Naša Gospa od Brze pomoći

Naša Gospa od Brze pomoći.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su godine 1718. temelji novoga lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj Louisiane želio da djeci novoga naselja osigura solidan kršćanski odgoj pa je zamolio isusovca oca de Beauboisa da im iz Francuske dovede redovnice odgajateljice. Otac de Beaubois se obratio uršulinkama. Velikodušno se odazvalo 8 zavjetovanih sestara, 1 novakinja i 1 postulantica. Na čelu s majkom Augustinom Tranchepain krenuše put Amerike. Ukrcaše se 22. veljače 1727. i nakon dugog i napornog putovanja stigoše na cilj 7. kolovoza iste godine. Redovnice su se odmah posvetile apostolatu među djecom doseljenika i među Indijancima.

Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.

Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.
Kako se to zbilo?

Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.

Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.

Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći."

Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:

"Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti..." Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.

Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.

I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.
Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.

Marija će govoriti

Marija će govoriti

„Isus kao mladić  govoraše mi također kao Bog o onom što se ima zbiti... „Imi (Mamice), tijekom jedne rimske noći, Ti  ćeš govoriti osobama koje će Te ljubiti...“ Ja se sjećam jedne večeri iz onog vremena. Mi smo bili u malom ružičnjaku. Mjesec je sjao i lice Isusovo je bilo osvijetljeno Njegovim Duhom to jest Očevim... Ja ponovno gledam lice Isusovo te večeri i ja slušam ove riječi: „Imi, Ti ćeš govoriti također onima koje Ja vidim sada sjedinjenima prijateljstvom tijekom jedne rimske večeri. To će biti jedan dar za njih, jedna milost da učine da poraste njihovo bratstvo, da ih učini boljima i da ih učvrsti u vjeri.“  Ja sam poznavala Rim po onome što sam čula o njemu govoriti... kao o jednom dalekom gradu davnih vremena...  Kad mi bijasmo u Nazaretu u maloj kući, Isus je tada imao osam godina reče mi jednog dana: „Immi, jednog dana ti ćeš govoriti usred moje braće, tvoje djece. Ti ćeš putovati na jednim kolima bez konja i  bez deva....“  Ja tog trenutka nisam mogla shvatiti. Isus je po svojoj božanskoj naravi gledao budućnost svijeta.... Isus je onda imao šesnaest godina i rekao mi: „Imi, Ja poznajem vrijeme i budućnost, ljudi koji će doći i ljubav donijeti svojoj braći. Jednog dana, Ja ću te poslati, po milosti, da blagosloviš čista stvorenja u jednoj šumi, u jednoj kući gdje živi uzajamna ljubav... i za svu braću. Oni ne postoje još. Oni će doći u dalekoj budućnosti... Imi, u jednom velikom broju godina, Ti ćeš govoriti svijetu toga vremena i Ti ćeš učiniti da Te upoznaju i ljube. 

 Ja sam došla u Rim da se ukazujem među eukaliptusima...
Tre Fontane kraj Rima.

Marija je govorila...

Marija je govorila...

EVANĐELJA SVJEDOČE      

Marija je govorila: - s Anđelom u Nazaretu (Lk 1,34).  - sa svojom rođakinjom Elizabetom u Ain Karinu (Lk 1,40)  - slavu Bogu pjesmom: „Veliča duša moja Gospodina...“  (Lk 1,46).  - s Isusom u kad ga je našla u Hramu u odbi od 12 godina: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo Te tražilio.“ (Lk 2,48) - govorila s Isusom u Kani: „Vina nemaju“ (Iv 2,3). - govorila poslužiteljima u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 25).  

POVIJEST CRKVE SVJEDOČI                      

Marija je govorila:  - Apostolu Jakovu Starijem u Saragozi Španjolskoj ( 2. siječnja 40. Po Kristu). - papi Liberiju u Rimu da podigne crkvu na brežuljku sa snijegom  (5. kolovoza 363.). - indijancu Svetom Ivanu Diegu u Gvadalupi Meksičkoj ( 9. prosinca 1531.) - redovnici Svetoj Katarini Laboure u Parizu u ulici du Bac ( 27. Studeni 1830) - pastirima Melaniji i Maksiminu  u La Salettu /Francuskim Alpama/ (19.rujna 1846.) - mlinarevoj kćeri  Svetoj Bernardici Soubiru  u Lurdu /Francuskoj/  (8. prosinca 1858) - djeci pastirima u Fatimi /Portugalu/  Blaženoj Jacinti i Franji ( 13. svibanj 1917). - kao „Djevica Siromaha“ u Banneux-u / Belgijskom Lurdu/  ( 15.siječnja 1933.) - Službenici Božjoj Luigina Sinapi 1937. u špilji kraj Tre Fontane pored Rima  -  a 12. Travnja 1947. kod iste špilje  djeci i njihovom ocu Bruni Cornacchio sa naslovom „Djevica Objave.“ „Ja sam se ukazala u Rimu da potvrdim Uznesenje. Jedan  grešnik bi izabran za to: - Nije bilo moguće da moje tijelo spozna smrt.“(15.rujna 1986.)

 

Marija je obećala:

„U Rimu Ja ću se ukazivati iznova i Ja ću na tom nebu davati još znakova“(22.4.1983.)

 „Misleći na ljubav i Otkupljenje, poslana od Oca Nebeskog i po Mom Isusu, Ja sam se došla ukazivati na više mjesta. I Ja ću još dolaziti. Ako nadnaravni svijet postoji, što je slučaj, onda po Volji Božanskoj, oni koji u njemu borave, mogu se ukazivati i tako ono nadnaravno ulazi u materijalno: to je čudo, to nije jedna stvarnost  u  pravilima .“ ( 4.lipnja 1982.)

/Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb -  2014/

  

 

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

MARIJINA USPOMENA:

Bilo je sunca, sve je sjalo... Bijaše svibanj. Isus mi reče: „Immi (Mamice), jednog dalekog dana lijevat ćeš krvave suze. Moju Krv!“ – Onda nisam shvatila, sada znam da je moj krvavi  plač Njegova Krv... Plakala sam ne da bi navijestila kateklizme, ratove ili tragedije, nego nešto mnogo teže. Ja sam izrazila svoju bol (sada ja više ne mogu trpjeti, to je još jedna od boli što sam ih iskusila na podnožju Križa) zbog pomanjkanja vjere, moralnosti i iznad svega što se NE DAJE VAŽNOST EUHARISTIJI... KRV MOGA SINA TREBAJU DOTICATI POSVEĆENE RUKE... RUKE NEPOSVEĆENE NE SMIJU UZIMATI HOSTIJU kao da bi ona bila jedna bilo koja stvar. Ja sam plakala suze Krvi Isusove: HOSTIJU! Božanskoj Hostiji treba se klanjati!   - Klanjajte Mu se sa Mnom, sa Mnom ljubite moga Sina! Ljubite moga Sina!  Vjera??? Tu ima mnogo nehaja i moral skoro ne postoji. Sve je dopušteno, čak i ono  što je jednom, tijekom vremena bilo sablazan (sramota).

Ljubite Isusa, ljubite bližnjega, da biste dali zadovoljštinu za ove grijehe.    „Immi, upravo niče lijepo cvijeće....“ Vaše misli, vaša dobra djela, vaše molitve. Za Isusa i za Mene, hvala!

/Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb 2014. str. 439-440 /

Sveti Luka – Bogorodičin kroničar i portretista

Sveti Luka –

Bogorodičin kroničar i portraitist

Marijine uspomene:

„Poslije Uskrsnuća, Ja sam se mogla bolje upoznati s Apostolima. Prije, Ja sam ih viđala iz vremena  u vrijeme kad je Isus prolazio s njima ili s jednim od njih kroz Nazaret. Moj Isus nije se mnogo zdržavao u kući. To su bili samo kratki boravci za vrijeme kojih sam ja brojala ure. Ja sam poznavala Jakova i Judi kao djecu. Oni su se često igrali s Isusom u malom vrtu: „Gledajte kako su  lijepe ruže Moje Immi!(Mamice)“  - Kefa bijaše žestok i velikodušan sad plašljiv, sad nagao. Ivan bijaše blag i bojažljiv. On također, kao svi, imali su neke male nedostatke i neke velike nadarenosti.

Jednog dana jedan liječnik je došao k Meni. Bio je naklonjen slikarstvu.  Bijaše to čovjek velika stasa, sijede kose, pogleda veoma dubokog.  „Zovem se Luka i  želio bih upoznati svaki detalj toga Čovjeka, koji je ostavio dubok utisak svima koji su ga vidjeli... Želio bih razumjeti njegovo Božanstvo, pa molim to od tebe, Domina, Ti si Njegova Majka i tko bi bolje od jedne majke mogao poznavati svoga Sina? Od Tebe, od onih koji su ga slijedili, ja bih želio znati što On kaže, ono što je On učinio, bolje nego što se o tome zna.“

Moj Sin je govorio Istinu. On je objavio mnoge stvari, On je učinio velika čudesa u Ime Oca s nebesa. On je trpio, On je bio ponižen i izdan. On je umro na Križu i uskrsnuo. Ostavio je čovječanstvu ove riječi, sažetak svega što je govorio: „Ljubite Me i ljubite jedni druge kao što sam Ja vas ljubio! Ja vidjeh dvije suze kako teku iz dubokih očiju Lukinih.

Od toga dana, Luka se vračao često da bi razgovaroa s Ivanom i sa Mnom. On nas je ispitivao za mnoge stvari o Isusu. Katkada to sam bila Ja koja sam  imala oči pune suza. U mojim uspomenama oživljavao bi Isus, njegovo djetinjstvo, njegova mladost.

Ja sam ispričala Luki ukazanje Anđela. „Domina, ja vjerujem u  to. Anđeli postoje i Bog se služi s njima. Pa ipak za mnoge, tijekom vremena, tvoja povijest mogle bi izgledati kao jedna bajka. Ne smeta, to je istina Boga i  oni koji će vjerovati u tu istinu imati će srce čisto i bit će ponizini.“

„Rabbi je također rekao da je istina spasenje!“ – reče Ivan koji je pisao, on također, na listićima, sve uspomene. To nisu zasigurno bili današnji listići, nego pergamenti. Dragocjeni pergamenti, knjige Istine, knjige Života. Tako se rađalo Evanđelje. Ono se rodilo dana kada je Luka došao k Meni: „Domina, ja sam jedan liječnik, jedan koji traži i ljubi umjetnost. Ja ljubim također i istinu i htio bih je upoznati potpuno, koliko je to moguće i zatim je prenijeti: život, riječi, trpljenje Tvoga Sina Isusa.“

Jednog dana Luka je htio učiniti moj portret: „Domina, Isus ti sigurno sliči.“ – „Domina, ima trenutaka iz života Tvoga Sina koji me opčaravaju i drugih koji me ganu. Šteta što ne mogu sve zapisati, šteta što budući svijet ne može sve upoznati o jednom tako intenzivnom, jedinstvenom životu Boga postalog Čovjekom!“

-         Luka, bitno iz ovog života je ljubav i ove riječi: „Ljubite se!“  Luka je veoma pažljivo slušao ono što sam Ja govorila, moja opisivanja trenutaka kao da je sam tamo bio prisutan.

Luka mi je rekao jednog dana: „Za mene, to je kao da sam Ga ja upoznao, tvog Sina Isusa. Ja osjećam da je On jedan brat i ja sam siguran što se tiče njegova Božanstva, dokazanog po  čudesima, po Njegovom Uskrsnuću i p Njegovim riječima.“

Luka je slušao o svim Mojim uspomenama. Ja sam mu ispričala ukazanje Gabrielovo, rođenje Isusova i još druge stvar... Život Isusov! – On je napisao jednu veliku knjigu. Vi od toga poznajete samo izvatke, jer se jedan veliki broj spisa    napisanih od Luke izgubio. Toliko koliko će poslužiti vašem spasenju, vašem rasuđivanju i također upoznavanje nešto više Isusa pro riječima koje su tu iznesene.

Luka je pisao sve što sam Ja govorila i katkada, začuđen, on mi je postavljao pitanja. Već vjekovima vi ste poznavali tu dokazanu i potvrđenu Isutinu. Ali za Luku sve ovo bjaše novo. Njegovo čuđenje bijaše normalno.

MOLITE MOJ RUŽARIJ

„MOLITE  MOJ  RUŽARIJ“

U vrtu Nazareta ruže su cvale, bio je to dan Moje godišnjice (Rođendan). Isus mi je donio zadnju ružu koja još nije bila uvenula.  „Immi (Mamice),ona je za Tebe!“  Bila je to ruža koraljne boje.  U tin danima svršetka ljeta sve ruže su bile uvenule osim jedne, one što ju je Isus Meni bio dao.  – Ruže?  Ruže iz ovog vrta i one iz Raja.  „Immi (Mamice), oni će doći u velikom broju prinjeti Ti ruže!“

Ruže su cvijeće koje Ja najviše volim. Ovdje, Ja ih imam mnogo, u svim bojama: vaše molitve, vaša djela... Sve te ruže su za mene!

Isus je imao osam godina i u tom času onda, On mi je govorio kao Bog: „Immi, Ti ćeš imati jednu veliku količinu ruža, jedan put sačinjen od ruža i jedno mnoštvo perivoja.“

To bijaše mjesec u kome cvatu ruže (svibanj). „Immi, Ti ćeš imati vijence ruža sve za Tebe.“

Ruže koje je Isus više volio bile su žute boje: „Immi... one čine da misliš na sunce.!

RUŽARIJ je povijest našega života. S ovom poviješću u vašem srcu i u vašoj misli možete raditi prema dobru i biti veliki i jaki. Evo Ružarij: ljubiti Nas, imati jednu živu vjeru, biti milosrdni, ali također oprost što ga on posjeduje.

RUŽARIJ, to su brojne krune ruža svih boja, s tisućama nijansi. Mirisne ruže koje se dižu prema meni i koja Ja prinosim Mome Sinu. On ih gleda svaku i gleda onoga koji Mi ih je poslao po molitvi u njezinih tisuću oblika.

Molite Moj Ružarij, prema vašoj osobnoj osjetljivosti s riječima što ih čujete u vama samima, u vašoj duši, s činima ljubavi, milosrđa, po muci, žrtvi, velikodušnosti... misleći na Moga Sina, na vrt u Nazaretu i Moje ruže, na Isusa za vrijeme Njegove Muke.  I misleći na Uskrsnuće Moga Sina i na čitavo čočvječanstvo koje je znalo moliti riječju i dijelom.

