„Mamice, ova će kuća odletjeti!“

ISUS: „Mamice, ova će kuća odletjeti!“

Majka Božja svjedoči: „Isus je imao dvanaest godina (godina tijekom koje je razgovarao s naučiteljima u Hramu). Jednog dana On mi reče: „Mamice, ova kuća će odletjeti!“ Ja nisam shvatila. Om mi ništa drugo nije rekao. Mnogi ne vjeruju da je naša kuća bila prenesena tako čudesno i zbog jednog izvjesnog razloga: dati ljudima jedan dokaz što će ga oni otkriti tijekom vremena. Naša kuća imala je jednu terasu , ona je imala komad koji je odletio i jedan komad još koji je tu u Nazaretu. Radionica Josipova bila je u vrtu, jedan mali kockasti bijeli prostor. U to doba miješalo se vapno sa slamom i pepelom da bi se povezale opeke među sobom.. „Mamice, ova kuća će odletjeti.“ -  Moje misli letjele bi još k tim riječima: kada i kako će naša kuća odletjeti? Vi znate da je jednog dana u vremenu – ona odletjela. To nije jedna legenda, to je jedno čudo, jedno od brojnih čudesa. – Ja sam spavala uz kolijevku Isusovu u jednom uglu kuće. Uvečer. Ja sam smjestila svjetiljku uljanicu u udubinu (u zidu) koja još postoji  (Loreto)  i u  tom ublaženom svjetlu, Ja sam gledala lice Boga koji je snivao.  „Mamice, mnogo će naroda dolaziti u ovu kuću.“  Ja toga trenutka to nisam shvatila. „Mamice, brojni će biti oni koji će dolaziti“, nastavljao je Isus  a On bijaše još malen, imao je sedam godina. – Kuća Nazaretska je prva Crkva. Tu, Isus je rastao, tu je živio. Iz te kuće, On je otputovao da vam donese nadu.  Uzlet naše kuće nije jedna bajka! – Kuća Nazaretska koja je sada dijelom u Loretu, bijaše za nas puna uspomena i sjećanja. Isus je rastao u ljepoti i milosti. – Kuća u Loretu je jedan dio kuće Nazaretske, nije jedna legenda, ne jedna lažna povijest, kako se to sada često kaže. Kuća u kojoj sam pravila Kruščiće sa medom! –

/ Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014. stranice: 58.90.121.169.184.238/

Anđeli su došli Meni u susret ...

Anđeli su došli Meni u susret ...

SJEĆANJE  MAJKE  BOŽJE

„Nakon jednog napornog putovanja Ja sam stigla k Elizabeti. U mom sjećanju, ponovno gledam Elizabetu, i ponovno osjećam njezin zagrljaj. Ona je bila nadahnuta i rekla mi one riječi: „Blagoslovljena Ti među ženama...“ Ja bijah jedno stvorenje i kao takva bijah iznenađena i katkada prestrašena. Nisam znala da Ja neću spoznati smrti, jer bijah bez grijeha. Djelo Volje i Ljubavi Božje koji Me je bio izabrao, i također od moje volje Ljubavi prema Bogu... Ja bijah usnula jednim dubokim snom, dok se duša moja pripravljala na jedan ponovni susret s Isusom. Katkada duša je aktivna dok je tijelo uspavano. Katkada vi molite a da to i ne znate, jer ste vi željeli moći to učiniti i san je došao. Eto tako je bilo također i sa mnom. Ja sam spavala i Ivan je plakao. Anđeli su došli Meni u susret i među prvima, Ja sam ponovno vidjela moga Anđela Čuvara Gabriela i Mihaela koji su u Betlehemu položili Isusa u moj naručaj u onoj divnoj noći. – Apostoli su došli i oni me nisu našli...  Stvorenja koja se mučite, koji imate bojazni i nade, Bog vam hoće dati ovu sigurnost: vi ćete živjeti, vi ćete biti uvijek vi isti, kao što sam Ja još i uvijek mala djevojka iz Nazareta koja pravi kruh, ide na bunar, tka...“

Giuliana Buttini: Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014, str. 376-377.

 

MOGU LI JA SJESTI IZMEĐU VAS?

Isus: „MOGU LI  JA SJESTI IZMEĐU VAS?“

Bogorodica svjedoči:

„U vrtu /u Nazaretu/, mi smo imali jednu klupu. To bijaše jedan kamen u obliku sjedala i Josip je otraga (kao naslon za leđa) pričvrstio jedno drvo.

