srijeda, 1. prosinca 2010.

Marijino mišljenje o Učenicima

U vrtu kraj Nazaretske kuće sjedi Isus sa Marijom. Sjede jedan do drugoga na kamenom sjedalu uz kuću. Večera je prošla. Majka i Sin uzajamno uživaju u ugodnom razgovoru, dok su se Učenici povukli. Ovo je prvi puta što se Isus vraća u Nazaret nakon Krštenja, posta u pustinji i osobito nakon ustanovljenja Apostolskog zbora. Pripovjeda Majci o svojim prvim naporima, o prvim osvajanjima srdaca. Marija pažljivo sluša svoga Isusa.Marija je mršavija, blijeđa, kao da je kroz ovo vrijeme trpjela. Ispod njezinih očiju izbile su dvije sjene kao u onoga koji mnogo plače i misli. Ali sad je sretna i smješi se. Smiješi se milujući ruku svoga Isusa. Sretan je što Ga ima tu, što je Srcem uz Srce s Njim u tišini verčeri koja se spušta.
Ljeto je. Na smokvi su njezini mnogi plodovi zreli a pružaju se sve do kuće, i Isus ih nekoliko ubere ustavši na noge pa najljepše daje Majci guleći ih pažljivo i pružajući ih u vijencu izvrnute kože kao da su bijeli pupoljci sa crvenim prugama, u kruni od latica koje su iznutra bijele, izvana ljubičaste. Pruža ih na dalanu svoje ruke i smiješi se videći da ih Mama jede s užitkom.
Zatim sasvim iznenada pita: "Mama, jesi li vidjela Učenike? Što misliš o njima?
Marija, koja upravo prinosi k ustima treću smokvu, diže glavu, trgne se, gleda Isusa.
"Što misliš o njima sada kad sam Ti ih sve pokazao?""Vjerujem da Te ljube i da ćeš mnogo postići od njih.
Ivan ... ljubi Ivana kako Ti znaš ljubiti. On je jedan Anđeo.

Ja sam u miru kad mislim da je on s Tobom.
I Petar... je dobar. Tvrđi je jer je stariji, ali otvoren i uvjeren.
I njegov brat (Andrija). Oni Te ljube onako kako su sposobni, zasada.

Potom će Te ljubiti više.
I naši bratići, sada kada su se uvjerili, bit će Ti vjerni.

Ali čovjek iz Keriota .... on mi se ne sviđa, Sinko.

Njegovo oko nije bistro, a njegovo srce još manje. Bojim ga se."

"Prema Tebi je samo poštovanje."
" P r e t j e r a n o p o š t o v a n j e. I prema Tebi je poštovanje.
Ali je prema Tebi Učitelju; to je za Tebe budućeg kralja, od koga se nada kosristi i slavi. Nada se da će Tebi uz bok imati važnu ulogu i ... ah , Isuse, ne želim povirijediti ljubav, ali mislim, iako to ne želim misliti, da u slučaju da ga razočaraš, neće oklijevati postaviti se na Tvoje mjesto, ili tražiti da to učini. Častoljubiv je, pohlepan i pokvaren. Prikladniji jeza dvorjanika nekog zemaljskog kralja negoli za Tvog Apostola. Sinko moj. Bojim ga se!"

Isus uzdiše. Misli. Gleda svoju Majku. Smiješi joj se da bi je obodrio: "I t a j je potreban, Mama. Da nema njega,bio bi netko drugi. Moj Zbor mora predstavljati svijet, a u svijetu nisu svi Anđeli i nisu svi Petrovog i Andrijinog kova. Kad bi odabrao sva savršenstva, kako bi se siromašne bolesne duše usudile nadati da će postati Mojim učenicima? Ja sam došao spasiti ono što je propalo. Ivan je spašen od svega. Ali koliki nisu!
"Ne bojim se za Levija. On se iskupio jer se htio iskupiti. Napustio je svoj grijeh skupa sa carinarnicom i obnovio je dušu da bi išao s Tobom.
Ali Juda iz Keriota, ne.
Štoviše, oholost sve više osvaja njegovu staru grubu dušu.
Ali Ti znaš ove stvari, Sinko.
Zašto me pitaš o tome?
Ja ne mogu nego li moliti i plakati za Tebe.
Ti si Učitelj. I svojoj siromašnoj Mami!"

ponedjeljak, 1. studenoga 2010.

Isusov posjet Svojoj Majci u Nazaret


Isus stiže s bratićem i šestoricom učenika u okolicu Nazareta. S visine brežuljka na kojem se nalaze vidi se gradić, bijel u zelenilu, kako uzlazi i silazi po kosinama na kojima je sagrađen, po valovutim kosinama, ponegdje jedva zametljivima, ponegdje naglašenima. "Stigli smo, prijatelji. Eno tamo Moje kuće. Moja Majka je u njoj jer se dim diže iz kuće. Možda peče kruh. Ja vam ne kažem: 'Ostanite', jer mislim da žudite stići kući. Ali ako želite lomiti sa Mnom kruh, i upoznati Onu koju Ivan već poznaje, kažem vam: 'Dođite!'"

