Translate Language

ponedjeljak, 1. lipnja 2009.

Vjenčanje Djevice Marije s Josipom iz Nazareta


Kako je lijepa Marija u svom svadbenom ruhu između svečano raspoloženih prijateljica i učenica. Među njima je također i Elizabeta.

Sva u prebijelom lanenom platnu, tako mekanom i finom da je nalik gragocjenoj svili. Pojas izrezbaren u zlatu i srebru, sav od medaljona što se drže zajedno pomoću lančića - a svaki je medaljon vez od zlatnih linija između teškog srebra što ga je vrijeme učinilo zagasitimi - opasuje joj tanki struk, i možda je predugačak za Nju, još nježnu i mladu, visi naprijed s tri posljednja medaljona silazeći između nabora vrlo široke haljine koja se malo vuče, toliko je duga. Na nogama joj sandale od vrlo vijele kože sa srebrnim kopčama.

Oko vrata joj je naljina stegnuta lančićem od zlatnih ružica sa srebrnim nakitom kao ponovljeni motiv s pojasa, ali ovdje umanjen. Lančić je provučen kroz široke, okrugle rupice koje su načinjene u širokom izrezu haljine i zatim ih skupljaju u nabore i tako stvara kao mali ovratnik. Iz te bjeline nabrane ljupkošću stručka ovijenog dragocjenom koprenom, izranja Marijin vrat, i čini se još nježniji i bjelji kao stabljika ljiljana što se završava ljiljanskim licem još bljeđim i čistijim zbog uzbuđenja. Lice prečiste hostije.

Kosa joj ne visi više na ramenima. Dražesno je raspoređena u uzao od pletenica i skupljena dragocjenim srebrnim kopčama smeđe ukrašenim, čiji je gornji luk načinjen filigramskim ukrasom. Majčin je veo stavljen na te pletenice i pada u lijepim naborima ispod dragocjenog obručića koji joj ovija prebijelo čelo. Silazi sve do bokova, jer Marija nije visoka kao njezina majka, pa joj veo prelazi bokove, dok je Ani sezao do pojasa. Na rukama nema ništa, na zapešćima narukvice. Ali tako su nježna zapešća, da joj teške majčine narukvice padaju na šake i možda bi pale na tlo, da malo porese rukama.

Družice je motre sa svih strana i dive ojoj se. Njihova pitanja i iskazi divljenja nalik su veselom cvrkutanju vrabaca.

"Jesu li od tvoje majke?"
"Starinski, doista?"
"A veo, Suzana? Gle, kako je fin? Ali pogledaj te ljiljane izvezene na njem!"
"Marijo, daj da vidim narukvice! Jesu li to narukvice tvoje majke?"
"Nosila ih je. Ali su Joakimove majke, majke moga oca."

"Oh! gledaj! Imaju pečat Salomonov isprepleten nježnim grančicama palmi i maslina, a među njima su ljiljani i ruže. Oh! tko je načinio tako savršen i sitan rad?"

"Potječu iz kuće Davidove" tumači Marja. "Kroz vjekove ih nose žene iz plemena, kad se vjenčavaju, i ostaju kao nasljeđe baštiniku."
"Ah, da ti si kći nasljednica..."
"Jesu li ti sve to donijeli iz Nazareta?"

Ne. Kad je moja majka umrla, moja je tetka uzela opremu k sebi u kuću da je sačuva da se ne izgubi. Sada mi je to donijela."
"Gdje je, gdje je? Pokaži je svojim prijartljicama."

Marija ne zna što bi činila... Htjela bi biti uljudna, a opet ne bi htjela da sve ispremiješa, što je smješteno u tri velika sanduka. Da joj pomognu umiješaju se učiteljice: "Zaručnik će upravo doći. Nije vrijeme da se pravi zbrka. Pustite je, ne zamarajte je, i pođite se pripraviti." Brbljavo se jato udalji malo mrzovoljno. Marija se može u miru radovati sa svojim učitljicama, koje joj izriču riječi hvale i blagoslova.

