subota, 1. kolovoza 2009.

Pohod Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti


Marijin posjet Elizabeti od slikara Ghirlandaio Domenico

Marija i Josip putuju u Jeruzalem

Polazak u posjet rođakinji Elizabeti. Josip je došao s dva siva magarčića da uzme Mariju: jednog za sebe, drugog za Mariju. Jedan magarčić ima občno sedlo, drugi uz sedlo i još neki čudni uređaj za nošenje tereta: neka vrsta prtljažnika, na koji Josip učvrsti drveni kovčezić, putni kovčeg... što ga je donio Mariji da u nj stavi svoju odjeću, a da je voda ne može smočiti. Marija zahvaljuje od srca Josipu za taj brižni dar, u koji ona sad slaže što vadi iz jednog svežnja, što je prije pripravila.

Zatvraju kućna vrata i kreću na put. Dvoje ranoranilaca putnika susreću samo jednog pastira koji pred sobom tjera svoje ovčice što se, hitro kasajući jedna do druge, zabijaju blejući jedne među druge kao toliki klinovi. Jaganjci bleje više od svih, oštrim i nježnim glasom, i htjeli bi čak i hodajući potražiti majčinu sisu. Ali majke se žure na pašu i pozivaju ih svojim jačim blejanjem da se i oni požure.

Marija promatrai i smiješi se, i kako se zaustavila da pusti naprijed stado, prigiblje se sa svog sjedala i miluje nježne živine koje prolaze tik uz magarčića. Kada dođe pastir s tek ojanjenim janješcem na rukama i zaustavi se da pozdravi, beznadno mekeće, i reče: "Traži mamu. Ne ostavlja te, ne maleni." I doista ovca majkaprotrlja se uz pasira, podiže se na noge da oblizne po gubičici svoje mlado. Stado prođe s bukom poput kiše kad pad apo lišću i ostalvja iza sebe uzvitlanu prašinu od papak au trku i čitav jedan ukrašeni vez od tragova svojih nogu po putu.

Josip i Marja nastave put. Josip ima svoj veliki ogrtač, a Marija je zamotana u neku vrstu šala s prugama, jer jutro je veoma sveže. Sad su već u polju i idu jedno kraj drugoga. Rijetko govore. Josip misli na svoje poslove, a Marija slijedi svoje misli, i kako je sva u njima, smiješi im se, a smiješi se i stvarima oko sebe, kad iziđe iz svoje sabranosti i kruži pogledom na ono što je okružuje. Od vremena do vremena gleda Josipa i veo žalosne ozbiljnosti pomračuje joj lice. Zatim joj se povrati smiješak i onda kad gleda tog svog brižnog supruga koji malo govori, ali koji, ako govri, to je zato da j epita da li joj je ugodno i da li još što treba.

Sad već ima više drugih osoba po putovima, posebno u blizini kojeg mjesta ili u njemu samom. Ali njih dvoje ne obaziru se mnogo na ljude koje susreću. Idu na svojim magarčićima što kasaju uz veliki zveket svojih prapaoraca, i zaustavljaju se samo jedanput, u sjenu neke šumice, da pojedu malo kruha i maslina i da se napiju s izvora što istjeće iz jedne male pećine... a drugi put da se sklonu od žestokog pljuska što se iznenada sručio iz jedne crne, crne oblačine... Pljusak se stišava ali prelazi u dosadnu i sitnu kišu. Dvoje nastavlja svoj put sad već blatnom cestom. Ali proljeće je, nakon nekog vremena vraća se sunce da učini putovanje ugodnijim. Dvoje magarčića dragovoljnije tapkaju putem.

Iz Jeruzalema prema Zaharijinoj kući

Dvoje zaručnika sigoše u Jeruzalem. Uputiše se najprije prema Hramu. Josip ostavlja svoja dva magarca u štalu nakon što ih je nahranio, te ide s Marijom pokloniti se Gospodinu. Pošto iziđoše iz Hrama, idu u kuću nekih poznanika. I tu se okrijepe, a Marija otpočinu dok se ne povrati Josip s jednim starčićem. "Ovaj čovjek ide baš tvojim putem . Sasvim malo ćeš morati ići sama, dok ne dođeš do rođakinje. Pouzdaj se u njega, jer ga poznajem."

Inova uzjašu na magarce i Josip prati Mariju sve do drugih Vratiju i ondje se pozdrqavljaju, a Marija proslijedi sama sa starčićem koji govori onoliko koliko Josip nije govorio i zanima se za tisuću stvari. Marija strpljivo odgovara. Sad ima pred svojim sedlom maleni kovčezić što ga je prije uvijek nosio Josipov magarac i nema više ogrtača. Nema više ni svoga šala, koji je složen u kovčetiću, i sva je lijepa u svojoj tamno plavoj haljini i bijelom velu što je zaštičuje od sunca... Kako je lijepa!

