„Mamice, ova će kuća odletjeti!“

ISUS: „Mamice, ova će kuća odletjeti!“

Majka Božja svjedoči: „Isus je imao dvanaest godina (godina tijekom koje je razgovarao s naučiteljima u Hramu). Jednog dana On mi reče: „Mamice, ova kuća će odletjeti!“ Ja nisam shvatila. Om mi ništa drugo nije rekao. Mnogi ne vjeruju da je naša kuća bila prenesena tako čudesno i zbog jednog izvjesnog razloga: dati ljudima jedan dokaz što će ga oni otkriti tijekom vremena. Naša kuća imala je jednu terasu , ona je imala komad koji je odletio i jedan komad još koji je tu u Nazaretu. Radionica Josipova bila je u vrtu, jedan mali kockasti bijeli prostor. U to doba miješalo se vapno sa slamom i pepelom da bi se povezale opeke među sobom.. „Mamice, ova kuća će odletjeti.“ -  Moje misli letjele bi još k tim riječima: kada i kako će naša kuća odletjeti? Vi znate da je jednog dana u vremenu – ona odletjela. To nije jedna legenda, to je jedno čudo, jedno od brojnih čudesa. – Ja sam spavala uz kolijevku Isusovu u jednom uglu kuće. Uvečer. Ja sam smjestila svjetiljku uljanicu u udubinu (u zidu) koja još postoji  (Loreto)  i u  tom ublaženom svjetlu, Ja sam gledala lice Boga koji je snivao.  „Mamice, mnogo će naroda dolaziti u ovu kuću.“  Ja toga trenutka to nisam shvatila. „Mamice, brojni će biti oni koji će dolaziti“, nastavljao je Isus  a On bijaše još malen, imao je sedam godina. – Kuća Nazaretska je prva Crkva. Tu, Isus je rastao, tu je živio. Iz te kuće, On je otputovao da vam donese nadu.  Uzlet naše kuće nije jedna bajka! – Kuća Nazaretska koja je sada dijelom u Loretu, bijaše za nas puna uspomena i sjećanja. Isus je rastao u ljepoti i milosti. – Kuća u Loretu je jedan dio kuće Nazaretske, nije jedna legenda, ne jedna lažna povijest, kako se to sada često kaže. Kuća u kojoj sam pravila Kruščiće sa medom! –

/ Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014. stranice: 58.90.121.169.184.238/

Anđeli su došli Meni u susret ...

Anđeli su došli Meni u susret ...

SJEĆANJE  MAJKE  BOŽJE

„Nakon jednog napornog putovanja Ja sam stigla k Elizabeti. U mom sjećanju, ponovno gledam Elizabetu, i ponovno osjećam njezin zagrljaj. Ona je bila nadahnuta i rekla mi one riječi: „Blagoslovljena Ti među ženama...“ Ja bijah jedno stvorenje i kao takva bijah iznenađena i katkada prestrašena. Nisam znala da Ja neću spoznati smrti, jer bijah bez grijeha. Djelo Volje i Ljubavi Božje koji Me je bio izabrao, i također od moje volje Ljubavi prema Bogu... Ja bijah usnula jednim dubokim snom, dok se duša moja pripravljala na jedan ponovni susret s Isusom. Katkada duša je aktivna dok je tijelo uspavano. Katkada vi molite a da to i ne znate, jer ste vi željeli moći to učiniti i san je došao. Eto tako je bilo također i sa mnom. Ja sam spavala i Ivan je plakao. Anđeli su došli Meni u susret i među prvima, Ja sam ponovno vidjela moga Anđela Čuvara Gabriela i Mihaela koji su u Betlehemu položili Isusa u moj naručaj u onoj divnoj noći. – Apostoli su došli i oni me nisu našli...  Stvorenja koja se mučite, koji imate bojazni i nade, Bog vam hoće dati ovu sigurnost: vi ćete živjeti, vi ćete biti uvijek vi isti, kao što sam Ja još i uvijek mala djevojka iz Nazareta koja pravi kruh, ide na bunar, tka...“

Giuliana Buttini: Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014, str. 376-377.

 

MOGU LI JA SJESTI IZMEĐU VAS?

Isus: „MOGU LI  JA SJESTI IZMEĐU VAS?“

Bogorodica svjedoči:

„U vrtu /u Nazaretu/, mi smo imali jednu klupu. To bijaše jedan kamen u obliku sjedala i Josip je otraga (kao naslon za leđa) pričvrstio jedno drvo.

Za vrijeme najvručijih večer mi bismo posjedali tu: „Immi /Mamice/, mogu li i Ja sjesti usred vas?“

Isus je već bio otišao spavati, ali vrućina Ga je probudila. On bijaše pred nama, bosih nogu, u jednoj bijeloj košulji.

„Mogu li Ja sjesti usred vas?“

To je ono što On već stoljećima traži od čovječanstva.

„Mogu li Ja čuti misli što mi ih upravljate?“

Možete li Me sačuvati u vašem srcu?

Velika poniznost Boga!

„Mogu li ostati s vama?“

Ako bi Isus ostao usred vas ... kao s nama ove večeri, vi biste bili jači,

vi biste bili utješeni u časovima boli, u dugim urama nostalgije, jer On vam govori o Životu.

Velik život, koji vas očekuje.

Vi Mu uvijek trebate učiniti jedno mjesto, ono ponajbolje.

O On će doći usred vas malen, s bosim nogama, u bijeloj košulji, velik,  svečan u prodirućem pogledu, živ svijetao, sjajan!

Vi ćete Ga gledati od njegova rođenja do njegova uskrsnuća.

Vi ćete živjeti s Njim i On s vama.

