Svečanost Isusove punoljetnosti

1. Polazak iz Nazareta

Isus je lijep dvanaestogodišnji dječak, visok, skladno građen, jak, ali nije debeo. Čini se da je stariji, nego jest, zbog svoje građe. Već je visok toliko, da doseže Majčina ramena. Lice mu je još okruglo i ružičasto, lice Isusa djeteta, koje će kasnije, u mladenačkoj i muževnoj dobi, postati tanje i primiti boju bez boje, boju nježnih alabastera, koja će tek težiti ružičastožutoj. Oči, i oči su još djeteta. Velike, dobro otvorene da gledaju, i jednom iskricom radosti izgubljene u ozbiljnom pogledu. Kasnije neće više biti tako otvorene... Sada je u svojoj kući sa svojom Mamom, a pred Njim je Sveti Josip koji mu se smiješi s ljubavlju, i tu su bratići koji mu se dive i strina Marija Alfejeva, koja ga miluje. Sretan je. Potreban je ljubavi, da bude sretan. I ovog časa je ima. Obučen je u otvorenu vunenu haljinu, bijelu kao jaganjca. Mekana haljina, savršeno satkana u svojoj potpunoj finoći. Na vratu, naprijed, na rubu dugih i širokih rukava i haljine koja se se spušta do zemlje, ostavljajući otvorene samo obuvene noge u novim i dobro načinjenim sandalama, ne od običnih potplata pričvršćenih kožnim remenima za nogu. Plava kosa već je punija u svojoj boji, nego kad bijaše dječaćić, punija iskricama od mjedi u kovrčicama što završavaju ispod ušiju. A nisu to više kovrčice djetinjstva, kratke i prozirne. A nisu ni valovi i dugi pramenovi sve do ramena, gdje završavaju u nježnom zavijutku, odrasle osobe. Ali već teže više k ovim posljednjim u boji i u obliku. "Evo našeg Sina" reče Marija podižući svoju desnu ruku u kojoj je lijeva Isusova. Čini se da ga predstavlja svima očinstvo Pravednoga koji se smiješi. I dodaje: "Blagoslovi ga, Josipe, prije putovanja u Jeruzalem. Nije bio potreban obredni blagoslov za polaska u školu, prvi korak u životu. Ali sada On ide u Ham da bude proglašen punoljetnim, učini to. I blagoslvi mene s Njime. Tvoj će ga blagoslov... jačati i meni će dati jakosti, da s malo više odvoji od Njega.." "Marijo, Isus će uvijek bit tvoj. Formula neće utjecati na naše međusobne odnose. Niti ću ti Ga ja osporavati, ovog Sina nama dragog. Nitko kao ti ne zaslužuje da Ga vod u životu, o Sveta moja." Marija se prigne i prihvati Josipovu ruku i poljubi je. To je žena, oh! koliko obazriva i ljubazna prema suprugu. Josip prihvaća ovaj znak poštovanja i ljubavi s dostojanstvom, ali zatim podiže onu poljubljenu ruku i stavi je na zaručnice i reče joj: "Da. Blagosliljam te, Blagoslovljena, i Isusa s tobom. Dođite, moje jedine radosti,moja časti i cilju moj." Josip je svečan. Ispruženih ruku i dlanova okrenutih prema zemlji iznad dviju pognutih glava, jednako plavih i svetih, izgovara blagoslov: "Gospodin neka vas čuva i neka vas blagoslovi. Neka vam iskaže milosrđe i mir vam dade. Gospodin vam dao svoj blagoslov." Zatim reče: "A sada pođimo. Čas je prikladan za putovanje." Marija prihvati veliki komad sukna u boji sivo-tamnoj i zaogrne njime tijelo svoga Sina. Tako ga miluje do to čini.

Izlaze, zatvaraju. Krenu. Drugi hodočasnici idu u istom smjeru. Izvan mjesta žene se odvajaju od muževa. Djeca idu s kime hoće. Isus ostaje s Mamom.

2. Ispit punoljetnog Isusa u Hramu

Hram u danima blagdana. Mnoštvo ulazi i izlazi kroz vrata ogromnog zida, prolazi dvorišta, predvorja i trijemove, gubi se u ovom ili onom dijelu zdanja u različitim katovima nad kojima je rasprostrta bogata građevina Hrama.

Ulazi i pranja Isusove obitelji pjevajući ispod glasa psalme. Najprije svi muškarci, zatim žene. Njim su se pridružili i ostali, možda iz Nazareta, možda prijatelji iz Jeruzalema.

Nakon što se sa svima poklonio Svevišnjemu, Josip se odvaja od mjesta, gdje su to, mogli činiti muškarci jer su se žene zaustavile na jednom katu niže, i sa Sinom iznova prolazi dvorištima, idući natrag, zatim skrene na jednu stranu i ulazi u prostranu sobu koja ima izgled sinagoge. Govori s jednim levitom i ovaj nestaje iza jednog prugastog zastora da se zatim povrat sa starim svećenicima koji su učitelji u poznavanju Zakona i zato određeni da ispitaju vjernike.

Josip predstavlja Isusa. Najprije se obojica duboko poklone desetorici naučitelja koji dostjanstveno sjede na niskim drvenim stolicama. "Evo" reče Josip. "Ovo je moj Sin. Tri mjesca i dvanaest dana ima što je ušao u vrijeme određeno od Zakona da se bude punoljetan. Ali ja želim da to bude po zapovijedima Izraela. Molim vas da razvidite jer po svojoj građi on pokazuje da je izišao iz djetinjstva, iz doba maloljetnosti. molim vas d ga dobrostivo i pravedno ispitate da prosudite je l istia ovo što ja, njegov otac, ovdje tvrdim. Ja sam ga pripravio za ovaj čas i za ovo njegovo dosojanstvo da bude sinom Zakona. On zna zapovijedi, predaje, odluke, običaje fimbrijaifilaterija, znarecitirati molitve i svakodnevne blagoslove. Može se stogas,poznavayjući Zakon u njemu samome i u njegovim trima granama, Halašu, Midraašu i Agadi, vladati kao čovjek. Zato ja želim da budem slobodan odgovornosti za njegova djela i za njegove grijehe. Odsada pa nadalje neka On budepodložan zapovijedima i neka sam ispašta kazne za pogreške prema njima. Ispitajte ga." "Učinit ćemo to. Dođi naprijed, dječače. Tvoje ime?" "Isus Josipov, iz Nazareta." "Nazarenac... Znadeš li dakle čitati?" "Da, rabbi. Znam čitati rijči napisane i one koje su zatvorene u samim rijčima." "Što si to htio rećei?" "Hoću reći da razumijem i aligrično i simbolično značenje koje s skriva pod vidljivim, tako kao što se biser ne pojavljuje, ali se nalazi u ružnoj i zatvorenoj školjci." "Neobičan odgovor i vrlo mudar. To se rijetko čuje s odraslih ustiju; a sada od jednog djeteta, i još k tomu Nazarenca!..." Probudila se pažnja desetorice. Njihove oči ne gube ni trenutka pogleda s lijepog plavog Dječaka koji ih gleda sigurno, bez drskosti, ali i bez straha. "Ti si na čast svome učitelju, koji je, sigurno, dosta učen." "Mudrost je Božja bila skupljena u njegovu pravednom srcu." "Ali slušajte! Sretnog li tebe, oče takvoga Sina!" Josip, koji je na dnu dvorane, smiješi se i naklanja. Daju Isusu tri različita svitka govoreći: "Čitaj onog svezanog zlatnom vrpcom." Isus otvori svitak i čita. Dekalog je. Ali nakon prvih riječ, jedan mu sudac uzima svitak govoreći: "Nastavi napamet." Isus to izreče tako sigurno da se čini da čita. Svaki put kad imenuje ime Gospodnje, duboko se nakloni. "Tko te j to naučio? Zašto to činiš?" "Jer ono je Ime sveto i treba ga izgoarati znakom nutarnjeg i vanjskog poštovanja. Kralju, koji je kralj za kratko vrijeme i prah je, njemu se klanjaju podložnici. Kralju kraljea, Svevišnjem Gospodinu Izraela, koji je prisutan makar i nevidljiv, osim duhu, zar se ne bi trebalo pokloniti svaki stvor, koji ovisi od Njega vječnom podložnošću?" "Bravo! Čovječe: mi ti savjetujemo da dadeš svoga Sina u školu Hellelu li Gamalijelu. Nazarenac je... ai njegovi odgovori daju nadu da će On biti veliki naučielj." "Sin je punoljetan. Neka učini po svojoj volji. Ja m se neću protiviti, ako ono što želi bude pošteno." "Dječače, slušaj. Rekao si: "Sjeti se da svetkuješ blagdane. Ali ne samo ti, nego i tvoj sin i kći i sluga i sluškinja, nego čak i z živinče j rečeno da ne radi u subotu" Sad mi reci: ako jedna kokoš snese jaje u subotu ili ako se jedna ovca ojanji, hoće li biti slobdno upotrijebiti plod njezine utrobe, ili će to biti smatrano ljagom." Znam da mnogi rabini, i posljednji živući, Šamaj, kažu daje jaje sneseno u subotu protivno zakonu. Ali Ja mislim da je drugo čovjek, a drugo životinja ili koji izvršava čin životinje kao što je rađanje. Ako ja silim živinče da radi, ja činim i njegov grijeh, jer ga ja tjeram bičem da radi. Ali ako koka snese jaje koje je sazrorilo u njzinu jajniku ili ako se ovca ojanji u subotu, jer je janje već zrelo da se izleže, ne takvo djelo nije grijeh, niti je grijeh, pred Božjim očima, jaje ili jaganjac što su odloženi u subotu?" "Zašto, kad je svaki posao u subotu grijeh?" "Jer začeti i rađati odgovara volji Stvoriteljevoj i uređeno je zakonima koje je On dao svakom stvorenju. Dakle, kokoš se samo pokorava zakonu koji kaže da je nakon toliko sati formacije jaje potpuno i treba da bude odloženo, isto tako i ovca pokorava se onim zakonima što ih je dao Ona koji je sve učinio, koji j odredio da se dva puta na godinu, kad se smije proljeće svijećem na livadama, i kad se šuma svuče od lišća ikad hladnoća stisne grudi čovjekove, ovce međusobno združe da dadu zatim u svoje vrijeme mlijeko, meso i sir, sve hranjivo, u mjesecima najvećeg umora z vrijeme žetve ili kad je još teža muka u zimi. Ako, dakle, jedna ovca, kad dođe njezino vrijeme, odloži svoje rođeno, oh! to može iti sveto čak i na oltaru, jer j plod poslušnosti Stvopritelju." "Ja ga neću više ispitivati. Njegova mudrost nadvisuje odrasle i iznenađuje." "Ne. Rekao je daje sposoban shvatiti i simbole. Poslušajmo ga." "Najprije reci jedan psalam, blagoslove i molitve." "I zapoviedi." "Da. Reci midrašot." Isus nabraja sigurno litanije "ne čini to...ne čini ono.." Kad bismo mi još morali imati sva ta ograničenja, kako smo buntovni, jmčim vam da se više ne bi nito spasio..
"Dosta. Otvori svitak sa zelenom vrpcom." Isus otvara i priprema se da čita. "Više napriejd, još više." Isus se pokorava. "Dosta. Čitaj i tumači, ako ti se čini da je tu simbol." "U svetoj Riječi rijetko manjka. Mi ne znao toga vidjeti ni primijeniti. Čitam: druga knjiga Kraljeva, glava dvadeset i druga, redak deseti: 'Šafan, tajnik, obavijsti kralja, reče: - Veliki Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu. Kad ih je Šafran pročitao u prisutnosti kralja, kralj čuvši riječi Zakona Gospodnjega, razdrije haljine svoje i zatim dade..' "Preskoči imena." "...0vo naređuje: - Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano." "Dosta. Činjenica se dogodila, mnogo vjekova daleko od nas. Kakav simbol nalaziš u jednoj zgodi starog ljetopisa?" "Nalazim da za ono što je vječno ne postoji vrijeme. A vječan je Bog i naša duša. Vječni su odnosi između Boga i duše. Zato ono što je izazvalo kaznu onda, ista je stvar što izaziva kaznu sada, jednaki su učinci grijeha." "To će reći?" "Izrael ne zna više za Mudrost koja dolazi od Boga. I moramo od Njega, a ne od nas siromašnih ljudi tražiti svjetlo, a svjetla čovjek nema ako čovjek nije pravedan i vjeran Bogu. Zato se griješi, i Bog,u svojoj srdžbi, kažnjava." "Zar mi više n znamo? Ali što kažeš, dječače? A šesto trinaest zapovijedi? "Zapovijedi postoj, ali su riječi. Znamo ih, ali ih ne izvršavamo. Zato ih ne znamo. Simbol je ovaj: svaki čovjek, u svako virjeme, treba se savjetovati s Gospodinom da upozna Njegovu volju i da se nje drži,da ne privuče na sebe srdžbu." "Dječak je savršen. Ni zamka lukavog pitanja nije smela njegova odgovora. Neka bude odveden u pravu sinagogu." Prelaze u jednu prostraniju i svečaniju sobu. Ovdje mu najprije skrate kosu. Kovrčice sakupi Josip. Zatim mu stegnu haljinu dugim pojasom koji su više puta omotali oko struka, svežu mu vrpce na čelo, na ruku i na ogrtač. Pričvršćuju ih s nekom vrstom metalnih kopči. Zatim pjevaju psalme i Josip hvali Gospodina dugom molitvom i zaziva na Sina svako dobro. Obred je završen. Isus izlazi s Josipom. Vraćaju se odakle su došli, sastaju se s rođacima muškarcima, kupuju i prinose jedno janje, zatim sa zaklanom žrtvom, dostignu žene. arija ljubi svoga Isusa. Čini joj se da su prošle godine što ga ne vidi. Gleda ga, postao je više čovjek po odijelu i kosi, miluje ga... Izlaze.

