Anđeli su
bježali iz Raja da se poklone Isusu
U Nazaretskoj kući Isus sjeda na škrinju uza stol i
pije mlijeko. Marija Ga gleda i smiješi se. Još se više smiješi kad se dotakne
Isusove torbe te je položi na stolić. Smiješi se toliko da je Isus pita: "O čemu misliš?" - "Mislim kako si stigao upravo na
godišnjicu našega odlaska u Betlehem. I onda su bile torbe i kovčezi otvoreni i
puni odjeće posebno male odjeće za jednog Mališana koji se može roditi,
govorila sam Josipu; koji se mora roditi, govorila sam samoj sebi, u
Betlehemu Judinom...Tu odjeću sam sakrila na dno, jer se Josip toga bojao... Nije još znao da
rođenje Sina Božjega neće biti podložno, ni za Njega samoga ni za njegovu
Majku, općim nevoljama rađanja. Nije znao i bojao se je što je
daleko od Nazareta sa mnom u ovom stanju. Ja sam bila sigurna da ću ondje
biti Porodilja... Ti si odveć poigravao u meni od veselja da je došao dan tvoga
Porođenja, Rođendan Otkupitelja, pa kako bih se ja mogla prevariti?
Anđeli su salijetali hrpimice oko Žene koja je nosila Tebe, Boga svoga. Nije
više bilo uzvišenog Arhanđela, niti preslatkog Anđela moga Čuvara, kako su bili
mjesecima prije. Sad su bili Korovi i Korovi Anđela koji su se kao strijele
spuštali sa Božjeg Neba u moje malo Nebo: u moje krilo gdje si bio Ti...
Čula sam ih gdje pjevaju i gdje izmjenjuju svoje svijetle riječi ... Riječi
žudnje da vide Tebe, Utjelovljenog Boga... Čula sam ih dok su
bježali iz Raja da vide Tebe i da Ti se poklone, o Ljubavi Očeva, salivena
u mome krilu. Htjela sam naučiti njihove riječi... njihove pjesme...njihov
žar.. Ali ljudski stvor ne može izreći niti držati stvari
Neba..." Isus sluša, On sjedeći, a ona stojeći
blizu stola, sanjajući kako je On blažen... držeći jednu svoju nježnu ruku
prepuštenu tamnom drvu stola, a drugu naslonjenu na srcu... Isus joj pokriva
bijelu otmjenu ručicu sa svojom dugom i tamnijom i stisne tu svetu ručicu u
svoju šaku. Pa dok ona šuti žaleći što nije mogla naučiti riječi, pjesme i
uskrlike, Isus kaže: "Sve
riječi Anđela, sve njihove pjesme, svi njihovi usklici ne bi me učinili sretnim
na zemlji, da nisam imao tvojih, mila Majko! Ti si mi govorila i dala ono što
mi oni nisu mogli dati. Nisi ti od njih nego su oni od tebe učili“
/ Marija
Valtorta, EVANĐELJE kako mi je bilo objavljeno, svezak IV, dio 2, strana
311-312/
