četvrtak, 1. prosinca 2011.

Svjetlost svijeta rodila se na Blagdan Svjetla

Marija nakon dana Isusova rođenja

Apostoli su pitali Isusovu Majku nakon što im je ispripovjedila o rođenju njezina Sina, što je bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine: "Što je bilo sutradan? I dalje?" - "Sutradan? O, vrlo jednostavno! Bila sam Majka koja doji svoje Dijete i koja Ga pere i povija, kao što rade sve majke. Grijala sam vodu uzetu iz potoka na vatri koja je upaljena ondje vani da dim ne bi silio na plač dvije plave očice, a onda sam u najzaklonjenijem kutu prala svoje Čedo u jednom starom vjedru i povijala Ga u čiste povoje. I iđoh na potok prati pelenice i rastirati ih na suncu ... a onda, radost među radostima, davah Isusu prsi i On sisaše i postajaše rumeniji i veseliji... Prvog dana, u najtoplije vrijeme, pođoh sjesti tamo vani da Ga dobro vidim. Ovamo svjetlost probija kao korz filter, ne ulazi, a svijeća i vatra davahu čudan izgled stvarima. Pođoh tamo van, na sunce... i pogledah Utjelovljenu Riječ. Tada je Majka upoznala svoga Sina i službenica Božja svoga Gospodina. I bijah žena i klanjateljica..." "Ali ipak... krenuti tako u zadnji čas! Koje li nerazboritosti! Zašto ne čekati? Odredba je predviđala produžni rok za izvanredne slučajeve, kao što su rođenje ili bolest.To reče Alfej..." kaže Marija Alfejeva. "Čekati? O, ne! One večeri kad je Josip donio vijest, ja i Ti sinko, uzigrasmo od radosti. To bijaše poziv..., jer si se Ti morao roditi ovdje, samo ovdje, kako su kazali proroci; a ona nepredviđena odredba bila je poput milostivog Neba koje je u Josipu izbrisalo i sjećanje na sumnju. To bijaše ono što sam iščekivala radi Tebe, radi njega, radi židovskog svijeta i radi budućeg svijeta, sve do svršetka vjekova. Bijaše rečeno. I bi kako bijaše rečeno. Čekati! Može li zaručnica odgađati svoj svadbeni san? Zašto čekati?" "Ama.. zbog svega onoga što se moglo dogoditi..." kaže također Marja Alfejeva. "Ničega se nisam bojala. Počivala sam u Bogu." "Ali jesi li znala da će sve tako proći?" "Nitko mi to ne bijaše rekao, niti sam uopće na to mislila. Stoga sam, da ohrabrim Josipa, pustila da on i vi držite kako još ima vremena za porod. Ali ja sam znala, to sam znala, da će se Svjetlost svijeta roditi na Blagdan Svjetla" (na Encenije, ili blagdan posvete Hrama ili Blagdan Svjetla , 25. dan mjeseca Kisleva - vidi Ivan 10,22) Tada Juda Tadej pita strogo svoju majku: "Zašto ti, majko, nisi pratila Mariju? I zašto otac nije mislio na to? Ta vi ste morali doći ovamo! Zašto ne dođosmo svi?" - "Tvoj otac bijaše odlučio doći poslije Encenija, i to je kazao bratu, aliJosip ne htjede čekati." - "Ali barem ti.."prigovori opet Tadej. "Ne prekoravaj je, Juda. Zajedničkim sporazumom zaključismo da je pravo spustiti veo nad tajnom ovog Poroda. Vodila nas je Božanska Mudrost kao bijaše pravo. Rođenje Isusovo, njegova Nazočnost u svijetu, morala se pojaviti lišena svega onoga što bi bilo čudesno i što bi bilo izazvalo sotonu..." Apostol Petar pristupi Mariji i reče: "Sada Ti se više neću usuditi reći 'Marjo' kao prije. Prije si za mene bila Mama mojega Učitelja. Sada, sada sam Te vidio na vrhu onih nebeskih valova, vidio sam Te kao Kraljicu, i ja bijednik činim ovako, kao rob što i jesam." I baci se na zemlju ljubeći Marijine noge. Sada Isus Govori: "Ustani Šimune. Dođi ovamo, sasvim blizu Mene." Petar pođe na lijevu stranu Isusovu jer je na desnoj Marija. "Što smo sada mi?" upita Isus. "Mi? Pa mi smo Isus, Marija i Šimun. "U redu. Ali koliko nas je?" - "Troje Učitelju." - "Dakle trojstvo. Jednoga dan ana Nebu, u Božanskom Trojstvu dođe misao: ' Sada je vrijeme da Riječ pođe na zemlju.' I u zanosu ljubavi Riječ dođe na zemlju. Zato se odijelila od Oca i Duha Svetoga . Dođe da djeluje na zemlji. Dvojica koji su ostali u Nebu promatrahu djela Riječi, ostajući sjedinjeniji nego ikada da bi mogli izlijevati Misao i Ljubav i pomoći Rijeći koja djeluje na zamlji. Doći će dan kada će doći s Neba naredba: ' Vrijeme je da se vratiš jer je sve svršeno', i onda će se Riječ vratiti na Nebesa, ovako ...( i Isus se povuče jedan korak natrag ostavivši Mariju i Petra gdje bijahu) i s nebeske će visine promatrati djela njih dvoje koji će ostati na zemlji, koji će se više nego ikada sjediniti svetim nadahnućem da stope u jedno vlast i ljubav i da od toga naprave sredstvo kojim će izvršiti želju Riječi: ' Otkupljenje svijeta po neprestanom naučavanju Crkve.' A Otac, Sin i Duh Sveti pravit će lanac od svojih zraka da povežu, sve više povežu njih dvoje koji će ostati na zemlji: Moju Majku, ljubav; i Tebe Petre, vlast. Zato ćeš doduše morati s Marijom postupati kao s Kraljcom, da ali ne kao rob. Ne slažeš se?" - "Slažem se sa svime što Ti hoćeš. Satrven sam u prah! Ja vlast? O ako moram biti vlast, onda se doista moram oslanjati na Nju! O Majko moga Gospodina, ne napusti me nikada, nikda, nikada... "

utorak, 1. studenoga 2011.

Marija je Kraljica Betlehema i Špilje

Isus sa Majkom i Učenicima u Betlehemu

Napustivši Betaniju u cik zore Isus ide prema Betlehemu sa svojom Majkom, Marijom Alfejevom i Marijom Salomom. Iza njega idu Apostoli. Šimun Jonin pođe naprijed, dođe do Isusove skupine i upita: "Zar se ovuda ide u Betlehem? Ivan kaže da ste prošli put išli jednim drugim putem." "Istina je, odgovori Isus. Ali išli smo onim putem zato što smo dolazili iz Jeruzalem. Ovim putem je kraće. Kod Rahelina groba, što ga žene žele vidjeti, rastat ćemo se, kako ste prije nekoliko vremena odlučili. Kasnije ćemo se sastati u Betsuru, gdje se moja Majka želi zaustaviti." "Jest, to smo kazali... Ali bi bilo tako lijepo kad bismo bili svi ondje..., osobito Majka..., jer napokon Ona je Kraljica Betlehema i Špilje, i Ona znade baš dobro sve...Bilo bi različito... kad bismo o tome čuli od Nje, eto." Isus se smiješi gledajući Šimuna koji na dražestan način podmeta svoju želju. "Koju špilju?" upita dječak Marcijan. "Špilju gdje se je Isus rodio." "O, krasno! Idem i ja!..." "Doista bilo bi lijepo! "kažu Marija Alfejeva i Saloma. "Vrlo lijepo!... Značilo bi vratiti se unatrag... kad svijet, istina nije znao za Tebe, ali Te još nije mrzio... Značilo bi opet nači ljubav jednostavnih, koji nisu znali drugo do vjerovati i ljubiti, ponizno i s vjerom... Značilo bi odložiti ovaj teret gorčine koji mi tišti Srce otkako znam da Te ovako mrze, odložiti ga ondje u Tvoje jasle... Mora da je ondje ostala milina Tvoga pogleda, Tvoga disanja, Tvoga nesigurnog smiješka, ondje... pa bi mi sve to milovalo Srce... Tako je ogorčeno!..." Marija govori tiho, sa željom i tugom. "Kad je tako, onda ćemo ići onamo, Mama. Vodi nas Ti. Danas si Ti Učiteljica, ja Ja Dijete koje uči." "Ne, Sinko! Ne! Ti si i sada Učitelj..." "Ne, Majko. Šimun Jonin je dobro kazao. U Betlehemskoj zemlji Ti si Kraljica. On je Tvoj prvi dvorac. Marijo od roda Davidova, vodi ovaj Mali narod u Tvoja obitavališta." Nastavljaju putem kroz svježu dolinu koja se pruža u smjeru istok-zapad. Putem lagano skrenu prema sjeveru da zaobiđu jedan brežuljak koji je izbočen, i tako stignu na cestu što iz Jeruzalema vodi u Betlehem upravo kod kubeta Rahelina groba, nad kojim je okrugla kupolica. Svi mu pristupe s poštovanjem da se pomole. "Ovjde smo se Ja i Josip zaustavili... Sve je isto kao i onda. Različito je samo godišnje doba. Onda je bio studeni dan mjeseca Kisleva. Prije je kišilo pa su ceste postale glibave, zatim je dunuo ledeni vjetar i možda je u noći pala slana. Putovi su se stvrdnuli, ali pošto su bili veoma izbrazdani od kola i od mnoštva ljudi, bijahu kao more puno lađa, pa je mome magarčiću bilo veoma teško..." " A Tebi ne, Majko Moja?" " O Ja sam imala Tebe! " i pogleda Ga tako blažena lica da je sve ganulo. Zatim nanovo počne govoriti: "Bližila se večer i Josip bijaše vrlo zabrinut... Oštar vjetar sve je više jačao... Ljudi su žurili prema Betlehemu, gurajući jedni druge, i mnogi su grdili moga magarčića, koji je išao tako polagano, tražeći mjesto gdje da stupi kopitima... Činilo se kao da zna da si Ti tu... i da snivaš posljednji san u koljevci moga krila. Bijaše studeno. .. Ali Ja sam bila ražarena. Osjećala sam da Ti dolaziš..." "Dolaziš? Mogla bi kazati: 'Bijah tu, Mama, već devet mjeseci." "Jest. Ali sada bijaše kao da dolaziš s Nebesa. Nebesa se spuštahu, spuštahu se nada Me i Ja gledah nihov sjaj... Gledah Božanstvo gdje plamti u raosti Tvojeg skorog rođenja, i taj me Oganj prožimaše, zapaljivaše me, odvajaše me od svega... Studen... vjetar... mnoštvo...ništa! Ja gledah Boga... Od vremena do vremena uspjevah, uz napor, vratiti svoj Duh na zemlju i osmijehivah se Josipu koji se bojao studeni i napora za Mene, koj vođaše magarčića od straha da se ne spotakne, i koji Me umatao u gunj od straha da se ne prehladim... Ali ništa se ne mogaše dogoditi. Ne osjećah drmanja. Činilo mi se da hodam zvijezdanim putem, između sajnobijelih oblaka, podržavana od Anđela... I osmijehivah se... Najprije Tebi--- Gledah Te, kroz zastor tijela, kako spavaš stisnutih šaćoca u svojem krevetiću od živih ruža, moj ljiljanov Pupoljče... Zatim se osmijehivah zaručniku tako žalosnom, tako žalosnom, da ga osokolim... Zatim ljudima koj ne znadijahu da već dišu na Spasiteljevom zraku... Zaustavili smo se kod Rahelina groba da se magarčić časkopm odmori i da pojedemo malo kruha i maslina, poputnine nas siromaha. Ali Ja nisam bila gladna. Nisam mogla biti gladna... Bijah nahranjena od svoje radosti... Opet smo krenuli... Dođide. Pokazat ću vam gdje smo sreli pastira... Ne bojte da ću pogriješiti. Ja ponovno proživljavam onaj čas i pronalazim svako mjesto, jer sve vidim kroz veliku anđeosku svjetlost. Možda je Anđeoska Četa ponovno ovdje, nevidljiva tijelima, ali vidljiva dušama, sa svojom sjajnom bjelinom, pa se sve otkriva i sve je označeno. Oni ne mogu pogriješiti, a vode Me... na moju radost i na vašu radost. Evo: Ilija je došao od one njive na ovu sa svojim ovcama i Josip ga je zamolio mlijeka za mene. I ondje, na ovoj livadi smo se zaustavili dok je on muzao toplo i okrepljujuće mlijeko i davao svoje savjete Josipu. Dođite, dođite... Evo, evo staze kroz posljednju dolinicu prije Betlehema. Krenuli smo njome jer glavna cesta, tu u blizini grada, bijaše vreva osoba i jahačih životinja...