Moj Ružarij, kruna je od siromašnog biserja, u drvu, u kosti, u srebru, u pravim biserima. Bogata ili siromašna, jedna mal krunica čiji se svaki biser pretvara u jednu ružu. Neka bude u vašem srcu način najžarče, najživlje, najdublje molitve.  Molitva spašava svijet. Molite kako vi znate, ali molite. Moj Ružarij sačinjen od riječi, od osjećaja, od milosrdne ljubavi, od Žrtve!!!

/Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb 2014. /

Isus je pravi Bog, pravi Čovjek!

Isus je pravi Bog, pravi Čovjek!

Marijine Uspomene:

„U vrtu Nazaretskom Ja sam gledala Isusa koji se igrao. 'On je Bog i On će donijeti svjetolst svijetu! Kao Čovjek On će izdržati sve boli čovječanstva i kao Bog On će uzeti na Sebe sve njegove boli. Shvatiti Njegove dvije naravi bijaše teško također i za Mene.'

„Zašto Ja?“ Ja sam znala da se čeka Mesija. Tijekom prethodnih vjekova proroštva navještahu tu Istinu koja je, i danas još, za mnoge legenda (bajka). Oni gledaju Isusa samo kao jednog čovjeka. Oni Ga nazivaju 'velikim' uspoređujući Ga s Budom, Konfucijem, Njega Boga, rođenog od Boga. I jedna religija ustanovljena od Boga je NJEGOVA! Istina je u Kristu, Mojem sinu, Sinu Božjem, BOGU, rođenom od Boga, provorođenom (od Djevice).

On ljubni sve ljude, ali Kršćanstvo ili Katolicizam je jedina relgija koja treba privući u svoju Istinu sve druge.

Često Ja bijah uronjena u te misli i Isus mi je govorio: „Immi (Mamice), ne misli na to, poslije ćeš Ti shvatiti.“

Sada (8.prosinca 1986.- naša napomena), Ja govorim ovako: živite, prihvatite, ne  razmišljajte odviše! Jednog dana vi ćete shvatiti također neshvatljivi dar boli. Nazaret je bio onda jedno selo, naša kuća bijaše na jednom malom brežuljku. Ja sam gledala sunce kako se diže kroz mali prozor. Tu je bilo mirisa trave i cijeća od ove zemlje. „Ave Myrijam!“ „Pravi Bog, Pravi Čovjek! Isus Dijete se igrao, pjevao, trčao... On je Bog! On je Moj Sin!“

I vjekovi su prošli. Vi živite u jednom suhom i materijalističkom vremenu. Mnogi ne vjeruju još da je Isus Bog i da je uskrsnuo. Ja od vas ištem molitve za njih. Molitve u najuzvišenijem obliku, poklon, žrtvu i život!

Živjeti Riječ Isusovu je molitva.

(Iz knjige „Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice (1973-2003)“ –   Zagreb 2014.)

Platno od lana

Platno od lana

U ono vrijeme Isus je imao osam godina

U ono  vrijeme Isus je imao osam godina. On bijaše u povrtnjaku i govorio kozici koju je nazvao Cendrina:

„ Ti mi daj dobro mlijeko i Ja ću tebi dati ovu dobru travu.“ 

I ja mišljah da On bijaše Bog.  Mi živmo u jednom tajnom nemiru velikih suprotnosti. Ja sam se osjećala Njegovom Majkom i malenom pred Njim. Otajstvo Ujelovljenja je za svih: Riječ postade čovjekom i On je Bog, rođen od Boga. Onda to izgledaše čudno, nemoguće za mnoge koji to ne prihvaćaju i vide Isusa kao jednog čovjeka.

Ipak tijekom vremena, bio je tu jedan velliki broj dokaza Njegovog Božanstva. I ono  platno koje je do sada uzdiglo toliko prepirki. Ta plahta od lana, Ja sam je dirala svojim rukama, Ja se toga sjećam. To je bilo ono platno tamo, to nije bila laž. To laneno platno dovedeno u sumnju po maloj vjeri stanovitih  ljudi.

„ Imi (Mama), bit će tu mnogo ljudi koji će tijekom vremena, nastojati ugušiti vjeru u svijetu“.

Sinedrij svake epohe. Moje suze su padale na tu tkaninu. Suze majki koje nadživljuju njihovu djecu, najgorče!

Isus je imao osam godina, On je govorio kozici i igrao se. Jedno Dijete s dubokim pogledom. Katkada sam Ga gledala zamišljena, kao Bog On je ponirao u duše ljudi. Sada oni hoće skriti čudesa, ali čudesa se svakodnevno događaju. Svjetlost ponire u duše, vjetar Božji puše gdje hoće... Moje suze su padale na ono platno što sam ga Ja doticala.

Isus se igrao u povrtnjaku, razgovarao s kozicom, čupao najbližu travu. Bio je bosih nogu i njegove noge već bijahu vitke i brončane boje. Sunce je obasjavalo njegovu pozlaćenu glavu. Izgledao je kao da ima svjetlosnu aureolu.

Ja sam Ga ljubila, Ja sam mu se divila. Ja sam vodila brigu o Njemu. Osjećala sam proturječja: On je Moj Sin, On je malen, Njemu sam potrebna Ja, i On je Bog!

Kada je Anđeo a licem mladog čovjeka meni navijestio DOGAĐAJ, moj se život promijenio. Ja sam se pripravljala na jedan jednostavan život i najteže sam živjela iznutra, dok sam na izvana živjela kao žena s jednom obitelji o kojoj se trebalo brinuti.

Moj život!  - I vaši životi?  Toliko o povijsti, toliko o putovima i nadi!  Isus je također s vama. Vi također i vi ste Ga zibali kao malo dijete, vi ste Ga također slijedili uzduž putova naše zemlje i na putu Kalvarije.  – Vi također... vi ste Ga hvatali na onom platnu od lana... PLATNO OD LANA! 

/Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Editiones du Parvis 2011. – Zagreb 2014./

Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji.

„Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji.“

Apostol Juda Tadej, Isusov rođak i nećak Marijin, obraća se Božanskom Učitelju i iznenada ga pita:

„ Brate moj, reci mi jednu stvar koju odavna želim znati. Kako Ti gledaš Mariju? Kao Majku ili podložnika? Ona Ti je Majka, ali je žena, a Ti si Bog...“ govori Tadej.

A Isus mu odgovara: „ Vidim ju kao Sestru i Zaručnicu, kao nasladu i odmor Boga i kao utjehu Čovjeku. Sve ja vidim i imam u Mariji  kao Bog i kao Čovjek.  Ona koja je bila Naslada Druge Osobe Trojstva na Nebu, Naslada Riječi i Naslada Oca i Duha, Naslada je Utjelovljenog Boga,  i bit  će Naslada proslavljenog Čovjeka-Boga.“

„Kojeg li otajstva! Bog se je, dakle, dvaput odrekao svojih užitaka? U Tebi i u Mariji, i dao vas je zemlji...“ razmišlja Revnitelj.

„Kakve li ljubavi! To trebaš reći. Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji“ kaže Jakov.

