Translate Language

utorak, 1. prosinca 2009.

Rođenje Spasitelja u Betlehemu

1. Josip i Marija traže konak u Betlehemu

Josip i Marija stižu u Betlehem. Josip reče:
"Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo! Sad ćeš se odmoriti. Izgledaš mi tako umorno..."
"Ne. Mislila sam... mislim..." Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu s blaženim smiješkom: "Mislim upravo da je vrijeme došlo..."
"Bože milosrđa! Što ćemo sad?"
"Nemoj se bojati, Josipe. Budi postojan. Vidiš li kako sam ja mirna?"
"Ali mnogo trpiš."
"Oh! Ne. Puna sam radosti. Radost tolika, tako jaka, tako lijepa, tako nezadrživa, d amoje srce udara jako, jako i kaže mi: 'On se rađa!On se rađa!' To kaže pri svakom otkucaju. To je moje Djetešce koje kuca na moje srce i govori: 'Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji.' Oh! koje radosti, Josipe moj!"
Ali Josip nije u radosti. Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak. S jednih vrata na druga... traži konak... Ništa... Sve zauzeto. Dođoše do gostionice. Puna je, čak i pod rustičnim trijemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.
Josip ostavlja Mariju na magarčiću unutar dvorišta i izlazi tražeći po drugim kućama. Vraća se obeshrabren. Nema nigdje ništa. Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo. Josip moli gostioničara... Zaklinje putnike. Oni su muževi i zdravi... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet. Neki imaju milosrđa... Ništa... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i, kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava. Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđenosti pokaže mu se na licu. Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo da ga umiri i reče: "Ne inzistiraj... Pođimo. Bog će providjeti."
Iziđoše i slijede zid gostionice... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu... Traže... Evo neke vrsti špilja, podruma, štala niska i vlažna. Najbolje su već zauzete. Josip je iznemogao. "Ehi! Galilejče!" povikne iza njega neki starac... "Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina. Možda još tu nema nikoga."
Požure se u tu 'jazbinu'. Zbilja je to jazbina... Među razvalinama nekakvog zdanja... u ruševini... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte deblima stabala jedva otesanima.
Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla, Josip izvuče gubu za paljenje i kresilo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage... Uđe... i pozdravi ga mukanje... " Dođi, Marijo. Prazna je. Tu je samo jedan vol"... Josip se smiješi... "Bolje nego ništa!"
Marija sjaše s magarčeta i uđe...
Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi kao stup... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren , prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom... Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana. Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.
Marija se približi volu. Hladno joj je. Ruke poststavi na njegov vrat da osjeti toplinu. Vol zamuče i pusti je da to čini. Izgleda da shvaća. Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol, i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno.... Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. Josip pronađe također i neko izprevrnuto vedro, sve zgnječeno... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića. Zatim se dokopa svežnja granja koje se nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo pročistiti i pomesti tlo. Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen... Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne... Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držući uz oganj.
Marija sjedi na klupici umorna, gled ai smiješi se... Evo ležaj je spreman... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu koja bi trebala biti vrata. Zaklon je vrlo relativan... Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: "Spavaj, sada. Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi. Ima tu na sreću, drva. Nadajmo se da će trajati i gorjeti. Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo."
Marija se poslušno ispruži. Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.
"Ali tebi... tebi će biti hladno."
"Ne, Marijo. Stojim uz vatru. Ti se nasotj odmoriti. Sutra će biti bolje."
Marija zatvori oči... ne inzistirajući. Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe...

