ISUS O SVOJOJ MAJCI:
„Ona je Spasiteljica kao Ja“
Jedne subote, za vrijeme treće godine javnog djelovanja, dok
se nalazio u Nazaretu u kući svoje Majke Isus je otvoreno spomenuo svoju skoru
smrt. Marija Alfejeva, Gospina rođakinja, na te se riječi iznenadila i
prestrašila.
„ 'Isuse!' klikne
Marija Alfejeva ustajući na noge, užasnuta, gledajući okolo kao da se boji
vidjeti gdje se pojavljuju bogoubojice iza plotova i iza stabla u vrtu. 'Isuse!'
ponavlja gledajući Ga s mukom.
„A
što,Zar ne poznaješ možda više Pisma, da se tako čudiš onomu što kažem“ pita Isus.
Marija je zaista ozbiljna, kraljevska u svome dubokom i
nepokretnom bljedilu. Ruke su joj u krilu stisnute kao na molitvu, glava visoko
s pogledom upravljenim u prazno…
Marija Alfejeva je promatra. Zatim se opet obraća Isusu: „Ali svejedno
smiješ joj reći tako strašnu budućnost. Ti zabadaš mač u njezino srce!“
„Tu
je taj mač već trideset i dvije godine.“
„Neee! Nije moguće!
Marija…uvijek tako vedra…Marija“„Pitaj t nju, ako ne vjeruješ što ti kažem.“
„Da, pitat ću je! Je li istina, Marijo? Ti znaš? …
A Marija, ženskim ali čvrstim glasom kaže: „Istina je. On je imao četrdeset dana i bilo
mi je rečeno od jednog sveca… Ali već i prije … Oh, kad mi Anđeo reče da ću, ostajući
Djevicom, začeti Sina, koji će se po svom božanskom začeću nazvati Sinom Božjim,
i takav uistinu jest, kada mi je bio rečeno, i da je u neplodnom Elizabetinom
krilu bilo začeto dijete po čudu Vječnoga, brzo sam se sjetila Izaijinih rieči: 'Evo, Djevica će
roditi sina koji će se zvati Emanuel'…To sve govori Izaija. I gdje govori o
Preteči…I gdje govori o Čovjeku boli,
crvenom, crvenom od krvi, neprepopznatljivom…gubavom ..radi naših grijeha… Od
tada je već mač u srcu, a sve je služilo tome da ga još više zabode: pjev Anđela, Šimunove riječi, dolazak
Kraljeva s Istoka, i sve…“
/Marija Valtorta, Evanđelje
kako mi je bio objavljeno, svezak VI, dio 2, str. 79-80/
