Isus i Marija u Betaniji

U Betaniju Isus stiže u noći. Lazar bijaše još prije nekoliko dana boravio u Jruzalemu na svojem posjedu, što leži na zapadnoj strani brda Siona, na strani brda Kalvarije, ali se vratio u Betaniju, jer je od učenika doznao za Isusov dolazak. Dvorac u Betaniji pripadao je zapravo Marti. No, Lazar je radije tu boravio, tu su oni gospodrili zajedno. Očekivali su Isusa, i bijaše priravljena večera. Marta je stanovala u kći s duge strane dvorišta. U kući je bilo gostiju. Kod Marte bijaše Serafija (Veronika), Marija - majka Ivana Marka i još jedna starija žena iz Jeruzalema. Ona je nekoć bila s Marijom u hramu, koji bijaše naspustila nakon Marijina ulaska; bila bi rado ostala, ali se voljom Božjm udala. Kod Lazara bijahu Nikodem, Ivan Marko, jedan Šimunov sin i jedan stari čovjek, zvan Obed; on bijaše brat ili sin brata proročice Ane iz hrama. Svi potajno biahu Isusovi prijatelji, dijelom preko Ivana Krstitelja, dijelom preko obitelji, te Šimunova i Anina proročansva u hramu. Nikodem bijaše pronicav čovjek, koji je mnogo razmišljao, nadao se Isusu i žudio za Mesijom. Svi bijhu krštni kod Ivana. Na Lazarov poziv, svi potajno dođoše ovamo. Nikodem je poslije uvijek tajno služio Isusu i Njegovu nauku.

Lazar bijaše odaslao sluge pred Isusa; i oko pola sata ispred Betaije susretne Isusa na putu jedan stari odani sluga koji poslije i postade učenik. On se pred Isusom baci ničice, te reče: "Ja sam Lazarov sluga, smiluj mi se, Gospdine moj, pođi za mnom njegvoj kući!" Isus mu reče da ustane i pođe za njim. Bijaše ljubezan i držao se kako dolikuje Njegovu dostojanstvu. Upravo to mu je davalo privlačnost. Oni ljubljahu čovjeka, a osjećahu Boga. Sluga ga dovede u predvorje na ulazu u dvorac, pokraj jednog zdenca. Tu sve biaše pripravljno: on Isusu opere noge i stvi mu drugu obuću. Isus je na sebi imao par zelenih podstavljenih debelih cipela, kad je stigao ovamo. On ih ostavi na stranu, i stavi si tvrde potplate s kožnim remenčićima, koje je dalje nosio. Sluga mu isto tako prozrači i protrese haljine. A nakon što mu je ovaj oprao noge, dođe Lazr sa svojim prijateljia. On mu donese čašu i zakusku. Isus zagrli Lazara i pozdravi ostale, pruživši im ruku. Svi ga vrlo gostoljubivo poslužiše, te ga uvedoše u kuću; no prije toga Lazar ga odvede u Martin stan. Ovdje nazočne žene baciše se zastrte koprenom na zemlju; Isus ih podiže i reče Marti da će ovamo doći Njegova Majka kako bi čekala da se On vrati s krštenja.

U noći, kad Isus stiže k Lazaru, Blažena Djevica Marija, Ivana Huzina, Marija Kleofina, udovica Lea i Marija Saloma noćile su u jdnom prenočištu između pustinje Gibea i pustinje Efrajim, par sati od Betanije. Spvale su jednom sjniku, koji sa svih srana bijaše zatvoren tankim zidovima. Bijše podijeljen u dvije prostorije što ih zauzeše pobožne žene; stražnja protorija bieše kuhinja. Pred kućom bijaše otvorena koliba, u kojoj je gorjela vatra; muškarci iz pratnje tu su spavali ili bdjeli; stan upravielja bijaše u blizini.

Slijedećeg je dana Isus naučavao, idući amo i tamo po dvorištima i vrtvima dvorca. Govoro je vrlo ozbiljno i ganutljivo; i kolikogod biaše pun ljubavi, toliko se držo dostojanstveno i nije rekao nijedne nepotrebne riječi. Svi su ga voljeli i slijedili, no ipak svi bijahu bojažljivi. Lazar mu bijaše najbliskiji, ostali su mu se muškarci više divili i držali se suzdržano.

U pola dva stiže Blažena Djevica s Marijom Huzinom, Lem, Marijom Salomom i Marijom Kleofinom. Pratitelj koji je otišao pred njima, izvijesti o njihovu dolasku, te Marta, Serafija. Markova majka i Suzana odoše s potrebnim priborom i okrijepom da ih dočekaju, u isto predvorje na ulazu u dvorac, gdje jučer Lazar bijaše dočekao Isusa. Zaželješe im dobrodošlicu, te ove iz kuće pistiglima operu noge; pobožne žene isto tako presvukoše odjeću, opašu se i stave s duge koprene. Sve bijahu odjevene u bijelu, žućkastu ili smeđastu nebojenu vunu. Malo se okrijepiše, te odoše u Martin stan.

Isus i muškarci dođoše da ih pozdrave, te se Isus udalji s Blaženom Djevicom i porazgovara s Njom. On joj s mnogo ljubvi i ozbiljno reče, da evo zpočinje Njegovo delovanje,da ide Ivanu na krštenje, da će otuda opet doći k Njoj i još kratko vrijeme biti u području Samije s Njom; no, onda će otići pustinju i u njoj biti četrdeset dana. Kad Marija začuje o toj pusinji, vrlo se razžalosti i zavapi neka ne ide na to strašno mjesto, da tamo ne strada. Isus joj onda kaza neka ga više ne priječi svojom ljudsko zabrinutošću; On mora činiti ono što čini, On počinje tegoban put, oni koji su s Njm, morat će s Njim trpjeti; no,On sad ide putem svoga poslanja i Ona će morati žrtvovati svaku osobnu želju; On će je voljeti kao i uvijek, ali sada je On tu za sve ljude. Neka Ona čini što Joj bude reko, Njegov nebeski Otac će je nagraditi; jer sad počinje ono, što joj je Šimun navijestio, mać će joj probosti dušu. Blažea Djevica bijaše vrlo žlosna i ozbuljna, no isto tako i jaka i predana Bogu, jer On bijaše dobrostiv i pun ljubavi.

Isus nakon objeda i kratog počinka ode sam s Lazarom u Jerihon na krštenje. S njim je u početku s bakljom išao jedan Lazarov sluga.