Evo Betlehema! O dragi! Draga zemljo m0jih otaca, koja si mi dala prvi cjelov Moga Sina! Ti si otovrena, dobra i mirisna kao kruh po kojem imaš ime (Beth . lehem znači 'kuća kruha ) da dadeš pravi Kruh svijetu koji umire od gladi! Zagrijala si me kao majka u kojoj je ostala majčinska ljubav Rahelina, sveta zemljo davidovskoga Betlehema, prvi Hrame Spasitelju, Zvijezdi jutarnjoj rođenoj od Jakova da čitavom čovječanstvu označi pravac prema Nebesima! Gledajte kako je lijepa sada u proljeće! Ali i onda bijaše lijepa, premda njive i vinogradi bijahu goli! Tanak veo slane sjajio se na golim granama, i bijahu posute dijamantima, kao da su umotane u neopipljivi rajski veo. Ognjište svake kuće se dimilo jer je večera bila sasvim blizu i dim koji se dizao od jedne do druge svelike stepenice obronka sve do ove glavice odavaše grad, također zastrt... Sve bijaše nevino, sabrano, u iščekivanju... Tebe, Tebe, Sinko! Zemlja je osjećala da dolaziš... A bili bi Te osjetili i Betlehemci, jer nisu zli, iako vi to ne vjerujete. Nisu nas mogli ugostiti... U čestitim i dobrim kućama Betlehema tiskali su se, drski kao i uvijek, gluhi i oholi, oni koji su takvi i sada, a oni nisu mogli osjećati Tebe... koliko samo bijaše ondje farizeja, saduceja, Herodovaca, pismoznanaca, pristaša Esena! Ah, i sadašnja njihova tupost posljedica je njihove ondašnje tvrdoće srca. One večeri zatovrili su srce ljubavi prema sovjoj siromašnoj sestri... pa su ostali, a i ostaju u tami. Već onda su odbili Boga odbivši od sebe ljubav prema bližnjemu.
Dođite. Idemo k Špilji. Ne koristi ući u grad. Najvećih prijatelja Moga Djheteta nema više. Dovoljna je prijazna priroda, sa svojim kamenjem, sa svojim potokom, sa svojim drvima za loženje vatre. Priroda koja je osjetila da dolazi njezin Gospodin... Evo dođite bez straha. Obiđe se ovuda... Eno tamo ruševna Davidove kule. O kule meni draže od kraljevske palače! Blagoslovljene ruševine! Blagoslovljen potoče! Blagoslovljeno drvo koje si se pomoću vjetra kao čudom lišilo tolikih grana da bismo mi našli drva i mogli naložiti vatru." Marija hitro silazi k Špilji, prijeđe preko malenog potoka po dasci koja služi kao most, potrči na čistinu što je ispred razvalina i padne na koljena na ulazu u Špilju, prigne se i poljubi tlo. Svi ostali je slijede. Ganuti su...Čini se da dječak, koji je ni časa ne pušta, sluša čudesnu pripovijest i njegove crne očice gutaju Marijine riječi i pokrete ne gubeći ni jednoga. Marija ustane i uđe govoreći: "Sve, sve je kao onda!... Ali onda je bila noć... Josip je upalio svjetlo kad sam ja ušla. Onda, istom onda, sjahavši s magarčića, osjetih kako sam umorna i smrznuta... Pozdravio nas je jedan vol. Pođoh k njemu da osjetim malo topline, da se naslonim na sijeno... Josip je ovdje gdje se nalazim prostro sijena da mi napravi krevet, a osušio ga je za mene kao i za Tebe Sinko, na vatri što ju je užgao u onom kutu..., jer je bio dobar kao otac u svojoj ljubavi zaručnika-anđela... I držeći se za ruke, kao dvoje braće izgubljene u noćnoj tami, pojeli smo svoj kruh i sir, a onda je on pošao onamo da potiče vatru, skinuvši ogrtač da zatvori ulaz... U stvari spustio je veo ispred Slave Božje koja je silazila s Nebesa, Ti moj Isuse,... a Ja sam bila na sijenu, u blagoj toplini dviju životinja zaogrnuta svojim ogrtačem i vunenim gunjem... Dragi moj zaručnik! U onom času punom strepnje u kojemu bijah sama pred tajnom prvog materinstva, koji je uvijek za ženu pun nepoznanica, a za mene u mojem jedinstvenom materinstvu pun i tajne: što to znači vidjeti Sina Božjega gdje izlazi iz smrtnoga tijela, on, Josip, bijaše mi poput majke, bijeaše anđeo..., moja utjeha.. onda, uvijek. A zatim muk i san koji se spustiše da obuzmu Pravednika..., da ne vidi ono što je za mene bio svagdašnji Božji cjelov... A za mene, nakon stanke za ljudske potrebe, eto silnih valova ekstaze koji su dolazili od rajskoga mora, a koji me iznova dizahu na sjajne vrhove valova sve viših i viših, noseći me sa sobom gore, gore, u ocean svjetlosti, svjetlosti, radosti, mira, ljubavi, dotle da sam se našla izgubljena u Božjem moru, u Božjem krilu... Još jedan glas sa zemlje: "Spavaš li Marijo?" O tako dalek glas!... Jeka, sjećanje na zemlju!... A tako slabašan, te se duša i ne trgnu, pa ne znam kako odgovorih, dok se dalje dižem u taj bezdan Vatre, beskrajnog Blaženstva, predspoznaje Boga... sve do Njega, do Njega... Ah, amo jesi li Ti koji si mi se rodio, ili sam Ja ta koja sam se one noći rodila od Trojsrtvenih bljeskova? Jesam li Ja ta koja sam dala tebe, ili si me Ti upio da mi dadeš? Ne znam... A zatim spuštanje, od Kora do Kora, od zvijezde do zvijezde, od sloja do sloja, spuštanje blago, polagano, tiho kao spuštanje cvijeta što ga orao odnio u visinu a onda ga pustio i koji se spušta polagano, na krilima zraka, postavši još ljepšim od bisera kiše, po mrvičku duge ugrabljenom nebu, dok se opet ne nađe na rođenoj grudu... Moj dijademe: Ti! Ti na mojem Srcu... Poklonila sam Ti se klečeći, a onda Te ljubila sjedeći ovdje. Napokon sam Te mogla ljubiti bez zapreke tijela. A odavle sam se maknula da Te ponesem ljubavi onoga koji je bio dostojan da Te kao i Ja ljubi među prvima. A ovdje, između ova dva priprosta stupa, prikazala sam Te Ocu. A ovdje si pervi put počivao na Josipovom srcu... A zatim sam Te povila i zajedno smo Te položili ovdje... Ja sam Te njihala, a Josip je sušio sijeno na vatri i onda ga čuvao toplim stavljajući ga svoje prsi, a zatim ondje da ti se oboje klanjamo, ovako, ovako, nagnuti nad Tobom kao i Ja sada, da gutamo Tvoj dah, da gledamo do kojeg poništenja može dovesti Ljubav, da ronimo suze koje se sigurno rone u Nebu od neiscrpne radosti zbog gledanja Boga." Marija koja se kretala amo-tamo obnavljajući svoje uspomene, pokazujući mjesta, zadahnuta od ljubavi, sa sjajem suza u plavim očima i radosnim smiješkom na usnama, stvarno se sagne nad svojim Isusom, koji je sjeo na jedan veliki kamen dok ona obnavlja uspomene, i poljubi Ga u kosu plačući, klanjajući se kao onda.... " A zatim pastiri... unutra, ovdje, da se poklone sa svojom dobrom dušom i s velikim uzdahom zemlje koja je ulazila s njima, s njihovim mirisom ljudskosti, stada, sijena. A vani i posvuda Anđeli da Ti se poklone u svojoj ljubavi, sa svojim pjevanjem što ga ljusko stvorenje ne može ponoviti i s nebsekom ljubavlju, sa zrakom Neba koje je s njima ulazilo, što su ga oni donosili u svom sjaju... Tvoje rođenje Blagoslovljeni!..." Marija se spustila na koljena uza svoga Sina i plače od ganuća glavom nagnuta na njegova koljena. Nitko se ne usuđuje govoriti kroz netko vrijeme. Više ili manje ganuti nazočni se obaziru naokolo kao da se nadaju da će između paučine i hrapava kamenja vidjeti prizor koji je opisan... Marija dođe k sebi i kaže: "Eto, ispripovijedila sam beskrajno jednostavno i beskrajno veliko rođenje svoga Sina. Sa svojim ženskim srcem, ne učiteljskom mudrišću. Drugo ničega nema, jer je to bila najveća stvar na zemlji, skrivena ispod najobičnije vanjštine." "Ali sutradan? I dalje?" pitaju mnogi, među njima dvije Marije.
/nastavak na poćetku Došašća/

ponedjeljak, 3. listopada 2011.