I Elizabeta je stupila bliže. I kako Marija, uzbuđena, plače, jer je Ana Fanuelova zove "kćerkom" i poljubi je uistinu materinskim osjećajem, Elizabeta joj reče: "Marijo, tvoje majke nema ovdje, ali ona je ipak ovdje. Njezin duh klikće uz tvoga. I gledaj: stvari koje ti nosiš daju ti njezinu dragost. Tu još nalaziš miris njezinih poljubaca. Jednoga davnog dana, kad si ušla u Hram, ona mi reče: 'Pripremila sam joj odjeću i opremu za udaju jer želim biti uvijek ja ta koja prede lan i prvu svadbenu haljinu da ne budem odsutna na dan njezine radosti.' I znaš li? U posljednjim časovima kad sam bila uz nju, htjela je svake večeri milovati tvoje prve haljinice, i ovu koju sada nosiš, i govrila je: 'Ovdje osjećam miris jasmina moje malene, i ovdje hoću da Ona osjeti poljubav svoje mame'. Koliko je puta poljubila ovaj veo što ti zasjenjuje čelo! Više poljubaca nego niti!... I kad budeš oblačila tkanine što ih je ona satkala, misli da su načinjene više od ljubavi tvoje mame, nego od niti... I te ogrlice... u najtežim časovima otac ih je sačuvao za tebe da te uljepšaju za ovaj čas, kako to dolikuje Davidovoj princezi. Budi vesela Marijo. Nisi siroče, jer tvoji su s tobom i imaš zaručnika koji ti je otac i majka, toliko je savršen..."

"Oh! da! Istina je! Na njega se stvarno ne mogu potužiti. U manje od dva mjeseca dvaput me je posjetio, i danas dolazi po treći put, usporkos kiši i vjetovitom vremenu, da od mene primi naredbe... Pomisli: naredbe! Ja koja sam jedna siromašna žena i od njega toliko mlađa. I ništa mi nije odbio. Čak i ne čeka da ga zamolim. Čini se da mu neki Anđeo kaže što želim, i kaže mi to prije nego što ja progovorim. Zadnji put je rekao: ' Marijo, ja mislim da ti je draže biti u roditeljskoj kući. Budući si kći nasljednica, možeš to učiniti, ako ti je drago. I ja ću doći u tvoju kuću. Jedino da održimo običaj, ti ćeš za jedan tjedan ići u kuću moga brata Alfeja. Marija te već veoma ljubi. I odande će poći, kad bude svadbena večer, povorka, koja će te dovesti u kuću.' Zar nije plemenit? Nije mu važno ako ljudi budu govorili da on nema kuće koja bi mu se sviđala... Meni bi se uvijek sviđala, jer u njoj je on, tako dobar. Ali sigurno... draža mi je moja kuća... radi sjećanja... Oh! dobar je Josip!"

"Što je rekao o zavjetu? Još mi ništa nisi rekla."
"Nije se protivio. Štoviše, saznavši razloge, rekao je: ' Ja ću sjediniti svoju žrtvu s tvojom'. "
"To je sveti mladić" reče Ana Fanuelova.
I 'sveti mladić' uđe u taj čas u pratnji Zaharije.

Doslovce je sjajan. Sav u zlatno-žutom, nalik je na isstočnjačkog suverena. Na sjajnom pojasu visi kesa i bodež, kesa od marokanske kože sa zlatnim vezom, bodež u koricama isto tako od marokanske kože sa zlatnim ukrasima. Na glavi mu je turban, to jest obična tkanina stavljena kao kukuljica, kako to imaju i danas neki narodi u Africi, npr. nbeduini, a drži ga dragocjen obruč, od fine zlatne žice u koji su zabodene kitice mirte. I sasvim novi ogrtač, pun resa, kojim se svečano zaogrnuo, i blista se od radosti. U rukama ima kitice mirte u cvatu.

"Mir tebi, zaručnice moja!" pozdravlja. "Mir svima". I kad je primio odgovor na pozdrav reče: "Vidjeh radost tvoju onog dana kad sam ti dao grančicu iz tvojeg vrta. Mislio sam da ti donesem mirtu što je uzrasla kod spilje tebi tako drage. Htio sam ti donijeti ruže što se već kite prvim cvjetovima uz tvoju kuću. Ali ruže ne traju, kad si više dana na putu... Stigao bih ovdje sa samim trnjem. A ja tebi, ljubljena, želim dati samo ruže, i njezinim mirisavim cvjećem posuti put, da na njih staviš dogu, da ne naiđeš na prljavštinu i grubost."

"Oh! hvala ti, dobri! Kako si mogao doći s tako svježim cvijećem?"