Za vrijeme najvručijih večer mi bismo posjedali tu: „Immi /Mamice/, mogu li i Ja sjesti usred vas?“

Isus je već bio otišao spavati, ali vrućina Ga je probudila. On bijaše pred nama, bosih nogu, u jednoj bijeloj košulji.

„Mogu li Ja sjesti usred vas?“

To je ono što On već stoljećima traži od čovječanstva.

„Mogu li Ja čuti misli što mi ih upravljate?“

Možete li Me sačuvati u vašem srcu?

Velika poniznost Boga!

„Mogu li ostati s vama?“

Ako bi Isus ostao usred vas ... kao s nama ove večeri, vi biste bili jači,

vi biste bili utješeni u časovima boli, u dugim urama nostalgije, jer On vam govori o Životu.

Velik život, koji vas očekuje.

Vi Mu uvijek trebate učiniti jedno mjesto, ono ponajbolje.

O On će doći usred vas malen, s bosim nogama, u bijeloj košulji, velik,  svečan u prodirućem pogledu, živ svijetao, sjajan!

Vi ćete Ga gledati od njegova rođenja do njegova uskrsnuća.

Vi ćete živjeti s Njim i On s vama.

NITKO NIJE PROROK U SVOJOJ DOMOVINI

Nitko nije prorok u svojoj domovini

Evo jedne Marijine spomene:

„Jedne večeri u svibnju mjesecu, u vrtu osjećao se veoma jaki miris ... Isus je imao dvadeset godina i dok sam ja zaljevala ružičnjaka, On je iz radionice gdje bijaše zastao da završi jedan posao, zamišljen dolazio. On mi reče:

„Immi (Mamice), Ti znaš zašto sam ja došao. Ti znaš također da ću Te Ja jednog dana ostaviti da otiđem daleko...“

„Ako Ti trebaš donijeti ljubav svima, Sine Moj, zašto da ne započneš u tvojoj zamlji, u ovom selu?“

Immi, nitko nije prorok u svojoj domovini. Ovdje, Ja sam poznat kao stolar i oni znaju da nisam studirao, ni čitao znanstvenih i drugih knjiga...“

Istina je, nitko nije prorok u svojoj domovini! Isus nije trebao studirati: kao Bog, On je poznavao sve stvari, pa bi On trebao zauzvrat dokazati da je bio Bog, i najbliži rođaci to ne bi mogli vjerovati, izuzev jedne najniže manjine koja je imala veliku vjeru i čistu dušu.

„Zatim svi bi Me mogli  prepoznati kad bi to htjeli.“ Kad bi to htjeli! Sloboda usklađena s čovječnošću: jedan veliki dar i jedna velika odgovornost!

A vi koji govorite o Isusu, naviještate njegovu novu Riječ, ujedno staru i vječnu, vi također, jeste li to shvatili: 'Nitko nije prorok u svome kraju!'  Svijet koji vas okružuje, često ili bolje veoma često ne shvaća veličinu onoga koji vam dolazi, a dolazi kao prorok, premda su primili spoznaju poruke.  Pa čak ako je to njima bilo moguće, narod ne shvaća, jer su oni odviše materijalizirani, i zemaljske stvarnosti su još važnije njihovim očima prekrivenima materijalizmom i sebičnošću. Zemaljske stvarnosti koje prolaze imaju više vrijednosti od onih koje bi im mogle biti hrana i uzdignuće za dušu!

Vi, idite dakle k onima koje vam Isus šalje!

„Immi, to sam Ja koji idem poslati ih. Za njih popravljam putove i Ja uklanjam zapreke. Ja ću im dati snagu i mir, ne bogatstva svijeta što vam ih daju materijalisti, nego nešto malo više od onoga što je pravedno i poslije, zbog onoga što su učinili za Mene. Ja ću im dati divote moga Kraljevstva!“

To je ono što mi je Isus rekao kada mi je govorio o svima onima koji kao vi svjedočite za Istinu s ljubavlju, po žrtvama, s  oduševljenjem i poniznošću.

„Ja to znam, Immi, Ti ih želiš utješiti...“

Veoma je potrebno da budete utješeni... On očekuje mnogo od vas, a katkada vas ignoriraju: „Nitko nije prorok u svojoj domovini!“ Vi ćete naći, kao što se to već često događa iskrenih, dobro raspoloženih srdaca: oni su vaša domovina. Vaša domovina, to je onaj koji je uz vas, koji čas ljubi i koji vas shvaća.

Čitav svijet bi trebao biti jedna domovina, ali svijet je u ratu i to će biti još dugo ako čovječanstvo nastavi biti zagušeno materijalizmom... Ako budete imali ljubavi, domovina će vam biti posvuda... Voljela sam dobro kuhati i pravila pokuse kako što bolje popraviti hranu:

„Immi, Ti si stavila jedan badem u moj mali kruh.. Ljubim mnogo, to je jedan dar za Mene. Hvala, Immi!“ ......