Isus: "Tvoja je mudra zapovijed, Majko!"

Isusov susret s Majkom u Bataniji

Sjenovitim putem koji povezuje Maslinsku goru s Betanijom Isus žurno ide prema Martinom gradu - Betaniji. Dočekaju ga Lazar i Maksim s jedne strane, Izak s Timonejem i Josipom s druge, treća dođe Marta s Marcelom. Marta podigne svoju koprenu i prigne se da poljubi Isusovu haljinu, a odmah protom pritirči Marija Alfejeva i Marija Saloma. Isusova Majka se približava stazom koja vodi k Šimunovoj kući. Isus blago odgurne prijatelje i požuri se svojoj Majci. Poznate riječi prostruje zrakom odjekujući kao ljubavni solo iznad žamora mnoštva: "Sinko!" - "Mama!" Poljube se. U Marijinom poljupcu je drhtaj onoga koji se toliko vremena bojao a sada, kad nestaje straha koji ga je držao, osjeća umornost od izdržanog naprezanja; mjeri u svem opsegu opasnost kojoj je bio izložen... Isus je miluje, On koji razumije, i kaže: "Osim svoga Anđela, imao sam i tvojega, Mama, da bdije nada mnom. Ništa mi se zla nije moglo dogoditi." - "Neka je hvala Gospodinu. Ali toliko sam trpjela.!" - "Želio sam doći prije, ali sam morao ići drugim putem da poslušam Tebe. I dobro je bilo, jer je tvoja zapovjedi, Majko moja, urodila dobrim, kao i uvijek." - "Tvoja poslušnost, Sinko!" - "Tvoja je mudra zapovijed, Majko.." Smiješe se jedno drugome kao dvoje zaljubljenih. Ali zar je moguće da je ta Žena tome Čovjeku Majka? Gdje je šesnaest godina razlike? Svježina i ljupkost djevičanskog lica i tijela čine Mariju sestrom svoga Sina, koji je u punini svoje prekrasne muževnosti....Svi krenu prema Šimunovoj kući. Ulaze u kuću na čijem pragu stari Šimunov sluga iskazuje štovanje Isusu i svome gospodaru. "Mir tebi, Josipe, i ovoj kući", kaže Isus dižući na blagoslov ruku koju je prije položio na bijelu glavu staroga sluge. - Nakon prve radosti, Lazar i Marta su ponešto žalosni, a Isus pita: "Zašto, prijatelji?" - Jer nisi s nama, i jer svi dolaze k Tebi osim duše za koju bisko željeli da je tvoja." - "Jačajte strpljivost, nadu i molitvu. A onda, s vam asam. Ova kuća!... Ova kuća nije drugo nego gnijezdo iz kojega će Sin Čovječji poletjeti svakoga dana k drugim prijateljima, tako blizima u prostoru, ali ako se stvar promatra na nadnaravan način, beskrajno bližima u ljubavi. Vi ste u mom Srcu a Ja sam u vašem. Može li se biti bliže nego tako? Ali večeras ćemo biti zajedno. Izvolite sjesti na sovj stol."
...Večera je gotova i svatko pođe na svoje mejsto... Potpuna noć je kad Isus može s Majkom na miru razgovarati. Popeli su se na terasuz i sjedeći na jednom sjedalu jedno uz drugo, rukom u ruci, govori jedno drugome i jedno i drugo sluša. Najprije Isus ispripovijedi stvari kpoje su se dogodile. Potom Marija kaže: "Sinko, nakon tvoga odlaska, odmah nakon njega, došla je k meni jedna žena... Tražila Te je. Jedna velika bijeda. i jedno veliko otkupljenje. Ali tom stvorenju treba tvoje Oproštenje da bi bilo čvrsto u svojoj odluci. Povjerila sam je Suzani rekavši da je jedna koju si izliječio. Istina je. Bila bih je mogla zadržati uza se kad naša kuća ne bi već bila more kamo mnogi jedre... i mnogi sa zlobnim nakanama. A toj ženi se svijet već gadi. Želiš li znati koja je? - Aglija je. Rimljanka, mimičarka i grešnica koju si počeo spašavati u Hebronu, koja Te tražila i našla u Aqua Speciosa, koja je već trpjela radi svoje obnovljnee nevinosti. Koliko... Sve mi je kazala... Kojega li užasa!.." - "Njezina grijeha?" - "Njega i ... rekla bih još više: koj užas je svijet. Ah, Sinko moj! Nemoj imati povjerenja u kafarnaumske farizeje! Htjeli su se poslužiti s tom jadnicom da ti naškode. I s nojm..." - " Znam, Majko... Gdje je Aglija?" - " Stići će sa Suzanom pred Pashu." - "U redu. Govorit ću s njom. Bit ću ovdje svake večeri i čekat ću je, osim pashalne večeri, koju ću posvetiti obitelji. Ne treba drugo nego da je zadržiš ako dođe. To je veliko Otkupljneje, kazala si. I tako spontano! Uistinu Ti kažem da moje Sjeme u malo srca pusti klicu kao što je pustilo u onom bijednom tlu. A Andrija mu je kasnije pomogao rasti sve dok se nije potpuno oblikovalo." - "Kazala mi je." - "Majko, što si osjećala približivši se onoj ruševini?" - "Grozu i radost. Činilo mi se da sam na rubu paklenog ponora, ali ujedno sam osjećala da se zanosim u plavetnilo. Kako si Bog, moj Isuse, kad činiš ta čudesa!" Ostanu šuteći pod veoma svijetlim zvijezdama i u bjjelini četvrtine mjeseca koja naginje prema punom mjesecu. Šuteći, ljubeći se i odmarajući se u uzajamnoj ljubavi.

četvrtak, 1. rujna 2011.

"Sva Milost sabrala se u jednoj Ženi!"

