nedjelja, 2. prosinca 2012.

Isus u Nazaretu kod Mame


Dolazeći od Seforija Isus i apostoli ulaze u Nazaret sa sjeverozapadne strane, ili sa najviše i najkamenitije strane. Amfiteatralni krug na stepenice, na kojem se prostire Nazaret, sav se pokazuje kad se uspneš na vrh brežuljka koji je, dolazeći iz Seforija, zadnji i koji silazi ponešto strmo po jarugama prema gradiću. Ovo je mjesto gdje su Isusa sugrađani htjeli kamenovati, a On ih zaustavio svojom moći prolazeći mimo njih  (Lk 4,28-30). Isus se zaustavlja gledajući svoj grad, drag i neprijateljski, i lice Mu se ražari u osmjeh zadovoljstva. Kakva li neznana i za Nazarećanine nezaslušena blagoslova u ovom božanskom osmjehu koji se izlijeva i, sigurno, širi u milostima na zemlju koja ga je primila kao dječaka, vidjela Ga kako raste i gdje Mu se Majka rodila, gdje je postala Zaručnica Božja i Bogorodica. Brzo se spuštaju puteljkom koji je isprava vrlo strm, a zatim, bliže gradu, blaži. Prolaze preko maslenika, zatim kroz malene njive koje su već bez žita, pa pored prvih gradskih vrtova. Visoke ograde koje ih opkoljuju nakićene lišćem, iznad kojih se nadvijaju grane stabala otežane plodovima, ili pak niski zidići suho zidani, svi pokriveni granama što vise iz voćnjaka prema vani, čine da njihov prolaz ne zapažaju domaćice koje dolaze i odlaze po vrtovima, ili peru robu te je razastiru po malim livadama koje su uz kuće.  Ograda, što s jedne strane ograđuje Marijin vrt, koja je zimi sva jedan splet trnja, ljeti sva gusto lišće nakon što je u proljeću procvala bijelim glogovim cvijećem, a u jesen se zacrvenila sitnim plodovima, sada je ukrašena bujnim jasminom i njihanjem čaški cvijeta što iz nutrine vrta baca grane na ogradu da je učini još gušćom i još ljepšom. Grmuša pjeva u guštiku ograde a iz vrta dopire gukanje golubova. "Proći ćemo puteljkom i kucat ćemo na vrata" kaza Isus... Došli su do vratiju kuće. Vrata se otvore i pokaže se slatko lice Djevice, Isus kaže samo najslađu riječ, šireći ruke da je zagrli: "Mama!" - "Oh! Sine moj! Blagoslovljeni! Uđi i neka mir i ljubav budu s Tobom!"  "I s mojom Mamom, i s kućom i sa svima koji prebivaju u njoj!"  kaže Isus, a ostali Ga slijede. "Tamo  je vaša majka, a ostale dvije učenice peku kruh  i peru robu..." tumači Marija nakon izmjene pozdrava s apostolima i nećacima. A ovi se, razboriti, povlače da ostave samima Majku i Sina.  "Evo Me do tebe, Majko moja. Bit ćemo neko vrijeme zajedno. Kako li je sladak povratak kući i k Tebi, Majko, nakon toliko kretanja među ljudima..."  - "Koji Te sve više poznaju, pa se prema toj spoznaji dijele u dvije grane: na one koji Te ljube... i one koji Te mrze. A ova je posljednja grana deblja..." - "Zlo osjeća da će uskoro biti poraženo, pa bijesni... i čini ljude bijesnima."- Neka bude utješeno tvoje srce, o moj Isuse. Toliko si žalostan! ...Razumijem... i toliko bih htjela učiniti za Tebe!" - "I činiš toliko, Mama! Hvala ti za sve što činiš ..." - "Oh! Ja sam vrlo siromašna pomoć, Sine moj! Jer ne uspjevam učiniti  da Te uzljube i da Ti dam ...veselje.. dok Ti je dopušteno da ga malo imaš. Što sam ja onda? Jedna sasvim siromašna učenica..." - "Mama! Mama! Ne govori tako! Meni snaga dolazi od tvojih molitava. Moja se pamet odmara kad mislim na tebe i evo sada, srce nalazi utjehu kad ovako stojim glavom  na tvojem blagoslovljenom srcu... Mama moja!"   Isus privuče s Sebi Majku koja stoji pred Njim uspravna dok On sjedi na škrinji uza zid, i nasloni čelo na grudi Marije koja Ga lagano miluje po kosi. 

četvrtak, 1. studenoga 2012.

Isus: "Vječna Ljepota Duše Moje Majke!"

Vraća se Šimun koji je porazmjestio Učenike po Nazaretu i kaže: "Nijesi me pozvao kao ostale, ali ja sam Ti brat, pa ostajem." "Dobro došao, Šimune. Htio sam da budete ovdje kako bih učinio te upoznate Mariju. Mnogi od vas poznajete 'Majku' Mariju; nekoji 'Zaručnicu' Mariju.  Ali nitko ne pozna 'Djevicu' Mariju. Ja hoću da takvu upoznate u ovom cvjetnom vrtu u koji željno dolazi vaše srce dok prevaljujete daljine i da vam bude odmor u naporima apostolata. Slušao sam kako  govorite vi Apostoli, Učenici i rođaci, i čuo sam vaše utiske, vaše uspomene, vaše tvrdnje o Mojoj Majci. Ja ću sve ovo, inače vrlo divno, ali još odviše ljudsko, preobraziti u nadnaravnu spoznaju. Da bi Moja Majka prije Mene, bila preobražena u očima najzaslužnijih, te da pokažem što je Ona. Vi vidite jednu ženu. Ženu koja vam po svojoj svetosti izgleda drugačija od ostalih ali koju u stvari gledate kao dušu ovijenu tijelom, kao što imaju i sve njezine sestre istoga spola. Ali Ja vam sada želim otkriti Dušu Svoje Majke. Njezinu pravu i vječnu Ljepotu.  Dođi ovamo, Majko Moja, Ne crveni se. Ne povlači se preplašena, mila Golubica Božja. Tvoj Sin je Riječ Božja, i može govoriti o Tebi i o tvojem otajstvu, o tvojim otajdstvima, o uzvišeno Otajstvo Božje. Sjednimo ovdje , u ovoj blagoj sjeni cvjetnih stabala, u bilzini kuće, blizu tvoje svete odaje. Tako! Podignimo ovu zavjesu što leprša i neka iz nje iziđu valovi svetosti i Raja iz ove djevičanske odaje, da se tobom ispunimo svi mi... Da. I Ja. Da se ispunim tvojim miomirisima, savršena Djevice, kako bih mogao podnositi smrad svijeta, da bih mogao vidjeti blistavu bjelinu pošto zasitim zjenicu tvojom blistavom Bjelinom... Ovamo Marcijame, Ivane, Stjepane i vi Učenice. Stanite nasuprot otvorenih vrata čistog boravišta Čiste među svim ženama. Vi, prijatelji moj, stanite otraga. A ovdje, uza Me, Ti, ljubljena Majkom Moja. Malo prije sam vam rekao: 'vječna Ljepota Duše Moje Majke'. Ja sam Riječ i zato se mogu služiti riječi bez zablude. Rekoh: vječna, ne besmrtna. A rekoh tako ne bez razloga. Besmrtan je onaj koji pošto se rodi ne umire više. Tako je duša pravednika besmrtna u Nebu, duša grješnika je besmrta u paklu, jer  kada je duša jednom stvorena, ne umire više, postoji od časa kada je Bog zamisli. Misoa je Božja stvara. Duša je Moje Majke zamišljena od Boga od vijeka. Zato je vječna u svojoj Ljepoti, u koju je Bog nanovo izlio svaku savršenost da bi u tome imao užitak i utjehu.  Rečeno je u Knjizi našega djeda Salomona, koji Te je predvidio, i zato se može nazvati tvojim prorokom:

'Jahve me stvori kao počelo svoga djela,
kao najraniji od svojih čina, u pradoba;
oblikovana sam još od vječnosti,
od iskona, prije nastanka zemlje.
Rodih se kad još nije bilo pradubina,
dok nije bilo izvora obilnih voda.
Rodih se prije nego su utemeljene gore,
prije brežuljaka.
Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana,
ni početka zemaljskom prahu;
kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna,
kad je povlačio krug na licu bezdana.
Kad je u visinu utvrđivao oblake
i kad je odredio snagu izvoru pradubina;
kad je postavljao muru njegove granice,
da mu se  vode ne preliju preko obala,
kad je polagao temelje zemlji,
bila sam kraj Njega, kao Graditeljica,
bila u radosti, iz dana u dan
igrajući pred Njim sve vrijeme:
igrala sam po tlu Njegove zemlje'   ( Izreke, 8,22-31)
 
Jest, o Majko, kojom je Bog, Neizmjeran, Uzvišen, Djevac, Nestvoren, bio zatrudnjen i nosio te kao svoj  najslađi teret, i kliktao osjećajući da se ti pokrećeš u Njemu, pružajući Mu osmijehe po kojima učini Stvreno. Ti koju je rodio za bol da bi te dao Svijetu, najmilija Dušo, rođena od Djevca da budeš 'Djevica', Savršenstvo Stovrenja, Svjetlo raja, Zamisli Božja, Boga, koji je gledajući tebe mogao oprostiti grijeh, jer ti sama, sama od sebe, znaš ljubiti kao što ne zna ljubiti čitavo            čovječanstvo uzeto zajedno. U tebi je Božje Oproštenje! U tebi je Božji Lijek, ti si milovanje Vječnoga nad ranom koju je čovjek zadao Bogu! U tebi je Spasenje svijeta, Majko Utjelovljene Ljubavi i danoga Otkupljenja! Dušo Majke Moje! Sjedinjen s Ocem u Ljubavi Ja sam te gledao u Sebi, o Dušo Majke moje!... Tvoj sjaj, tvoja molitva, misao da ćeš Me ti nositi, tješili su Me u vijeke poradi moje sudbine čovjeka boli i poradi nečočvječnih iskustva onoga što je pokvareni svijet za najsavršenijeg Boga. Hvala, Majko! Ja sam došao već zasićen tvojim utjehama. Ja sam sišao osjećajući tebe samu, tvoj miomiris, tvoj pjev, tvoju ljubav... Radosti, radosti Moja!"
 

ponedjeljak, 1. listopada 2012.