Isus je u dobi od  dvadeset godina, jak, veoma lijep i velikodušan. U Nazaretu, govorilo se da je bio Ljubljeni sin, zatim su se čudili kad je otputovao, kritizirali su ga. Oni nisu znali tko je  On bio, nego su ga gledali drugačijeg od drugih... Isus je otputovao u zoru toga dana što ja ne mogu zaboraviti ni u moje vrijeme, ni poslije. Ja sam Ga gledala kako se udaljuje kada se i zadnja zvijezda ugasila. 'On je Bog i On nosi svijetu Svjetlost'. Prvi misionar! „......

Ja Ga ponovno gledam sa dvadeset godina i zatim onog  jutra u kojem me je ostavio--- zadnja zvijezda se je ugasila... I gledah kako se udaljuje njegova visoka svečana silueta.

„Ja odlazim nositi ljubav svijetu...“
 

 

 

 

 

 

Giuliana Buttini: Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014, str. 136-137 i 191-192, 399.

Ja sam Djevica Objave

Ja sam Djevica Objave

Nebeska Majka svjedoči o sebi:

„Moj čisti duh, moja duša bez grijeha uzdigoše moje tjelesno biće. Ja se uzdizah prema Raju, mjestu ne mjestu, životu i skladu izvan vremena, izvan prostora, beskrajnoj dimenziji za sve ono što je duhovno i ustrajno od izvanredne tvari. Ja se uzdizah na susret s Mojim Sinom. Anđeli me nošahu kao da sam Ja imala krila i sve u Meni veličaše Boga!

Smatram još jednom potvrditi kako Ja nisam poznavala smrti, jer moja duša nije bila dotakla grijeha.  Ja sam Myriam iz Nazareta i Ja imam mnogo drugih imena, čak i ono 'Djevica Objave.'  Jer Ja objavih to što Crkva trpi ovih sada vremena:  Redovnički habit bačen je u vjetar, dogme stavljene pod sumnju, istine izopačene. Po jednoj privatnoj objavi poznatoj u vremenu Ja sam 'Gospa od Kruha'. Ja sam Myriam, malena iz Nazareta, Ona koja je u očima malenoga svijeta njezinoga vremena vodila jedan normalan život do vremena boli.

Moj život bio je jednostavan, život žene onog vremena: zanat tkanja, kuhanja, povrtnjak, zdenac... Ali moj duh je živio na najvišim vrhuncima. Ja sam bila i Ja jesam Njegova Majka. Kalež koji Ga je nosio i donio na svijet, da On bude Svjetlo svijeta. Vrijeme je prolazilo i nije ga više mnogo ostajalo. Moj Sin će se vratiti i ukazati se svijetu, ali On je uvijek bio s vama! „Ja vas neću ostaviti nikada...“ Njegov Duh je s vama. Njegov glas se dade čuti. Srca, duše Ga čekaju i Njegov glas se katkada dade čuti po jednoj rijetkoj povlastici.

Moja duša klikće Gospodinu, za sve što Ja pruživih, za ono što će postati svi oni koji su povjerovali i tako Ljubili. Vjerovati, znači Ljubiti – imati milosrdne ljubavi, živjeti Riječ: „Ljubite jedni druge.“  „Druge“ znači sve. Ljubiti čitav svijet, srce otvoreno, vaš život na raspolaganju. Što više budete ljubili, manje ćete poznavati smrt. Za Mene je ona bila Život. Za pravednike i za čiste, one koji vjeruju, ljube, žive Riječ Isusovu, ona će biti Život!  Nije bilo moguće da moje tijelo upozna raspadanje. Ja sam Djevica Objave, Marija iz Nazareta, Gospa Kruha!

/ Giuliana Buttini,  Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice (1973.-2003.) – Zagreb – str. 336-337./

MARIJA: 'ANĐEO MI SE UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'

MARIJA:

'ANĐEO MI SE UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'

