nedjelja, 1. kolovoza 2010.

Isusov rastanak s Majkom


Sveta Obitelj imala je u Nazaretu svoju kuću. U kući je bila soba dnevnog boravka i blagovaonica. Tu je Obitelj običavala jesti i predahnuti u satima počinka. To je sobica vrlo mala i s jednostavnim pravokutnim stolom nasuprot neke vrste škrinje, prislonjene uza zid. Ona je sjedalo s jene strane stola. Uz druge zidove su razboj i stolac te dva druga stolca i polica, na kojoj su uljne svjetiljke i drugi predmeti. Jedna su vrata otvorena prema malom vrtu. Večer je.
Za stolom sjedi Isus. Jede, a Marija ga poslužuje odlazeći i dolazeći kroz vratašca koja vode k njestu, gdje je ognjište, od kojega se vidi blijesak kroz pritvorena vrata.
Isus dva ili tri puta rekne Mariji da sjedne... i da jede. Ali, ona neće, odmahne glavom tužno se nasmiješivši, pa donese, nakon kuhanog povća, koje ima ulogu juhe, pečenih riba i zatim sir, ponešto mekan, kao da je svježi ovčiji, okruglasta oblika. Kruh, malih okruglih oblika, širine običnog tanjura i malo debeo, već je na stolu. Ponešto je taman, kao da nije bez mekija. Isus ima pred sobom krčag s vodom i pehar. Jede šuteći, pogledavajući Mamu s bolnom ljubavlju.
Marija je, očito se vidi, u brizi. Odlazi, dolazi, da pokaže, da je nečim zabavljena. Užeže, a još je dovoljno sunčevog svjela, jednu uljanicu te je stavi kod Isusa, i dok je pružala ruku pomiluje kradomice Sinovljevu galvu, otvori opet torbu, pretraži je, iziđe u vrt i pođe do njegova stražnjeg dijela, u neke vrste spremište, izađe iz njega s nekoliko jabuka ponešto smežuranih, zacijelo sačuvanih od ljeta, i stavi ih u torbu, uzme zatim jedan kruh i jedan mali sir pa stavi i njih, premda Isus ne bi htio te govori, da je dosta ono što ima.
Zatim se Marija ponovno približi stolu, s uže strane, slijeva Isusa, pa ga gleda dok jede. Gleda ga tužno, s obožavanjem, lica još bljeđeg no obično, koje patnja čini starim; gleda ga očima, koje sjena pravi većima, što kazuje da su iz njih već tekle suze. Izgledaju i jasnije no imače, kao da su isprane suzama, koje su iznova u njima, spremne da poteku. Oči bolne i umorne.
Isus, koji jede polagano, i očito protiv volje, tek da ugodi Majci, i koji je zamišljen više no obično, podigne glavu i pogleda je. susretne pogled pun suza pa pogne glavu, da je ostavi slobodnu, zadovoljivši se da joj prihvati tanku malu ruku, koju je naslonila na rub stola. Prihvati je ljevicom i prinese k svom obrazu, položi je gore i njome ga načas pogladi, da očuti milovanje te male ruke, koja drhti, kojoj zatim poljubi nadlanicu s velikom ljubavlju i štovanjem.
Marija prinosi slobodnu ruku, ljevicu, k svojim ustima, kao da će prigušiti jecaj i kako zatim otire prstima krupnu suzu, koja se prelila s ruba oka praveći brazdu niz njezin obraz. Isus opet počne jesti, a Marija iziđe vrlo hitro u vrtić, gdje ima još malo svjetla, i iščezne.
Isus nasloni lijevi lakat na stol, pa na ruku prisloni čelo i uroni u misli, ostavivši jelo. Potom osluhne i ustane.
Iziđe i On u vrt, pa se, pošto je bacio pogled na sve strane, zaputi nadesno, u odnosu na stranu kuće, te uđe, kroz raspuklinu u dijelu stijene, koji je dorđen da bude zid, u stolarsku radionicu, ovaj put sasvim sređenu, bez dasaka, bez strugotine, bez zapaljena ognnja. Tu su radni stol i oruđe, sve na svojem mjesu. I ništa više.
Sagnuta na stol, Marija plače. Izgleda kao dijete. Glava joj je na savitoj lijevoj ruci i plače nečujno, ali vrlo bolno. Isus tiho uđe i tako joj se lagano primakne, da Ona primjeti, da je ondje, tek onda, kad joj Sin položi ruku na prignutu glavu zovnuvši je "Mama!" glasom ljupka prijekora.