NITKO NIJE PROROK U SVOJOJ DOMOVINI

Nitko nije prorok u svojoj domovini

Evo jedne Marijine spomene:

„Jedne večeri u svibnju mjesecu, u vrtu osjećao se veoma jaki miris ... Isus je imao dvadeset godina i dok sam ja zaljevala ružičnjaka, On je iz radionice gdje bijaše zastao da završi jedan posao, zamišljen dolazio. On mi reče:

„Immi (Mamice), Ti znaš zašto sam ja došao. Ti znaš također da ću Te Ja jednog dana ostaviti da otiđem daleko...“

„Ako Ti trebaš donijeti ljubav svima, Sine Moj, zašto da ne započneš u tvojoj zamlji, u ovom selu?“

Immi, nitko nije prorok u svojoj domovini. Ovdje, Ja sam poznat kao stolar i oni znaju da nisam studirao, ni čitao znanstvenih i drugih knjiga...“

Istina je, nitko nije prorok u svojoj domovini! Isus nije trebao studirati: kao Bog, On je poznavao sve stvari, pa bi On trebao zauzvrat dokazati da je bio Bog, i najbliži rođaci to ne bi mogli vjerovati, izuzev jedne najniže manjine koja je imala veliku vjeru i čistu dušu.

„Zatim svi bi Me mogli  prepoznati kad bi to htjeli.“ Kad bi to htjeli! Sloboda usklađena s čovječnošću: jedan veliki dar i jedna velika odgovornost!

A vi koji govorite o Isusu, naviještate njegovu novu Riječ, ujedno staru i vječnu, vi također, jeste li to shvatili: 'Nitko nije prorok u svome kraju!'  Svijet koji vas okružuje, često ili bolje veoma često ne shvaća veličinu onoga koji vam dolazi, a dolazi kao prorok, premda su primili spoznaju poruke.  Pa čak ako je to njima bilo moguće, narod ne shvaća, jer su oni odviše materijalizirani, i zemaljske stvarnosti su još važnije njihovim očima prekrivenima materijalizmom i sebičnošću. Zemaljske stvarnosti koje prolaze imaju više vrijednosti od onih koje bi im mogle biti hrana i uzdignuće za dušu!

Vi, idite dakle k onima koje vam Isus šalje!

„Immi, to sam Ja koji idem poslati ih. Za njih popravljam putove i Ja uklanjam zapreke. Ja ću im dati snagu i mir, ne bogatstva svijeta što vam ih daju materijalisti, nego nešto malo više od onoga što je pravedno i poslije, zbog onoga što su učinili za Mene. Ja ću im dati divote moga Kraljevstva!“

To je ono što mi je Isus rekao kada mi je govorio o svima onima koji kao vi svjedočite za Istinu s ljubavlju, po žrtvama, s  oduševljenjem i poniznošću.

„Ja to znam, Immi, Ti ih želiš utješiti...“

Veoma je potrebno da budete utješeni... On očekuje mnogo od vas, a katkada vas ignoriraju: „Nitko nije prorok u svojoj domovini!“ Vi ćete naći, kao što se to već često događa iskrenih, dobro raspoloženih srdaca: oni su vaša domovina. Vaša domovina, to je onaj koji je uz vas, koji čas ljubi i koji vas shvaća.

Čitav svijet bi trebao biti jedna domovina, ali svijet je u ratu i to će biti još dugo ako čovječanstvo nastavi biti zagušeno materijalizmom... Ako budete imali ljubavi, domovina će vam biti posvuda... Voljela sam dobro kuhati i pravila pokuse kako što bolje popraviti hranu:

„Immi, Ti si stavila jedan badem u moj mali kruh.. Ljubim mnogo, to je jedan dar za Mene. Hvala, Immi!“ ......

Isus je u dobi od  dvadeset godina, jak, veoma lijep i velikodušan. U Nazaretu, govorilo se da je bio Ljubljeni sin, zatim su se čudili kad je otputovao, kritizirali su ga. Oni nisu znali tko je  On bio, nego su ga gledali drugačijeg od drugih... Isus je otputovao u zoru toga dana što ja ne mogu zaboraviti ni u moje vrijeme, ni poslije. Ja sam Ga gledala kako se udaljuje kada se i zadnja zvijezda ugasila. 'On je Bog i On nosi svijetu Svjetlost'. Prvi misionar! „......

Ja Ga ponovno gledam sa dvadeset godina i zatim onog  jutra u kojem me je ostavio--- zadnja zvijezda se je ugasila... I gledah kako se udaljuje njegova visoka svečana silueta.

„Ja odlazim nositi ljubav svijetu...“
 

 

 

 

 

 

Giuliana Buttini: Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014, str. 136-137 i 191-192, 399.

Ja sam Djevica Objave

Ja sam Djevica Objave

Nebeska Majka svjedoči o sebi:

„Moj čisti duh, moja duša bez grijeha uzdigoše moje tjelesno biće. Ja se uzdizah prema Raju, mjestu ne mjestu, životu i skladu izvan vremena, izvan prostora, beskrajnoj dimenziji za sve ono što je duhovno i ustrajno od izvanredne tvari. Ja se uzdizah na susret s Mojim Sinom. Anđeli me nošahu kao da sam Ja imala krila i sve u Meni veličaše Boga!

Smatram još jednom potvrditi kako Ja nisam poznavala smrti, jer moja duša nije bila dotakla grijeha.  Ja sam Myriam iz Nazareta i Ja imam mnogo drugih imena, čak i ono 'Djevica Objave.'  Jer Ja objavih to što Crkva trpi ovih sada vremena:  Redovnički habit bačen je u vjetar, dogme stavljene pod sumnju, istine izopačene. Po jednoj privatnoj objavi poznatoj u vremenu Ja sam 'Gospa od Kruha'. Ja sam Myriam, malena iz Nazareta, Ona koja je u očima malenoga svijeta njezinoga vremena vodila jedan normalan život do vremena boli.

Moj život bio je jednostavan, život žene onog vremena: zanat tkanja, kuhanja, povrtnjak, zdenac... Ali moj duh je živio na najvišim vrhuncima. Ja sam bila i Ja jesam Njegova Majka. Kalež koji Ga je nosio i donio na svijet, da On bude Svjetlo svijeta. Vrijeme je prolazilo i nije ga više mnogo ostajalo. Moj Sin će se vratiti i ukazati se svijetu, ali On je uvijek bio s vama! „Ja vas neću ostaviti nikada...“ Njegov Duh je s vama. Njegov glas se dade čuti. Srca, duše Ga čekaju i Njegov glas se katkada dade čuti po jednoj rijetkoj povlastici.

