ISUS: „Mamice, ova će
kuća odletjeti!“
utorak, 1. prosinca 2015.
„Mamice, ova će kuća odletjeti!“
Majka Božja svjedoči: „Isus je imao
dvanaest godina (godina tijekom koje je razgovarao s naučiteljima u Hramu).
Jednog dana On mi reče: „Mamice, ova kuća će odletjeti!“
Ja nisam shvatila. Om mi ništa drugo nije rekao. Mnogi ne vjeruju da je naša
kuća bila prenesena tako čudesno i zbog jednog izvjesnog razloga: dati ljudima
jedan dokaz što će ga oni otkriti tijekom vremena. Naša kuća imala je jednu
terasu , ona je imala komad koji je odletio i jedan komad još koji je tu u
Nazaretu. Radionica Josipova bila je u vrtu, jedan mali kockasti bijeli
prostor. U to doba miješalo se vapno sa slamom i pepelom da bi se povezale
opeke među sobom.. „Mamice, ova kuća će odletjeti.“
- Moje misli letjele bi još k tim
riječima: kada i kako će naša kuća odletjeti? Vi znate da je jednog dana u
vremenu – ona odletjela. To nije jedna legenda, to je jedno čudo, jedno od
brojnih čudesa. – Ja sam spavala uz kolijevku Isusovu u jednom uglu kuće.
Uvečer. Ja sam smjestila svjetiljku uljanicu u udubinu (u zidu) koja još
postoji (Loreto) i u
tom ublaženom svjetlu, Ja sam gledala lice Boga koji je snivao. „Mamice, mnogo će naroda dolaziti u ovu kuću.“
Ja toga trenutka to nisam
shvatila. „Mamice, brojni će biti oni koji će dolaziti“, nastavljao
je Isus a On bijaše još malen, imao je
sedam godina. – Kuća Nazaretska je prva Crkva. Tu, Isus je rastao, tu je živio.
Iz te kuće, On je otputovao da vam donese nadu.
Uzlet naše kuće nije jedna bajka! – Kuća Nazaretska koja je sada dijelom
u Loretu, bijaše za nas puna uspomena i sjećanja. Isus je rastao u ljepoti i
milosti. – Kuća u Loretu je jedan dio kuće Nazaretske, nije jedna legenda, ne
jedna lažna povijest, kako se to sada često kaže. Kuća u kojoj sam pravila
Kruščiće sa medom! –
/ Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu, Poruke
Svete Djevice, Zagreb 2014. stranice: 58.90.121.169.184.238/subota, 31. listopada 2015.
Anđeli su došli Meni u susret ...
Anđeli su došli Meni u
susret ...
SJEĆANJE
MAJKE BOŽJE „Nakon jednog napornog putovanja Ja sam stigla k Elizabeti. U mom sjećanju, ponovno gledam Elizabetu, i ponovno osjećam njezin zagrljaj. Ona je bila nadahnuta i rekla mi one riječi: „Blagoslovljena Ti među ženama...“ Ja bijah jedno stvorenje i kao takva bijah iznenađena i katkada prestrašena. Nisam znala da Ja neću spoznati smrti, jer bijah bez grijeha. Djelo Volje i Ljubavi Božje koji Me je bio izabrao, i također od moje volje Ljubavi prema Bogu... Ja bijah usnula jednim dubokim snom, dok se duša moja pripravljala na jedan ponovni susret s Isusom. Katkada duša je aktivna dok je tijelo uspavano. Katkada vi molite a da to i ne znate, jer ste vi željeli moći to učiniti i san je došao. Eto tako je bilo također i sa mnom. Ja sam spavala i Ivan je plakao. Anđeli su došli Meni u susret i među prvima, Ja sam ponovno vidjela moga Anđela Čuvara Gabriela i Mihaela koji su u Betlehemu položili Isusa u moj naručaj u onoj divnoj noći. – Apostoli su došli i oni me nisu našli... Stvorenja koja se mučite, koji imate bojazni i nade, Bog vam hoće dati ovu sigurnost: vi ćete živjeti, vi ćete biti uvijek vi isti, kao što sam Ja još i uvijek mala djevojka iz Nazareta koja pravi kruh, ide na bunar, tka...“
Giuliana Buttini:
Moj
život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice, Zagreb 2014, str.