2. Rođenje Sina Božjega

I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom... Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda... Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan. Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne... a potom klekne... Moli s blaženim smiješkom na licu... Moli otvorienim rukama, ne baš na križ, ali skoro, s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza. Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj molitvi... Duga je to molitva. Josip se trgne. Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tasmi... Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže, zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra... Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove ruševine. Siromašni Josip, kako je bio blizu vratiju - rupe kojoj je zastorom njegov ogrtač - mora da se smrznuo. Stavi ruke na plamen, izuje sandale te i noge stavi nad vatru. Tako se malo ugrijao. Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna, okrene se.. Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju. Ustane na noge i polako se približi ležaju.
"Marijo, ne spavaš?" pita. To je pita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovrila: "Molim."
"Je l' ti štogod treba?"
"Ne Josipe."
"Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš."
"Nasojat ću. Ali molitva me ne umara."
"Zbogom, Marijo."
"Zbogom, Josipe."
Marija ponovno zauzima svoj položaj. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao,baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj... i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju - ništa se drugo ne čuje.
Malo se mjesečina probija kroz pukotine stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se... sve više i više kako se mjesec pomoče na nebu... i napokon je dosegne... Evo je na glavi moliteljke. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! kako je lijepo ovdje! ... Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski ... Preobrazi je... Što vidi? ... Što čuje? ... Što osjeća? ... Samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća... Oko Nje svjetlost raste, raste, raste... Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači izsiromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje.
Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice... ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja je malo nježnja što se mogu vidjeti u vizijama Raja.... širi se sve više na stvari, haljine... pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u se onu koja može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla... Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu. I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna Božanska Svjetlost koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom - osvito, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu... kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka,... koji se proteže kao koprena.
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan---- izgelda svodom jedne kraljevske dvorane... Svaki kamen je komdaad srebra, svaka pukotina treptaj dragog kamenja, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. Jedan veliki zelenbać, obamro između dvijeu stijena, izgelda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju, kao dragocjeni luster od oniksa... Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću raspuštenih pramenova kose.
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra... Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom reljefa izbočina, a tlo... što je sada to? To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti. Izdignuća izgledaju svejtlosne ruže bačene na tlo za počast, udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica ... i iz nje izranja .... Majka!
Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom moglo se vidjeti Mariju s novorođenim Sinom na rukama. Malo Djetešce, rumenkasto i debeljuškasto, koje maše i tapka ručicama... debelim kao ružin pupoljak ...i nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže; koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu; koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda kao da nema kose, okruglu glavicuz koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca z anas.. tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi... tu Ranu... njegova Mama, bezgrešnim poljupcem.
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarc okrene glavu i zareve. Svjetlost ih je trgnula, oni su pozdravili svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.
Također i Josip, koji je - kaso u zanosu - molio tako intenzivno da je bio odvojen od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti. Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se. Vol koji je bio uspravljen ... na nogama... sakriva Mariju. Ali Ona zove: "Josipe, dođi!"
Josip priskoči. I kad vidi... zaustavi se, kao ošinut od poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest. Ali Marija je uporna: "Dođi, Josipe" .... upirući lijevom rukom prema sijenu, i držući desnom čvrsto na srcu Djeteešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta želje da priđe i straha pred nepoštovanjem.
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju blaženim plačem.
"Dođi, da prikažemo Ocu Isusa"... reče Marija.
I dok je Josip kleknuo, On uspravna na nogama između dvs debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: "Evo me. I ime Njegovo, o Bože, govrim Ti ovu riječ. Evo me da vršim volju tvoju. I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik. Evo tvojih slugu, Gospodine... Nek se vrši po nama, u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja - na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi!"
Zatim se Marija prigne i reče: "Uzmi, Josipe" i ponudi mu Djetešce.
"Ja?... Meni?... Oh, ne! Nisam dostojan!" Josip je skroz zbunjen poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: "Ti si toga dosita dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži Ga dok ja potražim haljinice."
Josip, crven kao purpur, pruža ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni... i kad ga već ima na rukama ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: "Oh! Gospodine! Bože moj!"...te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne...sjedne na tlo, svije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama pokrije , stopli, obrani od noćne studeni...Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštasju toplinu. I otiđe između vola i magarca i stoji leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi udubinu koja ima pobočne zidove... jednu sivu glavu s dugim ušima... i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.
Marija je otvorila kovčezić i iz njega izvadi platno i povoje... Otišla je k vatri i to stopila. Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. "Gdje ćemo ga sada smjestiti?" - pita.
Josip gleda uokolo, ... misli... "Počekaj" reče. "Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo sijeno - izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje... Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk i vol će ga svojim dahom malko zagrjati... Bolje vol... on je strpljiviji i mirniji..." I dade se na posao, dok Marja uspavljuje zibajući svoje Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.
Josip neštedimice podžiže vastru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukohvat osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi... Zatim, pošto gsa je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje ga tako da načini malu kolijevku.... "Spremno je" - reče. "Sada bi trebao jedna pokrivač, jer sijeno bopde, a i da se pokrije..."
"uzmi moj ogrtaač" reče Marija.
"Bit će ti hladno."
"Oh! Ne znači ništa! Pokrivač je odviše hrapav. Ogrtač je mekan i topao. Meni uopće nije hladno. Ali nek On ne trpi više!"
Josip uzme veliki plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala. Prvi krevet Spasiteljev je spreman.
A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno - jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim... Osta otkirveno samo okruglo lišce kao šaka čovječja... i Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kakosniva svoj prvi sanak, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač... i udijelila sanak slatkom Isusu.