Moja duša klikće Gospodinu, za sve što Ja pruživih, za ono što će postati svi oni koji su povjerovali i tako Ljubili. Vjerovati, znači Ljubiti – imati milosrdne ljubavi, živjeti Riječ: „Ljubite jedni druge.“  „Druge“ znači sve. Ljubiti čitav svijet, srce otvoreno, vaš život na raspolaganju. Što više budete ljubili, manje ćete poznavati smrt. Za Mene je ona bila Život. Za pravednike i za čiste, one koji vjeruju, ljube, žive Riječ Isusovu, ona će biti Život!  Nije bilo moguće da moje tijelo upozna raspadanje. Ja sam Djevica Objave, Marija iz Nazareta, Gospa Kruha!

/ Giuliana Buttini,  Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice (1973.-2003.) – Zagreb – str. 336-337./

MARIJA: 'ANĐEO MI SE UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'

MARIJA:

'ANĐEO MI SE UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'

„Anđeo mi se ukazao kao jedan veoma lijepi mladi čovjek zaodijevan svjetlošću. Njegov glas bijaše stvaran. Ja sam Ga slušala začuđena, smetena, puna divljenja... Srce je udaralo. Ja se nisam više mogla ni micati i  jedva sam disala. Neopisiva uzbuđenja u mom duhu, koja vam ja riječima ne mogu opisati, sve ujedanput divno i bolno. Zatim je jedna zraka svjetlosti prodrla u moje tijelo. MOJ SIN BOG, ROĐEN OD BOGA I PRAVI ČOVJEK.  Njegovo se ljudsko biće počelo oblikovati u Meni. On je crpio u Meni hranu i krv za svoju ljudsku narav i ON je uzeo svoju narav božansku i od te zrake svjetlosti proizišle od Oca. Dvije naravi!   I često  još svijet ne shvaća da ON bijaše Bog, a usto vrijeme bio i čovjek! Ja sam upravo tada tkala i mislila i mislila na mnoge stvari od male važnosti. Ja bijah jedno mlado stvorenje, i onda moje misli također bijahu jedne mlade djevojke, i od male važnosti...  Ja nikada nisam mogla ni zamisliti to što će mi se dogoditi. 'AVE MYRIAM!' Ja se sjećam i ponovno proživljavam one trenutke: Bog me bijaše izabrao. Koje milosti, koje radosti i u isto vrijeme koje bojazni! Pravi Bog i pravi čovjek.  

I Isus je došao na svijet na jedna zraka Svjetlosti. Ista zraka koja je prodrla u moje tijelo iz Njega je izišla kao SVJETLOST. Od te zrake je izišlo Njegovo ljudsko tijelo hranjeno od Mojega, nakon što je živio i rastao u Meni. UVIJEK DJEVICA! Ja nisam imala boli i Njega vidjeti ispunjalo me je divljenjem i preneraženijemu.    'JA, baš JA....' Nacrt Božji! Prvo svjetlo, početak Otkupljenja. Bog  čovjek rodio se u jednom siromašnom selu one izmučene zemlje. U onoj kolibi (štali) sve bješe svjetlost i zastori od paučine naličiše srebrnim nitima.“

Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2012 . str.345-346

Naša Gospa od Brze pomoći

Naša Gospa od Brze pomoći.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su godine 1718. temelji novoga lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj Louisiane želio da djeci novoga naselja osigura solidan kršćanski odgoj pa je zamolio isusovca oca de Beauboisa da im iz Francuske dovede redovnice odgajateljice. Otac de Beaubois se obratio uršulinkama. Velikodušno se odazvalo 8 zavjetovanih sestara, 1 novakinja i 1 postulantica. Na čelu s majkom Augustinom Tranchepain krenuše put Amerike. Ukrcaše se 22. veljače 1727. i nakon dugog i napornog putovanja stigoše na cilj 7. kolovoza iste godine. Redovnice su se odmah posvetile apostolatu među djecom doseljenika i među Indijancima.

Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.

Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.
Kako se to zbilo?

Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.

Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.

Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći."

Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:

"Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti..." Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.

Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.

I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.
Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.

Marija će govoriti

Marija će govoriti

„Isus kao mladić  govoraše mi također kao Bog o onom što se ima zbiti... „Imi (Mamice), tijekom jedne rimske noći, Ti  ćeš govoriti osobama koje će Te ljubiti...“ Ja se sjećam jedne večeri iz onog vremena. Mi smo bili u malom ružičnjaku. Mjesec je sjao i lice Isusovo je bilo osvijetljeno Njegovim Duhom to jest Očevim... Ja ponovno gledam lice Isusovo te večeri i ja slušam ove riječi: „Imi, Ti ćeš govoriti također onima koje Ja vidim sada sjedinjenima prijateljstvom tijekom jedne rimske večeri. To će biti jedan dar za njih, jedna milost da učine da poraste njihovo bratstvo, da ih učini boljima i da ih učvrsti u vjeri.“  Ja sam poznavala Rim po onome što sam čula o njemu govoriti... kao o jednom dalekom gradu davnih vremena...  Kad mi bijasmo u Nazaretu u maloj kući, Isus je tada imao osam godina reče mi jednog dana: „Immi, jednog dana ti ćeš govoriti usred moje braće, tvoje djece. Ti ćeš putovati na jednim kolima bez konja i  bez deva....“  Ja tog trenutka nisam mogla shvatiti. Isus je po svojoj božanskoj naravi gledao budućnost svijeta.... Isus je onda imao šesnaest godina i rekao mi: „Imi, Ja poznajem vrijeme i budućnost, ljudi koji će doći i ljubav donijeti svojoj braći. Jednog dana, Ja ću te poslati, po milosti, da blagosloviš čista stvorenja u jednoj šumi, u jednoj kući gdje živi uzajamna ljubav... i za svu braću. Oni ne postoje još. Oni će doći u dalekoj budućnosti... Imi, u jednom velikom broju godina, Ti ćeš govoriti svijetu toga vremena i Ti ćeš učiniti da Te upoznaju i ljube. 