3 Marijina bol kad je izgubila Isusa

Kad su se u povratku sjedinila povorke muževa i žena, obuzela je Mariju velika tjskoba. Vidjela je da nema Isusa sa Josipom. Nije podigla glasa da oštro predbaci suprugu... Ali bol koja se očituje na Marijinu licu probada Josipa, više od bilo kakvog predbacivanja. Njezina suzdržana bol tako je očita, po drhtanju koje ju obuze, po licu koje je problijedilo, po očima koje se šire, što pobuđuje više sućuti nego prizor plača i vike. Ona ne osjeća više nikakva umora, nikakva glada. A ipak je put bio dugačak i već mnogo sati nije uzela okrepe. Ali Ona zaboravlja sve, čak i ležaj koji se priprema i hranu koja će upravo biti razdijeljena. I vraća se natrag. Večer je, silazi noć. Ništa zato. Svaki je korak nosi bliže Jeruzalemu. Zaustavlja karavane, hodočasnike. Ispituje. Josip je slijedi, pomaže joj. Dan puta natrag i zatim tjeskobno traženje po Gradu. Gdje, gdje može biti njezin Isus? I Bog dopušta da Ona ne zna tolike sate gdje je tražila Isusa. Tražiti jedno dijete u Hramu bilo je nerazumno. Što bi trebalo jedno dijete raditi u Hramu? Najviše, moglo se izgubiti u gradu ipovratiti se unutra, nošeno svojimmalim koracima, a njegov bi plčući glas zvao mamu i privukao pažnju odraslih, svećenika, koji bi se pobrinuli da traže roditelje s oglasima postavljenim na vrata. Ali nema ni jednog oglasa. Nitko u gradu nije znaoza to dijete. Lijepo? Plavo? Jako? Eh! ima ih toliko! Veoma malo da bi se moglo reći: 'Vidio sam ga. Bio je ovdje i ondje'! I nakon tri dana, simbol za druga tri dana buduće tjeskobe, evo Marija iscrpljena ulazi u Hram, pretrči dvorišta i predvorja...Ništa. Trči, trči siromašna Mama, onamo odakle čuje glas djeteta. I čak joj se jaganjci sa svojim blejanjem čine plač Njezina Djeteta koje traži. Ali Isus ne plače. Poučava. Evo Marija čuje, preko ograde ljudi, jasni glas koji kaže: "Ovo će kamenje drhtati..." Ona nastoji da se probije kroz stisku i pođe joj za rukom nakon mnogo muke. Evo ga, Sina, raširenih ruku, uspravna, među naučiteljima. Mrija je Razborita Djevica. Ali ovaj puta muka prevladava njezinu suzdržljivost. To je brana koja svedrugo nadilazi. Trči Sinu, grli ga podižući ga sa stolice i postavivši ga na tlo, usklikne: "Oh! zašto si nam to učinio? Već te tri dana posvuda tražimo. Tvoja Mama umire od boli, Sine. Otac ti je iscrpljen od umora. Zašto, Isuse?"

Isus je imao jedno Poslanje i izvršavao ga. Nad ocem i majkom na zemlji jest Bog, Otac Božanski. Božji interesi nadvisuju naše, Božja je Ljubav iznad svake druge. Isus je to rekao svojoj Majci. Završio je pouku učiteljima s poukom Mariji, Kraljici učitelja. I Ona nije toga više zaboravila. Sunce joj se povratilo u srce držeći Isusa za ruku, ponizna i poslušna, ali Isusove su joj riječi "Zašto ste Me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome štoje Oca mojega?" - bile jednako u Srcu.

Mali Isus poučavan od Svetog Josipa i Djevice Marije

1. Isus prima prvu pouku o poslu

Dijete Isus je oko pet godina, plav i lijep u jednostavnom odijelcu što mu seže sve do polovice zaobljenih listova. Igra se u vrtiću sa zemljom. Od nje čini hrpice a na njima zasađuje grančice, kao šumice u minijaturi. Od kamenčića stvara puteljke. Zatim bi htio načiniti jezerce podno malešnih brežuljaka i zato uzima dno neke stare posude koju zakopa sve do ruba. Napuni vodom malu zemljanu posudu koju potapa u bazen za pranje ili za natapanje vrtića. Ali ne postiže drugo, osim što si je smočio haljinicu, posebno rukave. Voda ističe iz okrnjene ili možda probušene posude i... jezerce se osuši. Josip stoji na vratima, šutljivo i mirno promatra neko vrijeme Djetetov posao i smiješi se. U stvari prizor je to za radosni smiješak. Zatim, da spriječi da se Isus još više ne smoči, zovnu ga. Isus s okrene smiješeći s i vidjevši Josipa potrča k njemu raširenih ruku. Josip mu, rubom svoje radne haljine, osuši blatne i mokre ruke i poljubi ih. To je slatki dijalog među dvojicom. Isus mu tumači što je radio, o svojoj igri, o poteškoćama na koje je našao, dok je to izvodio. Htjede načiniti jezero kao ono Genezaretsko, o kojem su mu govrili i tamo vodili. Htjede ga načiniti sebi na veselje. Ovdje bijaše, tumači mu, Tigerijada, tuMagdala, ovdje Kafarnaum. Ovo bijaše put što je preko Kane vodio za Nazaret. Htio je poriuti malene čamčiće u jezero i prijeći na drugu stranu. Ovo lišće... to su čamčići. Ali voda isteče. Josip sve promatra i zanimase kao da je to ozbiljna stvar. Zatim predlaže da će on, sutra, načinit jezerce, ne od prošupljene posude, nego od drvene posude koju će dobro zgipsati i omazati, po kojem će On, Isus, moći puštati različite drvene čamčiće. On će ga poučiti kako ih učiniti. Zatim mu obećaje dati malo oruđe za rad, prikladno za njega, da uzmogne bez veće muke naučiti njime se služiti. "Tako ću ti pomagati" reče Isus sa smiješkom. "Tako ćeš mi pomagati i postati marljivi drvodjelac. Dođi ga vidjeti." I uđu uradionicu. Josip mu pokazuje mali čekić, malu pilu, male odvijače, blanju kao za lutku, sve ploženo na mali solić budućeg drvodjelca: stolić prilagođen visini malog Isusa. "Gledaj: ako hoćeš piliti, ovse drvo ovako podupre. Uzme se pila ovako i pazeći da se ne ide k prstima, pili se. Polušaj..." I pouka očinje. Isus postavši crven od napezanja, stsnuvši usne, pažljivo pili i zatm gladi daščicu. I premda je malo iskrivljena, čini mu se lijepa. Josip ga hvali i poučava, da radi strpljivo s ljubavlju. Tog časa vraća se Marija koja je sigurno bila izvan kuće i pojvi se na vratima i promatra. On je ne vide, jersu joj okrenuti leđima. Mama se smiješi kada vidi kako uporno Isus barata s bladnjom i ljubav s kojom ga Josip poučava. Ali Isus je morao osjetiti onaj smiješk. Okrene se, vidi Mamu i potrči prema Noj sa svojom napola izbladjanom daščicom i pokazuje joj je. Mama se divi i prigne se da poljubi Isusa. Sredi mu rašćupane kovrčice, osuši mu znoj na ugrijanu licu, sluša s ljubavlju Isusa koji joj obećaje da će joj načiniti mali podložak da joj bude lakše raditi. Josip uspravan kaj stočića , rukom na boku, gleda ismiješi se.