3. Djevica Marija pokazala Apostolima mjesto Isusova rođenja
U proljeće druge godine Isusovog javnog djelovanja Apostoli i žene iz Isusove pratnje imali su prilike čuti od Djevice Marije svjedočanstvo o Isusovom rođenju.

Napustivši Betaniju pri prvom smješku zore Isus krene prema Betlehemu. S njim je njegova Majka, Marija Alfejeva i Marija Saloma... za njima su Apostoli, a pred njima mali Marcijan...Prelaze potok koji je s južne strane Betanije između dvaju brežuljaka koji se zelene od maslina i vinograda, s malim poljima koja se zlate od žita koje je pred žetvom. Dolina je svježa, a puteljak je dovoljno komotan.

Šimun Jonin požuri naprijed, dostigne grupu Isusovu i upita: "Ide li se ovuda za Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli nekim drugim putem..." "Istina je, odgovori Isus. Ali tada smo dolazili iz Jeruzalema. Ovdje je put kraći. Kod Rahelina groba, koji žene žele vidjeti, rastavit ćemo se kako ste ranije odlučili. Naći ćemo se ponovno zajedno u Betsuru gdje se moja Majka želi zadržati." "Da, tako smo bili rekli. Ali bilo bi tako lijepo kad bismo tamo bili svi. Majka na poseban način... jer, na kraju krajeva kraljica Betlehema i Špilje je ONA, i Ona baš zna dobro... sve. Čuti od Nje bilo bi nešto drugo, eto..." Isus se nasmiješi gledajući Šimuna koji tako ljupko provlači svoju želju. "Koja je to špilja?" pita Marcijan Apostola Petra. "To je špilja gdje se rodio Isus.!" "Oh! Krasno! I ja idem tamo!" "Bilo bi zbilja lijepo!" rekoše Marija Alfejeva i Saloma. "Onda ćemo tamo poći, Mama. Vodi nas Ti tamo. Danas si Ti Učiteljica , a Ja Dijete koje uči!" "Oh! Sine! Ne! Ti si uvijek Učitelj..." "Ne, Mama. Šimun Jonin je dobro rekao: ' Na betlehemskom tlu Ti si Kraljica' To je tvoj prvi dovrac. Marijo, iz korjena Davidova, vodi ovaj mali narod u svoje odaje...!

