subota, 1. svibnja 2010.

Mali Isus poučavan od Svetog Josipa i Djevice Marije


1. Isus prima prvu pouku o poslu

Dijete Isus je oko pet godina, plav i lijep u jednostavnom odijelcu što mu seže sve do polovice zaobljenih listova. Igra se u vrtiću sa zemljom. Od nje čini hrpice a na njima zasađuje grančice, kao šumice u minijaturi. Od kamenčića stvara puteljke. Zatim bi htio načiniti jezerce podno malešnih brežuljaka i zato uzima dno neke stare posude koju zakopa sve do ruba. Napuni vodom malu zemljanu posudu koju potapa u bazen za pranje ili za natapanje vrtića. Ali ne postiže drugo, osim što si je smočio haljinicu, posebno rukave. Voda ističe iz okrnjene ili možda probušene posude i... jezerce se osuši. Josip stoji na vratima, šutljivo i mirno promatra neko vrijeme Djetetov posao i smiješi se. U stvari prizor je to za radosni smiješak. Zatim, da spriječi da se Isus još više ne smoči, zovnu ga. Isus s okrene smiješeći s i vidjevši Josipa potrča k njemu raširenih ruku. Josip mu, rubom svoje radne haljine, osuši blatne i mokre ruke i poljubi ih. To je slatki dijalog među dvojicom. Isus mu tumači što je radio, o svojoj igri, o poteškoćama na koje je našao, dok je to izvodio. Htjede načiniti jezero kao ono Genezaretsko, o kojem su mu govrili i tamo vodili. Htjede ga načiniti sebi na veselje. Ovdje bijaše, tumači mu, Tigerijada, tuMagdala, ovdje Kafarnaum. Ovo bijaše put što je preko Kane vodio za Nazaret. Htio je poriuti malene čamčiće u jezero i prijeći na drugu stranu. Ovo lišće... to su čamčići. Ali voda isteče. Josip sve promatra i zanimase kao da je to ozbiljna stvar. Zatim predlaže da će on, sutra, načinit jezerce, ne od prošupljene posude, nego od drvene posude koju će dobro zgipsati i omazati, po kojem će On, Isus, moći puštati različite drvene čamčiće. On će ga poučiti kako ih učiniti. Zatim mu obećaje dati malo oruđe za rad, prikladno za njega, da uzmogne bez veće muke naučiti njime se služiti. "Tako ću ti pomagati" reče Isus sa smiješkom. "Tako ćeš mi pomagati i postati marljivi drvodjelac. Dođi ga vidjeti." I uđu uradionicu. Josip mu pokazuje mali čekić, malu pilu, male odvijače, blanju kao za lutku, sve ploženo na mali solić budućeg drvodjelca: stolić prilagođen visini malog Isusa. "Gledaj: ako hoćeš piliti, ovse drvo ovako podupre. Uzme se pila ovako i pazeći da se ne ide k prstima, pili se. Polušaj..." I pouka očinje. Isus postavši crven od napezanja, stsnuvši usne, pažljivo pili i zatm gladi daščicu. I premda je malo iskrivljena, čini mu se lijepa. Josip ga hvali i poučava, da radi strpljivo s ljubavlju. Tog časa vraća se Marija koja je sigurno bila izvan kuće i pojvi se na vratima i promatra. On je ne vide, jersu joj okrenuti leđima. Mama se smiješi kada vidi kako uporno Isus barata s bladnjom i ljubav s kojom ga Josip poučava. Ali Isus je morao osjetiti onaj smiješk. Okrene se, vidi Mamu i potrči prema Noj sa svojom napola izbladjanom daščicom i pokazuje joj je. Mama se divi i prigne se da poljubi Isusa. Sredi mu rašćupane kovrčice, osuši mu znoj na ugrijanu licu, sluša s ljubavlju Isusa koji joj obećaje da će joj načiniti mali podložak da joj bude lakše raditi. Josip uspravan kaj stočića , rukom na boku, gleda ismiješi se.