"Svezao sam vazu na sedlo i u nju sam stavio grane s cvjetnim pupoljcima. Putem su procvali. Evo ti ih, Marijo. Tvoje čelo neka se ovjenča čistoćom, simbolom zaručnice, ali taj je vjenac uvijek, uvijek mnogo manje čist, od čistoće u tvom srcu."

Elizabeta i učiteljice ukrašuju Mariju cvjetnim vjenčićem koji nastaje tako što u dragocjeni kolut zabadaju bijele kitice mirte, ukrašavajući male bijele ruže, što ih uzimaju iz vaze što je na kovčegu. Marija htjede uzeti svoj široki bijeli ogrtač da se njim ogrne i pričvrsti ga na ramenu. Ali zaručnik je predusretne i pomaže joj da učvrsti dvjema srebrnim kopčama široki ogrtač na vrhu ramena. Učiteljice raspoređuju nabore s ljubavlju i dragošću.

Sve je pripravno. Dok iščekuje ne znam što, Josip osamivši se malo s Marijom reče: "Mislio sam kroz ovo vrijeme na tvoj zavjet. Rekao sam ti da ga dijelim s tobom. A što više na to mislim to više i shvaćam, da nije dosta samo privremeno nazirejstvo, pa makar i više puta obnavljano. Shvatio sam te, Marijo. Još ne zaslužujem riječ Svjetla. Ali mi od njega dolazi jedno žuborenje. I to mi daje čitati tvoju tajnu, barem u bitnim crtama. Siromašan sam neznalica. Marijo. Siromašan sam radik. Nisam obrazovan i nemam blaga. Ali pred tvoje nopge stavljam svoje blago. Zauvijek. Svoju potpunu čistoću, da budem dostojan boraviti uza te, Božja djevice, 'sestro moja, zaručnice, zatvoreni vrte, zapečačeni izvore' , kako kaže naš David, koji je možda napisao Pjesmu, gledajući tebe... Ja ću biti čuvar tog mirisnog vrta, u kojem su najdragocjeniji plodovi i iz koga izvire žila vode žive s blagom silovitošću: tvoja milina, o zaručnice, koja si mi svojom čistoćom osvojila duh, o sva lijepa. Ljepša od zore, od sunca što sja, jer ti sjaji srce, o savršena ljubavi koja se predaješ za svoga Boga i za svijet, kome žališ dati Spasitelja žrtvujući svoje ženstvo. Dođi, moja ljubljena" i uhvartije pažljivo za ruku vodeći je prema vratima. Slijede ih svi drugi i vani im se pridruže svetačno raspoložene družice, sve u bijelom i s velima.

Prolaze dvorištima i trijemovima, između mnoštva koje ih promatra, sve do mjesta koje ješ nije Hram, ali nalik dvorani određenoj za kult, jer ondje su svjetiljke i svici pergamena kao u sinagogama. Zaručnici idu do jednog visokog šrtonik, sličnog katedri, i čekaju. Ostali se postave iza njih u lijepom redu, a na kraju drugi svećenici i znatiželjnici.

Ulazi svečano Veliki Svećenik.
Mrmor među znatiželjnicima: "Zar će ih on vjenčati?"

"Da, jer je iz kraljevskog i svećeničkog roda. Cvijet Davida i Arona, zaručnica je djevica Hrama. Zaručnik je iz plemena Davidova."

Pontifeks stavlja desnicu zaručnice u desnicu zaručnika i svečano ih blagoslivlje: "Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev neka bude s vama. Neka vas on sjedini i neka se u vama ispuni njegov blagoslov, dajući vam svoj mir i brojno potomstvo s dugim životom i blaženom smrću u krilu Abrahamovu". I zatim se povuče, svečanokako je i ušao.

Jedno drugome dadoše obrećanje. Marija je supruga Josipova.

Svi izlaze, i uvijek u lijepom redu, idu u dvoranu gdje je izložen ženidbeni ugovor, u kojem se kaže da Marija kćerka i nasljednica Joakima i Ane Aronove, nosi u miraz mužu svoju kuću i pripadajuća dobra, i svoju osobnu opremu i sva druga dobra što ih je baštinila od oca.