2. Marija Učiteljica Isusa, Jude i Jakova

Ispod drveća igra se Isus s dva dječaka više manje iste dobi. Kovrčasti su ali ne plavi. Jedan dapače, baš crnomanjast: glavica crnog jaganjca što čni da s pokazuje još bjeljom koža okruglog lišca na kom su otvorene velike plave oči što teže prema ljubičastom, prelijepe. Drugi je manje kovrčast,boje tamno-kestenjaste, ima kestenjaste oči i više tamne boje ali i nijansom ružicaste na licu. Isus sa svojom plavom glavicom između dvije tamnije, čini se kao da je okružen sjajem. Složno se igraju s dvojim malim kolicima na kojima je različita roba: lišće, kamenčići, drvca. Trguju sigurno, a Isus kupuje za svoju Mamu, kojoj nosi sad ovo sad ono. Marija prima kupljeno sa smiješkom. Ali zatm se igra mijenja. Jedan od dječaka predlaže: "Igrajmo se izlaska iz Egipra. Isus ć bti Mojsije, ja Aron, ti ... Marja" "Ali, ja sam muškarac!" "Nije važno! Svejdno to učini. Ti si Marija i plesat ćeš pred zlatnim teletom, koji će ti biti ona košnica ondje." "Ja ne plešem. Čovjek sam i neću biti žena. Vjernik sam i neću plesati pred idolom." Isus posreduje: "Ne činimo tu točku. Učinimo drugu: kad je Jozua bio izabran za nasljednika Mojsijeva. Tako neće biti onoga ružnoga grijeha idolopoklonstva. I Juda je zadovoljan što je čovjek i moj nasljednik. Zar ne da si zadovoljan?" "Da, Isuse. Ali, onda ti moraš, umrijeti, jer je Mojsije nakon toga umro. Ja neću da Ti umreš; Ti koi me uvijek tako voliš." "Svi umru ... Ali Ja ću prije smrti blagoslovti Izrael, no kako ste ovdje samo vi, u vama ću blagosloviti sav Izrael." Bude prihvaćeno. Ali poslije uskrsne jedno pitanje. Da li je izraelsi narod, nakon tolikog putovanja, još imao kola što ih je imao kad je izašao iz Egipta. Mišljenja su suprotna. Utječu se Mariji. "Mama, Ja kažem da su Izraelci još imali kola. Jakov kaže a nisu. Juda ne zna kome dati pravo. Znaš li ti?" "Da, Sine. Nomadski narod još je imao svoja kola. Kad su se zaustavljali, kod počinka, oni su ih popravljali. Na njih su uzlazili slabiji, a bla bi natovarena i plodovima ili stvarima koje su bile potrebne tolikom narodu. Osim Kovčega, koga s nosili na rukama, sve su druge stvari imali na svojim kolima." Pitanje je riješeno. Dječaci idu na kraj vrta i odande, pjevajući psalme, dolaze prema kući. Isus je naprijed i pjeva svojim srebrnim glasićem psalme. Iza Njega idu Juda i Jakov podržavajući male tačke koje su podignute na rang Tabernaula. Ali, jer su morali igrati i ulogu naroda, osim Arona i Jozue, svezali su si, s rezervnim opasačima, ostala kola u minijaturi za noge i tako idu naprijed, ozbiljni kaao da su pravi glumci. Prođu korz cijele brajde, prolaze ispred vratiju gdje je Marija i Isus kaže: "Mama, pozdravi Kovčeg koji prolazi." Marija ustaje sa smiješkomi naklini se Sinu koji prolazi sjajeći se u svijetlu sunca. Potom se Isus popne na stranu brijega koji granči s kućom, pa i s vrtom; usravi se iznad spilje i govori ... Izraelu. Tumači Zkakone i obećanja Božja, označuje Jozuu kao vođu, zove ga k Sebi i Juda uzlazi na strminu. Ohrabruje ga i blagoslivlje. Zatim si daje načiniti jednu pločicu ( to je široki list smokve) i pričinja se da piše kantik i čita ga. Ne čitav, ali dobar dio, i čini se upravo kao da ga čita s lista. Zatim se oprašta s Jzuom koji ga plačući grli i uzlazi na više, upravo na vrh strmine. I ondje blagosivlje cijeli Izrael, to jest dvojicu prostrtu na zemlji. Potom leže na kratku travicu, zatvori oči i ...umire. Marija koja je ostala na vratima smijući se, kad ga vidje kako je ostao ispružn i ukočen, viče: "Isuse, Isuse! Ustani! Nemoj tako ostati! Tvoja te Mams neželi vidjeti mrtva!" Isus ustaje sa smiješkom i trči prema Njoj i ljubi je. Dolaze i Jakov i Juda. Marija i njih miluje. "Kako se Isus može sjećati onoga kantika tako dugog i teškog i svih onih blagoslova?" pita Jakov. Marij se smiješi i jednstavno odgovara: "Ima vrlo dobo pamćenje i jako je pažljiv kad čitam." "Ja sam pažljiv u školi. Ali zatim mi dolazi san sa svim onim jadima... Onda, zar toga neću nikd naučiti?" "Naučit ćeš, budi miran." Kucaju na vrata. Josip prelazi brzo preko vrata sobe i otvori. "Mir s tobom, Alfeju i Marijo!" "I s vama isto tako, i blagoslov." To je Josipov brat sa ženom. Priprosta kola, što ih vuče jaki magarc, stoje na putu. "Jeste li dobro putovali?" "Dobro. A djeca?" "U vrtu su s Marijom." Ali dječaci već trče da pozdrave mamu. Dolazi i Marija držeći Isusa za ruku. Rođakinje se poljube. "Jesu li bili dobri?" "Veoma dobri i dragi. A rođaci, da li su sv zdravi?" "Svi. Pozdrvljaju vas i iz Kane vam šalju mnogo darova. Grožđe, jabuke, sir, jaja, med. I... Josipe? Upravo sam našao ono što si htio za Isusa. Na kolima je u onoj okrugloj košari." Žena se Alfejeva smije. Prigne se k Isusu koji je gleda svojim raširenim očima, ljubi ga na ona dva plava komadića i kaže: "Znaš li što imam za tebe? Pogodi." Isus misli i ne nalazi. On to čini namjero da dadne radost Josipu da ga iznenadi. Doista, Josip ulazi, i nosi ogromnu okruglu košaru. Postavi je na pod pred Isusom, razveže uže koje joj drži na mjestu poklopac, podiže ga ... i jedna ovčica sva bijela, pravi pramen od pjene, pokaže se spavajući na čistom sijenu. Isus začuđen i blažen s jednim "Oh!" hoće da se baci na životinjicu, ali se zaustavi i trči Josipu, koji je još sagnut na tlu, i gli ga i ljubi, zahvalujući mu. Bratići gledaju s udivljenjem životinjicu, koja se probudila i podigla ružičastu gubicu i mekeće, tražeći mamu. Izvade je iz košare i pružaju joj rukevet djeteline za jelo. Brsti gledajući unaokolo blagim očima. Isus nastavlja govoriti: "Za men! Za mene! Oče, hvala! " "Zar ti se toliko sviđa?" "Oh, mnogo! Bijela, čista...janjica...oh!" i baca ručice oko vrata ovčice, stavlj svoju plavu glavicu na glavicu i stoji tako sretan. "I vama sam donio dvije" reče Alfej sinovima. "Ali su tamne. Vi niste tako uredni kao Ius i vaše bi ovčice bile neuredne, kad bi bile bijele. Bit će vaše stado, držat ćete ih zajedno i tako se nećete više skitati po ulicama, vas dva magupa, da se nabacujete kamenjem." Dječaci trče prema kolima i promatraju druge dvije životinjice više crne nego bijele. Isus je ostao sa svojom. Nosi je vrtom, daje joj piti, i životinjica ga slijedi kao da ga je uvijek poznavala. Isus je zove. Daje joj ime "Snježana" i ona odgovara radosno mekeći... Veliki razgovaraju, a Alfej sada kaže: "Nadam se da da sam tako riješio svađe među braćom. Bila je tvoja ideja, Josipe, koja me rasvijetlila. Rekoh: 'Moj brat hoće jednu ovčicu za Isusa, da se malo igra. A ja ću uzeti dvije za ove dječarce da budu malo mirniji i da nemam uvijek rasprave s drugim roditeljima zbg ranjenih glava i koljena. Malo škola i malo ovce, i tako će mi poći za rukom da ih držim mirne.' Ali ove godine morat ćeš i ti slati Isusa u školu. Vrijeme je." "Nikaa neću slati Isusa u školu" reče Marija odlučno. Teško je čuti da tako govri i još prije Josipa. "Zašto? Dječak mora naučiti, da bude u svoje vrijeme sposoban podvrći se ispitu za odrasle..." "Dječak će znati. Ali u školu neće ići. Tako je odlučeno." "Bila bi jedina u Izraelu koja tako čini." "Bit ću jedina. Ali ću tako učiniti. Zar ne Josipe?" "Istina je. Nije potrebno za Isusa da ide u školu. Marija je odgojena u Hramu i pravi je učenjak u poznavanju Zakona. Bit će njegova Učiteljica. Tako i ja hoću"
"Vi tako kvarite Dječaka." "To ne možeš reći. Njabolji je u Nazaretu. Jesi li ga ikad vidio da plače, da se dere, da nije poslušan, da nema poštovanja?" "To ne. Ali će to postati ako ga nstavite maziti." "Ne znači to maziti, držati djecu u svojoj blizini. To znči ljubti ih dobrim osjećajem i dobrim srcem. Mi tako ljubimo našeg Isusa, jer je Marija poučena od učitelja, bit će Ona Učiteljica Isusova." "I kad bude čovjek, tvoj će Isus bti ženica što će se plašit čak i jedne muhe." "To neće biti. Marija je jaka žena i zna odgojiti muževno. Ja nisam kukavica i znam davati muževne primjere. Isus je stvorenje bez manjka fizičkih i moralnih. Zat će rasti uspravno i snažno u tijelu i duhu. Budi siguran Alfeju. Neće obrukati obitelji. Uostalom odlučio sam i dostaje tako... " Rođakina prihvati: "Doista imate pravo. Kad bih ja mogla poučavati! U školi se uče dobru i zlu, naša djeca. U kući samo dobru. Ali ja ne znam ... Ako Marija..." "Što želiš, nevjesto? Samo reci. Ti znadeš da te volim i da sam radosna kad ti mou ugoditi." "Govorila sam ... Jakov i Juda malo su stariji od Isusa. Idu već u školu... ali što znaju!... Dok Isus zna već veoma dobro Zakon... Željela bih ... evo, da ti kažem da uzmeš i njih, kad poučavaš Isusa? Mislim da bi postali bolji i bolje poučeni. Bratići su, na koncu, i pravo j da se ljube kao braća.. Bila bih tako sretna!" "Ako Josip hoće, a isto tako i tvoj sprug, ja sam prprana. Govoriti za jednoga ili za tojicu ista je stvar. Proći cijelo Pismo, to je radost. Neka dođu." Tri dječaka. koji su pomalo ulazili, sjedu i čekaju na pravorijek. "Dovest će te do očaja, Marijo" reče Alfej. "Ne. Sa mnom su uvijek dobri. Zar ne da ćete biti dobri, ako vas ja budem poučavala?" Njih dovjica dotrče blizu, jedan zdesa drugi slijeva, zagrle je oko ramena, glvice joj poklone na ramena i obećavaju sve najbolje. "Pusti, Alfeju, da pokušaju i pusti mene da pokušam. Vjerujem da nerćeš biti nezadovolan pokusom. Dolazit će svaki dan oko šeste ure ( o podne op. prev.) do večeri. Bit će dosta, vjeruj. Poznam načn pučavanja bez umaranja. Dječaci će biti i zneseni i rastreseni u isto vijeme. Potrebno je shvatiti ih, ljubiti ih i biti uljen, da ih se osvoji. A vi me ljubite, zar ne?" Dva velika poljupca mjesto odgovora. "Vidiš li?" "Vidim. Mogu ti sam reći: 'Hvala' A što će Isus reći videći kako se Mama gubi s drugima? Što kažeš, Isuse?"
"Ja kažem: ' Blago onima koji je slušau i borave kod Nje.' Kao za Mudrost, blažen onaj koji je prijatelj Moje Majke. i Ja sam sretan da su oni kojeljubim, njezini prijatelji." "Ali tko stavlja takve riječi na usta Dječaka?" pita začuđeni Alfej. Josip odgovara: "Nitko, brate. Nitko tko je od ovoga svijeta."

Sveta Obitelj u Egiptu

U bijegu pred Herodom Sveta Obitelj stiže u Egipat. Bez stalnog je boravka. Često seli na mjesta sa istočne na zapadnu obalu Nila koristeći čamac.

Evangelizacija Egipta započinje dolaskom Svete Obitelji. Gdje dolazi Isus Bogočovjek - padaju kumiri. Živa je tradicija da je Isus u Egiptu činio svoja prva čudesa. Sveta Obitelj svjedeći Vjeru u jednog Boga. Sjeme prave Vjere donosilo je mnoga obraćenja. No i u Egiptu je je Sveta Obitelj doživljavala mržnju i progon. Uz plodne obale Nila bile su postaje putovanja od sjevera do juga Egipta. Danas dvadeset i jedna crkva i pripadni koptski manastiri čuvaju bogatu trasdiciju i baštinu boravka Svete Obitelji. Egipat je postao prva kršćanska zemlja sa najvećim brojem pustinjačkih i monaških zvanja.

Sveta Obitelj se iz Betlehema uputila u Egipat preko Gaze prošavši naselja Rafah, El Ariš sve dok nisu stigli grada Farma. Zatim su otišli u Tel Basta pa u Mostorad. Tu je Bgorodica dobila kadu da okupa Sina i opere svou odjeću. Tamo je drevn crkva Svete Marije od Mostorada. Tamo je izvor vode koji je Isus blagoslovio i još teče. U Sakha je uspomena na otisnuto stopalo Isusa Krista u stjni. Časti se u drevnoj crkvi Svete Marije. Preko Wadi el Natrouna - gdje je veličanstveni koptski manastir - Sveta Obitelj je prešla rijeku Nil u Al Materiya. Tu je stablo Djevice Marij, gdjese Ona sa Isusuo sklonila u hladovinu. I tamo je Isus pio sa izvora i blagoslovi ga. Tu je i drevna crkva posvećena Djevici Mariji.

U Kairu ispod oltara najstarije koptske crkve Svetog Sergeja nalazi se špilja gdjeje u Kairu boravila Sveta Obitelj. Slična je špilji Navještenja u Nazaretu.

Sa juga Kaira kod mjesta Maadi Sveta Obitelj je prešla rijeku Nil i uputila se u Gornji Egipat.

U Gornjem Egiptu postoji predaja da je Sveta Obitelj pohodila mjesta: Bahanassu, Samalout, Gabal El-air, Al- Ašmunin, Dairut, El Qusia i Meir.

Na brežuljku Uousquam je Sveta Obitelj boravila šest mjeseci i deset dana. Tu je došo Anđeo Gospodnji u snu Svetom Josipu i naredio: "Ustani, uzmi Dijete i njegovu Majku te pođi u zemlju izraelsku, jer su umrli oni kojisu Djetetu o glavi radili" (Mt 2,20).

Uz povjesna svjedočanstva i bogatu tradiciju treba spomenuti viđenje kje je doživio 23. patrijarh Aleksandrije Teofil (376-403), kada mu se Djvica Marija ukazala u vrijeme molitve tre j trebao opisati o boravku Svete Obitelji u Egiptu, što je vidio i što mu je govorila Bogorodica. O tom viđenju postoje tri rukopisa na arapskom, jedan se čuva u Vartkanskoj bibljoteci, drugi u Nacionalnoj knjižnici u Parizu a treći u koptskom muškom manastiru u El-Moharraq.

Sveta Obitelj je na povratku u Izrael putovala uz istočnu obalu Nila.