"U Mariji je sva Pravednost, sva Milost i Ljepota"

Prema Nazaretu Isus nastavlja put sa Petrom i Tomom. Isus upita: "Jeste li zadovljni vas dvojica što idete sa Mnom u Nazaret ?" te rukama obujmi ramena Petra i Tome.  "Još pitaš?" kaže Petar u svojoj uzbuđenosti. Toma mirniji, ali ugojena lica koje se žari radošću, nadoda: "Ne znaš li  da je za mene stajati blizu tvoje Majke takva milina da ne nalazim riječi kako bih ti to iskazao? Marija je moja ljubav. Nisam djevac i nisam imao ništa protiv toga da osnujem obitelj, već sam bacio pogled na neke djevojke, neodlučan koju da izaberem za ženu. Ali sada! Ali sada! Hej! Moja je ljubav Marija! Neosvojiva ljubav za osjećaj Ali osjećaja nestaje čim se na Nju pomisli! Ljubiti nju razveseljuje duh. / Do te spozneje su došli kasnije mnogi Sveci: Toma Akvinski, Toma iz Vilanova pa Sveti Bonaventura: da je Blažena Djevica Marija unatoč savršene fizičke ljepote, bila toliko Sveta, da bi u onome koji ju je gledao, ne samo gasila svaku požudu, nego da je činila duh djevičanskim i smirivala osjećaje onomu koji se Njoj približavao/  Ah! Štogod sam  vidio na ženama, pa i  na onim najdražima kao  što su moja majka i moja sestra blizanka, sve dobro što opažam na njima, ja uspoređujem s onim što opažam na Tvojoj Majci i kažem u sebi: "U Njoj je sva Pravednost, sva Milost i Ljepota. Njezin ljupki duh je vrt rajskog cvijeća... njezin lik pjesma..." Oh! Mi se Izraelci ne usuđujemo misliti na Anđele i sa strahopočitanjem promatramo Kerube u Svetinji nad Svetinjama! ... Ludi li smo! A nemamo deset puta veće strahopočitanje gledajući Nju! Nju, koja, u to sam sigurna, u očima Božjim nadilazi svaku Anđeosku ljepotu..."    Isus gleda zaljubljenjika u svoju Majku koji izgleda da se produhovljuje, toliko mu njegov osjećaj prema Mariji mijenja izraz dobroćudnog lica. "Pa dobro, više ćemo sati boraviti s Njom. Zadržat ćemo se sve do prekosutra. Zatim ćemo poći u Tiberijadu, da vidimo dvoje dječice, te uzeti lađu za Kafanaum."  "A u Betsaidu?" pita Petar. "Na povratku, Šimune. Na povratku ćemo poći tamo i preuzeti Marcijama za pashalno hodočašće."
                                                                   ***
Većer je istoga dana, u Nazaretu, u mirnoj kućici gdje Petar i Toma već spavaju. Odvija se mili razgovor između Majke i Sina.  "Sve je išlo dobro, Majko moja. Oni su sada na miru. Tvoje su molitve pomogle putnicima, a sada, poput rose na uvelom cvijeću, oni liječe svoju bol."  "Ja bih htjela izliječiti Tvoju bol. Sine moj. Koliko li si morao pretrpjeti! Gledaj. Ovdje na tvojim sljepoočicama se uleglo meso, pa i ovdje na jabučicama; a jedna bora ti sječe čelo kao trag mača. Tko Te tako izranio, Srce Moje?"  "Bol što sam morao zadavati bol, Mama." "Samo to, moj Isuse? Nisu li Ti zadali neugodnosti Tvoji učenici?" "Ne. Mama. Imali su svetačku dobrotu."  "Oni što su bili s Tobom... Ali ja kažem: svi..."  "Ti vidiš da sam doveo Tomu da ga nagradim, a htio sam dovesti i one koji nisu bili ovdje zadnji put. Ali morao sam ih poslati  na drugo mjesto, naprijed..." "A Juda iz Keriota?"  "Juda je s njima."   Marija zagrli svoga Sina, i nasloni glavu na njegovo rame, plačući.  "Zašto plačeš, Mama?" pita Isus milujući joj kose.  Marija šuti i plače. Tek na treći put šapene: "Radi svoga straha... Uvijek želim da te napusti... Ja griješim, zar ne, želeći to? Ali je to toliko jak , toliko jak strah, što ga imam od njega, za Tebe..."  "Samo kada bi nestao u smrti promijenile bi se stvari. Ali zašto bi morao umrijeti?"  "Nisam toliko zla da bih to željela... I on ima majku! I ima dušu... Dušu koja se još može spasiti... Ali... oh, Sine moj! Ne bi li za njega smrt bila jedno dobro?"  Isus uzdiše i šapće: " Za tolike bi smrt bila dobro... "  ...  "Ali pričaj mi, ako nisi baš umoran..."   Isus pripovijeda sve, osim svoga trpljenja u pećini Jiftaelskoj, Majci koja Ga pažljivo sluša.

subota, 1. rujna 2012.

"Majko, dođi časkom ovamo."