Supruzi izlaze u dvorište, a iz ovog idu dalje prema izlazu što je blizu četvrti za žene što služe u Hramu. Čekaju ih udobna, teška kola, prekrivena šatorskim krilom za zaslon od sunca, a tu su i teški Marijini kovčezi.

Oproštaji, poljupci i suze, blagoslovi, savjeti, preporuke, a zatim se Marija uspne i smjesti u unurašnjost kola, a za njom Elizabeta, dok sprijeda sjednu Josip i Zaharija. Skinuše svečane ogrtače i zaogrnuše se tamnim teškim ogrtačima. Kola krenu uz teški kas velikog crnog konja. Zidine se Hrama udaljuju, zatim i zidine grada, i evo polja, novog, svježeg, u cvatu na prvom proljetnom suncu, sa žitom visokim već dobar pedalj iznad zemlje nalik na smaragden, koji su se pretvorili u malene listiće i koji se njišu na lakom povjetarcu što miriši po jabučnom i breskvinom cvijetu, po rascvjetaloj djetelini i divljeoj metvici...

Marija tiho plače pod svojom koprenom, i od vremena do vremena razmakne zastor i gleda još udaljeni Hram, ostavljeni grad...

Marijino vrelo u Nazaretu

D o l a z a k u N a z a r e t

Sunce mirno zalazi na nebu, tako blagom u svom plavetnilu, koje svjetlo čini još jasnijim, a tamo daleko blista se snijeg Hermona i drugih dalekih vrhunaca.
Jedna kola pojavljuju se na cesti. Kola što voze Josipa i Mariju i Njezine rođake. Putovanje je na svršetku.
Marija promatra čeznutljivim okom, kao netko tko želi upoznati ili radije iznova upoznati što je prije gledao i čega se više ne sjeća, i smiješi se kad joj se povrati kakva sjenka sjećanja ili kad je neko svjetlo upozori da svrati pozornost na ovu ili onu stvar, na ovo ili ono mjesto. Elizabeta, a s njom Zaharija i Josip pomažu joju ovom njezinom sjećanju, pokazujući na ovoj ili onaj vrhunac, ovu ili onu kuću. Kuće, sada već, jer se upravo pokazuje Nazaret što se rasprostro na svojim valovitim brežuljcima.
Zahvaćen slijeva suncem što zalazi, pokazuje bjelinu svojih kućica, širokih i niskih, na kojima su terase, sada premazane ružičasto. A neke, potpuno obasjane, izgelda kao da su zahvaćene požarom, toliko im je pročelje crveno od sunca, da vatrene izgledaju, tako i voda u barama ili u nižim studencima, koji su gotovo bez ograde, i iz kojih se, škripajući, uzdižu vedra puna vode za kuću ili nepromočive vreće za zaljevanje povrća.
Djeca i žene izlaze na rub puta i znatiželjno gledaju kola. Pozdravljaju Josipa koji im je vrlo poznat. Ali zatim ostaju zbunjeni i bojažljivi pred ostalom trojicom.
Ali, kad baš uđu u gradić, nema više zbunjenosti ni straha. Mnogo i mnogo ljudi svake dobi stoji na ulazu u gradić ipod rustičnog luka od cvijeća i lišća, i teko što se pojave kola iza okuke koso položene poljske kuće, podiže se poklik oštrih glasova i mahanje granama i cvijećem. To su žene, djevojke i djeca Nazareta, što pozdravljaju zaručnicu. Muževi, ozbiljniji, stoje iza nemirne i bučne ograde, i dostojanstveno pozdravljaju.
Marija sada, kad su kola otkriverna - skinuli su, naime pokrivalo prije nego što stigoše u mjesto, jeer sad već sunce nije dosađivalo, i da dopuste Mariji da dobro vidi svoj rodni kraj - pojavi se u svojoj rascvjetaloj ljepoti. Bijela i plava kao Anđeo, dobrostivo se smješi dječici koja joj dobacuju cvijeće i poljupce, djevojkama svoje dobi koje je zovu po imenu, ženama, majkama, staricama koje je blagoslivlju pjevajućim glasom. Naklanja se muškarcima, posebno jednome, koji je možda rabin ili starješina u mjestu.