2. Marija Učiteljica Isusa, Jude i Jakova

Ispod drveća igra se Isus s dva dječaka više manje iste dobi. Kovrčasti su ali ne plavi. Jedan dapače, baš crnomanjast: glavica crnog jaganjca što čni da s pokazuje još bjeljom koža okruglog lišca na kom su otvorene velike plave oči što teže prema ljubičastom, prelijepe. Drugi je manje kovrčast,boje tamno-kestenjaste, ima kestenjaste oči i više tamne boje ali i nijansom ružicaste na licu. Isus sa svojom plavom glavicom između dvije tamnije, čini se kao da je okružen sjajem. Složno se igraju s dvojim malim kolicima na kojima je različita roba: lišće, kamenčići, drvca. Trguju sigurno, a Isus kupuje za svoju Mamu, kojoj nosi sad ovo sad ono. Marija prima kupljeno sa smiješkom. Ali zatm se igra mijenja. Jedan od dječaka predlaže: "Igrajmo se izlaska iz Egipra. Isus ć bti Mojsije, ja Aron, ti ... Marja" "Ali, ja sam muškarac!" "Nije važno! Svejdno to učini. Ti si Marija i plesat ćeš pred zlatnim teletom, koji će ti biti ona košnica ondje." "Ja ne plešem. Čovjek sam i neću biti žena. Vjernik sam i neću plesati pred idolom." Isus posreduje: "Ne činimo tu točku. Učinimo drugu: kad je Jozua bio izabran za nasljednika Mojsijeva. Tako neće biti onoga ružnoga grijeha idolopoklonstva. I Juda je zadovoljan što je čovjek i moj nasljednik. Zar ne da si zadovoljan?" "Da, Isuse. Ali, onda ti moraš, umrijeti, jer je Mojsije nakon toga umro. Ja neću da Ti umreš; Ti koi me uvijek tako voliš." "Svi umru ... Ali Ja ću prije smrti blagoslovti Izrael, no kako ste ovdje samo vi, u vama ću blagosloviti sav Izrael." Bude prihvaćeno. Ali poslije uskrsne jedno pitanje. Da li je izraelsi narod, nakon tolikog putovanja, još imao kola što ih je imao kad je izašao iz Egipta. Mišljenja su suprotna. Utječu se Mariji. "Mama, Ja kažem da su Izraelci još imali kola. Jakov kaže a nisu. Juda ne zna kome dati pravo. Znaš li ti?" "Da, Sine. Nomadski narod još je imao svoja kola. Kad su se zaustavljali, kod počinka, oni su ih popravljali. Na njih su uzlazili slabiji, a bla bi natovarena i plodovima ili stvarima koje su bile potrebne tolikom narodu. Osim Kovčega, koga s nosili na rukama, sve su druge stvari imali na svojim kolima." Pitanje je riješeno. Dječaci idu na kraj vrta i odande, pjevajući psalme, dolaze prema kući. Isus je naprijed i pjeva svojim srebrnim glasićem psalme. Iza Njega idu Juda i Jakov podržavajući male tačke koje su podignute na rang Tabernaula. Ali, jer su morali igrati i ulogu naroda, osim Arona i Jozue, svezali su si, s rezervnim opasačima, ostala kola u minijaturi za noge i tako idu naprijed, ozbiljni kaao da su pravi glumci. Prođu korz cijele brajde, prolaze ispred vratiju gdje je Marija i Isus kaže: "Mama, pozdravi Kovčeg koji prolazi." Marija ustaje sa smiješkomi naklini se Sinu koji prolazi sjajeći se u svijetlu sunca. Potom se Isus popne na stranu brijega koji granči s kućom, pa i s vrtom; usravi se iznad spilje i govori ... Izraelu. Tumači Zkakone i obećanja Božja, označuje Jozuu kao vođu, zove ga k Sebi i Juda uzlazi na strminu. Ohrabruje ga i blagoslivlje. Zatim si daje načiniti jednu pločicu ( to je široki list smokve) i pričinja se da piše kantik i čita ga. Ne čitav, ali dobar dio, i čini se upravo kao da ga čita s lista. Zatim se oprašta s Jzuom koji ga plačući grli i uzlazi na više, upravo na vrh strmine. I