Translate Language

srijeda, 1. srpnja 2009.

Anđeo Gabrijel naviješta Mariji Božju Poruku

Fra Angelico, Naviještenje

Blažena Djevica Marija je stigla iz Jeruzalema u Nazaret. Mlada je djevojka. Po izgledu ima najviše petnaest godina, u maloj pravokutnoj sobi. Pravoj djevojačkoj sobi.
Uz jedan od dva duža zida je ležaj: niska postelja bez povišenih okrajaka, pokriven širokim prostiračima ili sagovima. Reklo bi se da su prostrti ili na stolu ili na hasuri od tvrdog platna ili trstike, jer stoje ukrućeni i bez nabora kako je to na našim krevetima.
Uz drugi zid nalazi se polica na kojoj je uljana svjetiljka, svici pergamene, brižno složen šivaći rad,izgleda da su to čipke. Uz policu prema vratima što su otvorena prema vrtu i prekrivena zastorom koji se njiše od laganog vjetrića sjedi Djevica na niskoj klupici.

Prede veoma bijeli lan mekan poput svile. Njezine male ruke, samo malo tamnije od lana, brzo vrte vreteno. Mladenačko lice i tako, tako lijepo, malo je sagnuto i lagano se smiješka, kao da uživa ili slijedi neku ljupku misao.


Djevičina soba u Nazaretu

Potpuna je tišina i u kućici i u vrtu. Duboki mir odsjeva na licu Marijinu kao i u čitavom ambijentu koji je okružuje. Miri i red. Sve je veoma čisto i uredno, i sobica, vrlo jednostavna u svom izgledu i u pokućstvu, skoro prazna poput neke ćelije, ima nešto jednostavnog i kraljevskog po velikoj čistoći i brižljivosti kojom su namješteni i raspoređeni pokrivači na ležaju, svici, svjetiljka, uz tu svjetiljku mala mjedena vaza sa kitom procvalih grana, ili od breskve ili od kruške. No sigurno su od neke pitome voćke bijele boje uz lagano ružičasto.

Marija počne pjevušiti podglas, a zatim lagano povisi glas. Nije to sasvim glasno, ali je to već glas koji odzvanja u sobici, u kojem se osjeća titranje duše. Riječi su izrečene u hebrejskom. Češće se opetuje Božje Ime 'Jahve'. To je neka sveta pjesma ili psalam. Možda se Marija prisjeća pjesama iz Hrama. A mora da je neka slatka uspomena, jer polaže na krilo ruke koje drže nit i vreteno i uzdiže glavu naslonivši je otraga na zid, zažarena u licu lijepim rumenilom, očiju izgubljenih tko zna u kakvoj ugodnoj misli, koje se zacakliše od suza što se ne prelijevaju ali koje ih čine većima. Te se oči ipak smiješe, smješkaju se na primisao koju vide i koja je odvaja od osjetnog. Lice Marijino koje izranja iz bijele i sasvim jednostavne haljine, a tako rumeno i okruženo pletenicama što ih nosi savijene poput vijenca, izgleda kao lijepi cvijet.
Pjev se prometnu u molitvu:

„Gospodine Bože Svevišnji, nemoj više kasniti poslati svoga Slugu da donese mir na zemlju. Požuri prikladno vrijeme i djevicu čistu i plodnu za dolazak tvoga Pomazanika.