„Anđeo mi se ukazao kao jedan veoma lijepi mladi čovjek zaodijevan svjetlošću. Njegov glas bijaše stvaran. Ja sam Ga slušala začuđena, smetena, puna divljenja... Srce je udaralo. Ja se nisam više mogla ni micati i  jedva sam disala. Neopisiva uzbuđenja u mom duhu, koja vam ja riječima ne mogu opisati, sve ujedanput divno i bolno. Zatim je jedna zraka svjetlosti prodrla u moje tijelo. MOJ SIN BOG, ROĐEN OD BOGA I PRAVI ČOVJEK.  Njegovo se ljudsko biće počelo oblikovati u Meni. On je crpio u Meni hranu i krv za svoju ljudsku narav i ON je uzeo svoju narav božansku i od te zrake svjetlosti proizišle od Oca. Dvije naravi!   I često  još svijet ne shvaća da ON bijaše Bog, a usto vrijeme bio i čovjek! Ja sam upravo tada tkala i mislila i mislila na mnoge stvari od male važnosti. Ja bijah jedno mlado stvorenje, i onda moje misli također bijahu jedne mlade djevojke, i od male važnosti...  Ja nikada nisam mogla ni zamisliti to što će mi se dogoditi. 'AVE MYRIAM!' Ja se sjećam i ponovno proživljavam one trenutke: Bog me bijaše izabrao. Koje milosti, koje radosti i u isto vrijeme koje bojazni! Pravi Bog i pravi čovjek.  

I Isus je došao na svijet na jedna zraka Svjetlosti. Ista zraka koja je prodrla u moje tijelo iz Njega je izišla kao SVJETLOST. Od te zrake je izišlo Njegovo ljudsko tijelo hranjeno od Mojega, nakon što je živio i rastao u Meni. UVIJEK DJEVICA! Ja nisam imala boli i Njega vidjeti ispunjalo me je divljenjem i preneraženijemu.    'JA, baš JA....' Nacrt Božji! Prvo svjetlo, početak Otkupljenja. Bog  čovjek rodio se u jednom siromašnom selu one izmučene zemlje. U onoj kolibi (štali) sve bješe svjetlost i zastori od paučine naličiše srebrnim nitima.“

Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2012 . str.345-346

Naša Gospa od Brze pomoći

Naša Gospa od Brze pomoći.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su godine 1718. temelji novoga lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj Louisiane želio da djeci novoga naselja osigura solidan kršćanski odgoj pa je zamolio isusovca oca de Beauboisa da im iz Francuske dovede redovnice odgajateljice. Otac de Beaubois se obratio uršulinkama. Velikodušno se odazvalo 8 zavjetovanih sestara, 1 novakinja i 1 postulantica. Na čelu s majkom Augustinom Tranchepain krenuše put Amerike. Ukrcaše se 22. veljače 1727. i nakon dugog i napornog putovanja stigoše na cilj 7. kolovoza iste godine. Redovnice su se odmah posvetile apostolatu među djecom doseljenika i među Indijancima.

Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.

Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.
Kako se to zbilo?

Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.

Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.

Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći."

Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:

"Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti..." Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.

Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.

I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.
Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.

Marija će govoriti

Marija će govoriti

„Isus kao mladić  govoraše mi također kao Bog o onom što se ima zbiti... „Imi (Mamice), tijekom jedne rimske noći, Ti  ćeš govoriti osobama koje će Te ljubiti...“ Ja se sjećam jedne večeri iz onog vremena. Mi smo bili u malom ružičnjaku. Mjesec je sjao i lice Isusovo je bilo osvijetljeno Njegovim Duhom to jest Očevim... Ja ponovno gledam lice Isusovo te večeri i ja slušam ove riječi: „Imi, Ti ćeš govoriti također onima koje Ja vidim sada sjedinjenima prijateljstvom tijekom jedne rimske večeri. To će biti jedan dar za njih, jedna milost da učine da poraste njihovo bratstvo, da ih učini boljima i da ih učvrsti u vjeri.“  Ja sam poznavala Rim po onome što sam čula o njemu govoriti... kao o jednom dalekom gradu davnih vremena...  Kad mi bijasmo u Nazaretu u maloj kući, Isus je tada imao osam godina reče mi jednog dana: „Immi, jednog dana ti ćeš govoriti usred moje braće, tvoje djece. Ti ćeš putovati na jednim kolima bez konja i  bez deva....“  Ja tog trenutka nisam mogla shvatiti. Isus je po svojoj božanskoj naravi gledao budućnost svijeta.... Isus je onda imao šesnaest godina i rekao mi: „Imi, Ja poznajem vrijeme i budućnost, ljudi koji će doći i ljubav donijeti svojoj braći. Jednog dana, Ja ću te poslati, po milosti, da blagosloviš čista stvorenja u jednoj šumi, u jednoj kući gdje živi uzajamna ljubav... i za svu braću. Oni ne postoje još. Oni će doći u dalekoj budućnosti... Imi, u jednom velikom broju godina, Ti ćeš govoriti svijetu toga vremena i Ti ćeš učiniti da Te upoznaju i ljube. 