Isus i Marija na svadbi u Kani

U seljačkoj kući u predgrađu Kane dočekuju se gosti, svadbena je svečanost. Kad ujutro stiže Marija, Isusova Majka sa rodicom, ususret dolaze muškarci i žene svi svečano odjeveni, koji se uvelike raduju posebno rođakinji Mariji iz Nazareta.
Marija,vrlo svečano dočekana i pračena od jednog postarijeg čovjeka, rođaka, gospodara kuće uzlazi uz vanjske stepenice i ulazi u jednu prostranu salu, koja obuhvaća dobar dio uzdignutog kata. U sredini je jedan vrlo bogat stol, na kojem su krčezi i tanjuri puni voća. Uza zid nalazi se drugi stol, prostrt, ali manje raskošno.
Uz ovaj slijeva su ormari na kojima su tanjuri sa sirevima, pogačama, medom i slatkišima. Na tlu uz zid su vrčevi i šest velikih krčaga.
Marija dobrodušno sluša sve što joj govore, a zatim skine ogrtač i pomaže da se dovrše pripreme za blagovanje. Spremno namješta sjedala, popravlja vijence cvjetića, poljepšavajući izgled posudama s voćem, gledajući ima li u svjetiljkama ulja. Smiješi se i govori vrlo malo i jako tiho. Sluša naprotiv mnogo i strpljivo.
Velika buka glazbenih instrumenata čuje se na putu. Svi, osim Marije, istrče van. Ulazi zaručnica, sva pristalo odjevena i sretna, okružena roditeljima i prijateljima, uz zaručnika koji joj je prvi dotrčao u susret.
Isus sa dva učenika dolazi na svadbu da posebno usreći svoju Majku. Kad Isus stiže, onaj koji je već postavljen da stražari, obavještava ostale. Gospodar kuće, zajedno sa sinom zaručnikom i s Marijom, silazi u susret Isusu i pozdravlja ga s poštovanjem. Pozdravlja i ostalu dvojicu, a tako čini i zaručnik. No jako je pun ljubavi i poštovanja pozdrav Marije Sinu i obratno. Ne pokazuju pretjerano svojih osjećaja, ali kakav pogled prati riječ pozdrava: "Mir s Tobom", i kakav smiješak koji vrijedi za stotinu zagrljaja i za stotinu poljubaca. Polubac drhti na Marijinim usnama, ali ga ne daje. Ona samo stavlja svoju bijelu i malenu ruku na Isusovo rame i dotakne jedan uvojak njegove duge kose. Milovanje stidljive zaljubljenice.
Isus ulazi pored Majke, a slijede ga učenici i gospodari kuće, i ulazi u svadbenu dvoranu, gdje žene priskaću da pridodaju sjedala i pribor za trojicu neočekivanih gostiju.
Kročeći u salu Isus pozdravi glasno: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na svima vama." Skupni pozdrav svim prisutnima, a pun veličanstva, Isus, svojim izgledom i stasom, nadvisuje prisutne. Gost je, i to slučajni, ali izgleda kraljem gozbe, više od zaručnika, više od gospodara kuće. Koliko gad bio ponizan i susretljiv, ipak ulijeva poštovanje.
Isus sjeda za središnji stol, sa zaručnikom, zaručnicom, rođacima zaručnika i najutjecajnijim prijateljima. Dvojica učenika, Juda Tadej i Ivan, iz poštovanja prema Učitelju, smješteni su za istim stolom.
Isus je leđima okrenut prema zidu gdje su žare i priborni ormari s jelom. Zato ih ne vidi, a ne vidi ni zaposlenosti ravnatelja stola oko tanjura s pečenjem koje su donijeli kroz jedna mala vrata koja se otvaraju blizu ormara.
Osim majki zaručnika i osim Marije, nijedna žena ne sjedi za onim stolom. Sve su žene, a galame za stotinu, za drugim stolom uza zid, i bivaju poslužene nakon što su posluženi zaručnici i ugledni gosti. Isus je uz gospodara kuće i nasuprot Mu je Marija, koja sjedi uz bok zaručnici.
Gozba započinje. Ne manjka teka, a ni žeđi. Oni koji malo jedu i malo piju - Isus su i Njegova Majka, koja, također, i vrlo malo govori. Isus govori malo više. Ali koliko god je umjeren nije, u svom oskudnom govoru, ni namršten, ni prezriv. Čovjek je uljudan, ali ne brbljav. Zapitan odgovara, ako Mu pričaju zanima se, izlaže svoje mišljenje, ali zatim se povlači u Sebe kao onaj, koji je naviknut na razmišljanje. Smiješi se, ali se nikad ne smije. A, ako čuje kakvu odviše nesmotrenu šalu, pravi se kao da ne čuje. Marija se hrani promatranjem svog Isusa, a tako i Ivan koji je pri dnu stola i pažljivo sluša svoga Učitelja.
Marija opazi da sluge govorkaju sa ravnateljem stola i da je on zbunjen, i shvaća što ima neugodnog. "Sine", reče tiho, dozvavši Isusovu pažnju tom riječju. "Sine, nemaju više vina."
"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?" Isus, dok joj govori ovu rečenicu, još se slađe smiješi, a smiješi se i Marija, kao dvoje koji znaju jednu istinu koja je njihova radosna tajna, nepoznata svima drugima.
Marija nalaže slugama: "Učinite što vam On bude kazao." Marija je pročitala u nasmiješenim očima Sina privolu, ovijenu velikom poukom svima 'pozvanima.'
Isus naređuje slugama: "Napunite posude vodom." Sluge spremno poslušaju. Pune žare vodom iz bunara, u vrču donose ravnatelju stola. Ravnatelj stola raskolačenih očiju nalijeva malo te tekućine, kuša uz kretnje još življeg čuđenja, i pošto je okušao ... ponudi to gospodaru kuće i zaručniku.
Marija još promatra Sina i smiješi se; zatim primivši jedan njegov smiješak, prigne glavu lagano se zarumenivši. Blažena je.
Dvoranom prolazi šaputanje, sve se glave okreću prema Isusu, netko ustaje da bolje vidi, drugi polaze k žarama. Tišina, a zatim skupno veličaju Isusa.
Ali On ustaje i kaže jednu riječ: "Zahvalite Mariji!" , i zatim se povlači sa gozbe. Učenici Ga slijede. Na pragu ponovi: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na vama". I doda: "Majko, pozdravljam Te!"


"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?"

Isus objašnjava značenje ove izreke:

"Ono 'više', koje ispuštaju mnogi prevodioci Evanđelja, ključ je rečenice i objašnjava je u njezinom pravom značenju.
Bio sam Sin podložan Majci sve do trenutka u koji Mi je volja Moga Oca ukazala da je došao čas da budem Učitelj. Od trenutka kad je Moje poslanje započelo, nisam bio Sin podložan Majci, već Sluga Božji. Raskinule su se moralne veze prema Mojoj Roditeljiki. One su se izmijenile u druge, uzvišenije, i sve su se sklonile u Duh.
Uvijek sam zvao 'Mamom' Mariju, Moju Sveticu. Ljubav nije poznavala počinka, ni olabavljenja, dapače nikad nije bila toliko savršena kao kad Me je, odvojenog od Sebe kao po jednom drugom rođenju, dala svijetu za svijet, kao Mesiju, kao Evangelizatora. Njezino treće uzvišeno, mistično Majčinstvo, bilo je kad Me je, u ljutoj boli Golgote, rodila na Križu čineći od Mene Otkupitelja svijeta.
'Što ima tu više između Mene i Tebe?' - Prije sam bio Tvoj, jedino Tvoj. Ti si Mi zapovijedala, Ja sam Te slušao. Bio sam Ti 'podložan'. Sada pripadam Svome poslanju. Nisam li možda to bio rekao? "Tko se, stavivši ruku na plug, okreće natrag da pozdravi onog koji ostaje, nije prikladan za Kraljevstvo Božje." Ja sam bio stavio ruku na plug da otvorim ralom ne grumene zemlje već srca, i da u njih posijem Božju Riječ. Dignuo sam tu ruku samo kad su mi je istrgnuli odande da je prikuju na Križ i da otovre s mučiteljskim čavlom Srce Mog Oca, učinivši da odatle iziđe Oproštenje za čovječanstvo.
Ono 'više', zaboravljeno od većine, htjelo je reći ovo: "Sve si Mi bila, Majko, dok sam bio jedino Isus Marije iz Nazareta, a sve si Mi bila u Mome Duhu; ali otkad sam iščekivani Mesija, pripadam
Svome Ocu. Pričekaj još malo i, pošto svrši poslanje, bit ću opet sav Tvoj; još ćeš Me imati na rukama kao kad sam bio dijete i nitko Ti ga više neće osporavati, ovog Tvog Sina, smatranog sramotom čovječanstva, čije će Ti smrtne ostatke baciti da i Tebe pokriju sramotom što si majka jednog krivca. A zatim ćeš Me imati ponovno, kao Pobjednika, a zatim ćeš Me imati zauvijek, i Ti kao Pobjednica u Nebu. Ali sada pripadam svim ovim ljudima. I pripadam Ocu koji Me njima posalo."

