Isus je u Nazaretu, u svojoj kući. Bolje: u nekadašnjoj drvodjelčevoj radionici. S njime su dvanaestorica Apostola. Također je tu Isusova Majka Marija, Marija majka Jakovljeva i Judina, Saloma, Suzana i nova Učenica Marta. Marta je sasvim žalosna, sa suzama ispod očiju. Zbunjena, preplašena zbog toga jer je tako sama kraj drugih osoba, a osobito kraj Majke Gospodinove. Marija ju nasotji sprijatlejiti s ostalima i oduzeti joj taj osjećaj nelagodnosti zbog kojega Marta trpi. Ali se čini da njezina milovanja sve više napunjaju srce siromašne Marte. Crvenilo i velike kapi suza izmjenjuju se ispod koprene jako spuštene nad njezinom boli i nad njezinom neugodnošću. Ulazi Ivan s Jakovom Alfejevim. "Nema je, Gospodine. Otišla je s mužem u goste jednoj prijatlejici. Tako su kazale sluge" kaže Ivan. "Sigurno će joj biti vrlo neugodno. Ali još će Te moći vidjeti i primiti Tvoje Pouke" završava Jakov Alfejev. "Dobro. Skupina Učenica nije kako sam mislio. Ali vidite: namjesto odsutne Ivane nazočna je Marta kći Teofilova, sestra Laazarova. Učenici znaju tko je Marta. Moja Majka također. I ti, Marija, možda i ti, Salomo, već znate po svojim sinovima tko je Marta, ne toliko kao žena po mišljenju svijeta, koliko kao stvorenje u očima Božjim. Ti, Marta, opet znaš tko su ove koje te drže sestrom i koje će te toliko ljubiti. Bit ćeš sestra i kći. To ti toliko treba, dobra Marto, da bi imala i onu ljudsku utjehu dobrih ljubavi koje Bog ne osuđuje, nego koje je dao čovjeku da ga podrže u naporu življenja. Bog te je i ovamo doveo upravo u čas koji sam Ja odabrao da postavim temelj, mogao bih reći osnovu, na kojoj ćete vi izvesti svoje savršenstvo Učenica. Biti Učenik znači: slijediti Učiteljevo vodstvo i Njegov nauk. Zato će se u širokom smislu nazivati učenicima svi oni koji će sada i kroz vjekove slijediti Moj Nauk. I da se ne spominju tolika imena govoreći: Isusovi učenici prema naučavanju Petrovom ili Andrijinom, Jakovljevom ili Ivanovom, Šimunovom ili Filipovom, Judinom ili Bartolomejevom ili Tominom ili Matejevom, govorit će se jednim imenom koje će ih skupiti pod jedan jedini znak: kršćani. Ali u volikom mnoštvu poslušnih Mojem učenju Ja sam već izabrao prve, zatim druge i tako će se činiti za vjekove na Moju uspomenu. Onako kako su u Hramu, i još prije, od Mojsija, bili Veliki svećenik, svećenici, leviti, predstojnici raznih službi, dužnosti i zadataka, pjevači itd. isto tako će biti u Mom novom Hramu, proširenom po čitavoj Zemlji, koji će trajati koliko i ona. Vrhovni i niži, svi korisni, svi Meni dragi, a osim toga bit će žene, nova vrsta koju je Izrael uvijek potcjenjivao, ograničujući ih samo za pjevanje djevica u Hramu ili za njihovu pouku. I ništa više. Ne raspravljajte da li je to bilo pravedno. U Izraelovoj zatvorenoj vjeri i u vrijeme Gnjeva to je bilo pravedno. Sva sramota bila je na ženi, početku grijeha. U sveopćoj vjeri Kristovoj i u vrijeme Oproštenja sve se to mijenja. Sva Milosti se sabrala u jednoj Ženi i Ona ju je rodila svijetu da bude otkupljen. Zato žena nije više Bogu zazorna, nego Božja pomoć. I zbog Žene, miljenice Gospodnje, sve žene mogu postati učenice Gospodinove ne samo u mnoštvu ostalih, nego kao niže svećenice, pomoćnice svećenika, kojima mogu, mnogo pomoći. Pomagat ćete vjernicima i nevjernicima, i onima koje neće dovesti k Bogu toliko jeka svete Riječi koliko sveti smiješak neke moje učenice. Vi ste Me molile da li smijete ići za Mnom kao što idu i muškarci. Ali što se vas tiče premalo Mi je da samo dolazite, slušate, i primjenjujete. To bi bilo vaše posvećenje. Velika je to stvar. Ali još Mi nije dovoljno. Ja sam Sin Neograničernoga i od svojih ljubimaca tražim neograničeno. Hoću sve jer sam dao sve. Tu nisam samo Ja, tu je i svjet. Ta strahovita pojava - sviejt. Morao bi biti silan u svetosti: neizmjerna svetost mnoštva djece Božje u broju i snazi. Naprotiv, strahovit je u zloći. Njegova potpuna zloba stvarno je neograničena u borju njezinih očitovanja i u snazi poroka. Svi grijesi su u svijetu, koji više nije mnoštvo djece Božje, nego je mnoštvo djece sotonine, a osobito je živ grijeh koji nosi najjasniji znak njegovog očinstva: mržnja. Svijet mrzi. Onaj koji mrzi vidi zlo i u najsvetijim stvarima i hoće da ga vide i oni koji ga ne vide. Kad biste svijet upitale zašto sam Ja došao, ne bi vam rekao: 'Da čini dobro i otkupljuje"'. Nego bi vam rekao: 'Da kvari i otima.' Kad biste upitale svijet što misli o vama koji Me sliejdite, ne bi vam rekao: 'Slijedite ga da biste se posvetile i da tješite Učitelja svetošću i čistoćom.' Nego bi vam rekao: ' Slijedite ga zato jer vas je zaveo taj čovjek.' Takav je svijet. A Ja vam i to kažem zato da sve odmjerite prije negoli se pokažete svijetu kao izabrane Učenice, pramajke budućih učenica, suradnice slugu Gospodinovih. Dobro uzmite svoje srce u ruke i kažite mu, tom vašem osjetljiovom ženskom srcu, da ćete vi, i ono s vama, biti ismijavane, klevetane, popljuvane, gažene od svijeta, od prezira, od laži, od okrutnosti svijeta. Pitajte ga je li sposobno primiti sve rane bez gnjeva i proklinjanja onih koji ga ranjavaju. Pitajte ga je li sposobno suočiti se s moralnim mučeništvom klevete a ne doći dotle da mrzi klevetnika i stvar zbog koje će ga klevetati. Pitajte ga hoće li napojeno i prekrito zlobom svijeta, uvijek znati odisati ljubavlju, hoće li otrovano pelinom znati iscijediti med, hoće li podnoseći svekoliko mučenje od neshvaćanja, poruge, ogovaranja znati nastaviti smiješiti se pokazujući rukom Nebo, svoj cilj, kamo želite dovesti druge - ženskom ljubavlju, koja će biti majčinskai u djevojaka, majčinska pa bila iskazivanja i starcima koji bi mogli biti vašim djedovima, a oni su još duhovna djeca tek rođena i nesposobna da shvaćaju i ravanju se na putu, u životu, u istini, u mudrosti koju sam Ja došao dati dajući sama Sebe: božanski Put, Istinu i Mudrost. Ja ću vas svejedno ljubiti i ako Mi kažete: 'Nema snage, Gospodine, oduprijeti se čitavom svijetu zbog Tebe.' - Ali ako hoćete, ako imate hrabrosti ostati kao izabrane Učenice, evo pokazat ću vam posao koji morate raditi da biste opravdale svoju nazočnost i izabranje kod Mene i kod Gospodinovih svetih. Vi možete mnogo dobra učiniti svojim bližnjima i službenicima Gospodonovim. Koliko je žena potrebna kod Kristovog olatara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti mnogo više i bolje negoli muškarac, a onda ih dovrsti muškarcu da se potpuno izliječe. Mnoga srca, a osobito ženska otvorit će se vama, ženama, učenicama. Morate ih primiti kao da su draga djeca zavedena koja se vraćaju očinskoj kući a koja se ne usuđuju pristupiti k roditelju. Vi ćete sokoliti krivca i ublažavati suca. Mnogi će doći k vama tražeći Boga. Vi ćete ih primiti kao umorne hodočasnike govoreći: 'Ovdje je kuća Gospodinova. On će odmah doći.' A vi ćete ih okržiti svojom ljubavlju. Ako ne Ja, doći će neki Moj svećenik. Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. Ona je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu njezinog tijela uvijek je utamničena p r a v a ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav oslobođena trpkog blata sjetila i stvorena od anđeoskih krila i mirisa, stvorena od čistog Plamena i sjećanja na Boga, svoga podrijetla od Boga, i svoga stvaranja od Boga. Žena: vrhunsko djelo Dobrote pokraj vrhunskog djela Stvaranja a to je čovjek: ' A sad neka se Adamu da drugarica da se ne osjeća sam' - zato ne smije napustiti Adama. Uzmite dakle tu sposobnost ljubljenja i služite se njom u ljubavi prema Kristu i radi Krista prema bižnjemu. Budute sama ljubav raskajanim krivcima. Recit im neka se ne boje Boga. Kako to ne biste znale činiti vi koje ste majke i sestre? Koliko puta su vaša mala djeca, vaša mala braća bila bolesna i potrebna liječnika! I bojala su se. Ali ste vi, milovanjem i riječima punim ljubavi, uklonili taj strah i, svojom ručicom u vašoj ruci, dali su se liječiti bez straha koji su imali prije. Grešnici su vaša braća i bolesna djeca i boje se lijčnikove ruke, negove presude... Ne. Ne tako. Vi koji znate kako je Bog Dobar, recite da je Bog Dobar i ne traba da Ga se boje. Ako i budete sigurne, odlučne, govoreći : ' To nećeš nikada više učiniti', nećete protjerati onoga koji je već učinio i zato se razbolio. Nego ćete ga liječiti, da ga ozdravite. Budite majke i sestre svetima. I njima treba ljubavi. Zamarat će se i istrošiti će se u evangeliziranju. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite, razborito i marljivo. Žena zna raditi. U kući, kod stolova i ležaja, kod razboja i svega što je potrebno za svagdašnje življenje. Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodoćansika na Božja mjesta. Vi budite milostive ugostiteljke i preuzmite sve skromnije posloave, kako biste službenike Gospodinove ostavile sloboidnima da nastavljaju djelo Učitelja. A onda doći će vremana teška, krvava, okrutna. Kršćani, i sveti, imat će časove straha, slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena naprotiv nadvisuje muškarca tom pravom kraljvskom vrlinom, da zna trpjeti. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, suza, umora, krvi. U našoj povijesti imamo primjera divnih žena koje su znale izvesti djela oslobodilačke smionosti. Imamo Juditu, Jaelu. Ali vjerujte da ni jddna, za sada, nije veća od majke osam puta mučenice: sedam puta u sinovima a jedamput za sebe, u vrijeme Makabejaca. Zatim će biti jedn druga ... Ali posije Nje, bit će česta pojava žena junakinja boli i boli, žena koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice, žena anđela progonjenih, žena: nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života, te će bez druge posvete osim one koju će primiti od Boga-Ljuabvi, biti, oh, biti posvećene i dostojene da to budu. - To su, u vrlo općim crtama, vaše glavne dužnosti. Ja neću imati mnogo vremena da ga posvetim posebno vama. Ali ćete se izgraditi slušajući Me. Izgradit ćete se i pod savršenim vodstvom Moje Majke. Ova majčinska ruka ( i Isus uzima Marijunu ruku u svoju) dovela mi je učer djevojku koja je posvjedočila da su joj slušanje i boravak od nekoliko sati uz Majku pomogli da plod dobivene milosti sazre do savršenstva. Nije prvi put da Maja Majka radi za Krista svoga Sina.