Detalji doživljaja u svakom mjestu boravka Svete Obitelji u Egiptu opisani su na više svjetskih jezika web stranice: http://st-mary-mons.org /

Postoje više dokumentarnih videozapisa o putovanju Svete Obitelji kroz Egipat. Evo nekih: http://www.youtube.com/watch?v=3X8Nplk_Wnw&feature=related

Holy Family in Egipt Part 1-3 : http://www.youtube.com/watch?v=GUWIGpIi0ec

Jesus: The Lost Yars Part 1-7 : http://www.youtube.com/watch?v=3X8Nplk_Wnw

**********

Kuća Svete Obitelji u Egiptu

Iza Kuće Svete Obitelji vidi se pustinja i jedna piramida. Ta kuća se nalazila u z neko mjesto u Donjem Egiptu. Kuća Svete Obitelji je sasvim bijela, prizemna kućica. Siromašna kuća, vrlo siomašnih ljudi. Zidovi su joj jedva ožbukani i bobijeljenji jednim slojem vapna. Ima dovja vrata, jedna kraj drugih, a vode u dvije jedine prostorije kuće. Kućicaje usred malog pjeskovitog terena, okružena ogradom od trstike zabod u zemlju. To je vrlo slaba zaštita protiv lupeža može služiti samo kao obrana od kakvog lutajućeg psa ili mačke. Ali kome bi palo na pamet da krade gdje očevidno nema ni sjene bogatstva? Ovo malo terena što ga okružuje ograda od trske po kojoj se penju penjačice da bude čvršća i manje bjedna - samo na jednoj strani je rm jasmina u cvatu i džbun najobičnijih ruža - strpljivo je obrađeno i pretvoreno u vrtić iako je zamlja suha i mršava. U sredini, pod jednim visokim stablom, što baca svojesjene na isušenu zemlju i na kućicu, ima par gredica s potrebnim povrćem. Na to drvo pprivezana je bjelcrna koza, koja griska lišće što je palo s grana i onda ga preživa.
U bilzini, na rasprostrtoj hasuri, nalazi se Dijete Isus koje ima dvije ili dvije i pol godine. Igra se s nekim komadićima izrezbarenog drveta što je nalik na ovčice i na konja, i s nekim strugotina svijtlog drveta manje kovrčstim od Njegovih zlatnih kovrčica. S punašnim ručicama nastoji staviti ove drvene ovčice oko vrata svojim životinjicama. Dobar je i nsmiješen. Jako je lijep. Glavica mu je pokrivena gustim zlatnim kovrčicama, svijetla mu je kožanježno ružičasta, očice žive, sjajne, tamno plave, dva tamna, prelijepa safira. Odijelo mu je jedna vrsta duge tunike. Rukave ima sve do lakata. Na nogama trenutno nema ništa. Sitne sandale su na hasuri, pa i one služe za igračku Djetetu, koje stavlja svoje životinjice na potplatu i vuče sandalicu za remen kao da su to kolica. Sandale su jako jednostavne: jedan potplat i dva remena koja izlaze, jedan od prstnog šiljka, drugi od pete. Ona od šiljka razdvaja se do određene točke i jedan komad prolazi kroz rupicu remena od pete da se zatim sveže zajedno s drugim komadićem, čineći tako kolut na visini gležnja. Gospa je malo dalje u hladu stabla. Tka na priprostom razboju i čuva Dijete. Njezine biele i nježne ruke idu amo tamo bacajući čunak poosnovi. Noge su jo obuvene u sandale i pomiću podložnjak. Obučena je u tuniku sljezove boje: ljubičasto-ružičaste kao ne ki ametisti. Glva joj je nepokrivena, plava kosa razdijejena na glavi i jednostavno počešljana u dviepletenice koje čine lijepi uzao na zatiljku. Ima dugačke i prilično uske rukavwe. Nema nikakva ukrasa osim svoje ljpote i svog preslatkog izraza, oči veoma lijepe, blage zamagljene razmišljanjem. Izgelda vrlo, vrlo mlada. Dalo bi joj s dvadesetak godina. Najenom ustane i prigne se nad Dijete i brižljivo obuje sandale. Zatim ga miluje i pljubi mu glavu i očei. Dijte nešto tepa, a Ona odgovara. Zatim se vraća razbju i prekrije platno i osnovu, uzima stolac na kojem je sjedjela i nosi ga u kuću. Dijete je prati pogldom, a da je ne uznemiruje, kad ga Ona ostavlja sama. Posao je završen i dolazi večer. Sunce se doista spušta prema golom pijesku i pravi požar na cijelo nebo iza udaljne piramide. Marija se vraća. Sad ima dugački veo na glavi i krčag u ruci. Prihvati Isusa za ručicu i njih se dvoje upute kružeći oko kuće prema njezinoj prednjoj strai. Gospa pilagođuje svo korak Djetetovu a Dijete tapka i bacaka se uz Mamu. Isova tuničica nije duga do nogu, nego doseže do polovine lista. Prekrasna j, sasvim jednstavna, stegnuta uz bok s konopčićem isto tako bijelim. Pred kućom je ograda prekinuta jednostavnim vratima, koja Marija otvara da izađe na put. To je bijedan put na krajnem svršetku jednog grada ili sela, koji svršava u polju, koje se ovdje sastoji od pijeska. Tu je pokoja kućica, siromašna sa slabim vrtom. Marija se uputi prema studencu što se nalazi kojih deset metara gore i nad kojim palme bacaju krug sjene. Ovdje je tlo pokrito zelenim travkama. Putem se približava čovjek ne previsok, ali jak. To je Josip. On se smiješi. Čini se da ima naviše četrdeset godina. Ima gustu crnu kosu i bradu. Koža mu je priluično brončane boje, oči tamne. Lice časno i drago, lice koje ulijeva poverenja. Ugledavši Isusa i Mariju, ubrza korake. Na lijvom ramenu ima jedu vrstu pile inkuvrstu bladnja, a rukom drži ostalo zanatsko oruđe. Vraća se sa posla što ga je izveo u nečjoj kući. Odjeća boje lješnjaka do kestena nije dugačka. Seže mu malo više od gležnja, a ima kratke rukave do lakataa. Oko boka ima pojas od kože. To je njegovo radno odijelo. Na nogama su mu sandale čije je remenje svezano kod gležnja. Marija se smiješi, a Dijete izbija svojim finim glasćem usklike radoti i pruža svoju slobodnu ručicu prema jemu. Kad se njih troje sastade, Josi se prigne nad Isusom i pruži mu jednu jabuku. Zatim priži prema njemu ruke. Dijete ostavlja svoju Mamu i ugnijezdi se među ruke Josipove i prikloni glavicu na udibinu Josipova vrata. Josip ga ljubi i bi od Njega poljubljen. Kretnje pune nježne miline. U međuvremenu je Marija spremno uzela Josipovo radno oruđe, kako bi Josipu dala priliku da zagrli Dijete. Josip se prignuo, da bude jednak Isusovoj visini, ustaje, uzima lijevom rukom oruđe, desnom malog Isusa. I uputi se prema kući, dok Marija ide na vrelo da napuni krčag. Ušavši u ogradu kuće, Josip odloži Dijete,uzima Marijin razboj i nosi ga u kuću. Zatim muze koozicu i zatvara je u mali pregradak pokraj kuće. Sve to Isus pažljivo promatra. Spisti se večer. Crveni se zapad pretvara uljubičasti. Piramida izgleda tamnija. Josip ulazi u kuću, u sobu koja služi ra radnu sobu, kuhinju i blagovaonicu zajedno. Vidi se da je drugi dio određen za odmor. U sobi je nisko zapaljeno ognjište, drvodeljsi radni stol, stolić, klupice, konsole s nešto posuđa i dvije uljene svjetiljke. U jednom j kutu Marijin razboj. Sve je u velikom, velikom redu i blistavoj čistoći. Marija se vraća s krčagm. I zatvore se vrata u sumraku koji se naglo spustio. Soba je rasvijet-ljena svjetiljkom koju je Josip zapalio i postavio na radnu klupu gdje se prignuo da još radi oko malih daščica, dok je Marija pripraljala večeru. I ogan rasvijetljujesobu. Isus, ručicama uprtim o klupu i glavicom okrenutom prema gore, promatra Josip čini. Stanu kraj stola kako bi molili. Josip moli psalam, a Marja odgovara. Sjedaju za stol. Vjetiljku stave na stol. Marija ima na krilu Isusa kojemu daje pit kozje mlijeko u koje umače komadiće kruha štoih je odrezala od malog okruglog kruščića crne kore i crne sredine, od ječma ili raži. Sigurnoima mnogo mekinja, jer je pepeljast. A Josip jedekruh sa sirom, komadić sira s mnogo kruha. Zatim Maija odloži Isusa da sjedne na stlčić pokraj Nje i donosi na stol kuhano začinjeno zelje i od toga jede i Ona nakon što se Josip poslužio. Isus griska mirn svoju jabuku i smije se otkrivajući bijele zube. Bečera završava s maslinaa i s datulama. Vina nema. Večera siromašnih ljudi.

******

Isus je kasnije rekao za Svoju kuću u Egiptu, što seisto odnosi i na Njegovu kuću u Nazaretu :

* U ONOJ SE KUĆI MOLILO;

* U ONOJ JE KUĆI VLADALA UMJERENOST;

* U ONOJ SE KUĆI LJUBIO RAD;

* U ONOJ JE KUĆI VLADALA PONIZNOST;

* U ONOJ SE KUĆI POŠTIVAO RED: nadnaravni, moralni i materijalni.

*******

Bijeg Svete Obitelji u Egipat

Noć je. Josip spava na svom ležaju u maloj sobici. To je miran san jednog čovjeka koji se odmara od mnogoga rada što ga je izveo u poštenju i marljivosti. Ležeći na stranu smiješi se u snu tko zna kakvoj viziji. Ali smiješak se pretvara u brigu. Kao netko koga pritišće mora. duboko uzdiše i iznebuha se probudi. Sjeda na krevet, trlja oči i gleda unaokolo. Gleda prema prozorčiću odakle dolazi trak svjetla. Duboka je noć, ali on uzima haljinu koja je rastrta na dnu kreveta i dok još uvijek sjedi, navlači je na svoju bijelu tuniku s kratkim rukavima koju nosi na tijelu. Odbaci pokrivače na stranu, traži sandale po podu, koje zatim navlači i steže. Ustane na noge i pođe k vratima nasuprot svome ležaju, ne i onima koja se nalaze uz sami ležaj i što vode u sobu gdje su primljeni Mudraci. Vrškom prsta lagano kuca tako da se jedva čuje tik-tik. Mora da je čuo poziv da uđe, jer otvara s pažnjom vrata i polagano ih pritvara. Prije nego je pošao k vratima zapalio je malu uljanu svjettiljku s jednim samo plamenom ti time si je svjetlio. Uđe. Ali u sobi malo većoj od njegove i u kojoj je niski krevetić kod jedne kolijevke, svjetli već jedno svjetlo, i plamićak što titra u jednom kutu nalik je na svjezdicu nježna i zlatna svjetla koja dopušta da se vidi a da ne smeta onome koji spava.

Ali Marijan ne spava. Kleči pokraj kolijevke u svojoj sviejtloj odjeći i moli se, bdijući nad Isusom koji mirno spava. Isus je Dijete u dobi od jedne godine, lijepo, ružičasto i plavo što spava s kovr-častom glavicom upalom u jastuk s jednom stisnutom šakicom ispod vrata. "Ne spavaš?" -pita Josip tihim u začuđenim glasom. "Zašto? Zar Isusu nije dobro?" "O, ne! Njemu je dobro. Molim se. Ali sigurno ću kasnije spavati. Zašto si došao Josipe?" Marija pita ostajući na koljenima gdje bijaše.

Josip govori vrlo tiho da ne probudi Djetešce, ali uzbuđenim glasom. "Moramo odmah otići odavde. Ali odmah. Pripravi kovčeg i vreću i stavi unutra koliko stane. Ja ću pripraviti ostalo, i nosit ću što više mogu... U zoru ćemo pobjeći. Učinio bih to i prije, ali moram govoriti s gospodaricom kuće..."

"Ali zašto taj bijeg?"

"Poslije ću ti objasniti bolje. To je zbog Isusa. Jedan mi je Anđeo rekao: 'Uzmi Dijete i Majku i bježi u Egipat'. Ne gubi vremena . Ja idem pripraviti što mogu."