Šestorica koji su se već bili rastužili zbog predstojećeg rastanka, sasvim se razvedruju i od srca prihvaćaju. "Pođimo,dakle." Hitro silazi niz brežuljak i zapute se glavnom cestom. Blizu je večer. Još je toplo, ali već sjene silaze na polja na kojima žito dozrijeva. Ulaze u mjesto. Žene koje idu i dolaze s izvora, ljudi na pragovima malenih radionica ili u vrtovima pozdravljaju Isusa i Judu. A djeca se zatim tiskaju oko Isusa. "Vratio si se?" "Sada ostaješ ovdje?" "Opet mi se razbio kotač kolica." "Znaš li Isuse? Rodila mi se sekica i dali su joj ime Marija." "Učitelj mi je rekao da sve znam i da sam pravi sin Zakona." "Sare nema jer joj je mam jako bolesna. Plače, jer se boji." "Moj brat Izak se oženio. Bilo je veliko slavlje." Isus sluša, miluje, pohvaljuje, obećava pomoć. I tako stižu kući. A na pragu je već Marija, obavještena od jednog brižljivog dječačića. "Sine moj!" "Mama" Dvoje su jedno drugom u naručju. Marija, mnogo niža od Isusa, naslonila je glavu na vrh Sinovljevih prsiju, uklještena među njegovim rukama. On ju poljubi u plavu kosu. Ulaze u kuću. Učenici, uključujući Judu, ostaju vani, da ovo dvoje ostave slobodnima u njihovim prvim izljevima ljubavi. "Isuse! Sine moj!" Marijin glas je drhtav poput glasa onoga kome su suze u grlu. "Zašto, Mama, tako?" "O Sine! Kazali su mi... U Hramu je bilo Galilejaca, Nazarećana, onog dana... Vratili su se ... i ispričali su... O Sine!..." "Ali Ti vidiš, Mama! Ja sam dobro. Nikakvo zlo mi se nije dogodilo. Samo je podana slava Bogu u Njegovoj Kući." "Da, to znam, Sine moga Srca. Znam da je to bilo kao zvuk trube koja budi iz sna uspavale. I zbog slave Božje ja sam sretna... sretna da se ovaj moj narod obrati k Bogu... Ja Te ne prekoravam.. ja Te ne priječim... razumjem Te... i .. sretna sam.... ali rodila sam Te, ja Sine moj!..." Marija je jošu kliještima Isusovih ruku i govorila je držeći malene ruke otvorene i oslonjene na Sinovljeve grudi, glave uzdignute prema Njemu, oka svjetlucava od plača koji je spreman da poteče, i sada šuti, ponovno naslanjajući glavu na njegove grudi. Naliči malenoj sivoj grlici, tako sivkasto obučena, u zaklonu dvaju snažnih blistavih krila, jer je Isus još u svojoj bijeloj halini i ogrtaču. "Mama! Siromašna Mama! Draga Mama!..." Isus je opet poljubi. Zatim kaže: ""E pa dobro, vidiš li? Ja sam ovdje, i to ne sam. Sa Mnom su prvi učenici, o astali su u Judeji. Pa i bratić Juda je sa Mnom i slijedi Me..." "Juda?" "Da, Juda. Znam zašto si se začudila. Sigurno, među onima koji su pričali o onom što se zbilo bili su Alfej i sinovi. I ne griješim kada kažem da su mi zamjerili. Ali ne boj se. Danas je tako, sutra više nije. Čovjeka treba obrađivati kao zemlju, i gdje je trnje, niču ruže. Juda, koga Ti ljubiš. već je sa Mnom." "Gdje je sada?" "Tamo vani s ostlima. Imaš li kruha za sve?" "Da, Sine. Marija Alfejeva je kod peći i vadi ga. Jako je dobra Marija prema meni, a posebno sada." "Bog će joj dati slavu." Pojavi se na vratima i zovne: "Juda! Ovdje je tovja majka! Prijatelji, dođite!" Ulaze i pozdravljaju. Ali Juda poljubi Mariju. A zatim otrči da potraži svoju majku. Isus imenuje petoricu: Petra, Andriju, Jakova, Natanaela, Filipa; jer Ivan, koga Marija već poznaje, pozdravio ju je odmah nakon Jude, naklonivši se i primivši od nje blagoslov. Marija ih pozdravlja i poziva ih da sjednu. Gospodarica je kuće i, makar klanjajući se pogledom svom Isusu, - čini se da nastavlja govoriti, očima, sa Sinom - brine se o gostima. Htjela bi donijeti vode da ih okrijepi. Ali Petar skoči: "Ne, Ženo. Ne mogu to dopustiti. Ti sjedni do svog Sina, Majko sveta. Ja ću poći, poći ćemo u vrt da se osvježimo." Pritrči Marija Alfejeva, crvena i sva bijala od brašna, i pozdravlja Isusa koji je blagoslivlje, a zatim odvodi šestoricu u vrt do korita, i vraća se sretna. "Oh! Marijo!" - kaže Djevici. "Juda mi je kazao. Kako sam zadovlljna! Zbog Jude i zbog Tebe, jetrvo moja. Znam da će me ostali grditi. Ali nije mi važno. Bit ću sretna, onog dana kad budu svi Isusovi. Mi mama znamo... osjećamo što je dobro za sinove. A ja osjećam da si dobro moje djece, Ti, Isuse." Isus je miluje po glavi smiješeći joj se. Vraaćaju se učenici i Marija Alfejeva ih poslužuje mirisavim kruhom, maslinama i sirom. I donosi jedan maleni vrč crnog vina, kojeg Isus miješa svojim prijateljima. Uvijek Isus prikazuje a zatim dijeli. Učenici su isprva malo smeteni, zatim postaju sigurniji, i pripovijedaju o svojim kućama, o putu u Jeruzalem, o čudesima koja su se zbila. Puni su revnosti i ljubavi, a Petar se trudi da učini Mariju saveznicom u nastojanju da postigne te ih Isus odmah primi bez čekanja u Betsaidi. "Učinite kako On kaže", potiče Ona, uz ljupki smiješak. "Ovo će vam čekanje koristiti više od neposrednog sjesdinjenja. Moj Isus dobro čini sve što čini." Petrova nada umire. Ali on se uljudno miri s time. Samo pita: "Hoće li dugo trajati čekanje?" Isus ga promatra smiješeći se, ali ništa ne kaže. Marija objašnjava taj smiješak kao dobrohotan znak, i kaže: "Šimune Jojin, On se smiješi... zato ti ja kažem: vrijeme tvog poslušnog čekanja brzo će proći poput leta lastavice nad jezerom." "Hvala, Ženo." "Ne govoriš, Juda? A ti, Ivane?" " Promatram te, Marijo." "I ja također." "I ja vas promatram i ... znate? Vraća mi se u pamet jedan daleki čas. I onda sam imala uvijek tri para očiju upravljenih u moje lice s ljubavlju. Sjećaš li se, Marijo, mojih triju školaraca?" "Oh! sjećam se, i kako! Istina je. I sada te trojica, skoro iste dobi, promatraju sa svom ljubavlju koju imaju. A ovaj, Ivan vjerujem, izgelda mi Isus odonda, tako plav, rumen i mlađi od svih." Ostali žele o tom više znati, te se, kako vrijeme teče, uspomene i zgode nižu jedna za drugom. Dolazi večer. "Prijatelji, Ja nemam prostorija. Ali tamo vam je radionica u kojoj sam radio. Ako se želite tamo skloniti....Ali, osim radnih stolova, tamo nema ništa." "Ugodan krevet za ribare naviknute spavati na uskim daskama. Hvala, Učitelju! Spavati pod tvojim krovom je čas i posvečenje." Povlače se uz mnoge pozdrave. I Juda se povlači sa svojopm majkom. Odlaze svojoj kući. U sobi ostaju Isus i Marija, sijedeći na škrinji, pri svjetlu malene uljanice, ruka na ramenu drugog, i Isus pripovijeda, A Marija sluša, blažena, plaha i sretna.

petak, 1. listopada 2010.

Isus i Marija u Betaniji


U Betaniju Isus stiže u noći. Lazar bijaše još prije nekoliko dana boravio u Jruzalemu na svojem posjedu, što leži na zapadnoj strani brda Siona, na strani brda Kalvarije, ali se vratio u Betaniju, jer je od učenika doznao za Isusov dolazak. Dvorac u Betaniji pripadao je zapravo Marti. No, Lazar je radije tu boravio, tu su oni gospodrili zajedno. Očekivali su Isusa, i bijaše priravljena večera. Marta je stanovala u kći s duge strane dvorišta. U kući je bilo gostiju. Kod Marte bijaše Serafija (Veronika), Marija - majka Ivana Marka i još jedna starija žena iz Jeruzalema. Ona je nekoć bila s Marijom u hramu, koji bijaše naspustila nakon Marijina ulaska; bila bi rado ostala, ali se voljom Božjm udala. Kod Lazara bijahu Nikodem, Ivan Marko, jedan Šimunov sin i jedan stari čovjek, zvan Obed; on bijaše brat ili sin brata proročice Ane iz hrama. Svi potajno biahu Isusovi prijatelji, dijelom preko Ivana Krstitelja, dijelom preko obitelji, te Šimunova i Anina proročansva u hramu. Nikodem bijaše pronicav čovjek, koji je mnogo razmišljao, nadao se Isusu i žudio za Mesijom. Svi bijhu krštni kod Ivana. Na Lazarov poziv, svi potajno dođoše ovamo. Nikodem je poslije uvijek tajno služio Isusu i Njegovu nauku.