Oče, Oče Sveti, dopusti svojoj službenici da ponudi svoj život u tu svrhu. Dopusti mi umrijeti pošto vidim tvoju Svjetlost i i tvoju Pravednost na zemlji i pošto spoznam da je Otkupljenje izvršeno.
O, Oče Sveti, pošalji na zemlju Čeznuće Proroka. Pošalji svojoj službenici Otkupitelja, da se u sat kad završi moj dan, otvori za me tvoje boravište, jer će njegova vrata biti već otvorena od tvog Pomazanika za sve one koji su se ufali u Te.
Dođi, o dođi, o Duše Gospodnji. Dođi svojim Vjernima koji Te čekaju. Dođi, Kneže Mira!...“ Marija osta tako u sabranosti.
Zavjesa na vratima jače se zanjiše, kao da bi netko iza nje nečim zamahnuo ili je potezao da je istrgne. I bijela biserna svjetlost pomiješana s čistim srebrom učini još svjetlijima lagano žučkaste zidove, još življima boje platna, još duhovnijim uzdignuto lice Marijino.
U svjetlosti, a da se zastor nije odmaknuo nad tajnom koja se izvršuje, dapače više se i ne njiše: visi ukrućen uz dovratnike kao da bi zid koji dijeli unutrašnjost od onog vani… prostre se Arhanđeo.
Nužno je da poprimi ljudski lik. Ali izgled mu je nadljudski. Od kakvog tijela je sačinjen ovaj prekrasan i blještav lik? Od kakve tvari mu je Bog dao stvarni oblik da ga učini primjetljivim osjetilima Djevice? Samo Bog može posjedovati te tvari i služiti se njima na tako savršen način, to jest od svjetlosti učiniti tvar i učiniti zamjetljivim oku ljudskom ono što je duhovno.
To je lice, tijelo je, tu su oči, usta, kosa i ruke kao naše. Ali nije to naša neprozirna tvar. To je svjetlost koja je uzela boju tijela, očiju, kose, usnica, svjetlosti koja se kreće i smiješi i gleda i govori:
Zdravo, Marijo, puna Milosti, zdravo!“ Glas je nalik milozvučnoj harfi, poput bisera koji su bačeni na dragocjeni metal.
Marija se trgnu i obori pogled. I većma zadrhta kad ugleda blistavo stvorenje što kleči jedva metar daleko od Nje i koje je s rukama prekriženim na prsima, gleda s veoma velikim poštovanjem.
Marija skoči na noge i stisne se uza zid. Postade blijeda, a zatim rumena, naizmjenično. Njezino lice izražava zapanjenost i zabunu. I nesvjesno privinu ruke na krilo skrivajući ga pod dugim rukavima i saginjući se kao da bi htjela što je više moguće sakriti svoje tijelo. Čin ljupke čednosti.
„Ne. Nemoj se bojati. Gospodin j es tobom! Ti si blagoslovljena između svih žena.“
Ali Marija se i dalje boji. Otkuda je došlo ovo izvanredno biće? Je li poslan od Boga ili varalice koji me hoće navesti na oholost, hvaleći me kako je to učinio s Evom?
„Ne boj se, Marijo!“ opetuje Arhanđeo.“Ja sam Gabriel, Anđeo Božji. Moj me Gospodar poslao k tebi. Ne boj se, jer si našla milost kod Boga. I sada ćeš začeti u krilu i roditi ćeš Sina i dat ćeš mu ime 'Isus'. On će biti velik, zvat će se Sin Svevišnjega i Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida oca njegova i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Shvaćaš li, o Sveta Djevice, miljenice Gospodnja, Kćeri od Njega blagoslovljena, pozvana da budeš Majkom njegova Sina, kojeg ćeš ti roditi.“
„Kako se može to dogoditi kad ja muža ne poznajem? Zar možda Gospodin Bog više ne prihvaća prikazanje svoje službenice i ne želi me djevicom iz ljubavi prema Njemu?“
„Nećeš posredstvom čovjeka postati Majkom, o Marijo. Ti si Vječna Djevica, Svetica Božja. Duh Sveti će sići na te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Svetim i Sinom Božjim nazivati Onaj koji će se od tebe roditi. Sve može Gospodin Bog naš. Elizabeta, nerotkinja, u svojoj starosti začela je sina koji će biti Prorok tvoga Sina, onaj koji će mu pripraviti putove. Gospodin je digao od nje sramotu, i njezin spomen ostat će među narodima povezan s tvojim imenom, kao i ime njezinog djeteta s imenom tvoga Svetoga. I do kraja vjekova narodi će vas nazivati blaženima radi milosti Gospodnje koja dođe k vama, i tebi naročito, radi milosti koja dođe narodima preko tebe. Elizabeta je u svojemu šestom mjesecu i njezin teret uzdiže je u radosti, i više je uzdignuti kad bude upoznala tvoju radost. Ništa nije Bogu nemoguće, Marijo, puna Milosti. Što trebam teći mojem Gospodaru? Neka te ne uznemiruje takva misao. On će braniti tvoje probitke ako se u Njega pouzdaš. Svijet, Nebo, Vječni očekuju tvoju riječ!“

Marija, sada i ona prekriživši ruke na prsima i prignuvši se u duboki naklon, kao poništena zbog spoznanja dostojanstva Majke Božje, reče:

„Evo službenice Božje. Neka mi bude po Njegovoj Riječi.“

Anđeo zaiskri od radosti. Klanja se, jer on sigurno vidi Duha Božjega koji silazio na Djevicu prignutu u prihvaćanju, i zatim iščeznu ne pokrećeći zastora, nego ostavljajući ga dobro prevučenog nad svetom Tajnom.