Isus poučava prve učenice

Isus je u Nazaretu, u svojoj kući. Bolje: u nekadašnjoj drvodjelčevoj radionici. S njime su dvanaestorica Apostola. Također je tu Isusova Majka Marija, Marija majka Jakovljeva i Judina, Saloma, Suzana i nova Učenica Marta. Marta je sasvim žalosna, sa suzama ispod očiju. Zbunjena, preplašena zbog toga jer je tako sama kraj drugih osoba, a osobito kraj Majke Gospodinove. Marija ju nasotji sprijatlejiti s ostalima i oduzeti joj taj osjećaj nelagodnosti zbog kojega Marta trpi. Ali se čini da njezina milovanja sve više napunjaju srce siromašne Marte. Crvenilo i velike kapi suza izmjenjuju se ispod koprene jako spuštene nad njezinom boli i nad njezinom neugodnošću. Ulazi Ivan s Jakovom Alfejevim. "Nema je, Gospodine. Otišla je s mužem u goste jednoj prijatlejici. Tako su kazale sluge" kaže Ivan. "Sigurno će joj biti vrlo neugodno. Ali još će Te moći vidjeti i primiti Tvoje Pouke" završava Jakov Alfejev. "Dobro. Skupina Učenica nije kako sam mislio. Ali vidite: namjesto odsutne Ivane nazočna je Marta kći Teofilova, sestra Laazarova. Učenici znaju tko je Marta. Moja Majka također. I ti, Marija, možda i ti, Salomo, već znate po svojim sinovima tko je Marta, ne toliko kao žena po mišljenju svijeta, koliko kao stvorenje u očima Božjim. Ti, Marta, opet znaš tko su ove koje te drže sestrom i koje će te toliko ljubiti. Bit ćeš sestra i kći. To ti toliko treba, dobra Marto, da bi imala i onu ljudsku utjehu dobrih ljubavi koje Bog ne osuđuje, nego koje je dao čovjeku da ga podrže u naporu življenja. Bog te je i ovamo doveo upravo u čas koji sam Ja odabrao da postavim temelj, mogao bih reći osnovu, na kojoj ćete vi izvesti svoje savršenstvo Učenica. Biti Učenik znači: slijediti Učiteljevo vodstvo i Njegov nauk. Zato će se u širokom smislu nazivati učenicima svi oni koji će sada i kroz vjekove slijediti Moj Nauk. I da se ne spominju tolika imena govoreći: Isusovi učenici prema naučavanju Petrovom ili Andrijinom, Jakovljevom ili Ivanovom, Šimunovom ili Filipovom, Judinom ili Bartolomejevom ili Tominom ili Matejevom, govorit će se jednim imenom koje će ih skupiti pod jedan jedini znak: kršćani. Ali u volikom mnoštvu poslušnih Mojem učenju Ja sam već izabrao prve, zatim druge i tako će se činiti za vjekove na Moju uspomenu. Onako kako su u Hramu, i još prije, od Mojsija, bili Veliki svećenik, svećenici, leviti, predstojnici raznih službi, dužnosti i zadataka, pjevači itd. isto tako će biti u Mom novom Hramu, proširenom po čitavoj Zemlji, koji će trajati koliko i ona. Vrhovni i niži, svi korisni, svi Meni dragi, a osim toga bit će žene, nova vrsta koju je Izrael uvijek potcjenjivao, ograničujući ih samo za pjevanje djevica u Hramu ili za njihovu pouku. I ništa više. Ne raspravljajte da li je to bilo pravedno. U Izraelovoj zatvorenoj vjeri i u vrijeme Gnjeva to je bilo pravedno. Sva sramota bila je na ženi, početku grijeha. U sveopćoj vjeri Kristovoj i u vrijeme Oproštenja sve se to mijenja. Sva Milosti se sabrala u jednoj Ženi i Ona ju je rodila svijetu da bude otkupljen. Zato žena nije više Bogu zazorna, nego Božja pomoć. I zbog Žene, miljenice Gospodnje, sve žene mogu postati učenice Gospodinove ne samo u mnoštvu ostalih, nego kao niže svećenice, pomoćnice svećenika, kojima mogu, mnogo pomoći. Pomagat ćete vjernicima i nevjernicima, i onima koje neće dovesti k Bogu toliko jeka svete Riječi koliko sveti smiješak neke moje učenice. Vi ste Me molile da li smijete ići za Mnom kao što idu i muškarci. Ali što se vas tiče premalo Mi je da samo dolazite, slušate, i primjenjujete. To bi bilo vaše posvećenje. Velika je to stvar. Ali još Mi nije dovoljno. Ja sam Sin Neograničernoga i od svojih ljubimaca tražim neograničeno. Hoću sve jer sam dao sve. Tu nisam samo Ja, tu je i svjet. Ta strahovita pojava - sviejt. Morao bi biti silan u svetosti: neizmjerna svetost mnoštva djece Božje u broju i snazi. Naprotiv, strahovit je u zloći. Njegova potpuna zloba stvarno je neograničena u borju njezinih očitovanja i u snazi poroka. Svi grijesi su u svijetu, koji više nije mnoštvo djece Božje, nego je mnoštvo djece sotonine, a osobito je živ grijeh koji nosi najjasniji znak njegovog očinstva: mržnja. Svijet mrzi. Onaj koji mrzi vidi zlo i u najsvetijim stvarima i hoće da ga vide i oni koji ga ne vide. Kad biste svijet upitale zašto sam Ja došao, ne bi vam rekao: 'Da čini dobro i otkupljuje"'. Nego bi vam rekao: 'Da kvari i otima.' Kad biste upitale svijet što misli o vama koji Me sliejdite, ne bi vam rekao: 'Slijedite ga da biste se posvetile i da tješite Učitelja svetošću i čistoćom.' Nego bi vam rekao: ' Slijedite ga zato jer vas je zaveo taj čovjek.' Takav je svijet. A Ja vam i to kažem zato da sve odmjerite prije negoli se pokažete svijetu kao izabrane Učenice, pramajke budućih učenica, suradnice slugu Gospodinovih. Dobro uzmite svoje srce u ruke i kažite mu, tom vašem osjetljiovom ženskom srcu, da ćete vi, i ono s vama, biti ismijavane, klevetane, popljuvane, gažene od svijeta, od prezira, od laži, od okrutnosti svijeta. Pitajte ga je li sposobno primiti sve rane bez gnjeva i proklinjanja onih koji ga ranjavaju. Pitajte ga je li sposobno suočiti se s moralnim mučeništvom klevete a ne doći dotle da mrzi klevetnika i stvar zbog koje će ga klevetati. Pitajte ga hoće li napojeno i prekrito zlobom svijeta, uvijek znati odisati ljubavlju, hoće li otrovano pelinom znati iscijediti med, hoće li podnoseći svekoliko mučenje od neshvaćanja, poruge, ogovaranja znati nastaviti smiješiti se pokazujući rukom Nebo, svoj cilj, kamo želite dovesti druge - ženskom ljubavlju, koja će biti majčinskai u djevojaka, majčinska pa bila iskazivanja i starcima koji bi mogli biti vašim djedovima, a oni su još duhovna djeca tek rođena i nesposobna da shvaćaju i ravanju se na putu, u životu, u istini, u mudrosti koju sam Ja došao dati dajući sama Sebe: božanski Put, Istinu i Mudrost. Ja ću vas svejedno ljubiti i ako Mi kažete: 'Nema snage, Gospodine, oduprijeti se čitavom svijetu zbog Tebe.' - Ali ako hoćete, ako imate hrabrosti ostati kao izabrane Učenice, evo pokazat ću vam posao koji morate raditi da biste opravdale svoju nazočnost i izabranje kod Mene i kod Gospodinovih svetih. Vi možete mnogo dobra učiniti svojim bližnjima i službenicima Gospodonovim. Koliko je žena potrebna kod Kristovog olatara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti mnogo više i bolje negoli muškarac, a onda ih dovrsti muškarcu da se potpuno izliječe. Mnoga srca, a osobito ženska otvorit će se vama, ženama, učenicama. Morate ih primiti kao da su draga djeca zavedena koja se vraćaju očinskoj kući a koja se ne usuđuju pristupiti k roditelju. Vi ćete sokoliti krivca i ublažavati suca. Mnogi će doći k vama tražeći Boga. Vi ćete ih primiti kao umorne hodočasnike govoreći: 'Ovdje je kuća Gospodinova. On će odmah doći.' A vi ćete ih okržiti svojom ljubavlju. Ako ne Ja, doći će neki Moj svećenik. Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. Ona je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu njezinog tijela uvijek je utamničena p r a v a ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav oslobođena trpkog blata sjetila i stvorena od anđeoskih krila i mirisa, stvorena od čistog Plamena i sjećanja na Boga, svoga podrijetla od Boga, i svoga stvaranja od Boga. Žena: vrhunsko djelo Dobrote pokraj vrhunskog djela Stvaranja a to je čovjek: ' A sad neka se Adamu da drugarica da se ne osjeća sam' - zato ne smije napustiti Adama. Uzmite dakle tu sposobnost ljubljenja i služite se njom u ljubavi prema Kristu i radi Krista prema bižnjemu. Budute sama ljubav raskajanim krivcima. Recit im neka se ne boje Boga. Kako to ne biste znale činiti vi koje ste majke i sestre? Koliko puta su vaša mala djeca, vaša mala braća bila bolesna i potrebna liječnika! I bojala su se. Ali ste vi, milovanjem i riječima punim ljubavi, uklonili taj strah i, svojom ručicom u vašoj ruci, dali su se liječiti bez straha koji su imali prije. Grešnici su vaša braća i bolesna djeca i boje se lijčnikove ruke, negove presude... Ne. Ne tako. Vi koji znate kako je Bog Dobar, recite da je Bog Dobar i ne traba da Ga se boje. Ako i budete sigurne, odlučne, govoreći : ' To nećeš nikada više učiniti', nećete protjerati onoga koji je već učinio i zato se razbolio. Nego ćete ga liječiti, da ga ozdravite. Budite majke i sestre svetima. I njima treba ljubavi. Zamarat će se i istrošiti će se u evangeliziranju. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite, razborito i marljivo. Žena zna raditi. U kući, kod stolova i ležaja, kod razboja i svega što je potrebno za svagdašnje življenje. Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodoćansika na Božja mjesta. Vi budite milostive ugostiteljke i preuzmite sve skromnije posloave, kako biste službenike Gospodinove ostavile sloboidnima da nastavljaju djelo Učitelja. A onda doći će vremana teška, krvava, okrutna. Kršćani, i sveti, imat će časove straha, slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena naprotiv nadvisuje muškarca tom pravom kraljvskom vrlinom, da zna trpjeti. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, suza, umora, krvi. U našoj povijesti imamo primjera divnih žena koje su znale izvesti djela oslobodilačke smionosti. Imamo Juditu, Jaelu. Ali vjerujte da ni jddna, za sada, nije veća od majke osam puta mučenice: sedam puta u sinovima a jedamput za sebe, u vrijeme Makabejaca. Zatim će biti jedn druga ... Ali posije Nje, bit će česta pojava žena junakinja boli i boli, žena koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice, žena anđela progonjenih, žena: nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života, te će bez druge posvete osim one koju će primiti od Boga-Ljuabvi, biti, oh, biti posvećene i dostojene da to budu. - To su, u vrlo općim crtama, vaše glavne dužnosti. Ja neću imati mnogo vremena da ga posvetim posebno vama. Ali ćete se izgraditi slušajući Me. Izgradit ćete se i pod savršenim vodstvom Moje Majke. Ova majčinska ruka ( i Isus uzima Marijunu ruku u svoju) dovela mi je učer djevojku koja je posvjedočila da su joj slušanje i boravak od nekoliko sati uz Majku pomogli da plod dobivene milosti sazre do savršenstva. Nije prvi put da Maja Majka radi za Krista svoga Sina.

ponedjeljak, 1. kolovoza 2011.

Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka

Ana-Lea se posvećuje kao djevica

Isus, zajedno s Petrom, Andrijom i Ivanom, kuca na vrata svoje kuće u Nazaretu. Odmah otvara Mama, čije lice se osvijetli sjajnim smiješkom kad ugleda svoga Sina. "Sretno se vratio, Sinko moj! Od jučer je sa mnom jedna čista golubica kojaTe čeka. Dolazi izdaleka. A onaj koji je prati nije mogao dulje ostati. Budući da je ona željela savjet, ja sa kazala što sam mogla. Ali samo Ti si, Sinko moj, Mudrost. I vi se sretno vratili. Dođite odmah i okrijepite se." "Da. Ostanite ovdje. Ja idem odmah k tome stvorenju koje Me čeka." Trojica učenika odlaze u kuhinju, gdje ima Marija nudi hranu i toplinu vatre, Isus diže zastor koji skriva otvor što vodi u vrt - perivoj te izlazi u nj. Isus, prekriženih ruku na prsima, uspravan na suncu smiješi se čistoj, mirnoj milini majčinog vrta, negovim gredicama ljiljana koji se pokazuju s prvim busjem lišća, srebrnoj maslini, te drugim vrstama cvijeća razasutima između skromnih gredica mahunarki i salate, koje istom ozelenjuju. Čist, uredan, otmjen, čini se da i vrt odiše bjelinom savršenog djevičanstva. "Sinko, dođi u moju sobu. Dovest ću Ti je, jer se pobjegla tamo u kraj čuvši toliko glasova." Isus ulazi u majčinu sobicu, uvijek čistu, prečistu sobicu, koja je čula riječi Anđela. Marijina ruka polako diže zastor; Isus koji je, leđima okrenut prema vratima, promatra to čisto gnijezdo, okrene se. Evo, Sinko moj. Dovodim Ti jedno janje. A Ti si njegov pastir." I Marija koja je ušla držeći za ruku jednu djevojku crnomanjastu, vitku, koja živo rumeni pojavivši se pred Isusom, polako se povlači spuštajući zastor.
"Mir tebi, djevojko." "Mir... Gospodine..." Djevojka, vrlo uzbuđena ostaje bez riječi, ali se spušta na koljena glavom prem zemlji. "Ustani. Što tražiš od Mene? Ne boj se..." "Ne bojim se... ali... sada kad sam pred Tobom... nakon što sam to tako željela... sve što mi se činilo lako, potrebno da Ti kažem... ne nalazim više... ne čini mi se više da je ono... kao da sam luda... oprosti , moj Gospodine..." Isus je znao tko je ona i zašto je došla. Ali je htio da se duša otvori slobodno i s povjerenjem zato kaza: "Ti tražiš milost za tjelesno zdravlje? Je li ti potrebno čudo? Imaš li duše koje trebaš obratiti? Ne? Onda? Hajde, govori! Imala si toliko hrabrosti a sad ti manjka? Zar ne znaš da sam Ja Onaj koji daje jakost? Da? To znaš? Pa onda govori, kao da sam ti otac. Koliko ti je godina?" "Šesnaest, Gospodine moj." "Odakle dolaziš?" "Iz Jeruzalema." "Kako ti je ime?" "Ana- Lea..." "Drago ime moje bake i toliko drugih svetih žena Izraelovih, a uz nj jedno jedino ime dobre, vjerne, ljubazne i blage Jakovljenve žene. Bit će ti kao predzank. Bit ćeš uzorna supruga i majka. Ne? Treseš glavom? Plačeš? Jesi li možda bila odbijena? Ni to? Je li umro tvoj vjerenik? Još nisi izabrana?" Djevojka neprestano trese glavom. Isus napravi jedan korak, pogladi je i prisiljava da digne glavu i da Ga pogleda... Isusv smiješak pobjeđuje djevojčinu jaku uzbuđenost. Ograbri se: "Moj Gospodine, bila bih supruga i sretna, a Tvojom zaslugom. Zar me ne prepoznaješ, Gospodine? Ja sam ona bolesnica od sušice, umiruća vjerenica koju si Ti ozdravio na molbu tvog Ivana... Poslije tvoje milosti dobila sam drukčije tijelo: ovo zdravo namjesto onog koje sam imala prije, umirućeg; dobila sam i drugu dušu...Ne znam. Više nisam osjećala da sam to ja... Umirući žalila sam samo to što ne mogu biti supruga. Radost jer sam ozdravilam zato sigurnost da ću se moći vjenčati nije trajala dulje od prvih sati. A onda..." Djevojka postaje sve slobodnija, opet nalazi riječi i ideje koje je bila izgubila u smetenosti našavši se sama s Učiteljem... " A onda sam osjetila da ne smijem biti sebična, samo misliti: 'Kad ću biti sretna', nego da moram misliti na nešto više a što bi došlo k Tebi i k Bogu, tvome i mome Ocu. Neka mala stvar, ali što bikazalo da sam zahvalna. Mnogo sam mislila, i kad sam slijedeće subote vidjela vjerenika, kazala sam mu: 'Slušaj, Samuele. Bez čuda ja bih bila umrla za koji mjesec i ti bi me izgubio zauvijek. Htjela bih dakle prikazati Bogu jednu žrtvu, ja s tobom, kakobih Bogu kazala da ga hvalim i da mu zahvaljujme.'A Samuel, jer me ljubi, odmah je rekao: 'Hajdemo zajedno u Hram da prinesemo žrtvu.' Ali ja nisam to htjela. Siromašna sam i pučanka, moj Gospodine. Malo znam, a još manje mogu. Ali preko tovje ruke položene na moja bolesna prsa nešto je došlo ne samo u moja istrošena pluća, nego i u srce. U pluća zdravlje, u srce mudrost. I razmijela sam da žrtvovanje jednog janjeta nije žrtva koju želi moj duh, koji Te..koj Te ljubi." Djevojka šuti crveneći se poslije te izjave o svojoj ljubavi. "Nastavi bez straha. Što je htio tvoj duh?" "Žrtvovati nešto dostojno Tebe, Sina Božjega! O onda... i onda sam mislila da to mora biti stvar duhovna kao ono što je od Boga, to jest žrtva mojega očekivanog vjenčanja iz ljubavi prema Tebi, moj Spasitelju. Vjenčanje je velika radost, znaš? Velika je stvar kad to volimo! Želja, neodoljiva čežnja da ga izvršimo!... Ali više nisam bila ona otprije nekoliko dana. Nisam više to željela kao najljepšu stvar... To sam rekla Samuelu.. i on me je shvatio. I on je htio postati nazirej godinu dana počevši od dana koji je trebao biti vjenčani dan, to jest dan iza prvog u mjesecu adaru. U međuvremenu došao Te tražiti da uzljubi Onoga koji mu je vratio vjerenicu, da Ga uzljubi i upozna: Tebe. I nakon više mjeseci našao Te u kući Aqua Speciosa. I ja sam došla... i tvoja Riječ je do kraja izmijenila moje sece. Sad mi više nije dovoljan onaj prvi zavjet... kao taj badem tu vani koji se na sve toplijem suncu preporodio poslije nekoliko mjeseci mirovanja i procvjetao a zatim će prolistati i donijeti plod, tako sam i ja sve više rasla u mudrosti prema onom što je bolje. U sve ovo vrijeme mislila sam na to. Posljednji put, već sigurna za sebe i za ono što sam htjela, kad sam došla u kuću Aqua Speciosa, Ti više nisi bio ondje... tjerali su Te. Toliko sam plakala i toliko sam molila te me je Sveviđnji uslišao potaknuvši moju majku da me pošalje ovamo s jednim rođakom koji je prolazio u Tiberijadu radi razgovora s Tetrahovim dvoranima. Upravitelj imanja kazao mi je da ću Te ovdje naći. Našla sam Tvoju Majku... i njezine riječi: samo slušanje i boravak uz Tvoju Majku ova dva dana dovršila su dozrijevanje ploda Tvoje milsti." Djevojka je kleknula kao ispred nekog oltara, skrštenih ruku na prsima. "Dobro. Ali što zapravo želiš? Što ti mogu učiniti? " "Gospodine, htjela bih... htjela bih nešto veliko. I samo Ti, Davalac života i zdravlja, možeš mi to dati, jer mislim da Ti možeš i uzeti ono što si dao... Htjela bih da mi život koji si mi dao oduzmeš u godini mog zavjeta, prije negoli ona završi..." "Ali zašto? Zar nisi zahvalna Bogu za dobiveno zdravlje?" "Silno!Neizmjerno! Ali samo zbog jedne stvari: jer sam živući po Njegovoj milosti i po tvome čudu shvatila ono bolje." "Što je to?" "To je živjeti poput Anđela. Kao tvoja Majka... moj Gospodine.. kako živiš Ti... kako živi tvoj Ivan... tri Ljuljana, tri bijela Plamena, tri Blaženstva zemlje, Gospodine. Da. Jer mislim da je blaženstvo imati Boga, a da Boga imaju čisti. Mislim da je čist čovjek Nebo sa svojim Bogom u središtu i s Anđelima naokolo... Oh, moj Gospodine!To bih htjela!... Malo sam Te slušala, malo i tvoju Majku, i učenikai Izaka. K drugima se nisam približila da mi kažu tvoje Riječi. Ali mi se čini da Te moj duh uvijek čuje i da si mi Ti Učitelj... Kazala sa, moj Gospodine..." "Ana-Lea, mnogo je to što rražiš i mnogoje što daješ... Kćeri: shvatila si Boga i savršenstvo do koje se stvorenje može popeti da bi bilo slično Prečistome i da bi se svidjelo Prečistome." Djevojka kleči. Isus je uzeo među svoje ruke crnomanjastu glavu, i govori stojeći nagnut nad njom: "Onome koji je rođen od Djevice - jer je jedino mogao saviti si gnijezdo usred ljiljana - gadi se, kćeri, trostruka požuda sviejta, i uzmaknuo bi zgnječen od tolikog gađenja kad Otac, koji zna od čega živi Njegov Sin, ne bi sudjelovao s ljubaznom pomoći da podrži moju tejskobnu Dušu. Č i s t i s u M o j a r a d o s t. Ti mi vraćaš ono št mi svijet sa svojim neiscrpnim niskostima oduzima. Neka zato bude blagoslovljen Otac i ti, djevojko. Idi mirna. Nešto će nastupiti da tvoje zavjet učini vječnim. Budi jedan od ljiljana rasutih po krvavim Krstovim putovima." "Ah, moj Gospodine... htjela bih još jednu stvar..." "Koju?" "Da ne budem nazočna kod tvoje smrti. Ne bih mogla gledati gdje umire Onaj koji je moj Život." Isus se blago smiješi i rukom briše dvije brazde suza koje se spuštaju po malom crnomanjastom licu. "Ne plači. Ljiljani nisu nikada žalosni... Ti ćeš se smijati svim biserima svoje anđeoske krune kad budeš gledala Kralja kako okrunjen ulazi u Svoje Kraljevstvo. Idi. Duh Gospodinov poučavao te između jednog i drugog Mojweg Dolaska. Blagoslivljam te s plamenovima vječne Ljubavi." Isus okreće lice prema vrtu i zove: "Majko! Evo jedne malene kćerke, čitave za tebe. Sad je sretna. Ali Ti je uroni u svoju bjelinu, sada i svaki put kad pođemo u Sveti grad, da bude snijeg nebeskih latica posut po Janjetovom prijestolju." Isus se vraća k svojima dok Marija miluje djevojku ostajući s njom.

petak, 1. srpnja 2011.