"Pođimo usrećiti Moju Majku"

Isus tumači značeje ovog poziva:

"Kad sam rekao učenicima: 'Pođimo usrećiti Moju Majku", bijah pridao toj rečenici viši smisao nego što je to na prvi mah izgledalo. Ne samo sreću da Me vidi, već da Ona bude Začetnica Mojeg čudotovrnog djelovanja i Prva Dobročiniteljica čovječanstva.
Sjećajte se toga uvijek. Moje prvo čudo zbilo se po Mariji. Prvo. Znak da je Marija ključ čuda. Ja ne uskraćujem ništa Svojoj Majci, i zbog Njene molitve anticipiram i vrijeme milosti. Ja poznajem Svoju Majku, drugu u Dobroti poslije Boga. Znam da učiniti vam milost znači usrećiti je, jer je Sva Ljubav. Evo zašto sam kazao, Ja koji sam znao: "Pođimo je usrećiti."
Htio sam, nadalje, očitovati svijetu Njezinu moć zajedno s Mojom. Određena da bude sa Mnom združena u tijelu, - jer smo bilijedno tijelo: Ja u Njoj, Ona oko Mene, kao latice ljiljana oko tučka, mirisavog i punog života - ždružena sa Mnom u boli - jer smo bili na Križu Ja tijelom a Ona svojim Duhom, poput ljiljana koji miriše i s vjenčićem i s tvari iz njega izvučenom - bilo je pravedno da bude združena sa Mnom u moći koja se pokazuje u svijetu.
Govorim vama ono što rekoh ovim uzvanicima: "Zahvalite Mariji. Njezina je zasluga što ste imali Gospodara čuda i što imate Milosti, a posebno Milosti oproštenja."

Isusov rastanak s Majkom

Sveta Obitelj imala je u Nazaretu svoju kuću. U kući je bila soba dnevnog boravka i blagovaonica. Tu je Obitelj običavala jesti i predahnuti u satima počinka. To je sobica vrlo mala i s jednostavnim pravokutnim stolom nasuprot neke vrste škrinje, prislonjene uza zid. Ona je sjedalo s jene strane stola. Uz druge zidove su razboj i stolac te dva druga stolca i polica, na kojoj su uljne svjetiljke i drugi predmeti. Jedna su vrata otvorena prema malom vrtu. Večer je.
Za stolom sjedi Isus. Jede, a Marija ga poslužuje odlazeći i dolazeći kroz vratašca koja vode k njestu, gdje je ognjište, od kojega se vidi blijesak kroz pritvorena vrata.
Isus dva ili tri puta rekne Mariji da sjedne... i da jede. Ali, ona neće, odmahne glavom tužno se nasmiješivši, pa donese, nakon kuhanog povća, koje ima ulogu juhe, pečenih riba i zatim sir, ponešto mekan, kao da je svježi ovčiji, okruglasta oblika. Kruh, malih okruglih oblika, širine običnog tanjura i malo debeo, već je na stolu. Ponešto je taman, kao da nije bez mekija. Isus ima pred sobom krčag s vodom i pehar. Jede šuteći, pogledavajući Mamu s bolnom ljubavlju.
Marija je, očito se vidi, u brizi. Odlazi, dolazi, da pokaže, da je nečim zabavljena. Užeže, a još je dovoljno sunčevog svjela, jednu uljanicu te je stavi kod Isusa, i dok je pružala ruku pomiluje kradomice Sinovljevu galvu, otvori opet torbu, pretraži je, iziđe u vrt i pođe do njegova stražnjeg dijela, u neke vrste spremište, izađe iz njega s nekoliko jabuka ponešto smežuranih, zacijelo sačuvanih od ljeta, i stavi ih u torbu, uzme zatim jedan kruh i jedan mali sir pa stavi i njih, premda Isus ne bi htio te govori, da je dosta ono što ima.
Zatim se Marija ponovno približi stolu, s uže strane, slijeva Isusa, pa ga gleda dok jede. Gleda ga tužno, s obožavanjem, lica još bljeđeg no obično, koje patnja čini starim; gleda ga očima, koje sjena pravi većima, što kazuje da su iz njih već tekle suze. Izgledaju i jasnije no imače, kao da su isprane suzama, koje su iznova u njima, spremne da poteku. Oči bolne i umorne.
Isus, koji jede polagano, i očito protiv volje, tek da ugodi Majci, i koji je zamišljen više no obično, podigne glavu i pogleda je. susretne pogled pun suza pa pogne glavu, da je ostavi slobodnu, zadovoljivši se da joj prihvati tanku malu ruku, koju je naslonila na rub stola. Prihvati je ljevicom i prinese k svom obrazu, položi je gore i njome ga načas pogladi, da očuti milovanje te male ruke, koja drhti, kojoj zatim poljubi nadlanicu s velikom ljubavlju i štovanjem.
Marija prinosi slobodnu ruku, ljevicu, k svojim ustima, kao da će prigušiti jecaj i kako zatim otire prstima krupnu suzu, koja se prelila s ruba oka praveći brazdu niz njezin obraz. Isus opet počne jesti, a Marija iziđe vrlo hitro u vrtić, gdje ima još malo svjetla, i iščezne.
Isus nasloni lijevi lakat na stol, pa na ruku prisloni čelo i uroni u misli, ostavivši jelo. Potom osluhne i ustane.
Iziđe i On u vrt, pa se, pošto je bacio pogled na sve strane, zaputi nadesno, u odnosu na stranu kuće, te uđe, kroz raspuklinu u dijelu stijene, koji je dorđen da bude zid, u stolarsku radionicu, ovaj put sasvim sređenu, bez dasaka, bez strugotine, bez zapaljena ognnja. Tu su radni stol i oruđe, sve na svojem mjesu. I ništa više.
Sagnuta na stol, Marija plače. Izgleda kao dijete. Glava joj je na savitoj lijevoj ruci i plače nečujno, ali vrlo bolno. Isus tiho uđe i tako joj se lagano primakne, da Ona primjeti, da je ondje, tek onda, kad joj Sin položi ruku na prignutu glavu zovnuvši je "Mama!" glasom ljupka prijekora.
Marija podigne glavu i pogleda Isusa kroz veo suza, pa se nasloni na Njega, sklopljenih ruku, uz njegoovu desnicu. Isus joj obriše suze s lica skutm svoga širokog rukava, pa je zagrli privukavši je k srcu i poljubivši je u čelo. Isus je veličanstven, izgleda muževnije no inače, a Marija izgleda kao mala djevojčica, osim u licu punu boli.
"Dođi, Mama" - reče joj Isus i, držeći je uza se desnom rukom, krene natrag u vrt. Tu sjednu na klupu uz kućni zid.
Vrt je tih i već taman. U njemu ima samo mjesečine i svjetlosti što dolazi iz sobe, koja služi za dnevni boravak i blagovaonicu. Noć j vedra. Isus govori Mariji. "Učini da ti dođu rođake. Ne ostani sama. Bit ću miriniji, Majko, a ti znaš treba li mi biti miran, da ispunim svoje poslanje. Moja ti ljubav neće nedostajati. Ja ću često dolaziti, a javljat ću ti se kad budem u Galileji, a ne budem mogao doći kući. Ti ćeš tada dolaziti k Meni. Mama, ovaj čas morao je doći. Započeo je ovdje, kad Ti se Anđeo ukazao; sad odbija, i mi ga moramo živjeti, zar ne, Mama? Poslije će doći mir nadvladane kušnje i radost. Prvo treba prijeći ovu pustinju kao stari Oci, da bismo ušli u Obečanu Zemlju. Ali će nam Gospodin Bog pomoći kao što pomože i njima. I dat će nam svoju pomoć kao duhovnu manu, da nahrani naš duh u naporu kušnje. Kažimo zajeno Ocu našemu:
"Oče naš..." Sad Isus i Marija izmole njihovu zajedničku molitu.
I Isus ustane i Marija s Njim, pa uzdignu oči k nebu. Dvije žive hostije, koje sjaju u tami. Isus govori polako, ali razgovjetna glasa i razdvajajući slogove riječi Gospodnju molitvu. Nastoji znatno na izrekama: "... dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja", vrlo ističući te dvije izreke između ostalih. Moli raširenih ruku. Marija je sklopila ruke.
Zatim se vrate u kuću i Isus, nalije malo bijelog vina iz krčaga, koji uze s police, u jedan pehar, koji zatim donese na stol, da prihvati Mariju za ruku i prinudi je da sjedne blizu Njega i da popije od onog vina, u koje umoči kriškicu kruha, i nutka je da pojede. S tolikom upornošću, da Marija popusti. Isus popije preostalo vino. I zatim privine Mamu uz bok obgrlivši je tako uza Sebe, sa strane srca. Ni Isus ni Marija nisu ispruženi kao na bogatim gozbama onog vremena, nego sjeda kao što je to obično i danas. Više ne razgovaraju. Čekaju. Marija miluje Isusovu desnu ruku i njegova koljena. Isus miluje Mariju po ruci i po glavi.
Potom Isus ustane i Marija s Njim, pa se grle i ljubazno cjelivaju sve iznova nekoliko puta. Čini se kao da se svaki put hoće ostaviti, ali Marija ponovno privine k sebi svoje Dijete. Gospa je, ali je i Majka, majka, koja se mora rastaviti sa svojim sinom i koja zna, kamo vodi taj rastanak.
Isus uzme tamnoplav plašt, odjeva ga preko ramena i preko glave kao kukuljicu. Onda prebaci preko ramena bisage tako, da ga ne prijči pri hodu. Marija mu pomaže popraviti haljinu, ogrtač i kukuljicu. Uz to ga još miluje.
Isus pođe k izlazu pošto je rukom blagoslovio sobu. Marija pođe za Njim, pa se na već otvorenim vratima još jednom izljube.
Put je tih i samotan, bijel od mjesečine. Isus se zaputi. Okrene se još dva puta, da pogleda Mamu, koja je ostala naslonjena na dovratnik, blijeđa od mjeseca i sva u tihom plaču. Isus odmiče sve dalje bijelom uličicom Nazareta. Marija sveđ plače naslonjena na dovratnik. Zatim Isus iščezne na zavoju puta.
Započeo je Isusov hod, hod navještanja Evanđelja, koji će se završiti na Glgoti. Marija uđe plačući i zatvori vrata. I za Nju je započeo hod, koji će se dovršiti za Isusa na Golgoti. te nastavlja hod s nama i za nas.