Lazar bijaše odaslao sluge pred Isusa; i oko pola sata ispred Betaije susretne Isusa na putu jedan stari odani sluga koji poslije i postade učenik. On se pred Isusom baci ničice, te reče: "Ja sam Lazarov sluga, smiluj mi se, Gospdine moj, pođi za mnom njegvoj kući!" Isus mu reče da ustane i pođe za njim. Bijaše ljubezan i držao se kako dolikuje Njegovu dostojanstvu. Upravo to mu je davalo privlačnost. Oni ljubljahu čovjeka, a osjećahu Boga. Sluga ga dovede u predvorje na ulazu u dvorac, pokraj jednog zdenca. Tu sve biaše pripravljno: on Isusu opere noge i stvi mu drugu obuću. Isus je na sebi imao par zelenih podstavljenih debelih cipela, kad je stigao ovamo. On ih ostavi na stranu, i stavi si tvrde potplate s kožnim remenčićima, koje je dalje nosio. Sluga mu isto tako prozrači i protrese haljine. A nakon što mu je ovaj oprao noge, dođe Lazr sa svojim prijateljia. On mu donese čašu i zakusku. Isus zagrli Lazara i pozdravi ostale, pruživši im ruku. Svi ga vrlo gostoljubivo poslužiše, te ga uvedoše u kuću; no prije toga Lazar ga odvede u Martin stan. Ovdje nazočne žene baciše se zastrte koprenom na zemlju; Isus ih podiže i reče Marti da će ovamo doći Njegova Majka kako bi čekala da se On vrati s krštenja.

U noći, kad Isus stiže k Lazaru, Blažena Djevica Marija, Ivana Huzina, Marija Kleofina, udovica Lea i Marija Saloma noćile su u jdnom prenočištu između pustinje Gibea i pustinje Efrajim, par sati od Betanije. Spvale su jednom sjniku, koji sa svih srana bijaše zatvoren tankim zidovima. Bijše podijeljen u dvije prostorije što ih zauzeše pobožne žene; stražnja protorija bieše kuhinja. Pred kućom bijaše otvorena koliba, u kojoj je gorjela vatra; muškarci iz pratnje tu su spavali ili bdjeli; stan upravielja bijaše u blizini.

Slijedećeg je dana Isus naučavao, idući amo i tamo po dvorištima i vrtvima dvorca. Govoro je vrlo ozbiljno i ganutljivo; i kolikogod biaše pun ljubavi, toliko se držo dostojanstveno i nije rekao nijedne nepotrebne riječi. Svi su ga voljeli i slijedili, no ipak svi bijahu bojažljivi. Lazar mu bijaše najbliskiji, ostali su mu se muškarci više divili i držali se suzdržano.
U pola dva stiže Blažena Djevica s Marijom Huzinom, Lem, Marijom Salomom i Marijom Kleofinom. Pratitelj koji je otišao pred njima, izvijesti o njihovu dolasku, te Marta, Serafija. Markova majka i Suzana odoše s potrebnim priborom i okrijepom da ih dočekaju, u isto predvorje na ulazu u dvorac, gdje jučer Lazar bijaše dočekao Isusa. Zaželješe im dobrodošlicu, te ove iz kuće pistiglima operu noge; pobožne žene isto tako presvukoše odjeću, opašu se i stave s duge koprene. Sve bijahu odjevene u bijelu, žućkastu ili smeđastu nebojenu vunu. Malo se okrijepiše, te odoše u Martin stan.
Isus i muškarci dođoše da ih pozdrave, te se Isus udalji s Blaženom Djevicom i porazgovara s Njom. On joj s mnogo ljubvi i ozbiljno reče, da evo zpočinje Njegovo delovanje,da ide Ivanu na krštenje, da će otuda opet doći k Njoj i još kratko vrijeme biti u području Samije s Njom; no, onda će otići pustinju i u njoj biti četrdeset dana. Kad Marija začuje o toj pusinji, vrlo se razžalosti i zavapi neka ne ide na to strašno mjesto, da tamo ne strada. Isus joj onda kaza neka ga više ne priječi svojom ljudsko zabrinutošću; On mora činiti ono što čini, On počinje tegoban put, oni koji su s Njm, morat će s Njim trpjeti; no,On sad ide putem svoga poslanja i Ona će morati žrtvovati svaku osobnu želju; On će je voljeti kao i uvijek, ali sada je On tu za sve ljude. Neka Ona čini što Joj bude reko, Njegov nebeski Otac će je nagraditi; jer sad počinje ono, što joj je Šimun navijestio, mać će joj probosti dušu. Blažea Djevica bijaše vrlo žlosna i ozbuljna, no isto tako i jaka i predana Bogu, jer On bijaše dobrostiv i pun ljubavi.
Isus nakon objeda i kratog počinka ode sam s Lazarom u Jerihon na krštenje. S njim je u početku s bakljom išao jedan Lazarov sluga.

srijeda, 1. rujna 2010.

Isus i Marija na svadbi u Kani

U seljačkoj kući u predgrađu Kane dočekuju se gosti, svadbena je svečanost. Kad ujutro stiže Marija, Isusova Majka sa rodicom, ususret dolaze muškarci i žene svi svečano odjeveni, koji se uvelike raduju posebno rođakinji Mariji iz Nazareta.
Marija,vrlo svečano dočekana i pračena od jednog postarijeg čovjeka, rođaka, gospodara kuće uzlazi uz vanjske stepenice i ulazi u jednu prostranu salu, koja obuhvaća dobar dio uzdignutog kata. U sredini je jedan vrlo bogat stol, na kojem su krčezi i tanjuri puni voća. Uza zid nalazi se drugi stol, prostrt, ali manje raskošno.
Uz ovaj slijeva su ormari na kojima su tanjuri sa sirevima, pogačama, medom i slatkišima. Na tlu uz zid su vrčevi i šest velikih krčaga.
Marija dobrodušno sluša sve što joj govore, a zatim skine ogrtač i pomaže da se dovrše pripreme za blagovanje. Spremno namješta sjedala, popravlja vijence cvjetića, poljepšavajući izgled posudama s voćem, gledajući ima li u svjetiljkama ulja. Smiješi se i govori vrlo malo i jako tiho. Sluša naprotiv mnogo i strpljivo.
Velika buka glazbenih instrumenata čuje se na putu. Svi, osim Marije, istrče van. Ulazi zaručnica, sva pristalo odjevena i sretna, okružena roditeljima i prijateljima, uz zaručnika koji joj je prvi dotrčao u susret.
Isus sa dva učenika dolazi na svadbu da posebno usreći svoju Majku. Kad Isus stiže, onaj koji je već postavljen da stražari, obavještava ostale. Gospodar kuće, zajedno sa sinom zaručnikom i s Marijom, silazi u susret Isusu i pozdravlja ga s poštovanjem. Pozdravlja i ostalu dvojicu, a tako čini i zaručnik. No jako je pun ljubavi i poštovanja pozdrav Marije Sinu i obratno. Ne pokazuju pretjerano svojih osjećaja, ali kakav pogled prati riječ pozdrava: "Mir s Tobom", i kakav smiješak koji vrijedi za stotinu zagrljaja i za stotinu poljubaca. Polubac drhti na Marijinim usnama, ali ga ne daje. Ona samo stavlja svoju bijelu i malenu ruku na Isusovo rame i dotakne jedan uvojak njegove duge kose. Milovanje stidljive zaljubljenice.
Isus ulazi pored Majke, a slijede ga učenici i gospodari kuće, i ulazi u svadbenu dvoranu, gdje žene priskaću da pridodaju sjedala i pribor za trojicu neočekivanih gostiju.
Kročeći u salu Isus pozdravi glasno: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na svima vama." Skupni pozdrav svim prisutnima, a pun veličanstva, Isus, svojim izgledom i stasom, nadvisuje prisutne. Gost je, i to slučajni, ali izgleda kraljem gozbe, više od zaručnika, više od gospodara kuće. Koliko gad bio ponizan i susretljiv, ipak ulijeva poštovanje.
Isus sjeda za središnji stol, sa zaručnikom, zaručnicom, rođacima zaručnika i najutjecajnijim prijateljima. Dvojica učenika, Juda Tadej i Ivan, iz poštovanja prema Učitelju, smješteni su za istim stolom.
Isus je leđima okrenut prema zidu gdje su žare i priborni ormari s jelom. Zato ih ne vidi, a ne vidi ni zaposlenosti ravnatelja stola oko tanjura s pečenjem koje su donijeli kroz jedna mala vrata koja se otvaraju blizu ormara.
Osim majki zaručnika i osim Marije, nijedna žena ne sjedi za onim stolom. Sve su žene, a galame za stotinu, za drugim stolom uza zid, i bivaju poslužene nakon što su posluženi zaručnici i ugledni gosti. Isus je uz gospodara kuće i nasuprot Mu je Marija, koja sjedi uz bok zaručnici.
Gozba započinje. Ne manjka teka, a ni žeđi. Oni koji malo jedu i malo piju - Isus su i Njegova Majka, koja, također, i vrlo malo govori. Isus govori malo više. Ali koliko god je umjeren nije, u svom oskudnom govoru, ni namršten, ni prezriv. Čovjek je uljudan, ali ne brbljav. Zapitan odgovara, ako Mu pričaju zanima se, izlaže svoje mišljenje, ali zatim se povlači u Sebe kao onaj, koji je naviknut na razmišljanje. Smiješi se, ali se nikad ne smije. A, ako čuje kakvu odviše nesmotrenu šalu, pravi se kao da ne čuje. Marija se hrani promatranjem svog Isusa, a tako i Ivan koji je pri dnu stola i pažljivo sluša svoga Učitelja.
Marija opazi da sluge govorkaju sa ravnateljem stola i da je on zbunjen, i shvaća što ima neugodnog. "Sine", reče tiho, dozvavši Isusovu pažnju tom riječju. "Sine, nemaju više vina."
"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?" Isus, dok joj govori ovu rečenicu, još se slađe smiješi, a smiješi se i Marija, kao dvoje koji znaju jednu istinu koja je njihova radosna tajna, nepoznata svima drugima.
Marija nalaže slugama: "Učinite što vam On bude kazao." Marija je pročitala u nasmiješenim očima Sina privolu, ovijenu velikom poukom svima 'pozvanima.'
Isus naređuje slugama: "Napunite posude vodom." Sluge spremno poslušaju. Pune žare vodom iz bunara, u vrču donose ravnatelju stola. Ravnatelj stola raskolačenih očiju nalijeva malo te tekućine, kuša uz kretnje još življeg čuđenja, i pošto je okušao ... ponudi to gospodaru kuće i zaručniku.
Marija još promatra Sina i smiješi se; zatim primivši jedan njegov smiješak, prigne glavu lagano se zarumenivši. Blažena je.
Dvoranom prolazi šaputanje, sve se glave okreću prema Isusu, netko ustaje da bolje vidi, drugi polaze k žarama. Tišina, a zatim skupno veličaju Isusa.
Ali On ustaje i kaže jednu riječ: "Zahvalite Mariji!" , i zatim se povlači sa gozbe. Učenici Ga slijede. Na pragu ponovi: "Mir bio ovoj kući i blagoslov Božji na vama". I doda: "Majko, pozdravljam Te!"