Moć Marijina zagovora

1. Susret u Betaniji kod Marte

Uoči blagdana Pashe Isus se sa Apostolma i svojom Majkom bili su gosti kod Lazareve sestre Marte u Betaniji. Tom prilikom je jedan sluga, Ivan iz Endora, dveo Isusu jednog dječaka
, kojemu su otac i njegova majka ostali zakopani ispod odrona zemlje u blizini Emausa. Bio je sakriven u šumi poput divlje životinje. U želji da spasi dječaka predao ga je Isusu. Lazar ga je htio posvojiti. Isus je odbio tu ponudu:
"Ti si, Lazare, već toliko učinio i zahvalan sam ti za to. Ali ti ovo dijete ne mogu povjeriti. Ono je 'naše' dijete. Sviju nas. Radost Apostola i Učitelja. Osim toga kod tebe bi raslo u raskoši. Ja hoću da mu darujem svoj kraljevski plašt: 'časno siromaštvo'. Ono siromaštvo što ga Sin Čovječji hoće za sebe, da se može približiti svim najvećim bijednicima ne ponizavajući nikoga. " "Učitelju, za ovo dijete ćeš imati troškova. Dopustit ćeš mi barem..." - "Za njegovu halijinu za punoljetnost pobrinut ću se ja", vikne Petar. Svi se nasmiju zbog naglosti toga povika. Lazar nato nastavi: "U redu. Ali trebat će i drugih haljina. Budi dobar, Šimune. I ja sam bez djece. Pusti da se ja i Marta utješimo brinući se za malene haljine što ih treba napraviti." Petar se, tako zamoljen, odmah gane i veli: "Haljine... da... Ali haljine za srijedu uzet ću ja. To mi je obečao Učitelj, i rekao je da ću ići s Majkom kupiti je..." Petar kaže sve bojeći se kakve za njega nepovoljne promjene. Isus se nasmiješi i kaže: "Da, Majko. Molim te da sutra pođeš sa Šimunom. Inače će mi taj čovjek umrijeti od tuge. Savjetovat ćeš ga gledom na izbor." - "Hoćeš li pozvati mališana?" moli Marija. I dječak dotrči odmah sa slugom. "Kako se zoveš? - upita Marija milujući ga. "Ja sam.... bio sam Jabes. Ali sada očekujem ime..." "Očekuješ?" "Da, Jabes hoće ime koje znači da sam ga Ja spasio. Ti ćeš ga potražiti, Majko. Ime ljubavi i spasenja." Marija misli... a zatim kaže: "Marijam (Maarhgziam). Ti si malena kap u moru spašenih od Isusa. Sviđa li ti se? Tako podsjeća i na mene uz sjećanje na Spasenje." "Vrlo lijepo je" kaže dječak zadovoljan. Kad ova kaplja čovječanstva bude odrastao čovjek, moći ćete promijeniti njegovo ime u muško ime s jednim 'l' na kraju mjesto 'm'. Sada nosi ime što mu ga je dala Mama. Zar ne?" Dječak kaže da da, a Marija ga pomiluje. Međutim su Marija Alfejeva i Saloma predložile da se dječaku ipak dade jednostavnije ime: Marciam.
Taj je prijedlog prihvaćen.
Nakon večere svatko pođe na svoje mjesto određeno za odmor.... Dogovorili su se da će se naći sutra opet kod Marte u Betaniji.

2. Moć Marijina zagovora

Nakon izlječenja gubavaca podno Maslinske gore Isus kaže Apostolima: "A sada idemo k Majci!" "Ali gdje je?" pitaju mnogi. "U jednoj kući koja je Ivanu poznata. U kući djevojke koja je izliječena prošle godine." Uđu u grad Jeruzalem, prođu dobrim dijelom gusto naseljenog predgrađa Ofela sve do jedne bijele kućice. Isus uđe sa svojim milim pozdravom u kuću čija su vrata pritvorena, a iz nje dođe ljupki glas Marijin, i srebrni glas Analije i dublji glas njezine majke. Djevojka padne ničice klanjajući se, majka klekne , Marija ustane. Željeli bi zadržati Učitelja s Majikom. Ali Isus, obećavši da će se vratiti jednog drugog dana, blagoslovi i oprosti se s njima. Petar pođe sretan s Marijom. Oboje drže dječaka za ruku i izgledaju sretna malena obitelj. Mnogi se okrenu da ih pogledaju. Isus promatra njihov odlazak s osmijehom. "Šimun je sretan!" uskrikne Revnitelj. "Zašto se smiješ, Učitelju?" upita Jakov Zebedejev. "Jer u onoj grupi vidim veliko obećaje." "Kakvo, Brate? Što vidiš?" upita Tadej. "Ovo vidi: da ću mirno moći otići, kad bude čas. Ne moram se bojati za Svoju Crkvu. Ona će biti malena i slabašna kao i Marcijam. Ali će tu biti Moja Majka da je ovako drži za ruku i da joj bude Majka; i bit će tu Petar da joj bude otac. U njegovu poštenu i žuljavu ruku mogu bez brige staviti ruku Svoje Crkve koja će se rađati. On će joj dati jakost svoje zaštite. Moja Majka snagu svoje ljubavi. I Crkva će rasti ... kao Marciam... Uistinu on je dijete-simbol! Bog blagoslvio Moju Majku, Mog Petra i njihovo i naše dijete! Sad idemo k Ivinani..."

Ponovno je večer u kući u Betaniji. Mnogi, umorni, već su se povukli. Ali Petar šeta amo-tamo po stazi dižući vrlo često glavu prema terasi gdje sjede razgovoarajući Isus i Marija. Ivan iz Endora, naprotiv, razgovara s Revniteljem, a sjede ispod jednog mogranja koji je sav u cvatu.
Marija je već mnogo govorila. Isus joj na to kaže: "Sve što si Mi kazala sve je vrlo pravednoi imat ću na pameti pravednost toga...Petar je vrlo dobar. Za njega bih učinio bilo što jer zaslužuje." "Da Te čuje, rekao bi Ti sa svojim dobrim prostodušnim osmijehom: ' E, Gospodine, to nije istina!' I imao bio pravo." "Zašto, Majko?" Ali se Isus već smiješi jer je razumio. "Jer nećeš da ga zadovoljiš davši mu sina. Kazao mi je sve svoje nade, svoje želje... i tvoja odbijanja." "A nije ti kazao razlog s kojim sam ih opravdao?" "Jest. Rekao mi je razloge i dodao: 'Istina je... ali ja sam čovjek, siromašan čovjek. Isus uporno u meni vidi velikog čovjeka. Ali ja znam da sam vrlo bijedan, i zato... bi mi mogao dati jedno dijetee. Bio sam se oženio zato da bih ga dobio... umrijet ću a neću ga imati.' I rekao je, spomenuvši dječaka koji ga je, sretan zbog lijepe haljine što ju je Petar kupio, poljubio govoreći mu: 'Ljubljeni oče' - rekao je: Vidiš, kad mi to malešno biće, koje još pred samih deset dana nisam poznavao, tako kaže, osjećam da postejm mekši od maslaca i slađi od meda, i plačem jer ... mi ga svaki dan koji prolazi odnosi, odnosi mi to dijete..." Marija ušuti promatrajući Isusa, proučavajući ga u licu, čekajući jednu riječ... Ali Isus je stavio lakat na koljeno, glavu na ruku i šuti gledajući prostrani zeleni voćnjak. Marija mu uzme ruku, i gladi je i kaže: "Šimun ima tu veli k u želju... Dok sam išla s njim, samo mi je o njoj govorii, i s razlozima tako opravdanim da nisam mogla reći ništa da ga ušutkiam. To su bili isti razlozi o kojima promišljamo sve mi, žene i majke. Dječak nije kršan. Kad bi bio kao što si bio Ti... o, onda bi bez strraha mogao ići u susret životu učenika! Ali je tako slabašan!... Vrlo bistar, vrlo dobar... ali ništa više. Kad je neki grličić nježan, ne možeš ga brzo baciti da leti kao što se radi s jakim. Pastiri su dobri... ali još uvijek muškarci. Djeci su potrebne žene. Zašto ga ne pustiš Šimunu? Dok mu uskračuješ čedo upravo od njega rođeno, shvaćam razlog. Naše djetešce je kao sidro. A Šimun koji je određen za toliku sudbinu, ne smije imati sidra da ga zadržavaju. No ipak se možeš složiti s time da on mora biti 'otac' sve djece koju ćeš mu ostaviti. Kako može biti otac ako nije prošao školču s jednim djetetom? Otac mora viti blag. Šimun je dobar, ali blag nije. Nagao je i nepopustljiv. Samo jedno maleno stvorenje može ga naučiti finoj vještini obazrivosti prema slabima... Promisli tu Šimunovu sudbinu... Ipak je tvoj nasljednik! Ah, kad moram kazati tu okrutnu riječ! Ali za svu bol koja me stoji kazati je saslušaj me. Nikada Ti ne bih savjetovala nešto što ne bi bilo dobro. Marcijam... Ti hoćeš da ga učiniš savršenim učenikom... Ali još je dijete. Ti ćeš ...otići prije nego on bude čovjek. Kome ga onda dati boljemu nego Šimunu da dopuni njegovu naobrazbu? Napokon Ti znaš kako je siromašnog Šimuna, i zbog Tebe, mučila njegova punica. A ipak nije ponovno uzeo ni mrtve svoje prošlosti, svoje slobode od prije godinu dana, da bi ga pustila na miru punica, koju ni Ti nisi mogao promijeniti? A ono siromašno stvorenje od njegove žene? Ah, toliko želi ljubiti i biti ljebljena? Majko...o! Muž? Jedan dragi samovoljac... Nikada joj se nije poklonila neka pažnja bez velikog zahtjevanja... Siromašna žena!... Ostavi joj to dijete. Čuj, Sinko. Zasada ćemo ga povesti sa sobom. I ja ću doći u Judeju. Povest ćeš me sa sobom k jednoj mojoj drugarici iz Hrama i gotovo rođakinji, jer potjeće od Davida. Stanuje u Betsuru. Rado ću je vidjeti ako je još na životu. Zatim na povratku u Galileju, dat ćemo ga Porfiriji. Kad budemo u blizini Betsaide, uzet će ga Petar. Kad dođemo ovamo, daleko, dječak će biti s njom. Oh, ali Ti se sada smiješiš! Dakle zadovoljavaš Svoju Mamu. Hvala, moj Isuse." "Da, neka bude kako Ti želiš." Isus ustane i glasno pozove: "Šimune Jonin, dođi ovamo." Petar skoči i pretrči stube. "Dođi ovamo, čovječe koji prisvajaš i kvariš!" "Ja? Zašto? Što sam učinio, Gospodine? - "Pokvario si mi Majku. Radi toga si htio biti sam. Što da ti učinim?" Ali Isus se smiješi i Petar se ohrabri. Kaže: "Ah, baš si me prestrašio! Ali sada se smiješ... Što želiš od mene, Učitelju? Život? Drugo više nemam nego njega jer si mi uzeo sve... Ali ako želiš, dat ću ti ga." "Ne želim ti uzeti. Nego ti želim dati. Međutim nemoj iskorištavati pobjedu i ne odaj tajne drugima, prefrigani čovječe, koji pobjeđuješ Učitelja oružjem majčinske riječi. Dobit ćeš dijete, ali..." Isus ne može nastaviti govor jer Petar, koji je bio kleknuo, skoči na noge i poljubi Isusa s takvom žestinom te mu prekine riječ. "Zahvali Njoj, a ne Meni. Ali međutim imaj na pameti da ti ovo mora biti od pomoći, a ne na smetnju..." Gospodine, nećeš se morati kajati zbog dara... O Marijo! Uvijek bila blagioslovljena, Ti sveta i dobra." I Petar, koji se opet spustio na koljena, upravo plače ljubeći Marijinu ruku.