Kišovito je zimsko jutro. Isus je već ustao, te je na poslu u svojoj radionici. Izrađuje neke malene predmete. U kutu je već gotov nov tkalački stan, novoizrađen, ne odveć velik, ali dobro istokaren. Ulazi Marija sa zdjelicom vrućeg mlijeka. "Pij, Isuse, već je toliko da si se ustao. A vlažno je i hladno..."  "Da. Ali sam barem mogao sve završiti... Ovih osam dana blagdana paralizirao je rad..." Isus sjeda na stolarsku klupu, malo ukoso, i pije mlijeko, dok Marija motri tkalački stan te ga rukom milje.  "Blagoslivljaš li ga, Majko?" pita Isus smiješeći se. "Ne. Milujem ga jer si ga Ti napravio. Ti si mu dao blagoslov dok si ga izrađivao. Dobro si promislio da ga napraviš. Sintihi će služiti. Veoma je iskusna u tkalačkom poslu. I to će joj poslužiti da približi žene i djevojke. Što si drugo napravio da vidim sitne strugotine, čini mi se od maslinova drva, kod tokarskog stroja?" - "Napravio sam korisne stvari za Ivana. Vidiš li? Kutiju za pisaljke i malen pisaći stol i ove stalke da u njih zatvara svoje knjige. Ovo ne bih bio mogao napraviti da Šimun Jonin nije mislio na kola. Ali ovako možemo i njih ukrcati... pa će oni osjećati i po ovim malenim stvarima da sam ih ljubio."  "Tebi je teško da ih udaljiš, zar ne?"  "Teško Mi je ... Zbog Mene i zbog njih. Sve do sada sam čekao da progovorim... Vrijeme je da progovorim... Ta mi je muka bila na srcu sve ove dane i učinila je  da budu žalosna sva svjetla mnogih svijeća... Muku koju sada moram zadati drugima. Ah! Mama! Htio sam je imati Ja sam." "Dobri Isuse!" Marija Mu miluje jednu ruku da Ga utješi. Šutnja... Zatim Isus prihvati: "Je li se Ivan ustao?" "Jest. Čula sam ga gdje kašlje. Možda je u kuhinji da popije mlijeko. Sirota Ivan!..."  i suza kane niz obraz Mariji. Isus ustaje: ... "Idem ... Moram poći da mu kažem. Sa Sintihom će biti mnogo lakše. Ali za njega... Majko, hodi k Marcijamu i probudi ga i moli dok Ja budem govorio s ovim čovjekom. To je kao da moram kopkati po njegovim crijevima. Mogu ga ubiti ili paralizirati u njegovoj vitalnosti... Koje li muke, Oče moj! Idem... " i izlazi stvarno iznemogao.... Učini par koraka koji iz radionice vode u Ivanovu sobu... Okreće se i kuca na Ivanova vrata, koji se pokazuje i komu se lice posve razvedruje vidjevši Isusa da dolazi k njemu. Mogu li unići malo k tebi?" pita Isus. "Oh, Učitelju! Uvijek. Upravo sam pisao što si sinoć govorio o razboritosti i o poslušnosti. Pače je dobro da Ti to pogledaš, jer mi se čini da nisam dobro zapamtio ono o razboritosti."  Isus je ušao u već uređenu sobu, u kojoj je bio ubačen jedan stolić da starom učitelju bude udobnije. Isus se naginje nad pergamenom i čita. "Vrlo dobro! Ponovio si vrlo dobro."... Isus zagrli Ivana i privuče ga k sebi uza svoj bok pokretom kojim to čini s drugim Ivanom, i blijedeći od boli koju mora zadati, kaže: "Sada ti Bog povjerava osjetljiv i svet  zadatak. Zadatak najveće ljubavi. Ti sam, koji si velikodušan, koji si bez sustezanja i bez predrasuda, koji si mudar i, ponajpače, koji si predan tolikim odreknućima i pokorama radi toga da ispaštaš preostatak čišćenja, ona dug koji si još imao prema Bogu, ti ga sam možeš izvršiti. Svaki bi se drugi sustegao, i imao bi pravo, jer ne bi imao sve potrebne uvijete. Niti jedan od mojih Apostola nema sve ono što imaš ti da pođe pripraviti put Gospodnji. Uostalom, zoveš se Ivan. Stoga ćeš biti preteča moje nauke... pripravit ćeš putove svome Učitelju... dapače ćeš zamjenjivati svoga Učitelja koji ne može poći tako daleko... Ne može ići tako daleko... sve do Sirije... u Antiohiju..."- "Gospodine!" krikne Ivan oslobađajući se silovito od Isusva zagrljaja. "Gospodine! U Antiohiju? Reci mi da sam krivo čuo! Reci to... molim Te!" Isus primi na srce starog učitelja, te otvori usne da potvrdi: "U Antiohiju, da. U Lazarevu kuću. Sa Sintihom. A otputovat ćete sutra ili prekosutrsa." - Ivanov očaj je zbilja mučan, sav opran od suza po mršavim obrazima, viče: "Ali Ti me više nećeš kod sebe! U čemu sam Ti bio neugodan, moj Gospodine? Ti me tjeraš, tjeraš me, više Te neću  nikad vidjeti!" - Isus očigledno trpi i moli. Zatim tiho izlazi i vidi na vratima kuhinje Mariju i Marcijama koji je prestrašen od toga plača. Malo dalje je Sintiha, i ona iznenađena. "Majko, dođi časkom ovamo." Marija dolazi brzo, blijeda. Ulaze skupa. Marija se prigiblje nad rasplakanim kao da bi bio malo dijete. "Dobri, dobri, siromašni sine moj! Ne tako! To će ti škoditi". Ivan podiže iznakaženo lice i viče: " Šalje me od Sbebe! Umrijet ću osamljen i daleko. Oh! Mogao je počekati koji mjesec i pustiti me da umrem ovdje. Zašto ova kazna? U čemu sam sagriješio? Zašto mi je dao ovaj mir, da me zatim ... " opet se baci na stol plačući još jače, teško dišući. Isus mu stavi ruku na mršava i uznemiraqna pleća govoreći: "Zar ti možeš vjerovati da te ne bih bio zadržao ovdje, kad bih bio mogao? Oh, Ivane! Na putu Gospodnjem ima strašnih potreba. A Ja sam prvi koji zbog toga trpim. Ja koji nosim svoju bol i boli svega svijeta. Pogledaj Me, Ivane. Vidi da li je moje lice lice onoga koji te mrzi, koji je od tebe umoran... Dođi ovamo u moje ruke, čuj kako kuca moje Srce. Razumij Me, Ivane, nemoj me krivo shvatiti. To je zadnja žrtva koju Bog od tebe traži, da ti onda otvori vrata Neba. Čuj..." podiže ga i drži ga među rukama. "Čuj Mako... izađi časkom... Sada kad smo sami, čuj. Ti znadeš tko sam Ja. Vjeruješ li čvrsto da sam Spasitelj?"  "Kako ne? Zato sam i htio biti s Tobom, uvijek sve do smsrti..."  "Do smrti... Moja će smrt biti strašna!..." "Do moje smrti, velim do moje..."  "Tvoja će smrt biti blaga, ojačana mojom prisutnošću koja će ti uliti sigurnost da te Bog ljubi, i bit će ojačana Sintihinom ljubavlju, osim radosti što si u Antiohiji pripravio put Evanđelju. Ali moja smrt!  Vidio bi Me gdje sam svedeen na hrpu mesa ranjenog, popljubavnog, prezrenog, predanog podibljnom mnoštvu, pribijenog na križ da tu umre kao kakav razbojnik... Bi li ti to mogao podnijeti?"  Ivan, koji je na svaki opis kakav će Isus biti u Muci zajecao: "Ne, ne!" sada krikne jedan odlučan "ne" i dodaje: "Ponovno bih zamrzio čovječanstvo... Ali ja ću biti mrtav, jer Ti si mlađi..."   A doživjet ću još samo jedan blagdan Svjetla" Ivan Ga netremice gleda preneražen...Ovo sam ti rekao u četri oka zato da ti obajsnim da je i to jedan razlog što te šaljem daleko. Nećeš biti sam u tome. Svi oni za koje neću da budu smeteni više nego mogu podnijeti, činit ću da budu prije udaljeni. Čini li ti se da je to neljubav?" "Ne, moj Bože mučeniče... Međutim Te ja moram ostaviti i umriejti ću daleko."  "Po Istini, koja sam Ja, obećajerm ti da ću biti nagnut nad uzglavljem tvoje agonije."  "Kako, kad ću ja biti tako daleko, jer  mi kažeš da Ti tako daleko ne odlaziš? To kažeš samo da odem manje žalostasn..." "Ivana Kuzina vidjela Me je dok je umirala na podnožju Libanona, a bio sam vrlo daleko i ona Me još nije poznavala i odanle sam je vratio u ovaj siromašni zemaljski život. Misliš li da će ona u čas moje smrti žaliti što je živjela?... Ali za tebe, koji si radost mojem Srcu u ovoj drugoj godini mojega Učiteljstva, učinit ću još više. Doći ću da te ponesem u mir i dat ću ti zadatak da kažeš onima koji čekaju: 'Nadošao je čas Gospodnji. Kao što sada dolazi proljeće na Zemlju tako nama sviće proljeće za Raj. Ali neću doći samo onda... Doći ću i vidjet ćeš Me uvijek. To Ja mogu i to ću učiniti. Imat ćeš Učitelja u sebi, kako Me ni sada nemaš. Jer ljubav se može podati onome koji ljubi. i na tako osjetljiv način da dira ne samo duh nego i sama osjetila. Jesi li sada mirniji , Ivane?"  Isus izlazi, dok Ivan plače te ljubi i miluje zidove i pokućstvo gostinjske sobe. Ulaze skupa Marija i Marcijam. "Oh! Majko! Jesi li čula? Jesi li to znala?" "Znala sam i bila sam žalosna... Ali i ja sam rastavljena od Isusa... A Majka sam..." - Ulazi Isus sa Sintihom, koja zapita: "Zašto, Ivane, toliki plač?" - "Šalje nas odavle? Zar ne znaš? Još to ne znaš? Šalje nas u Antiohiju?" - "Pa dobro! Nije li On rekao: gdje su dovjica sabrana u njegovo Ime da je i On među nama?"  Ti se bojiš za sutra, jer si bolestan. Ja ću  za tebe raditi. Bojiš li se da ćeš ostati sam? Ali ja te neću nikad ostaviti. Budi siguran. Ja imam samo taj cilj života da ljubim Boga i bližnjega. Ti si taj bližnji kojeg mi Bog povjerava. Pomisli kako ćeš mi biti drag!" "Neće vam trebati priskrbljivati za život, jer ste u kući Lazarevoj. Nego vam savjetujem da se služite načinom poučavanja zato da približite narod. Ti kao učitelj, a ti ženo, ženskim poslovima. To će služiti za apostolat i da dade smisla vašim danima."
 

nedjelja, 5. kolovoza 2012.

"Ti ćeš biti Majka i Učiteljica kršćana!"


"Učitelj! Učitelj! Učitelj!" Ta tri krika  Ivana iz Endora koji se, izlazeći iz svoje sobice da pođe u praonu, nađe pred  Isusom koji dolazi, probude Marcijama koji dotrči iz Marijine sobe u samo kratkoj haljini podržavajući je rukom, još bos, sav pretvoren u oči i usta, da gleda i da viče: "To je Isus" i sav pretvoren u noge da potrči i da Mu se popne na ruke. Krikovi probude i Sintihu, koja spava u bivšoj Josipovoj radionici i koja se do koji časak pojavi obučena, ali sa crnim pletenicama napola raspletenima, koje joj vise niz pleča. Isus, sa dječakom još na rukama, pozdravlja Ivana i Sintahu i potiče ih da uđu u kuću, jer je sjevernjak vrlo jak, i ulazi On prvi noseći napola golog Marcijama, koji cvokoće zubima uza sav svoj entuzijazam, k već užganom ognjištu gdje se Marija žuri da ugrije mlijeko i, zatim, dječakove haljine da ne uhvati kakvu bolest.  Ostalo dvdoje ne govore nego izgledaju utjelovljena radost u zanosu. Isus sjedi s dječakom u krilu dok ga Djevica - brzo, brzo - oblači u zagrijanu odjeću. Isus podiže lice i smiješi se govoreći: "To sam vam bio obećao da ću doći. A danas ili sutra dolazi i Šimun Revnitelj. On je pošao po mojem nalogu drugamo. Ali će brzo doći i bit ćemo zajedno mnogo dana."  Marcijamovo oblačenje je završeno i boja se vraća na obraze plave od zime. Isus čini da siđe s njegovih koljena te ustaje polazeći u pokrajnju sobu i svi idu za njim. Zadanja dolazi Marija s dječakom o ruku. I slatko ga opominje ovako: "Što bih ti ja sada mogla učiniti? Nisi poslušao. Bila sam ti rekla: 'Budi u krevetu dok se ja ne vratim' a ti si došao prije." -   "Ali sam se probudio na Ivanove krikove..."  opravdava se Marcijam. "Upravo si onda morao poslušati. Ostati u krevetu dok se spava, to nije poslušnost i nema nikakve zasluge da to činimo. Morao si to znati učiniti kad je zaslužno, jer zahtjeva volju. Ja bih ti bila dovela Isusa. Bio bi Ga imao svega za sebe i bez pogibelji da uhvatiš kakvu bolst."  "Nisam znao da je tako zima." "Ali sam ja znala. Žao mi je što vidim da nisi poslušan." "Ne, Mama. Meni je još više žao da te vidim takvu... Da nije bilo radi Isusa, ne bih bio ustao  ako bih u postelji zaboravio i jesti. Lijepa  moja Majko! ... Daj mi jedan poljubac, Majko! Ti znaš da sam siromašno dijete!..." Marija ga uzimlje u naručaj i poljubi ga, što je zaustavilo suze i donijelo na lice osmijeh s obećanjem: "Neću ti više biti neposlušan, nikad, nikad, nikad!"  - Isus, međutim, govori sa dvoje učenika.Daje se obavijestiti o njihovom napretku u Mudorsti pa, jer oni kažu da se u njima sve osvijetljuje po Marijinoj riječi, On kaže: "Znam. Nadnaraqvno svjetlo Mudrosti Božje postaje prihvatljivo svjetlo za najtvrđa srca, ako je rečeno po Njoj. Ali vi niste tvrda srca, pa stoga primate puno dobročinstvo Njezine pouke."  - "Sada si, Ti, Sine, tu. Učiteljica postaje opet učenica." - "Oh, ne! Ti nastavi biti učiteljicom! Ja ću te slušati kao i oni. Ja sam ovih dana samo 'Sin'. Ništa više! Ti ćeš biti majka i Učiteljica krščana. To si već od sada. Ja tvoj Prvorođenac, prvi učenik, a ovi i s njima Šimun kada dođe, drugi... Vidiš li, Majko, tu je cio svijet. Sutrašnji svijet u malenom čistom Izraelcu koji neće ni osjetiti da je posdtao 'kršćanski' ; svijet starog Izraela u Šimunu Revnitelju; Čovječanstvo u Ivanu, poganstvo u Sintihi. I svi dolaze k tebi, Sveta Hraniteljice koja pružaš mlijeko Mudrosti i Život svijetu i vjekovima. Kolika li su usta željela da se priljube bradavici tvoje dojke!. A koliki će to činiti ubuduće! Za tobom su uzdisali Patrijarsi i Proroci, jer je iz tvoga plodna krila imala izaći Hrana čovjeka. I 'moji' će tebe tražiti da im bude oprošteno, da budu poučeni, obranjeni, ljubljeni kao toliki Marcijami. I blago njima! Jer neće biti moguće usrajat u Kristu, ako se milost ne učvrsti tvojom pomoću, O Majko puna milosti!" Marija izgleda ruža u svojoj tamnoj odjeći: toliko joj se žari lice od pohvala Sina. Sjajna ruža u veoma poniznoj haljini od debele vune tamno kestenjaste boje.

nedjelja, 1. srpnja 2012.