 Ja sam došla u Rim da se ukazujem među eukaliptusima...
Tre Fontane kraj Rima.

Marija je govorila...

Marija je govorila...

EVANĐELJA SVJEDOČE      

Marija je govorila: - s Anđelom u Nazaretu (Lk 1,34).  - sa svojom rođakinjom Elizabetom u Ain Karinu (Lk 1,40)  - slavu Bogu pjesmom: „Veliča duša moja Gospodina...“  (Lk 1,46).  - s Isusom u kad ga je našla u Hramu u odbi od 12 godina: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo Te tražilio.“ (Lk 2,48) - govorila s Isusom u Kani: „Vina nemaju“ (Iv 2,3). - govorila poslužiteljima u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 25).  

POVIJEST CRKVE SVJEDOČI                      

Marija je govorila:  - Apostolu Jakovu Starijem u Saragozi Španjolskoj ( 2. siječnja 40. Po Kristu). - papi Liberiju u Rimu da podigne crkvu na brežuljku sa snijegom  (5. kolovoza 363.). - indijancu Svetom Ivanu Diegu u Gvadalupi Meksičkoj ( 9. prosinca 1531.) - redovnici Svetoj Katarini Laboure u Parizu u ulici du Bac ( 27. Studeni 1830) - pastirima Melaniji i Maksiminu  u La Salettu /Francuskim Alpama/ (19.rujna 1846.) - mlinarevoj kćeri  Svetoj Bernardici Soubiru  u Lurdu /Francuskoj/  (8. prosinca 1858) - djeci pastirima u Fatimi /Portugalu/  Blaženoj Jacinti i Franji ( 13. svibanj 1917). - kao „Djevica Siromaha“ u Banneux-u / Belgijskom Lurdu/  ( 15.siječnja 1933.) - Službenici Božjoj Luigina Sinapi 1937. u špilji kraj Tre Fontane pored Rima  -  a 12. Travnja 1947. kod iste špilje  djeci i njihovom ocu Bruni Cornacchio sa naslovom „Djevica Objave.“ „Ja sam se ukazala u Rimu da potvrdim Uznesenje. Jedan  grešnik bi izabran za to: - Nije bilo moguće da moje tijelo spozna smrt.“(15.rujna 1986.)

 

Marija je obećala:

„U Rimu Ja ću se ukazivati iznova i Ja ću na tom nebu davati još znakova“(22.4.1983.)

 „Misleći na ljubav i Otkupljenje, poslana od Oca Nebeskog i po Mom Isusu, Ja sam se došla ukazivati na više mjesta. I Ja ću još dolaziti. Ako nadnaravni svijet postoji, što je slučaj, onda po Volji Božanskoj, oni koji u njemu borave, mogu se ukazivati i tako ono nadnaravno ulazi u materijalno: to je čudo, to nije jedna stvarnost  u  pravilima .“ ( 4.lipnja 1982.)

/Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb -  2014/

  

 

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

Božanskoj Hostiji treba se klanjati!

MARIJINA USPOMENA:

Bilo je sunca, sve je sjalo... Bijaše svibanj. Isus mi reče: „Immi (Mamice), jednog dalekog dana lijevat ćeš krvave suze. Moju Krv!“ – Onda nisam shvatila, sada znam da je moj krvavi  plač Njegova Krv... Plakala sam ne da bi navijestila kateklizme, ratove ili tragedije, nego nešto mnogo teže. Ja sam izrazila svoju bol (sada ja više ne mogu trpjeti, to je još jedna od boli što sam ih iskusila na podnožju Križa) zbog pomanjkanja vjere, moralnosti i iznad svega što se NE DAJE VAŽNOST EUHARISTIJI... KRV MOGA SINA TREBAJU DOTICATI POSVEĆENE RUKE... RUKE NEPOSVEĆENE NE SMIJU UZIMATI HOSTIJU kao da bi ona bila jedna bilo koja stvar. Ja sam plakala suze Krvi Isusove: HOSTIJU! Božanskoj Hostiji treba se klanjati!   - Klanjajte Mu se sa Mnom, sa Mnom ljubite moga Sina! Ljubite moga Sina!  Vjera??? Tu ima mnogo nehaja i moral skoro ne postoji. Sve je dopušteno, čak i ono  što je jednom, tijekom vremena bilo sablazan (sramota).

Ljubite Isusa, ljubite bližnjega, da biste dali zadovoljštinu za ove grijehe.    „Immi, upravo niče lijepo cvijeće....“ Vaše misli, vaša dobra djela, vaše molitve. Za Isusa i za Mene, hvala!

/Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb 2014. str. 439-440 /

Sveti Luka – Bogorodičin kroničar i portretista

Sveti Luka –

Bogorodičin kroničar i portraitist

Marijine uspomene:

„Poslije Uskrsnuća, Ja sam se mogla bolje upoznati s Apostolima. Prije, Ja sam ih viđala iz vremena  u vrijeme kad je Isus prolazio s njima ili s jednim od njih kroz Nazaret. Moj Isus nije se mnogo zdržavao u kući. To su bili samo kratki boravci za vrijeme kojih sam ja brojala ure. Ja sam poznavala Jakova i Judi kao djecu. Oni su se često igrali s Isusom u malom vrtu: „Gledajte kako su  lijepe ruže Moje Immi!(Mamice)“  - Kefa bijaše žestok i velikodušan sad plašljiv, sad nagao. Ivan bijaše blag i bojažljiv. On također, kao svi, imali su neke male nedostatke i neke velike nadarenosti.

Jednog dana jedan liječnik je došao k Meni. Bio je naklonjen slikarstvu.  Bijaše to čovjek velika stasa, sijede kose, pogleda veoma dubokog.  „Zovem se Luka i  želio bih upoznati svaki detalj toga Čovjeka, koji je ostavio dubok utisak svima koji su ga vidjeli... Želio bih razumjeti njegovo Božanstvo, pa molim to od tebe, Domina, Ti si Njegova Majka i tko bi bolje od jedne majke mogao poznavati svoga Sina? Od Tebe, od onih koji su ga slijedili, ja bih želio znati što On kaže, ono što je On učinio, bolje nego što se o tome zna.“

Moj Sin je govorio Istinu. On je objavio mnoge stvari, On je učinio velika čudesa u Ime Oca s nebesa. On je trpio, On je bio ponižen i izdan. On je umro na Križu i uskrsnuo. Ostavio je čovječanstvu ove riječi, sažetak svega što je govorio: „Ljubite Me i ljubite jedni druge kao što sam Ja vas ljubio! Ja vidjeh dvije suze kako teku iz dubokih očiju Lukinih.