Marijine suze su trajni znak Majke Suotkupiteljice

Isusova pouka:

"Prva bol Moje Majke je bila prikazanje u Hramu, druga bol bijeg u Egipat, treća smrt Josipova, a četvrta je Moje odvajanje od Nje."

"Pouka koja dolazi od raazmatranja Mojeg odvajanja, upućena je naročito roditeljima i djeci koje volja Božja zove na uzajamno odricanje radi jedne više ljubavi. U drugom redu ide svima onima koji se nalaze pred kojim mučnim odricanjem.
A koliko ih imate u životu. Znam, ona su trnje života i probadanje srca. Ali tko prihvaća s predanošću - pazite, ne kažem 'tko ih želi i prima s radošću', to je već savršenstvo: kažem 's predanošću' - pretvaraju mu se u vječne ruže. Kao tvrdoglavi magarčići ritate se, oporete se Očevoj volji i protivite se, ako još i ne udaate duhovnim udarcima i ugrizima, ili pobunom i psovkom na dobroga Boga.
Ine recite: 'Ali nisam imao nego ovo dobro i Bog mi ga je uzeo. Ali nisam imao nego ovu ljubav i Bog mi ju je oteo."
Također i Marija, Moja Majka, žena plemenita, puna ljubavi prema savršenstvu, jer su u njoj Punoj Milosti također i osjećajna svojstva bila savršena, imala samo jedno dobro i jednu ljubav na zemlji: svoga Sina. On joj je jedini preostao. Roditelji su joj davno umrli. Josip je umro prije nekoliko godina. Jedini sam Ja bio da je ljubim i da se ne osjeća samom.... Rodbina, radi Mene, jer ne poznavahu mog Božanskog porijekla, prema Njoj se odnosili malo neprijateljski, kao mami koja se ne zna nametnuti Sinu, koji je zašao iz uobičajnog načina ponašanja, koji odbija predloženu ženidbu, koja bi mongla donijeti dobit, pa i pomoć obitelji.
Rodbina je osjećala strah da će jednog dana trebati radi Mene trpjeti neugodnosti, jer sam već izlazio van s odveć, prema njihovom mišljenju, idealističkim idejama, koje bi mogle ozlojediti sinagogu. Židovska povijest bila je puna pouka o sudbini Proroka. Proročko poslanje nije bilo lako poslanje, i često je za njih svršavalo smrću, a za rodbinu neugodnostima. Na dnu je također bila misao, da će se jendog dana morati brinuti za Moju Majku.
Zato su se nervirali videći kako Me Ona ni u čemu ne sprečava i kako se nalazi u neprestanom poklonstvenom stavu pred Sinom. Ova će ljutnja, za vrijeme Mog trogodišnjeg evangeliziranja, još više porasti, te će prerasti u otvoreni prijekor kada su Me salijetali usred mnoštva i stidili se Mojeg ozlojeđivanja moćnika. Prijekoi Meni i Njoj, siromašnoj Mami.
Ipak Marija, koja je poznavala ćud rođaka - nisu svi bili kao Jakov, i Juda i Šimun, ni kao njihova majka Marija Kleofina - i koja je predviđala buduće ponašanje. Marija koja je znala svoju sudbinu za vrijeme ove tri godine i onu koja ju je čekala pri njihovom svršetku, koja je znala Moju sudbinu, nije se opirala kako vi činite. Plakala je. I tko to ne bi plakao pred rastankom sa Sinom koji ju je ljubio kao što je Ja ljubih, pred pogledom na duge dane bez Moje prisutnosti, u samotnoj kući, pred budućnošću Sina određenog da se sukobi s mržnjom grešnika i koji se osvećivao zato što je grešan, vrijeđajući Bezgrešnog to te mjere da će Ga i ubiti.
Plakala je jer je bila Suotkupiteljica i Majka ljudskog roda ponovno rođenog od Boga, i trebala je plakati umjesto svih majki koje ne zanju od svojih majčinskih boli učiniti krunu vječne slave. Koliko je majki na svijetu kojima smrt trga s naručja njihovo stvorenje!... Koliko majki kojima nadnaravna volja trga iz naručja dijete! Za sve svoje kćeri, kao Majka Kršćana, za sve svoje sestre koje trpe što su lišene svoje djece, plakala je Marija. I za sve svoje sinove i kćeri koji su rođeni od žene, određeni da postanu apostoli Božji ili mučenici iz ljubavi prema Bogu, radi vjernosti prema Bogu, il radi ljudskog zvjerstva!
Moja Krv i plač Majke jesu smjesa koja učvršćuje one koji su određeni za herojsku smrt, smjesa koja u njima poništava nesavršenost, ili također i grijehe koje su počinili u svojoj slabosti, dajući, pored mučeništva, ma na koji način bilo podneseno, mir Božji i, ako podnesu radi Boga, slavu nebesku.
Plač Moje Majke nalaze misionari kao plamen koji grije, u predjelima gdje vlada snijeg, nju nalaze kao rosu tamo gdje sunce žari. Te su suze izažete iz ljubavi Marijine i proizašle iz Srca jednog lljiljana. Imaju zato od Djevičanske Ljubavi zaručene s Božanskom Ljubavi žar ognja, a od Djevičanske Čisttoće mirisnu svježinu sličnu onoj vodi koja je sakupljene u kaležu ljijana nakon rosne noći.
Mariju nalaze posvećeni u ovoj pustinji, jer se živi jedino sjedinjenje s Bogom, i svaka druga privrženost pada, postajući jedino nadnaravna ljubav: prema rodbini, prijateljima, poglavarima, podložnicima.
Mariju nalaze posvećeni Bogu u svijetu, u svijetu koji ih ne shvaća i ne ljubi, pustinji također i za ove, u kojoj oni žive kao da bi bili sami, toliko su neshvaćeni i izrugivani radi Moje Ljubavi.
Mariju nalaze Moje drage 'žrtve', jer Marija je prva među žrtvama iz ljubavi prema Isusu i svojim sljedbenicima. Ona daje, rukom Majke i Liječnice, svoje suze koje okrepljuju i opijaju do najviše žrtve. Sveti plaču Majke Moje!
Marija moli. Ne prestaje moliti jer joj je Bog zadao bol. Sjetite se toga. Moli zajedno s Isusom. Moli Oca Našeg i vašeg.
Prvi 'Oče naš' je bio izgovoren u nazaretskom vrtu da utješi Mariju u boli, da ponudimo 'naše' volje Vječnome u trenutku kad započinje za ove volje period sve većih odricanja, koja će postiči svoj vrhunac u odricanju života za Mene i u smri Sina za Mariju...
Marija moli zajeno s Isusom. Isus je Onaj koji vas opravdava, djeco! Ja činim da Vaše molitve budu primljene i plodonosne kod Oca. Ja sam vam to rekao: 'Sve što zamolite Oca u Ime Moje, On će vam dati' i Crkva ukrepljuje svoje molitve govoreći: ' Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.'
Kad molite, sjedinite se uvijek, uvijek s Mnom. Ja ću glasno moliti za vas, pokrivajući vaš ljudski glas Svojim glasom Čovjeka-Boga. Ja ću položiti na Svoje probodene Ruke vašu molitvu i uzdignuti je k Ocu. Postat će žrtva beskonačne vrijednosti, Moj glas pomješan s vašim uzići će kao sinovski poljubac k Ocu, i grimiz Mojih Rana učinit će dragocjenom vašu molitvu. Budite u Meni ako hoćete imati Oca u vama, za vas!"