Isus i Marija u Nazaretu za blagdan Svjetla

Uspavanka Anđela

Kasna je prosinačka večer. Hladna, vjetrovita. Osim lišća otkinutog od stabla što ga još imaju i koje šušti uza zvižduk vjetra, nema drugih šumova po ulicama Nazareta koje su tamne kao ulice mrtvoga grada. Iz dobro zatvorenih kuća ne prodire ni svjetlost ni zvuk. Ipak po pustim nazaretskim ulicama kreće Jaganjac Božji i ide u pravcu svoje kuće. Stiže do kuće Marije Kleofine. Časkom zastane nesiguran da li bi ušao u vrt i pokucao na vrata kuhinje ili bi proslijedio... No zatim proslijedi a da nije stao. Evo Ga napokon na puteljku gdje je njegova kuća. Požuri korak. Stiže na vrata. Pažljivo sluša. Tako je lako čuti što se događa u toj tako malenoj kući! Ipak ne čuje nikakva glasa. "Kasno je. Čekat ću zoru da pokucam." Ali dok hoće da se udalji stiže do njega ritmički šum tkalačkog stana. Osmjehnu se i kaže: "Na nogama je. Tka. Sigurno je ona... To je Majčin ritam."  Kuca. Šum časkom prestaje, a zatim evo zvuk  odmaknutog sjedala, a zatim srebrni glas pita: "Tko kuca?" -  "Ja, Majko!" - "Sine moj!" Sladak krik radosti.Krik, iako zadržan u niskom tonu. Osjeća se potez ruku na zasunu, pokretanje ovog... i vrata se otvaraju bacajući zlatni trak u tamnu noć. Marija pade na Isusove ruke, ondje na pragu, kao da nisu mogli čekati za časak. On da je prihvati. Ona se baca na ono Srce.  "Sine! Sine! Sine moj!" Poljupci i slatke riječi. "Mama"- "Sine"... Zatim ulaze, a vrata se tiho zatvaraju. Marija ispod glasa tumači: "Svi spavaju. Ja sam bila budna... Otkad su se vratili Jakov i Juda kazivajući da ih ti slijediš, uvijek sam te čekala do u kasni sat. Je li ti zima, Isuse? Da. Sav si leden. Dođi. Držala sam ognjište užgano. Dometnut ću cjepanicu. Ugrijet ćeš se."  I vodi Ga za ruku kao da bi uvijek bio mali Isus. Plamen veselo svijetli podrhtavajući na ražarenom ognjištu. Marija gleda Isusa koji pruža ruke prema plamenu da ih ugrije. "Kako si blijed! Nisi bio takav kad smo se rastali... Stalno postaješ mršavijii beskrvniji, Čedo moje! Jednom si bio od mlijeka i ruža, a sada izgledaš od stare slonove kosti. Što je bilo nova. Sine moj? Uvijek farizeji?"  - "Da.., i drugo još. Ali sada sam sretan, ovdje s tobom, i bit će mi odmah dobro. Ove godine blagdan Svjetla provodim ovdje. Mama! Savršenu dob dostižem ovdje, uz tebe. Jesi li zadovoljna?" - " Da. Ali za Tebe je, Sine moj, savršena dob još daleko... Ti si mlad, a za mene Ti su uvijek dijete. Evo, mlijeko je toplo. Hoćeš li ga popiti ovdje ili onamo?" - "Onamo, Mama. Sad mi je vruće. Popit ću ga dok ti pokriješ tkalački stan."   - Vraćaju se u sobicu i Isus sjeda na škrinju uza stol i pije mlijeko. Marija Ga gleda i smiješi se. Još se više smiješi kad se dotakne Isusove torbe te je položi na stolić. Smiješi se toliko da je Isus pita: "O čemu misliš?" - "Mislim kako si stigao upravo na  godišnjicu našega odlaska u Betlehem. I onda su bile torbe i kovčezi otvoreni i puni odjeeće posebno male odjeće za jednog Mališana koji se može roditi, govorila sam Josipu; koji se mora roditi, govorila sam samoj sebi, u Betlehemu Judinom...Tu odjeću sam sakrila na dno, jer se Josip toga bojao... Nije još znao da rođenje Sina Božjega neće biti podložno, ni za Njega samoga ni za njegovu Majku, općim novoljama rađanja. Nije znao i bojao  se  je što je daleko od Nazareta sa mnom u  ovom stanju. Ja sam bila sigurna da ću ondje biti Porodilja... Ti si odveć poigravao u meni od veselja da je došao dan tvoga Porođenja, Rođendan Otkupitelja, pa kako bih se ja mogla prevariti?  Anđeli su salijetali hrpimice oko žene koja je nosila Tebe, Boga svoga. Nije više bilo uzvišenog Arhanđela, niti preslatkog Anđela moga Čuvara, kako su bili mjesecima prije. Sad su bili Korovi i Korovi Anđela koji su se kao strijele spuštali sa Božjeg Neba u moje malo Nebo: u  moje krilo gdje si bio Ti... Čula sam ih gdje pjevaju i gdje izmjemnjuju svoje svijetle riječi ... Riječi žudnje da vide Tebe, Utjelovljenog Boga...  Čula sam ih dok su bježali iz Raja  da vide Tebe i da Ti se poklone, o Ljubavi Očeva, salivena u mome krilu. Htjela sam naučiti njihove riječi... njihove pjesme...njihov žar.. Ali ljudski stvor ne može izreći niti držati stvari Neba..."  Isus sluša, On sjedeći, a ona stojeći blizu stola, sanjajući kako je On blažen... držeći jednu svoju nježnu ruku prepuštenu tamnom drvu stola, a drugu naslonjenu na srcu... Isus joj pokriva bijelu otmjenu ručicu sa svojom dugom i tamnijom i stisne tu svetu ručicu u svoju šaku.. Pa dok ona šuti žaleći što nije mogla naučiti riječi, pjesme i uskrlike, Isus kaže: "Sve riječi Anđela, sve njihove pjesme, svi njihovi usklici ne bi me učinili sretnim na zemlji, da nisam imao tvojih, mila Majko! Ti si mi govorila i dala ono što mi oni nisu mogli dati. Nisi ti od njih nego su oni od tebe učili, Dođi ovamo, uz moj bok i  pripovijedaj još... ne o onom što je bilo... nego što je sada. Što si radila?"- "Izrađivala sam." -"To znam. Ali što je to bilo? Kladim se da je to bilo za Mene. Daj da vidim." - Marija je postala crvenija od tkanine koja je na tkalačkom stanu i koju Isus, ustavši promatra. "Grimiz? Tko ti ga je dao?" - "Juda iz Keriota. Poklonili su ga, mislim, ribari iz Sidona. On  kaže da Ti sašijem kraljevsku haljinu... Haljinu Ti izrađujem, da. Ali Tebi nije potreban grimiz da budeš kralj." - "Juda je tvrdoglaviji od mazge."  To je jedini osvrt na poklonjeni grimiz... Zatim se okrene Majci: "A hoće li ti doteći cijela haljina od onoga što ti je dao?" - "Oh, ne Sine! Može poslužiti za rub haljine i plašta. Ne više." - "Dobro. Razumio sam zašto je i izrađuješ na uske trakove.  Onda.. Mama, sviđa mi se ta zamisao. Ostavi ove trakove na stranu i jednog ću ti dana kazati da ih upotrebiš za jednu lijepu haljinu. Ali za sada ima vremena. Nemoj se truditi." - Radim kad sam u Nazaretu..."  - "Istina je... A drugi? Što su činili u ovo vrijeme?" - "Učili su." -  "Ili: Ti si ih poučavaala. Što ti se čini od njih?"- "Ah! Predobri su. Toliko da nisam nikad imala tako slatke i pažljive učenike. Nastojala sam, međutim, malo ojačati Ivana. On je jako bolestan. Neće dugo izdržati..." -"Znam. Ali za njega j eto dobro. Uostalom on sam to želi. On je sam od sebe shvatio vrijednosti trpljenja i smrti. A Sintiha?" "Muka je udaljiti je. Vrijedi za sto učenika za svetost i zato da se razumije nadnarsvnost."  - "Razumijem, ali je moram udaljiti." - "Što Ti, Sine, radiš, uvijek je dobro učinjeno." - "A dječak?"- "I on uči. Ali je ovih dana veoma žalostan... Sjeća se nesreće od pred evo sada godinu dana...Oh! nije bilo ovdje mnogo veselja... Ivan i Sintiha uzdišu misleći na odlazak odavle, dječak plače misleći na majčinu smrt..." - "A ti?" - "Ja...to znaš. Nema sunca kad si Ti daleko. Ne bi bilo ni onda kad bi Te svijet ljubio. Ali bi barem bilo vedro... A ovako..." - "A ovako je plač, sirota Majko... Nisu li ti postavljali pitanja o Ivanu i Sintihi?"- "A tko bi ih uopće mogao postavljati? Marija Alfejeva zna i šuti. Alfej Sarin već je vidio Ivana i  nije znatiželjan. Zove ga 'Učenik'."- "A drugi?"- "Osim Marije i Alfeja nitko ne dolazi k meni. Kojagod žena za koji posao ili savjet. Ali muževi iz Nazareta ne prekoračuju već moga praga."- "Pa ni Josip ni Šimun?"- "Ne...Šimun mi  šalje ulja, brašna, maslina, drva, jaja... kao da bi činio da mu se oprosti što Te nije razumio, kao da hoće govoriti posredstvom darova. Ali ih daje Mariji, svojoj majci, a ovamo ne dolazi. Uostalom, tko god bi došao, vidio bi samo mene, jer se Sintiha i Ivan povlače kada tko kuca." - "Veoma tužan život!" - "Da. A dječak od toga nešto trpi, tako da ga sada Marija Alfejeva uzima sa sobom kad ide za me u kupnju. Ali sada, moj Isuse, nećemo biti žalosni. Ti si s nama!"- "Blagoslovi me, Majko, kao kad sam bio malen." - "Blagoslovi me, Sine! Ja sam tvoja Učenica."  Ljube se. Pale jednu novu svjetiljku i izlaze da pođu na počinak.
                                                     

petak, 1. lipnja 2012.