ISUSOVA MAJKA – KRALJICA APOSTOLA

Okupili su se  Apostoli i dvadesetak učenika u Dvorani na molitvi pod lampom. Bili su prisutni i Blažena Djevica, Nikodem, Josip iz Arimateje, Lazar, sve svete žene i Obed. Kad je molitva završila Ivan se obrati Apostolima, a Petar učenicima. Govorili su riječima punim otajstava, u svezi svoga odnosa s Blaženom Djevicom, i o tome što je Ona njima. Za vrijeme ovoga govora dvojice Apostola, a riječi su bile bazirane na Isusovim govorima, Blažena Djevica bila je kao lebdi u sjaju iznad zajednice, raširena plašta, koji ih je sve obavijao, a na njenu glavu, spušta se kruna od Presvetog Trojstva. Marija glava svih njih, ograđeni Hram za sve njih. Oko devet sati  bio je postavljen obrok postavljen u vanjskoj dvorani. Gosti su nosili blagdanske nošnje, a Marija je nosila svoju vjenčanu haljinu. Kad je molila, nosila bi bijeli ogrtač i veo. Sjela je između Petra i Ivana, za apostolski stol. Sjedili su leđima okrenuti dvorištu, gledali su na vrata dvorane. Druge žene i učenici su sjedili desno i lijevo, za posebnim stolovima. Nikodem i Josip su služili. Petar raskomada rukama janje, baš kao što je i Isus učinio s Pashalnim janjetom. Na kraju obroka, bilo je lomljenje kruha i dijeljenje blagoslovljenog (neposvećenog) kruha i vina.

Nakon toga, vidjeh Blaženu Djevicu s Apostolima u dvorani Posljednje večere. Stajala je između Petra i Ivana pod svjetiljkom. Svetinja nadsvetinjama je bila izložena, a svi se moljaše na koljenima pred njom.Kad je otkucala ponoć, Blažena Djevica klečeći primi Presveti Sakrament iz Petrovih ruku. Petar je nosio Kruh koji je posvetio i lomio sam Isus, na maloj plitici koja je pripadala kaležu. Taj isti tren bio je Isusa kraj nje, premda ga drugi nisu vidjeli. Marija je uronila u Svjetlo i Divotu. Još uvijek je bila u molitvi. Primijetila sam da su sveti Apostoli bili s puno poštovanja u ophođenju s Njom. Marija tada ode do sobice, desno od ulaza u dvorište Cenakuluma, jer je tamo sad stanovala. Tu je stajala i recitirala Veliča, hvalospjev tri mladića u ognjenoj peći i 131 (130) psalam. Zora je počela ruditi, Isus ulazi k njoj, kroz zatvorena vrata. Dugo joj je govorio, rekavši joj da će Ona pomoći Apostolima, objašnjavajući joj što je Ona njima. Dao joj je Svoju moć nad cijelom Crkvom, opskrbivši je Svojom snagom, Svojim zaštitničkim utjecajem, a to bijaše, kao da Njegovo svjetlo teče u Nju, kao da On prolazi u Nju, kroz svaku njenu poru.. Staze koje su preko dvorišta vodile do dvorane Posljednje večere, bijahu prekrite hasurama od rogoza, koje je sama Djevica izradila, tako da je mogla ići po njima, iz svoje sobice do Svetinje nad svetinjama, zbora Apostola i do učenika. Ivan je također stanovao u maloj sobici. Kad se Isus pojavio pred Marijom u njenoj sobici, glava  joj je okružena krunom od zvijezda, kao što je to bilo i kod njene Pričesti. Kad god je Blažena Djevica primila Pričest, oblik Kruha je ostao u njoj nepromijenjen, od jedne Pričesti do druge, tako da je uvijek častila u svojim grudima sakramentalnu prisutnost Bogo-Čovjeka. Za vrijeme progonstva, nakon kamenovanja svetog Stjepana, Apostoli su se neko vrijeme sustezali od posvećivanja. Ali, čak i tada, Crkva ne bijaše

bez Presvetog Sakramenta, jer On bijaše čuvan u živom tabernakulu, u Marijinom Presvetom Srcu. Ovo bila sasvim posebna milost dana samo Presvetoj Djevici.

(Život-Isusa-Krista-po-viđenjima-blažene-Katharine-Emerick)

 

Uskrsnuli Isus se ukazuje Majci



 Marija je sada prostrta licem na zemlji. Nalik je siromašnom slomljenom stvorenju.Nalik je onom cvijetu mrtvom od žede o kojem je govorila. Zatvoren prozor otvori se uz silovit udarac teških krila, a s prvom zrakom sunca uđe Isus.

 

Marija koja se trgla na buku i koja podigne glavu da vidi kakav je to vjetar otvorio prozorska krila, vidi svoga presjajnoga Sina: lijepog, beskrajno ljepšega nego dok još nije trpio, koji se smiješi, živ, svjetliji od sunca, obučen u bijelu haljinu koja izgleda kao satkana svjetlost, i koji ide prema Njoj. Ona se uspravi na koljena i prekriživši ruke na prsima kaže s jecanjem koji je i smijeh i plač: »Gospodine, Bože moj«. I ostane tako zanesena promatrajući ga lica okupana u suzama, ali koje se razvedri, koje se smiri od smiješka i zanosa. Ali On neće da Nju, svoju Mamu, vidi na koljenima kao služavku. Pa je zove, pružajući joj ruke iz čijih rana izlaze zrake koje čine još svjetlijim njegovo slavno tijelo: »Mama« !
 

Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke, niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji. To je poklik trijumfa, radosti, oslobođenja, svečanosti, ljubavi, zahvalnosti. I sagne se nad svojom Mamom koja se ne usuđuje taknuti ga i stavi svoje ruke ispod njezinih savitih laktova te je digne na noge pa je privine na Srce i poljubi je. O, tada Marija shvati da se ne radi o viđenju, da je to njen Sin stvarno uskrsnuo, da je to njezin Isus, Sin koji je i dalje ljubi kao Sin. I s povikom baci mu se oko vrata i zagrli ga i ljubi ga, smijući se kroz plač. Poljubi ga u čelo gdje više nema rana, u glavu koja više nije raščupana ni krvava, u sjajne oči, u obraze izliječene, u usta koja više nisu otečena. A potom uzima njegove ruke i poljubi nadlanice i dlanove, njihove sjajne rane, i naglo se sagne k njegovim nogama i otkrije ih ispod sjajne haljine, te ih poljubi. Zatim ustane, gleda ga, ne usudi se. Ali On se smiješi i shvaća. Raširi haljinu na prsima i kaže: »A zar ovu nećeš poljubiti, Mama, ovu koja te je tako zaboljela i koju si samo ti dostojna poljubiti ? Poljubi me u Srce, Mama. Tvoj poljubac oduzet će mi zadnje sjećanje na sve što je bol i dat će mi onu radost koja još nedostaje mojoj radosti Uskrsloga.« I uzme u svoje ruke Majčino lice i priljubi joj usne na rubove rane boka iz koje izlaze mlazovi veoma živoga svjetla.
 