376-377.
četvrtak, 1. listopada 2015.
MOGU LI JA SJESTI IZMEĐU VAS?
Isus: „MOGU LI JA
SJESTI IZMEĐU VAS?“
Bogorodica
svjedoči:
„U vrtu /u
Nazaretu/, mi smo imali jednu klupu. To bijaše jedan kamen u obliku sjedala i
Josip je otraga (kao naslon za leđa) pričvrstio jedno drvo.
Za vrijeme
najvručijih večer mi bismo posjedali tu: „Immi /Mamice/, mogu li i Ja sjesti usred vas?“
Isus je već bio
otišao spavati, ali vrućina Ga je probudila. On bijaše pred nama, bosih nogu, u
jednoj bijeloj košulji.
„Mogu li Ja sjesti usred vas?“
To je ono što On
već stoljećima traži od čovječanstva.
„Mogu li Ja čuti misli što mi ih upravljate?“
Možete li Me
sačuvati u vašem srcu?
Velika poniznost
Boga!
„Mogu li ostati s vama?“
Ako bi Isus ostao
usred vas ... kao s nama ove večeri, vi biste bili jači,
vi biste bili
utješeni u časovima boli, u dugim urama
nostalgije, jer On vam govori o Životu.
Velik život, koji
vas očekuje.
Vi Mu uvijek trebate učiniti jedno mjesto, ono
ponajbolje.
O On će doći usred
vas malen, s bosim nogama, u bijeloj košulji, velik, svečan u prodirućem pogledu, živ svijetao,
sjajan!
Vi ćete Ga gledati
od njegova rođenja do njegova uskrsnuća.
Vi ćete živjeti s
Njim i On s vama.
utorak, 1. rujna 2015.
NITKO NIJE PROROK U SVOJOJ DOMOVINI
Evo jedne Marijine spomene:
„Jedne večeri u svibnju mjesecu, u vrtu osjećao se veoma jaki miris ...
Isus je imao dvadeset godina i dok sam ja zaljevala ružičnjaka, On je iz
radionice gdje bijaše zastao da završi jedan posao, zamišljen dolazio. On mi
reče:
„Immi (Mamice),
Ti znaš zašto sam ja došao. Ti znaš također da ću Te Ja jednog dana ostaviti
da otiđem daleko...“
„Ako Ti trebaš donijeti
ljubav svima, Sine Moj, zašto da ne započneš u tvojoj zamlji, u ovom selu?“
Immi, nitko nije prorok u svojoj domovini. Ovdje, Ja sam poznat kao
stolar i oni znaju da nisam studirao, ni čitao znanstvenih i drugih knjiga...“
Istina je, nitko nije prorok u svojoj domovini! Isus nije trebao
studirati: kao Bog, On je poznavao sve stvari, pa bi On trebao zauzvrat
dokazati da je bio Bog, i najbliži rođaci to ne bi mogli vjerovati, izuzev
jedne najniže manjine koja je imala veliku vjeru i čistu dušu.
„Zatim svi bi Me mogli prepoznati
kad bi to htjeli.“
Kad bi to htjeli! Sloboda usklađena s čovječnošću: jedan veliki dar i jedna
velika odgovornost!
A vi koji govorite o Isusu, naviještate njegovu novu Riječ, ujedno staru i
vječnu, vi također, jeste li to shvatili: 'Nitko
nije prorok u svome kraju!' Svijet
koji vas okružuje, često ili bolje veoma često ne shvaća veličinu onoga koji
vam dolazi, a dolazi kao prorok, premda su primili spoznaju poruke. Pa čak ako je to njima bilo moguće, narod ne
shvaća, jer su oni odviše materijalizirani, i zemaljske stvarnosti su još
važnije njihovim očima prekrivenima materijalizmom i sebičnošću. Zemaljske
stvarnosti koje prolaze imaju više vrijednosti od onih koje bi im mogle biti
hrana i uzdignuće za dušu!
Vi, idite dakle k onima koje vam Isus šalje!