Sveti Josip doznaje za Elizabetinu trudnoću

Čuje se kucanje na vratima. Marija ustaje i otvara. Ulazi Josip. Pozdravljaju se. Zatim Josip sjedne na klupicu nasuprot Mariji, s druge strane stola.
Josip je lijep čovjek u punini godina. Ima najviše trideset i pet godina. Njegova kosa tamno kestenjasta i njegova brada isto tako tamno kestenjasta uokviruju mu pravilno lice s dva blaga oka kestenjaste, gotovo crne boje. Ima široko i glatko čelo, fini, malo savijeni nos, obrazi više okrugli, smeđi, ali ne maslinasti, nego radije ružičasti na jabučicama. Nije mnogo visok. Ali je jak i lijepo građen.
Prije nego je sjeo skinuo je ogrtač koji se čitav sastoji od jednog jedinog komada, a na vratu zakopčan kvačicom ili nečim sličnim, ima i kukuljicu. Boje je svijetlosmeđe i čini se da je od nepromočive tkanine, od neobrađene vune. Nalik je na obrtač brđana, prikladan da zaštiti za nevremena. Još prije nego što je sjeo, pruži Mariji dva jaja i jedan grozd, malo uvenuo, ali dobro sačuvan. I smiješi se govoreći: „Donijeli su mi ga iz Kane. Jaja mi je dao Satnik za posao što sam učinio na njegovim kolima. Slomio mu se kotač, a njegov je radnik obolio. Svježa su. Uzeo ih je iz svoga kokošinjca. Ispij ih. Učinit će ti dobro.“
„Sutra Josipe. Sad sam jela.“
„Ali grozd možeš uzeti. Dobar je. Sladak kao med. Nosio sam ga pazeći da ga ne oštetim. Jedi ga. Imam ih još. Donijet ću ti sutra košaricu. Večeras nisam mogao, jer dolazim ravno iz Satnikove kuće.“
„Ne. Ali nije važno.“
Marija odmah ustaje i pođe u kuhinju, vraća se noseći mlijeko, masline i sir. „Nemam drugo“ reče. „Uzmi jedno jaje.“
Josip neće. Jaja su za Mariju. S tekom jede svoj kruh i sir i pije još malko mlijeko. Zatim uzme jednu jabuku. Večera je svršena.
Marija uzme svoje pletivo, nakon što je uklonila posuđe sa stola. Josip joj pomaže i ostaje u kuhinji i onda kad se ona iznova ovamo vrati. Čije se kako on stavlja sve na svoje mjesto. Potpiruje oganj, jer večer je svježa.
Kad se povrati, Marija mu zahvaljuje. Zatim razgovaraju međusobno. Josip pripovijeda kako je proveo dan. Govori o svojim bratićima i zanima se za Marijin posao i o njezinom cvijeću. Obećaje joj donijeti raznovrsnog i prekrasnog cvijeća, koje mu je obećao Satnik. To je cvijeće što ga mi nemamo. Donijeli su ga iz Rima i on mi je obećao sadnice. Sada, kad je vrijeme pogodno, ja ću ih zasaditi. Krasnih su boja i izvanrednog mirisa. Vidio sam ih prošlog ljeta, jer cvatu ljeti. Ispunit će cijelu kuću svojim mirisom. Zalit ću ti zatim stabljike u pogodan čas. Vrijeme je.“
Marija se smiješi i zahvaljuje. Šutnja. Josip gleda plavokosu glavu Marijinu sagnutu nad svojim ručnim radom. Pogled anđeoske ljubavi. Sigurno, kad bi jedan Anđeo ljubio ženu ljubavlju zaručnika, gledao bi je tako.
Marija, kao onaj koji donosi neku odluku, stavlja vezivo u krilo i reče: „Josipe, i ja tebi imam nešto reći. Nikad nemam ništa, jer ti znaš kako živim povučena. Ali danas imam jednu vijest. Saznala sam da će naša rođakinja Elizabeta, žena Zaharijina, uskoro roditi…“
Josip raskolači oči i reče: „U toj dobi?“
„U toj dobi“ odgovori smiješeći se Marija. „Sve može Gospodin. I sada htjede dati ovu radost našoj rođakinji.“
„Kako to znaš? Je li sigurna vijest?“
„Došao je jedan glasnik. I to jedan koji ne može lagati. Željela bih otići Elizabeti, da je poslužujem i da joj reknem da se radujem s njom. Ako ti to dopuštaš…“
„Marijo, ti si moja supruga, a ja sam tvoj sluga. Sve što ti činiš dobro je učinjeno. Kad bi željela putovati?“
„Što je prije moguće. Ali bit ću mjesecima odsutna.“
„A ja ću brojiti dane očekujući te. Pođi u miru. Ja ću misliti na kuću i na tvoj vrt. Svoje ćeš cvijeće naći lijepo kao da si se sama za nj brinula. Samo …čekaj. Moram poći prije Pashe u Jeruzalem, kupiti neke stvari za moja posao. Ako počekaš koji da, pratit ću te se donde. Ne dalje, jer se moram brzo vratiti. Ali do Jeruzalema možemo ići zajedno. Bit ću mirniji, kad znam da nećeš biti sama po putovima. Za povratak ćeš mi javiti, i ja ću doći u susret.“
Tako si dobar, Josipe. Neka te gospodin nagradi svojim blagoslovima i neka drži daleko od tebe bol. Uvije ga za to molim.“
Dvoje čistih supruga anđeoski se smiješe. I za neko vrijeme iznova nastane tišina. Zatim Josip ustaje. Zaogrne se ogrtačem i podigne kukuljicu na glavu. Pozdravlja Mariju koja se također ustala i izlazi.
Marija ga gleda kako izlazi s jednim uzdahom kao od muke. Zatim podiže oči k nebu i moli.
Brižno zatvori vrata. Složi ručni rad i pođe u kuhinju. Ugasi ili pokrije vatru. Gleda da li je sve u redi. Uzima svjetiljku zatvarajući vrata. Rukom zaklanja plamičak koji treperi na pomalo hladnom noćnom vjetru. Ulazi u svoju sobu i još moli.


Nazaret, špilja Navještenja u bazilici