Kako je Marijino lice uronjeno u zraku toga svjetla, lice joj je kao aureolom okruženo njime. Ona ljubi, ljubi, dok je Isus miluje. Ne umara se ljubeći. Nalik je žednome koji je usta prinio k izvoru pa iz njega pije život koji mu je izmicao. Sad Isus govori:
 

»Sve ja završeno, Mama. Sad više ne smiješ plakati zbog svoga Sina. Kušnja je završena. Otkupljenje se zbilo. Mama, hvala ti što si me začela, odgojila, pomogla u životu i na smrti.
 

Osjećao sam gdje dolaze k Meni tvoje molitve. One su bile moja snaga u boli, moje pratilice na mom putovanju na zemlji i dalje od zemlje. One su sa Mnom došle na križ i u Limb.
 

Bile su ‘kad’ koji je išao pred Velesvećenikom koji je … išao pozvati svoje sluge da ih odvede u hram koji ne umire: u moje Nebo. Došle su sa Mnom u Raj, idući poput anđeoskog glasa ispred povorke otkupljenih koje je vodio Otkupitelj, da anđeli budu spremni da pozdrave Pobjednika koji se vraćao u svoje kraljevstvo. Čuo ih je i vidio Otac i Duh koji su se zbog njih smiješili kao zbog najljepšeg cvijeta i najugodnijeg pjeva nastalih u Raju. Znali su za njih patrijarsi i novi sveci, novi, prvi građani moga Jeruzalema, i nosim ti njihovu zahvalu, Mama, skupa sa cjelovom roditelja i s njihovim blagoslovom i s blagoslovom zaručnika tvoje duše - Josipa. Sve Nebo pjeva svoj ‘hosana’ Tebi, Majko moja, sveta Mamo ! Hosana koji neće umrijeti, koji nije lažan kao onaj koji je pred malo dana upravljan Meni ! Sad odlazim k Ocu u svome ljudskom odijelu. Raj mora vidjeti ‘Pobjednika’ u odijelu ‘Čovjeka’ u kojemu je pobijedio ‘grijeh Čovjekov’. Ali potom ću opet doći. Moram utvrditi u vjeri onoga koji još ne vjeruje, a potrebno mu je vjerovati da bi doveo druge da vjeruju, moram ojačati malodušne kojima će biti potrebna tolika snaga da bi odoljeli svijetu. Zatim ću uzaći u Nebo. Ali te neću ostaviti samu. Mama, vidiš li onaj veo ? U svom poništenju još sam oslobodio moć čuda radi tebe, da ti dadem onu utjehu. Ali za tebe činim jedno drugo čudo. Imat ćeš me u ‘Sakramentu stvarnoga’ kakav sam bio kad si me nosila. Nikada nećeš biti sama. Ovih dana si bila sama. Ali ‘mome Otkupljenju’ bila je potrebna i ova ‘tvoja bol’. Mnogo toga morat će se neprestano dodavati ‘Otkupljenju’ jer će mnogo toga grijeh neprestano stvarati. Sve ću svoje sluge pozvati na to ‘otkupiteljsko sudjelovanje’. Ti si ona koja ćeš sama učiniti više od svih svetih zajedno. Zato je bila potrebna i ta dugotrajna napustenost. Sada više ne. Ja više nisam odijeljen od Oca. Ti više nećeš biti odijeljena od Sina. A imajući Sina imaš ‘naše Trojstvo’.
 

Poput živog neba ti ćeš na zemlji nositi ‘Trojstvo’ među ljude i posvećivat ćeš ‘Crkvu’, Ti, ‘Kraljica svećenstva’ i ‘Majka kršćana’.
 

Zatim ću doći da te uzmem. I neću više biti Ja u tebi, nego ti u Meni, u ‘mom kraljevstvu’, da raj činiš ljepšim. Sad idem, Mama. Idem usrećiti drugu Mariju. Zatim ću uzaći k Ocu.
 

Potom ću doći k onomu koji ne vjeruje.
 

Mama, tvoj cjelov za blagoslov.
 

A moj Mir tebi za društvo. Zbogom.
 

I Isus isčezne u suncu koje se u mlazovima spušta s jutarnjeg i vedrog neba.

 

Marijin Put križa u Jeruzalemu

   

Za cijeli Gospin život vrijedi što je Sveti Luka zapisao: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome Srcu.” /Luka, 2, 19/ Od Gospodinove smrti Blažena Djevica nikada nije propustila ići tragom Isusovog križnog puta u suzama i sućuti. U četvrtoj postaji Via crucis – Puta križa u Jeruzalemu spominje se kako je Isus susreo svoju Svetu Majku. No Ona je svoga Sina pratila na cijelom putu do Kalvarije. Sveti Ivan svjedoči da je Marija bila zajedno s njime pod Isusovim križem. Trinaesta postaja jeruzalemskog Puta križa časti polaganje Isusva mrtvog Tijela u Marijino krilo. Time završava naše znanje o prisutnosti Gospe na Križnom putu.        Nebo nam je preko najveće mistike Dvadesetog stoljeća Marije Valtorte ( 1897. – 1961,) otkrilo Gospinu pobožnost  svakodnevnog čašćenja Muke Svoga Sina  na Isusovom Putu križa od Gecemanija do Golgote. Gospa  je sva mjesta na putu gdje je Isus trpio izmjerila koracima udaljenosti među postajama. Isusova Majka bez stalnog razmatranja Isusove Muke na Križnom putu  nije mogla živjeti. Bilo je to  u Jeruzalemu nakon silaska Duha Svetoga na Djevicu Mariju i Apostole. Marija zajedno s vjernim Ivanom izlazila iz getsemanske kućice i išla brzo kroz tih maslinik u kome nije bilo čeljadi. Marija je išla sigurno prema stijeni smrtne borbe na Maslinskoj gori. Klekla pred stijenom, poljubila  je ondje gdje  nekoje sitne pukotine na stijeni još pokazivhu tragove crvene poput rđe Isusove Krvi koja je ušla u pukotine i ondje se zgrušala, pogladila ih kao da opet miluje Sina, ili dio Njega. Zatim  se Marija spustila na čistinu gdje je Isus bio uhvaćen. I ondje klekla i prignula da poljubi zemlju gnusnog i sramotnog poljupca koji je oskvrnuo ovo mjesto.  Svojim poljupcem i svojim suzama uklanja trag prokletog poljupca. Izašla je iz Getsemanija i spustila se k potoku Cedronu. Prešla preko mostića. Marija i tu klekla da poljubi ogradu mosta na mjestu gdje je pao njezin Sin. Kazala je: „Sveto mi je svako mjesto gdje je On trpio najveće boli  i uvrede. Sve bih htjela imati u svojoj kućici. Ali ne može se sve imati!“  Pošla bi hitro prije nego se ljudi pokrenu. Išla na Golgotu. Na Golgoti Marija je klekla i poljubila tlo  na mjestima Isusovih padova, susreta sa Veronikom i Njom samom. Na vrhu Golgote Marijini se poljupci množili na mjestu razapinjanja. Marija je  silazila na podnožje brežuljka. Ulazila u Josipov vrt.  Grob je pokazao svoju nutrinu kroz prostrana vrata, koja nisu više bila zatvorena kamenom.