Smrt Josipova na Isusvim rukama

Smrt Josipova na Isusovim rukama

Isus radi na jednom velikom drvodjelskom stolu. Blaja daske ja Zatim ih naslanja na zid iza sebe. Zatim uzima jednu vrstu podnoška, učvršćena s dvije strane u pritezaču, oslobodi ga iz škripca, gleda da li je postao točan, izmjeri ga kutomjerom sa svih strana, Zatim pođe do kamina, uzima lončić po kojem miješa kistom ili štapićem.

Isus je obučen u tamno smeđe, tunika mu je više kratka, u rukav mu nad laktovima, zavinuti, jednu vrstu nosi sprijeda pregače o koju si briše prste nakon što je dotaknuo lončić. Sam je. Radi marljivo i mirno. Nikakve neuredne, nestrpljive kretnje. Točan je i radi bez prekida. Ne ljuti se ni na što: ni na čvor na drvetu koji se ne da izglačati, ni na odvijač koji mu pada dva puta sa stola, ni dim koji mu ide u oči.

Od vremena obaviti vremena podiže glavu i gleda prema južnom zidu gdje su vrata zatvorena jedna, kao da sluša. U jednom određenom času pođe k vratima što su na istočnom zidu, a vode na ulicu. Isus ih otvara. Čini se kao da nekog iščekuje. Zatvorivši vrata iza sebe vraća se poslu. Nije žalostan ali je ozbiljan.

Dok je Isus tako zauzet da načini komade kruga od kotača, ulazi Mama. Ulazi kroz vrata s južne strane. Ulazi žurno i trči k Isusu . Obučena je u tamnoplavo i bez ičega na glavi. Ima jednostavnu tuniku svezanu oko struka pojasom iste boje . U tjeskobi zove Sina i molećom kretnjom punom boli položi svoje obje ruke na Isusove. "Oh! Isuse! Dođi, dođi! Zlo mu je!" rekla je Marija sa usnama što dršću, u crvenim ja umornim očima blistaju se suze. Isus samo reče: "Mama! " Isus je miluje po ramenima i tješi je. Zatim se uputi s Njome odmah ostavivši posao i skinuvši pregaču .

Ulaze u pokrajnu sobu. Sunčane zrake ulaze u sobu kroz vrata okrenuta prema vrtiću punom svjetla ja zelenila u kojem golubovi lijeću između rublja što je povješano za sušenje. Soba siromašna je i uredna. Tu je niski ležaj pokriven debelim, mekanim pokrivačem. Na njemu leži Josip naslonjen na mnoge jastuke. Umire. to jasno govori lice olovno blijedo, ugašene oči, grudi koje dahću i klonulost cijeloga tijela.

Marija mu stane na lijevu stranu, uzima mu naboranu ruku s plavkastim noktima i miluje ju i draga, ljubi je, briše mu krpicom znoj koji mu stvara svijetle pruge na sijedim sljepoočicama i suze u kutu oka. Vlaži mu usne krpom namočenom u tekućinu bijelog vina.

Isus stane Josipu zdesna i brižno mu podiže tijelo, koje pada prema dolje, uspravlja ga na jastucima koje popravlja zajedno s Marijom. Miluje ga po umirućem čelu i nastoji ohrabriti ga.

Marija polagano plače, suzdržljivo, ali plače. Velike joj se suze kotrljaju niz blijede obraze sve do plavo tamne odjeće i nalik su na sjajne safire .

Josip malo oživljuje i uporno gleda Isusa, daje mu ruku kao da bi mu htio nešto reći i da ima u dodiru s Božanstvom jakost za posljednju borbu. Isus se prikloni onoj ruci i poljubi je. Josip se smiješi. Zatim se okrene da potraži pogledom Mariju . Nasmiješi se i njoj . Marija klekne kraj kreveta nastojeći da se nasmije . Ali to joj slabo polazi za rukom. Priklanja glavu. Josip joj stavlja ruku na glavu s čistim milovanjem koje je nalik blagoslovu .

Čuje se samo lijetanje i gukanje golubova i šum lišća, klokotanje vode i u sobi teško disanje umirućeg .

Isus ide oko kreveta, uzima stolić ja daje Mariji da sjedne. Zove je još jedino riječju: "Mama". Zatim se vraća na svoje mjesto ja iznova prima u svoju ruku Josipovu ruku. Zatim se Isus prigne nad umirućeg i šapće mu Psalam (16) :

" Čuvaj me, Bože, jer se Tebi utječem.

Jahvi rekoh: "Ti si moj Gospodar, nema mi blaženstva bez tebe."

Za svetima što su na zemlji sav plamtim od čežnje! ...

Blagoslivljam Jahvu koji mesvjetuje...

Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna neću posrnuti.

Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva .

Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem Svojim ... "

Josip sav oživi i življim pogledom smijška se Isusu i stišće mu prste. Isus odgovara smiješkom smiješku i milovanjem stišće ruke, nastavlja blago, sagnut nad svojim poočimom moliti Psalam (84):

"Kako su mili stanovi Tvoji, Gospodine.

Duša mi čezne za gine ja dvorima Jahvnim...

I vrabac sebi log nlazi, lastavica gnjezdašce gdje ja će svoje položiti mlade :

a ja žrtvenike Tvoje, Gospodine.

Blaženi oni koji prebivaju u Domu Tvome...

Blažen komu je pomoć u Tebi, on je rasporedio u srcu svome

uzlaženje iz doline suza u izabrano mjesto.

Gospodine, molitvu moju čuj ....

Pogledaj Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga ...!"

Josip s jecajem gleda Isusa i pokrene se da bi govorio kao da bi ga blagoslovio. Ali ne može. Shvaća, ali riječ mu je spriječena. Ipak je sretan i živahno i s pouzdanjem gleda svog Isusa. Isus nastavlja s Psalmom (85) :

"Gospodine, Ti si bio milostiv svojoj zemlji , oslobodio si Jakova od ropstva ...

Pokaži nam, Jave, milosrđe svoje daj nam svoj spasenje .

Da poslušam što mi to Jahve govori :

Jahve obećava mir narodu svomu, vjernima svojim,

onima koji Mu se svim srcem vrate .

Zaista, blizu je tvoje spasenje... i slava će živjeti na zemlji ...

Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.

Vjernost je i mir nikla iz zemlje, pravda će gledati s Neba .

Jahve će dati blagoslov i sreću, a naša zemlja urod svoj.

Pravda će stupati pred njim, mir tragom njegovih stopa . "

"Ti si vidio ovaj čas, oče, i za nj si se umorio. Ti si pomogao ovaj čas da se oblikuje, i zato će ti Gospodin dati nagradu. Ja ti to kažem." doda Isus, brišući suzu radnicu koja polagano silazi po licu Josipovu. Zatim nastavi stih iz Psalma 132 :

"Spomeni se, o Jahve, Davida i sve revnosti njegove .

Kako se Jahvi zakleo, zavjetovao Snazi Jakovljevoj:

' Neću ući u šator doma svog nit ' uzaći na ležaj svoje postelje,

neću pustit ' snu na oči nit ' počinka dati vjeđama , dok Jahvi mjesto ne nađem,

boravište snazi Jakovljevoj...

Ustani, o Jahve pođi k svom počivalištu, Ti i Kovčeg Tvoje sile!"