Bogorodica poučava Judu Iškariota u Nazaretu

Kuća u Nazaretu imala bi biti najpogodnija za uzdizanje duha. U Njoj je mir, tišina, red. Svetost izgleda da izbija  iz stijenja njezinih, da isparava iz biljaka u vrtu, da kiši iz vedra neba koje joj je nebeska kupola U stvarnosti izbija iz One  koja u njoj stanuje, a koja se  kreće žustro i tiho svojim neokaljanim mladenačkim pokretima, s laganim korakom koji je imala kad je tu ušla kao zaručnica i s istim blagim smiješkom  koji smirije i miluje.   Marija ide hitro od golubinjaka k maloj česmi koja curi kod špiljice, pa od ove u kuću, za svoje posloslove , pa makar u svom poslu, ipak nalazi vremena da se divi cvijeću ili golubovima koji poskakuju po stazaama ili kruže povrh kuće i vrta.
Vraća se Juda Iškariot, naprćen biljkama i sanducima: "Pozdravljam te, Majko. Dali su mi sve što sam htio. Ja sam žurio da ne pretrpe štetu. Ali se nadam da će se svi uhvatiti kao kozja krv. U godini  koja dolazi imat ćeš perivoj sliučan košarici cvijeća. I tako ćeš se sjećati jadnog Jude i njegova boravka ovdje."- govori vadeći s pomnjom iz jedne torbe biljke s njihovim korijenjem oko kojih je zamlja i vlažno lišće, a iz druge torbe vadi još druge sadnice.
"Ja ti zahvaljujem Juda. Baš mnogo. Ne možeš pojmiti kako se veselim onom grmu kozje krvi kod špiljice. Kad sam bila mala, tamo... pri kraju onih polja, negda naših, bila je jedna još ljepša, i bršljan i kozja krv krasili je svojim granama i cvijećem, služeći kao zavjesa i zaštita malenim ljiljanima koji su iznutra rasli u špilji potpuno zelenoj od nježnog veza viline kose. Jer je upravo tamo bila izvor-voda.     U Hramu sam uvijek mislila na onu špilju, i tebi to kažem, kad sam se molila pred Zastorom Svetoga, ja hramska djevica, nisam osjećala Boga u većoj mjeri nego ovdje. Dapače, moram reći da sam se tamo  prisjećala slatkih razgovora moga duha s mojim Gospodinom... Moj Josip mi je našao ovu s mlazom vode kao korisnu, ali više zato da me razveseli sa špljicom po uzoru na onu. Josip je bio dobar i u najmanjim stvarima... I tu je posadio jednu kozju krv i bršljen koji još živi, dočim je kozja krv uginula  u godinama izbjeglištva... Poslije ju je opet posadio. Ali je uginula pred tri godine. Sada je ti opet nanovo vraćaš. Primila se, vidiš li? Vrlo si dobar kao vrtlar."
"Da. Kada sam bio dječak vrlo sam volio biljke i mama me je učila kako ću ih uzgajati... Sad opet postajem dječakom, uz Tebe, Majko, i  ponovno nalazim negdašnju sposobnost. Da ti ugodim.Ti si tolko dobra sa mnom!" odgovara Juda, radeći kao vještak posađujući svoje biljke na zgona mjesta.     "Evo, gotovo je, Majko. Sad ću ih zaliti i bit će sve dobro." Zalijeva, a zatim pere ruke na izvoru.          Marija ga gleda, tako različitog od njezinog Sina, a isto tako različitog od onog Jude u časovima oluje, promatra ga, misli, pođe mu bliže pa mu stavlja jednu ruku na njegovu mišicu i milo ga zapita: "Jesi li sada bolje, Juda? Hoću reći u tvom duhu."   "Oh, Majko! Mnogo bolje! Sad sam miran. Pa i ti to vidiš. Nalazim zadovljstvo i spasenje u bezazlenim stvarima i boraveći s tobom. Ne bih trebao nikada izaći iz ovog mira, iz ove sabranosti. Ovdje... kako je daleko svijet od ove kuće!..." I Juda gleda, vrt, biljke, kućicu pa završava:""Ali kad bi stajao ovdje be bih nikad bio apostol! A ja želim to biti..."        "Ipak, vjeruj mi, bolje bi ti bilo biti jedna pravedna duša nego nepravedni  apostol. Ako shvaćaš da te veza sa svijetom uznemiruje, ako shvaćaš da ti hvale i časti apostola čine zlo, odreci se, Juda. Boljle je za tebe biti jedan jednostavni vjernik u mome Isusu, ali sveti vjernik, nego grešni apostol."   Juda spušta glavu zamišljen. Marija ga ostavlja u njegovom razmišljenju i ulazi u kuću na svoje poslove. Juda neko vrijeme stoji mirno, zatim se ušeta gore dolje ispod sjenice. Ima ruke prekrižene, glavu prignutu. Misli, misli i prolazi govore ći sam sa sobom i gestikulira... Neshvatiljiv monolog. Ali su pokreti nekoga koji je u velikoj oprečnosti ideja. Izgelda kao da moli i da odbija, ili se žali, ili nešto proklinje, te prolazi od upitnog izgleda na prestrašeni i tužni, dok ne poprimi lice najgorih časova s kojima se naglo zaustavlja na pola staze, i ostaje tako neko vrijeme s licem pravoga đavla.. I tada stavi ruke na lice i pobježe na strminu maslina, da ga ne vidi  Marija, i plače s licem sakrivenim među rukama, sve dok se ne smiri i ostade stojeći s leđima naslonjenim na jednu maslinu, kao izvan sebe....Druge večeri Juda se penje na terasu gdje Marija s rukama u krilu promatra nebo prepuno zvijezda, i u malom svjetlu od svjetiljke koju je Juda upalio da uzađe uz stepenice, vide se dvije brazde od suza koje se svjetlucaju na Marijinim obrazima. "Zašto plačeš. Majko?" pita sa tjeskbnom zabrinutošću Juda.  "Jer mi se čini da je svijet prepun zasjeda više nego nebo ima zvijezda. Zasjeda na mog Isusa..." Juda je uporno i pažljivo gleda. Smućen je. Ali ona blago završava:  Ali me ohrabruje ljubav učenika...Ljubite mnogo moga Isusa... Ljubite Ga... Hoćeš li ostati, Juda? Ja silazim u svoju sobu. Već je Marije Kleofina legla nakon što je pripravila kavasac za sutra."  "Da. Ja ostajem. Ovdje je ugodno." "Mir bio s tobom, Juda."  "Mir bio s tobom, Marijo."

utorak, 1. svibnja 2012.

Isus: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja!"

Isus se molio u osami na brežuljku kraj  Nazareta. Marija traži svoga Sina i nalazi Ga sabrana u dubokom razmatranju. "Sine, ja sam... Poslušaj me!"- "Oh! Mama! Dolaziš li da moliš sa Mnom? Koja radost! Koju mi utjehu daješ!" - "Ali, Sine moj! Jesi li umoran u duhu? Jesi li žalostan? Reci to svojoj Majci!" - "Umoran, kako si rekla, i potišten. Ne toliko radi napora i bijeda koje vidim u srcima, koliko radi nepromjenljivog stanja onih koji su mi prijatleji. Ali ne želim biti nepravedan prema njima. Samo me jedan umara. To je Juda Šimunov..." - "Sine, baš radi njega sam došla da s Tobom razgovaram..." - "Je li ti učinio što zla? Je li ti zadao bol?" - "Ne. Ali mi je zadao muku koju bih imala da vidim jednog zaraženog... Jadni sin! Koliko je bolestan u svojoj duši!" - I ti imaš nad njim sažaljenja? Zar više nemaš od njega straha? Negda si ga imala..."  - "Sine moj, moja  je samolost još veća od mog straha. A htjela bih pomoći Tebi i njemu da se spasi njegov duh. Ti sve možeš, i ne trebaš mene. Ali ti kažeš da svi trebaju surađivati s Kristom u otkupljenju... i ovaj je sin tako potreban otkupljenja!" - "Što trebam više činiti nego što činim za njega?" - "Ti ne možeš činiti više. Ali bi mogao dopustiti meni da činim. On me je molio da mu dopustim boraviti u našoj kući, jer mu se čini da bi se tamo mogao osloboditi svoga čudovišta... Ti treseš glavom!? Ne želiš? Reći ću mu to..." - "Ne, Mama. Ne da neću. Tresem glavom jer znam da je uzaludno. Juda je  kao jedan koji se utapa i uza sve to što osjeća da se topi odbija iz oholosti konop koji mu se baca da ga se izvuče na obalu. Manjka u njemu volja da dođe na obalu. Svako malo vremena zahvaćen strahom da se topi, traži i zove u pomoć, i prihvati je... a zatim ponovno zahvaćen ohološću, napušta pomoć, odbija je, hoće sam da čini... i uvijek sve više se opterećuje po sramotnoj vodi koju guta. Ali da se ne bi reklo da sam propustio iskušati i taj lijek, neka bude i to, siromašna Mamam.. Da, siromašna Mama, koja se podlažeš, iz ljubavi prema jednoj duši, trpljenju da imaš u blizini... jednoga koji ti zadaje strah." - "Ne, Isuse. Nemoj to  reći. Ja sam jedna siromašna žena, jer sam još podložna antipatijama. Prekoravaj me. To zaslužujem. Ne bih trebala imati odvratnosti prema nikome, Tebi za ljubav. Ali nisam radi nečeg drugog siromašna. Oh! Kad bih Ti mogla vratiti Judu duhovno ozdravljenog!  Dati Ti jednu dušu to znači dati Ti blago. A tko daje blago nije siromah. Sine!... Idem reći Judi da Ti dopuštaš? Ti si to rekao: "Kako je teško biti Majkom Otkupitelja"... Već sam jedanput to rekla radi Aglije.. Ali što je to samo jedanput? Čovječanstov je veliko! A Ti si Otkupitelj svih! Sine!... Sine!... Kako sam danas na rukama držala onu malenu novorođenu da je donesem Tvome blagoslovu, pusti da tako držim na rukama Judu, da ga donesem Tebi k Tvome blagoslovu..." - "Mama... Mama... On te ne zaslužuje..."  "Isuse moj, kad si oklijevao da dadeš  Marcijama Petru, ja sam Ti rekla da će mu to biti od koristi. Ne možeš nijekati da se je Petar od tada obnovio. Pusti me da učinim s Judom." - "Neka bude kako ti hoćeš. I budi blagoslovljena radi svoje nakane ljubavi prema prema Meni i Judi. Sada molimo zajedno, Majko. Kako je slatko moliti s tobom!..."

nedjelja, 1. travnja 2012.