Marija podigne glavu i pogleda Isusa kroz veo suza, pa se nasloni na Njega, sklopljenih ruku, uz njegoovu desnicu. Isus joj obriše suze s lica skutm svoga širokog rukava, pa je zagrli privukavši je k srcu i poljubivši je u čelo. Isus je veličanstven, izgleda muževnije no inače, a Marija izgleda kao mala djevojčica, osim u licu punu boli.
"Dođi, Mama" - reče joj Isus i, držeći je uza se desnom rukom, krene natrag u vrt. Tu sjednu na klupu uz kućni zid.
Vrt je tih i već taman. U njemu ima samo mjesečine i svjetlosti što dolazi iz sobe, koja služi za dnevni boravak i blagovaonicu. Noć j vedra. Isus govori Mariji. "Učini da ti dođu rođake. Ne ostani sama. Bit ću miriniji, Majko, a ti znaš treba li mi biti miran, da ispunim svoje poslanje. Moja ti ljubav neće nedostajati. Ja ću često dolaziti, a javljat ću ti se kad budem u Galileji, a ne budem mogao doći kući. Ti ćeš tada dolaziti k Meni. Mama, ovaj čas morao je doći. Započeo je ovdje, kad Ti se Anđeo ukazao; sad odbija, i mi ga moramo živjeti, zar ne, Mama? Poslije će doći mir nadvladane kušnje i radost. Prvo treba prijeći ovu pustinju kao stari Oci, da bismo ušli u Obečanu Zemlju. Ali će nam Gospodin Bog pomoći kao što pomože i njima. I dat će nam svoju pomoć kao duhovnu manu, da nahrani naš duh u naporu kušnje. Kažimo zajeno Ocu našemu:
"Oče naš..." Sad Isus i Marija izmole njihovu zajedničku molitu.
I Isus ustane i Marija s Njim, pa uzdignu oči k nebu. Dvije žive hostije, koje sjaju u tami. Isus govori polako, ali razgovjetna glasa i razdvajajući slogove riječi Gospodnju molitvu. Nastoji znatno na izrekama: "... dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja", vrlo ističući te dvije izreke između ostalih. Moli raširenih ruku. Marija je sklopila ruke.
Zatim se vrate u kuću i Isus, nalije malo bijelog vina iz krčaga, koji uze s police, u jedan pehar, koji zatim donese na stol, da prihvati Mariju za ruku i prinudi je da sjedne blizu Njega i da popije od onog vina, u koje umoči kriškicu kruha, i nutka je da pojede. S tolikom upornošću, da Marija popusti. Isus popije preostalo vino. I zatim privine Mamu uz bok obgrlivši je tako uza Sebe, sa strane srca. Ni Isus ni Marija nisu ispruženi kao na bogatim gozbama onog vremena, nego sjeda kao što je to obično i danas. Više ne razgovaraju. Čekaju. Marija miluje Isusovu desnu ruku i njegova koljena. Isus miluje Mariju po ruci i po glavi.
Potom Isus ustane i Marija s Njim, pa se grle i ljubazno cjelivaju sve iznova nekoliko puta. Čini se kao da se svaki put hoće ostaviti, ali Marija ponovno privine k sebi svoje Dijete. Gospa je, ali je i Majka, majka, koja se mora rastaviti sa svojim sinom i koja zna, kamo vodi taj rastanak.
Isus uzme tamnoplav plašt, odjeva ga preko ramena i preko glave kao kukuljicu. Onda prebaci preko ramena bisage tako, da ga ne prijči pri hodu. Marija mu pomaže popraviti haljinu, ogrtač i kukuljicu. Uz to ga još miluje.
Isus pođe k izlazu pošto je rukom blagoslovio sobu. Marija pođe za Njim, pa se na već otvorenim vratima još jednom izljube.
Put je tih i samotan, bijel od mjesečine. Isus se zaputi. Okrene se još dva puta, da pogleda Mamu, koja je ostala naslonjena na dovratnik, blijeđa od mjeseca i sva u tihom plaču. Isus odmiče sve dalje bijelom uličicom Nazareta. Marija sveđ plače naslonjena na dovratnik. Zatim Isus iščezne na zavoju puta.
Započeo je Isusov hod, hod navještanja Evanđelja, koji će se završiti na Glgoti. Marija uđe plačući i zatvori vrata. I za Nju je započeo hod, koji će se dovršiti za Isusa na Golgoti. te nastavlja hod s nama i za nas.