(Marija shvaća i brizne u plač ) .

" Svećenici tvoji nek ' se obuku u pravednost, pobožnici tvoji nek ' radosno kliču!

Poradi Davida, sluge svojega, ne odvrati Lica od svog Pomazanika!

Jahve se zakle Davidu zakletvom tvrdom od koje nece odustati:

'Potomka tvoje utrobe posadit ću prijestolje tvoje ' . Gospod je izabrao svoje sjedište ...

Učinit ću da ondje za Davida rog izraste ,

pripravit ću svjetiljku za svog Pomazanika. "

" Hvala, oče Moj, za Mene i za Majku. Ti si mi bio otac pravedan i tebe je postavio Vječni da čuvaš Njegova Krista i njegov Kovčeg. Ti si za Njega bio goruća baklja i za Plod blagoslovljene utrobe ti si imao srce ljubavi. Pođi u miru, oče! Udovica neće bit bez pomoći. Gospodin se za to pobrinuo, da Ona ne bude sam. Pođi u svoj počinak oblačno . Ja ti to kažem . "

Marija plače sagnuta lica nad pokrivačima koji su prostrti po Josipovu tijelu koje je sve hladnije. Njegovo disanje je sve teže I pogled mu se mrači . Zato se Isus žuri Svojim tješenjem riječima Psalma 112 :

"Blago čovjeku koji se boji Jahve i koji uživa u naredbama njegovim ...

pravednost njegova ostaje dovijeka .

Čestitima sviće ko ' svjetlost u tami : blag , milosrdan ja Pravedan Jahve.

U vječnome će Spomen biti pravednik pravednost njegova ostaje ... dovijeka

njegova će se moć uzdizati sve do slave ... "

"Ti ćeš imati tu slavu, oče. Brzo ću doći da te izvedem, s Patrijarsima koji su pošli prije tebe, u slavu koja te čeka. Neka se duh tvoj raduje u Mojoj Rijeci . "

Isus uzima u usta stihove Psalma 91. dodajući :

" Tko se uzda u pomoć Svevišnjega živi pod zaštitom Boga Nebeskoga . "

"Ti si ondje, oče moj. "

"On me oslobodi od zamke lovaca i gorkih riječi.
Svojim krilima će te zaštiti i pod Njegova ćeš se krila skloniti.

Vjernost je Njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnog...

Neće te snaći nesreća ... jer Anđelima svojim zapovjedi

da te čuvaju svim na putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.

Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju."

" Jer si se uzdo u Gospoda, On ti kaže, oče, da će te osloboditi i štititi.

Jer si Njemu podigao svoj glas On će te uslišiti, bit će s tobom u poslednjoj patnji, proslaviti ćete nakon ovog života, jer ti već u ovom daje da vidiš to svoje Spasenje , i u drugom dat će ti da uđeš, zbog Spasenja koje te sada tješi i koje će brzo, oh brzo doći, ponavljam, da te zagrli Božanskim zagrljajem i da te povede sa Sobom, na čelu sviju Patrijarha, onamo gdje je pripravljen boravak za Pravednika Božjeg koji Mi bi blagoslovljeni otac .

Pođi preda mnom i reci Patrijarsima da je Spasenje na svijetu i da će im Kraljevstvo Neba brzo biti otvoreno. Pođi, oče. Neka te prati Moj blgoslov!"

Glas je Isusov postao jači da može doći do duha Josipova koji se gubi u magli smrti. Svršetak je tu. Starac teško diše. Marija miluje ga. Isus sjedne na rub kreveta, zagrli ga i privuče sebi umirućega koji klone i ugasi se bez trzaja.

Isus pnovno položi Josipa i zagrli Mariju, koja se na koncu približila Isusu u ljutoj boli koja ju je mučila .

Isusova pouka udovicama i svim patnicima

" Svim ženama koje muci bol savjetujem da u svojem udovištvu nasljeduju Mariju: Da se sjedine s Kristom . U bludnji su oni koji misle da Marija nije trpjela u srcu .

MOJA MAJKA JE TRPJELA.

Znajte to. Sveto, jer u njoj sve bijaše sveto, ali gorko. Isto su tako bludnji, koji misle da je Marija bila u ljubavi prema suprugu hladna , jer joj bijaše suprug duha, a ne tijela. Marija je duboko ljubila svoga Josipa, kojemu je posvetila šest lustera ( sjaj označuje pet godina ) vjernog života. Josip joj bijaše otac, suprug, brat, prijatelj i zaštitnik .

Nakon Josipove smrti Marija se osjećala sama kao lozin trs kojemu je odsječeno stablo što ga je držalo uspravnim. Kuća joj bijaše kao gromom udarena. Počela se dijeliti. Prije bijaše jedno jedinstveno u kojem su se članovi međusobno podržavali. Sad će glavni manjkati zid, prvi od udaraca nanesenih ovoj Obitelji, znak da će je vrlo brzo i Isus napustiti .

Volja Vječnog, koja je htjela Ona da bude Majka i Zaručnica , Njoj sad nameće i udovištvo, napuštanje njezinog Stvorenja . Marija govori u suzama jedan od svojih uzvišenih "DA" . Da, Gospodine, Neka mi bude po tvojoj riječi !

I da bi imala snage u onom času, privinula se uza Me. Uvijek se stiskala uz Boga, Marija, u najtežim časovima svoga života. U Hamu pozvana na vjenčanje, u Nazaretu pozvana na Majčinstvo, još u Nazaretu u suzama udovištva, i kasnije u mukama rastanka od Sina, na Kalvarii kad Me je u groznoj boli gledala kako umirim .

Učite se od Marije, vi koji plačete. Učite se od Nje vi koji umirete. Naučite se od Nje vi koji živite da umrete. Nastojte zaslužiti riječi koje sam rekao Josipu. Bit će vaš mir u smrtnoj borbi. Učite se od Marije vi koji umirete, da zaslužite imati Isusa za blizu svoju utjehu. I ako još niste zaslužili, jednako se usudite Me prizvati . Ja ću doći. Ruku punih milosti i utjehe. Srca puna oproštanja i ljubavi, punih usta riječi oproštenja i ohrabrenja .

Smrt gubi svaku gorčinu ako se dogodi na Mojim rukama. Vjerujte to. Ne mogu dokinuti smrt, ali je činim blagom onome koji umre pouzdavajući se u Mene .

Krist je za sve vas rekao na svojem Križu: 'Gospodine, u ruke Tvoje predajem Duh svoj.' To je rekao u svojoj Agoniji misleći na vaše agonije, na vaše strave, na Vaše pogreške, na vaš strah, na vaše želje za oproštenjem. Krist je to rekao srcem razderanim od ljute boli, prije nego što je probodeno kopljem, u najvećim dušvnim mukama, većim od fizičkih, da agonije onih koji umiru, misleći na Njega, budu zaslađene Gospodinom i da im duh prijeđe iz smrti u Život, iz boli u Vječnu Radost.