Prijeđu preko jednog isturenog brežuljka i dođoše tako na put kojiiz Jeruzalema vodi za Betlehem. Sve se zaustaviše kod kockastog Rahelina groba nad kojim se diže obla kupola. S poštovanjem se pomoliše. Djevica Marija progovori: 'Ovdje smo se bili zaustavili ja i Josip... Sve je isto kao i onda... Samo je drugo godišnje doba. Tada je bio hladni dan mjeseca Kasleva. Kišilo je... i ceste su bile glibave, zatim je zapuhao hladni vjetar i vjerojatno je u noći bilo mraza. Ceste su se stvrdnule, ali sve izbrazdane od kola i mnoštva poput mora punog lađa... i moj magarčić mnogo se namučio..." "A Ti ne, Mama moja?" "Oh! Ja sam imala Tebe!" i pogleda Ga tako blaženim smiješkom te nastavi: "Približavala se večer i Josip je bio vrlo zabrinut... Dizao se sve više i više oštri vjetar. Narod je žurio prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su bjesnjeli na moga magarčića koj je hodao tako polaagano, tražeći mjesto gdje će položiti svoja kkopita... Izgledalo je kao da zna da si Ti bio tu... i da si snivao posljednji sanak u koljevci moga krila. Bilo je hladno. Ali ja sam sva bila zažarena. Osjećala sam Te kako dolaziš... Dolaziš? Mogao bi mi reći: 'Tu sam bio, mama, već devet mjeseci...' Da. Ali sada je to bilo kao da si dolazio s Neba... Nebesa su se spuštala, spuštala se nada mnom, i ja sam gledala njihov sjaj... Gledala sam kako žari Božanstvo u svoj radosti nad Tvojim skorim rođenjem, i ti plamenovi me prožimahu, palili me, otcjepljivali me od svega.... Hladnoća,...vjetar,... mnoštov...ništa! Ja sam gledala Boga. Svatko malo, s naporom, uspijevala sam spuštati moj duh na zemlju i smiješila sam se Josipu koji se bojao hladnoće i napora za mene, i koji je prihvatio magarčića i vodio gaiz straha da se ne spotakne... i koji me pokrivao pokrivačem da se ne bi prehladila. Ali ništa se nije moglo dogoditi. Drmanje nisam osjećala. Činilo mi se da idem zvjezdanom stazom, između sjajnih oblaka, podržavana od Anđela... I smiješila sam se... Najprije Tebi... Gledala sam Te kroz ogradu tijela kako spavaš sa zatvorenim šačicama u svojoj posteljici od živih ruža, moj ljiljanov pupoljče!... Zatim sam se smiješila tako rastuženom taručniku, da bi ga ohrabrila. Zatim mnoštvu koje nije znalo da već diše u zori Spaasiteljevoj.

Zaustavili smo se kod Rahelinog groba da bi se za koji čas maharčić odmorio i da bismo pojeli malo kruha i maslina, našu siromašku hranu. Ali ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna. Bila sam nahranjena mojom radošću... Ponovno krenusmo na put... Dođite...Pokazat ću vam gdje smo susreli pastira. Ne bojrte se da ću pogriješiti. Ja ponovno živim taj trenutak i pronalazim svako mjesto jer vidim sve kroz veliku anđeosku svjetlost.... Možda su anđeoske čete nanovo ovdje, nevidljive tijelu, ali vidljive dušama sa svojim svjetlim sjajem, i sve se otkriva i sve je pokazano. Oni ne mogu pogriješiti, i oni me vode... na moju..l ali i na vašu radost. Evo: od ovog polja prema ovome došao je Ilija sa svojim ovcama,... zaustavili smo se dok je on pomuzao toplog, okrepljujućeg mlijeka, i davao svoje savjete Josipu... Dođite... dođite... Evo, evo staze posljednje doline pred Betlehem. Krenuli smo ovom, jer je glavna cesta, radi blizine grada, bila prekrcana ljudima i jahaćim živinama.