Nije potrebno govoriti Mariji da ne gubi vremena. Tek što je čula govoriti o Anđelu, o Isusu i o bijegu, shvatila je da je tu pogiblj za nježno Stvorenje i skočila je na noge bjelja u licu od voska, držeći se jednom rukom za srce, puna zebnje. I domah se počela kretati hitra i lagana, i počne spremati odjeću u kovčeg i u veliku vreću što ih je stavila na svoj još netaknuti krevet. Sigurno zabrinuta je, ali ne gubi glave i brižno uređuje stvari, ali uredno. Od vremena do vremena, prolazeći kraj kolijevke, glweda Dijete koje nevino spava.

"Trebaš li pomoći?" pita svako toliko Josip provirujući glavom kroz poluotvorena vrata.

"Ne, hvala" uvijek odgovara Marija.

Samo kad je vreća puna, a mora biti teška, zove Josipa da joj pomogne svezati i podići je s kreveta. Ali Josi neće da bude potpomagan već čini sam, uzimajući dugi omot i noseći ga u svoju sobicu.

"Da uzmem i pokrivače od vune?" pita Marija.

"Uzmi koliko najviše možeš. Ostalo ćemo izgubiti. Ali što više možeš uzmi. Koristit će ti jer... morat ćemo biti odsutni dugo vremena, Marijo!..." Josip to kaže s velikom boli. I kako je bilo Mariji pri duši, možemo zamisliti. Uzdišući složi svoje i Josipove pokrivače i zaveže ih jednim užetom. "Poplune i madrace ostavit ćemo ovdje" kaže on dok zajedno vežu pokrivače. "Kad bih i tri magarčića uzeo sa sobom, ne mogu ih pretovariti. Pred nama je dug i težak put, dijelom kroz brda, dijelom kroz pustinju, Isusa dobro pokrij. Noći će u brdima kao i u pustinjama biti hladne. Uzeo sam darove Mudraca, jer ondje će nam biti od velike koristi. Što imam potrošit ću da kupim dva magarčića. Ne možemo ih vratiti natrag i zato ih moram kupiti . Idem odmah, da ne čekam zore. Znam gdje ću ih potražiti. Ti dovrši pripremanje." I izlazi .

Marija pokupi još po koji predmet, i zatim, nakon što je promatrala Isusa, izlazi i vraća se s malim haljinama, koje izgledaju još vlažne, možda su oprane dan prije. Složi ih i zamota u platno i priloži ih drugim stvarima. Više nema ništa. Okrene se unaokolo i opazi u kutu jednu Isusovu igračku: ovčica izrezana od drveta. Uzima je s jecajem i poljubi je. Drvo nosi tragopve Isusuvoh zubića i uši su ovčice sasvim izgrizene. Marija miluje taj predmet bez vrijednosti, od siromašnog bijelog drveta, ali za Nju od velike vrijednosti, jer joj govori o Josipovoj ljubavi prema Isusu i govori joj o njezinom Djetetu. Stavi i to kraj drugih stvari na zatvoreni kovčeg.

Sada stvarno nema više ništa. Samo je Isus u svojoj kolijevci. Marija misli da je dobro pripremiti i Dijete. Ide kolijevci i potrese je malo da probudi Mališana. Ali On samo malo zacvili i okrene se, nastaviviši i dalje spavati. Marija ga polagano miluje po kovrčicama. Isus otvara ustašca da zijevne. Marija se prigiblje i poljubi ga u obraz. Isus se ponovno probudi. Otvori oči, vidi Mamu i smiješi se, i pruža ručice prema Marijinim prsima.

"Da, ljubavi sovje Mame. Da, mlijeko. Prije običnog vremena... Ali Ti si uvijek spreman sisati svoju Mamu, janješce moje sveto!"

Isus se smije igrajući se nožicama izvan pokrivača, mašući s ručicama, s jednom od onih dječjih radosti, tako lijepih pogledu. Upire nožicama o majčin trbuh, zgrči se u luk i stavi i svoju plavu glavicu na njezina prsa. Zatim se baci unatrag i smije se, dok mu se ručice hvataju za vrpce što stišću o vrat haljinu Marijinu kušajući da je optvori. U svojoj lanenoj odječici On je prelijep, debeljuškast, ružičast kao cvijet.

Marija se prigne, i stojeći tako preko kolijevke kao zaštita, plače i smijese u isto vrijeme, dok Dijete cvrkuće svoje riječi koje su riječi sve dječice i u kojima je čista i ponavljana riječ 'mama'. Gleda je, začuđen, videći je da plače. Pruži jednu ručicu prema blistavim tracima suza i smoči ih u milovanju. Pun dražesti nasloni se ponovno na majčina prsa, privinu se sasvim na nju i miluje ju ručicama.

Marija ga poljubi u kosu i uzima ga, prisloni oko vrata, sjedne i oblsači ga. Evo, odječica od vune je navučena i obuvene su malešne sandalice. Daje mu mlijeko, a Isus pohlepno siše dobro mlijeko svoje Mame i, kad osjeti da mu iz desen dolazi malo, traži lijevu sisu, i smije se to čineći, gledajući odozdo svoju Mamu. Zatim opet zaspi na njezinim prsima s obrašćićem ružičastim i okruglim na bijeloj i okrugloj sisi.

Marija polagano ustaje i odloži ga napoplun kreveta. Pokrije ga svojim ogrtačem. Vrati se kolijevci i slaže malene pokirvače zajedno. Razmišlja da li bi bilo dobro uzeti maleni madrac. Tako jemalen! Može se uzeti. Stavi ga, zajedno s jastukom k stvarima već stavljenim na kovčeg. I plače nad praznom kolijevkom, siromašna Mama, progonjena u svom Stvorenju.

Vraća se Jaosip. "Jesi li spremna? Je li spreman Isus? Jesi li uzela njegove pokrivače, njegov krevetić? Kolijevku ne možemo nositi, ali da barem On ima svoj madračić, siromašni Mališan koga hoće ubiti!"

"Josipe!" Marija krikne dopk se hvata za Josipovu ruku.

"Da, Marijo, na smrt. Herod ga hoće ubiti... jer se boji... za svoje zemaljsko kraljevstvo boji se tog Nevinoga, ona nečista zvijer. Što će učiniti kad shvati da je On pobjegao, ne znam. Ali, mi ćemo već biti daleko. Ne vjerujem da će se osvetiti tražeći ga sve do Galileje. Već bi mu bilo odviše teško otkriti da smo Galilejci i još manje da smo iz Nazareta i tko smo, točno uzevši. Osim da mu ne pomogne sotona da mu zahvali što mu je vjerni sluga. Ali... ako bi se to dogodilo, Bog će nam svejedno pomoći. Ne plaći Marijo. Vidjet te kako plačeš to mi je mnog oveća bol od ove što moram ići u progonstvo."

"Oprosti mi, Josipe! Ne palčem zbog sebe, niti zbog malo dobra što gubim. Plačem zbog tebe.. Već si se morao toliko žrtvovati. I sada ponovno nećeš imati više ni klijenata, ni kuće. Koliko te stojim, Josipe!"

"Koliko? Ne, Marijo. Ne stojiš me. Tješiš me. Uvijek. Ne misli na sutra. Imamo bogltstvo Mudraca. Pomoći će nam u pravo vrijeme. Zatim ću naći posao. Pošten i sposobna radnik odmah prokrči put. Vidjela si ovdje. Nema dosta vremena za posao koji imam."

"To znam. Ali tko će te izvući iz nostalgije?

"A tebe, tko će tebe izvući iz nostalgije za onom kućom koja ti je toliko draga?"

"Isus. Imajući Njega, imam opet ono što sam tamo imala."

"I ja, imajući Isusa, imam domovinu koju sam očekivao do pred malo mjeseci.Imam svoga Boga. Vidi š da ništa ne gubim od onoga što mi je iznad svega drago. Dosta nam je da spasimo Isusa, i onda Sve nam ostaje. Pa i onda kad ne bismo smjeli više vidjeti ovo nebo, ova polja, pa ni ona još draža u Galileji, jer uvije bismo imali Sve, jer ćemo Njega imati. Dođi Marijo, jer zora već započinje. Vrijem eje da pozdravimo domačicu i da natovarimo naše stvari. Sve će biti dobro."

Marija, poslušna, ustaje. Zaogrne se u ogrtač, dok Josip dovršava posljednji svežanj i izlazi natovaren njime.

Marija nježno podiže Dijete i zamota ga u jedan od šalova i privine ga na srce. Gleda zidove koji su ih ugostili mjesecima i pogladi ih rukom. Blažena kuća koja je zaslužila da bude ljubljena i blagoslovljena od Marije!

Izlazi. Prelazi kroz Josipovu sobicu, ulazi u veliku sobu. Domaćica, u suzama, ljubi je i pozdravlja i, otkrivajući jedan okrajak šala, poljubi u čelo Dijete koje mirno spava. Silaze vanjskim stepenicama.

U prvom svitanju jedva se vidi. U labom svjetlu vide se tri magareta. Najjači je natovaren kućnim potrepšinama. Ostali su sa sedlom. Josip se prihvaća posla. Dobro učvršćuje kovčeg i svežanj na samaru prvoga. POvezano u svežanj i postavljeno na vreću je oruđe Josipa drvodjelca.

Još pozdravi i suze, i zatim se Marija popne na svoje magare, dok domaćica drži Isusa u naručju i još ga ljubi, zatim ga vraća Mariji. Zajaši i Josip koji je privezao svoga magarca na magare natovareno teretom tako da mu bude slobodno držati Marijina magarčića za uzde.

Bijeg je započeo, dok Betlehem, koji još sanja o fantastičnom prizoru Mudraca, mirno spava, nesvjestan što ga čeka.

Isusovo prikazanje u Hramu

Jeruzalemski Hram - mjesto Isusvog prikazanja i nastupa

U Betlehemu iz jedne skromne kućice izleze dvije osobe. S vanjskih stepenica silazi vrlo mlada majka s djetešcom na rukama, zamotanim u bijelo platno. Majka je Marija iz Nazareta, blijeda i plava, okretna i ljupka u svakom svom činu. Obućena je u bijelu haljinu s blijedo plavim ogrtačem u koji je zamotana. S velikom brižljivošću nosi sovje Djetešce. Na podnožju stepeništa čeka je Josip pokraj smeđeg magarčića. Josip je obučen u tuniku i ogrtač, sve u jasno smeđoj boji. Gleda Mariju i smiješi joj se. Kad Marja stigne do magarčića, Josip prebaci magarčićeve uzde u lijevu ruku i uzme načas Dijete, koje mirno spava, da se Marija uzmogne bolje smjestiti na magarčevu sedlu. Zatim joj vraća Isusa i krenu na put. Josip ide uz Mariju, držeći uvijek za uzdz magarčića i pazeći da magare ide ravno i bez posrtaja. Marija drži na krilu Isusa, kao iz straha da mu ne bi hladnoća naškodila, zaogrne ga okrajkom svoga ogrtača. Dvoje supruga malo govore, ali se često smiješe jedno drugome. Cesta nije uzor-cesta, vijuga kroz ogoljenlo polje, koje godišnja dob čini takvim. Po koji putnik susreće se s njima ili ih dostiže, ali rijetko. Napokon se pokazuju kuće i zidine koje okružuju grad Jeruzalem. Marija i Josip ulaze u nj na jedna vrata i nastavljaju ići po vrlo neravnom gradskom pločniku. Put postaje vrlo težak, bilo zbog predmata koji svaki čas zaustavlja magare, bilo zato što se magare spotiče o kamenje i rupe što zamijenjuju nestale kamenove, a to uznemiruje Mariju i Dijete. Cesta nije ravna. Uzlazi, jako polagano. Uska je između visokih kuća s uskim i niskim vratašcima i s rijetkim prozorima prema putu. U visinama pokazuje se nebo u mnogo malih izrezaka plavetnila između kuća i kuća ili radije između terasa i terasa. Dolje na putu je mnoštvo ljudi i čuje se graja, i ljudi se komešaju, bilo da idu pješice, bilo da jašu na magarčićima, bilo da vode natovarene živine. Drugi se opet guraju iza jedne karavane deva koja zakrčuje put. Na jednom mjestu prolazi s velikom bukom cokula i oružja jedna patrola rimskih legionara, koji nestaju iza jednog svoda postavljenog popreko vrlo uskog i kamenitog puta. Josip skreće nalijevo i nastavlja put po jednoj široj i lijepšoj cesti. Na dnu ceste se nalazi nazupčani zid. Marija sjaši s magarčića kod jednih vratiju, gdje je mjesto za magarce. To je jedna vrsta šupe, bolje zaštitna krova, gdje je razasuta slama i gdje su kolci s kolutima da se tu mognu privezati četveronošci. Josip dade nekoliko kovanica jednom čovječuljku što je dotrčao i s njima pribavi malo sjena, te zacrpe s jednim kablom vode s primitivnog izvora koji se nalazi u jednom kutu i daje piti magarčiću. Zatim stigne Mariju i oboje ulaze u hramski prostor. Najprije se upučuju prema dvorištu gdje su oni što ih je Isus kasnije izvrsno išibao: prodavači grlica i janjaca i mjenača novca. Josip kupi dva bijela goluba. Ne mijenja novac, jer već ima što mu treba. Josip i Marija upučuju se prema pokrajnim vratima kojas imsju osam stepenica, kako to imaju sva vrata, tako da je kocka Hrama bude uzdignuta iznad tla. Ta vrata imaju veliko predvorije prostrano i ukrašeno. U njem se nalazi s desne i s lijeve strane dvije vrste oltara, dvije pravokutne konstrukcije. Jedan svećenik žuri ovamo. Marija prikaže dvije siromašne golubice. Svećenik škropi Mariju vodom Zatim Marija, koja je zajedno s golubima dala svećeniku hrpicu novca ulazi s Josipom, u pravi Hram, a prati je svećenik. Hram je vrlo ukrašeno mjesto. Skulpture od anđeoskih glava, palmi i ukrasa nalaze se na stupovima, zidovima i na stropu. Svjetlo prodire unutra kroz jedinstvene duge i uske prozore što su bez stakla i koso usječeni u zid. Na taj je način spriječeno da unutra prodire voda za pljuskova. Marija pođe sve do jednog određenog mjesta , zatim se zaustavi. Nekoliko metara udaljene od nje nalaze se druge stepenice i nad njima se opet nalazi jedna vrsta oltara. Iza njega je opet jedna druga konstrukcija. Marija predaje svećeniku svoje Dijeta, koje se sada probudilo i kruži svojim nevinim očicama začuđenim pogledom dojenčeta od nekoliko dana. Svećenik uzima Dijete na ruke i podiže ga ispruženih ruku, okrenut prema Hramu, stojeći nasuprot onoj vrsti oltara što stoji na vrhu stepenica. Obred jezavršen. Dijete bi povraćeno Mami i svećenik odlazi.