Poklon pastira u Betlemu Galilejskom

Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospidin je s Tobom!“

Isus sa svojom Majkom i Apostolima pred večer prispješe u Betlem Galilejski koji je prekriven zelenilom, šumom i livadama na kojima pasu stada koja silaze prema ovčinjacima da u njima prenoče. Crvenilo u zraku, trag moćnog zapada sunca tek utonulog, pun je čobanske glazbe zvončića, titrajućeg blejenja, kojima se pridrružuju veseli krikovi djece koja se igraju i glasova majki koje ih zovu. „Juda Šimunov, idi sa Šimunom tražiti konak za nas i za žene. Nasred mjesta je gostionica i tamo ćemo vas dostići.“ Dok Juda i Zelot slušaju, Isus se okreće prema Majci i reče: „Ovoga puta neće biti kako je bilo u onom drugom Betlemu. Naći ćeš odomor, Majko moja. Malo ih je koji se miču od kuće u ovo doba i nema nikakvoga carskog proglasa.“- „U ovo doba bilo bi ugodno spavati i na livadama i među ovim pastirima, među jaganjcima„ i Marija se smiješi Sinu i i smiješi se znatiželnim pastirićima koji je uporno promatraju. Smiješi se na taj način da jedan od njih gurka druga laktom i kaže mu na glas: „To mora biti Ona“, pa pođe naprijed siguran govoreći: „Pozdravljam Te, Marijo, puna Milosti. Gospodin je s Tobom!“ Marija odgovri jošmilijim smiješkom: „Evo Gospodina“ i pokazuje na Isusa koji se okrenuo da govori s rođacima dajući im zadatak da daju milostinju siromasima koji se približuju s plačljivim moljakanjem. I Majka, lagano takne svoga Sina, govoreći mu: „Sine moj, ovi pastirići traže Tebe, i mene su prepoznali. Ne znam kako…“ „Sigurno je ovuda prošao Izak ostaviviši miris objave. Dečko, dođi ovamo.“ Pastirić, crnomanjasti dečko od dvanaest-četrnaest godina, jak iako mršav, živih i crnih očiju, s valovitom raspuštenom kosom sve do ramena, zaogrnut ovčijom kožom – poput Preteče iz mladih godina –približi se s blaženim osmijehom, kao očaran, k Isusu. „Mir tebi, dečko. Kako si prepoznao Mariju?“ „Jer je jedino Majka Spasiteljeva mogla imati takav osmijeh i takvo lice. Bilo mi je rečeno: „Lice anđeosko, zvjezdanih očiju i smijeh slađi od poljupca majčina, mio kao i njezino ime Marija, ime tako sveto da se moglo nadviti nad Bogom , Novorođencem.“ To sam vidio u Njoj i pozdravio je, jer sam Tebe tražio. Tražili smo Te, Gospodine, i … nisam se usudio Tebe prvoga pozdraviti.“ „Tko ti je o nama govirio?“ – „Izak iz druzgog Betlema, obećavši nam da će nas dovesti Tebi čim dođe jesen.“ „Je li bio ovdje Izak?“ – „Još je na ovim stranama, s mnogo učenika. Ali nama pastirima je on govrio. A mi smo povjerovali njegovoj riječi. Gospodine, dopusti da Ti se i mi poklonimo poput naših drugova u blaženoj noći“ i dok se baca na koljena u prašinu puta, poviče drugim pastirima koji su zaustavili stado na vratima grada, tamo gdje se Isus bio zaustavio čekajućo žene da s njima uđe u mjesto. Pasir reče: „Oče, braćo i prijatelji, našli smo Gospodina. Dođite i poklonimo Mu se!“ I pastiri dolaze sa stadom i okupljaju se oko Isusa i mole ga da ne ide kod drugih nego da prihvati njihovu siromašnu kuću, koja je tu nedaleko, za svoj boravak i zaboravak njegovih prijatleja. „To je veliki ovčinjak“ tumače „jer nas Bog štiti i u njem ima soba i trijemova koji su puni mirisavog sijena. Sobe Majci i njezinim sestrama, jer su žene. Ali i za Tebe ima jedna. Drugi mogu spavati pod trijemovima, na sijenu.“ „I Jaću biri s vama. I bit će mi slađi počenika nago da bih spavao u kraljevskoj sobi.“ - Pastiri gledaju Isusa kao da bi bio već Bog u svojoj Slavi. Najmlađi idu upravo blaženi, i izgleda da hoće utisnuti u pametn svaku pojedinost Isusa i Marije…


četvrtak, 1. ožujka 2012.

Isusova Majka poučava Mariju Magdalenu

Isus sa Apostolima i Učenicama stigao je na goru Karmel. U šumi jasena zaustave se da se odmore i nahrane. I s hranom i odmorom, užitak je i pogled sa preljepog Karmela. Ne vidi se međutim more, jer im lanac gorski, viši od brda gdje se nalaze, skriva pogled. Prolaze ure u šuštećoj sjeni prozračne šume. Netko spava, netko razgovara podglas, netko promatra. Ivan se odijeli od drugova i penje se što je više moguće da bi više vidio. Isus se povuče u jedan guščak da moli i razmatra. Žene su se sa svoje strane povukle iza jedne zavjese talasajućeg grma od kozje krvi koji je sav u cvijeću, i tu su se osvježile na jednom malom izvoru, koji sveden u jedan mlaz i pretvara se u potok. Zatim su one starije umorne pozaspale, dok Presveta Marija s Martom i Suzanom govore o svojim dalekim kućama, a Marija govori da bi voljela imati onaj lijepi grm sav u cvijeću kao pokrivač njezinoj špiljici. - Magdalena, koja je razvezala svoju kosu, ne mogavši podnositi njezinu težinu, opet je nanovo skuplja i govori: "Idem k Ivanu, sada kad je sa Šimunom, da s njima gledam more." - "Idem i ja" - kaže Presveta Marija. Marta i Suzana ostanu kod Zaspalih drugarica. - Da dostignu dva Apostola moraju proći kraj kupinjaka pokraj kojega se osamio Isus i moli. " Moj Sin nalazi odmor u molitvi" kaže tiho Marija. Magdalena joj odgovara: "Vjerujem da Mu je i neophodno potrebno osamiti se da se uzdrži čudesno gospodstvo nad sobom, koje svijet stavlja na tvrdu kušnju. Znaš li Majko? Učinila sam što si mi bila rekla. Svaki se noć osamim za nešto više ili manje dugo vrijeme, da mogu u sebi uspostaviti onaj mir koji mnoge stvari uznemiruju. Nakon toga se osjećam mnogo jačom." - "Za sada jačom, a kasnije ćeš se osjećati i blaženijom. Vjeruj ipak, Marijo, da bilo u radosti kao i u žalosti, bilo u miru kao i u borbi, duh naš potrebuje da sav zaroni u sebe, u ocean razmatranja, da uspostavi ono što svijet i događaji sruše i da pribavi nove snage da bi uvijek sve više uzlazio. U Izraelu mi upotrebljavamo i zloupotrebljavamo usmenu molitvu. Ne želim time reći da bi ona bila uzaludna i nemila Bogu. Ali ipak kažem da je uvijek mnogo korisnije duhu uzdignuće pameti k Bogu tj. razmatranje, u kojem promatrajući njegovo božansko Savršenstvo i našu bijedu, ili bijedu tolikih siromašnih duša, ne da ih kritiziramo nego da ih sažalimo i shvatimo, i da zahvaljumemo Gospodinu koji nas je podržao da ne bismo sagriješili, ili nam je oprostio, da nas ne ostavi pošto smo pali... dolazimo dotle da stvarno molimo, to jest da ljubimo. Jer molitva, da bi bila stvarno takvom, treba da bude ljubav. Inače je mrmljanje usnicama pri čemu je duša odsutna." - "Ali da ll je dozvoljeno govoriti s Bogom kad su usne još nečiste od tolikih svjetovnih riječi? Ja u svojim časovima sabranosti, koje provodim kako si me ti naučila, ti moj Preslatki Apostole, silom zadržavam svoje srce koje bi htjelo reći Bogu 'Ljubim te.'..." "Neee! Zašto?" - "Jer mi se čini da bi to bilo svetogrdno prikazanje prikazati mu takvo svoje srce..." - "Ne čini toga, kćeri. Ne čini toga. Tvoje je srce, prije svega, nanovo posvećeno oproštenjem Sina, i Otac ne vidi drugo do to oproštenje. Ali da ti i Isus još nije oprostio, a ti u jenoj nepoznatoj samoći, koja može biti stvarna ili moralna, uzvikuješ Bogu: 'Ja Te ljubim, Oče, oprosti moje bijede. Jer ne mile mi se radi boli što Ti ih zadavaju,' vjeruj mi, Marijo, da bi te Bog Otac odriješio od svoje strane i bio bi mu drag tvoj usklik ljubavi.... Prepusti se, prepusti se ljubavi. Ne nanosi joj nasilja. Pusti dapače da ona postane silovita kao razbuktao oganj. Oganj sažiže sve što je materijalno, ali ne uništava ni jednu molekulu zraka. Jer zrak je bestejelsan. Čisti ga dapače od sitnih nanosa koje vjetrovi u nj siju, i čine ga laganijim. Tako ljubav duhu. Brže će uništiti materiju čovjeka, ako Bog to dopusti, ali ne uništava duha. Već mu povećava životnost i čini ga čistim i hitrim za uzdizanju k Bogu. Vidiš li tako Ivana? Baš je dječak. Ali je ipak orao. Najjači od svih Apostola. Jer je shvatio tajnu jakosti, tajnu duhovne formacije: razmatranje prožeto ljubalvju." - "Ali on je čist. A ja...On je mladićak, A ja.." - "Gledaj onda Revnitelja. On nije mladić. Živio je, borio se, mrzio. On to iskreno priznaje. Ali je naučio razmatrati. I on se je, vjeruj mi, dosta uzdigao. Vidiš li? Oni traže jedan drugoga. Jer se osječaju jednakima. Postigli su istu savršenu dob, i s istim sredstvom: mislenom molitvom. Po njoj je dječak postao muževnim u duhu, i po njoj se već postariji i umoran povratio jakoj muževnosti. A znaš li i za jednog i drugog, koji ako i nije apostol, bit će, a koji je već mnogo napredovao, radi svoje prirođene težnje za razmatranjem, tako da otkad je prijatelj Isusov, njemu je razmatranje postalo duhovna potreba? To je tvoj brat." - "Moj Lazar?--- Oh, Majko! Kaži mi to, ti koja tolike stvari znaš, jer ti ih Bog kazuje, kako će postupati sa mnom Lazar pri prvom susretu? Prije je šutio, ljutit. Ali je to činio jer ja nisam podnašala opomene. Bila sam vrlo okrutna sa svojima. Sada to shvaćam. Sada kada znade da mi može govoriti, što će mi reći? Bojim se njegova otovrenog prijekora. Oh! Sigurno će mi dozvati u pamet sve muke koje sam mu zadala. Ja bih htjela poletjeti do Lazara, ali me je strah. Prije sam tamo išla, ali ni uspomene na mrtvu majku, ni njezine suze još žive na predmetima koje je ona upotrebljavala, ni suze radi mene, i radi moga grijeha, nisu me uznemirivali. Moje je srce onda bilo cinično, bezočno, zatvoreno za svaki glas koj ne bi bio od 'zla'. Ali ja sada nemam više zlobnu snagu Zla i dršćem... Kako će sa mnom postupati Lazar?" - "Raširit će ruke i zazvat će te, više srcem nego ustima: 'sestro prelujubljena'. Toliko je on uobilčen u Boga da ne može drukčije nego tako. Ne boj se. Neće ti reći ni jedne riječi o prošlosti. On je, kao da ga gledam, tamo , u Betaniji, i dugi su mu dani očekivanja. Čeka te da te pritisne na srce. Da zadovolji svoju bratsku ljuvbav. Ti treba jedino da ga ljubiš kako on tebe ljubi da biste uživali slatkoću što ste iz istoga krila rođeni." - "Ljubila bih ga kad bi me i prekorio. To zalužujem." – „Ali on će te samo ljubiti. Samo to." Dostigli su Ivana i Šimuna koji govore o budućim putovanjima i koji se dižu s poštoanjem kada stiže Majka Gospodinova. "Dolazimo i mi hvaliti Gospodina za lijepa djela njegova stvaranja." "Jesi li ikad vidjela more, Majko?" "Oh, vidjela sam ga. I onda je bilo manje uzburkano, u svojoj oluji, od moga srca, i manje slano od mojega plača, dok sam bježala uzduž od Gaze prem Crvenom moru, s mojim Djetešcem u naručaju i sa strahom pred Herodom za leđeima. A vidjela sam ga i na povratku. Ali onda bijaše proljeće na zemlji i u mom srcu. Proljeće povratka u domovinu. I Isus je pljeskao ručicama, sretan da vidi nove strvari... I ja i Josip također smo bili sretni. Zato što nam je dobrota učinila da bude manje teško progonstvo u Matareji, na tisuću načina." - Magdalena i Apostoli su uživali slušajući Marijine uspomene o Isusu u djetinjoj dobi.