ondje blagosivlje cijeli Izrael, to jest dvojicu prostrtu na zemlji. Potom leže na kratku travicu, zatvori oči i ...umire. Marija koja je ostala na vratima smijući se, kad ga vidje kako je ostao ispružn i ukočen, viče: "Isuse, Isuse! Ustani! Nemoj tako ostati! Tvoja te Mams neželi vidjeti mrtva!" Isus ustaje sa smiješkom i trči prema Njoj i ljubi je. Dolaze i Jakov i Juda. Marija i njih miluje. "Kako se Isus može sjećati onoga kantika tako dugog i teškog i svih onih blagoslova?" pita Jakov. Marij se smiješi i jednstavno odgovara: "Ima vrlo dobo pamćenje i jako je pažljiv kad čitam." "Ja sam pažljiv u školi. Ali zatim mi dolazi san sa svim onim jadima... Onda, zar toga neću nikd naučiti?" "Naučit ćeš, budi miran." Kucaju na vrata. Josip prelazi brzo preko vrata sobe i otvori. "Mir s tobom, Alfeju i Marijo!" "I s vama isto tako, i blagoslov." To je Josipov brat sa ženom. Priprosta kola, što ih vuče jaki magarc, stoje na putu. "Jeste li dobro putovali?" "Dobro. A djeca?" "U vrtu su s Marijom." Ali dječaci već trče da pozdrave mamu. Dolazi i Marija držeći Isusa za ruku. Rođakinje se poljube. "Jesu li bili dobri?" "Veoma dobri i dragi. A rođaci, da li su sv zdravi?" "Svi. Pozdrvljaju vas i iz Kane vam šalju mnogo darova. Grožđe, jabuke, sir, jaja, med. I... Josipe? Upravo sam našao ono što si htio za Isusa. Na kolima je u onoj okrugloj košari." Žena se Alfejeva smije. Prigne se k Isusu koji je gleda svojim raširenim očima, ljubi ga na ona dva plava komadića i kaže: "Znaš li što imam za tebe? Pogodi." Isus misli i ne nalazi. On to čini namjero da dadne radost Josipu da ga iznenadi. Doista, Josip ulazi, i nosi ogromnu okruglu košaru. Postavi je na pod pred Isusom, razveže uže koje joj drži na mjestu poklopac, podiže ga ... i jedna ovčica sva bijela, pravi pramen od pjene, pokaže se spavajući na čistom sijenu. Isus začuđen i blažen s jednim "Oh!" hoće da se baci na životinjicu, ali se zaustavi i trči Josipu, koji je još sagnut na tlu, i gli ga i ljubi, zahvalujući mu. Bratići gledaju s udivljenjem životinjicu, koja se probudila i podigla ružičastu gubicu i mekeće, tražeći mamu. Izvade je iz košare i pružaju joj rukevet djeteline za jelo. Brsti gledajući unaokolo blagim očima. Isus nastavlja govoriti: "Za men! Za mene! Oče, hvala! " "Zar ti se toliko sviđa?" "Oh, mnogo! Bijela, čista...janjica...oh!" i baca ručice oko vrata ovčice, stavlj svoju plavu glavicu na glavicu i stoji tako sretan. "I vama sam donio dvije" reče Alfej sinovima. "Ali su tamne. Vi niste tako uredni kao Ius i vaše bi ovčice bile neuredne, kad bi bile bijele. Bit će vaše stado, držat ćete ih zajedno i tako se nećete više skitati po ulicama, vas dva magupa, da se nabacujete kamenjem." Dječaci trče prema kolima i promatraju druge dvije životinjice više crne nego bijele. Isus je ostao sa svojom. Nosi je vrtom, daje joj piti, i životinjica ga slijedi kao da ga je uvijek poznavala. Isus je zove. Daje joj ime "Snježana" i ona odgovara radosno mekeći... Veliki razgovaraju, a Alfej sada kaže: "Nadam se da da sam tako riješio svađe među braćom. Bila je tvoja ideja, Josipe, koja me rasvijetlila. Rekoh: 'Moj brat hoće jednu ovčicu za Isusa, da se malo igra. A ja ću uzeti dvije za ove dječarce da budu malo mirniji i da nemam uvijek rasprave s drugim roditeljima zbg ranjenih glava i koljena. Malo škola