"Ženo, što ima tu više između Mene i Tebe?"

Isus objašnjava značenje ove izreke:

"Ono 'više', koje ispuštaju mnogi prevodioci Evanđelja, ključ je rečenice i objašnjava je u njezinom pravom značenju.
Bio sam Sin podložan Majci sve do trenutka u koji Mi je volja Moga Oca ukazala da je došao čas da budem Učitelj. Od trenutka kad je Moje poslanje započelo, nisam bio Sin podložan Majci, već Sluga Božji. Raskinule su se moralne veze prema Mojoj Roditeljiki. One su se izmijenile u druge, uzvišenije, i sve su se sklonile u Duh.
Uvijek sam zvao 'Mamom' Mariju, Moju Sveticu. Ljubav nije poznavala počinka, ni olabavljenja, dapače nikad nije bila toliko savršena kao kad Me je, odvojenog od Sebe kao po jednom drugom rođenju, dala svijetu za svijet, kao Mesiju, kao Evangelizatora. Njezino treće uzvišeno, mistično Majčinstvo, bilo je kad Me je, u ljutoj boli Golgote, rodila na Križu čineći od Mene Otkupitelja svijeta.
'Što ima tu više između Mene i Tebe?' - Prije sam bio Tvoj, jedino Tvoj. Ti si Mi zapovijedala, Ja sam Te slušao. Bio sam Ti 'podložan'. Sada pripadam Svome poslanju. Nisam li možda to bio rekao? "Tko se, stavivši ruku na plug, okreće natrag da pozdravi onog koji ostaje, nije prikladan za Kraljevstvo Božje." Ja sam bio stavio ruku na plug da otvorim ralom ne grumene zemlje već srca, i da u njih posijem Božju Riječ. Dignuo sam tu ruku samo kad su mi je istrgnuli odande da je prikuju na Križ i da otovre s mučiteljskim čavlom Srce Mog Oca, učinivši da odatle iziđe Oproštenje za čovječanstvo.
Ono 'više', zaboravljeno od većine, htjelo je reći ovo: "Sve si Mi bila, Majko, dok sam bio jedino Isus Marije iz Nazareta, a sve si Mi bila u Mome Duhu; ali otkad sam iščekivani Mesija, pripadam
Svome Ocu. Pričekaj još malo i, pošto svrši poslanje, bit ću opet sav Tvoj; još ćeš Me imati na rukama kao kad sam bio dijete i nitko Ti ga više neće osporavati, ovog Tvog Sina, smatranog sramotom čovječanstva, čije će Ti smrtne ostatke baciti da i Tebe pokriju sramotom što si majka jednog krivca. A zatim ćeš Me imati ponovno, kao Pobjednika, a zatim ćeš Me imati zauvijek, i Ti kao Pobjednica u Nebu. Ali sada pripadam svim ovim ljudima. I pripadam Ocu koji Me njima posalo."

"Pođimo usrećiti Moju Majku"

Isus tumači značeje ovog poziva:

"Kad sam rekao učenicima: 'Pođimo usrećiti Moju Majku", bijah pridao toj rečenici viši smisao nego što je to na prvi mah izgledalo. Ne samo sreću da Me vidi, već da Ona bude Začetnica Mojeg čudotovrnog djelovanja i Prva Dobročiniteljica čovječanstva.
Sjećajte se toga uvijek. Moje prvo čudo zbilo se po Mariji. Prvo. Znak da je Marija ključ čuda. Ja ne uskraćujem ništa Svojoj Majci, i zbog Njene molitve anticipiram i vrijeme milosti. Ja poznajem Svoju Majku, drugu u Dobroti poslije Boga. Znam da učiniti vam milost znači usrećiti je, jer je Sva Ljubav. Evo zašto sam kazao, Ja koji sam znao: "Pođimo je usrećiti."
Htio sam, nadalje, očitovati svijetu Njezinu moć zajedno s Mojom. Određena da bude sa Mnom združena u tijelu, - jer smo bilijedno tijelo: Ja u Njoj, Ona oko Mene, kao latice ljiljana oko tučka, mirisavog i punog života - ždružena sa Mnom u boli - jer smo bili na Križu Ja tijelom a Ona svojim Duhom, poput ljiljana koji miriše i s vjenčićem i s tvari iz njega izvučenom - bilo je pravedno da bude združena sa Mnom u moći koja se pokazuje u svijetu.
Govorim vama ono što rekoh ovim uzvanicima: "Zahvalite Mariji. Njezina je zasluga što ste imali Gospodara čuda i što imate Milosti, a posebno Milosti oproštenja."

nedjelja, 1. kolovoza 2010.