srijeda, 1. veljače 2012.

Gospa vodi Magdalenu među učenike

"Evo Učenice i Sestre..."
Apostol Šimun kaza Isusu: "Možda će danas biti nevrijeme, Učitelju. Vidi tamo onih olovnih pruga kako se dižu iza Hermona? I vidiš li kako se mreška jezero? Ne zapažaš li kako se sjeverac izmjenjuje sa širokim toplim valovima juga? Kovitlanje vjetra: sigurni znak oluje." - "Koliko bi moglo proći vremena, Šimune?"- Prije svršetka prvog sata. Gledaš kako se ribari žurno vraćaju. Osjećaju kako jezero gunđa. Domalo će i ono biti od olova, zatim kao od pakline, a onda će će pobjesnjeti."- "Ali ako izgleda tako mirno?"- kaže Toma ne vjerujući. - "Ti poznaješ zlato, a ja vodu. Kako kažem bit će. Ne radi se ni o nenadanoj oluju. Pripravlja se jasnim znacima. Voda je mirna na površini, uz ono tek malo mreškanja što izgelda šalom. Ali kad bi bio u lađi! Osjetio bi kako tisuće udaraca kucaju po dnu lađe i čudno njom potresaju. Voda vrije već, odozdo. Počekaj znak s neba pa ćeš vidjeti!...Pusti da se sjeverac poveže s jugom! A zatim!.. Ehi, žene! Pokupite što ste razastrle i sklonite svoje živine. Domalo će tuča i kiša ko iz kabla."....Na jezeru nema više ni jedne lađe. Muškarci žure da izvuku lađe na žalo, spremaju mreže, košare, jedra i vesla, a sljaci zatvaraju živine u štale, dok žene žure na izvor prije nego počene kiša. U međuvremenu Isus daje nalog: "Šimune, dođi sa Mnom. Zovi i sugu Marte, a pozovi i Jakova, moga brata. Uzmi jedno vleiko platno. Veliko i široko. Dvije žene su na putu i treba im poći u susret." - Petar ga gleda začuđen, ali sluša ne gubeći vremena. A na putu, dok hitro prolaze mjestom idući prema jugu, Šimum pita: "Ali koje su?" - "Moja Majka i Marija Magdalena." Iznenađenje je toliko da Petar jedan čas zastaje kao prikovan o zemlju i govori: "Tvoja Majka i Marija Magdalena?!!! Zajedno?!!! Zatim ponovno potrči jer se Isus ne zaustavlja, a ne zaustavljeju se ni Jakov ni sluga. Ali Petar ponovno govori: "Tvoja Majka i Marija iz Magdale! Zajedno!...Otkada to?" - "Od kada je jedino Marija Isusova. Brzo, Šimune. Već padaju prve kapi..." - I Petar se sili da bi išao uporedo sa svojim drugovima, jer su svi viši i brži od njega. Iz daljine je tutnjava gromova i bljeskovi munje. - "Tko zna kako će drhtati od straha one žen! - prošapće Petar duboko uzdahnuvši. "Moja Majka ne. Ne znam za drugu. Ali sigurno, ako brzo ne priskočimo, jako će se okupati." - Već su daleko od Kafarnauma koji stotinjak metara, kada između oblaka prašine i prvog pljuska pojave se dvije žene koje trče, tražeći sklonište pod kakvim gustim stablom. - "Evo ih! Trčino!" . Isus i Jakov prihvate žene pod teškim komadom platna od jedra. - "Ovdje se ne može stajati. Opasnost je od munja a domalo će put biti potok. Idimo, Učitelju. Barem do prve kuće" - reče Petar uznemiren. - Idu sa ženama u sredini, držeći platno preko glava i leđa. Prva riječ koju Isus govori Magdaleni, koja je još u haljini od one večeri u kući Šimunovoj, ali s plaštem presvete Marije na ramenima, je ova: " Je li te strah, Marijo?" - Magdalena, koja je stalno bila prignute glave pod velom svojih pletenica, koje su se pri trčanju rasplele, pocrveni, i prigne još više glavu, i prošapće: "Ne, Gospodine." - I Gospa je izgubila ukosnice i naliči djevojčici s pletenicama niz leđa. Ali se smješka Sinu koji joj je uz bok i govori mu sovjim smješkom. - "Mnogo si pokisla, Marijo" kaže Jakov Alfejev dodirujući veo i ogrtač Gospin. "Ne smeta. Pa sad se više ne kupamo. Zar ne, Marijo? On nas je spasio i od kiše" - kaže milo Marija Magdaleni primjetivši na noj bolnu zbunjenost. Ova potvrđuje glavom. "Tvoja će sestra biti zadovoljna da te opet vidi. Ona je u Kafarnaumu, Traži te" - kaže Isus. Marija podiže za jedan čas glavu i upire svoje sjajne oči u lice Isusovo, koji joj govori s naravnošću koju upotrebljava s drugim učenicima. Ali ne kaže ništa. Guši se od mnogih uzbuđenja. Isus završava: "Zadovoljan sam što sam je zsdržao. Otpustit ću vas nakon što vas blagoslovim." - Riječ se izgubi u suhom prasku munje koja je u blizini udarila. Magdalena se trzne od straha. Prinese ruke k licu, sagnu se i udari u plač. - "Nema straha!" - sokoli je Petar. "Sad je već prošlo. A kad si s Isusom ne treba se nikada plašiti." - I Jakov, koji je sa strane Magdalene, kaže:" Nemoj plakati. Kuće su već blizu." "Ne plačem od straha... Plačem jer mi je On rekao da će me blagoslviiti... Ja..J.." i ne može drugo reći. Djevica posreduje da je smiri govoreći: "Ti si, Marijo, već prošla svoju oluju. Nemoj na to više misliti. Sad je sve vedro i mirno. Nije li tako, Sine moj?" - "Da, Majko. Sve je to istina. Domalo će se vratiti sunce i sve će biti ljepše, čišće, svježije nego jučer. Tako će biti i s tobom, Marijo." - Majka ponovno uzme riječ stišćući ruku Magdalene: "Reći ću Marti tvoje riječi. Zadovljna sam da ću je moći odmah vidjeti i reći joj koliko je njezina Marija puna dobre volje." Petar, gazeći po kaljuži, i primajući potop sa strpljivošću izlazi iz zaklona da pođe prema jednoj kući potražiti sklonište. "Ne, Šimune. Svi više volimo vratitii se u našu kuću. Zar ne?" - kaže Isus. - Svi potvrđuju i Petar se vrati pod platno. - Kafarnaum je pust. Tu gospodare vjetar, kiša, gromovi, munje, a sad i grad koji udara i odskače sa terasa i pročelja. Jezero je na izgeld veličanstvene strahote... Ulaze trčući u vrt koji se pretvorio u veliku baru na čijoj površini po glibavoj vodi plivaju ostaci, i odavle u kuhinju gdje su se svi skupili. - Marta glasno krikne kad vidi sestru kako je za ruku drži Marija. Privine joj se oko vrata, ne osjećajući koliko... to čineći... sebe vlaži, pa je ljubi i zove: "Miri, Miri, radosti moja!" To je naziv od milja, kojim su obično zvali Magdalenu kad je bila mala. - Marija plače, sagnuta, s glavom na sestrinom ramenu, presvučena u tamnu Martinu haljinu s teškim zlatnim velom. To je jedina stvar koja sjaji u tamnoj kuhinji gdje gori samo mala vatra od pruća toliko da razbije tamu, što nije dovoljno da nadvlada jednu upaljenu malu svjetliljku. Apostoli su iznenađeni, a tako i gospodar kuće i gospodarica, koji su se pojavili na krik Martin, ali su se nakon trenutka razumljive znatiželje diskreno povukli. - Kad se žestina zagrljaja malo smirila, Marta se sjeti Isusa i Marije, neobičnosti njihova dolaska svih zajedno, pa pita sestru, Gospu, Isusa s velikom upornošću: "Ali kako? Kako svi zajedno?" - "Nevrijeme se, Marto, približavalo. Otišao sam sa Šimunom, Jakovom i tvojim slugom u susret dvijema hodočasnicama." - Marta je toliko začuđena da ne razmišlja o činjenici da je Isus tako siguran pošao k njima u susret, i ne pita: "Ali zar si Ti znao?" Nego to Toma pita Isusa. Ali nema odgovra, jer Marta kaže sestri: "Ali kako si ti bila s Marijom?" - Magdalena prigiblje glavu. Pomogne joj Gospa uzimajući je za ruku i govoreći: "Došla je k meni kao hodočasnica koja ide na mjesto gdje će joj se moći reći kojim joj je putem krenuti da postigne cilj. I kazala mi je: Pouči me, što trebam činiti da budem Isusova." Oh! jer je u njoj istinita i potpuna volja, odmah je shvatila i prihvatila tu mudrost! I ja sam je našla odmah spremnu da je uzmem za ruku, tako, da je dovedem Tebi, Sine moj, i tebi dobra Marto, i vama, braćo učenici, i da vam reknem: "Evo Učenice i Sestre koja će davati samo nadnaravno veselje svome Gospodinu i njegovoj braći." Vjerujte meni i ljubite je svi kako je Isus i ja ljubimo." - Onda joj se Apostoli približe pozdravljejući novu Sestru. I bi stvar zdrava razujma Petrova kad reče: "U redu. Vi joj osiguravate pomoć i sveto prijateljstvo. Ali bi trebalo misliti da su Majka i sestra do kože mokre... Pa i mi smo također, doista... Ali njima je gore. Njihova se kosa cijedi kao vrbre poslije oluje, haljine su im blatne i skroz morke. Zapalimo vatru, tražimo haline, pripravimo topla jela..." - Svi se dadu na posao a Marta vodi u sobu dvije pokisle putnice, a kroz to vrijeme vatra se rasplamsala i pred njom su prostrte kabanice, velovi i nakvašene haljine. Marta, pošto je ponovno smogla snagu, radi kao izvrsna domaćica, ide i vraća se žurno s umivaonicima i toplom vodom, sa šalicama toplog mlijeka, s haljinama pozajmljenim od gospodarice da pomogne dvjema Marijama...