srijeda, 1. lipnja 2011.

Isus s Majkom u kući Ivana Kuzine

Isus ide prema kući Ivane Kuzine. Kad sluga vratar vidi tko je taj što dolazi, uzvikne tako radosno da je čitava kuća u žamoru. Isus ulazi smiješeći se, blagoslivljajući. Ivana trči iz perivoja koji je sav u cvatu da se baci k nogama Učiteljeivim da ih poljubi. A dolazi i Kuza koji se najprije duboko naklanja a zatim ljubi rub Isusove haljine. Kuza je lijep čovjek od sovjih četrdeset godina. Nije jako visok, ali je dobro građen. Ivana je viša od muža. Od minule bolesti sačuvala je samo naglašenu vitkost. To je veoma lijepa žena... Smiješi se i otkivene glave. "Kome dugujem radost što Te imam kao svoga gosta?" pita Kuza. "Mojoj potrebi da se zaustavim i počekam svoju Majku. Dolazim iz Nazareta... i moram uzeti sa sobom za neko vrijeme svoju Majku. S njom ću ići u Kafarnaum." Zašto ne kod mene? Nisam dostojna, ali..." kaže Ivana. "Ti si i te kako dostojna. Ali moja Majka ima sa sobom jetrvu koja je od natraag malo dana udovica." "Kuća je velika te može ugostiti više od jednoga. A Ti si mi dao toliko radosti da Ti nije uskraćen pristup ni k jednom kutku u njoj. Zapovijedaj, Gospodine, Ti koji si udaljio smrt od ovog boravišta i vraito mi moju procvala i cvatuću ružu", kaže Kuza u podršku ženi, koju mora da jako ljubi. To pokazuje i načinom kako je gleda. "Ne zapovijedam. Ali prihvaćam. Moja Majka je umorna i mnogo je trpjela u ovo zadnje vrijeme. U strahu je za Mene, a Ja joj želim pokazati da ih ima koji Me ljeube." "Ah, onda je dovedi ovamo! Ja ću je ljubiti kao kćerka i sluškinja" reče Ivana. Isus pristaje. Kuza izlazi da odmah izda naređenje o tome. Nedugo zatim odlaze udobna i brza kola s kojima je sluga Jonatan otišao u Nazaret da pridigne Mariju. Grad Nazaret se uzbuđuje zbog događaja. A kad Marija i jetrva, kojima Jonata iskazuje poštovanje kao dvijema kraljicama, ulaze u kola pošto su ključeve od kuće povjerile Alfeju Sarinom, uzbuđenje raste. Kola kreću, dok se Alfej osvećuje zbog grubog čina što su ga priuštili u sinagogi i kaže: "Samaritanci su bolji od nas! Vidite jednog od Herodovih ljudi kako časti Njegovu Majku? A mi! Stidim se što sam Nazarećanin." Neki pristupaju Alfeju sa pitanjima. "Naravno!" odgovara Alfej. "Gosti prokuratorove kuće. Jeste li čuli što je kazao njegov intendant: "Moj gospodar te moli da počastiš njegovu kuću." Počastiti, razumijete li? A Kuza je bogat i moćan, a žena mu je kraljevska princeza. Počastiti! A mi, to jest vi, gađali ste ga kamenjem. Sramota!" Dok Nazarećani odlaze potišteni kao išibani psi, Alfej ostaje sam kao neki Arhanđeo osvetnik na ulazu Marijine kuće.
Kasno navečer stižu Jonatina kola s gostima. Kuzinine sluge, koji su već bili na straži kod vratiju, daju znak i pritrčavaju s fenjerima povećavajući svjetlost što ju širi mjesec.
Pritrčavaju Ivana i Kuzina. Pokazuje se i Isus smiješeći se, a iza Njega apostolska skupina. Kad izađe Marija, Ivana se baca ničice sve do zemlje i pozdravlja: "Slava cvijetu kraljevskoga roda. Slava i blagoslov Majci Riječi i Spasitelja", a Kuza se naklanja tako duboko da dublje ne može ni pred Herodom i kaže: "Blagoslovljen bio čas koji te dovodi k meni. Blaagoslovljena Ti, Isusova Majko!" Marija odgovara blago i ponizno: "Blagoslovljen naš Spasitelj i blagoslovljeni dobri koji ljube mog Sina." Svi ulaze u kuću primljeni s najživljim znakovima poštovanja. Ivana drži Mariju za ruku i smiješi joj se govoreći: "Dopustit ćeš mi da ti služim, zar ne?" - Ne meni. Njemu uvijek služi i ljubi Ga. Time ćeš mi već dati sve. Svijet Ga ne ljubi... To je moja bol." Znam. Zašto ta ravnodušnost kod jednog dijela svijeta, dok bi drugi za Njega dali život?" "Jer je On znak protivljenja za mnoge. Jer je On vatra koja pročišćuje kovinu. Zlato se čisti.Troska pada na dno i baca se. Rečeno mi je kad je bio malešan ... ( "Ovaj je evo postalvljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca " - Lk 2,34-35) i proroštvo se ispunja dan za danom..." "Ne plači, Marijo. Mi ćemo Ga ljubiti i braniti", tješi Ivana. Ali Marija nastavlja svoj tihi plač, koji vidi samo Ivana u polumračnom kutu u koji su se sjele.

nedjelja, 1. svibnja 2011.