/ Viđenje Narije Valtorte, Evanđelje kako mi je bilo objavljeno, svezak X. 28.poglavlje: Marija i Ivan na mjestu Muke,  Jelsa 2005, strane 316 – 320

 

I Anđeli su bili u spilji kad se Isus rodio

Noć gdje se Isus rodio bila je hladna. Isus je Bog i nije imao ni palače ni zamka dosta dostojnog da Ga primi. On je nosio Otkupljenje i Ljubav. On je izabrao jednu kolibu istučena tla, slamu i pjesmu Anđela. "Slava na najvišim Nebesima i mir na zemlji ljudima koji će Ga upoznati, koji će Ga ljubiti i učiniti od Njegove Riječi svoje pravilo života." Bilo je hladno, ali vi poznajete već tu povijest, ona naliči jednoj priči i to je ono što ste vi već učinili. Za Mene, to nije bilo tako. Mnoga osjećanja slijedila su jedno za drugim u mome siromašnom i vedrom životu za vrijeme djetinjstva Isusova. Kad ja nisam mislila na ono: poslije...  Bog pomaže i daje svoje objave u pogodnom trenutku; katkada On čini da ih zatim zaboravimo, da bismo ih se sjetili kad On to hoće i kad On zna. Kad vi gledate jaslice, na slici koja Mene predstavlja ja sam dobro pokrivena, tada dok je Isus skoro gol. Na Križu , On je bio gotovo gol! On sve daje od Njega samoga svijetu, ali u kolijevci od slame On bijaše pokriven i dobro zaštićen ogrtačem Josipovim.

Dan i čas Isusova Rođenja

Mlado Sunce - Isus  se rodio na Blagdan Svjetla - 25.Kisleva

U Betlehemskoj špilji Isusova Majka je svjedočila Apostolima o danu Isusova rođenja. Rekla im je da su Ona i Josip znali kako je careva odredba predviđala produžni rok za izvanredne slučajeve, kao što su rođenje ili bolest. Josip je držao da ima vrijeme za porod, zato je dopustio da i Marija krene na put. "Ali ja sam znala, to sam znala, da će se Svjetlost svijeta roditi  na Blagdan svjetla!"  (na Encenije, blagdan posvete Hrama ili Blagdan Svjetla - 25. dan mjeseca Kisleva)

Čas Isusova rođenja

 Evo Marijine uspomene na čas Isusova rođenja: 

"Ja, Myriam, Bezgrješna, ne imajući baštinu grijeha nisam mogle imati ni prve posljedice njegove: 'U bolovima ćeš rađati djecu...'   - Sve žene trpe donoseći na svijet jedno dijete... Moj Sin najsvjetliji od  svjetla, više Ljubav od svih ljubavi, nije se mogao  roditi kao drugi ljudi, koji su samo ljudi... Moj Sin je Bog, njegovo ljudsko tijelo bilo je začeto bez grijeha i bez boli za Mene koja sam bila bez grijeha. On je prošao kroz Mene kao jedna zraka svijetla, jača i svjetlija od obične svjetlosti, kao jedno bistro sunce koje prolazi kroz jedan veoma čisti kristal. Rijetko se događa, i uvijek zbog jednog preciznog razloga, da jedna majka ne trpi, donoseći svoje dijete na svijet, rijetko, kada će ono biti Svijetlo! Veoma rijetko! Svijetlo! Ja sam našla Isusa na svojim rukama, Arhanđeo Ga je na njih postavio. Josip se probudio od svog sna. On Ga je omotao svojim plaštem. Zašto vam se, kako je vrijeme prolazilo, ovaj događaj  činio jednom basnom?  Isus bijaše veoma lijep: Moj Sin!"

Isusov oproštaj s Majkom prije Zadnje Večere

Večer je. Vlasnik kuće dolazi u hodnik i cenakul da ih potpuno rasvijetli paleći preostale žižke na svijećnjaku. Zatim ide na vrata prema ulici i otvara ih, i ulazi Isus s Apostolima. Isus pozdravlja vlasnika svojim uobičejenim pozdravom: "Mir ovoj kući", a zatim, dok Apostoli silaze u cenakul, On ulazi u sobu gdje je Marija. Pobožne žene pozdravljaju Isusa s dubokim poštovanjem i odlaze zatvarajući vrata i ostavljaju slobodnima Majku i Sina.   - Isus zagrli Majku i poljubi je u čelo. Marija poljubi najprije ruku Sinu, a zatim desni obraz. Isus zamoli Majku da sjedne i sam sjedne do nje na drugu klupicu. Držeći je za ruku učini da sjedne i nastavlja je držati i kada ona već sjedi. - Isus je sabran, zamišljen, tužan, iako se napreže da se smiješi. Marija mu zabrinuto ispituje izraz lica. Jadna Mama koja po Milosti i Ljubavi shvaća koji je to čas! Grčevi bola prolaze licem Marijinim i njene se oči šire na jedno unutarnje promatranje ljute boli. Ali ne pravi scene. Dostojanstvena je kao i Sin. On joj govori. Pozdravlja je i preporučuje se u njezine molitve. "Mama, došao sam da uzmem snage i utjehe od Tebe. Ja sam kao malo dijete, Mama, kojemu je potrebno majčino srce za njegovu bol i majčino krilo za njegovu snagu. U ovom času Ja sam ponovno tvoj nekadašnji mali Isus. Nisam Učitelj, Mama. Ja sam jedino tvoj Sin kao u Nazaretu kad sam bio majušan, kao u Nazaretu prije nego što sam napustio privatni život. Imam samo Tebe. Ljudi u ovom trenutku nisu prijatelji, niti odani tvom Isusu. Nisu čak ni odvažni u dobru. Samo zli znaju biti ustrajni i jaki, kad čine zlo. Ali Ti si Mi vjerna i Ti si Moja jakost. Mama, u ovom času. Podrži Me svojom ljubavlju i svojom molitvom. Samo Ti znaš u ovom trenutku moliti među onima koji Me više ili nanje ljube. Moliti i shvaćati. Ostali svetkuju, obuzeti blagdanskim ili zločijnačkim mislima, dok Ja patim od tolikih stvari. Mnoge će stvari umrijeti nakon ovog časa. A među njima njihovo čovještvo, i znat će biti dostojni Mene, svi osim onoga koji se izgubio i kojega nikakva sila ne može povratiti, pa ni na pokajanje. Ali za sada su još ljudi, spori za shvaćanje, i ne osjećaju da Ja umirem, već likuju vjerujući više nego ikada da je blizu trijumf. Opili su  ih oni 'hosana' od prije nekoliko dana.  Mama, došao sam zbog ovog časa i nadnaravno gledam ga s radošću kako dolazi. Ali moje Ja ga se boji, jer ova čaša ima ime: izdaja, odreknuće, okrutnost, bogohulstvo, napuštanje. Podrži Me, Mama. Kao što si svojom molitvom privukla na sebe Duha Božjega, dajući po Njemu svijetu Očekivanog od naroda, privuci sada na Sina svoga snagu koja će Mi pomoći da izvršim djelo zbog kojega sam došao. Mama, zbogom. Blagoslovi Me, Mama; i umjesto Oca. I oprosti svima. Oprostimo zajedno, već od sada oprostimo onima koji nas muče." -  Isus se, dok je govorio, skliznuo k nogama Majčinim, te je klečeći gleda, obujmivši je rukama oko struka. - Marija plače bez jecaja, s licem malo uzdignutim zbog unutarnje molitve Bogu. Suze se kotrljaju niz blijede obraze i padaju u njeno krilo i na Isusovu glavu koju Isus pri kraju naslanja na njeno srce. Zatim Marija stavlja svoju ruku na glavu Isusovu kao za blagoslov, a zatim se  saginje, cjeliva Ga među kosom, miluje je, miluje mu ramena, ruke, uzima mu glavu među ruke i okreće je prema Sebi, pritisne je sebi na srce. Još Ga cjeliva sa suzama, u čelo, u obraze, u bolne oči, i njiše, njiše onu umornu glavu, kao da bi bio dijete, kao nekad u Spilji božansko Novorođenče. Ali sada ne pejeva. Samo kaže: "Sine!Sine! Isuse!" Ali s takvim glasom što srce para.  - A onda Isus ustaje. Sređuje si plašt, ostaje na nogama pred Majkom koja još plače i sa svoje strane je blagoslivlje. Zatim se uputi prema vratima. Prije nego izađe reče joj: "Mama, doći ću  još prije nego što ću dovršiti svoju Pashu. Moli očekujući Me." - I izlazi.