četvrtak, 1. rujna 2011.
"Sva Milost sabrala se u jednoj Ženi!"
Isus je u Nazaretu, u svojoj kući. Bolje: u nekadašnjoj drvodjelčevoj radionici. S njime su dvanaestorica Apostola. Također je tu Isusova Majka Marija, Marija majka Jakovljeva i Judina, Saloma, Suzana i nova Učenica Marta. Marta je sasvim žalosna, sa suzama ispod očiju. Zbunjena, preplašena zbog toga jer je tako sama kraj drugih osoba, a osobito kraj Majke Gospodinove. Marija ju nasotji sprijatlejiti s ostalima i oduzeti joj taj osjećaj nelagodnosti zbog kojega Marta trpi. Ali se čini da njezina milovanja sve više napunjaju srce siromašne Marte. Crvenilo i velike kapi suza izmjenjuju se ispod koprene jako spuštene nad njezinom boli i nad njezinom neugodnošću. Ulazi Ivan s Jakovom Alfejevim. "Nema je, Gospodine. Otišla je s mužem u goste jednoj prijatlejici. Tako su kazale sluge" kaže Ivan. "Sigurno će joj biti vrlo neugodno. Ali još će Te moći vidjeti i primiti Tvoje Pouke" završava Jakov Alfejev. "Dobro. Skupina Učenica nije kako sam mislio. Ali vidite: namjesto odsutne Ivane nazočna je Marta kći Teofilova, sestra Laazarova. Učenici znaju tko je Marta. Moja Majka također. I ti, Marija, možda i ti, Salomo, već znate po svojim sinovima tko je Marta, ne toliko kao žena po mišljenju svijeta, koliko kao stvorenje u očima Božjim. Ti, Marta, opet znaš tko su ove koje te drže sestrom i koje će te toliko ljubiti. Bit ćeš sestra i kći. To ti toliko treba, dobra Marto, da bi imala i onu ljudsku utjehu dobrih ljubavi koje Bog ne osuđuje, nego koje je dao čovjeku da ga podrže u naporu življenja. Bog te je i ovamo doveo upravo u čas koji sam Ja odabrao da postavim temelj, mogao bih reći osnovu, na kojoj ćete vi izvesti svoje savršenstvo Učenica. Biti Učenik znači: slijediti Učiteljevo vodstvo i Njegov nauk. Zato će se u širokom smislu nazivati učenicima svi oni koji će sada i kroz vjekove slijediti Moj Nauk. I da se ne spominju tolika imena govoreći: Isusovi učenici prema naučavanju Petrovom ili Andrijinom, Jakovljevom ili Ivanovom, Šimunovom ili Filipovom, Judinom ili Bartolomejevom ili Tominom ili Matejevom, govorit će se jednim imenom koje će ih skupiti pod jedan jedini znak: kršćani. Ali u volikom mnoštvu poslušnih Mojem učenju Ja sam već izabrao prve, zatim druge i tako će se činiti za vjekove na Moju uspomenu. Onako kako su u Hramu, i još prije, od Mojsija, bili Veliki svećenik, svećenici, leviti, predstojnici raznih službi, dužnosti i zadataka, pjevači itd. isto tako će biti u Mom novom Hramu, proširenom po čitavoj Zemlji, koji će trajati koliko i ona. Vrhovni i niži, svi korisni, svi Meni dragi, a osim toga bit će žene, nova vrsta koju je Izrael uvijek potcjenjivao, ograničujući ih samo za pjevanje djevica u Hramu ili za njihovu pouku. I ništa više. Ne raspravljajte da li je to bilo pravedno. U Izraelovoj zatvorenoj vjeri i u vrijeme Gnjeva to je bilo pravedno. Sva sramota bila je na ženi, početku grijeha. U sveopćoj vjeri Kristovoj i u vrijeme Oproštenja sve se to mijenja. Sva Milosti se sabrala u jednoj Ženi i Ona ju je rodila svijetu da bude otkupljen. Zato žena nije više Bogu zazorna, nego Božja pomoć. I zbog Žene, miljenice Gospodnje, sve žene mogu postati učenice Gospodinove ne samo u mnoštvu ostalih, nego kao niže svećenice, pomoćnice svećenika, kojima mogu, mnogo pomoći. Pomagat ćete vjernicima i nevjernicima, i onima koje neće dovesti k Bogu toliko jeka svete Riječi koliko sveti smiješak neke moje učenice. Vi ste Me molile da li smijete ići za Mnom kao što idu i muškarci. Ali što se vas tiče premalo Mi je da samo dolazite, slušate, i primjenjujete. To bi bilo vaše posvećenje. Velika je to stvar. Ali još Mi nije dovoljno. Ja sam Sin Neograničernoga i od svojih ljubimaca tražim neograničeno. Hoću sve jer sam dao sve. Tu nisam samo Ja, tu je i svjet. Ta strahovita pojava - sviejt. Morao bi biti silan u svetosti: neizmjerna svetost mnoštva djece Božje u broju i snazi. Naprotiv, strahovit je u zloći. Njegova potpuna zloba stvarno je neograničena u borju njezinih očitovanja i u snazi poroka. Svi grijesi su u svijetu, koji više nije mnoštvo djece Božje, nego je mnoštvo djece sotonine, a osobito je živ grijeh koji nosi najjasniji znak njegovog očinstva: mržnja. Svijet mrzi. Onaj koji mrzi vidi zlo i u najsvetijim stvarima i hoće da ga vide i oni koji ga ne vide. Kad biste svijet upitale zašto sam Ja došao, ne bi vam rekao: 'Da čini dobro i otkupljuje"'. Nego bi vam rekao: 'Da kvari i otima.' Kad biste upitale svijet što misli o vama koji Me sliejdite, ne bi vam rekao: 'Slijedite ga da biste se posvetile i da tješite Učitelja svetošću i čistoćom.' Nego bi vam rekao: ' Slijedite ga zato jer vas je zaveo taj čovjek.' Takav je svijet. A Ja vam i to kažem zato da sve odmjerite prije negoli se pokažete svijetu kao izabrane Učenice, pramajke budućih učenica, suradnice slugu Gospodinovih. Dobro uzmite svoje srce u ruke i kažite mu, tom vašem osjetljiovom ženskom srcu, da ćete vi, i ono s vama, biti ismijavane, klevetane, popljuvane, gažene od svijeta, od prezira, od laži, od okrutnosti svijeta. Pitajte ga je li sposobno primiti sve rane bez gnjeva i proklinjanja onih koji ga ranjavaju. Pitajte ga je li sposobno suočiti se s moralnim mučeništvom klevete a ne doći dotle da mrzi klevetnika i stvar zbog koje će ga klevetati. Pitajte ga hoće li napojeno i prekrito zlobom svijeta, uvijek znati odisati ljubavlju, hoće li otrovano pelinom znati iscijediti med, hoće li podnoseći svekoliko mučenje od neshvaćanja, poruge, ogovaranja znati nastaviti smiješiti se pokazujući rukom Nebo, svoj cilj, kamo želite dovesti druge - ženskom ljubavlju, koja će biti majčinskai u djevojaka, majčinska pa bila iskazivanja i starcima koji bi mogli biti vašim djedovima, a oni su još duhovna djeca tek rođena i nesposobna da shvaćaju i ravanju se na putu, u životu, u istini, u mudrosti koju sam Ja došao dati dajući sama Sebe: božanski Put, Istinu i Mudrost. Ja ću vas svejedno ljubiti i ako Mi kažete: 'Nema snage, Gospodine, oduprijeti se čitavom svijetu zbog Tebe.' - Ali ako hoćete, ako imate hrabrosti ostati kao izabrane Učenice, evo pokazat ću vam posao koji morate raditi da biste opravdale svoju nazočnost i izabranje kod Mene i kod Gospodinovih svetih. Vi možete mnogo dobra učiniti svojim bližnjima i službenicima Gospodonovim. Koliko je žena potrebna kod Kristovog olatara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti mnogo više i bolje negoli muškarac, a onda ih dovrsti muškarcu da se potpuno izliječe. Mnoga srca, a osobito ženska otvorit će se vama, ženama, učenicama. Morate ih primiti kao da su draga djeca zavedena koja se vraćaju očinskoj kući a koja se ne usuđuju pristupiti k roditelju. Vi ćete sokoliti krivca i ublažavati suca. Mnogi će doći k vama tražeći Boga. Vi ćete ih primiti kao umorne hodočasnike govoreći: 'Ovdje je kuća Gospodinova. On će odmah doći.' A vi ćete ih okržiti svojom ljubavlju. Ako ne Ja, doći će neki Moj svećenik. Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. Ona je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu njezinog tijela uvijek je utamničena p r a v a ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav oslobođena trpkog blata sjetila i stvorena od anđeoskih krila i mirisa, stvorena od čistog Plamena i sjećanja na Boga, svoga podrijetla od Boga, i svoga stvaranja od Boga. Žena: vrhunsko djelo Dobrote pokraj vrhunskog djela Stvaranja a to je čovjek: ' A sad neka se Adamu da drugarica da se ne osjeća sam' - zato ne smije napustiti Adama. Uzmite dakle tu sposobnost ljubljenja i služite se njom u ljubavi prema Kristu i radi Krista prema bižnjemu. Budute sama ljubav raskajanim krivcima. Recit im neka se ne boje Boga. Kako to ne biste znale činiti vi koje ste majke i sestre? Koliko puta su vaša mala djeca, vaša mala braća bila bolesna i potrebna liječnika! I bojala su se. Ali ste vi, milovanjem i riječima punim ljubavi, uklonili taj strah i, svojom ručicom u vašoj ruci, dali su se liječiti bez straha koji su imali prije. Grešnici su vaša braća i bolesna djeca i boje se lijčnikove ruke, negove presude... Ne. Ne tako. Vi koji znate kako je Bog Dobar, recite da je Bog Dobar i ne traba da Ga se boje. Ako i budete sigurne, odlučne, govoreći : ' To nećeš nikada više učiniti', nećete protjerati onoga koji je već učinio i zato se razbolio. Nego ćete ga liječiti, da ga ozdravite. Budite majke i sestre svetima. I njima treba ljubavi. Zamarat će se i istrošiti će se u evangeliziranju. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite, razborito i marljivo. Žena zna raditi. U kući, kod stolova i ležaja, kod razboja i svega što je potrebno za svagdašnje življenje. Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodoćansika na Božja mjesta. Vi budite milostive ugostiteljke i preuzmite sve skromnije posloave, kako biste službenike Gospodinove ostavile sloboidnima da nastavljaju djelo Učitelja. A onda doći će vremana teška, krvava, okrutna. Kršćani, i sveti, imat će časove straha, slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena naprotiv nadvisuje muškarca tom pravom kraljvskom vrlinom, da zna trpjeti. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, suza, umora, krvi. U našoj povijesti imamo primjera divnih žena koje su znale izvesti djela oslobodilačke smionosti. Imamo Juditu, Jaelu. Ali vjerujte da ni jddna, za sada, nije veća od majke osam puta mučenice: sedam puta u sinovima a jedamput za sebe, u vrijeme Makabejaca. Zatim će biti jedn druga ... Ali posije Nje, bit će česta pojava žena junakinja boli i boli, žena koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice, žena anđela progonjenih, žena: nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života, te će bez druge posvete osim one koju će primiti od Boga-Ljuabvi, biti, oh, biti posvećene i dostojene da to budu. - To su, u vrlo općim crtama, vaše glavne dužnosti. Ja neću imati mnogo vremena da ga posvetim posebno vama. Ali ćete se izgraditi slušajući Me. Izgradit ćete se i pod savršenim vodstvom Moje Majke. Ova majčinska ruka ( i Isus uzima Marijunu ruku u svoju) dovela mi je učer djevojku koja je posvjedočila da su joj slušanje i boravak od nekoliko sati uz Majku pomogli da plod dobivene milosti sazre do savršenstva. Nije prvi put da Maja Majka radi za Krista svoga Sina.
ponedjeljak, 1. kolovoza 2011.
Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka
Isus, zajedno s Petrom, Andrijom i Ivanom, kuca na vrata svoje kuće u Nazaretu. Odmah otvara Mama, čije lice se osvijetli sjajnim smiješkom kad ugleda svoga Sina. "Sretno se vratio, Sinko moj! Od jučer je sa mnom jedna čista golubica kojaTe čeka. Dolazi izdaleka. A onaj koji je prati nije mogao dulje ostati. Budući da je ona željela savjet, ja sa kazala što sam mogla. Ali samo Ti si, Sinko moj, Mudrost. I vi se sretno vratili. Dođite odmah i okrijepite se." "Da. Ostanite ovdje. Ja idem odmah k tome stvorenju koje Me čeka." Trojica učenika odlaze u kuhinju, gdje ima Marija nudi hranu i toplinu vatre, Isus diže zastor koji skriva otvor što vodi u vrt - perivoj te izlazi u nj. Isus, prekriženih ruku na prsima, uspravan na suncu smiješi se čistoj, mirnoj milini majčinog vrta, negovim gredicama ljiljana koji se pokazuju s prvim busjem lišća, srebrnoj maslini, te drugim vrstama cvijeća razasutima između skromnih gredica mahunarki i salate, koje istom ozelenjuju. Čist, uredan, otmjen, čini se da i vrt odiše bjelinom savršenog djevičanstva. "Sinko, dođi u moju sobu. Dovest ću Ti je, jer se pobjegla tamo u kraj čuvši toliko glasova." Isus ulazi u majčinu sobicu, uvijek čistu, prečistu sobicu, koja je čula riječi Anđela. Marijina ruka polako diže zastor; Isus koji je, leđima okrenut prema vratima, promatra to čisto gnijezdo, okrene se. Evo, Sinko moj. Dovodim Ti jedno janje. A Ti si njegov pastir." I Marija koja je ušla držeći za ruku jednu djevojku crnomanjastu, vitku, koja živo rumeni pojavivši se pred Isusom, polako se povlači spuštajući zastor. "Mir tebi, djevojko." "Mir... Gospodine..." Djevojka, vrlo uzbuđena ostaje bez riječi, ali se spušta na koljena glavom prem zemlji. "Ustani. Što tražiš od Mene? Ne boj se..." "Ne bojim se... ali... sada kad sam pred Tobom... nakon što sam to tako željela... sve što mi se činilo lako, potrebno da Ti kažem... ne nalazim više... ne čini mi se više da je ono... kao da sam luda... oprosti , moj Gospodine..." Isus je znao tko je ona i zašto je došla. Ali je htio da se duša otvori slobodno i s povjerenjem zato kaza: "Ti tražiš milost za tjelesno zdravlje? Je li ti potrebno čudo? Imaš li duše koje trebaš obratiti? Ne? Onda? Hajde, govori! Imala si toliko hrabrosti a sad ti manjka? Zar ne znaš da sam Ja Onaj koji daje jakost? Da? To znaš? Pa onda govori, kao da sam ti otac. Koliko ti je godina?" "Šesnaest, Gospodine moj." "Odakle dolaziš?" "Iz Jeruzalema." "Kako ti je ime?" "Ana- Lea..." "Drago ime moje bake i toliko drugih svetih žena Izraelovih, a uz nj jedno jedino ime dobre, vjerne, ljubazne i blage Jakovljenve žene. Bit će ti kao predzank. Bit ćeš uzorna supruga i majka. Ne? Treseš glavom? Plačeš? Jesi li možda bila odbijena? Ni to? Je li umro tvoj vjerenik? Još nisi izabrana?" Djevojka neprestano trese glavom. Isus napravi jedan korak, pogladi je i prisiljava da digne glavu i da Ga pogleda... Isusv smiješak pobjeđuje djevojčinu jaku uzbuđenost. Ograbri se: "Moj Gospodine, bila bih supruga i sretna, a Tvojom zaslugom. Zar me ne prepoznaješ, Gospodine? Ja sam ona bolesnica od sušice, umiruća vjerenica koju si Ti ozdravio na molbu tvog Ivana... Poslije tvoje milosti dobila sam drukčije tijelo: ovo zdravo namjesto onog koje sam imala prije, umirućeg; dobila sam i drugu dušu...Ne znam. Više nisam osjećala da sam to ja... Umirući žalila sam samo to što ne mogu biti supruga. Radost jer sam ozdravilam zato sigurnost da ću se moći vjenčati nije trajala dulje od prvih sati. A onda..." Djevojka postaje sve slobodnija, opet nalazi riječi i ideje koje je bila izgubila u smetenosti našavši se sama s Učiteljem... " A onda sam osjetila da ne smijem biti sebična, samo misliti: 'Kad ću biti sretna', nego da moram misliti na nešto više a što bi došlo k Tebi i k Bogu, tvome i mome Ocu. Neka mala stvar, ali što bikazalo da sam zahvalna. Mnogo sam mislila, i kad sam slijedeće subote vidjela vjerenika, kazala sam mu: 'Slušaj, Samuele. Bez čuda ja bih bila umrla za koji mjesec i ti bi me izgubio zauvijek. Htjela bih dakle prikazati Bogu jednu žrtvu, ja s tobom, kakobih Bogu kazala da ga hvalim i da mu zahvaljujme.'A Samuel, jer me ljubi, odmah je rekao: 'Hajdemo zajedno u Hram da prinesemo žrtvu.' Ali ja nisam to htjela. Siromašna sam i pučanka, moj Gospodine. Malo znam, a još manje mogu. Ali preko tovje ruke položene na moja bolesna prsa nešto je došlo ne samo u moja istrošena pluća, nego i u srce. U pluća zdravlje, u srce mudrost. I razmijela sam da žrtvovanje jednog janjeta nije žrtva koju želi moj duh, koji Te..koj Te ljubi." Djevojka šuti crveneći se poslije te izjave o svojoj ljubavi. "Nastavi bez straha. Što je htio tvoj duh?" "Žrtvovati nešto dostojno Tebe, Sina Božjega! O onda... i onda sam mislila da to mora biti stvar duhovna kao ono što je od Boga, to jest žrtva mojega očekivanog vjenčanja iz ljubavi prema Tebi, moj Spasitelju. Vjenčanje je velika radost, znaš? Velika je stvar kad to volimo! Želja, neodoljiva čežnja da ga izvršimo!... Ali više nisam bila ona otprije nekoliko dana. Nisam više to željela kao najljepšu stvar... To sam rekla Samuelu.. i on me je shvatio. I on je htio postati nazirej godinu dana počevši od dana koji je trebao biti vjenčani dan, to jest dan iza prvog u mjesecu adaru. U međuvremenu došao Te tražiti da uzljubi Onoga koji mu je vratio vjerenicu, da Ga uzljubi i upozna: Tebe. I nakon više mjeseci našao Te u kući Aqua Speciosa. I ja sam došla... i tvoja Riječ je do kraja izmijenila moje sece. Sad mi više nije dovoljan onaj prvi zavjet... kao taj badem tu vani koji se na sve toplijem suncu preporodio poslije nekoliko mjeseci mirovanja i procvjetao a zatim će prolistati i donijeti plod, tako sam i ja sve više rasla u mudrosti prema onom što je bolje. U sve ovo vrijeme mislila sam na to. Posljednji put, već sigurna za sebe i za ono što sam htjela, kad sam došla u kuću Aqua Speciosa, Ti više nisi bio ondje... tjerali su Te. Toliko sam plakala i toliko sam molila te me je Sveviđnji uslišao potaknuvši moju majku da me pošalje ovamo s jednim rođakom koji je prolazio u Tiberijadu radi razgovora s Tetrahovim dvoranima. Upravitelj imanja kazao mi je da ću Te ovdje naći. Našla sam Tvoju Majku... i njezine riječi: samo slušanje i boravak uz Tvoju Majku ova dva dana dovršila su dozrijevanje ploda Tvoje milsti." Djevojka je kleknula kao ispred nekog oltara, skrštenih ruku na prsima. "Dobro. Ali što zapravo želiš? Što ti mogu učiniti? " "Gospodine, htjela bih... htjela bih nešto veliko. I samo Ti, Davalac života i zdravlja, možeš mi to dati, jer mislim da Ti možeš i uzeti ono što si dao... Htjela bih da mi život koji si mi dao oduzmeš u godini mog zavjeta, prije negoli ona završi..." "Ali zašto? Zar nisi zahvalna Bogu za dobiveno zdravlje?" "Silno!Neizmjerno! Ali samo zbog jedne stvari: jer sam živući po Njegovoj milosti i po tvome čudu shvatila ono bolje." "Što je to?" "To je živjeti poput Anđela. Kao tvoja Majka... moj Gospodine.. kako živiš Ti... kako živi tvoj Ivan... tri Ljuljana, tri bijela Plamena, tri Blaženstva zemlje, Gospodine. Da. Jer mislim da je blaženstvo imati Boga, a da Boga imaju čisti. Mislim da je čist čovjek Nebo sa svojim Bogom u središtu i s Anđelima naokolo... Oh, moj Gospodine!To bih htjela!... Malo sam Te slušala, malo i tvoju Majku, i učenikai Izaka. K drugima se nisam približila da mi kažu tvoje Riječi. Ali mi se čini da Te moj duh uvijek čuje i da si mi Ti Učitelj... Kazala sa, moj Gospodine..." "Ana-Lea, mnogo je to što rražiš i mnogoje što daješ... Kćeri: shvatila si Boga i savršenstvo do koje se stvorenje može popeti da bi bilo slično Prečistome i da bi se svidjelo Prečistome." Djevojka kleči. Isus je uzeo među svoje ruke crnomanjastu glavu, i govori stojeći nagnut nad njom: "Onome koji je rođen od Djevice - jer je jedino mogao saviti si gnijezdo usred ljiljana - gadi se, kćeri, trostruka požuda sviejta, i uzmaknuo bi zgnječen od tolikog gađenja kad Otac, koji zna od čega živi Njegov Sin, ne bi sudjelovao s ljubaznom pomoći da podrži moju tejskobnu Dušu. Č i s t i s u M o j a r a d o s t. Ti mi vraćaš ono št mi svijet sa svojim neiscrpnim niskostima oduzima. Neka zato bude blagoslovljen Otac i ti, djevojko. Idi mirna. Nešto će nastupiti da tvoje zavjet učini vječnim. Budi jedan od ljiljana rasutih po krvavim Krstovim putovima." "Ah, moj Gospodine... htjela bih još jednu stvar..." "Koju?" "Da ne budem nazočna kod tvoje smrti. Ne bih mogla gledati gdje umire Onaj koji je moj Život." Isus se blago smiješi i rukom briše dvije brazde suza koje se spuštaju po malom crnomanjastom licu. "Ne plači. Ljiljani nisu nikada žalosni... Ti ćeš se smijati svim biserima svoje anđeoske krune kad budeš gledala Kralja kako okrunjen ulazi u Svoje Kraljevstvo. Idi. Duh Gospodinov poučavao te između jednog i drugog Mojweg Dolaska. Blagoslivljam te s plamenovima vječne Ljubavi." Isus okreće lice prema vrtu i zove: "Majko! Evo jedne malene kćerke, čitave za tebe. Sad je sretna. Ali Ti je uroni u svoju bjelinu, sada i svaki put kad pođemo u Sveti grad, da bude snijeg nebeskih latica posut po Janjetovom prijestolju." Isus se vraća k svojima dok Marija miluje djevojku ostajući s njom.
petak, 1. srpnja 2011.
