Isus i Marija „u ljubavi i u boli …zajedno.“
„Prije nego Majka, kćerka sam i
službenica Božja…Gdje nalazim svoj mir?
U vršenju volje Božje. Odakle mi dolazi moja vedrina? Od vršenja ove Volje. Kad bih morala vršiti
volju nekog čovjeka, mogla bih biti uznemirena,
jer čovjek, pa i najmudriji, može uvijek nametnuti pogrešne odluke. Ali
volja Božja! Ako je On htio da budem Majka njegova Krista, moram li možda
misliti da je to okrutno,i u toj misli gubiti svoju vedrinu? Misao da će to biti Otkupljenje za Njega, i
za mene, također za mene, treba li da me smućuje mišlju kako ću prevladati ovaj
čas? Oh, bit će strašan…“ I
Marija osjeti nehotičan trzaj, kao iznenadan drhtaj te stisne ruke kao da im spriječi da dršću, kao da žarče
moli, dok joj je lice postalo još bljeđe, a lagani se kapci obore uz trzaj muke
na slatkim plavim očima. Ali ona , nakon dubokog bolnog uzdaha, opet progovori
čvrstim glasom: „Ali On, Onaj koji mi je
nametnuo svoju volju i komu ja služim pouzdanom ljubavlju, dat će mi pomoć u
onom času. Meni i Njemu… Jer Otac ne može nametnuti volju koja bi bila
odveć jaka za ljudske sile…. te pomaže …
uvijek … I pomoći će nam, Sine moj…pomoći će nam… On će nam pomoći. I samo nam On, neizmjeran u
sredstvima, može pomoći…“
„Da, Majko! Ljubav će nam pomoći i međusobno ćemo se pomagati u ljubavi.
I u ljubavi ćemo otkupiti…“ Isus se
je postavio uz bok svoje Majke te joj postavi ruku na rame, a ona podiže lice
da Ga gleda, da gleda svojeg lijepog i zdravog Isusa određenog da bude
iznakažen od mučenja, ubijen sa tisuću rana i kaže: „U
ljubavi i u boli….Da^. I zajedno.“
/Marija Valtorta, Evanđelje kako mi je bilo objavljeno, Jelsa 2005. Svezak
VI.dio 2,strana 80 -81/