Translate Language

utorak, 3. ožujka 2009.

Mirjam je rođena u Jeruzalemu


Jeruzalem - kripta crkve Sv. Ane gdje je rođena Mirjam

Rođenje Blažene Djevice Marije

Rođenje Gospino bilo je u Jeruzalemu nedaleko Hrama kraj bazena Bethesda, gdje su se nastanili Marijini roditelji.

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje.
Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene. Gledaj kako su oblaci crni! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja. Ako je to on, bijesan je ove večeri!«
Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.«
Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime! Upravo rađa! I sve ide brzo i sretno!« i iščeznu s vrčićem u ruci.
Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid; a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim. I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vratiju gdje je Ana, golema duga širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba. Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubljena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje, i uzdiže se do najčistijeg neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu, ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled.
»Tako nešto još nikad nije viđeno!«
»Gledajte, gledajte!«
»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo. I još kakva zvijezda! Blista se kao ogromni dijamant!...«
»I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude, ali gledajte kako sjaji!«
Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu.
To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle. I kosica na okrugloj glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene. A ručice... što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i poma¬ljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada, dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće. Kako će te ručice moći osušiti toliki plač?
A nožice? Gdje su? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je... Oh nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja. Ali kako će se pronaći tako malene sandalice, kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice ? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrim putovima i podnijeti tako mnogo boli pod jednim križem?
Ali sada, to se ne zna, i smiješi se .. .mlatareći i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama, malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta. Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac, udaranje maloga srca... Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino Bezgrešno Srce ljudsko.
A leđa? Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu i Neokaljanu. Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama. Istom u nebu Ljiljan Trojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice. Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada; za nekoliko godina, sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik.
Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči. Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg. Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas. Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca.
I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj dugi, dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce.
Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda« reče. »Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira! Marija, zvijezda moja! Marija, čisti mjesec! Marija, biser naš!«
»Zoveš je Marija?«
»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir...«
»Ali hoće reći i gorčina... Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću ?«
»Bog je s Njom. Njemu je pripadala prije nego je postala. On će je voditi svojim putovima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med. A sad budi svoje mame... još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja...«
I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.

(Viđenje Marije Valtorte opisano u Pripravi)

Jeruzalem - crkva Sv. Ane i Bethesda bazen ---------------Unutrašnjost crkve Svete Ane