Moć Marijina zagovora
Uoči blagdana Pashe Isus se sa Apostolma i svojom Majkom bili su gosti kod Lazareve sestre Marte u Betaniji. Tom prilikom je jedan sluga, Ivan iz Endora, dveo Isusu jednog dječaka, kojemu su otac i njegova majka ostali zakopani ispod odrona zemlje u blizini Emausa. Bio je sakriven u šumi poput divlje životinje. U želji da spasi dječaka predao ga je Isusu. Lazar ga je htio posvojiti. Isus je odbio tu ponudu: "Ti si, Lazare, već toliko učinio i zahvalan sam ti za to. Ali ti ovo dijete ne mogu povjeriti. Ono je 'naše' dijete. Sviju nas. Radost Apostola i Učitelja. Osim toga kod tebe bi raslo u raskoši. Ja hoću da mu darujem svoj kraljevski plašt: 'časno siromaštvo'. Ono siromaštvo što ga Sin Čovječji hoće za sebe, da se može približiti svim najvećim bijednicima ne ponizavajući nikoga. " "Učitelju, za ovo dijete ćeš imati troškova. Dopustit ćeš mi barem..." - "Za njegovu halijinu za punoljetnost pobrinut ću se ja", vikne Petar. Svi se nasmiju zbog naglosti toga povika. Lazar nato nastavi: "U redu. Ali trebat će i drugih haljina. Budi dobar, Šimune. I ja sam bez djece. Pusti da se ja i Marta utješimo brinući se za malene haljine što ih treba napraviti." Petar se, tako zamoljen, odmah gane i veli: "Haljine... da... Ali haljine za srijedu uzet ću ja. To mi je obečao Učitelj, i rekao je da ću ići s Majkom kupiti je..." Petar kaže sve bojeći se kakve za njega nepovoljne promjene. Isus se nasmiješi i kaže: "Da, Majko. Molim te da sutra pođeš sa Šimunom. Inače će mi taj čovjek umrijeti od tuge. Savjetovat ćeš ga gledom na izbor." - "Hoćeš li pozvati mališana?" moli Marija. I dječak dotrči odmah sa slugom. "Kako se zoveš? - upita Marija milujući ga. "Ja sam.... bio sam Jabes. Ali sada očekujem ime..." "Očekuješ?" "Da, Jabes hoće ime koje znači da sam ga Ja spasio. Ti ćeš ga potražiti, Majko. Ime ljubavi i spasenja." Marija misli... a zatim kaže: "Marijam (Maarhgziam). Ti si malena kap u moru spašenih od Isusa. Sviđa li ti se? Tako podsjeća i na mene uz sjećanje na Spasenje." "Vrlo lijepo je" kaže dječak zadovoljan. Kad ova kaplja čovječanstva bude odrastao čovjek, moći ćete promijeniti njegovo ime u muško ime s jednim 'l' na kraju mjesto 'm'. Sada nosi ime što mu ga je dala Mama. Zar ne?" Dječak kaže da da, a Marija ga pomiluje. Međutim su Marija Alfejeva i Saloma predložile da se dječaku ipak dade jednostavnije ime: Marciam. Taj je prijedlog prihvaćen.
Nakon večere svatko pođe na svoje mjesto određeno za odmor.... Dogovorili su se da će se naći sutra opet kod Marte u Betaniji.
2. Moć Marijina zagovora
Nakon izlječenja gubavaca podno Maslinske gore Isus kaže Apostolima: "A sada idemo k Majci!" "Ali gdje je?" pitaju mnogi. "U jednoj kući koja je Ivanu poznata. U kući djevojke koja je izliječena prošle godine." Uđu u grad Jeruzalem, prođu dobrim dijelom gusto naseljenog predgrađa Ofela sve do jedne bijele kućice. Isus uđe sa svojim milim pozdravom u kuću čija su vrata pritvorena, a iz nje dođe ljupki glas Marijin, i srebrni glas Analije i dublji glas njezine majke. Djevojka padne ničice klanjajući se, majka klekne , Marija ustane. Željeli bi zadržati Učitelja s Majikom. Ali Isus, obećavši da će se vratiti jednog drugog dana, blagoslovi i oprosti se s njima. Petar pođe sretan s Marijom. Oboje drže dječaka za ruku i izgledaju sretna malena obitelj. Mnogi se okrenu da ih pogledaju. Isus promatra njihov odlazak s osmijehom. "Šimun je sretan!" uskrikne Revnitelj. "Zašto se smiješ, Učitelju?" upita Jakov Zebedejev. "Jer u onoj grupi vidim veliko obećaje." "Kakvo, Brate? Što vidiš?" upita Tadej. "Ovo vidi: da ću mirno moći otići, kad bude čas. Ne moram se bojati za Svoju Crkvu. Ona će biti malena i slabašna kao i Marcijam. Ali će tu biti Moja Majka da je ovako drži za ruku i da joj bude Majka; i bit će tu Petar da joj bude otac. U njegovu poštenu i žuljavu ruku mogu bez brige staviti ruku Svoje Crkve koja će se rađati. On će joj dati jakost svoje zaštite. Moja Majka snagu svoje ljubavi. I Crkva će rasti ... kao Marciam... Uistinu on je dijete-simbol! Bog blagoslvio Moju Majku, Mog Petra i njihovo i naše dijete! Sad idemo k Ivinani..."
Ponovno je večer u kući u Betaniji. Mnogi, umorni, već su se povukli. Ali Petar šeta amo-tamo po stazi dižući vrlo često glavu prema terasi gdje sjede razgovoarajući Isus i Marija. Ivan iz Endora, naprotiv, razgovara s Revniteljem, a sjede ispod jednog mogranja koji je sav u cvatu.
Marija je već mnogo govorila. Isus joj na to kaže: "Sve što si Mi kazala sve je vrlo pravednoi imat ću na pameti pravednost toga...Petar je vrlo dobar. Za njega bih učinio bilo što jer zaslužuje." "Da Te čuje, rekao bi Ti sa svojim dobrim prostodušnim osmijehom: ' E, Gospodine, to nije istina!' I imao bio pravo." "Zašto, Majko?" Ali se Isus već smiješi jer je razumio. "Jer nećeš da ga zadovoljiš davši mu sina. Kazao mi je sve svoje nade, svoje želje... i tvoja odbijanja." "A nije ti kazao razlog s kojim sam ih opravdao?" "Jest. Rekao mi je razloge i dodao: 'Istina je... ali ja sam čovjek, siromašan čovjek. Isus uporno u meni vidi velikog čovjeka. Ali ja znam da sam vrlo bijedan, i zato... bi mi mogao dati jedno dijetee. Bio sam se oženio zato da bih ga dobio... umrijet ću a neću ga imati.' I rekao je, spomenuvši dječaka koji ga je, sretan zbog lijepe haljine što ju je Petar kupio, poljubio govoreći mu: 'Ljubljeni oče' - rekao je: Vidiš, kad mi to malešno biće, koje još pred samih deset dana nisam poznavao, tako kaže, osjećam da postejm mekši od maslaca i slađi od meda, i plačem jer ... mi ga svaki dan koji prolazi odnosi, odnosi mi to dijete..." Marija ušuti promatrajući Isusa, proučavajući ga u licu, čekajući jednu riječ... Ali Isus je stavio lakat na koljeno, glavu na ruku i šuti gledajući prostrani zeleni voćnjak. Marija mu uzme ruku, i gladi je i kaže: "Šimun ima tu veli k u želju... Dok sam išla s njim, samo mi je o njoj govorii, i s razlozima tako opravdanim da nisam mogla reći ništa da ga ušutkiam. To su bili isti razlozi o kojima promišljamo sve mi, žene i majke. Dječak nije kršan. Kad bi bio kao što si bio Ti... o, onda bi bez strraha mogao ići u susret životu učenika! Ali je tako slabašan!... Vrlo bistar, vrlo dobar... ali ništa više. Kad je neki grličić nježan, ne možeš ga brzo baciti da leti kao što se radi s jakim. Pastiri su dobri... ali još uvijek muškarci. Djeci su potrebne žene. Zašto ga ne pustiš Šimunu? Dok mu uskračuješ čedo upravo od njega rođeno, shvaćam razlog. Naše djetešce je kao sidro. A Šimun koji je određen za toliku sudbinu, ne smije imati sidra da ga zadržavaju. No ipak se možeš složiti s time da on mora biti 'otac' sve djece koju ćeš mu ostaviti. Kako može biti otac ako nije prošao školču s jednim djetetom? Otac mora viti blag. Šimun je dobar, ali blag nije. Nagao je i nepopustljiv. Samo jedno maleno stvorenje može ga naučiti finoj vještini obazrivosti prema slabima... Promisli tu Šimunovu sudbinu... Ipak je tvoj nasljednik! Ah, kad moram kazati tu okrutnu riječ! Ali za svu bol koja me stoji kazati je saslušaj me. Nikada Ti ne bih savjetovala nešto što ne bi bilo dobro. Marcijam... Ti hoćeš da ga učiniš savršenim učenikom... Ali još je dijete. Ti ćeš ...otići prije nego on bude čovjek. Kome ga onda dati boljemu nego Šimunu da dopuni njegovu naobrazbu? Napokon Ti znaš kako je siromašnog Šimuna, i zbog Tebe, mučila njegova punica. A ipak nije ponovno uzeo ni mrtve svoje prošlosti, svoje slobode od prije godinu dana, da bi ga pustila na miru punica, koju ni Ti nisi mogao promijeniti? A ono siromašno stvorenje od njegove žene? Ah, toliko želi ljubiti i biti ljebljena? Majko...o! Muž? Jedan dragi samovoljac... Nikada joj se nije poklonila neka pažnja bez velikog zahtjevanja... Siromašna žena!... Ostavi joj to dijete. Čuj, Sinko. Zasada ćemo ga povesti sa sobom. I ja ću doći u Judeju. Povest ćeš me sa sobom k jednoj mojoj drugarici iz Hrama i gotovo rođakinji, jer potjeće od Davida. Stanuje u Betsuru. Rado ću je vidjeti ako je još na životu. Zatim na povratku u Galileju, dat ćemo ga Porfiriji. Kad budemo u blizini Betsaide, uzet će ga Petar. Kad dođemo ovamo, daleko, dječak će biti s njom. Oh, ali Ti se sada smiješiš! Dakle zadovoljavaš Svoju Mamu. Hvala, moj Isuse." "Da, neka bude kako Ti želiš." Isus ustane i glasno pozove: "Šimune Jonin, dođi ovamo." Petar skoči i pretrči stube. "Dođi ovamo, čovječe koji prisvajaš i kvariš!" "Ja? Zašto? Što sam učinio, Gospodine? - "Pokvario si mi Majku. Radi toga si htio biti sam. Što da ti učinim?" Ali Isus se smiješi i Petar se ohrabri. Kaže: "Ah, baš si me prestrašio! Ali sada se smiješ... Što želiš od mene, Učitelju? Život? Drugo više nemam nego njega jer si mi uzeo sve... Ali ako želiš, dat ću ti ga." "Ne želim ti uzeti. Nego ti želim dati. Međutim nemoj iskorištavati pobjedu i ne odaj tajne drugima, prefrigani čovječe, koji pobjeđuješ Učitelja oružjem majčinske riječi. Dobit ćeš dijete, ali..." Isus ne može nastaviti govor jer Petar, koji je bio kleknuo, skoči na noge i poljubi Isusa s takvom žestinom te mu prekine riječ. "Zahvali Njoj, a ne Meni. Ali međutim imaj na pameti da ti ovo mora biti od pomoći, a ne na smetnju..." Gospodine, nećeš se morati kajati zbog dara... O Marijo! Uvijek bila blagioslovljena, Ti sveta i dobra." I Petar, koji se opet spustio na koljena, upravo plače ljubeći Marijinu ruku.