Evo Betlehema! Oh! Dragi! Draga zemljo mojih otaca koja mi dade prvi poljubac moga Sina!Ti si otvorena, dobra i mirisava kao kruh od kojeg ime imaš, da dadeš Istiniti Kruh svijetu koji umire od gladi! Ti si me prigrlila, ti...u kojoj osta materinska ljubav Rahelina, poput majke, sveta zemljo davidovskog Betlehema, prvi Hame Spasitelja, Zvijezde Jutarnje koja se rodi od Jakova da označi pravac prema Nebu čitavom Čovječaanstvu! Gledajte Ga kako je lijep u ovo proljeće! Ali također i onda, makar su polja i vinogradi bili ogoljeni, i onda je bio lijep! Lagani veo inja povratio je sjaj golim granama, i one su izgeldale posutedijamantima, kao da su bile prekrivene nedodirljivim rajskim velom. Iz svake kuće, pred neposrednu večeru, izlazio je dim, uzdižući se od stepenice do stepenice sve do ovog ruba, te je grad izgeldao pokriven velom. Sve je bilo čisto, smireno, u očekivanju. U očekivanju Tebe, Tebe, Sine! Zemlja je osjećala da dolaziš. Bili bi Te osjetili također i betlemićani, jer nisu zli, makar vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli primiti na konak. U poštenim i dobrim betlehemskim kućama naguraše se, arogantni kao i uvijek, gluhi i oholi... oni koji su takvi i sada,... i oni nisu mogli osjetiti Tebe. Koliko li samo farizeja, saduceja, herodovaca, književnika, esena nije bilo tu! Oh! Njihovo s a d a š n j e stanje otupjelosti dolazi još od o n d a š n j e tvrdoće srdaca. Zatvorili su srce za ljubav prema svojoj siromašnoj sestri one večeri... i ostali su, i o s t a j u u timinama. Odbili su Boga već tada, kad su od sebe odbili ljubav prema bližnjemu.
Dođite... idemo u Špilju. U grad je uzaludno ulaziti. Najvećih prijatelja mojega Djetešca nema više tamo. Dostatna je prijateljska Priroda, u svojim stijenama, u svojem potočiću, u svojim drvima za loženje vatre... Priroda koja je odjetila da dolazi njezin Gospodar. Evo dođite bez bojazni. Ide se ovuda... Evo tu ruševine Tvrđave Davidove. Oh! Draže mi više od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljeno stablo koje se kao nekim čudom lišilo tolikih grana da bsimo mi našli drva i da bismo mogli zapaliti vatru!"
Djevica Marija... brza...siđe prema Špilji, prijeđe mali potočić preko jedne kamene ploče koja služi kao most, potrči na prostor koji je pred ruševinama i padne na koljena na pragu špilje, sagnu se i poljub tlo. Slijede je svi ostali... Uzbuđeni su. Mali Marcijam koji je ne ostavlja ni trenutka, izgelda kao da sluša koju čarobnu priču i njegove crne oči piju riječi i kretnje Marijine ne gubeći ni jedne jedincate!
Marija ustade i uđe govoreći: Sve , sve kao i onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo dok sam ulazila. Tada, jedino tada, kad sam sjahala s magarčića, osjetila sam koliko sam bila umorna i smrznuta. Pozdravio nas je jedan vol.. otišla sam k njemu, da osjetim malo topline, da se smjestim u sjenu. Josip je ovdje, gdje sam sada, prostro sijeno i načinio mi ležaj, i osušio sijeno... za me kao i za Te, Sine na vatri zapaljenoj u onom uglu,... jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao brat i sestra izgubljeni u tami noći,pojedosmo svoj kruh i sir, zatim je on otišao tamo, da nahrani oganj, dignuvši sa sebe ogrtač da zatvori ulazni otvor. U stvari spustio se veo pred slavom Božjom koja je silazila s Nebesa, pred Tobom, moj Isuse..., a ja sam stajala na sijenu, u toplini sdviju životinja, omotana u svoj plašt i pokrvač od vune.