Kod prikazanja starac Šimun i proročica Ana nalaze Isusa - Mesiju

Tu ima ljudi koji znatiželjno gledaju. Kroz njih si krči put pognuti i šepavi starčić, koji se opire o štap. Sigurno mu je preko osamdeset godina. On se približi Mariji i zamoli je da mu dadne za jedan čas mališana. Marija mu ga dadne smiješeći se. Starac Šimun je obični vjernik. Uzima Dijete i ljubi ga. Isus mu se smiješi s nesigurnim smiješkom dojenčeta. Čini se da ga znatiželjno promatra, jer starčić plače i smije se zajedno, a suze su mu blistav ukras što teče između bora, i ostaju kao biseri na dugoj i bijeloj bradi, prema kojoj Isus pruža ručice. Isus je to, ali je uvijek djetešce, i što se miče pred njim privači njegovu pažnju i daje mu volju da pograbi onu stvar da bolje shvati što je. Marija se i Josip smiješe. a i prisutni koji hvale ljepotu Mališana. Kad je sveti starac Šimun progovorio Josipov je lice bilo začuđeno a lice Marijino potreseno. Marijhin se smiješak ugasi u vrlo živoj blijedoći, kad joj Šimun navješta bol. Koliko Ona o tom zna, ta joj riječ probada dušu. Marija se približi Josipu da se ohrabri. U svojoj boli Marija pritisnu Dijete na grudi i pije, kao ožednjela duša, riječi Ane, koja kao žena, ima sućuti s njezinim trpljenjenm i obećaje joj da će joj Vječni zasladiti nadnaravnom snagom čas boli. "Ženo, Njemu koji je dao Spasitelja svome narodu, neće manjkati moć da dade svog Anđela da te utješi u tovjoj boli. Nikada nije manjkala pomoć Gospodinova velikim ženama Izraela, a ti su mnogo veća od Judite i Jaele. Naš će ti Bog dati srce od najčistijeg zlata da se odupreš moru boli, po kojoj ćeš biti najveća Žena, Majka svih stvorenja. A ti , Dijete, sjeti se mene u času svoga poslanja."

Poklonstvo pastira i triju Mudraca

1. Anđeli javljaju pastirima rođenje Spasitelja

Kraj Betlehema je jedno prostrano polje...Mjesec je u zenitu i mirno jedri nebom koje je prepuno zvijezda. Izgledaju poput dijamantnih kopča pričvršćenih na ogromnoj nebnici od tamnoplavog baršuna, a mjesec im se usred njih smiješka sa svojim prebijelim licem s kojeg silaze rijeke mliječnog svjetla bijeleći zemlju. Ogoljena stabla izgledaju još viša i crnija na tako pobijeljenog zemlji, dok zidine i gomile, koje tu i tamo pri rubu ravnice izranjaju, izgledaju od mlijeka, a neka udaljena kućica naliči na komad mramora iz Carrare. S desne strane je jedan prostor, s dvije strane omeđen plotom od trnja, a s druge strane nisikim i hrapavim zidom... Ovaj zid podržava krov neke niske šupe... niske i široke, koja je s nutarnje strane ograde sagrađena dijelom zidom, a dijelom od drva, kao da bi ljeti ovi drveni dijelovi trebali biti maknuti... da se šupa pretvori u trijem. Iz ovog zatvorenog prostora čuje se, od vremena do vremena, kratko i isprekidano blejanje. To bi morale biti ovčice koje drijemaju i koje radi mjesečeve svjetlosti misle da je blizu dan. Ali taj sjaj je toliko prekomjeran, toliko jak i tako raste... kao da se neka planeta približuje zemlji ili iskri neki tajanstveni požar. Jedan pastir se pojavi na vratima, stavivši ruku na čelo da zaštiti oči, gleda u visinu. Izgleda nemoguće da se treba zaštitii od mjesečeva sjaja. Ali, ovo je tako živo da zablješčćuje, naročito onoga koji izlazi iz zatvorenog prostora gdje je mrak. Sve je mirno. Ali to svjetlo iznenađuje. Pasrtr zove drugove. Svi se pojaviše na vratima. Gomila kuštravih ljudi razne dobi. Ima tu mladića i sijedih... Komentiraju čudni činjenicu, ao one je najmlađe zahvatio strah. Naročito jednog: nekog dječaka dvanaestig godina koji brizne u plač izazvavši tako podrugivanje najstarijih.

"Čega se plašiš, glupane?" reče najstariji.

"Ne vidiš li da je zrak tih? ... Zar nisi vidio mjeseca kako sjaji?... Zar si uvijek bio pod maminom haljinom kao pile pod kvočkom, zbilja? Ali vidjet ćeš , i kakvih stvari!... Jednom sam se bio otisnuo prema libanonskom gorju, i još dalje... Visoko... Bio sam mlad i nije mi bilo teško hodati... Bio sam i bogat...onda... I jedne noći vidio sam jednu svjetlost, ali takve te sam pomislio da se vratio Ilija na svojim ognjenim kolima. Cijelo je nebo bilo kao u požaru... Jedan starac ... tada je bio starac... reče mi: 'Nešto će se veliko dogoditi na svijetu' .. I za nas je b la nesreća jer dođoše rimski vojnici! Oh! vidjet ćeš, ako polja..." Ali pastirić više ne sluša... Izgleda da ga više nije strah, jer ostavlja prag i izmaknu iza leđa krepkoga čobanina, iza kojeg se bio sklonio, i izađe na travnjak koji je pred šupom. Gleda pream nebu i hoda kao mjesečar, kao hipnotiziran od nečega što ga sasvim privlači... i odjednom poviče:

"Oh!" ... i osta okamenjen, s rukama malo otvorenim. Ostali se gledaju zapanjeni.

"Ali što je ovom ludome?" - reče jedan.

"Sutra ga vraćam njegovoj majci. Ne volim glupane da čuvaju ovce! - reče drugi.

A stari koji je malo prije govorio reče: "Hajdemo pogledati prije nego prosudimo. Pozovite i one druge što spavaju i uzmite štapove. Da nije kakva zvjerka ili razbojnici..."

Uđu, pozovu druge pastirre, i iziđu s bakljama i toljagama... dostignu dječaka.

"Tamo, tamo" promrmlja on smiješeći se..." Poviše stabla, gledajte ono svjetlo što dolazi. Izgleda da hoda po mjesečevoj zraci. Evo se približuje. Kako je lijepo to svjetlo!"

"Ja vidm samo nešto življi sjaj."

"I ja ta također."

"Također i ja..." - rekoše ostali.

"Ne, ja vidim kao neko tijelo" - reče jedan pastir kojega su Marija i Josip sreli na putu za Betlehem, koji je dao mlijeka Mariji.

"To je Anđeo" ... povika dječak... "Evo silazi, približuje se... Dolje!... Na koljena pred Anđelom Božjim!"

Jedan dugi "Oh!".... i pun poštovanja... izvinu se od grupe pastira koji padoše licem prema zemlji, i tako više izgledaju satrti pred sjajnim ukazanjem... koliko su stariji... I mladi su na koljenima, ali gledaju Anđela koji se sve više približuje i napokon zaustavlja u zraku, mašući velikim krilima... sjaj bisera u sjaju mjeseca koji ga okružuje nad zidom ograde.

"Ne bojte se. Ne nosim nesreću. Javljam vam veliku radost za izraelski narod i za sve narode zemlje..." Anđeoski glas je poput skladne harfe uz koju pjevaju slavuji. "Danas, u gradu Davidovu, rodio se Spasitelj..."

Dok je Anđeo ovo govorio još više raširi krila i pokrene ih kao nad nenadanom radošću, a iz njih - izgledalo je - kao da pljušti kiša iskara od zlata i dragog kamenja... Prava duga koja je bila nalik na trijumfalni luk nad siromašnim torom. "... Spasitelj koji je Krist..." - Anđeo iskri pojačanom svjetlošću. Njegova dva krila, sada čvrsto stojeći, i vrhom upravljena prema nebu kao dva nepomična jedra nad safirom mora, izgledaju kao dva plamena koji se dižu plamteći... "... Krist, ... Gospodin!..." - Anđeo sklopi svoja dva sjajna krila i njima se ogrnu kao gornjom haljinom od dijamanta... nad odjećom od biserja, sagne se kao na poklon, rukama sklopljenim nad srcem i kao sagnut nad grudima, lice mu se gubi u sjeni vrška savijenih krila... Vidi se samo jedan nepomični oduljeni lik za vrijeme trajanja jedne Slave. Ali evo ... opet se miče...

Ponovno otvara krila, podiže lice na kojem se svjetlost stapa s rajskim smiješkom... i kaže: "Prepoznat ćete Ga po ovim znakovima: u jednoj siromašnoj štali, iza Betlehema, naći ćete Djetešce povijeno u pelenice u životinjskim jaslama, jer za Mesiju nije bilo krova u gradu Davuidovu.." Dok je Anđeo ovo govorio učinio se ozbiljnim, pače i žalostan! Ali s Nebesa dođoše toliki...oh! koliki!... toliki Anđeli slični njemu, čitav Kor Anđela koji silaze klikćući i poništavajući mjesec svojim rajskim blještavilom ... te se priddruže Anđelu najvestitelju uz mahanje krila, uz razlijevanje predivnih mirisa, uz lelujanje nota u kojima svi najljepši glasovi stvorenoga nalaze svoj odjek, ali do zvukovnog savršenstva... Ako je boja napor prirode da postane svjetlošću, ovdje je melodija napor glazbe da sijevne ljudima ljepota Božja, jer čuti ovu melodiju znači upoznarti Raj, gdje je sve harmonija ljubavi koja se iz Boga izlijeva da razveseli Blaženike ... i da od ovih poleti k Bogu da mu reknu: "Ljubimo Te!" Anđeoski "Gloria" rasprostranjuje se u sve većim valovima nad mirnim poljem, a s tim pjevom i svjetlo.

I ptice se pridružiše svojim pjevom, što je pozdrav ovoj preuranjenoj svjetlosti, a ovce svojim blejanjem radi ovog prijevremenog izlaska sunca...

