Translate Language

nedjelja, 1. srpnja 2012.

Isus i Marija u Nazaretu za blagdan Svjetla

Uspavanka Anđela

Kasna je prosinačka večer. Hladna, vjetrovita. Osim lišća otkinutog od stabla što ga još imaju i koje šušti uza zvižduk vjetra, nema drugih šumova po ulicama Nazareta koje su tamne kao ulice mrtvoga grada. Iz dobro zatvorenih kuća ne prodire ni svjetlost ni zvuk. Ipak po pustim nazaretskim ulicama kreće Jaganjac Božji i ide u pravcu svoje kuće. Stiže do kuće Marije Kleofine. Časkom zastane nesiguran da li bi ušao u vrt i pokucao na vrata kuhinje ili bi proslijedio... No zatim proslijedi a da nije stao. Evo Ga napokon na puteljku gdje je njegova kuća. Požuri korak. Stiže na vrata. Pažljivo sluša. Tako je lako čuti što se događa u toj tako malenoj kući! Ipak ne čuje nikakva glasa. "Kasno je. Čekat ću zoru da pokucam." Ali dok hoće da se udalji stiže do njega ritmički šum tkalačkog stana. Osmjehnu se i kaže: "Na nogama je. Tka. Sigurno je ona... To je Majčin ritam."  Kuca. Šum časkom prestaje, a zatim evo zvuk  odmaknutog sjedala, a zatim srebrni glas pita: "Tko kuca?" -  "Ja, Majko!" - "Sine moj!" Sladak krik radosti.Krik, iako zadržan u niskom tonu. Osjeća se potez ruku na zasunu, pokretanje ovog... i vrata se otvaraju bacajući zlatni trak u tamnu noć. Marija pade na Isusove ruke, ondje na pragu, kao da nisu mogli čekati za časak. On da je prihvati. Ona se baca na ono Srce.  "Sine! Sine! Sine moj!" Poljupci i slatke riječi. "Mama"- "Sine"... Zatim ulaze, a vrata se tiho zatvaraju. Marija ispod glasa tumači: "Svi spavaju. Ja sam bila budna... Otkad su se vratili Jakov i Juda kazivajući da ih ti slijediš, uvijek sam te čekala do u kasni sat. Je li ti zima, Isuse? Da. Sav si leden. Dođi. Držala sam ognjište užgano. Dometnut ću cjepanicu. Ugrijet ćeš se."  I vodi Ga za ruku kao da bi uvijek bio mali Isus. Plamen veselo svijetli podrhtavajući na ražarenom ognjištu. Marija gleda Isusa koji pruža ruke prema plamenu da ih ugrije. "Kako si blijed! Nisi bio takav kad smo se rastali... Stalno postaješ mršavijii beskrvniji, Čedo moje! Jednom si bio od mlijeka i ruža, a sada izgledaš od stare slonove kosti. Što je bilo nova. Sine moj? Uvijek farizeji?"  - "Da.., i drugo još. Ali sada sam sretan, ovdje s tobom, i bit će mi odmah dobro. Ove godine blagdan Svjetla provodim ovdje. Mama! Savršenu dob dostižem ovdje, uz tebe. Jesi li zadovoljna?" - " Da. Ali za Tebe je, Sine moj, savršena dob još daleko... Ti si mlad, a za mene Ti su uvijek dijete. Evo, mlijeko je toplo. Hoćeš li ga popiti ovdje ili onamo?" - "Onamo, Mama. Sad mi je vruće. Popit ću ga dok ti pokriješ tkalački stan."   - Vraćaju se u sobicu i Isus sjeda na škrinju uza stol i pije mlijeko. Marija Ga gleda i smiješi se. Još se više smiješi kad se dotakne Isusove torbe te je položi na stolić. Smiješi se toliko da je Isus pita: "O čemu misliš?" - "Mislim kako si stigao upravo na  godišnjicu našega odlaska u Betlehem. I onda su bile torbe i kovčezi otvoreni i puni odjeeće posebno male odjeće za jednog Mališana koji se može roditi, govorila sam Josipu; koji se mora roditi, govorila sam samoj sebi, u Betlehemu Judinom...Tu odjeću sam sakrila na dno, jer se Josip toga bojao... Nije još znao da rođenje Sina Božjega neće biti podložno, ni za Njega samoga ni za njegovu Majku, općim novoljama rađanja. Nije znao i bojao  se  je što je daleko od Nazareta sa mnom u  ovom stanju. Ja sam bila sigurna da ću ondje biti Porodilja... Ti si odveć poigravao u meni od veselja da je došao dan tvoga Porođenja, Rođendan Otkupitelja, pa kako bih se ja mogla prevariti?  Anđeli su salijetali hrpimice oko žene koja je nosila Tebe, Boga svoga. Nije više bilo uzvišenog Arhanđela, niti preslatkog Anđela moga Čuvara, kako su bili mjesecima prije. Sad su bili Korovi i Korovi Anđela koji su se kao strijele spuštali sa Božjeg Neba u moje malo Nebo: u  moje krilo gdje si bio Ti... Čula sam ih gdje pjevaju i gdje izmjemnjuju svoje svijetle riječi ... Riječi žudnje da vide Tebe, Utjelovljenog Boga...  