ISUS: "Uvijek je Mama. Ona što tješi!"

Učenici promatraju kupolu Hrama što se blista na suncu gotovo podnevnom, a Ivan Efeški skreće pažnju Učitelju na  moć građevine: "Gledaj kakvog li kamenja i kakvog zdanja!" "Pa ipak od njih neće ostati ni kamen na kamenu" odgovori Isus.  "Ne? Kada? Kako?" pitaju mnogi. Ali Isus ne odgovara.  Siđe s Morije i iziđe brzo iz grada kroz Ofel i kroz Efraimova vrata i sklanjajući se najprije u gustiš kraljevskih vrtova, to jest sve dok nisu otišli oni, što nisu ni Apostoli niti Učenici, a uporno su ga slijedili, a počeli su polako odlaziti kada se pojavio Manahen koji je dao otvoriti teška željezna vrata, i istupivši naprijed, impozantan, rekao svima "Odlazite. Ovamo ulaze samo oni koje ja hoću."  - Čuvar vrtova mora da vrlo dobro poznaje Isusa, jer mu iskazuje duboko poštovanje a ujedno i povjerenje, a Isus ga pita o djeci i ženi.  Čovjek bi htio ugostiti Isusa u svojoj kući, ali Učitelj više voli svježi, odmarajući mir, prostranog kraljevskog vrta, pravog parka divota. I prije no što dvojica neumornih i najvjernijih Lazarovih slugu odu uzeti košaru s hranom, Isus im kaže: "Recite vašim gospodaricama da dođu. Bit ćemo ovdje nekoliko sati s mojom Majkom i vjernim Učenicima. I bit će tako ugodno..." - "Vrlo si umoran Učitelju! Tvoje lice to kaže" primjećuje Manahen.  - Vraćaju se sluge kojih je sada više, jer se Marta htjela pobrinuti za sve sluge Gospodinove, i kažu da će uskoro doći žene... Mio je i blag dolazak Majke k Sinu. Marija sigurna dolazi naprijed, jer Manahen, koji je bio kod gvozdenih vratiju, manje umoran od ostalih, pokazuje joj mjesto gdje je Isus. Ostale, a tamo su sve učenice Hebrejke, a od rimskih samo Valerija, zaustaviše se za koji čas, šuteći da ne bi probudile Učenike koji spavaju u hladu lisnatih stabala, nalik na ovce šćućurene  u travi o šestoj uri.- Marija ulazi pod jasminovu sjenicu tako oprezno da mali drveni mostić ne bi zaškripio, i da se ne bi osjetilo trvenje šljunka na tlu, a još se opreznije primakla Sinu koji je svladan umorom zaspao  s glavom na kamenom stolu, stavivši ispod lica pokrivenog kosom kao jastuk lijevu ruku. Marija strpljiva, sjedi pored svog umornog Djeteta i promatra ga...toliko... a na ustima joj bolan i ljubezan smiješak dok joj u krilo nečujno kaplju suze; ali ako su usta zatovrena i nijema, moli njeno Srce, sa svom snagom koji ima, i odaje snagu ove molitve i njenog daha držanje njenih ruku čvrsto sklopljenih u krilu, stisnuti, isprepeltenih da ne bi drhtale, a ipak potresenih lakim drhtanjem. Ruke koje se rastavljaju da potjeraju jednu upornu muhu što želi sletjeti na Zaspalog, a to bi ga moglo probuditi. - To Majka bdi nad Sinom. Posljednji san Sina nad kojim ona može bdjeti. I ako je lice Majčino, ove pashalne srijede, različito od lica Majke na dan Rođenja Gospodinova, jer ga bol čini blijedim i upalim, mila ljubezna čistoća pogleda, dršćuća briga jednaka onoj što ju je Ona imala kada je nagnuta nad  betlehemskim jaslicama svojom ljubavlju zaštićivala prvi neudobni san svoga Stovrenja. - Isus se pokrene, a Marija si brzo obriše oči da ne pokaže suze Sinu. Ali Isus se nije probudio. Samo je promijenio položaj lica, okrećući ga na drugu stranu, i Marija iznova postaje nepomična i bdi. - Ali nešto cijepa Marijino Srce. A to što ona čuje da Isus plače u snu i sa nejasnim šaputanjem, jer govori s ustima pritisnutim na ruku i haljinu, mrmlja ime Judino. - Marija ustaje, približi se, nagne nad Sina, prati ono nejasno šaputanje s rukama pritisnutim na srce jer, isprekidan, ali ne toliko da ga se ne bi moglo slijediti, govor Isusov daje do znanja da On sanja, pa iznova sanja sadašnjost, prošlost, a zatim budućnost dok se ne probudi s odskokom, kao da hoće da izbjegne nešto što je užasno. Ali nalazi grudi svoje Majke, ruke svoje Majke, smiješak svoje Majke, mio glas svoje Majke, njezin cjelov, njeno milovanje, lak doticaj njenog vela što prolazi po licu, da bi otrô suze i znoj dok mu govori: "Bilo Ti je neudobno, i sanjao si... Znojan si i umoran, Sine moj." i popravlja mu razbsarušenu kosu, briše mu lice i cjeliva ga držeći  ga zagrljena na  svom Srcu, budući da ga ne može više primiti u krilo kao kad je bio malen.- Isus joj se smiješi govoreći: "Uvijek si Mama. Ona što tješi. Ona što nadoknađuje za sve. Moja Mama!" Posadi je pored sebe prepuštajući joj ruku u krilu i Marija uzima onu dugačku ruku, tako otmjenu, a ipak tako snažnu, zanatlijsku, među svoje majušne, i miluje po prstima i nadlaktici, gledajući vene što su nabrekle dok je visjela u snu. I nastoji da ga rastrese... - "Došle smo. Tu smo sve. Pa i Valerija. Ostale su u Antoniji. Htjela ih je Klaudija, koja je  vrlo rastužena, rekla je oslobođena ropkinja. Kaže da - ne znam zbog čega - ali sluti da će biti mnogo plača. Praznovjerja! ... Samo Bog zna stvari..."  "Gdje su učenice?"  -  "Tamo na ulazu u vrtove. Marta ti je htjela pripremiti haljinu i piće za osvježenje i okrepu vidjevši koliko se iscrpljuješ. Ali ja, gledaj: ovo ti se uvijek sviđa i ja sam ti ga donijela. Moj dio. Ljepši je, jer je to tvoje Mame." - Pokazuje mu med i pogačicu kruha  na koju razmaže med dajući ga Sinu i reče: "Kao u Nazaretu, kad si se odmarao u najsparnijim satima, a zatim kad si se ugrijan probudio, ja sam dolazila iz svježe pećine s ovom okrepom..." - I stade jer joj glas drhti. - Njen Sin je gleda, a onda kaže: "A kada je tu bio i Josip, za dvoje si nosila okrepu i svježu vodu u orošenom ćupu, što si ga držala u potoku da bi bila što svježija, a još više su je takvom činili stručci dvije metvice koje si ubacivala unutra. Koliko je metvice bilo, tamo, ispod maslina. I koliko pčela na njezinim cvjetovima! Naš je med imao uvijek nešto malo tog mirisa." - Misli...sjeća se..."Mama, kad budeš sama, s kime ćeš stanovati?" - "S kim Ti budeš rekao, Sine moj. Bila sam Ti poslušna prije nego sam Te imala, Sine. Nastavit ću to činiti i nakon što me ostaviš." - Drhti joj glas, ali na ustima joj herojski smiješak.- "Ti umiješ slušati. Koliko je odmor biti s tobom! Jer, gledaj, Mama. Svijet ne može shvatiti, ali Ja svaki odmor nalazim kod poslušnih... Da. Bog se odmara pored poslušnih! Bog ne bi trebao trpjeti, umarati se, da neposlušnost nije bila došla  na svijet. Sve se događa jer se nije slušalo. Zbog toga bol svijeta. Zbog toga naša bol." - "Ali i naš mir, Isuse. Jer mi znamo da naša poslušnost tješi Vječnoga. Oh, za mene  naročito, koliko znači ova pomisao! Dopušteno mi je, meni, stvorenju, da tješim svoga Stvoritelja!" - "Oh, Radosti Božja! Ti ne znaš, o radosti naša, što je za Nas ova tvoja riječ! Nadmašuje harmonije Nebeskih Zborova... Blažena! Blažena ti koja me učiš posljednjoj poslušnosti, i činiš mi  je tako ugodnom da je izvršim s tom mišlju!" - Tebi nije potrebno da Te ja poučavam, Isuse moj. Sve sam naučila od Tebe." - Sve je naučio od tebe Isus Marije iz Nazareta, Čovjek."  Bijaše to tvoja svjetlost koja je izlazila iz mene. Svjetlost koja si Ti, i koja je dolazila  Vječnoj Svjetlosti poništenoj u odjeći čovjeka... Rekoše mi braća Ivane o govoru koji si danas izrekao. Bijahu zaneseni od divljenja. Bio si čvrst sa farizejima..."  - Sada je čas najvećih Istina, Mama. Za njih Istine ostaju mrtve. Ali za ostale bit će to žive Istine. I s ljubavlju i sa strogošću Ja moram pokušati posljednju bitku da ih otrgnem od Zla."