Svečanost Isusove punoljetnosti

1. Polazak iz Nazareta

Isus je lijep dvanaestogodišnji dječak, visok, skladno građen, jak, ali nije debeo. Čini se da je stariji, nego jest, zbog svoje građe. Već je visok toliko, da doseže Majčina ramena. Lice mu je još okruglo i ružičasto, lice Isusa djeteta, koje će kasnije, u mladenačkoj i muževnoj dobi, postati tanje i primiti boju bez boje, boju nježnih alabastera, koja će tek težiti ružičastožutoj. Oči, i oči su još djeteta. Velike, dobro otvorene da gledaju, i jednom iskricom radosti izgubljene u ozbiljnom pogledu. Kasnije neće više biti tako otvorene... Sada je u svojoj kući sa svojom Mamom, a pred Njim je Sveti Josip koji mu se smiješi s ljubavlju, i tu su bratići koji mu se dive i strina Marija Alfejeva, koja ga miluje. Sretan je. Potreban je ljubavi, da bude sretan. I ovog časa je ima. Obučen je u otvorenu vunenu haljinu, bijelu kao jaganjca. Mekana haljina, savršeno satkana u svojoj potpunoj finoći. Na vratu, naprijed, na rubu dugih i širokih rukava i haljine koja se se spušta do zemlje, ostavljajući otvorene samo obuvene noge u novim i dobro načinjenim sandalama, ne od običnih potplata pričvršćenih kožnim remenima za nogu. Plava kosa već je punija u svojoj boji, nego kad bijaše dječaćić, punija iskricama od mjedi u kovrčicama što završavaju ispod ušiju. A nisu to više kovrčice djetinjstva, kratke i prozirne. A nisu ni valovi i dugi pramenovi sve do ramena, gdje završavaju u nježnom zavijutku, odrasle osobe. Ali već teže više k ovim posljednjim u boji i u obliku. "Evo našeg Sina" reče Marija podižući svoju desnu ruku u kojoj je lijeva Isusova. Čini se da ga predstavlja svima očinstvo Pravednoga koji se smiješi. I dodaje: "Blagoslovi ga, Josipe, prije putovanja u Jeruzalem. Nije bio potreban obredni blagoslov za polaska u školu, prvi korak u životu. Ali sada On ide u Ham da bude proglašen punoljetnim, učini to. I blagoslvi mene s Njime. Tvoj će ga blagoslov... jačati i meni će dati jakosti, da s malo više odvoji od Njega.." "Marijo, Isus će uvijek bit tvoj. Formula neće utjecati na naše međusobne odnose. Niti ću ti Ga ja osporavati, ovog Sina nama dragog. Nitko kao ti ne zaslužuje da Ga vod u životu, o Sveta moja." Marija se prigne i prihvati Josipovu ruku i poljubi je. To je žena, oh! koliko obazriva i ljubazna prema suprugu. Josip prihvaća ovaj znak poštovanja i ljubavi s dostojanstvom, ali zatim podiže onu poljubljenu ruku i stavi je na zaručnice i reče joj: "Da. Blagosliljam te, Blagoslovljena, i Isusa s tobom. Dođite, moje jedine radosti,moja časti i cilju moj." Josip je svečan. Ispruženih ruku i dlanova okrenutih prema zemlji iznad dviju pognutih glava, jednako plavih i svetih, izgovara blagoslov: "Gospodin neka vas čuva i neka vas blagoslovi. Neka vam iskaže milosrđe i mir vam dade. Gospodin vam dao svoj blagoslov." Zatim reče: "A sada pođimo. Čas je prikladan za putovanje." Marija prihvati veliki komad sukna u boji sivo-tamnoj i zaogrne njime tijelo svoga Sina. Tako ga miluje do to čini.

Izlaze, zatvaraju. Krenu. Drugi hodočasnici idu u istom smjeru. Izvan mjesta žene se odvajaju od muževa. Djeca idu s kime hoće. Isus ostaje s Mamom.

2. Ispit punoljetnog Isusa u Hramu

Hram u danima blagdana. Mnoštvo ulazi i izlazi kroz vrata ogromnog zida, prolazi dvorišta, predvorja i trijemove, gubi se u ovom ili onom dijelu zdanja u različitim katovima nad kojima je rasprostrta bogata građevina Hrama.

Ulazi i pranja Isusove obitelji pjevajući ispod glasa psalme. Najprije svi muškarci, zatim žene. Njim su se pridružili i ostali, možda iz Nazareta, možda prijatelji iz Jeruzalema.

Nakon što se sa svima poklonio Svevišnjemu, Josip se odvaja od mjesta, gdje su to, mogli činiti muškarci jer su se žene zaustavile na jednom katu niže, i sa Sinom iznova prolazi dvorištima, idući natrag, zatim skrene na jednu stranu i ulazi u prostranu sobu koja ima izgled sinagoge. Govori s jednim levitom i ovaj nestaje iza jednog prugastog zastora da se zatim povrat sa starim svećenicima koji su učitelji u poznavanju Zakona i zato određeni da ispitaju vjernike.