Od toga dana, Luka se vračao često da bi razgovaroa s Ivanom i sa Mnom. On nas je ispitivao za mnoge stvari o Isusu. Katkada to sam bila Ja koja sam  imala oči pune suza. U mojim uspomenama oživljavao bi Isus, njegovo djetinjstvo, njegova mladost.

Ja sam ispričala Luki ukazanje Anđela. „Domina, ja vjerujem u  to. Anđeli postoje i Bog se služi s njima. Pa ipak za mnoge, tijekom vremena, tvoja povijest mogle bi izgledati kao jedna bajka. Ne smeta, to je istina Boga i  oni koji će vjerovati u tu istinu imati će srce čisto i bit će ponizini.“

„Rabbi je također rekao da je istina spasenje!“ – reče Ivan koji je pisao, on također, na listićima, sve uspomene. To nisu zasigurno bili današnji listići, nego pergamenti. Dragocjeni pergamenti, knjige Istine, knjige Života. Tako se rađalo Evanđelje. Ono se rodilo dana kada je Luka došao k Meni: „Domina, ja sam jedan liječnik, jedan koji traži i ljubi umjetnost. Ja ljubim također i istinu i htio bih je upoznati potpuno, koliko je to moguće i zatim je prenijeti: život, riječi, trpljenje Tvoga Sina Isusa.“

Jednog dana Luka je htio učiniti moj portret: „Domina, Isus ti sigurno sliči.“ – „Domina, ima trenutaka iz života Tvoga Sina koji me opčaravaju i drugih koji me ganu. Šteta što ne mogu sve zapisati, šteta što budući svijet ne može sve upoznati o jednom tako intenzivnom, jedinstvenom životu Boga postalog Čovjekom!“

-         Luka, bitno iz ovog života je ljubav i ove riječi: „Ljubite se!“  Luka je veoma pažljivo slušao ono što sam Ja govorila, moja opisivanja trenutaka kao da je sam tamo bio prisutan.

Luka mi je rekao jednog dana: „Za mene, to je kao da sam Ga ja upoznao, tvog Sina Isusa. Ja osjećam da je On jedan brat i ja sam siguran što se tiče njegova Božanstva, dokazanog po  čudesima, po Njegovom Uskrsnuću i p Njegovim riječima.“

Luka je slušao o svim Mojim uspomenama. Ja sam mu ispričala ukazanje Gabrielovo, rođenje Isusova i još druge stvar... Život Isusov! – On je napisao jednu veliku knjigu. Vi od toga poznajete samo izvatke, jer se jedan veliki broj spisa    napisanih od Luke izgubio. Toliko koliko će poslužiti vašem spasenju, vašem rasuđivanju i također upoznavanje nešto više Isusa pro riječima koje su tu iznesene.

Luka je pisao sve što sam Ja govorila i katkada, začuđen, on mi je postavljao pitanja. Već vjekovima vi ste poznavali tu dokazanu i potvrđenu Isutinu. Ali za Luku sve ovo bjaše novo. Njegovo čuđenje bijaše normalno.

MOLITE MOJ RUŽARIJ

„MOLITE  MOJ  RUŽARIJ“

U vrtu Nazareta ruže su cvale, bio je to dan Moje godišnjice (Rođendan). Isus mi je donio zadnju ružu koja još nije bila uvenula.  „Immi (Mamice),ona je za Tebe!“  Bila je to ruža koraljne boje.  U tin danima svršetka ljeta sve ruže su bile uvenule osim jedne, one što ju je Isus Meni bio dao.  – Ruže?  Ruže iz ovog vrta i one iz Raja.  „Immi (Mamice), oni će doći u velikom broju prinjeti Ti ruže!“

Ruže su cvijeće koje Ja najviše volim. Ovdje, Ja ih imam mnogo, u svim bojama: vaše molitve, vaša djela... Sve te ruže su za mene!

Isus je imao osam godina i u tom času onda, On mi je govorio kao Bog: „Immi, Ti ćeš imati jednu veliku količinu ruža, jedan put sačinjen od ruža i jedno mnoštvo perivoja.“

To bijaše mjesec u kome cvatu ruže (svibanj). „Immi, Ti ćeš imati vijence ruža sve za Tebe.“

Ruže koje je Isus više volio bile su žute boje: „Immi... one čine da misliš na sunce.!

RUŽARIJ je povijest našega života. S ovom poviješću u vašem srcu i u vašoj misli možete raditi prema dobru i biti veliki i jaki. Evo Ružarij: ljubiti Nas, imati jednu živu vjeru, biti milosrdni, ali također oprost što ga on posjeduje.

RUŽARIJ, to su brojne krune ruža svih boja, s tisućama nijansi. Mirisne ruže koje se dižu prema meni i koja Ja prinosim Mome Sinu. On ih gleda svaku i gleda onoga koji Mi ih je poslao po molitvi u njezinih tisuću oblika.

Molite Moj Ružarij, prema vašoj osobnoj osjetljivosti s riječima što ih čujete u vama samima, u vašoj duši, s činima ljubavi, milosrđa, po muci, žrtvi, velikodušnosti... misleći na Moga Sina, na vrt u Nazaretu i Moje ruže, na Isusa za vrijeme Njegove Muke.  I misleći na Uskrsnuće Moga Sina i na čitavo čočvječanstvo koje je znalo moliti riječju i dijelom.