Pjev se stišava... a i svjetlo se umanjuje, dok se Anđeli vraćaju u Nebo...

2. Poklonstvo pastira Novorođenom Spasitelju, Kristu Gospodinu

Pastiri dolaze k sebi.

"Jesi li čuo?"
"Pođimo vidjeti?"

"A živine?"

"Oh! Neć im se dogoditi ništa! Hajdemo, poslušajmo riječ Božju!"

"Rekao je da je rođen danas?... I da nije našao konačišta u Betlehemu?"

To sada govori pastir koji je dao mlijeko... "Dođite, ja znam. Vidio sam ženu i sažalila mi se... Pokazao sam im gdje će naći mjesto za Nju, jer sam pretpostgavljao da neće naći konaka i čovjeku sam dao mlijeka za Nju... Toliko je mlada i lijepa, a mora biti dobra kao Anđeo koji nam je govorio... Dođite, dođite! Hajdemo uzeti mlijeka, sira, janjce i već učinjene kože... Mora da su jako siromašni... i tko zna koliko je hladno Onome lije se ime ne usuđujem spomenuti! ... I zamislite... govorio sam Majci kao jednoj siromašnoj ženi...!"

Otiđu u štalu i malo nakon toga iziđoše... tko s mlijekom u ploskama, tko s mrežicama od isprepletenog kovilja, a unutra okrugli sirevi, tko s košarama u kojima je janjad što bleji, a neki s ovčim već učinjenim kožama.

"Ja nosim ovcu. Ojanjila se prije mjesec dana. Dobro joj je mlijeko. Moći će im služiti ako žena nema mlijeka. Izgledala mi je kao djevojčica, i tako bijela...! Lice kao od jasmina na mjesečini." - reče pastir, koji je dao mlijeko... i povede ih.

Idu pod mjesečevim svjetlom i s bakljama, nakon što su zatvorili šupu i ogradu. Idu poljskim stazama i uz živice trnovitog grmlja od zime ogoljenog... Zaobilaze Betlehem. Stigoše do štale dolazeći ne s one strane s koje je došla Marija, nego sa suprotne, tako da ne prolaze uz najljepše štale, nego ovu prvu nađoše... Pristupe k otvoru.

"Uđi!"

"Ne usuđujem se."

"Barem pogledaj!"

"Ti, Levi, koji si prvi vidio Anđela, što je znak da si bolji od nas, pogledaj!... Doista, prije su ga nazivali glupanom, a sada im je zgodno da se on usudi ono što se oni ne usuđuju. Dječak se nećka, ali se napokon usudi... Pristupi k ulazu, odgurne malo plašt (Josipov)... gleda.. i osta zanesen.

"Što vidiš?" - pitaju zabrinuti tihim glasom. "Vidim jednu mladu i lijepu ženu i jednoga čovjeka nadvite nad jaslama i čujem... čujem kako plače Djetešce i ženu i ženu kako mu govori jednim glasom... oh! koji glas!"

"Što kaže?" - "Kaže: 'Isuse, majušni! Isuse, ljubavi svoje Mame! Nemoj plakati, majušni Sinko!' "Kaže: ' Oh! Kad bih ti mogla reći: - Uzmi mlijeka, maleni! Ali još ga nemam!' Kaže: ' Veoma ti je hladno, ljubavi moja! I bode te sijeno. Koja bol za tvoju Mamu kad te čuje kako plačeš, a ne može te utješiti!'

Kaže: 'Spavaj, dušo moja!Jer mi puca srce kad čujem kako plačeš i dok te gledam kako suzice točiš!' ... I ljubi ga i tpli mu sigurno nožice svojim rukama, jer stoji sagnuta dolje nad jaslama." "Pozovi! Nek te čuju!"

"Ja ne. Vi, koji ste nas ovamo doveli i poznajete je."

Pastir otvori usta i zatim se ograniči samo na glasni uzdah. Josip se okrenu i dođe k vratima : "Tko ste?"

"Pastiri. Nosimo vam hrane i vude. Dolazimo da se poklonimo Spasitelju."

"Uđite !"

Uđu i štala se većinom rasvijetli od svjetla baklji. Stariji gurnuše djecu pred sobom. Marija se nasmiješi :

"Dođite" - reče. "Dođite!" i poziva ih rukom i smiješkom, i uzme za ruku onoga koji je vidio Anđela i privuče ga k sebi... sve do jasala... I dječak blažen gleda. Drugi koje Josip također pozva, približe se sa svojim darovima i polože ih...svi... s kratkim i ganutljivim riječima... pred noge Marijine... i zatim gledaju Djetešce koje potiho plače i smiješe se uzbuđeni i blaženi.

I jedan odvažniji reče: "Uzmi, Majko. Mekana je i čista. Pripravio sam je za djetešce, koje mi se doskora ima roditi. Ali Tebi je darujem. Stavi svoga Sina u ovu vunu, bit će mekana i topla..." I ponudi ovčju kožu, prekrasnu kožu bogatu sjajnom i dugom vunom. Marija podigne Isusa i zavija ga u nju. I pokazuje ga pastirima, koji klečeći na tlu... na sijenu, gledaju ga zaneseni. Postaju sve smioniji i jedan predloži:

"Trebalo bi mu dati gutljaj mlijeka... Bolje bi bilo vode s medom. Ali meda nemamo. To se daje majušnima. Imam sedmoro djece... pa znam."

"Ovdje je mlijeko. Uzmi, ženo."

"Ali ledeno je. Toplog se hoće. Gdje je Ilija? On ima ovcu." Ilija je morao biti onaj koji je donio ovcu. Ali nema ga tu... Zaustavio se vani...gleda kroz pukotinu...i izgubio se u tami noći.

"Tko vas je vodio?"

"Jedan Anđeo nam je rekao da dođemo, a Ilija nas je vodio ovamo. Ali gdje je sada?"

Ovca ga oda blejanjem. "Ddođi ovamo...tebe traže!" Uđe sa svojom ovcom, zastiđen što je u centru pažnje.

"Ti si?... reče Josip, koji ga prepozna... i Marija mu se nasmiješi i reče: "Ti si dobar." Pomuzu ovcu i vrškom lanenog platna umočenog u toplo i pjenušavo mlijeko Marija namoči usnice Djetešcu koje siše tuskorupastu slatkoću. Smiješe se svi, a još više, kada Isus zaspi u toploj vuni, s vrškom platna još među usnicama.

"Ali ovdje ne možete ostati. Zima je, a ovdje je vlažno. A k tome tu je i odviše životinjskog vonja... Nije to dobro, a pogotovo ne za Spasitelja."

"To znam" - reče Marija duboko uzdahnuvši... "Ali za nas nema mjesta u Betlehemu."

"Ohrabri se, ženo. Mi ćemo ti pronaći jednu kuću."

"To ću reći svojoj gazdarici" - reče Ilija.

"Dobra je. Primit će vas, pa makar vam morala ustupiti svoju sobu. Čim svane... reći ću joj... Kuća je puna svijeta... Ali vama će naći mjesto."

"Za moje Djetešce, barem. Ja i Josip možemo i na zemlji. Ali za Malenoga."

"Ne uzdiši, ženo. To jemoja briga. Reći ćemo mnogima, ono što nam je bilo rečeno. Ništa vam neće manjkati. Zasada uzmite ovo što vam naše siromaštvo možer dati. Pastiri smo."

"I mi smo također siromasi... I ne možemo vam uzvratiti... " reče Josip.

"Oh! Nećemo! Sve kad biste i mogli, ne bismo htjeli! Gospodin nam je već uzvratio. Mir je obećao svima. Anđeli su govorili ovako: ' Mir ljudima dobre volje!" Ali nama ga je već dao, jer Anđeo je rekao da je ovo Djetešce Spasitelj, da je Krist, Gospodin... Siromasi smo i neznalice, ali znamo da su Proroci rekli da će Spasitelj biti Prvak Mira. I nama je rečeno da mu se dođemo poklopniti.... Slava Bogu na Previsokim Nebesima i slava ovom njegovom Kristu Pomazaniku, a blagoslovljena budi, ti, Ženo, koja si ga rodila! Sveta si jer si zaslužila da ga nosiš!... Zapovijedaj nam kao Kraljica, jer smo sretni što ti možemoslužiti. Što možemo učiniti za te?"

"Ljubiti moga Sina i uvijek u srcu imati misli koje sada imate."

"Ali za tebe? Zar ne želiš ništa? Nemaš li rodbine koju bi trebalo obavijestiti da se On rodio?" "Da, imala bih. Ali nisu tu blizu. U Hebronu su..."

"Idem ja onamo" - reče Ilija. "Koji su to?"

"Zaharija, svećenik, i Elizabeta moja rođakinja."

"Zaharija? Oh! Poznam ga dobro. Ljeti idem u ta brda jer su pašnjaci tamo bogati i lijepi, i prijatelj sam njegovog pastira. Kad vidim da si se smjestila... Idem Zahariji."

"Hvala, Ilijo!"

"Ništa hvala. Velika je to čast za mene, siromašnog pastira, poći govoriti sa svećenikom i reći mu: ?Rodio se Spasitelj'".

"Ne! Reći ćeš mu: 'Rekla je Marija iz Nazareta, tvoja rođakinja, da se rodio Isus, i da dođe u Betlehem."

"Tako ću reći."

"Bog neka te zato nagradi. Sjetit ću se tebe, svih vas..."

"Hoćeš li reći svojemu Djetešcu o nama?"

"Reći ću."

"Ja sam Ilija."

"Ja sam Levi."

"Ja sam Jona."

"A ja Izak."

"A ja Tobija."

" A ja Jonata."

"A ja Daniel."

"Šimun -ja."

"Ivan se zovem - ja."

"Ja Josip i moj brat Benjamin, blizanci smo."

"Upamtit ću vaša imena!"

"Moramo otići... Ali vratit ćemo se... dovest ćemo ti druge da se poklone!..."

"Kako ćemo se vratiti u ovčinjak ostavivši ovo Djetešce?"

"Slava Bogu koji nam ga je pokazao!"

"Daj nam da poljubimo njegovu haljiniocu" - reče Levi s anđeoskim smješkom. Marija podigne polagano Isusai, sjedeći na sjenu, ponudi nožice , ovijene u lan, da ih poljubi.. I pastiri se sagnu sve do tla i ljube ove majušne nožice, obavijene platnom. Tko ima bradu, najprije je obriše, i skoro svi plaču... i pri odlasku izlaze natraške, ostavljajući srce unutra.

3. Poklonstvo triju Mudraca

Jedna zvijezda neobične veličine poput malog mjeseca pomiče se na betlehemskom nebu. A druge izgleda da promatraju i da se uklanjanju poput sluškinja pri prolasku kraljice, toliko ih njezin sjaj nadvisuje i poništava. S kugle, koja naliči golemom blijedom safiru upaljenom iznutra od sunaca, izlazi trak (brazda) u kojoj se uz prevladavajuću boju jasnog safira miješa plavetnilo topaza,

i zelenilo smaragda, svjetlucanje opala, krvavi bljeskovi rubina i nježno iskrenje amatista. Sve drugo kamenje zemlje u tom je traku koji mete nebo brzim valovitim pokretom kao da bi bio živ. Ali boja koja prevladava ona je koja pljušti sa zvjezdane kugle, rajska boja blijedoplavog safira koja silazeći čini plavo- srebrnima i kuće i ulice i tlo Betlehema, koljevku Spasitelja.

Nije to više siromašni grad, za nas manji i od nekog seljačkog kraja. To je fantastični grad iz bajki, u kojem je sve od srebra. A voda je izvora i bazena tekući dijamant. Sve življim ižaravanjem svjetla zvijezda se zaustavi nad malom kućom koja je na užoj strani trga. Ne vide je ni njezini stanovnici, Betlemljani, jer spavaju u zatvorenim kućama, ali ona ubrzava svoje svjetlosne otkucaje i njezin rep vibrira talasa se sve jače... povlačeći poolukrugove po nebu, koje se čitavo upalilo po ovoj mreži zvjezdica koje ona za sobom vuče, po ovoj mreži punoj blijeska koji sja i dotiče najrazličitijim bojama druge zvijezde, kao da im želi priopćiti jednu radosnu riječ.