nedjelja, 1. svibnja 2011.
Bogorodičina bol: Isus loše primljen u Nazaretu
U nazaretskoj sinagogi su zidovi žućkasto obojeni. Na jednoj strani je katedra. Ima visok štionik sa svicima na sebi. To je neka vrsta nagnutog stola, koji stoji na jednoj nozi i na kojemu su poredani svici. Tu dolazi narod koji moli. Svjetiljke su postavljene iznad katedre i štionika. Dok je rabin jednom zgodom čitao i pjevao - među narod je došao Isus s bratićima apostolimai rođacima. Nakon čitanja rabin upravlja pogled k mnoštvu s nijemim pitanjem. Isus ide naprijed i moli da On danas vodi sastanak. Isus lijepim glasom čita odlomak Izaije Proroka: "Duh Gospodnji je na meni ..." Isus dodaje tumačenje tom odlomku. Isus se predstavlja kao "donosioc Dobre vijesti, Zakona ljubavi, koji prijašnju oštrinu zamjenjuje Milosrđem, po kojemu će postići spasenje svi koji su zbog Adamove krivice bolesni u duhu i tijelu, jer se bolest duha u njemu održava, pošto grijeh uvijek izaziva porok a porok je bolest, pa i fizičku. Po njemu će bitio slobođeni svi oni koji su zarobljenici Duha zla. Ja sam došao da raskinem te lance, da ponovno otvorim put k Nebu, da dadem svijetlost zaslijepljenim dušama i sluh gluhim dušama. Došlo je vrijeme Milosti Gospodnje. Ona je među vama, ona je ova koja vam govori. Patrijarsi su željeli vidjeti ovaj dan, čije postojanje je proglasio glas Svevišnjega a proroci su prorekli vrijeme. I pošto im je od nadnaravne službe priopćeno, već znaju da se rodila zora ovoga dana, i njihov ulazak u Raj sad je već blizu pa kliču u svojim dušama, sveti kojima manjka samo Moj blagoslov da budu građani Neba. Vi ga vidite. Dođite k Svjetlosti koja je izašla. Lišite se svojih strasti da biste hitno išli za Kristom. Imajte dobru volju da vjerujete, da se popravite, da želite spasenje, i spasenje će vam biti dano. Ono je u Mojoj ruci. Jer bi bila uvreda Milosti dati ga onome koji hoće nastaviti služiti Mamonu." Zbornicom se diže žamor.Isus kruži pogledom. Čita na licima i u srcima pa nastavlja: "Shvaćam vašu misao. Budući da sam iz Nazareta, vi biste htjeli izuzetnu povlasticu. Ali to iz vaše sebičnosti, ne iz snage vjere. Zato vam kažem da uistinu nijedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini. Druga su Me mjesta primila i primat će Me s većom vjerom, pa i oni čije ime je među vama sablazan. Ondje ću Ja žeti svoje sljedbenike, dok u ovoj zemlji neću moći ništa učiniti, jer mi je zatvorena i neprijateljska. Ali vas podsjećam na Iliju i Elizeja. Prvi je našao vjeru u jedne feničke žene a drugi je u jednog Sirca. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha ni očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje poput finog bisera što ga je prorok gledao. To će se dogoditi i vama, koji ste neprijateljski raspoloženi prema Riječi Božjoj i ne vjerujete joj." Mnoštvo buči i proklinje i nastoji staviti ruke na Isusa. Ali ga Apostoli bratići Juda, Jakov i Šimun brane, a onda bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda. Ali se Isus okreće, svojim magnetskim pogledom čini ih nepomičnima pa nepovrijeđen prolazi između njih iščezavajući po jednoj brdskoj stazi. Isus se uspeo do malog seoca poviše Nazareta. Tamo ga je dočekala Njegova Majka. Isus govori s Marijom sjedeći na jednom zidiću kraj jedne kućice. Isus se tamo sklonio pošto je bio istjeran iz Nazareta da pričeka Apostole, koji su se sigurno bili razišli po onom području dok je Isus čekao Majku, koju su možda oni sami obavijestili ili su pak bdjeli raspršeni po šumama. Marija je žalosna. Doznala je za događaj u sinagogi pa je ucviljena. Isus je tješi. Marija moli Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje ga smatraju luđakom željnim da izaziva neprijateljstva i svađe. Ali Isus pravi gestu smiješeći se. Kao da kaže: "Ne ide to tako jednostavno, ne misli na to!" Ali Marija ne popušta. Onda On odgovara: "Mama, kad bi Sin Čovječji morao ići jedino onamo gdje Ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo. Posvuda imam neprijatelja. Jer Istina se mrzi, a Ja sam Istina. Ali nisam došao da nađem laganu ljubav. Došao sam da vršim Očevu volju i da otkupim čovjeka. Ljubav si Ti, Mama, Moja ljubav, Ona koja Mi nadoknađuje sve. To i ovo Malo stado koje svakim danom raste s pokojom ovčicom što je istrgnem vukovima strasti i donesem u Božji ovčinjak. Ostalo je dužnost. Došao sam da vršim tu dužnost i moram je vršiti i dotle da se razmrskam o kamenje srdaca koja su otporna protiv dobra. Štoviše, samo kad padnem i okupam krvlju ta srca, smekšat ću ih i utisnuti u njih svoj Znak koji uništava znak Neprijateljev. Mama, za to sam sišao s Neba. Ne mogu nego željeti da to izvršim." "Ah Sinko! Sinko moj!" Marijin glas je bolan. Isus je miluje. Marija na glavi , osim koprene, također ima i ogrtač. Zaista je više nego ikada, kao svećenica. "Bit ću odsutan neko vrijeme da Ti udovoljim. Kad budem blizu, obavijestit ću Te." "Pošalji Ivana. Čini mi se da malko vidim Tebe kad vidim Ivana. I njegova majka je u brizi za mene i Tebe. Istina je, ona se nada povlaštenom mjestu za svoje sinove. Žena je i majka je, Isuse. Treba je razumjeti. Govorit će i s Tobom. Ali Ti je iskreno odana. A kad se oslobodi od ljudskog shvaćanja koje vrije u njoj i u njezinim sinovima, kao i u drugima, kao i u svima, Sinko moj, bit će velika u vjeri. Bolno je da se svi nadaju od Tebe nekom ljudskom dobru, nekom dobru koje ako i nije ljudsko, ipak je sebično. Ali u njima je grijeh sa svojom požudom. Još nije došao blagoslovljeni čas u kojem ćeš Ti uništiti grijeh, čas kojeg se tako jako bojim, mada me ljubav prema Bogu i prema čovjeku potiče da ga želim. Ah, onaj čas! Kako Srce tvoje Mame dršće zbog onog časa! Što će Ti učiniti, Sinko? Sinko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo.?" "Ne misli na to, Mama. Bog će Ti pomoći u onaj čas. Bog će pomoći Meni i Tebi. A onda će biti mir. To ti kažem još jedanput. Sad idi, jer se spušta večer a put je dug. Ja Te blagoslivljam." petak, 1. travnja 2011.
"Gledajte Moju Majku!"