Moj Ružarij, kruna je od siromašnog biserja, u drvu, u kosti, u srebru, u pravim biserima. Bogata ili siromašna, jedna mal krunica čiji se svaki biser pretvara u jednu ružu. Neka bude u vašem srcu način najžarče, najživlje, najdublje molitve.  Molitva spašava svijet. Molite kako vi znate, ali molite. Moj Ružarij sačinjen od riječi, od osjećaja, od milosrdne ljubavi, od Žrtve!!!

/Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke Svete Djevice (1973-2003), Zagreb 2014. /

Isus je pravi Bog, pravi Čovjek!

Isus je pravi Bog, pravi Čovjek!

Marijine Uspomene:

„U vrtu Nazaretskom Ja sam gledala Isusa koji se igrao. 'On je Bog i On će donijeti svjetolst svijetu! Kao Čovjek On će izdržati sve boli čovječanstva i kao Bog On će uzeti na Sebe sve njegove boli. Shvatiti Njegove dvije naravi bijaše teško također i za Mene.'

„Zašto Ja?“ Ja sam znala da se čeka Mesija. Tijekom prethodnih vjekova proroštva navještahu tu Istinu koja je, i danas još, za mnoge legenda (bajka). Oni gledaju Isusa samo kao jednog čovjeka. Oni Ga nazivaju 'velikim' uspoređujući Ga s Budom, Konfucijem, Njega Boga, rođenog od Boga. I jedna religija ustanovljena od Boga je NJEGOVA! Istina je u Kristu, Mojem sinu, Sinu Božjem, BOGU, rođenom od Boga, provorođenom (od Djevice).

On ljubni sve ljude, ali Kršćanstvo ili Katolicizam je jedina relgija koja treba privući u svoju Istinu sve druge.

Često Ja bijah uronjena u te misli i Isus mi je govorio: „Immi (Mamice), ne misli na to, poslije ćeš Ti shvatiti.“

Sada (8.prosinca 1986.- naša napomena), Ja govorim ovako: živite, prihvatite, ne  razmišljajte odviše! Jednog dana vi ćete shvatiti također neshvatljivi dar boli. Nazaret je bio onda jedno selo, naša kuća bijaše na jednom malom brežuljku. Ja sam gledala sunce kako se diže kroz mali prozor. Tu je bilo mirisa trave i cijeća od ove zemlje. „Ave Myrijam!“ „Pravi Bog, Pravi Čovjek! Isus Dijete se igrao, pjevao, trčao... On je Bog! On je Moj Sin!“

I vjekovi su prošli. Vi živite u jednom suhom i materijalističkom vremenu. Mnogi ne vjeruju još da je Isus Bog i da je uskrsnuo. Ja od vas ištem molitve za njih. Molitve u najuzvišenijem obliku, poklon, žrtvu i život!

Živjeti Riječ Isusovu je molitva.

(Iz knjige „Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice (1973-2003)“ –   Zagreb 2014.)

Platno od lana

Platno od lana

U ono vrijeme Isus je imao osam godina

U ono  vrijeme Isus je imao osam godina. On bijaše u povrtnjaku i govorio kozici koju je nazvao Cendrina:

„ Ti mi daj dobro mlijeko i Ja ću tebi dati ovu dobru travu.“ 

I ja mišljah da On bijaše Bog.  Mi živmo u jednom tajnom nemiru velikih suprotnosti. Ja sam se osjećala Njegovom Majkom i malenom pred Njim. Otajstvo Ujelovljenja je za svih: Riječ postade čovjekom i On je Bog, rođen od Boga. Onda to izgledaše čudno, nemoguće za mnoge koji to ne prihvaćaju i vide Isusa kao jednog čovjeka.

Ipak tijekom vremena, bio je tu jedan velliki broj dokaza Njegovog Božanstva. I ono  platno koje je do sada uzdiglo toliko prepirki. Ta plahta od lana, Ja sam je dirala svojim rukama, Ja se toga sjećam. To je bilo ono platno tamo, to nije bila laž. To laneno platno dovedeno u sumnju po maloj vjeri stanovitih  ljudi.

„ Imi (Mama), bit će tu mnogo ljudi koji će tijekom vremena, nastojati ugušiti vjeru u svijetu“.

Sinedrij svake epohe. Moje suze su padale na tu tkaninu. Suze majki koje nadživljuju njihovu djecu, najgorče!

Isus je imao osam godina, On je govorio kozici i igrao se. Jedno Dijete s dubokim pogledom. Katkada sam Ga gledala zamišljena, kao Bog On je ponirao u duše ljudi. Sada oni hoće skriti čudesa, ali čudesa se svakodnevno događaju. Svjetlost ponire u duše, vjetar Božji puše gdje hoće... Moje suze su padale na ono platno što sam ga Ja doticala.

Isus se igrao u povrtnjaku, razgovarao s kozicom, čupao najbližu travu. Bio je bosih nogu i njegove noge već bijahu vitke i brončane boje. Sunce je obasjavalo njegovu pozlaćenu glavu. Izgledao je kao da ima svjetlosnu aureolu.

Ja sam Ga ljubila, Ja sam mu se divila. Ja sam vodila brigu o Njemu. Osjećala sam proturječja: On je Moj Sin, On je malen, Njemu sam potrebna Ja, i On je Bog!

Kada je Anđeo a licem mladog čovjeka meni navijestio DOGAĐAJ, moj se život promijenio. Ja sam se pripravljala na jedan jednostavan život i najteže sam živjela iznutra, dok sam na izvana živjela kao žena s jednom obitelji o kojoj se trebalo brinuti.

Moj život!  - I vaši životi?  Toliko o povijsti, toliko o putovima i nadi!  Isus je također s vama. Vi također i vi ste Ga zibali kao malo dijete, vi ste Ga također slijedili uzduž putova naše zemlje i na putu Kalvarije.  – Vi također... vi ste Ga hvatali na onom platnu od lana... PLATNO OD LANA! 

/Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Editiones du Parvis 2011. – Zagreb 2014./

Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji.

„Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji.“

Apostol Juda Tadej, Isusov rođak i nećak Marijin, obraća se Božanskom Učitelju i iznenada ga pita:

„ Brate moj, reci mi jednu stvar koju odavna želim znati. Kako Ti gledaš Mariju? Kao Majku ili podložnika? Ona Ti je Majka, ali je žena, a Ti si Bog...“ govori Tadej.