Kućica je sva okupana u ovom biserno-tekućem ognju. Krov uske terase, stepenište od tamnog kamenja, mala vrata, sve je kao gromada čistog sreebra razlivenog s prašinom dijamanata i bisera. Nijedna kraljevska palača na zemlji nije imala niti će imati stepenište slično ovom, učinjeno da prihvati korake Anđela, učinjeno za Majku, Majku Boga. Njezine male noge, 'noge Bezgrešne Djevice' mogu gaziti po ovom divnom sjaju, njezine male noge određene da stoje na stepenicam prijestolja Božjeg. Ali Djevica ne zna. Ona bdije uz koljevku Sina i moli. U duši ima sjaj što nadvisuje sjaj kojim zvijezda ukrašuje stvari.

Kroz glavnu ulicu približuje se grupa jahača. Jedni su na konjima, drugi konje vode rukom, nekoji su na devama, druge deve opet sa svojim teretom. Udarci kopita stavaraju šum sličan vodi koja se u potoku ruši i udara o stijene. Stigoše na trg i svi se zaustave. Karava,a pod svjetlom zvijezde, fantastično je sjajna. Prebogata konjska oprema, odijela njihovih jahača, lica, prtljaga... sve sjeji sjedinjujući i oživljujući svoj sjaj metala, kože, svile, dragog kamenja, dlake... sa zvijezdinim blistanjem. I oči žare i usta se smiješe, jer se jedan drugi sjaj zapalio u njihovim srcima: sjaj nadnaravne radosti.

Dok se sluge zaputiše prema karavnaskom prenoćištu sa životinjama, trojica iz karavane sjašu sa svojih živina koje sluge odmah vode drugamo, i pješice otiđu prema kući. I prostru se ničice, čelom do zemlje, da poljube prah. To su tri uglednika. Njihove prebogate haljine to govore. Jedan s vrlo tamnom kožom siđe s debe, sav omotan u plašt sjajne svijetleće svile, privezan na čelu i uz tijelo s dragocjenim pojasom, s kojeg visi bodež ili mač s bačakom ukrašenim dragim kamenjem. Drugi sjašu s dva gizdava konja, a bijahu obučeni - jedan u haljini od prugastog prelijepog platna, u kojoj je prevladavala žuta boja, načinjenoj kao dugidominogrtač s kapuljačom i vrpcom što naliči na zlatni filigranski rad, toliko je prošivena čipkama u zlatu... Treći ima svilenu košulju koja je napuhana pri širokim i dugim nogavicama privezanim uz noge i zaogrnut najfinijim šalom, koji naliči cvjetnom perivoju, toliko je živo cvijeće kojim je sav ukrašen. Na glavi ima turban koji pridržava ovoj - lančića, sav optočen dijamantima.

Nakon što su iskazali počast kući u kojoj je Spasitelj.... digoše se i pođoše prema karavsnskom prenočišštu, gdje su sluge već kucale dok im nisu otvorili.

Sad je već dan... Lijepo sunce sjaji na podnevnom nebu. Jedan sluga od one trojice prelazi trg i penje se stepenicama male kuće.
Ulazi.... Izlazi... Vraća se u svratište. Izlaze tri Mudraca... iza svakog po jedan sluga... Prelaze trg. Rijetki prolaznici okreću se da promatraju, te pompozno odjevene osobe koje dostojanstveno polagano prolaze. Između ulaska sluge i sad ove trojice prošlo je dobrih četvrt sata, tako da su se stanovnici kućice mogli pripraviti da prime goste. Ovi su još bogatije odjeveni nego prethodne večeri. Svila sjaji, drago kamenje blista, velika perjanica s dragocjenim perjem, uz još dragocjenija zrnja bisera, drhti i sjaji na glavi onoga koji je imao turban. Sluge nose jedan kovčezić sav izrađen intarzijom, s metalnim pojačanjima od kovanog zlata; drugi divno izrađen kalež s još izrađenijim poklopcem napravljenim u obliku piramide, koja na vrhi ima briljant. Mora da su teški, jer ih sluge s naporom nose, naročito onaj s kovčezićem. Trojica se penju stepenicama i ulaze. Ulaze u jednu sobu koja s ulice vodi u kuću. Straga se kroz prozor, otvoren prema suncu, vidi mali vrt. S drugih dvaju zidova otvaraju se vrata i kroz ove vire vlasnici kuće: jedan čovjek, jedna žena i troje ili četvoro mladih i djeca.

Marija je sjedila s Djetetom u krilu, a uz nju je Josip na nogama. Ipak i Ona se isto diže i naklanja se kada je vidjela tri Mudraca da ulaze. Sva je odjevena u bijelo. Tako lijepa u svojoj jednostavnoj sjajnoj haljini koja je pokriva od vrata do nogu, od ramena do tankovitog zapešća, tako bijela s glavicom okruženom plavim pletenicama, licem koje uzbuđeenje čini još više ružičastim, očima koje se blago smiješe, ustima koja se otvaraju na pozdrav: "Bog bio s Vama" , kad se trojica zaustaviše za jedan čas dirnutu. Zatim prosljede i prostru se pred njezinim nogama. I mole je da sjedne. Oni pak ne, ne sjedaju, ma koliko ih Ona molila da to učine. Oni ostasju na koljenima, oslonivši se na pete. Iza njih su, također na koljenima, i tri sluge. Oni su uz sami granični zid. Ispred sebe su postavili tri predmeta koja su nosili i čekaju.

Tri Mudraca promatraju Djetešce koje bi moglo imati devet mjeseci do jedne godine, toliko je živahno i čilo Ono sjedi na Majčinu krilu i siješi se i cvrkuće s glasićem poput ptičice. I Ono je odjeveno sve u bijelo kao i Mama, sa sandalicama na majušnim nogama. Sasvim jednostavna haljinica: mala tunika iz koje vire nemirne nožice, debeljuškaste ručice koje bi htjele sve dohvatiti, a iznad svega prelijepo lišce na kojem sjaje tamno plave oči, i usta koja pri smiješku na stranama prave jamice otkkrivajući prve male zubiće. Kovrčaste kosice naliče zlatnoj prašini, toliko su sjajne i prozračne. Najstariji od Mudraca govori za sve. Tumači Mariji kako se na nebu upalila jedna nova zvijezda, neuobičajnog sjaja.

Nikada na kartama (mapama) neba nije bila označena ova zvijezda niti se o njoj govorilo. Nije joj bilo poznato ime, jer ona nije imala imena. Rođena tada iz krila Božjega, ona je procvala da kaže ljudima jednu blagoslovljenu istinu, jednu tajnu Božju. Ali ljudi nisu o tome vodili računa jer im je duša ležala u blatu. Nisu uzdizali pogleda Bogu i nisu znali čitati riječi koje On piše - bio radi toga u vijeke blagoslovljen - ognjenim zvijezdama na licu nebesa. Oni su je vidjeli i trudili su se da joj shvate glas. Gubeći, zadovoljni, malo sna što su ga dopuštali svojim udovima, zavboravljajući na hranu, udubili su se u proučavanje zodijaka. Iz konjižukcije zvijezda, vrijeme sezona, račun prošlih sati i astronomske kombinacije njima su kazale ime i tajnu zvijezde. Njezino ime: "Mesija". Njezina tajna: " Mesija je došao na svijet". I tako su pošli da mu se poklone. Nijedan od njih nije znao za onog drugog. Preko brda i pustinja, preko dolina i rijeka, putujući noću došli su do Palestine, jer je zvijezda išla u tom pravcu. Za svakoga, sa tri različite točke zemlje, išla je u tom pravcu. I našli su se zatim s one strane Mrtvog mora. Volja Božja ih je sjedinila tu, zajedno su nastavcli put sporazumijevajući se, unatoč toga što je svaki govorio svojim jezikom, i shvaćali su i mogli govoriti jezikom Zmelje (Palestine) po čudu Vječnoga. I zajedno su otišli u Jeruzalem, jer je Mesija trebao biti Kralj Jeruzalema, Kralj Židovski. Ali nad nebom ovoga grada zvijezda se sakrila i oni su osjećali kako im se srce lomi od boli i ispitivali su sami sebe da doznaju jesu li oni štogod Bogu skrivili. Ali kako ih savjest nije nizašto prekoravala obratili su se kralju Herodu da ga pitaju u u kojoj se kraljevskoj palači rodio Kralj Židovski kojem su se oni došli pokloniti. I kralj, sazvavši prvake svećeničke i književnike, pitaopih je gdje se Mesija ima roditi. A oni su odgovorili: "U Betlehemu Jusinu!" I oni su se zaputili prema Betlehemu i zvijezda se opet pojavila pred njihovim očima, pošto su ostavili Sveti grad, i prošle večeri uvećala svoj sjaj i čitavo je nebo bio jedan požar i zatim se zaustavila, sakupivši sav sjaj drugih zvijezda u svoju zraku nad ovom kućom. I oni su shvatili da je tu Božansko Čedo. I sad amu s se klanjaju i prinose svoje darove, a više od svega prinose svoja srca, koja nikada neće prestati ljubiti Njegovog Jedinorođenca čije su sveto Čovještvo vidjeli. Poslije će se vratiti da obavijeste Heroda jer i on mu se također želi pokloniti. "Evo, međutim, zlata kako se dolikuje kralju da ga ima; evo tamjana kako dolikuje Bogu, a evo, o Majko, evo i mire, jer tvoje Dijete i Čovjek kao što je i Bog, a po tijelu i ljudskom življenju spoznat će gorčinu i neizbježni zakon smrti.

Naša ljubav bi htjela ne reći ti ove riječi, htjela bi ga zamišljati vječnim također i tijelom kao što je vječan i svojim Duhom. Ali, o Ženo, ako se naše karte, a još više naše duše ne varaju - On je, tvoj Sin, Spasitelj, Pomazanik Božji, i zato će morati, da spasi zemlju uzeti na Sebe sve zlo zemlje, od kojeg je jedna kazna: smrt. Ova pomast je za taj čas. Da tijelo koje je sveto ne spozna trulež raspadanja i da se sačuva cijelim do svog uskrsnuča. I neka se On po ovom našem daru nas i spasi svoje sluge davši im svoje Kraljevstvo... Zato da bismo bili od njega posvećeni, neka Ona, Majka, dade svoga Mališana "našoj ljubavi, da u nas siđe nebeski blag0oslov dok ljubimo njegove noge."

Marija, nadvaldavši svoju zgranutost koje su uzbudile riječi Mudraca i sakrivši tugu mučnog prisječanja sa smiješkom ponudi Djetešce. Položi Ga na ruke najstarijeg koji ga poljubi, a Isus mu uzvrati milovanjem, zatim Ga pruži drugoj dvojici. Isus se smiješi i igra s lančićima i resama trojice i gleda znatiželjno otvoreni kovčežić pun žute tvari koja svjetluca i smiješi se gledajući kao sunce pravi dugu udarujući na brilijant koji je na poklopcu mire. Zatim trojica vraćaju Mariji Djetešce i ustasju. Ustaje također i Marija. Naizmjenično se naklone, nakon što je najmlađi dao naređenje slugi da izlazi. Trojica još malo govore. Ne mogu se odvojiti od ove kuće. Suze uzbuđenja su u očima. Napokon se upute prema izlazu, prate ih Marija i Josip.

Djetešce je htejlo sići, i dade ručicu najstarijem od trojice, i tako hoda... Za ruku ga drže Marija i Mudrac, koji se sagnuše da bi ga mogi voditi. Isusov je koračić još nesiguran korak djetešca i smiješi se udarajući nožicama po traku koji sunce čini na podu. Došavši do praga - trojica se opraštaju poklonivši se još jedanput i ljubeći nožice Isusove... Marija, sagnuta nad Melenim, uzima mu ručicu i vodi je da učini gestu blagoslova na glavi svakog pojedinog Maga. To je znak Tau - Križa povučen prstićima Isusovim, koje vodi Marja.

Zatim trojica silaze niz stepenice. Karavana je već tu spremna i čeka. Metalni ukrasi konja sjaje se na suncu što zapada. Narod je ispunio trg da vidi neobični prizor. Isus se smije udarajući ručicama. Mama ga je podigla i položila na široki ogradni zid koji omeđuje malu terasu i jednom ga rukomdrži uz svoje grudi da ne paden. Josip je sišao s trojkicom i poržava svakom nogostup dok uzlaze na konje i devu. Sada si sluge i gospodari svi na konjima. Dano je naređenje da se krene. Trojica se sagnu sve do vratova živina na posljednji pozdrav. Josip se nakloni. Marija također i ponovno vodi ručicu Isusovu u znak "Zbogom" kao i u znak blagoslova!