Kola nastaver polagano naprijed glavnim putem, a doba dio slijedilo ih mnoštvo, za koje je taj dolazak bio događaj.
"Evo tvoje kuće, Marijo" reeče Josip, pokazujući bičem jednu kućicu što se nalazi upravo ispod ruba jednog blagog brežuljka i koja ima otraga lijepi, prostrani vrt sav u cvijeću, a završava se vrlo malenim maslinikom. S druge strane obična glogova i kaktusova živica označuje granice vlasništva. Polja, nekoć Joakimova, tamo su preko nje...
"Vidiš, malo ti je preostalo" reče Zaharija. Bolest očeva bila je duga i skupa. A skupi su bili troškovi da se popravi šteta što ju je učinio Rim. Vidiš li? Gradnjom ceste bila su srušena tri djela zgrade i kuća se smanjila, a da ju se proširi bez suvišnih troškova, bio je upotrebljen dio brijega koji tvori pećinu. Tu je Joakim držao svoje zalihe a Ana svoje razboje. Ti ćeš činiti što misliš da je bolje."
"Oh! pa neka je maleno, nije važno! Uvije će mi biti dosta. Radit ću..."
"Ne, Marijo." Josip sad govori. Ja ću raditi. Ti ćeš samo tkati i šivati kućne stvari. Mlad sam i jak i tvoj sam zaručnik Nemoj da se grizem u sebi zbog tvog rada."
"Činit ću kako ti želiš."
"Da, što se ovih radova tiče ja tako hoću. u Svemu drugome svaka tvoja želja meni je zapoviejd. Ali u ovome ne."
Stigoše. Kola se zaustave.
Dvije žene i dvsa muškarca od četrdeset, odnosno pedeset godina stoje na vratima, a s njima i mnogo djece i mladih. "Bog ti dao mir, Marijo", reče stariji čovjek, a jedna žena stupi k Mariji, zagrli je i poljubi.
"To je moj brat Alfej i Marija njegova žena, a to su njihova djecaa. Došli su upravo zato da te ljubazno prime i da ti kažu da je njihova kuća tvoja, ako ti hoćeš" reče Josip.
"Da, dođi, Marijo, ako ti je teško živjeti samoj. Poljeje lijepo u proljeće, a naša je kuća usred cvjetnih polja. Ti ćeš biti najljepši cvijet u njima" reče Marija Alfejeva.
"Hvala ti, Marijo. Vrlo bih rado došla. Doći ću koji put, a za svadbu bez daljnjega. Ali toliko želim vidjeti, nanovo upoznati svoju kuću. Ostavila sam je kao malena i zaboravila sam njezin izgeld... sada ga iznova otkrivam... i čini mi se da ponovno nalazim svoju izgubljenu majku i ljubljenog oca, da pronalazim jeku njihovih riječi... miris njihova posljednjeg daha. Čini mi se da nisam više siroče jer imam iznova oko sebe zagrljaj ovih zidova... Shvati me, Marijo. " Nešto od plača je u njezinu glasu i na trepavicama.
Marija Alfejeva odgovri: "Kako ti hočeš, draga. Želim da me smatraš kao sestru i prijateljicu, a pomalo i za majku, jer sam mnogo starija od tebe."
Druga žena stupi naprijed: "Marijo, pozdravljam te. Ja sam Sada, prijateljica tvoje majke. Vidjela sam te kod rođenja. A ovo je Alfej, sinovac ALžlfejev i veliki prijatelj tvoje majke. Ono što sam činila za tvoju majku i za tebe ću činiti, ako hoćeš. Vidiš li? Moja je kuća najbliža tvojoj i tvoja su polja sada naša. Ali, ako hoćeš onamo doći, dođi u svakodoba. Načinit ćemo otvori na ogradi i bit ćemo zajedno, makar ostajući svaka u svojoj kući. Ovo je moj muž."
Zahvaljujem svima i za sve. Za sve dobro što ste željeli mojima i što želite meni. Neka vas zato blagoslovi Svemogući Bog."
Istovariše teške kovčege i uniješe ih u kuću. Ulaze. To je nazaretska kućica kakva je bila kasnije u životu Isusovu.