„Immi, to sam Ja koji idem poslati ih. Za njih popravljam putove i Ja
uklanjam zapreke. Ja ću im dati snagu i mir, ne bogatstva svijeta što vam ih
daju materijalisti, nego nešto malo više od onoga što je pravedno i poslije,
zbog onoga što su učinili za Mene. Ja ću im dati divote moga Kraljevstva!“
To je ono što mi je Isus rekao kada mi je govorio o svima onima koji kao
vi svjedočite za Istinu s ljubavlju, po žrtvama, s oduševljenjem i poniznošću.
„Ja to znam, Immi, Ti ih želiš utješiti...“
Veoma je potrebno da budete utješeni... On očekuje mnogo od vas, a katkada
vas ignoriraju: „Nitko nije prorok u
svojoj domovini!“ Vi ćete naći, kao što se to već često događa iskrenih,
dobro raspoloženih srdaca: oni su vaša domovina. Vaša domovina, to je onaj
koji je uz vas, koji čas ljubi i koji vas shvaća.
Čitav svijet bi trebao biti jedna domovina, ali svijet je u ratu i to će
biti još dugo ako čovječanstvo nastavi biti zagušeno materijalizmom... Ako
budete imali ljubavi, domovina će vam biti posvuda... Voljela sam dobro kuhati
i pravila pokuse kako što bolje popraviti hranu:
„Immi, Ti si stavila jedan badem u moj mali kruh.. Ljubim mnogo, to je
jedan dar za Mene. Hvala, Immi!“ ......
Isus je u dobi od dvadeset godina, jak, veoma lijep i
velikodušan. U Nazaretu, govorilo se da je bio Ljubljeni sin, zatim su se
čudili kad je otputovao, kritizirali su ga. Oni nisu znali tko je On bio, nego su ga gledali drugačijeg od
drugih... Isus je otputovao u zoru toga dana što ja ne mogu zaboraviti ni u
moje vrijeme, ni poslije. Ja sam Ga gledala kako se udaljuje kada se i zadnja
zvijezda ugasila. 'On je Bog i On nosi svijetu Svjetlost'. Prvi misionar! „......
Ja Ga ponovno gledam sa dvadeset godina i zatim
onog jutra u kojem me je ostavio---
zadnja zvijezda se je ugasila... I gledah kako se udaljuje njegova visoka
svečana silueta.
„Ja odlazim nositi ljubav svijetu...“
Giuliana Buttini: Moj život u
Nazaretu – Poruke Svete Djevice,
Zagreb 2014, str. 136-137 i 191-192, 399.
subota, 1. kolovoza 2015.
MOLITE ZA SVIJET
Gospin poziv: MOLITE ZA
SVIJET
„Djeco Moga Srca, zaogrćem
vas svojim plaštem. Ja sam Myriam, MAJKA ISUSOVA i vaša. Ištem od vas molitve za svijet! Grijesi su odviše brojni. S Mojim
plaštem zaogrćem one koji ljube Isusa kako bi ih branila jer oni Njega brane. Ja ću se još ukazivati i tamo gdje sam se ukazala s tri ruže jednog
dana bit će podignuto svetište, ali prije toga mnoge će se stvari promijeniti i
Crkva će biti pročišćena.
Zlo koje je prodrlo u nju iščeznut će i
Ona će lijepo trijumfirati, jer zlih više neće biti. Još ću se ukazivati i često se
neće vjerovati ukazanja, a one koje
ćemo vidjeti bit će progonjeni dok zlo
ne iščezne. Ištem od vas da molite za
sve to. Poslije će druga svetišta biti podignuta, vjera će biti življa i u
mnogima koji sad ne vjeruju. Kad Moj Sin ponovno dođe na zemlju naći će ljubav
kod jednog velikog broja. Sada je vrijeme mračno i svijet je mračan izuzev tamo
gdje su malena svijetla: dobri, čisti, sveti, skriveni. Vidjet ćete mnoge
stvari, ali trebate mnogo moliti, djelovati i moliti. Zaogrćem vas Mojim
plaštem, dajem vam svoje ruže , štitim vas i blagoslivljem.“
(Giuliana Butini, Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice,
Zagreb – 2013, str. 31)
četvrtak, 2. srpnja 2015.