nedjelja, 1. siječnja 2012.

Majka Marija je blaga i ozbiljna Učitelica

Majka Marija poučava dječaka Marcijama
Dječak Marcijam se zanima za pastire koji su vidjeli Djete Isusa pa postalvja tisuću pitanja Majci Mariji, koja strpljiva i dobra, sve objašnjava. "Ali zašto su ih kaznili? Samo dobro su učinili!" upita dječak nakon pripovjedanja o njihovoj zloj kobi. "Zato što čovjek mnogo puta pogriješi pa optuži nevine za zlo što ga je stvarno učinio netko drugi. Ali budući da su oni bili dobri i da su znali opraštati, Isus ih je tako volio. Uvijek treba znati oprostiti." - "Ali kako su sva ona djeca koja su bila ubijena mogla oprostiti Herodu? " - "Oni su mali mučenici, Marcijame, a mučenici su sveti. Ne samo da oni opraštaju svome krvniku, nego ga ljube jer im on otvara Nebo." - "A zar su oni u Nebu?" - "Ne, zasada ne. Ali su u limbu da budu radost patrijarha i pravednika." - "Zašto?" - "Jer su kazali, kad su stigli sa svojom dušom grimiznom od krvi: ' Evo nas, mi smo glasnici Krista Spasitelja. Radujte se, vi koji čekate, jer je On već na zemlji.' - I svi ih ljube zato što su donosioci te dobre vijesti." - Otac mi je rekao dobru vijest koja je također riječ Isusova. Kada dakle moj otac pođe u limb pošto je prije govorio na zemlji, i kad ja tokođer pođem onamo, hoćemo li mi biti ljubljeni?" - "Ti nećeš ići u limb, maleni." - "Zašto?" - "Jer će se Isus već vratiti u Nebesa i otvorit će ih, pa će svi dobri u času svoje smrti odmah ići u Nebo." - "Ja ću biti dobar, obećajem. A Šimun Jonin? I on, što ne? Jer ne želim po drugi put postati sirotom." - I on, budi siguran. Ali u Nebu nismo sirote. Imamo Boga- A Bog je sve. Ni ovdje nismo sirote. Jer Otac je uvijek s nama." -"Ali Isus kaže u onoj lijepoj molitvi koju ste me naučile ti po danu a moja mama po noći: - Oče naš koji si na Nebesima. Mi još nismo na Nebu. Kako smo dakle s Njim?" - "Jer je Bog posvuda, sinko moj. On bdije nad djetetom koje se rađa i nad starcem koji umire. Dijete koje se rađa ovog časa, u najudaljenijem kraju zemlje, ima oko i ljubav Božju uza se i imat će je sve do smrti." - "A ako je zao, kao Doras?" " I onda." - "Ali može li Bog koji je dobar ljubiti Dorasa koji je tako zao i čini da stari otac plače?" - "Gleda ga s gnjevom i s bolju. Ali kad bi se pokajao, kazao bi mu ono što je kazao u prispodobi raskajankm sinu: Ti bi morao moliti da se pokaje i..." - "O ne, Majko! Ja ću moliti da umre!!!" kaže dječak sa žarom. Kolikogod je njegov ispada nagao, njegova žestina je takva i tako iskrena da se ostali na silu moraju smijati. - Ali Majka Marija poprimi svoju blagu ozbiljnost Učiteljice: "Ne, dragi. To ne smiješ činiti prema grešniku. Bog te ne bi slušao i gledao bi i tebe strogo. Moramo bližnjemu, pa i ako je vrlo zalo, željeti najveće dobro. Život je dobro jer čovjeku pruža mogućnost da stekne zaslugâ u očima Božjim." - "Ali ako je čovjek zao, stekne grijehe." - "Onda molimo da taj postane dobar." - Dječak misli... , ali mu ta uzvišena pouka slabo ide dolje pa zaključi: "Doris neće postati dobar pa makar ja molio. Previše je zao. Ne bi bio dobar pa da sa mnom mole sva betlehemska djeca mučenici. Ne znaš li .... ne znaš li ... da je jednoga dana gvozdenom šibom tukao staroga oca zato što ga je našao sjedeći u vrijeme rada? Nije mogao ustati jer se osjećao slabo, a on... ga je tukao i ostavio ga kao mrtva, a onda ga udario nogom u lice... Ja sam gledao jer sam bio skriven iza jedne ograde... Bio sam otišao sve donle jer mi nitko nije bio donio kruha već dva dana pa sam bio gladan... Morao sam pobjeći da me ne čuju, jer sam plakao vidjevši oca, tako, s krvlju na bradi, na zemlji, kao mrtva... Išao sam plačući prositi kruha... ali taj kruh mi je zauvijek ovdje... i ima okus krvi i suza moga oca i mojih, i svih koju su mučeni, i koji ne mogu ljubiti one koji ih muče. Ja bih Dorasa htio udariti da osjeti što je udarac, htio bih ga ostaviti bez kruha da znade što je glad, silio bih ga raditi na suncu, u blatu, uz prijetnju nadglednika, i bez jela, da znate što je to što on daje siromasima... Ja ga ne mogu vidjeti jer... jer on će ubiti moga svetoga oca, a ja, čiji bih bio kasnije da nisam našao vas?" - Dječak je zahvačen grčevitom bolju, viče i plače, dršćući, izobličen, sa stisnutim malenim pesnicama da bije zrak kad ne može udariti mučitelja. - Žene su začuđene i ganute, i nastoje umiriti ga. Ali je on upravo u grčevitoj boli pa ne čuje ništa. Viče. "Ne mogu, ne mogu ljubiti ga ni oprostiti mu. Mrzim ga, mrzim ga zbog sviju, mrzim ga, mrzim ga!..." - Pobuđuje sažaljenje i strah. To je reakcija stvorenja koje je previše trpjelo. Isus to i kaže: "To je najveći Dorisov zločin: dovesti nevino stvorenje dotle da mrzi..." Ali onda uzme dječaka na ruku i kaže mu: "Slušaj. Marcijame. Želiš li jednoga dana ići k mami, ocu, malenoj braći i starome ocu?" -"Daaa." - " E, onda ne smiješ mrziti nikoga. U Nebo ne ulaze oni koji mrrze. Ne možeš, zasada, moliti za Dorasa? Pa dobro, ne moli; ali nemoj mirziti. Znaš li što moraš činiti? Nikada se ne smiješ okretati natrag da misliš na prošlost". - "Ali otac koji trpi nije prošlost." "Istina je. Ali gledaj Marcijame, pokušaj samo ovako moliti: - Oče naš koji si na Nebesima, Ti se pobrini za ono što je moja želja... Ti znaš da ljubim starog oca, i kako ljubim sve koji su nesretni. Ti se brini za njih, koji možeš sve." -- Kako? Zar ne želiš propovijedati Dobru vijest? Ali ona govori o ljubavi i praštanju! Kako možeš reći nekome drugome: ' Ne mrzi, oprosti' , ako ti ne znaš ljubiti i oprostiti? Prepusti, prepusti, dobrome Bogu, i vidjet ćeš koliko dobro On priprema. Hoćeš li tako učiniti?" - "Da, jer Te volim!" - Isus poljubi dječaka i spusti ga na zemlju. Epizoda je iza njih.