Isus poučava svoje učenike u hladu ispod golemog oraha, na mjestu koje je uzdignuto iznad Marijina povrtnjaka kraj Nazaretske kuće. Dan je buran, približava se ružno vrijeme, pa se Isus zbog toga nije mnogo udaljio od kuće. Marija često izlazi iz kuće u povrtnjak i svaki put podigne glavu i smiješi se svom Isusu, koji sjedi na travi uz deblo raha, okružen od učenika. Isus kaže: "Gledajte Moju Majku! Možete li u Njoj zamisliti sklonost zlu? No, budući da je ljubav potiče da Me slijedi, Ona će ostaviti svoju kuću, kad to bude htjela Moja Ljubav. Jutros Me je ponovno to molila. Ona, Moja Učiteljica, jutros Mi je govorila: 'Neka među Tvojim učenicima bude i Tvoja Majka, Sinko. Želim naučiti Tvoj Nauk!" To je govorila Ona, koja je taj Nauk posjedovala u svom krilu , a još prije u svom Duhu, po daru, koji je Bog dao budućoj Majci Svoje Utejlovljene Riječi. /Napomena: Marija je posjedovala Mudrost od svoga Bezgrješnog Začeća, primila je u sebe tajne Božje, i može se reći da je Riječ prebivala u njoj otkad je postala. I Sveci zajedno sa Crkvenim naučiteljima, među kojima Sveti Albert Veliki, zaključili su da je Marija - još prije negoli je u svoje prečisto i neokaljno krilo primila Riječ Očevu, da je zaodnene tijelom kako bi postala Otkupiteljem - imala i posjedovala u Prečistom Srcu, Božansku Riječ otkako je primila bezgrješnu Dušu ulivenu u tijelo, u krilu Aninom. I Riječ je bila njezinom pravom Učiteljcom još prije nego je postala njezinim Sinom/. Ali pošto Me je zamolila, kazala je: "Ipak... Ti prosudi, mogu li doći, a da time ne izgubim sjedinjenje s Bogom, i da ono, što je svijet, a Ti kažeš da prodire svojim smradom, ne pokvari ovo moje Srce, koje je bilo i koje jest i koje hoće da bude samo Božje. Ja se ispitujem i, koliko znam, čini mi se, da to mogu činiti, jer ...(i tu je, ne znajući, sebi dala najveću pohvalu), jer ne nalazim razliku između svoga prostodušnog mira , kakav sam imala, kad sam bila cvijet Hrama, i ovoga koji imam u sebi sada otkada sam više od trideset godina kućanica. Ali sam nedostojna sluškinja koja slabo poznaje, a još slabije sudi duhovne stvari. Ti si Riječ, Mudrost, Svjetlost. I možeš biti Svjetlo Svojoj siromašnoj Mami, koja prihvaća da Te više ne vidi, nego da ne bude po volji Gospodinu." A Ja sam joj, sa Srcem, koje Mi je treperilo od divljenja, morao reći: 'Mama! Ja Ti kažem: neće Tebe svijet pokvariti , nego ćeš Ti čuvati svijet od poroka'. Moja je Majka, čujte ovo, znala opaziti opasnosti življneja među ljudima, opasnosti i za Nju i za Nju. A vi muškarci da ih ne biste opazili? O, sotona dosita vreba u zasjedi. I samo budni bit će pobjednici. Ostali? Pitate za ostale? Za ostale bit će ono što je pisano." "Što je pisano, Učitelju?" - "I Kajin skoči na Abela te ga ubi. A Gospodin reče Kaijinu: 'Gdje je tvoj brat? Što si učinio s njim? Glas njegove krvi viče k Meni. Bit ćeš, dakle, proklet na zemlji, koja je upoznala okus ljudske krvi prolivene od bratove ruke, i više neće prestati ta grozna glad zemlje za ljudskom krvlju. I zemlja, otrovana od te krvi, bit će ti neplodnija nego žena u svojim starim godinama. A ti ćeš bježati tražeći mir i kruh. I nećeš nalaziti ni mira ni kruha. Tvoje grizodušje činit će, da ćeš vidjeti krv na svakom cvijetu i na svakoj travi, na svakoj vodi i na svakoj hrani. Nebeo će ti se pričinjati krvlju, i more će ti se pričinjati krvlju, a s neba, sa zemlje i s mora tri će ti glasa dolaziti: glas Božji, glas nevinoga, glas zloduha. I da ih ne moraš slušati, oduzet ćeš sebi život." "Knjiga Postanka ne kaže tako", primjećuje Petar. "Ne. Ne kaže Knjiga Postanka. Ja to kažem. I ne griješim. Ja to kažem za nove Kajine novih Abela. Za one, koji će, ne budu li bdjeli nad sobom i nad Neprijateljem, postayti jedno te isto s njim." "Ah, među nama neće biti takvih. Ne govorim li istinu, Učitelju?" - "Ivane, kad se razdere zavjesa Hrama, zasjat će jedna velika istina napisana iznad čitava Siona." "Koja, moj Gospodine?" -"Da su sinovi tmine uzalud bili u dodiru sa Svjetlošću. Sjećaj se toga, Ivane." - "Zar ću ja, Učitelju, biti sin tmine?" - "Ne. Ti ne. Ali, sjećaj se toga, da bi mogao svijetu objasniti Zločin." - "Kakav zločin, Gospodine? Onaj Kajinov?" "Ne. Onaj je prvi akord sotonine himne. Govorim o savršenom Zločinu. O nepojmljivom zločinu. O onome, koji, da bi se mogao shvatiti, treba gledati kroz sunce Božje Ljubavi i kroz misao sotone. Jer takvo Prikazanje i takav Grijeh mogu razumjeti samo Savršena Ljubav i Savršena Mržnja, samo Beskrajno Dobri i Beskrajno Zlo. Čujete li? Čini se, da sotona sluša, pa urliče od želje da ga izvrši. Hajdemo, prije nego se oblak prolomi u munje i tuču." I silazi trkom niz strminu, skačući u Marijin vrt, dok se oluja žestoko razmahuje.
(U cijelom završnom odlomku uspoređuje se Kajinov zločin, bratoubojstvo, koji je prvi po vremenu, i budući, Judin zločin, bogobujstva, koji je najveći po težini. Razni izrazi, kojima Isus proširuje i primjenjuje Knjigu Postanka, a Petar kaže, da se ne nalazi u Knjizi Postanka, naći će se u izrazima Jude očajna zbog toga, što je izdao Isusa).
ponedjeljak, 28. veljače 2011.
Majka Dobra - Samilost grešnika
Aglija u Marijinoj kući u Nazaretu
Marija
mirno radi na nekom platnu. Večer je, sva su vrata zatvorena, svjetiljka sa tri kljuna osvjetljuje malu sobu Nazaretsku a osobito stol kraj kojeg sjedi Djevica. Platno možda plahta, pada sa škrinje-sjedala i s koljena sve do zemlje. A Marija, odjevena u tamnomodro, čini sse da izronjava iz kupa snijega. Sama je. Šije brzo, glave prignute svom poslu, a svjetlo upaljuje vrh njezine glave odsjajima bijelog zlata. Ostali dio lica je u polutami. U lijepo uređenoj sobi vlada najveća tišina. Niti s ceste, koja je noću pusta, ne dopire kikakav šum. A niti iz vrta. Teška vrata koja vode u vrt iz sobe gdje Marija radi, iz one gdje običava jesti i primati prijatelje, zatvorena su pa ne daju ni šumu malene česme koja šiklja u korito da prodre unutra. Baš je najdublji muk. Tiho kucanje na vratima koja gledaju na ulicu. Marija podiže glavu, sluša... Kucanje je bilo tako tiho te Marija misli da ga je prouzročila kakva noćna životinja ili lagani vjetar koji je potresao vratima pa opet prigne glavu k poslu. Ali kucanje se ponavlja određenije. Marija ustaje i ide prema vratima. Prije negoli otvara pita: "Tko kuca?" Odgovara tanki glas: "Jedna žena. U ime Isusovo smiluj mi se!" Marija odmah otvori držeći svjetiljku visoko da prepozna tu hodočasnicu. Vidi kup tkanine, svitak kroz koji se ništa ne vidi. Siromašni svitak koji stoji prignut u dubokom naklonu i govori: "Ave! Domina!" (Zdravo, Gospo , - op. prev.) i opet ponavlja: " U ime Isusovo smiluj mi se!" "Uđi i reci mi što želiš. Ja te ne poznam." "Nitko me ne pozna i mnogi me poznaju, Gospo. Pozna me Prorok. Pozna me i Svetost. Ali mi je potrebno da mi sad Samilost raširi ruke. A samilost si Ti... " i plače. "Ali uđi onda... I kaži mi... Doovljno si kazala da shvatim da si jadnica... Ali još ne znam tko si. Tvoje ime, sestro..." "O ne! Ne sestra! Ne mogu Ti biti sestra... Ti si Majka Dobra... ja... sam Zlo..." i plače sve jače ispod svog ogrtača koji je spušten da je svu sakrije. Marija stavlja svjetiljku na sjedalo, uzima ruku neznanke koja kleči na pragu, primora je da ustane. Marija je ne pozna... Zastrta ustaje , utučena, dršćući, potresena od svog plača, i još se opire nastojanju da uđe govoreći: "Poganka sam Gospo. Za vas Hebreje nečistoća pa da sam i svetica. Dvostruka nečistoća jer sam bludinica." "Ako dolaziš k meni, ako tražiš preko mene moga Sina, možeš biti samo srce koje se kaje. Ova kuća prima one koji imaju ime Bol" i povuče je unutra, zatvorivši vrata, stavivši opet svjetlo na stol, nudeći sjedalo, govoreći: "Govori". Ali Zastrta neće da sjedi; ponešto sagnuta nastavlja svojim plačem. Marija je pred njom blaga i dostojanstvena. Moleći čeka da se plač smiri. Marija moli čitavim svojim izgledom, premda ništa u njoj ne poprima oblik molitve. Niti ruke, koje neprestano drže malu ruku Zastrte, niti usta koja su zatvorena. Olač se napokon smiri. Zastrta si obriše lice svojom koprenom a onda kaže: "Ipak nisam došla tako izdaleka da ostanem nepoznatsa. Vrijeme je mog otkupljenja i moram se otkriti da... Ti pokažem s koliko rana je prekrito moje srece. A--- Ti si majka... i Njegova Majka.... Imat ćeš dakle samilosti sa mnom..." "Da, kćerko." "O da! Reci mi kćerko!... Imala sam majku... i ostavila sam je... Kasnije su mi kazali da je umrla od boli... Imala sam oca--- prokleo me je... i kaže onima iz grada: "Nemam više kćerke"... ' ( oživljava siloviti plač. Marija blijedi od muke. Ali joj stavlja jednu ruku na glavu da je utješi.) Zastrta nastavlja: " Nikoga više neću imati tko bi me zvao: kćerko!... Da, tako, miluj me, kako je činila moja mama--- kad sam bila čista i dobra... Dopusti da Ti poljubim tu ruku, i da njom osušim obraze. Same moje suze ne pre me. Koliko sam plakala otkad sam shvatila!... I prije sam plakala, jer je užas biti samo tijelo iskorištavano, vrijeđano od čeovjeka. Ali to su bile suzezlostavljane živine koja mrzi i buni se protiv onoga tko je muči i padala sam sve više jer... sam mijenjala gospodara ali nisam mijenjala životinjstvo... Već osam mjeseci plačem... jer sam razujela.. Shvatila sam svoju bijedu, svoju trulež. S njom sam pokrivena i zasićena i gadi mi se.. Ali moj sve svjesniji plač još me ne pere. Miješa se s mojom truleži i ne pere je. O Majko! Osuši Ti moje suze i bit ću očišćena tako da ću se moći približiti svome Spasitelju!" "Da, kćerko, da. Sjedni. Ovdje sa mnom. I govori mirna.. Ostavi sav svoj teret ovdje, na ovim mojim majčinskim koljenima." I Marija sjedne. Ali Zastrta joj sklizne k nogama htijući da tako govori. Počinje tiho: "Iz Sirakuze sam.. Dvadesetšest godina mi je. Bijah kći upravitelja, kako biste vi kazali, mi kažemo prokuratora jednog velikog rimskog gospodina. Bijah jedina kći. Življah sretna. Stanovali smo blizu mora, u prekrasnoj vili, čiji je upravitelj bio moj otac. Često je dolazio gospodar vile, ili žena ili djeca.. LIjepo su s nama postupali, i bili su dobri prema meni. Djevojčice su se igrale sa mnom. Bijah lijepa... inteligentna... sve sam lako postizala... Ali sam više voljela lakoumne stvari nego dobre. U Sirakuzi je veliko kazalište. Veliko kazalište... Lijepo ... široko.. Služi za igre i za komedije... U komedijama i tragedijama koje se u njemu prikazuju rade i mimičarke. One svojim nijemim plesovima ističu značenje kora. Ti ne znaš... ali i rukama, kretnjama tijela, možemo izraziti osjećeje čovjeka koga uzbuđuje kakva strast... Mladići i djevojke poučavaju se za zvanje mimičara u posebnom vježbalištu. Moraju biti lijepi kao bogovi i gipki kao leptiri... Ja sam rado išla na jednu uzvišicu odakle je bio slobodan pogled na to mjesto i gledala plesove mimičarki. A poslije sam ih ponavljala na cvjetnim livadama, na plavom pjesku moje zemlje, u perivoju vile. Izgledala sam kao umjetnički kip, ili kao vjetar koji prelijeće, tako sam se znala ukrutiti u kiperske poze ili prelijetiti gotovo ne dirajući tlo. Moje su mi se bogate prijeteljice divile... a moja mama je zbog toga bila ponosna..."