Ja sam Djevica Objave
Ja sam Djevica Objave
Nebeska Majka svjedoči o sebi:
„Moj čisti
duh, moja duša bez grijeha uzdigoše moje tjelesno biće. Ja se uzdizah prema
Raju, mjestu ne mjestu, životu i skladu izvan vremena, izvan prostora,
beskrajnoj dimenziji za sve ono što je duhovno i ustrajno od izvanredne tvari.
Ja se uzdizah na susret s Mojim Sinom. Anđeli me nošahu kao da sam Ja imala
krila i sve u Meni veličaše Boga!
Smatram još
jednom potvrditi kako Ja nisam poznavala smrti, jer moja duša nije bila dotakla
grijeha. Ja sam Myriam iz Nazareta i Ja
imam mnogo drugih imena, čak i ono 'Djevica Objave.' Jer Ja
objavih to što Crkva trpi ovih sada vremena:
Redovnički habit bačen je u vjetar, dogme stavljene pod sumnju, istine
izopačene. Po jednoj privatnoj objavi poznatoj u vremenu Ja sam 'Gospa od
Kruha'. Ja sam Myriam, malena iz Nazareta, Ona koja je u očima malenoga svijeta
njezinoga vremena vodila jedan normalan život do vremena boli.
Moj život
bio je jednostavan, život žene onog vremena: zanat tkanja, kuhanja, povrtnjak,
zdenac... Ali moj duh je živio na najvišim vrhuncima. Ja sam bila i Ja jesam
Njegova Majka. Kalež koji Ga je nosio i donio na svijet, da On bude Svjetlo
svijeta. Vrijeme je prolazilo i nije ga više mnogo ostajalo. Moj Sin će se vratiti i ukazati se svijetu,
ali On je uvijek bio s vama! „Ja vas neću
ostaviti nikada...“ Njegov Duh je s vama. Njegov glas se dade čuti. Srca,
duše Ga čekaju i Njegov glas se katkada dade čuti po jednoj rijetkoj
povlastici.
Moja duša
klikće Gospodinu, za sve što Ja pruživih, za ono što će postati svi oni koji su
povjerovali i tako Ljubili. Vjerovati, znači Ljubiti – imati milosrdne ljubavi,
živjeti Riječ: „Ljubite jedni druge.“ „Druge“ znači sve. Ljubiti čitav svijet, srce
otvoreno, vaš život na raspolaganju. Što više budete ljubili, manje ćete
poznavati smrt. Za Mene je ona bila Život. Za pravednike i za čiste, one koji
vjeruju, ljube, žive Riječ Isusovu, ona će biti Život! Nije bilo moguće da moje tijelo upozna
raspadanje. Ja sam Djevica Objave, Marija iz Nazareta, Gospa Kruha!
/
Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice (1973.-2003.) – Zagreb
– str. 336-337./
ponedjeljak, 1. lipnja 2015.
MARIJA: 'ANĐEO MI SE UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'
MARIJA:
'ANĐEO MI SE
UKAZAO KAO VEOMA LIJEP MLADI ČOVJEK'
„Anđeo mi se ukazao kao
jedan veoma lijepi mladi čovjek zaodijevan svjetlošću. Njegov glas bijaše
stvaran. Ja sam Ga slušala začuđena, smetena, puna divljenja... Srce je
udaralo. Ja se nisam više mogla ni micati i
jedva sam disala. Neopisiva uzbuđenja u mom duhu, koja vam ja riječima
ne mogu opisati, sve ujedanput divno i bolno. Zatim je jedna zraka svjetlosti
prodrla u moje tijelo. MOJ SIN BOG, ROĐEN OD BOGA I PRAVI ČOVJEK. Njegovo se ljudsko biće počelo oblikovati u
Meni. On je crpio u Meni hranu i krv za svoju ljudsku narav i ON je uzeo svoju
narav božansku i od te zrake svjetlosti proizišle od Oca. Dvije naravi! I često još svijet ne shvaća da ON bijaše Bog, a usto
vrijeme bio i čovjek! Ja sam upravo tada tkala i mislila i mislila na mnoge
stvari od male važnosti. Ja bijah jedno mlado stvorenje, i onda moje misli
također bijahu jedne mlade djevojke, i od male važnosti... Ja nikada nisam mogla ni zamisliti to što će
mi se dogoditi. 'AVE MYRIAM!' Ja se sjećam i ponovno proživljavam one trenutke:
Bog me bijaše izabrao. Koje milosti, koje radosti i u isto vrijeme koje
bojazni! Pravi Bog i pravi čovjek.