Isusov rastanak s Majkom


Sveta Obitelj imala je u Nazaretu svoju kuću. U kući je bila soba dnevnog boravka i blagovaonica. Tu je Obitelj običavala jesti i predahnuti u satima počinka. To je sobica vrlo mala i s jednostavnim pravokutnim stolom nasuprot neke vrste škrinje, prislonjene uza zid. Ona je sjedalo s jene strane stola. Uz druge zidove su razboj i stolac te dva druga stolca i polica, na kojoj su uljne svjetiljke i drugi predmeti. Jedna su vrata otvorena prema malom vrtu. Večer je.
Za stolom sjedi Isus. Jede, a Marija ga poslužuje odlazeći i dolazeći kroz vratašca koja vode k njestu, gdje je ognjište, od kojega se vidi blijesak kroz pritvorena vrata.
Isus dva ili tri puta rekne Mariji da sjedne... i da jede. Ali, ona neće, odmahne glavom tužno se nasmiješivši, pa donese, nakon kuhanog povća, koje ima ulogu juhe, pečenih riba i zatim sir, ponešto mekan, kao da je svježi ovčiji, okruglasta oblika. Kruh, malih okruglih oblika, širine običnog tanjura i malo debeo, već je na stolu. Ponešto je taman, kao da nije bez mekija. Isus ima pred sobom krčag s vodom i pehar. Jede šuteći, pogledavajući Mamu s bolnom ljubavlju.
Marija je, očito se vidi, u brizi. Odlazi, dolazi, da pokaže, da je nečim zabavljena. Užeže, a još je dovoljno sunčevog svjela, jednu uljanicu te je stavi kod Isusa, i dok je pružala ruku pomiluje kradomice Sinovljevu galvu, otvori opet torbu, pretraži je, iziđe u vrt i pođe do njegova stražnjeg dijela, u neke vrste spremište, izađe iz njega s nekoliko jabuka ponešto smežuranih, zacijelo sačuvanih od ljeta, i stavi ih u torbu, uzme zatim jedan kruh i jedan mali sir pa stavi i njih, premda Isus ne bi htio te govori, da je dosta ono što ima.
Zatim se Marija ponovno približi stolu, s uže strane, slijeva Isusa, pa ga gleda dok jede. Gleda ga tužno, s obožavanjem, lica još bljeđeg no obično, koje patnja čini starim; gleda ga očima, koje sjena pravi većima, što kazuje da su iz njih već tekle suze. Izgledaju i jasnije no imače, kao da su isprane suzama, koje su iznova u njima, spremne da poteku. Oči bolne i umorne.
Isus, koji jede polagano, i očito protiv volje, tek da ugodi Majci, i koji je zamišljen više no obično, podigne glavu i pogleda je. susretne pogled pun suza pa pogne glavu, da je ostavi slobodnu, zadovoljivši se da joj prihvati tanku malu ruku, koju je naslonila na rub stola. Prihvati je ljevicom i prinese k svom obrazu, položi je gore i njome ga načas pogladi, da očuti milovanje te male ruke, koja drhti, kojoj zatim poljubi nadlanicu s velikom ljubavlju i štovanjem.
Marija prinosi slobodnu ruku, ljevicu, k svojim ustima, kao da će prigušiti jecaj i kako zatim otire prstima krupnu suzu, koja se prelila s ruba oka praveći brazdu niz njezin obraz. Isus opet počne jesti, a Marija iziđe vrlo hitro u vrtić, gdje ima još malo svjetla, i iščezne.
Isus nasloni lijevi lakat na stol, pa na ruku prisloni čelo i uroni u misli, ostavivši jelo. Potom osluhne i ustane.
Iziđe i On u vrt, pa se, pošto je bacio pogled na sve strane, zaputi nadesno, u odnosu na stranu kuće, te uđe, kroz raspuklinu u dijelu stijene, koji je dorđen da bude zid, u stolarsku radionicu, ovaj put sasvim sređenu, bez dasaka, bez strugotine, bez zapaljena ognnja. Tu su radni stol i oruđe, sve na svojem mjesu. I ništa više.
Sagnuta na stol, Marija plače. Izgleda kao dijete. Glava joj je na savitoj lijevoj ruci i plače nečujno, ali vrlo bolno. Isus tiho uđe i tako joj se lagano primakne, da Ona primjeti, da je ondje, tek onda, kad joj Sin položi ruku na prignutu glavu zovnuvši je "Mama!" glasom ljupka prijekora.
Marija podigne glavu i pogleda Isusa kroz veo suza, pa se nasloni na Njega, sklopljenih ruku, uz njegoovu desnicu. Isus joj obriše suze s lica skutm svoga širokog rukava, pa je zagrli privukavši je k srcu i poljubivši je u čelo. Isus je veličanstven, izgleda muževnije no inače, a Marija izgleda kao mala djevojčica, osim u licu punu boli.
"Dođi, Mama" - reče joj Isus i, držeći je uza se desnom rukom, krene natrag u vrt. Tu sjednu na klupu uz kućni zid.
Vrt je tih i već taman. U njemu ima samo mjesečine i svjetlosti što dolazi iz sobe, koja služi za dnevni boravak i blagovaonicu. Noć j vedra. Isus govori Mariji. "Učini da ti dođu rođake. Ne ostani sama. Bit ću miriniji, Majko, a ti znaš treba li mi biti miran, da ispunim svoje poslanje. Moja ti ljubav neće nedostajati. Ja ću često dolaziti, a javljat ću ti se kad budem u Galileji, a ne budem mogao doći kući. Ti ćeš tada dolaziti k Meni. Mama, ovaj čas morao je doći. Započeo je ovdje, kad Ti se Anđeo ukazao; sad odbija, i mi ga moramo živjeti, zar ne, Mama? Poslije će doći mir nadvladane kušnje i radost. Prvo treba prijeći ovu pustinju kao stari Oci, da bismo ušli u Obečanu Zemlju. Ali će nam Gospodin Bog pomoći kao što pomože i njima. I dat će nam svoju pomoć kao duhovnu manu, da nahrani naš duh u naporu kušnje. Kažimo zajeno Ocu našemu:
"Oče naš..." Sad Isus i Marija izmole njihovu zajedničku molitu.
I Isus ustane i Marija s Njim, pa uzdignu oči k nebu. Dvije žive hostije, koje sjaju u tami. Isus govori polako, ali razgovjetna glasa i razdvajajući slogove riječi Gospodnju molitvu. Nastoji znatno na izrekama: "... dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja", vrlo ističući te dvije izreke između ostalih. Moli raširenih ruku. Marija je sklopila ruke.
Zatim se vrate u kuću i Isus, nalije malo bijelog vina iz krčaga, koji uze s police, u jedan pehar, koji zatim donese na stol, da prihvati Mariju za ruku i prinudi je da sjedne blizu Njega i da popije od onog vina, u koje umoči kriškicu kruha, i nutka je da pojede. S tolikom upornošću, da Marija popusti. Isus popije preostalo vino. I zatim privine Mamu uz bok obgrlivši je tako uza Sebe, sa strane srca. Ni Isus ni Marija nisu ispruženi kao na bogatim gozbama onog vremena, nego sjeda kao što je to obično i danas. Više ne razgovaraju. Čekaju. Marija miluje Isusovu desnu ruku i njegova koljena. Isus miluje Mariju po ruci i po glavi.
Potom Isus ustane i Marija s Njim, pa se grle i ljubazno cjelivaju sve iznova nekoliko puta. Čini se kao da se svaki put hoće ostaviti, ali Marija ponovno privine k sebi svoje Dijete. Gospa je, ali je i Majka, majka, koja se mora rastaviti sa svojim sinom i koja zna, kamo vodi taj rastanak.
Isus uzme tamnoplav plašt, odjeva ga preko ramena i preko glave kao kukuljicu. Onda prebaci preko ramena bisage tako, da ga ne prijči pri hodu. Marija mu pomaže popraviti haljinu, ogrtač i kukuljicu. Uz to ga još miluje.
Isus pođe k izlazu pošto je rukom blagoslovio sobu. Marija pođe za Njim, pa se na već otvorenim vratima još jednom izljube.
Put je tih i samotan, bijel od mjesečine. Isus se zaputi. Okrene se još dva puta, da pogleda Mamu, koja je ostala naslonjena na dovratnik, blijeđa od mjeseca i sva u tihom plaču. Isus odmiče sve dalje bijelom uličicom Nazareta. Marija sveđ plače naslonjena na dovratnik. Zatim Isus iščezne na zavoju puta.
Započeo je Isusov hod, hod navještanja Evanđelja, koji će se završiti na Glgoti. Marija uđe plačući i zatvori vrata. I za Nju je započeo hod, koji će se dovršiti za Isusa na Golgoti. te nastavlja hod s nama i za nas.