Zastrta govori, sjeća se, ponovno gleda, sniva o prošlosti i plače Jecaji su zarezi u njezinom kazivanju. "Jednog dana... bijaše svibanj.. čitava Sirakuza bijaše u cvijeću. Maloprije bijahu završile svečanosti, i ja sma ostala oduševljena jednim plesom koji je bio iozveden u kazalištu... Onamo su me odveli gospodari sa svojim kćerima. Imala sam četrnaest godina... Mimičarke, koje su u onom plesu morale predstavljati proljetne nimfe koje pritrčavaju da se poklone Cereri, plesale su okićene ružama, odjevene ružama... Samo njima, jwer je odjeća bila vrlo lagana koprena, mreža od niti paučine po kojoj su bile razasute ruže... U plesu su izgledale kao krilate Hebe ( 0 božice mladosti, op. prev.) tako su se lako kretale dok su im se sjajna tjelesa pokazivala iz rasklopljenih vrpca koprene okićene vijećem koja je pravila krila za njih... Naučila sam ples... i jednog dana.. jednog dana..." Zastrta plače još jače... Onda se opet smiri. "Bijah lijepa. Jesam. Gledaj." Ustane na noge zabacivši brzo koprenu natrag i spustivši veliki plašt. Iz odbačenih tkanina izlazi Aglaja, bivša ljubavnica Herodovaca iz Hebrona, prekrasna premda je u skromnom odijelu, jednostavno počešljana s pletenicama, bez dragog kamenja, bez raskošnih tkanina, pravi cvijet od tijela, vitkog a ipak savršenog, vrlo lijepa lica blijedozagasite boje i očiju baršunastih ali punih vatre.
Ponovno se spušta na koljena ispred Marije: "bijah lijepa, za sovju nesreću. I bijah luda. Onoga dana obukla sam se u koprene, pomagale su mi djevojke moje gospodarice kojima je bilo dragop gledati me kako plešem... Obužkla sam se na jednom kraju žućkastog žala ispred azurnog mora. Na žalu, koji je na onom mjestu pust, bijaše divljeg cvijeća bijelog i žutog, oštrog mirisa badema, vanilije, istom oprana tijela. Iz voćnjaka limuna i naranača također dopirahu valovi opojnog mirisa, i mirisahu sirakuški ružičnjaci, mirisahu i pijesak, i more; sunce je vuklo miris iz svih stvari... nešto panovskoga što mi je udarilo u glavu. I ja sam se osjećala nimfom i obožavala sam..koga? Plodnu Zemlju? Sunce koje oplođuje? Ne znam. Kao poganka među poganima mislim da sam se klanjala Sjetilu, svome despotskom kralju: nisam znala da ga imam ali je bio moćniji od nekog boga... Ovjenčala sam se ružama iz perivoja... i plesala. Bijah pijana od svjetla, od mirisa, od zadovoljstva jer sam mlada, okretna i lijepa. Plesala sam... i bila viđena. Vidjeh da sam gledana. Ali se nisam stidjela pokazivati se golom ispred dva požudna čovjekova oka. Naprotiv, uživala sam povećavajući svoje letove.. Uživanje u tome štopmi se netko divi uistinu mi je davalo krila... A to je bila moja propast. Tri dana kasnije ostala sam sama jer su gospodari otputovali da se vrate u svoje patrisijsko boravište u Rimu. Ali nisam ostala u kući... Ona dva obožavateljska oka otkrila su mi nešto drugo osim plesa... Otkeirli su mi sjetilo i spol." Marija pokaže nehotičan znak odbojnosti što Aglija primjećuje. "Ah, ali Ti si čista! I ja sam Ti možda odvratna..." "Govori, govori kćerko! Bolje Mariji negoli Njemu. Marija je more koje pere..." "Da. Bolje tebi. To sam i ja kazala sebi kad sam doznala da on ima Majku... Jer prije, vidjevši Ga tako različita od svakoga čovjeka, jedinoga koji je sam Duh - sada znam da postoji duh i što je duh - prije ne bih mogla kazati od čega je sazdan tovj Sin , bez putenosti premda je čovjek, i mislila sam u sebi da nema Majke, nego da je sišao na zemlju da spasi užasne bijede od kojih sam ja najveća...
Svakog dana sam se vraćala nao ono mjesto, nadajući se da ću opet vidjeti onog čovjeka mladog, crnomanjastog, lijepog.. I nakon nekog vremena vidjeh ga ponovno. Reče mi: "Dođi sa mnom u Rim. Posvet ću te u carsku palaču, bit ćeš biser Rima." Rekoh: "Da. Bit ću tvoja vjerna žena. Dođi k mom ocu." Podrugljivo se nasmije i poljubi me. Reče: "Nee žena. Nego ti božica a ja tvoj svećenik koji će samoj tebi otkriti tajne života i uživanja. Bijah luda, bijah djevojčica. Ali premda djevojčica, znala sam što je život... bijah lukava. Bijah luda, ali još ne pokvarena ... i njegov pijedlog mi bijaše odvratan. Izmakoh mu iz ruku trčeći kući... Ali nisam kazala majci.. i nisam se znala oprijeti želji da ga opet vidim... Njegovi poljupci su me još više zaludili. ... I vratih se... Tek što sam se vratila na samotni žal, on me zagli ljubeći me pomamno; kiša poljubaca, riječi ljubavi, pitanja: "Zar nije sve u ovoj ljubavi? Zar nije slađa od neke veze? Što drugo hoćeš? Možeš li živjeti bez ovoga?"
Ah, Majko!... Pobjegoh još iste večeri s nečistim patricijem...i bijah prnja koju gazi njegovo životinjstvo... Ne božica: blato. Ne biser: izmertia. Noije mi se otkrio život, nego nečistoća života, pogrda, odurnost, bol, sramota, beskrajna bijeda da više čak nisam ni sopva.. A onda...potpuni pad. Nakon šest mejseci orgije, ja sam mu dodijala, prešao je k drugim ljubavima i bijah skitnica. Iskoristila sam svoju pješačku sposopbnost.. Već sam znala da je moja majka umrla odboli i da više nemam kuće ni oca... Neki učitelj plesa uzeo me u svoje vježbalište. Usavršio me... uživao me...i uveo me kao cvijet vješt svakoj vrsti požude među pokvareno rimsko plemstvo. Cvijet, koji je već bio blatan, pade u najdublje blato. To je deset godina spuštanja u bezdan. Uvijek sve niže. Potom sam bila dovedena ovamo da razveseljavam Herodovubesposlenost u tu me uzeo novi gospodar. O, nema psa kojega drže na lancu čvršće vezana od neke od nas! I nema gospodara čopora pasa brugtalnijeg od čovjeka koji posjeduje neku ženu! Majko... Ti dršćeš! Pobuđujem Ti užas!" Marija je stavila ruku na srce kao da na njemu ima ranu. Ali odgovara: "ne. Ne ti. Pobuđuje mi užas Zlo koje je toliki gospodar na zemlji. Nastavi , siromašni stvore."
Odveo me u Hebron... Da li sam bila slobodna? Da li sam bila bogata? Da, jer nisam bila u tamnici i jer sam se gušila u dragom kamenju. Ne, jer nisam mogla vidjeti drugih osom onih koje je on htio i nisam više imala prava nad samom sobom.
Jednog dana došao je u Hebron jedna čovjek: Čovjek, tvop Sin. Ona kuća mu je bila draga. To sam doznala i pozval ga da uđe. Šamija nije bilo... a s prozora sam već bila čula riječi i vidjela Mu pojavu poki su mi uzdrmali srce. Ali kunem Ti se, o Majko, da me nije tijelo gurnulo tvom Isusu. Bilo je ono što mi je otkrio što me je gurnulo na prag, prkoseći doskočicama puka, da mu kažem: "Uđi! To nijaše duša, onda sam doznala da je imam. Reče mi: "Moje ime znači : Spasitelj. Spasavam onoga tko ima dobru volju da se spasi. Spasavam učeći ljude da budu čisti, da hoće čestitost makar i uz cijenu boli. Dobro pod svaku cijenu. Ja sam Onaj koji traži izgubljene, koji daje Život. Ja sam Čistoća i Istina." Reče mi da i ja imam dušu i da sam je ubila svojim načinom življenja. Ali me nije prokleo, nije me ismijao. i nije me nijednom poglerdao! Priv čovjek koji me nije upijao požudnim pogledom, jer nosim sa sobom užasno prokletsvo da privlačim čovjeka... Reče mi da Ga nađe onaj tko Ga traži jer je On tamo gdje je potreban liječnik i lijek. I Otišao je. Ali njegove Riječi bijahu ovdje. I nisu više izašle. Goborila sam sebi, nekako zato da počenem ozdravljati: " Njegovo ime znači Spasitelj". Ostale su mi njegove riječi i njegovi prijatleji pastiri. I učilila sam prvi korak davši milodar njima i tražeći da za mene mo.e... A zatim ... sam pobjegla...
O, to je bio sveti bijeg!Pobjegla sam od grijeha u potrazi za Spasiteljem. Išla sam tražeći. Sigurna sa ću Ga naći jer mi je to bio obećao. Poslali su me nekom čovjeku po imenu Ivanu kao da je to On.Ali nije bio. Jedan Hebrej uputio me u kuću Aqa Speciosa. Živjela sam prodavajući mnogo zlato koje sam imala.U mjesecima lutanja morala sam imati pokriveno lice da me ne uzmu nanovo, i zato jer je Aglaja stvarno bila pokopana ispoed te koprene. Mrtva negdašnja Aglaja. Ispod je bila njezina duša ranjena i iskrivljena koja je tražila svog liječnika. Mnogo puta sam morala bježati od požude muškaraca koji me progonio i ovako poništenu u mojoj haljini. I jedan od prijatelja tvog Sina...
U Aqua Spwciosa živjela sam kao živina: siromašna ali sretna. A rose i rijeke manje su me čistile od njegovih riječi. O , ni jedna se nije izgubila! Jedanput je oprostio nekom čovjeku ubojici. Slušala sam... Hrjela sam reči: "Oprosti i meni". Drugi put je govorio o izgubljenoj nevinosti... Ah, koji plač zbog žaljenja! Jedan drugi put izliječio je jednog gubavca... Htjela sam viknuti: "očisti mene od mojih grijeha..." Drugi put je izliječio jednog luđaka...a bio je Rimljanin... i plakal a sam... i poručio mi je da domovine prolaze ali Nebo ostaje. Jedne olujne velčeri primio me u kuću... a onda je uredio da me uzme na prenoćište upravitelj imanja... i poručio mi je po jednom djetetu: "Ne plači...." O, njegove dobrote! O, moje bijede! Tako velika jedna i druga te se nisam usudila ponijeti svoju bijedu k njegovim nogama...premda me je jedan od njegovih poučio noću o beskrajnom milosrđu tvoga Sina. A onda, pošto su mu postavljali zamke oni koji su vidjeli grijeh u želji jedne preporođene duše, moj je Spasitlej otputovao... a ja sam ga čekala.. Ali ga je čekala i osveta onih koji su još nedostojniji od mene da ga gledaju. Jer ja sam griješila kao poganka protiv same sebe, dok oni griješe, pozivajući već Boga, protiv Sina Božjega... i tukli su me... i više negoli kamenjem ranili su me optužbom, i više negoli u tijelu, ranili su me u siromašnoj mojoj duši dovodeći je do očajanja.