I Isus je došao na svijet na
jedna zraka Svjetlosti. Ista zraka koja je prodrla u moje tijelo iz Njega je
izišla kao SVJETLOST. Od te zrake je izišlo Njegovo ljudsko tijelo hranjeno od
Mojega, nakon što je živio i rastao u Meni. UVIJEK DJEVICA! Ja nisam imala boli
i Njega vidjeti ispunjalo me je divljenjem i preneraženijemu. 'JA, baš JA....' Nacrt Božji! Prvo svjetlo,
početak Otkupljenja. Bog čovjek rodio se
u jednom siromašnom selu one izmučene zemlje. U onoj kolibi (štali) sve bješe
svjetlost i zastori od paučine naličiše srebrnim nitima.“
Giuliana Buttini, Moj život u Nazaretu – Poruke
Svete Djevice, Zagreb 2012 . str.345-346
petak, 1. svibnja 2015.
Isus je radio
Evo jedne uspomene Svete Marije iz Nazareta:
„Kad je Isus imao dvadeset godina On je radio za Mene. On je pomagao sve
one kojima je bila potrebna koja stvar koju je On mogao načiniti. Jednom je
rekao:
„Mamice, ove večeri Ja sam radio sve do kasne ure... Tražili su od Mene
zipku. Ja nisam primio novac jer su oni veoma siromašni. Oni mi ponudiše da će
mi donijeti sira. Mi to nismo mogli primiti, jer je to sve što oni imaju.“
Koliko je puta Isus radio do kasno u noć. Koliko je puta u tim ljetnim
večerima, dok sam ja sjedila u vrtu, Isus je držao otvorenima vrata svoje
radionice i tak smo mogli zajednički razgovarati o stanovitim sadržajima koji
su uznosili moju dušu prema visinama. Zapamtila sam ove Isusove riječi:
„Kraljevsko nebesko može ući u
srce ljudi, ako su oni u stanju milosti, ako vjeruju, ako oni ljube, i
to je istinski mir. Kraljevstvo Nebesko je jedino Kraljevstvo mira i ljubavi,
blaženstva, sklada.“
Isus mi je to govorio za vrijeme dok je obrađivao drvorez, naslon za leđa
na jednom kanapeu.“
/Giuliana Butini, Moj život u Nazaretu – Poruke Svete Djevice
(1973-2003), Zagreb -2014, str.67/
srijeda, 1. travnja 2015.
Naša Gospa od Brze pomoći
Naša Gospa od Brze pomoći.
U američkoj državi Louisiani,
na pustom području rijeke Mississipija, položeni su godine 1718. temelji novoga
lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj Louisiane želio da djeci
novoga naselja osigura solidan kršćanski odgoj pa je zamolio isusovca oca de
Beauboisa da im iz Francuske dovede redovnice odgajateljice. Otac de Beaubois
se obratio uršulinkama. Velikodušno se odazvalo 8 zavjetovanih sestara, 1
novakinja i 1 postulantica. Na čelu s majkom Augustinom Tranchepain krenuše put
Amerike. Ukrcaše se 22. veljače 1727. i nakon dugog i napornog putovanja
stigoše na cilj 7. kolovoza iste godine. Redovnice su se odmah posvetile
apostolatu među djecom doseljenika i među Indijancima.
Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.
Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.
Kako se to zbilo?
Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.
Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.
Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći."
Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:
"Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti..." Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.
Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.
Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.
I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.
Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.
Kad su se te prve uršulinke naselile u Louisiani, bila je ta kolonija pod francuskom vlašću. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa je u urede i škole uveden španjolski jezik. Zato francuskoj redovničkoj zajednici dođe u pomoć mnogo španjolskih uršulinki. Ali kasnije zemljom ponovno zavladaše Francuzi. Španjolske su redovnice morale otići. U uršulinskom je samostanu u New Orleansu ostalo samo 7 redovnica pa se činilo da će to značiti smrt za njihov apostolat u tom gradu.