A Isus mu odgovara: „ Vidim ju kao Sestru i Zaručnicu, kao nasladu i odmor Boga i kao utjehu Čovjeku. Sve ja vidim i imam u Mariji  kao Bog i kao Čovjek.  Ona koja je bila Naslada Druge Osobe Trojstva na Nebu, Naslada Riječi i Naslada Oca i Duha, Naslada je Utjelovljenog Boga,  i bit  će Naslada proslavljenog Čovjeka-Boga.“

„Kojeg li otajstva! Bog se je, dakle, dvaput odrekao svojih užitaka? U Tebi i u Mariji, i dao vas je zemlji...“ razmišlja Revnitelj.

„Kakve li ljubavi! To trebaš reći. Ljubav je potakla Trojstvo da dade Mariju i Isusa zemlji“ kaže Jakov.

ISUSOVA MAJKA – KRALJICA APOSTOLA

Okupili su se  Apostoli i dvadesetak učenika u Dvorani na molitvi pod lampom. Bili su prisutni i Blažena Djevica, Nikodem, Josip iz Arimateje, Lazar, sve svete žene i Obed. Kad je molitva završila Ivan se obrati Apostolima, a Petar učenicima. Govorili su riječima punim otajstava, u svezi svoga odnosa s Blaženom Djevicom, i o tome što je Ona njima. Za vrijeme ovoga govora dvojice Apostola, a riječi su bile bazirane na Isusovim govorima, Blažena Djevica bila je kao lebdi u sjaju iznad zajednice, raširena plašta, koji ih je sve obavijao, a na njenu glavu, spušta se kruna od Presvetog Trojstva. Marija glava svih njih, ograđeni Hram za sve njih. Oko devet sati  bio je postavljen obrok postavljen u vanjskoj dvorani. Gosti su nosili blagdanske nošnje, a Marija je nosila svoju vjenčanu haljinu. Kad je molila, nosila bi bijeli ogrtač i veo. Sjela je između Petra i Ivana, za apostolski stol. Sjedili su leđima okrenuti dvorištu, gledali su na vrata dvorane. Druge žene i učenici su sjedili desno i lijevo, za posebnim stolovima. Nikodem i Josip su služili. Petar raskomada rukama janje, baš kao što je i Isus učinio s Pashalnim janjetom. Na kraju obroka, bilo je lomljenje kruha i dijeljenje blagoslovljenog (neposvećenog) kruha i vina.

Nakon toga, vidjeh Blaženu Djevicu s Apostolima u dvorani Posljednje večere. Stajala je između Petra i Ivana pod svjetiljkom. Svetinja nadsvetinjama je bila izložena, a svi se moljaše na koljenima pred njom.Kad je otkucala ponoć, Blažena Djevica klečeći primi Presveti Sakrament iz Petrovih ruku. Petar je nosio Kruh koji je posvetio i lomio sam Isus, na maloj plitici koja je pripadala kaležu. Taj isti tren bio je Isusa kraj nje, premda ga drugi nisu vidjeli. Marija je uronila u Svjetlo i Divotu. Još uvijek je bila u molitvi. Primijetila sam da su sveti Apostoli bili s puno poštovanja u ophođenju s Njom. Marija tada ode do sobice, desno od ulaza u dvorište Cenakuluma, jer je tamo sad stanovala. Tu je stajala i recitirala Veliča, hvalospjev tri mladića u ognjenoj peći i 131 (130) psalam. Zora je počela ruditi, Isus ulazi k njoj, kroz zatvorena vrata. Dugo joj je govorio, rekavši joj da će Ona pomoći Apostolima, objašnjavajući joj što je Ona njima. Dao joj je Svoju moć nad cijelom Crkvom, opskrbivši je Svojom snagom, Svojim zaštitničkim utjecajem, a to bijaše, kao da Njegovo svjetlo teče u Nju, kao da On prolazi u Nju, kroz svaku njenu poru.. Staze koje su preko dvorišta vodile do dvorane Posljednje večere, bijahu prekrite hasurama od rogoza, koje je sama Djevica izradila, tako da je mogla ići po njima, iz svoje sobice do Svetinje nad svetinjama, zbora Apostola i do učenika. Ivan je također stanovao u maloj sobici. Kad se Isus pojavio pred Marijom u njenoj sobici, glava  joj je okružena krunom od zvijezda, kao što je to bilo i kod njene Pričesti. Kad god je Blažena Djevica primila Pričest, oblik Kruha je ostao u njoj nepromijenjen, od jedne Pričesti do druge, tako da je uvijek častila u svojim grudima sakramentalnu prisutnost Bogo-Čovjeka. Za vrijeme progonstva, nakon kamenovanja svetog Stjepana, Apostoli su se neko vrijeme sustezali od posvećivanja. Ali, čak i tada, Crkva ne bijaše

bez Presvetog Sakramenta, jer On bijaše čuvan u živom tabernakulu, u Marijinom Presvetom Srcu. Ovo bila sasvim posebna milost dana samo Presvetoj Djevici.

(Život-Isusa-Krista-po-viđenjima-blažene-Katharine-Emerick)

 

Uskrsnuli Isus se ukazuje Majci



 Marija je sada prostrta licem na zemlji. Nalik je siromašnom slomljenom stvorenju.Nalik je onom cvijetu mrtvom od žede o kojem je govorila. Zatvoren prozor otvori se uz silovit udarac teških krila, a s prvom zrakom sunca uđe Isus.

 

Marija koja se trgla na buku i koja podigne glavu da vidi kakav je to vjetar otvorio prozorska krila, vidi svoga presjajnoga Sina: lijepog, beskrajno ljepšega nego dok još nije trpio, koji se smiješi, živ, svjetliji od sunca, obučen u bijelu haljinu koja izgleda kao satkana svjetlost, i koji ide prema Njoj. Ona se uspravi na koljena i prekriživši ruke na prsima kaže s jecanjem koji je i smijeh i plač: »Gospodine, Bože moj«. I ostane tako zanesena promatrajući ga lica okupana u suzama, ali koje se razvedri, koje se smiri od smiješka i zanosa. Ali On neće da Nju, svoju Mamu, vidi na koljenima kao služavku. Pa je zove, pružajući joj ruke iz čijih rana izlaze zrake koje čine još svjetlijim njegovo slavno tijelo: »Mama« !
 

Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke, niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji. To je poklik trijumfa, radosti, oslobođenja, svečanosti, ljubavi, zahvalnosti. I sagne se nad svojom Mamom koja se ne usuđuje taknuti ga i stavi svoje ruke ispod njezinih savitih laktova te je digne na noge pa je privine na Srce i poljubi je. O, tada Marija shvati da se ne radi o viđenju, da je to njen Sin stvarno uskrsnuo, da je to njezin Isus, Sin koji je i dalje ljubi kao Sin. I s povikom baci mu se oko vrata i zagrli ga i ljubi ga, smijući se kroz plač. Poljubi ga u čelo gdje više nema rana, u glavu koja više nije raščupana ni krvava, u sjajne oči, u obraze izliječene, u usta koja više nisu otečena. A potom uzima njegove ruke i poljubi nadlanice i dlanove, njihove sjajne rane, i naglo se sagne k njegovim nogama i otkrije ih ispod sjajne haljine, te ih poljubi. Zatim ustane, gleda ga, ne usudi se. Ali On se smiješi i shvaća. Raširi haljinu na prsima i kaže: »A zar ovu nećeš poljubiti, Mama, ovu koja te je tako zaboljela i koju si samo ti dostojna poljubiti ? Poljubi me u Srce, Mama. Tvoj poljubac oduzet će mi zadnje sjećanje na sve što je bol i dat će mi onu radost koja još nedostaje mojoj radosti Uskrsloga.« I uzme u svoje ruke Majčino lice i priljubi joj usne na rubove rane boka iz koje izlaze mlazovi veoma živoga svjetla.
 

Kako je Marijino lice uronjeno u zraku toga svjetla, lice joj je kao aureolom okruženo njime. Ona ljubi, ljubi, dok je Isus miluje. Ne umara se ljubeći. Nalik je žednome koji je usta prinio k izvoru pa iz njega pije život koji mu je izmicao. Sad Isus govori:
 

»Sve ja završeno, Mama. Sad više ne smiješ plakati zbog svoga Sina. Kušnja je završena. Otkupljenje se zbilo. Mama, hvala ti što si me začela, odgojila, pomogla u životu i na smrti.
 

Osjećao sam gdje dolaze k Meni tvoje molitve. One su bile moja snaga u boli, moje pratilice na mom putovanju na zemlji i dalje od zemlje. One su sa Mnom došle na križ i u Limb.
 

Bile su ‘kad’ koji je išao pred Velesvećenikom koji je … išao pozvati svoje sluge da ih odvede u hram koji ne umire: u moje Nebo. Došle su sa Mnom u Raj, idući poput anđeoskog glasa ispred povorke otkupljenih koje je vodio Otkupitelj, da anđeli budu spremni da pozdrave Pobjednika koji se vraćao u svoje kraljevstvo. Čuo ih je i vidio Otac i Duh koji su se zbog njih smiješili kao zbog najljepšeg cvijeta i najugodnijeg pjeva nastalih u Raju. Znali su za njih patrijarsi i novi sveci, novi, prvi građani moga Jeruzalema, i nosim ti njihovu zahvalu, Mama, skupa sa cjelovom roditelja i s njihovim blagoslovom i s blagoslovom zaručnika tvoje duše - Josipa. Sve Nebo pjeva svoj ‘hosana’ Tebi, Majko moja, sveta Mamo ! Hosana koji neće umrijeti, koji nije lažan kao onaj koji je pred malo dana upravljan Meni ! Sad odlazim k Ocu u svome ljudskom odijelu. Raj mora vidjeti ‘Pobjednika’ u odijelu ‘Čovjeka’ u kojemu je pobijedio ‘grijeh Čovjekov’. Ali potom ću opet doći. Moram utvrditi u vjeri onoga koji još ne vjeruje, a potrebno mu je vjerovati da bi doveo druge da vjeruju, moram ojačati malodušne kojima će biti potrebna tolika snaga da bi odoljeli svijetu. Zatim ću uzaći u Nebo. Ali te neću ostaviti samu. Mama, vidiš li onaj veo ? U svom poništenju još sam oslobodio moć čuda radi tebe, da ti dadem onu utjehu. Ali za tebe činim jedno drugo čudo. Imat ćeš me u ‘Sakramentu stvarnoga’ kakav sam bio kad si me nosila. Nikada nećeš biti sama. Ovih dana si bila sama. Ali ‘mome Otkupljenju’ bila je potrebna i ova ‘tvoja bol’. Mnogo toga morat će se neprestano dodavati ‘Otkupljenju’ jer će mnogo toga grijeh neprestano stvarati. Sve ću svoje sluge pozvati na to ‘otkupiteljsko sudjelovanje’. Ti si ona koja ćeš sama učiniti više od svih svetih zajedno. Zato je bila potrebna i ta dugotrajna napustenost. Sada više ne. Ja više nisam odijeljen od Oca. Ti više nećeš biti odijeljena od Sina. A imajući Sina imaš ‘naše Trojstvo’.
 

Poput živog neba ti ćeš na zemlji nositi ‘Trojstvo’ među ljude i posvećivat ćeš ‘Crkvu’, Ti, ‘Kraljica svećenstva’ i ‘Majka kršćana’.
 

Zatim ću doći da te uzmem. I neću više biti Ja u tebi, nego ti u Meni, u ‘mom kraljevstvu’, da raj činiš ljepšim. Sad idem, Mama. Idem usrećiti drugu Mariju. Zatim ću uzaći k Ocu.
 

Potom ću doći k onomu koji ne vjeruje.
 

Mama, tvoj cjelov za blagoslov.
 

A moj Mir tebi za društvo. Zbogom.
 

I Isus isčezne u suncu koje se u mlazovima spušta s jutarnjeg i vedrog neba.