Josip uzme za ruku - takav je običaj - Mariju, i tako uđu. Na pragu joj reče: "A sada , na ovom pragu, hoćuod tebe jedno obećanje. Dogodi li se bilo koja stvar ili ti nešto ustreba nemaj drugog prijatelja, druge pomoći kojoj bi se utekla osim Josipa, a ni s kojeg razloga ne smiješ se sama mučiti. Ja sam sav za tebe, sjeti se toga, i bit će moja radost učiniti sretnim tvoj put, a jer sreća nije uvijek u našoj moći, da budeš barem mirna i sigurna."
"Obećajem ti to, Josipe."
Otvoriše vrata i prozore. Posljednja zraka sunca uzlazi znatiželjno unutra.
Sad Marija skida ogrtač i veo, jer osim cvjetova mire, još ima i svadbeno ruho. Izađe u vrt koji je u cvijeću. Promatra, smješi se i prođe vrtom, dok je Josip drži za ruku. Čini se da iznova uzima u posjed izgubljeno mjesto.
I Josip joj pokazuje svoje napore: "Vidiš li? Ovdje sam iskopao jamu da se u njoj skupi kišnica, jer su ove loze uvijek žedne. Ovoj sam maslini odsjekao starije grane, da bude jača. I posadio sam dvije jabuke, jer su dvije bile usahnule. A zatim sam onamo zasadio smokve. Kad odrastu zaštićivat će kuću od jakog sunca i od znatiželjnih pogleda. Sjenica je ona ista, stara. S njom nisam imao drugog posla osim što sam izmijenio trule kolce i obrezao lozu. Nadam se da će dati mnogo grožđa. A ovdje, gledaj" i ponosan vodi je k obronku, koji se uzdiže uz kuću i ogrničuje zgradu na sjevernoj strani, "ovdje sam iskopao malu spilju i pojačao je, i kad se prime ove biljčice, bit će gotovo jednaka onoj koju si imala. Ovdje nema nikakva izvora... alinadam se, da ću jednu žilu dovesti do nje. Radit ću za vrijeme dugih ljetnih večeri, kada te budem došao posjetiti..."
"Ali kako?" reče Alfej. "Zar nećeš slaviti svadbu ovog ljeta?"
"Ne. Marija želi presti vunene taknine, jedino što još manjka na opremi. I ja sam zadovoljan da je tako. Marija je tako mlada da to ne znači ništa ako se čeka jednu godinu iliviše. Dotad će se priviknuti na kuću..."
"Mah! Ti si uvijek bio malo drukčiji od ostalih i još si i sada. Ne znam kome ne bi se žurilo da ima za ženu jedan cvijet kao što je Marija, a ti čekaš na to mejsecima!..."
"Dugo očekivana radost - dublje uživana radost!" odgovri Josip s ljupkim smiješkom.
Brat strese ramenima i pita: "I onda? Kad misliš slaviti svsdbu?"
"Pošto Marija navrši šesnaestu godinu. Nakon blagdana Sjenica. Bit će slatke zimske večeri za mladence!... i još se nasmješi gledajući Mariju. Smiješak taajnog i slatkog dogovora, obostrane čistoće koja tješi. Zatim iznova nastavi s obilaženjem: "To je velika soba izdubena u brdu. Ako ti je pravo, načinit ću od nje svoju radionicu kad dođem. Spojeno je, ali nije u kući. Tako neću smetati niti praviti buku i nered. Ali, ako hoćeš drukčije...."
"Ne, Josipe. Tako je najbolje."
Vrate se u kuću i zapale svjetiljke.
"Marija je umorna" reče Josip. " Ostavimo je u nezinu miru, s rođacima.
Svi koji odlaze pozdravljaju. Ostaje Josip još koju minutu i potiho govori sa Zaaharijom.
"Tvoj ti rođak ostavlja za neko vrijeme Elizabetu. Jesi li zadovoljna? Ja jesam. Jer će ti pomoći.... da postaneš savršena domaćica. S njome češ moći rasporediti svoje stvari i pokućstvo kako hoćeš, a ja ću ti svake većeri doći pomoći. S njom ćeš moći nabaviti vune i štobude potrebno, a ja ću se pobrinuti za izdatke. Sjeti se da si obećala da ćeš doći k meni za svaku stvar. Zbogom Marijo. Spavaj prvi san kao gospodarica u ovoj svojoj kući,i Anđeo Božji neka ti ga učini vedrim. Gospodin neka bude uvijek s tobom."
"Zbogom Josipe. I budi pod krilima Anđela Božjeg. Hvala, Josipe. Za sve. Koliko budem mogla nadoknadit ću ti ljubav svojom ljubavlju."
Josip pozdravlja rođake i izlazi.