ISUS: "Naša su Srca bila sjedinjena..."

Govori Isus: "Ja bijah, jesam, Sin Svevišnjega Boga. Ali bijah također i Sin Čovječji. Moja dvostruka narav je jednako potpuna i savršena. O mome Božanstvu svjedoči vam moja Riječ, koja ima naglaske što ih samo jedan Bog može imati. O mom Čovještvu svjedoče potrebe, nagnuća, patnje koje vam predstvaljam i koje sam popratio u svom tijelu, u tijelu pravog Čovjeka, koje sam ponudio kao uzorak vašem čovještvu, kao što vam duh poučavam svojom Naukom, Naukom pravoga Boga.  Po rastvarajućem djelovanju "vašeg" nesavršenog čovještva, tijekom vjekova moje je presveto Božanstvo kao i moje najsavršenije Čovještvo u vašim tumačenjima jedno i drugo, izišlo umanjeno, nagrđeno. Moje ste Čovještvo učinili nestvarnim, učinili ste ga nečovječnim kao što ste  umanjili moj Božanski lik, niječeći ga dobrim dijelom u onome što vam nije bilo po volji priznati ili što niste više mogli prepoznati u vašim duhovima oslabljenima, i usahlima od poroka i bezboštva, od humanizma do racionalizma.

Ja dolazim, u ovom tragičnom trenutku, predzanku sveopćih nesreća, dolazim da osvježim u vašoj pameti moj dvostruki lik Boga i Čovjeka, da biste ga upoznali onakvog kaka on jest, da biste Ga prepoznali nakon tolikog mračnjaštva s kojim ste ga skrili vašim duhovima, da biste ga ljubili i k Njemu se vratili  i da se Njemu spasite.  To je lik vašeg Spasitelja, i tko Ga bude upoznao i uzljubio spasit će se.

Preko Evanđelja  dao sam vam spoznati moje fizičke muke. One su mučile moje Čovještvo. Dao sam vam spoznati i moje moralne patnje koje su povezane, isprepletene, združene s patnjama Moje Majke, onako kao što su nerazmrsive lijane ekvatorijelnih prašuma, koje se ne mogu odovjiti da bi se odsjekla jedna jedina nego ih se mora presjeći jednim udarcem sjekire da bi se otvorio prolaz, uništavajući ih zajedno; onako kao što su vene u jednom tijelu, od kojih se ne može jedna lišiti krvi, jer ih ispunja ista tekućina, onako, još bolje, onako kao što se ne može spriječiti  da u stvorenje, što se oblikuje u majčinom krilu, ne uđe smsrt ako majka umre, jer je život, toplina, hrana, krv majke ono što osjetnim ritmom po kucanju majčina srca prodire koroz nutarnje membrane, do onoga što će se roditi i puni ga da živi.

Ona, oh! Ona, čista moja Majka, nosila Me je ne samo kroz devet mjeseci, kao što svaka žena nosi plod čovjeka, nego za vrijeme čitavog života. Naša su Srca bila sjedinjena duhovnim nitima i kucala su uvijek zajedno i nije bilo Majčine suze koja ne bi oblila i moje Srce svojom slanoćom, a nije tu bilo ni mojeg unutarnjeg jecaja koji ne bi odjeknuo u Njoj i probudio njezinu bol.

Vi žalite majku sina koji je predodređen da umre poradi neizlječive bolesti, majku osuđenika na muke od strogog ljudskog suda.  Ali, pomislite na ovu moju Majku, koja je od časa kada Me je začela, drhtala pri pomisli da sam bio Osuđenik, na ovu Majku koja je dajući Mi prvi cjelov na nježno i ružičasto tijelo novorođenčeta, osjetila buduće rane svoga Stvorenja; na ovu Majku koja bi deset, sto, tisuću puta dala svoj život da me spriječi da postanem Čovjek i da stignem do trenutka Žrtvovanja; na ovu Majku koje je znala i koja je  morala  željeti taj strašan čas da bi prihvatila Volju Gospodinovu, radi slave Gospodnje, iz čljubavi prema Čovječanstvu. Ne, nije bilo duže agonije, i koja bi završila u još  većoj boli, od Agonije moje Majke"