 Ja sam došla u Rim da se ukazujem među eukaliptusima...
Tre Fontane kraj Rima.

Marija je govorila...

Marija je govorila...

EVANĐELJA SVJEDOČE      

Marija je govorila: - s Anđelom u Nazaretu (Lk 1,34).  - sa svojom rođakinjom Elizabetom u Ain Karinu (Lk 1,40)  - slavu Bogu pjesmom: „Veliča duša moja Gospodina...“  (Lk 1,46).  - s Isusom u kad ga je našla u Hramu u odbi od 12 godina: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo Te tražilio.“ (Lk 2,48) - govorila s Isusom u Kani: „Vina nemaju“ (Iv 2,3). - govorila poslužiteljima u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 25).  

POVIJEST CRKVE SVJEDOČI                      

Marija je govorila:  - Apostolu Jakovu Starijem u Saragozi Španjolskoj ( 2. siječnja 40. Po Kristu). - papi Liberiju u Rimu da podigne crkvu na brežuljku sa snijegom  (5. kolovoza 363.). - indijancu Svetom Ivanu Diegu u Gvadalupi Meksičkoj ( 9. prosinca 1531.) - redovnici Svetoj Katarini Laboure u Parizu u ulici du Bac ( 27. Studeni 1830) - pastirima Melaniji i Maksiminu  u La Salettu /Francuskim Alpama/ (19.rujna 1846.) - mlinarevoj kćeri  Svetoj Bernardici Soubiru  u Lurdu /Francuskoj/  (8. prosinca 1858) - djeci pastirima u Fatimi /Portugalu/  Blaženoj Jacinti i Franji ( 13. svibanj 1917). - kao „Djevica Siromaha“ u Banneux-u / Belgijskom Lurdu/  ( 15.siječnja 1933.) - Službenici Božjoj Luigina Sinapi 1937. u špilji kraj Tre Fontane pored Rima  -  a 12. Travnja 1947. kod iste špilje  djeci i njihovom ocu Bruni Cornacchio sa naslovom „Djevica Objave.“ „Ja sam se ukazala u Rimu da potvrdim Uznesenje. Jedan  grešnik bi izabran za to: - Nije bilo moguće da moje tijelo spozna smrt.“(15.rujna 1986.)

 

Marija je obećala:

„U Rimu Ja ću se ukazivati iznova i Ja ću na tom nebu davati još znakova“(22.4.1983.)

 „Misleći na ljubav i Otkupljenje, poslana od Oca Nebeskog i po Mom Isusu, Ja sam se došla ukazivati na više mjesta. I Ja ću još dolaziti. Ako nadnaravni svijet postoji, što je slučaj, onda po Volji Božanskoj, oni koji u njemu borave, mogu se ukazivati i tako ono nadnaravno ulazi u materijalno: to je čudo, to nije jedna stvarnost  u  pravilima .“ ( 4.lipnja 1982.)

/Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb -  2014/

  

 

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

MARIJINA USPOMENA:

Bilo je sunca, sve je sjalo... Bijaše svibanj. Isus mi reče: „Immi (Mamice), jednog dalekog dana lijevat ćeš krvave suze. Moju Krv!“ – Onda nisam shvatila, sada znam da je moj krvavi  plač Njegova Krv... Plakala sam ne da bi navijestila kateklizme, ratove ili tragedije, nego nešto mnogo teže. Ja sam izrazila svoju bol (sada ja više ne mogu trpjeti, to je još jedna od boli što sam ih iskusila na podnožju Križa) zbog pomanjkanja vjere, moralnosti i iznad svega što se NE DAJE VAŽNOST EUHARISTIJI... KRV MOGA SINA TREBAJU DOTICATI POSVEĆENE RUKE... RUKE NEPOSVEĆENE NE SMIJU UZIMATI HOSTIJU kao da bi ona bila jedna bilo koja stvar. Ja sam plakala suze Krvi Isusove: HOSTIJU! Božanskoj Hostiji treba se klanjati!   - Klanjajte Mu se sa Mnom, sa Mnom ljubite moga Sina! Ljubite moga Sina!  Vjera??? Tu ima mnogo nehaja i moral skoro ne postoji. Sve je dopušteno, čak i ono  što je jednom, tijekom vremena bilo sablazan (sramota).

Ljubite Isusa, ljubite bližnjega, da biste dali zadovoljštinu za ove grijehe.    „Immi, upravo niče lijepo cvijeće....“ Vaše misli, vaša dobra djela, vaše molitve. Za Isusa i za Mene, hvala!

/Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb 2014. str. 439-440 /