O, užasne li borbe sa samom sobom! Poderana, krvareći, ranjena, u groznici, sada bez svog Liječnika, bez krova, i kruha, gledala sma natrag, napred... Prošlost mi govoraša: "Vrati se." Sadašnojst mi govoraše: "ubij se." Budućnost mi govoraše: Nadaj se". Nadala sam se... Nisam se ubila. To bih učinila kad bi me ON otjerao, jer više ne želim biti ono što sam bi!... Dovukla sam se u jedno mjesto tražeći sklonište... Ali su me prepoznali. Morala sma bježati kao živina, amo , tamo, uvije progonjena, uvijek izrugivana, uvije proklinjana, jer sam htjela biti čestita i jer sam razočarala one koji su pomoću mene htjeli udariti tvoga Sina. Idući uz rijeku došla sam do Galileje i došla sam ovamo... Tebe nije bilo ovdje... Otišla sam u Kafanaum. Jedva si bila otputovala odande. Al me je vidio neki starac, jedan od njegovih neprijatelja i htio da mu poslužim za optužbu protiv Njega, voga Sina. A kako sam ja plakala ne odgovarajući, kazao mi je: "Sve bi se moglo promijeniti za tebe kad bi htjela biti mojom ljubavnicom i mojom oprtakinjom u tuženju nazaretskog Rabbija. Dovoljno je da kažeš ispred mojih prijatleja da je On bio tvojim ljubavnikom ..." Pobjegla sam kao onaj koji vdi da se grm cvijeća rastvara ispod zmije u razmotavanju.
Tako sam shvatila da više ne mogu ići k njegovim nogama... i dolazim k tvojim. Evo: gazi me, ja sam blato. Evo: otjeraj me, ja sam grešnica. Evo: reci mi moje ime, bludinica. Sve ću primiti od tebe. Ali smiluj mi se, Ti, Majko. Uzmi moju ssiromašnu dušu i povedi je k Njemu. Zločin je staviti moju pohotu u tvoje ruke. Ali samo ondje će biti zaštićena od svijeta koji je želi, i postat će pokornom. Kaži mi kako moram postupati. Kaži mi koje sredstvo moram upotrijebiti da više ne budem Aglija. Što u sebi trebam osakatiti? Što moram iščupati iz sebe da više ne budem grijeh, da više ne budem zavođenje, da se više ne moram bojati sebe same i čovjerka? Treba li da ikščupam oči? Treba li da spalim usta? Treba li da odsječem jezik? Oči, ustsa, jezik služili su mi u zlu. Neću više zlo i spremna sam kazniti sebe i njih žrtvujući ih. Ili hoćeš da si otrgnem ove pohotne slabine koje su me gurale u izopačene ljubavi? Ovu utrobu čijeg se probuđenja uvijek bojim? Kaži mi, kaži mi kako se može zaboraviti da smo žene, i kako se može postići da drugi zaborave da smo žene!"
Marija je uzdrmana. Plače, trpi, ali znak su njezine boli samo suze koje kaplju na pokajnicu. "Želim umrijeti s oproštenjem. Želim umrijeti ne sjećajući se više ničega osim Spasitleja. Želim umrijeti s njegovom Mudrošću kao prijateljicom... a ne mogu mu se više približiti jer svijet pazi na Njega i mene da nas optuži..." Aglija plače srušivši se sasvim na zemlju poput krpe.
Marija ustaje i govori tiho: "Kako je teško biti otkupiteljima!" Gotovo se onesvešćuje.
Aglija, koja čuje šašat i shvaća što se događa, cvili: "Vidiš l? Vidiš li da tebe hvata jeza?Sad odlazim. Sa mnom je svršeno!"
"Ne, kćerko. Nije svršeno. Za tebe je sada početak. Slušaj, siromašna dušo. Ne cvilim zbog tebe. Nego zbog okrutnog svijeta.Neću pustiti da odeš, nego te prihvaćam, siromaaašna lasto kojom je oluja trsnula o moje zidove. Ja ću te odvesti Isusu i On će t kazati tvopj put otkuplljenja..."
"Više se ne nadam... Svijet ima pravo. Ne može mi biti oprošteno." "Od svijeta ne. Ali od Boga da. Pusti da ti govorim u ime Savršene LJubavi koja mi je dala Sina da ga dam svijetu. Izvukla me je iz blaženog neznanja moga posvećenog djevičanstva da svijet dobije Oproštenje. Izvukla mi je krv ne iz porođaja, nego iz srca otkrivši mi da je moje Čedo VelikaŽrtva. Gledaj me, kćeri. u ovom Srcu je vleika rana. Cvili trideset i više godina i sve se više širi i troši me. Znadeš li kako joj je ime?" "Bol"
"Ne. Ljubav. Ljubav je ona koja me ubija kako bi postigla da ne bude samo Sin na spasavanju. Ljubav mi daje oganj da čistim one koji se ne ususđuju ići k mopme Sinu. Ljubav mi daje suze da perem grešnike. Željela si moje milovanje. Ja ti dajem suze koje te već čine bijelijom da možeš gledati moga Gospodina. Ne plači tako! Nisi jedina grešnica koja dolazi Gospodinu i odlazi otkupljena od Njega. Bilo je drugih i bit će drugih.
Zar sumnjaš da ti On može oprositit? Ali zar ne vidiš u svakoj stvari koja ti se dogodila tajanstveno htijenje božanske Dobrote? Tko te je doveo u Judeju? Tko u Ivanovu kuću? Tko te onog jutra stavio na prozor? Tko ti je upalio svjetlo da ti opsvijetli njegove Riječi? Tko ti je dao sposobnost te shvatiš da dobročinstov sjeidnjeno s molitvom onih kojima je dobro iskazano postizava božansku pomoć? Tko ti je dao snage da pobjegneš iz Šamaijeve kuće? Tko ti je dao snage da ustraješ prvih dana sve do njegova dolaska? Tko te doveo na njegov put? Tko te učinio sposobnom da živiš kao pokornica eda bi svoju dušu sve više čisitla? Tko ti je dao dušu mučenice, dušu vjernice, dušu one koja ustraje, dušu one koja je čista...?
Da, ne tresi glavom. Zar misliš da je čist samo onaj koji nije upoznao požude? Zar misliš da duša ne može opet postati svjevičanskom i lijepom? O, kćerko! Ali vjeruj: između moje čistoće koja je sama milost Gospodinova i tvog junačkog uspona natrag k vrhuncu tvoje izgubljene čistoće veće je ovo tvoje. Ti ga izgrađuješ: protiv pohote, poterbe i navike. Za mene je čistoća naravni dar kao disanje. Ti moraš uništavati misao, osjećaje, tijelo, da se ne sjećaš, da ne želiš, da ne udovoljiš. Ja... ta može li djetešce od nekoliko sati uopće poželjeti tijelo? I zar ima zasluge što to ne čini? Tako i ja. Ja ne znam šzo je ta tragična glad koja je od čovječanstva napravila žrtvu. Ja znam samo za presvetu glad za Bogom. A ti nju nisi poznavala nego si je sama naučila. Ti si onu drugu, tragičnu i užasnu glad, ukrotila iz ljubavi prem Bogu, koji je sada tvoja jedina ljubav. Smiješi se, kćeri božanskog milosrđa! Moj Sin čini u tebi ono što je kazao u Hebronu. To je već učinio. Ti si već spašena jer si imala dobru volju da se spasiš, jer si naučila čistoću, bol. Dobor. Duša je preporođena. Da. Traba ti njegova Riječ da ti kaže u ime Božje: Oprošt
subota, 1. siječnja 2011.
"Slava i blagoslov Majci Riječi Spasitelja!"

Isus s Majkom u kući Ivane Kuzine
srijeda, 1. prosinca 2010.
Marijino mišljenje o Učenicima
U vrtu kraj Nazaretske kuće sjedi Isus sa Marijom. Sjede jedan do drugoga na kamenom sjedalu uz kuću. Večera je prošla. Majka i Sin uzajamno uživaju u ugodnom razgovoru, dok su se Učenici povukli. Ovo je prvi puta što se Isus vraća u Nazaret nakon Krštenja, posta u pustinji i osobito nakon ustanovljenja Apostolskog zbora. Pripovjeda Majci o svojim prvim naporima, o prvim osvajanjima srdaca. Marija pažljivo sluša svoga Isusa.Marija je mršavija, blijeđa, kao da je kroz ovo vrijeme trpjela. Ispod njezinih očiju izbile su dvije sjene kao u onoga koji mnogo plače i misli. Ali sad je sretna i smješi se. Smiješi se milujući ruku svoga Isusa. Sretan je što Ga ima tu, što je Srcem uz Srce s Njim u tišini verčeri koja se spušta.Ljeto je. Na smokvi su njezini mnogi plodovi zreli a pružaju se sve do kuće, i Isus ih nekoliko ubere ustavši na noge pa najljepše daje Majci guleći ih pažljivo i pružajući ih u vijencu izvrnute kože kao da su bijeli pupoljci sa crvenim prugama, u kruni od latica koje su iznutra bijele, izvana ljubičaste. Pruža ih na dalanu svoje ruke i smiješi se videći da ih Mama jede s užitkom.
Zatim sasvim iznenada pita: "Mama, jesi li vidjela Učenike? Što misliš o njima?
Marija, koja upravo prinosi k ustima treću smokvu, diže glavu, trgne se, gleda Isusa.
"Što misliš o njima sada kad sam Ti ih sve pokazao?""Vjerujem da Te ljube i da ćeš mnogo postići od njih.
Ivan ... ljubi Ivana kako Ti znaš ljubiti. On je jedan Anđeo.
I Petar... je dobar. Tvrđi je jer je stariji, ali otvoren i uvjeren.
I njegov brat (Andrija). Oni Te ljube onako kako su sposobni, zasada.
Ali čovjek iz Keriota .... on mi se ne sviđa, Sinko.
"Prema Tebi je samo poštovanje."
" P r e t j e r a n o p o š t o v a n j e. I prema Tebi je poštovanje.
Ali je prema Tebi Učitelju; to je za Tebe budućeg kralja, od koga se nada kosristi i slavi. Nada se da će Tebi uz bok imati važnu ulogu i ... ah , Isuse, ne želim povirijediti ljubav, ali mislim, iako to ne želim misliti, da u slučaju da ga razočaraš, neće oklijevati postaviti se na Tvoje mjesto, ili tražiti da to učini. Častoljubiv je, pohlepan i pokvaren. Prikladniji jeza dvorjanika nekog zemaljskog kralja negoli za Tvog Apostola. Sinko moj. Bojim ga se!"
Isus uzdiše. Misli. Gleda svoju Majku. Smiješi joj se da bi je obodrio: "I t a j je potreban, Mama. Da nema njega,bio bi netko drugi. Moj Zbor mora predstavljati svijet, a u svijetu nisu svi Anđeli i nisu svi Petrovog i Andrijinog kova. Kad bi odabrao sva savršenstva, kako bi se siromašne bolesne duše usudile nadati da će postati Mojim učenicima? Ja sam došao spasiti ono što je propalo. Ivan je spašen od svega. Ali koliki nisu!
"Ne bojim se za Levija. On se iskupio jer se htio iskupiti. Napustio je svoj grijeh skupa sa carinarnicom i obnovio je dušu da bi išao s Tobom.
Ali Juda iz Keriota, ne.
Štoviše, oholost sve više osvaja njegovu staru grubu dušu.
Ali Ti znaš ove stvari, Sinko.
Zašto me pitaš o tome?
Ja ne mogu nego li moliti i plakati za Tebe.
Ti si Učitelj. I svojoj siromašnoj Mami!"