i malo ovce, i tako će mi poći za rukom da ih držim mirne.' Ali ove godine morat ćeš i ti slati Isusa u školu. Vrijeme je." "Nikaa neću slati Isusa u školu" reče Marija odlučno. Teško je čuti da tako govri i još prije Josipa. "Zašto? Dječak mora naučiti, da bude u svoje vrijeme sposoban podvrći se ispitu za odrasle..." "Dječak će znati. Ali u školu neće ići. Tako je odlučeno." "Bila bi jedina u Izraelu koja tako čini." "Bit ću jedina. Ali ću tako učiniti. Zar ne Josipe?" "Istina je. Nije potrebno za Isusa da ide u školu. Marija je odgojena u Hramu i pravi je učenjak u poznavanju Zakona. Bit će njegova Učiteljica. Tako i ja hoću"
"Vi tako kvarite Dječaka." "To ne možeš reći. Njabolji je u Nazaretu. Jesi li ga ikad vidio da plače, da se dere, da nije poslušan, da nema poštovanja?" "To ne. Ali će to postati ako ga nstavite maziti." "Ne znači to maziti, držati djecu u svojoj blizini. To znči ljubti ih dobrim osjećajem i dobrim srcem. Mi tako ljubimo našeg Isusa, jer je Marija poučena od učitelja, bit će Ona Učiteljica Isusova." "I kad bude čovjek, tvoj će Isus bti ženica što će se plašit čak i jedne muhe." "To neće biti. Marija je jaka žena i zna odgojiti muževno. Ja nisam kukavica i znam davati muževne primjere. Isus je stvorenje bez manjka fizičkih i moralnih. Zat će rasti uspravno i snažno u tijelu i duhu. Budi siguran Alfeju. Neće obrukati obitelji. Uostalom odlučio sam i dostaje tako... " Rođakina prihvati: "Doista imate pravo. Kad bih ja mogla poučavati! U školi se uče dobru i zlu, naša djeca. U kući samo dobru. Ali ja ne znam ... Ako Marija..." "Što želiš, nevjesto? Samo reci. Ti znadeš da te volim i da sam radosna kad ti mou ugoditi." "Govorila sam ... Jakov i Juda malo su stariji od Isusa. Idu već u školu... ali što znaju!... Dok Isus zna već veoma dobro Zakon... Željela bih ... evo, da ti kažem da uzmeš i njih, kad poučavaš Isusa? Mislim da bi postali bolji i bolje poučeni. Bratići su, na koncu, i pravo j da se ljube kao braća.. Bila bih tako sretna!" "Ako Josip hoće, a isto tako i tvoj sprug, ja sam prprana. Govoriti za jednoga ili za tojicu ista je stvar. Proći cijelo Pismo, to je radost. Neka dođu." Tri dječaka. koji su pomalo ulazili, sjedu i čekaju na pravorijek. "Dovest će te do očaja, Marijo" reče Alfej. "Ne. Sa mnom su uvijek dobri. Zar ne da ćete biti dobri, ako vas ja budem poučavala?" Njih dovjica dotrče blizu, jedan zdesa drugi slijeva, zagrle je oko ramena, glvice joj poklone na ramena i obećavaju sve najbolje. "Pusti, Alfeju, da pokušaju i pusti mene da pokušam. Vjerujem da nerćeš biti nezadovolan pokusom. Dolazit će svaki dan oko šeste ure ( o podne op. prev.) do večeri. Bit će dosta, vjeruj. Poznam načn pučavanja bez umaranja. Dječaci će biti i zneseni i rastreseni u isto vijeme. Potrebno je shvatiti ih, ljubiti ih i biti uljen, da ih se osvoji. A vi me ljubite, zar ne?" Dva velika poljupca mjesto odgovora. "Vidiš li?" "Vidim. Mogu ti sam reći: 'Hvala' A što će Isus reći videći kako se Mama gubi s drugima? Što kažeš, Isuse?"
"Ja kažem: ' Blago onima koji je slušau i borave kod Nje.' Kao za Mudrost, blažen onaj koji je prijatelj Moje Majke. i Ja sam sretan da su oni kojeljubim, njezini prijatelji." "Ali tko stavlja takve riječi na usta Dječaka?" pita začuđeni Alfej. Josip odgovara: "Nitko, brate. Nitko tko je od ovoga svijeta."