Dolazak u Zaharijinu kuću

Marija se uspinje sa svojim magarčićem cestom koja je u prilično dobrom stanju. To je glavni put. Uzlazi, jer je mjesto, na izgled prilično uređeno, još na više. Evo Marija ulazi u mjesto. Žene na vratima - blizu je večer - promatraju dolazak strankinje i brbljaju među sobom. Drže je na oku i nemamju mira sve dok je ne vide da se zaustavlja pred jednom od najljepših kuća koja je usred mjesta. Pred kućom je povrtnjak i cvjetnjak a pozadi i unaokolo dobro uzdržani voćnjak, iza kojeg se proteže velika livada koja se penje i silazi krivudavim brdom i završava u šumi s visokim stablima. Sve je ograđeno živicom od divlje kupine i divljih ruža... Vidi se da je to kuća jednog uglednika mjesta ili dobrostojećih ljudi, jer sve na njoj pokazuje, ako ne bogatstvo iraskoš, ali sigurno blagostanje. Sve je u velikom redu.


Marija silazi s magarca i primakne se vratašcima. Gleda kroz prečke. Ne vidi nikoga. Onda nastoji da je čuju. Neka ženica, koja ju je, znatiželjnija od sviju, pratila, pokazuje joj neobičnu spravu što služi kao zvonce. To su dva komada metala uravnotežena na nekoj vrsti jarma, koji udaraju jedan o drugog zvukom zvona ili gonga, kad se potresu užetom. Marija povuče, ali tako lagano da je zvuk samo laki zveket koji nitko ne čuje. Onda ona ženica, starica sva od nosa i brade i jezika, koja vrijedi za deset njih zajedno, dohvati uže i poteže, poteže, poteže. Zvonjava da bi i mrtvog probudila. "Tako se to čini, gospođo. Inače kako će vas čuti? Znate, Elizabeta je stara, a star je i Zaharija. A sad je još i nijem, a ne samo gluh. Stari su i oba sluge, znate? Jeste li ikada ovamo dolazili? Poznajet eli Zahariju? Jeste li..."

Da spasi Mariju od poplave obavijesti i pitanja, izbija jedan šepavi starčić, koji mora da je vrtlar ili ratar, jer ima u rici motičicu a o pojasu zataknuti kosir. Otvara, i Marija ulazi, zahvaljujući ženici, ali ...joj! ostavivši je bez odgovra. Kakvo razolaranje za znatiželjnu! Jedva što je ušla, Marja reče: "Ja sam Marija Joakima i Ane iz Nazareta. Rođakinja vaših gospodara. "

Starčić se nakloni i pozdravi i zatim prozbori zovući: "Sara! Sara!" Iznova otvara vratašca da uvede magarčića što je ostao vani, jer Marija, da se oslobodi ljepljive ženice, šmugnu unutra, a vrtlar, brz kao i Ona, zatvori vratašca pred kuminim nosom. I dok vodi magarčića reče: "Ah! velika sreća i velika nesreća u ovoj kući! Nebo je dalo dijete neplodnoj, neka bude zato blagoslovljen Svevišnji! Ali Zaharija se vrqatio nijem iz Jeruzalema ima tome već seadm mjeseci. Sporazumjeva se samo znakovima ili pisanjem. Jeste li to možda znali? Moja vas je gospodarica veoma željela u ovoj radosti i u ovoj boli! Uvijek razgovara sa Sarom o vam ai kaže: "oh, kad bih uza se imala moju malu Marju! Da je barem još u Hramu! Poslala bih Zaahariju da je dovede. Ali sada je Gospodin htio da bude zaručnica Josipu iz Nazareta. Samo bi me Ona mogla ohrabriti u ovoj boli i pomoći mi moliti se Bogu, jer je Ona tako dobra. I u Hramu svi žale za njom. Prošlog blagdana, kad sam išla sa Zaharijom posljednji put u Jeruzalem, da se zahvalim Bogu što mi je dao dijete, čula sam kako su mi njezine učiteljice govorile: 'Hram kao da je bez Keruba Slave, otkad Marijin glas ne odzvanja više među ovim zidovima..' Sara! Sara! Moja je žena mlo gluha. Ali, dođi, dođi, znaš koga ti dovodim!"