Marijine suze su trajni znak Majke Suotkupiteljice

Isusova pouka:

"Prva bol Moje Majke je bila prikazanje u Hramu, druga bol bijeg u Egipat, treća smrt Josipova, a četvrta je Moje odvajanje od Nje."

"Pouka koja dolazi od raazmatranja Mojeg odvajanja, upućena je naročito roditeljima i djeci koje volja Božja zove na uzajamno odricanje radi jedne više ljubavi. U drugom redu ide svima onima koji se nalaze pred kojim mučnim odricanjem.
A koliko ih imate u životu. Znam, ona su trnje života i probadanje srca. Ali tko prihvaća s predanošću - pazite, ne kažem 'tko ih želi i prima s radošću', to je već savršenstvo: kažem 's predanošću' - pretvaraju mu se u vječne ruže. Kao tvrdoglavi magarčići ritate se, oporete se Očevoj volji i protivite se, ako još i ne udaate duhovnim udarcima i ugrizima, ili pobunom i psovkom na dobroga Boga.
Ine recite: 'Ali nisam imao nego ovo dobro i Bog mi ga je uzeo. Ali nisam imao nego ovu ljubav i Bog mi ju je oteo."
Također i Marija, Moja Majka, žena plemenita, puna ljubavi prema savršenstvu, jer su u njoj Punoj Milosti također i osjećajna svojstva bila savršena, imala samo jedno dobro i jednu ljubav na zemlji: svoga Sina. On joj je jedini preostao. Roditelji su joj davno umrli. Josip je umro prije nekoliko godina. Jedini sam Ja bio da je ljubim i da se ne osjeća samom.... Rodbina, radi Mene, jer ne poznavahu mog Božanskog porijekla, prema Njoj se odnosili malo neprijateljski, kao mami koja se ne zna nametnuti Sinu, koji je zašao iz uobičajnog načina ponašanja, koji odbija predloženu ženidbu, koja bi mongla donijeti dobit, pa i pomoć obitelji.
Rodbina je osjećala strah da će jednog dana trebati radi Mene trpjeti neugodnosti, jer sam već izlazio van s odveć, prema njihovom mišljenju, idealističkim idejama, koje bi mogle ozlojediti sinagogu. Židovska povijest bila je puna pouka o sudbini Proroka. Proročko poslanje nije bilo lako poslanje, i često je za njih svršavalo smrću, a za rodbinu neugodnostima. Na dnu je također bila misao, da će se jendog dana morati brinuti za Moju Majku.
Zato su se nervirali videći kako Me Ona ni u čemu ne sprečava i kako se nalazi u neprestanom poklonstvenom stavu pred Sinom. Ova će ljutnja, za vrijeme Mog trogodišnjeg evangeliziranja, još više porasti, te će prerasti u otvoreni prijekor kada su Me salijetali usred mnoštva i stidili se Mojeg ozlojeđivanja moćnika. Prijekoi Meni i Njoj, siromašnoj Mami.
Ipak Marija, koja je poznavala ćud rođaka - nisu svi bili kao Jakov, i Juda i Šimun, ni kao njihova majka Marija Kleofina - i koja je predviđala buduće ponašanje. Marija koja je znala svoju sudbinu za vrijeme ove tri godine i onu koja ju je čekala pri njihovom svršetku, koja je znala Moju sudbinu, nije se opirala kako vi činite. Plakala je. I tko to ne bi plakao pred rastankom sa Sinom koji ju je ljubio kao što je Ja ljubih, pred pogledom na duge dane bez Moje prisutnosti, u samotnoj kući, pred budućnošću Sina određenog da se sukobi s mržnjom grešnika i koji se osvećivao zato što je grešan, vrijeđajući Bezgrešnog to te mjere da će Ga i ubiti.
Plakala je jer je bila Suotkupiteljica i Majka ljudskog roda ponovno rođenog od Boga, i trebala je plakati umjesto svih majki koje ne zanju od svojih majčinskih boli učiniti krunu vječne slave. Koliko je majki na svijetu kojima smrt trga s naručja njihovo stvorenje!... Koliko majki kojima nadnaravna volja trga iz naručja dijete! Za sve svoje kćeri, kao Majka Kršćana, za sve svoje sestre koje trpe što su lišene svoje djece, plakala je Marija. I za sve svoje sinove i kćeri koji su rođeni od žene, određeni da postanu apostoli Božji ili mučenici iz ljubavi prema Bogu, radi vjernosti prema Bogu, il radi ljudskog zvjerstva!
Moja Krv i plač Majke jesu smjesa koja učvršćuje one koji su određeni za herojsku smrt, smjesa koja u njima poništava nesavršenost, ili također i grijehe koje su počinili u svojoj slabosti, dajući, pored mučeništva, ma na koji način bilo podneseno, mir Božji i, ako podnesu radi Boga, slavu nebesku.
Plač Moje Majke nalaze misionari kao plamen koji grije, u predjelima gdje vlada snijeg, nju nalaze kao rosu tamo gdje sunce žari. Te su suze izažete iz ljubavi Marijine i proizašle iz Srca jednog lljiljana. Imaju zato od Djevičanske Ljubavi zaručene s Božanskom Ljubavi žar ognja, a od Djevičanske Čisttoće mirisnu svježinu sličnu onoj vodi koja je sakupljene u kaležu ljijana nakon rosne noći.
Mariju nalaze posvećeni u ovoj pustinji, jer se živi jedino sjedinjenje s Bogom, i svaka druga privrženost pada, postajući jedino nadnaravna ljubav: prema rodbini, prijateljima, poglavarima, podložnicima.
Mariju nalaze posvećeni Bogu u svijetu, u svijetu koji ih ne shvaća i ne ljubi, pustinji također i za ove, u kojoj oni žive kao da bi bili sami, toliko su neshvaćeni i izrugivani radi Moje Ljubavi.
Mariju nalaze Moje drage 'žrtve', jer Marija je prva među žrtvama iz ljubavi prema Isusu i svojim sljedbenicima. Ona daje, rukom Majke i Liječnice, svoje suze koje okrepljuju i opijaju do najviše žrtve. Sveti plaču Majke Moje!
Marija moli. Ne prestaje moliti jer joj je Bog zadao bol. Sjetite se toga. Moli zajedno s Isusom. Moli Oca Našeg i vašeg.
Prvi 'Oče naš' je bio izgovoren u nazaretskom vrtu da utješi Mariju u boli, da ponudimo 'naše' volje Vječnome u trenutku kad započinje za ove volje period sve većih odricanja, koja će postiči svoj vrhunac u odricanju života za Mene i u smri Sina za Mariju...
Marija moli zajeno s Isusom. Isus je Onaj koji vas opravdava, djeco! Ja činim da Vaše molitve budu primljene i plodonosne kod Oca. Ja sam vam to rekao: 'Sve što zamolite Oca u Ime Moje, On će vam dati' i Crkva ukrepljuje svoje molitve govoreći: ' Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.'
Kad molite, sjedinite se uvijek, uvijek s Mnom. Ja ću glasno moliti za vas, pokrivajući vaš ljudski glas Svojim glasom Čovjeka-Boga. Ja ću položiti na Svoje probodene Ruke vašu molitvu i uzdignuti je k Ocu. Postat će žrtva beskonačne vrijednosti, Moj glas pomješan s vašim uzići će kao sinovski poljubac k Ocu, i grimiz Mojih Rana učinit će dragocjenom vašu molitvu. Budite u Meni ako hoćete imati Oca u vama, za vas!"