Gospodin je mislio drugačije. On se tom kušnjom poslužio da svoju svetu Majku proslavi pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći.
Kako se to zbilo?
Redovnica Andreja Nadier osjeti nadahnuće da iz Francuske pozove u pomoć svoju sestričnu, majku Mihaelu Censoul. I ona je bila uršulinka, ali je za vrijeme strahovlade morala napustiti svoj samostan u Point-Saint-Esprit.
Majka Mihaela bila je obdarena rijetkim umnim sposobnostima, a uz to dubokom pobožnošću. Živo je željela da se uzmogne opet vratiti samostanskom životu. Čekajući da se to ostvari, otvorila je u Montpellieru zavod za odgoj djevojaka. Kad je primila pismo svoje sestrične, osjetila je da je po tom pismu sam Bog zove u prekomorske misije. Međutim, njezin se biskup tome najodlučnije usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad. Izjavio je da će popustiti samo onda ako Sveti Otac odluči protivno.
Majka Mihaela imala je toliku nutarnju sigurnost u Božji poziv da je odlučila zatražiti posredovanje Svetog Oca. To nije bilo ni jednostavno ni lako jer je Pio VII. bio Napoleonov zarobljenik. Tri mjeseca je morala čekati dok joj se pružila prilika da pošalje svoje pismo. I tada, dok je jednoga dana molila, osjeti se potaknutom da se nebeskoj Majci obrati ovom molbom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećajem ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom: Naša Gospa od Brze Pomoći."
Nebeska Majka ju je uslišala. Na pismo, koje je iz Montpelliera otišlo 19. ožujka 1809., stigao je odgovor 28. travnja iste godine. Evo njegova sadržaja:
"Madame! Sveti otac papa Pio VII. nalaže mi da vam odgovorim u njegovo ime. Sveti Otac vrlo odobrava vaše poštovanje i privrženost redovničkom staležu, napose uršulinskom redu. S velikom je radošću primio na znanje da je i u Louisiani jedan samostan vašega reda, koji je već toliko i tako velikih usluga učinio svetoj Crkvi, i da u tom samostanu vlada gorljivost, mir i najveća točnost u obdržavanju pravila. Sveti Otac odobrava da budete na čelu svojih družica misionarki i da ih vodite na dugom i napornom putu, koji kanite naskoro poduzeti..." Odgovor je, dakle, bio brz i povoljan.
Biskup se tako začudio tome naglom rješenju da je popustio i još se ponudio da će sam blagosloviti kip Naše Gospe koji je majka Mihaela dala isklesati. I kad je 30. prosinca 1810. naša misionarka sa svojim susestrama stigla u New Orleans, kip su svečano smjestili u samostanskoj crkvi. Od toga se dana pobožnost prema Našoj Gospi od Brze Pomoći stala velikom brzinom širiti ne samo u Louisiani, nego i u susjednim američkim državama.
Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je najprije biskup monsinjor Dubourg, a zatim 27. rujna 1851. sveti otac Pio IX. koji je dao dopuštenje da se blagdan Gospe od Brze Pomoći u njezinom glavnom svetištu slavi 8. siječnja. To je za onda bila velika povlastica jer je taj dan padao u povlaštenu osminu Bogojavljenja, koja nije dopuštala druge svetkovine. Papa Leon XIII. posebnim dekretom ovlasti nadbiskupa Janssensa da svečano okruni kip Naše Gospe od Brze Pomoći. Taj je obred obavljen 10. studenoga 1895.
I konačno, na molbu orleanskoga nadbiskupa Johna Williama Shawa i biskupa C. van de Vena i J. B. Jeanmarda, Sveta Stolica je dekretom Svete kongregacije obreda od 13. lipnja 1928. potvrdila izbor Naše Gospe od Brze Pomoći za glavnu zaštitnicu grada New Orleansa i države Louisiane.
Osim svetišta u New Orleansu, danas ima crkava podignutih u čast Gospe od Brze Pomoći u srednjoj Americi, Meksiku i na Aljasci. U našoj je domovini posvećena Gospi od Brze Pomoći kapelica u uršulinskom samostanu u Slavonskom Brodu, ali žarište te pobožnosti kod nas jest župna crkva u istom gradu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)