Bogorodičina bol: Isus loše primljen u Nazaretu

U nazaretskoj sinagogi su zidovi žućkasto obojeni. Na jednoj strani je katedra. Ima visok štionik sa svicima na sebi. To je neka vrsta nagnutog stola, koji stoji na jednoj nozi i na kojemu su poredani svici. Tu dolazi narod koji moli. Svjetiljke su postavljene iznad katedre i štionika. Dok je rabin jednom zgodom čitao i pjevao - među narod je došao Isus s bratićima apostolimai rođacima. Nakon čitanja rabin upravlja pogled k mnoštvu s nijemim pitanjem. Isus ide naprijed i moli da On danas vodi sastanak. Isus lijepim glasom čita odlomak Izaije Proroka: "Duh Gospodnji je na meni ..." Isus dodaje tumačenje tom odlomku. Isus se predstavlja kao "donosioc Dobre vijesti, Zakona ljubavi, koji prijašnju oštrinu zamjenjuje Milosrđem, po kojemu će postići spasenje svi koji su zbog Adamove krivice bolesni u duhu i tijelu, jer se bolest duha u njemu održava, pošto grijeh uvijek izaziva porok a porok je bolest, pa i fizičku. Po njemu će bitio slobođeni svi oni koji su zarobljenici Duha zla. Ja sam došao da raskinem te lance, da ponovno otvorim put k Nebu, da dadem svijetlost zaslijepljenim dušama i sluh gluhim dušama. Došlo je vrijeme Milosti Gospodnje. Ona je među vama, ona je ova koja vam govori. Patrijarsi su željeli vidjeti ovaj dan, čije postojanje je proglasio glas Svevišnjega a proroci su prorekli vrijeme. I pošto im je od nadnaravne službe priopćeno, već znaju da se rodila zora ovoga dana, i njihov ulazak u Raj sad je već blizu pa kliču u svojim dušama, sveti kojima manjka samo Moj blagoslov da budu građani Neba. Vi ga vidite. Dođite k Svjetlosti koja je izašla. Lišite se svojih strasti da biste hitno išli za Kristom. Imajte dobru volju da vjerujete, da se popravite, da želite spasenje, i spasenje će vam biti dano. Ono je u Mojoj ruci. Jer bi bila uvreda Milosti dati ga onome koji hoće nastaviti služiti Mamonu." Zbornicom se diže žamor.Isus kruži pogledom. Čita na licima i u srcima pa nastavlja: "Shvaćam vašu misao. Budući da sam iz Nazareta, vi biste htjeli izuzetnu povlasticu. Ali to iz vaše sebičnosti, ne iz snage vjere. Zato vam kažem da uistinu nijedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini. Druga su Me mjesta primila i primat će Me s većom vjerom, pa i oni čije ime je među vama sablazan. Ondje ću Ja žeti svoje sljedbenike, dok u ovoj zemlji neću moći ništa učiniti, jer mi je zatvorena i neprijateljska. Ali vas podsjećam na Iliju i Elizeja. Prvi je našao vjeru u jedne feničke žene a drugi je u jednog Sirca. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha ni očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje poput finog bisera što ga je prorok gledao. To će se dogoditi i vama, koji ste neprijateljski raspoloženi prema Riječi Božjoj i ne vjerujete joj." Mnoštvo buči i proklinje i nastoji staviti ruke na Isusa. Ali ga Apostoli bratići Juda, Jakov i Šimun brane, a onda bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda. Ali se Isus okreće, svojim magnetskim pogledom čini ih nepomičnima pa nepovrijeđen prolazi između njih iščezavajući po jednoj brdskoj stazi. Isus se uspeo do malog seoca poviše Nazareta. Tamo ga je dočekala Njegova Majka. Isus govori s Marijom sjedeći na jednom zidiću kraj jedne kućice. Isus se tamo sklonio pošto je bio istjeran iz Nazareta da pričeka Apostole, koji su se sigurno bili razišli po onom području dok je Isus čekao Majku, koju su možda oni sami obavijestili ili su pak bdjeli raspršeni po šumama. Marija je žalosna. Doznala je za događaj u sinagogi pa je ucviljena. Isus je tješi. Marija moli Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje ga smatraju luđakom željnim da izaziva neprijateljstva i svađe. Ali Isus pravi gestu smiješeći se. Kao da kaže: "Ne ide to tako jednostavno, ne misli na to!" Ali Marija ne popušta. Onda On odgovara: "Mama, kad bi Sin Čovječji morao ići jedino onamo gdje Ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo. Posvuda imam neprijatelja. Jer Istina se mrzi, a Ja sam Istina. Ali nisam došao da nađem laganu ljubav. Došao sam da vršim Očevu volju i da otkupim čovjeka. Ljubav si Ti, Mama, Moja ljubav, Ona koja Mi nadoknađuje sve. To i ovo Malo stado koje svakim danom raste s pokojom ovčicom što je istrgnem vukovima strasti i donesem u Božji ovčinjak. Ostalo je dužnost. Došao sam da vršim tu dužnost i moram je vršiti i dotle da se razmrskam o kamenje srdaca koja su otporna protiv dobra. Štoviše, samo kad padnem i okupam krvlju ta srca, smekšat ću ih i utisnuti u njih svoj Znak koji uništava znak Neprijateljev. Mama, za to sam sišao s Neba. Ne mogu nego željeti da to izvršim." "Ah Sinko! Sinko moj!" Marijin glas je bolan. Isus je miluje. Marija na glavi , osim koprene, također ima i ogrtač. Zaista je više nego ikada, kao svećenica. "Bit ću odsutan neko vrijeme da Ti udovoljim. Kad budem blizu, obavijestit ću Te." "Pošalji Ivana. Čini mi se da malko vidim Tebe kad vidim Ivana. I njegova majka je u brizi za mene i Tebe. Istina je, ona se nada povlaštenom mjestu za svoje sinove. Žena je i majka je, Isuse. Treba je razumjeti. Govorit će i s Tobom. Ali Ti je iskreno odana. A kad se oslobodi od ljudskog shvaćanja koje vrije u njoj i u njezinim sinovima, kao i u drugima, kao i u svima, Sinko moj, bit će velika u vjeri. Bolno je da se svi nadaju od Tebe nekom ljudskom dobru, nekom dobru koje ako i nije ljudsko, ipak je sebično. Ali u njima je grijeh sa svojom požudom. Još nije došao blagoslovljeni čas u kojem ćeš Ti uništiti grijeh, čas kojeg se tako jako bojim, mada me ljubav prema Bogu i prema čovjeku potiče da ga želim. Ah, onaj čas! Kako Srce tvoje Mame dršće zbog onog časa! Što će Ti učiniti, Sinko? Sinko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo.?" "Ne misli na to, Mama. Bog će Ti pomoći u onaj čas. Bog će pomoći Meni i Tebi. A onda će biti mir. To ti kažem još jedanput. Sad idi, jer se spušta večer a put je dug. Ja Te blagoslivljam."

petak, 1. travnja 2011.

"Gledajte Moju Majku!"

Isus poučava učenike: "Gledajte Moju Majku!"

Isus poučava svoje učenike u hladu ispod golemog oraha, na mjestu koje je uzdignuto iznad Marijina povrtnjaka kraj Nazaretske kuće. Dan je buran, približava se ružno vrijeme, pa se Isus zbog toga nije mnogo udaljio od kuće. Marija često izlazi iz kuće u povrtnjak i svaki put podigne glavu i smiješi se svom Isusu, koji sjedi na travi uz deblo raha, okružen od učenika. Isus kaže: "Gledajte Moju Majku! Možete li u Njoj zamisliti sklonost zlu? No, budući da je ljubav potiče da Me slijedi, Ona će ostaviti svoju kuću, kad to bude htjela Moja Ljubav. Jutros Me je ponovno to molila. Ona, Moja Učiteljica, jutros Mi je govorila: 'Neka među Tvojim učenicima bude i Tvoja Majka, Sinko. Želim naučiti Tvoj Nauk!" To je govorila Ona, koja je taj Nauk posjedovala u svom krilu , a još prije u svom Duhu, po daru, koji je Bog dao budućoj Majci Svoje Utejlovljene Riječi. /Napomena: Marija je posjedovala Mudrost od svoga Bezgrješnog Začeća, primila je u sebe tajne Božje, i može se reći da je Riječ prebivala u njoj otkad je postala. I Sveci zajedno sa Crkvenim naučiteljima, među kojima Sveti Albert Veliki, zaključili su da je Marija - još prije negoli je u svoje prečisto i neokaljno krilo primila Riječ Očevu, da je zaodnene tijelom kako bi postala Otkupiteljem - imala i posjedovala u Prečistom Srcu, Božansku Riječ otkako je primila bezgrješnu Dušu ulivenu u tijelo, u krilu Aninom. I Riječ je bila njezinom pravom Učiteljcom još prije nego je postala njezinim Sinom/. Ali pošto Me je zamolila, kazala je: "Ipak... Ti prosudi, mogu li doći, a da time ne izgubim sjedinjenje s Bogom, i da ono, što je svijet, a Ti kažeš da prodire svojim smradom, ne pokvari ovo moje Srce, koje je bilo i koje jest i koje hoće da bude samo Božje. Ja se ispitujem i, koliko znam, čini mi se, da to mogu činiti, jer ...(i tu je, ne znajući, sebi dala najveću pohvalu), jer ne nalazim razliku između svoga prostodušnog mira , kakav sam imala, kad sam bila cvijet Hrama, i ovoga koji imam u sebi sada otkada sam više od trideset godina kućanica. Ali sam nedostojna sluškinja koja slabo poznaje, a još slabije sudi duhovne stvari. Ti si Riječ, Mudrost, Svjetlost. I možeš biti Svjetlo Svojoj siromašnoj Mami, koja prihvaća da Te više ne vidi, nego da ne bude po volji Gospodinu." A Ja sam joj, sa Srcem, koje Mi je treperilo od divljenja, morao reći: 'Mama! Ja Ti kažem: neće Tebe svijet pokvariti , nego ćeš Ti čuvati svijet od poroka'. Moja je Majka, čujte ovo, znala opaziti opasnosti življneja među ljudima, opasnosti i za Nju i za Nju. A vi muškarci da ih ne biste opazili? O, sotona dosita vreba u zasjedi. I samo budni bit će pobjednici. Ostali? Pitate za ostale? Za ostale bit će ono što je pisano." "Što je pisano, Učitelju?" - "I Kajin skoči na Abela te ga ubi. A Gospodin reče Kaijinu: 'Gdje je tvoj brat? Što si učinio s njim? Glas njegove krvi viče k Meni. Bit ćeš, dakle, proklet na zemlji, koja je upoznala okus ljudske krvi prolivene od bratove ruke, i više neće prestati ta grozna glad zemlje za ljudskom krvlju. I zemlja, otrovana od te krvi, bit će ti neplodnija nego žena u svojim starim godinama. A ti ćeš bježati tražeći mir i kruh. I nećeš nalaziti ni mira ni kruha. Tvoje grizodušje činit će, da ćeš vidjeti krv na svakom cvijetu i na svakoj travi, na svakoj vodi i na svakoj hrani. Nebeo će ti se pričinjati krvlju, i more će ti se pričinjati krvlju, a s neba, sa zemlje i s mora tri će ti glasa dolaziti: glas Božji, glas nevinoga, glas zloduha. I da ih ne moraš slušati, oduzet ćeš sebi život." "Knjiga Postanka ne kaže tako", primjećuje Petar. "Ne. Ne kaže Knjiga Postanka. Ja to kažem. I ne griješim. Ja to kažem za nove Kajine novih Abela. Za one, koji će, ne budu li bdjeli nad sobom i nad Neprijateljem, postayti jedno te isto s njim." "Ah, među nama neće biti takvih. Ne govorim li istinu, Učitelju?" - "Ivane, kad se razdere zavjesa Hrama, zasjat će jedna velika istina napisana iznad čitava Siona." "Koja, moj Gospodine?" -"Da su sinovi tmine uzalud bili u dodiru sa Svjetlošću. Sjećaj se toga, Ivane." - "Zar ću ja, Učitelju, biti sin tmine?" - "Ne. Ti ne. Ali, sjećaj se toga, da bi mogao svijetu objasniti Zločin." - "Kakav zločin, Gospodine? Onaj Kajinov?" "Ne. Onaj je prvi akord sotonine himne. Govorim o savršenom Zločinu. O nepojmljivom zločinu. O onome, koji, da bi se mogao shvatiti, treba gledati kroz sunce Božje Ljubavi i kroz misao sotone. Jer takvo Prikazanje i takav Grijeh mogu razumjeti samo Savršena Ljubav i Savršena Mržnja, samo Beskrajno Dobri i Beskrajno Zlo. Čujete li? Čini se, da sotona sluša, pa urliče od želje da ga izvrši. Hajdemo, prije nego se oblak prolomi u munje i tuču." I silazi trkom niz strminu, skačući u Marijin vrt, dok se oluja žestoko razmahuje.

(U cijelom završnom odlomku uspoređuje se Kajinov zločin, bratoubojstvo, koji je prvi po vremenu, i budući, Judin zločin, bogobujstva, koji je najveći po težini. Razni izrazi, kojima Isus proširuje i primjenjuje Knjigu Postanka, a Petar kaže, da se ne nalazi u Knjizi Postanka, naći će se u izrazima Jude očajna zbog toga, što je izdao Isusa).