četvrtak, 1. srpnja 2010.

Smrt Josipova na Isusvim rukama

Smrt Josipova na Isusovim rukama

Isus radi na jednom velikom drvodjelskom stolu. Blaja daske ja Zatim ih naslanja na zid iza sebe. Zatim uzima jednu vrstu podnoška, učvršćena s dvije strane u pritezaču, oslobodi ga iz škripca, gleda da li je postao točan, izmjeri ga kutomjerom sa svih strana, Zatim pođe do kamina, uzima lončić po kojem miješa kistom ili štapićem.

Isus je obučen u tamno smeđe, tunika mu je više kratka, u rukav mu nad laktovima, zavinuti, jednu vrstu nosi sprijeda pregače o koju si briše prste nakon što je dotaknuo lončić. Sam je. Radi marljivo i mirno. Nikakve neuredne, nestrpljive kretnje. Točan je i radi bez prekida. Ne ljuti se ni na što: ni na čvor na drvetu koji se ne da izglačati, ni na odvijač koji mu pada dva puta sa stola, ni dim koji mu ide u oči.

Od vremena obaviti vremena podiže glavu i gleda prema južnom zidu gdje su vrata zatvorena jedna, kao da sluša. U jednom određenom času pođe k vratima što su na istočnom zidu, a vode na ulicu. Isus ih otvara. Čini se kao da nekog iščekuje. Zatvorivši vrata iza sebe vraća se poslu. Nije žalostan ali je ozbiljan.

Dok je Isus tako zauzet da načini komade kruga od kotača, ulazi Mama. Ulazi kroz vrata s južne strane. Ulazi žurno i trči k Isusu . Obučena je u tamnoplavo i bez ičega na glavi. Ima jednostavnu tuniku svezanu oko struka pojasom iste boje . U tjeskobi zove Sina i molećom kretnjom punom boli položi svoje obje ruke na Isusove. "Oh! Isuse! Dođi, dođi! Zlo mu je!" rekla je Marija sa usnama što dršću, u crvenim ja umornim očima blistaju se suze. Isus samo reče: "Mama! " Isus je miluje po ramenima i tješi je. Zatim se uputi s Njome odmah ostavivši posao i skinuvši pregaču .

Ulaze u pokrajnu sobu. Sunčane zrake ulaze u sobu kroz vrata okrenuta prema vrtiću punom svjetla ja zelenila u kojem golubovi lijeću između rublja što je povješano za sušenje. Soba siromašna je i uredna. Tu je niski ležaj pokriven debelim, mekanim pokrivačem. Na njemu leži Josip naslonjen na mnoge jastuke. Umire. to jasno govori lice olovno blijedo, ugašene oči, grudi koje dahću i klonulost cijeloga tijela.

Marija mu stane na lijevu stranu, uzima mu naboranu ruku s plavkastim noktima i miluje ju i draga, ljubi je, briše mu krpicom znoj koji mu stvara svijetle pruge na sijedim sljepoočicama i suze u kutu oka. Vlaži mu usne krpom namočenom u tekućinu bijelog vina.

Isus stane Josipu zdesna i brižno mu podiže tijelo, koje pada prema dolje, uspravlja ga na jastucima koje popravlja zajedno s Marijom. Miluje ga po umirućem čelu i nastoji ohrabriti ga.

Marija polagano plače, suzdržljivo, ali plače. Velike joj se suze kotrljaju niz blijede obraze sve do plavo tamne odjeće i nalik su na sjajne safire .

Josip malo oživljuje i uporno gleda Isusa, daje mu ruku kao da bi mu htio nešto reći i da ima u dodiru s Božanstvom jakost za posljednju borbu. Isus se prikloni onoj ruci i poljubi je. Josip se smiješi. Zatim se okrene da potraži pogledom Mariju . Nasmiješi se i njoj . Marija klekne kraj kreveta nastojeći da se nasmije . Ali to joj slabo polazi za rukom. Priklanja glavu. Josip joj stavlja ruku na glavu s čistim milovanjem koje je nalik blagoslovu .

Čuje se samo lijetanje i gukanje golubova i šum lišća, klokotanje vode i u sobi teško disanje umirućeg .

Isus ide oko kreveta, uzima stolić ja daje Mariji da sjedne. Zove je još jedino riječju: "Mama". Zatim se vraća na svoje mjesto ja iznova prima u svoju ruku Josipovu ruku. Zatim se Isus prigne nad umirućeg i šapće mu Psalam (16) :

" Čuvaj me, Bože, jer se Tebi utječem.

Jahvi rekoh: "Ti si moj Gospodar, nema mi blaženstva bez tebe."

Za svetima što su na zemlji sav plamtim od čežnje! ...

Blagoslivljam Jahvu koji mesvjetuje...

Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna neću posrnuti.

Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva .

Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem Svojim ... "

Josip sav oživi i življim pogledom smijška se Isusu i stišće mu prste. Isus odgovara smiješkom smiješku i milovanjem stišće ruke, nastavlja blago, sagnut nad svojim poočimom moliti Psalam (84):

"Kako su mili stanovi Tvoji, Gospodine.

Duša mi čezne za gine ja dvorima Jahvnim...

I vrabac sebi log nlazi, lastavica gnjezdašce gdje ja će svoje položiti mlade :

a ja žrtvenike Tvoje, Gospodine.

Blaženi oni koji prebivaju u Domu Tvome...

Blažen komu je pomoć u Tebi, on je rasporedio u srcu svome

uzlaženje iz doline suza u izabrano mjesto.

Gospodine, molitvu moju čuj ....

Pogledaj Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga ...!"

Josip s jecajem gleda Isusa i pokrene se da bi govorio kao da bi ga blagoslovio. Ali ne može. Shvaća, ali riječ mu je spriječena. Ipak je sretan i živahno i s pouzdanjem gleda svog Isusa. Isus nastavlja s Psalmom (85) :

"Gospodine, Ti si bio milostiv svojoj zemlji , oslobodio si Jakova od ropstva ...

Pokaži nam, Jave, milosrđe svoje daj nam svoj spasenje .

Da poslušam što mi to Jahve govori :

Jahve obećava mir narodu svomu, vjernima svojim,

onima koji Mu se svim srcem vrate .

Zaista, blizu je tvoje spasenje... i slava će živjeti na zemlji ...

Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.

Vjernost je i mir nikla iz zemlje, pravda će gledati s Neba .

Jahve će dati blagoslov i sreću, a naša zemlja urod svoj.