Josip predstavlja Isusa. Najprije se obojica duboko poklone desetorici naučitelja koji dostjanstveno sjede na niskim drvenim stolicama. "Evo" reče Josip. "Ovo je moj Sin. Tri mjesca i dvanaest dana ima što je ušao u vrijeme određeno od Zakona da se bude punoljetan. Ali ja želim da to bude po zapovijedima Izraela. Molim vas da razvidite jer po svojoj građi on pokazuje da je izišao iz djetinjstva, iz doba maloljetnosti. molim vas d ga dobrostivo i pravedno ispitate da prosudite je l istia ovo što ja, njegov otac, ovdje tvrdim. Ja sam ga pripravio za ovaj čas i za ovo njegovo dosojanstvo da bude sinom Zakona. On zna zapovijedi, predaje, odluke, običaje fimbrijaifilaterija, znarecitirati molitve i svakodnevne blagoslove. Može se stogas,poznavayjući Zakon u njemu samome i u njegovim trima granama, Halašu, Midraašu i Agadi, vladati kao čovjek. Zato ja želim da budem slobodan odgovornosti za njegova djela i za njegove grijehe. Odsada pa nadalje neka On budepodložan zapovijedima i neka sam ispašta kazne za pogreške prema njima. Ispitajte ga." "Učinit ćemo to. Dođi naprijed, dječače. Tvoje ime?" "Isus Josipov, iz Nazareta." "Nazarenac... Znadeš li dakle čitati?" "Da, rabbi. Znam čitati rijči napisane i one koje su zatvorene u samim rijčima." "Što si to htio rećei?" "Hoću reći da razumijem i aligrično i simbolično značenje koje s skriva pod vidljivim, tako kao što se biser ne pojavljuje, ali se nalazi u ružnoj i zatvorenoj školjci." "Neobičan odgovor i vrlo mudar. To se rijetko čuje s odraslih ustiju; a sada od jednog djeteta, i još k tomu Nazarenca!..." Probudila se pažnja desetorice. Njihove oči ne gube ni trenutka pogleda s lijepog plavog Dječaka koji ih gleda sigurno, bez drskosti, ali i bez straha. "Ti si na čast svome učitelju, koji je, sigurno, dosta učen." "Mudrost je Božja bila skupljena u njegovu pravednom srcu." "Ali slušajte! Sretnog li tebe, oče takvoga Sina!" Josip, koji je na dnu dvorane, smiješi se i naklanja. Daju Isusu tri različita svitka govoreći: "Čitaj onog svezanog zlatnom vrpcom." Isus otvori svitak i čita. Dekalog je. Ali nakon prvih riječ, jedan mu sudac uzima svitak govoreći: "Nastavi napamet." Isus to izreče tako sigurno da se čini da čita. Svaki put kad imenuje ime Gospodnje, duboko se nakloni. "Tko te j to naučio? Zašto to činiš?" "Jer ono je Ime sveto i treba ga izgoarati znakom nutarnjeg i vanjskog poštovanja. Kralju, koji je kralj za kratko vrijeme i prah je, njemu se klanjaju podložnici. Kralju kraljea, Svevišnjem Gospodinu Izraela, koji je prisutan makar i nevidljiv, osim duhu, zar se ne bi trebalo pokloniti svaki stvor, koji ovisi od Njega vječnom podložnošću?" "Bravo! Čovječe: mi ti savjetujemo da dadeš svoga Sina u školu Hellelu li Gamalijelu. Nazarenac je... ai njegovi odgovori daju nadu da će On biti veliki naučielj." "Sin je punoljetan. Neka učini po svojoj volji. Ja m se neću protiviti, ako ono što želi bude pošteno." "Dječače, slušaj. Rekao si: "Sjeti se da svetkuješ blagdane. Ali ne samo ti, nego i tvoj sin i kći i sluga i sluškinja, nego čak i z živinče j rečeno da ne radi u subotu" Sad mi reci: ako jedna kokoš snese jaje u subotu ili ako se jedna ovca ojanji, hoće li biti slobdno upotrijebiti plod njezine utrobe, ili će to biti smatrano ljagom." Znam da mnogi rabini, i posljednji živući, Šamaj, kažu daje jaje sneseno u subotu protivno zakonu. Ali Ja mislim da je drugo čovjek, a drugo životinja ili koji izvršava čin životinje kao što je rađanje. Ako ja silim živinče da radi, ja činim i njegov grijeh, jer ga ja tjeram bičem da radi. Ali ako koka snese jaje koje je sazrorilo u njzinu jajniku ili ako se ovca ojanji u subotu, jer je janje već zrelo da se izleže, ne takvo djelo nije grijeh, niti je grijeh, pred Božjim očima, jaje ili jaganjac što su odloženi u subotu?" "Zašto, kad je svaki posao u subotu grijeh?" "Jer začeti i rađati odgovara volji Stvoriteljevoj i uređeno je zakonima koje je On dao svakom stvorenju. Dakle, kokoš se samo pokorava zakonu koji kaže da je nakon toliko sati formacije jaje potpuno i treba da bude odloženo, isto tako i ovca pokorava se onim zakonima što ih je dao Ona koji je sve učinio, koji j odredio da se dva puta na godinu, kad se smije proljeće svijećem na livadama, i kad se šuma svuče od lišća ikad hladnoća stisne grudi čovjekove, ovce međusobno združe da dadu zatim u svoje vrijeme mlijeko, meso i sir, sve hranjivo, u mjesecima najvećeg umora z vrijeme žetve ili kad je još teža muka u zimi. Ako, dakle, jedna ovca, kad dođe njezino vrijeme, odloži svoje rođeno, oh! to može iti sveto čak i na oltaru, jer j plod poslušnosti Stvopritelju." "Ja ga neću više ispitivati. Njegova mudrost nadvisuje odrasle i iznenađuje." "Ne. Rekao je daje sposoban shvatiti i simbole. Poslušajmo ga." "Najprije reci jedan psalam, blagoslove i molitve." "I zapoviedi." "Da. Reci midrašot." Isus nabraja sigurno litanije "ne čini to...ne čini ono.." Kad bismo mi još morali imati sva ta ograničenja, kako smo buntovni, jmčim vam da se više ne bi nito spasio..
"Dosta. Otvori svitak sa zelenom vrpcom." Isus otvara i priprema se da čita. "Više napriejd, još više." Isus se pokorava. "Dosta. Čitaj i tumači, ako ti se čini da je tu simbol." "U svetoj Riječi rijetko manjka. Mi ne znao toga vidjeti ni primijeniti. Čitam: druga knjiga Kraljeva, glava dvadeset i druga, redak deseti: 'Šafan, tajnik, obavijsti kralja, reče: - Veliki Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu. Kad ih je Šafran pročitao u prisutnosti kralja, kralj čuvši riječi Zakona Gospodnjega, razdrije haljine svoje i zatim dade..' "Preskoči imena." "...0vo naređuje: - Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano." "Dosta. Činjenica se dogodila, mnogo vjekova daleko od nas. Kakav simbol nalaziš u jednoj zgodi starog ljetopisa?" "Nalazim da za ono što je vječno ne postoji vrijeme. A vječan je Bog i naša duša. Vječni su odnosi između Boga i duše. Zato ono što je izazvalo kaznu onda, ista je stvar što izaziva kaznu sada, jednaki su učinci grijeha." "To će reći?" "Izrael ne zna više za Mudrost koja dolazi od Boga. I moramo od Njega, a ne od nas siromašnih ljudi tražiti svjetlo, a svjetla čovjek nema ako čovjek nije pravedan i vjeran Bogu. Zato se griješi, i Bog,u svojoj srdžbi, kažnjava." "Zar mi više n znamo? Ali što kažeš, dječače? A šesto trinaest zapovijedi? "Zapovijedi postoj, ali su riječi. Znamo ih, ali ih ne izvršavamo. Zato ih ne znamo. Simbol je ovaj: svaki čovjek, u svako virjeme, treba se savjetovati s Gospodinom da upozna Njegovu volju i da se nje drži,da ne privuče na sebe srdžbu." "Dječak je savršen. Ni zamka lukavog pitanja nije smela njegova odgovora. Neka bude odveden u pravu sinagogu." Prelaze u jednu prostraniju i svečaniju sobu. Ovdje mu najprije skrate kosu. Kovrčice sakupi Josip. Zatim mu stegnu haljinu dugim pojasom koji su više puta omotali oko struka, svežu mu vrpce na čelo, na ruku i na ogrtač. Pričvršćuju ih s nekom vrstom metalnih kopči. Zatim pjevaju psalme i Josip hvali Gospodina dugom molitvom i zaziva na Sina svako dobro. Obred je završen. Isus izlazi s Josipom. Vraćaju se odakle su došli, sastaju se s rođacima muškarcima, kupuju i prinose jedno janje, zatim sa zaklanom žrtvom, dostignu žene. arija ljubi svoga Isusa. Čini joj se da su prošle godine što ga ne vidi. Gleda ga, postao je više čovjek po odijelu i kosi, miluje ga... Izlaze.

3 Marijina bol kad je izgubila Isusa

Kad su se u povratku sjedinila povorke muževa i žena, obuzela je Mariju velika tjskoba. Vidjela je da nema Isusa sa Josipom. Nije podigla glasa da oštro predbaci suprugu... Ali bol koja se očituje na Marijinu licu probada Josipa, više od bilo kakvog predbacivanja. Njezina suzdržana bol tako je očita, po drhtanju koje ju obuze, po licu koje je problijedilo, po očima koje se šire, što pobuđuje više sućuti nego prizor plača i vike. Ona ne osjeća više nikakva umora, nikakva glada. A ipak je put bio dugačak i već mnogo sati nije uzela okrepe. Ali Ona zaboravlja sve, čak i ležaj koji se priprema i hranu koja će upravo biti razdijeljena. I vraća se natrag. Večer je, silazi noć. Ništa zato. Svaki je korak nosi bliže Jeruzalemu. Zaustavlja karavane, hodočasnike. Ispituje. Josip je slijedi, pomaže joj. Dan puta natrag i zatim tjeskobno traženje po Gradu. Gdje, gdje može biti njezin Isus? I Bog dopušta da Ona ne zna tolike sate gdje je tražila Isusa. Tražiti jedno dijete u Hramu bilo je nerazumno. Što bi trebalo jedno dijete raditi u Hramu? Najviše, moglo se izgubiti u gradu ipovratiti se unutra, nošeno svojimmalim koracima, a njegov bi plčući glas zvao mamu i privukao pažnju odraslih, svećenika, koji bi se pobrinuli da traže roditelje s oglasima postavljenim na vrata. Ali nema ni jednog oglasa. Nitko u gradu nije znaoza to dijete. Lijepo? Plavo? Jako? Eh! ima ih toliko! Veoma malo da bi se moglo reći: 'Vidio sam ga. Bio je ovdje i ondje'! I nakon tri dana, simbol za druga tri dana buduće tjeskobe, evo Marija iscrpljena ulazi u Hram, pretrči dvorišta i predvorja...Ništa. Trči, trči siromašna Mama, onamo odakle čuje glas djeteta. I čak joj se jaganjci sa svojim blejanjem čine plač Njezina Djeteta koje traži. Ali Isus ne plače. Poučava. Evo Marija čuje, preko ograde ljudi, jasni glas koji kaže: "Ovo će kamenje drhtati..." Ona nastoji da se probije kroz stisku i pođe joj za rukom nakon mnogo muke. Evo ga, Sina, raširenih ruku, uspravna, među naučiteljima. Mrija je Razborita Djevica. Ali ovaj puta muka prevladava njezinu suzdržljivost. To je brana koja svedrugo nadilazi. Trči Sinu, grli ga podižući ga sa stolice i postavivši ga na tlo, usklikne: "Oh! zašto si nam to učinio? Već te tri dana posvuda tražimo. Tvoja Mama umire od boli, Sine. Otac ti je iscrpljen od umora. Zašto, Isuse?"

Isus je imao jedno Poslanje i izvršavao ga. Nad ocem i majkom na zemlji jest Bog, Otac Božanski. Božji interesi nadvisuju naše, Božja je Ljubav iznad svake druge. Isus je to rekao svojoj Majci. Završio je pouku učiteljima s poukom Mariji, Kraljici učitelja. I Ona nije toga više zaboravila. Sunce joj se povratilo u srce držeći Isusa za ruku, ponizna i poslušna, ali Isusove su joj riječi "Zašto ste Me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome štoje Oca mojega?" - bile jednako u Srcu.