Namjesto Sare, pojavi se na vrhu stepenica što su uz jednu stranu kuće, vrlo stara žena, već sva smežurana i jako prosjede kose, koja joj je morala biti veoma crna, jer ima jako crne trepavice i obrve. Da je bila tamnoputa pokazuje to bola lica. Neobičan kontrast s njezinom očitom starošću je njezino već vrlo očito stanje, makar ima široke i odriješene haline. Gleda, zaštičujući si rukom oči od sunca. Prepoznaje Mariju. Podiže ruke k nebu s jednim: "Oh!" od zapanjenosti i radosti, i požuri, kolliko može, u susret Mariji. I Marija, koja je uvije odmjerena u pokretima, trči sada brza kao lane i stigen do podnožja stepenica, kad je tu već i Elizabeta. I Marija privine k srcu živom srdašnošću svoju rođakinju, koja plače od radosti što je vidi.
Trenutak ostanu zagrljene i zatim se Elizaberta odvoji od nje s jednim: "Ah!" pomiješanim s bolju i radošću i prinese ruke na zatrudnjelu utrobu. Obori pogled, blijedeći i crveneći se naizmjence. Marija i sluga pružaju ruke da je prdže jer se ona tetura kao da se slabo osjeća. Ali Elizabeta, pošto je bila jedan trenutak kao sabrana u sebi, podiže lice toliko sjajno, da se činilo kao da se iznova pomladila, gleda Mariju, siješeći se s poštovanjem kao da vidi Anđela i zatim je pozdravlja dubokim naklonom govoreći dvije dobro odvojene rečenice:
"Blagoslovljena Ti među svim ženama!
Blagoslovljen Plod utrobe tvoje!
Odakle meni to da dolazi k meni, svojoj službenici, Majka moga Gospodina? Evo: na znak tvoga glasa, dijete mi je zaigralo u utrobi od radosti. I kad sam Te zagrlila, Duh mi je Gospodinji rekao u srcu uzvišene istine. Blažena Ti, jer si vjerovala da je Bogu moguće i ono što ne izgleda moguće ljudskoj pameti! Blagoslovljena Ti, jer ćeš po svojoj vjeri učiniti da se ispune stvari koje su Ti prorečene od Gospodina i koje su predskazali Proroci za ovo vrijeme! Blagoslovljena Ti, zbog Spasenja kojeg rađaš rodu Jakovljevu! Blagoslovljena Ti što si Svetost donijela mome sinu, koji, to osjećam, skače, kao veseli kozlić od radosti u mojoj utrobi, jer se osjeća oslobođenim od tereeta krivnje, pozvan da bude Preteča, posvećen prije Otkupljenja od Svetoga, koji raste u Tebi!"
Marija, s dvije suze što silaze kao biseri s nasmiješenih očiju do usta u smiješku, s licem uzdignutim k nebu i ruku također podignutih, u pozi koju će zatim mnogo puta imati njezin Isus, uskrlikne:
"Veliča duša moja Gospodina i klikče duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati Blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, Sveto je Ime Njegovo. Od koljena do koljena Dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje. Iskaza snagu mišice svoje rasprši umišljene. Silne zbaci s priejstlja a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne." Sada sklopi ruke na prsa i klekne, duboko sagnuta k zemlji, klanjajući se Bogu i nastavi: "Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se Dobrote Svoje prema Abrahamu i potpmstvu njegovu dovijeka." "Dolazi Zaharija" reče Elizabeta, dotičući se ramena Djevice zaronjene umolitvu. "Moj je Zaharija nijem. Bog ga je udario, jer nije vjerovao. Reći ću Ti poslije. A sad se nadam oproštenju od Boga,jer si T došla. Ti puna Milosti." Marija ustaje i ide u susret Zahariji i prigiba se pred njim do zemlje, ljubeći mu rub bijele haljine koja ga pokriva sve do zemlje. Mnogo je obimna ta haljina, koju oko pojasa podržava fina, izvezena vrpca. Zaharija pokretima iskazuje dobrodošlicu i zajedno dođu do Elizabete i ulaze svi u prostranu vrlo dobro uređenu prizemnu prostoriju, gdje zamolivši Mariju da sjede, poslužiše je šalicom tek pomuzena mlijeka, koje se još pjeni, i malim pogačicama....
Elizabeta ide bliže svome suprugu i stavljajući mu s ljubavlju ruku na rame, kao u znak čiste ljubaznosti, reče mu: " I Marija je također majka. Raduj se zbog njezine sreće.!" Ali ne kaže ništa više.Gleda Mariju. I Marija gleda nju, ali je ne poziva da kaže što više, i ona šuti.