Dragi moj zaručniče! U onaj čas pun strepnje, u koji sam bila sama pred tajnom prvog materinstva, uvijek ispunjenog nepoznatim za jednu ženu... i za mene, u mojem jedinstvenom materinstvu, ispunjena također misterijem po kojem sam trebala vidjeti Sina Božjeg kako izranja iz smrtnog tijela... on, Josip biomi je kao majka, poput Anđela... moja okrepa.. utjeha.. tada..uvijek!
I zatim šutnja...tišina... i san koji obaviše Pravednika... da ne bi vidio ono što je za mene bio svagdašnji poljubac Božji. I za me, nakon prisutnosti ljudskih nježnosti, evo prekomjernih valava zanosa, koji su bujali iz Rajskog mora, i koji me uzdizahu iznova na svijetle uzvisine... uvijek sve više, noseći me gore, gore, sa sobom, u ocean svjetla, svjetal, radosti, mira, ljubavi, sve dok se ne nađoh uronjena u more Boga, u krilo Božje!... I glas sa zemlje još: 'Spavasš li, Marijo?' ... Oh tako dalek! To bi jeka, sjećanje sa zemlje! I tako slab, da se duša i ne trgnu, i ne znam kako odgovrih,... dok ulazim, ulazim još u ovaj ponor ognja, beskonačnog Blaženstva predsppoznaje Boga... do Njega, do Njega...!
Oh! ma jesi li Ti onaj koji si mi se te neoći rodio... ili sam to jas koja sam se rodila od Trojstvenih bljeskova?... Jesam li to ja što dadoh Tebe, ili si me Ti udahnuo da mi se dadneš?... Ne znam!
I zatim silazak... iz Kora u Kor, iz Zviježđa u Zviježđe, iz sloja u sloj... blagi, polagani, blaženi, mirni ka0o silazak cvijeta koji orao ponese visoko i zatim ga pusti da pada, i koji silazi polako, polako na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom na nebu dok se ponovno ne nađe na rodnoj grudi. Moj diademe: Ti! TI NA MOME SRCU! Sjedeći ovdje, nakon što sam Ti se klanjala na koljenima, ljubila sam Te. Napokon sam Te mogla ljubiti bez ograde tijela, i odavle sam krenula da Te ponesem ljubavi onoga koji je poput mene bio dostojan da Te ljubi među prvima. I ovdje, između ova dva rustična stupa, prikazala sam Te Ocu... ovdje si otpočinuo po prvi put na srcu Josipovu. A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te na rukama njihala dok je Josip sušio sjeno na vatri i držao ga zatim toplim stavljajući ga na svoje grudi, i zatim tamo, da Ti se obadvoje klanjamo, tako, tako sagnuti nad Tobom kao ja sada, da pijemo Tvoj duh, da gledamo do koje poništenja može dovesti LJubav, da ronimo suze koje se sigurno plaču na Nwebu zbog neiscrpne radosti radi gledanja Boga."
Marija, koja se odlazila i dolazila u svom prisjećanju, označujući mjesrta, zahvaćena ljubavlju, s bljeskom plača u plavim očima i smiješkom radosti na ustima, stvarno se sagnula nad svojim Isusom koji je sjedio na jednom velikm kamenu... dok se Ona prisjećala, poljubi Ga među kosom, plačući, klanjajući Mu se kao onda.
Marija je klekla uz svoga Sina i plače od uzbuđenja s glavom prislonjenom na Njegovim koljenima. Nitko se kroz neko vrijeme nije usudio govoriti. Više manje uzbuđeni - prisutni su pogledali unaokolo ... kao da bi između paučine i tamnih stijena nadali se vidjeti oslikani opisani pizor.
Marija su uspravi i reče: "Evo, izrekla sam neizrecivo jednostavnoi neizrecivo veliko ROĐENJE SINA MOGA ...Sa srcem žene, ne mudrošću učitelja. Drugoga što tu nema, jer to bijaše stvar najveća na zemlji, sakrita pod najobičnijom vanjštinom."