Pravda će stupati pred njim, mir tragom njegovih stopa . "

"Ti si vidio ovaj čas, oče, i za nj si se umorio. Ti si pomogao ovaj čas da se oblikuje, i zato će ti Gospodin dati nagradu. Ja ti to kažem." doda Isus, brišući suzu radnicu koja polagano silazi po licu Josipovu. Zatim nastavi stih iz Psalma 132 :

"Spomeni se, o Jahve, Davida i sve revnosti njegove .

Kako se Jahvi zakleo, zavjetovao Snazi Jakovljevoj:

' Neću ući u šator doma svog nit ' uzaći na ležaj svoje postelje,

neću pustit ' snu na oči nit ' počinka dati vjeđama , dok Jahvi mjesto ne nađem,

boravište snazi Jakovljevoj...

Ustani, o Jahve pođi k svom počivalištu, Ti i Kovčeg Tvoje sile!"

(Marija shvaća i brizne u plač ) .

" Svećenici tvoji nek ' se obuku u pravednost, pobožnici tvoji nek ' radosno kliču!

Poradi Davida, sluge svojega, ne odvrati Lica od svog Pomazanika!

Jahve se zakle Davidu zakletvom tvrdom od koje nece odustati:

'Potomka tvoje utrobe posadit ću prijestolje tvoje ' . Gospod je izabrao svoje sjedište ...

Učinit ću da ondje za Davida rog izraste ,

pripravit ću svjetiljku za svog Pomazanika. "

" Hvala, oče Moj, za Mene i za Majku. Ti si mi bio otac pravedan i tebe je postavio Vječni da čuvaš Njegova Krista i njegov Kovčeg. Ti si za Njega bio goruća baklja i za Plod blagoslovljene utrobe ti si imao srce ljubavi. Pođi u miru, oče! Udovica neće bit bez pomoći. Gospodin se za to pobrinuo, da Ona ne bude sam. Pođi u svoj počinak oblačno . Ja ti to kažem . "

Marija plače sagnuta lica nad pokrivačima koji su prostrti po Josipovu tijelu koje je sve hladnije. Njegovo disanje je sve teže I pogled mu se mrači . Zato se Isus žuri Svojim tješenjem riječima Psalma 112 :

"Blago čovjeku koji se boji Jahve i koji uživa u naredbama njegovim ...

pravednost njegova ostaje dovijeka .

Čestitima sviće ko ' svjetlost u tami : blag , milosrdan ja Pravedan Jahve.

U vječnome će Spomen biti pravednik pravednost njegova ostaje ... dovijeka

njegova će se moć uzdizati sve do slave ... "

"Ti ćeš imati tu slavu, oče. Brzo ću doći da te izvedem, s Patrijarsima koji su pošli prije tebe, u slavu koja te čeka. Neka se duh tvoj raduje u Mojoj Rijeci . "

Isus uzima u usta stihove Psalma 91. dodajući :

" Tko se uzda u pomoć Svevišnjega živi pod zaštitom Boga Nebeskoga . "

"Ti si ondje, oče moj. "

"On me oslobodi od zamke lovaca i gorkih riječi.
Svojim krilima će te zaštiti i pod Njegova ćeš se krila skloniti.

Vjernost je Njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnog...

Neće te snaći nesreća ... jer Anđelima svojim zapovjedi

da te čuvaju svim na putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.

Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju."

" Jer si se uzdo u Gospoda, On ti kaže, oče, da će te osloboditi i štititi.

Jer si Njemu podigao svoj glas On će te uslišiti, bit će s tobom u poslednjoj patnji, proslaviti ćete nakon ovog života, jer ti već u ovom daje da vidiš to svoje Spasenje , i u drugom dat će ti da uđeš, zbog Spasenja koje te sada tješi i koje će brzo, oh brzo doći, ponavljam, da te zagrli Božanskim zagrljajem i da te povede sa Sobom, na čelu sviju Patrijarha, onamo gdje je pripravljen boravak za Pravednika Božjeg koji Mi bi blagoslovljeni otac .

Pođi preda mnom i reci Patrijarsima da je Spasenje na svijetu i da će im Kraljevstvo Neba brzo biti otvoreno. Pođi, oče. Neka te prati Moj blgoslov!"

Glas je Isusov postao jači da može doći do duha Josipova koji se gubi u magli smrti. Svršetak je tu. Starac teško diše. Marija miluje ga. Isus sjedne na rub kreveta, zagrli ga i privuče sebi umirućega koji klone i ugasi se bez trzaja.

Isus pnovno položi Josipa i zagrli Mariju, koja se na koncu približila Isusu u ljutoj boli koja ju je mučila .

Isusova pouka udovicama i svim patnicima

" Svim ženama koje muci bol savjetujem da u svojem udovištvu nasljeduju Mariju: Da se sjedine s Kristom . U bludnji su oni koji misle da Marija nije trpjela u srcu .

MOJA MAJKA JE TRPJELA.

Znajte to. Sveto, jer u njoj sve bijaše sveto, ali gorko. Isto su tako bludnji, koji misle da je Marija bila u ljubavi prema suprugu hladna , jer joj bijaše suprug duha, a ne tijela. Marija je duboko ljubila svoga Josipa, kojemu je posvetila šest lustera ( sjaj označuje pet godina ) vjernog života. Josip joj bijaše otac, suprug, brat, prijatelj i zaštitnik .

Nakon Josipove smrti Marija se osjećala sama kao lozin trs kojemu je odsječeno stablo što ga je držalo uspravnim. Kuća joj bijaše kao gromom udarena. Počela se dijeliti. Prije bijaše jedno jedinstveno u kojem su se članovi međusobno podržavali. Sad će glavni manjkati zid, prvi od udaraca nanesenih ovoj Obitelji, znak da će je vrlo brzo i Isus napustiti .

Volja Vječnog, koja je htjela Ona da bude Majka i Zaručnica , Njoj sad nameće i udovištvo, napuštanje njezinog Stvorenja . Marija govori u suzama jedan od svojih uzvišenih "DA" . Da, Gospodine, Neka mi bude po tvojoj riječi !

I da bi imala snage u onom času, privinula se uza Me. Uvijek se stiskala uz Boga, Marija, u najtežim časovima svoga života. U Hamu pozvana na vjenčanje, u Nazaretu pozvana na Majčinstvo, još u Nazaretu u suzama udovištva, i kasnije u mukama rastanka od Sina, na Kalvarii kad Me je u groznoj boli gledala kako umirim .

Učite se od Marije, vi koji plačete. Učite se od Nje vi koji umirete. Naučite se od Nje vi koji živite da umrete. Nastojte zaslužiti riječi koje sam rekao Josipu. Bit će vaš mir u smrtnoj borbi. Učite se od Marije vi koji umirete, da zaslužite imati Isusa za blizu svoju utjehu. I ako još niste zaslužili, jednako se usudite Me prizvati . Ja ću doći. Ruku punih milosti i utjehe. Srca puna oproštanja i ljubavi, punih usta riječi oproštenja i ohrabrenja .

Smrt gubi svaku gorčinu ako se dogodi na Mojim rukama. Vjerujte to. Ne mogu dokinuti smrt, ali je činim blagom onome koji umre pouzdavajući se u Mene .

Krist je za sve vas rekao na svojem Križu: 'Gospodine, u ruke Tvoje predajem Duh svoj.' To je rekao u svojoj Agoniji misleći na vaše agonije, na vaše strave, na Vaše pogreške, na vaš strah, na vaše želje za oproštenjem. Krist je to rekao srcem razderanim od ljute boli, prije nego što je probodeno kopljem, u najvećim dušvnim mukama, većim od fizičkih, da agonije onih koji umiru, misleći na Njega, budu zaslađene Gospodinom i da im duh prijeđe iz smrti u Život, iz boli u Vječnu Radost.