Marija koja se trgla na buku i koja podigne glavu da vidi
kakav je to vjetar otvorio prozorska krila, vidi svoga presjajnoga Sina:
lijepog, beskrajno ljepšega nego dok još nije trpio, koji se smiješi, živ,
svjetliji od sunca, obučen u bijelu haljinu koja izgleda kao satkana svjetlost,
i koji ide prema Njoj. Ona se uspravi na koljena i prekriživši ruke na prsima
kaže s jecanjem koji je i smijeh i plač: »Gospodine, Bože moj«. I ostane tako
zanesena promatrajući ga lica okupana u suzama, ali koje se razvedri, koje se
smiri od smiješka i zanosa. Ali On neće da Nju, svoju Mamu, vidi na koljenima
kao služavku. Pa je zove, pružajući joj ruke iz čijih rana izlaze zrake koje
čine još svjetlijim njegovo slavno tijelo: »Mama« !
Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke,
niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji. To je poklik
trijumfa, radosti, oslobođenja, svečanosti, ljubavi, zahvalnosti. I sagne se
nad svojom Mamom koja se ne usuđuje taknuti ga i stavi svoje ruke ispod njezinih
savitih laktova te je digne na noge pa je privine na Srce i poljubi je. O, tada
Marija shvati da se ne radi o viđenju, da je to njen Sin stvarno uskrsnuo, da
je to njezin Isus, Sin koji je i dalje ljubi kao Sin. I s povikom baci mu se
oko vrata i zagrli ga i ljubi ga, smijući se kroz plač. Poljubi ga u čelo gdje
više nema rana, u glavu koja više nije raščupana ni krvava, u sjajne oči, u
obraze izliječene, u usta koja više nisu otečena. A potom uzima njegove ruke i
poljubi nadlanice i dlanove, njihove sjajne rane, i naglo se sagne k njegovim
nogama i otkrije ih ispod sjajne haljine, te ih poljubi. Zatim ustane, gleda
ga, ne usudi se. Ali On se smiješi i shvaća. Raširi haljinu na prsima i kaže:
»A zar ovu nećeš poljubiti, Mama, ovu koja te je tako zaboljela i koju si samo
ti dostojna poljubiti ? Poljubi me u Srce, Mama. Tvoj poljubac oduzet će mi
zadnje sjećanje na sve što je bol i dat će mi onu radost koja još nedostaje
mojoj radosti Uskrsloga.« I uzme u svoje ruke Majčino lice i priljubi joj usne
na rubove rane boka iz koje izlaze mlazovi veoma živoga svjetla.
Kako je Marijino lice uronjeno u zraku toga svjetla, lice
joj je kao aureolom okruženo njime. Ona ljubi, ljubi, dok je Isus miluje. Ne
umara se ljubeći. Nalik je žednome koji je usta prinio k izvoru pa iz njega
pije život koji mu je izmicao. Sad Isus govori:
»Sve ja završeno, Mama. Sad više ne smiješ plakati zbog
svoga Sina. Kušnja je završena. Otkupljenje se zbilo. Mama, hvala ti što si me
začela, odgojila, pomogla u životu i na smrti.
Osjećao sam gdje dolaze k Meni tvoje molitve. One su bile
moja snaga u boli, moje pratilice na mom putovanju na zemlji i dalje od zemlje.
One su sa Mnom došle na križ i u Limb.
Bile su ‘kad’ koji je išao pred Velesvećenikom koji je …
išao pozvati svoje sluge da ih odvede u hram koji ne umire: u moje Nebo. Došle
su sa Mnom u Raj, idući poput anđeoskog glasa ispred povorke otkupljenih koje
je vodio Otkupitelj, da anđeli budu spremni da pozdrave Pobjednika koji se
vraćao u svoje kraljevstvo. Čuo ih je i vidio Otac i Duh koji su se zbog njih
smiješili kao zbog najljepšeg cvijeta i najugodnijeg pjeva nastalih u Raju.
Znali su za njih patrijarsi i novi sveci, novi, prvi građani moga Jeruzalema, i
nosim ti njihovu zahvalu, Mama, skupa sa cjelovom roditelja i s njihovim
blagoslovom i s blagoslovom zaručnika tvoje duše - Josipa. Sve Nebo pjeva svoj
‘hosana’ Tebi, Majko moja, sveta Mamo ! Hosana koji neće umrijeti, koji nije
lažan kao onaj koji je pred malo dana upravljan Meni ! Sad odlazim k Ocu u
svome ljudskom odijelu. Raj mora vidjeti ‘Pobjednika’ u odijelu ‘Čovjeka’ u
kojemu je pobijedio ‘grijeh Čovjekov’. Ali potom ću opet doći. Moram utvrditi u
vjeri onoga koji još ne vjeruje, a potrebno mu je vjerovati da bi doveo druge
da vjeruju, moram ojačati malodušne kojima će biti potrebna tolika snaga da bi
odoljeli svijetu. Zatim ću uzaći u Nebo. Ali te neću ostaviti samu. Mama, vidiš
li onaj veo ? U svom poništenju još sam oslobodio moć čuda radi tebe, da ti
dadem onu utjehu. Ali za tebe činim jedno drugo čudo. Imat ćeš me u ‘Sakramentu
stvarnoga’ kakav sam bio kad si me nosila. Nikada nećeš biti sama. Ovih dana si
bila sama. Ali ‘mome Otkupljenju’ bila je potrebna i ova ‘tvoja bol’. Mnogo
toga morat će se neprestano dodavati ‘Otkupljenju’ jer će mnogo toga grijeh
neprestano stvarati. Sve ću svoje sluge pozvati na to ‘otkupiteljsko
sudjelovanje’. Ti si ona koja ćeš sama učiniti više od svih svetih zajedno.
Zato je bila potrebna i ta dugotrajna napustenost. Sada više ne. Ja više nisam
odijeljen od Oca. Ti više nećeš biti odijeljena od Sina. A imajući Sina imaš
‘naše Trojstvo’.
Poput živog neba ti ćeš na zemlji nositi ‘Trojstvo’ među
ljude i posvećivat ćeš ‘Crkvu’, Ti, ‘Kraljica svećenstva’ i ‘Majka kršćana’.
Zatim ću doći da te uzmem. I neću više biti Ja u tebi, nego
ti u Meni, u ‘mom kraljevstvu’, da raj činiš ljepšim. Sad idem, Mama. Idem
usrećiti drugu Mariju. Zatim ću uzaći k Ocu.
Potom ću doći k onomu koji ne vjeruje.
Mama, tvoj cjelov za blagoslov.
A moj Mir tebi za društvo. Zbogom.
I Isus isčezne u suncu koje se u mlazovima spušta s
jutarnjeg i vedrog neba.