Čula sam ih dok su bježali iz Raja  da vide Tebe i da Ti se poklone, o Ljubavi Očeva, salivena u mome krilu. Htjela sam naučiti njihove riječi... njihove pjesme...njihov žar.. Ali ljudski stvor ne može izreći niti držati stvari Neba..."  Isus sluša, On sjedeći, a ona stojeći blizu stola, sanjajući kako je On blažen... držeći jednu svoju nježnu ruku prepuštenu tamnom drvu stola, a drugu naslonjenu na srcu... Isus joj pokriva bijelu otmjenu ručicu sa svojom dugom i tamnijom i stisne tu svetu ručicu u svoju šaku.. Pa dok ona šuti žaleći što nije mogla naučiti riječi, pjesme i uskrlike, Isus kaže: "Sve riječi Anđela, sve njihove pjesme, svi njihovi usklici ne bi me učinili sretnim na zemlji, da nisam imao tvojih, mila Majko! Ti si mi govorila i dala ono što mi oni nisu mogli dati. Nisi ti od njih nego su oni od tebe učili, Dođi ovamo, uz moj bok i  pripovijedaj još... ne o onom što je bilo... nego što je sada. Što si radila?"- "Izrađivala sam." -"To znam. Ali što je to bilo? Kladim se da je to bilo za Mene. Daj da vidim." - Marija je postala crvenija od tkanine koja je na tkalačkom stanu i koju Isus, ustavši promatra. "Grimiz? Tko ti ga je dao?" - "Juda iz Keriota. Poklonili su ga, mislim, ribari iz Sidona. On  kaže da Ti sašijem kraljevsku haljinu... Haljinu Ti izrađujem, da. Ali Tebi nije potreban grimiz da budeš kralj." - "Juda je tvrdoglaviji od mazge."  To je jedini osvrt na poklonjeni grimiz... Zatim se okrene Majci: "A hoće li ti doteći cijela haljina od onoga što ti je dao?" - "Oh, ne Sine! Može poslužiti za rub haljine i plašta. Ne više." - "Dobro. Razumio sam zašto je i izrađuješ na uske trakove.  Onda.. Mama, sviđa mi se ta zamisao. Ostavi ove trakove na stranu i jednog ću ti dana kazati da ih upotrebiš za jednu lijepu haljinu. Ali za sada ima vremena. Nemoj se truditi." - Radim kad sam u Nazaretu..."  - "Istina je... A drugi? Što su činili u ovo vrijeme?" - "Učili su." -  "Ili: Ti si ih poučavaala. Što ti se čini od njih?"- "Ah! Predobri su. Toliko da nisam nikad imala tako slatke i pažljive učenike. Nastojala sam, međutim, malo ojačati Ivana. On je jako bolestan. Neće dugo izdržati..." -"Znam. Ali za njega j eto dobro. Uostalom on sam to želi. On je sam od sebe shvatio vrijednosti trpljenja i smrti. A Sintiha?" "Muka je udaljiti je. Vrijedi za sto učenika za svetost i zato da se razumije nadnarsvnost."  - "Razumijem, ali je moram udaljiti." - "Što Ti, Sine, radiš, uvijek je dobro učinjeno." - "A dječak?"- "I on uči. Ali je ovih dana veoma žalostan... Sjeća se nesreće od pred evo sada godinu dana...Oh! nije bilo ovdje mnogo veselja... Ivan i Sintiha uzdišu misleći na odlazak odavle, dječak plače misleći na majčinu smrt..." - "A ti?" - "Ja...to znaš. Nema sunca kad si Ti daleko. Ne bi bilo ni onda kad bi Te svijet ljubio. Ali bi barem bilo vedro... A ovako..." - "A ovako je plač, sirota Majko... Nisu li ti postavljali pitanja o Ivanu i Sintihi?"- "A tko bi ih uopće mogao postavljati? Marija Alfejeva zna i šuti. Alfej Sarin već je vidio Ivana i  nije znatiželjan. Zove ga 'Učenik'."- "A drugi?"- "Osim Marije i Alfeja nitko ne dolazi k meni. Kojagod žena za koji posao ili savjet. Ali muževi iz Nazareta ne prekoračuju već moga praga."- "Pa ni Josip ni Šimun?"- "Ne...Šimun mi  šalje ulja, brašna, maslina, drva, jaja... kao da bi činio da mu se oprosti što Te nije razumio, kao da hoće govoriti posredstvom darova. Ali ih daje Mariji, svojoj majci, a ovamo ne dolazi. Uostalom, tko god bi došao, vidio bi samo mene, jer se Sintiha i Ivan povlače kada tko kuca." - "Veoma tužan život!" - "Da. A dječak od toga nešto trpi, tako da ga sada Marija Alfejeva uzima sa sobom kad ide za me u kupnju. Ali sada, moj Isuse, nećemo biti žalosni. Ti si s nama!"- "Blagoslovi me, Majko, kao kad sam bio malen." - "Blagoslovi me, Sine! Ja sam tvoja Učenica."  Ljube se. Pale jednu novu svjetiljku i izlaze da pođu na počinak.