali, čak i izbjegavali s odvratnošću, kad su vidjeli njezino stanje, je Marija.

Pošli su rođacima Zebedejevim, da pričekaju Josipa.

Jako udaranje na vratima navješta dolazak Josipov. Marijino se razvedreno lice sjai

I kako mu Ona prva ide u susret i s poštvanjem ga pozdravlja. Josip će joj: "Blagoslov Božji tebi, Marijo!" - "I tebi, Josipe. I slava Gospodinu što si došao! Evo: Zaharija i Elizabeta upravo se spremaju da odu, da budu u kući prije noći."

...

Došao je čas Zaharijina odlaska. Kola se zaustavljaju pred vratima i svi se upute prema njima. Dvije se rođakinje s ljubavlju zagrle. Marija ljubi i ponovno ljubi mališana prije nego što ga položi u krilo majke, koja već sjedi u kolima. Zatim pozdravlja Zaharju i moli ga za blagoslov. Kad je kleknula pred svećenikom, ogrtač joj se omakne s ramena i pokažu se oblici njezna tijela u jakom svjetlu ljetnog popodneva. Josip je to primetio dok se opraštao od Elizabete. Kola odlaze.

Dvoje supruga šute umorni. I Josip također drijema. Marija moli.

Dolazi večer. Gostoprimci ih nukaju da svakako nešto pojedu prije nego krenu na put. Josip stvarno jede kruh i ribu. Marija samo voće i mlijeko.

Zatim polaze. Zajašu na svoje magarce. Josip je na svoga svezao Marijin kovčezić kao i pri dolasku. Prije nego što se ona popela na svog magarčioća, gleda je li dobro zategnuto sedlo. Ali ne kaže ništa. Put je započeo pzapočeo pod prvim zvijezdama koje počeše treperiti na nebu. Kad iziđoše iz Jeruzalema i krenuše glavnom cestom što ide prema Galileji, vedro nebo već vrvi zavijezdama. Velika je tišina u poljima. Čuje se samo kako pjeva pokoji slavuj i kako udaraju kopita dvaju magarčića po tvrdom terenu puta osušenog od ljetne žege.