Marijine suze su trajni znak Majke Suotkupiteljice

Isusova pouka:

"Prva bol Moje Majke je bila prikazanje u Hramu, druga bol bijeg u Egipat, treća smrt Josipova, a četvrta je Moje odvajanje od Nje."

"Pouka koja dolazi od raazmatranja Mojeg odvajanja, upućena je naročito roditeljima i djeci koje volja Božja zove na uzajamno odricanje radi jedne više ljubavi. U drugom redu ide svima onima koji se nalaze pred kojim mučnim odricanjem.
A koliko ih imate u životu. Znam, ona su trnje života i probadanje srca. Ali tko prihvaća s predanošću - pazite, ne kažem 'tko ih želi i prima s radošću', to je već savršenstvo: kažem 's predanošću' - pretvaraju mu se u vječne ruže. Kao tvrdoglavi magarčići ritate se, oporete se Očevoj volji i protivite se, ako još i ne udaate duhovnim udarcima i ugrizima, ili pobunom i psovkom na dobroga Boga.
Ine recite: 'Ali nisam imao nego ovo dobro i Bog mi ga je uzeo. Ali nisam imao nego ovu ljubav i Bog mi ju je oteo."
Također i Marija, Moja Majka, žena plemenita, puna ljubavi prema savršenstvu, jer su u njoj Punoj Milosti također i osjećajna svojstva bila savršena, imala samo jedno dobro i jednu ljubav na zemlji: svoga Sina. On joj je jedini preostao. Roditelji su joj davno umrli. Josip je umro prije nekoliko godina. Jedini sam Ja bio da je ljubim i da se ne osjeća samom.... Rodbina, radi Mene, jer ne poznavahu mog Božanskog porijekla, prema Njoj se odnosili malo neprijateljski, kao mami koja se ne zna nametnuti Sinu, koji je zašao iz uobičajnog načina ponašanja, koji odbija predloženu ženidbu, koja bi mongla donijeti dobit, pa i pomoć obitelji.
Rodbina je osjećala strah da će jednog dana trebati radi Mene trpjeti neugodnosti, jer sam već izlazio van s odveć, prema njihovom mišljenju, idealističkim idejama, koje bi mogle ozlojediti sinagogu. Židovska povijest bila je puna pouka o sudbini Proroka. Proročko poslanje nije bilo lako poslanje, i često je za njih svršavalo smrću, a za rodbinu neugodnostima. Na dnu je također bila misao, da će se jendog dana morati brinuti za Moju Majku.
Zato su se nervirali videći kako Me Ona ni u čemu ne sprečava i kako se nalazi u neprestanom poklonstvenom stavu pred Sinom. Ova će ljutnja, za vrijeme Mog trogodišnjeg evangeliziranja, još više porasti, te će prerasti u otvoreni prijekor kada su Me salijetali usred mnoštva i stidili se Mojeg ozlojeđivanja moćnika. Prijekoi Meni i Njoj, siromašnoj Mami.
Ipak Marija, koja je poznavala ćud rođaka - nisu svi bili kao Jakov, i Juda i Šimun, ni kao njihova majka Marija Kleofina - i koja je predviđala buduće ponašanje. Marija koja je znala svoju sudbinu za vrijeme ove tri godine i onu koja ju je čekala pri njihovom svršetku, koja je znala Moju sudbinu, nije se opirala kako vi činite. Plakala je. I tko to ne bi plakao pred rastankom sa Sinom koji ju je ljubio kao što je Ja ljubih, pred pogledom na duge dane bez Moje prisutnosti, u samotnoj kući, pred budućnošću Sina određenog da se sukobi s mržnjom grešnika i koji se osvećivao zato što je grešan, vrijeđajući Bezgrešnog to te mjere da će Ga i ubiti.
Plakala je jer je bila Suotkupiteljica i Majka ljudskog roda ponovno rođenog od Boga, i trebala je plakati umjesto svih majki koje ne zanju od svojih majčinskih boli učiniti krunu vječne slave. Koliko je majki na svijetu kojima smrt trga s naručja njihovo stvorenje!... Koliko majki kojima nadnaravna volja trga iz naručja dijete! Za sve svoje kćeri, kao Majka Kršćana, za sve svoje sestre koje trpe što su lišene svoje djece, plakala je Marija. I za sve svoje sinove i kćeri koji su rođeni od žene, određeni da postanu apostoli Božji ili mučenici iz ljubavi prema Bogu, radi vjernosti prema Bogu, il radi ljudskog zvjerstva!
Moja Krv i plač Majke jesu smjesa koja učvršćuje one koji su određeni za herojsku smrt, smjesa koja u njima poništava nesavršenost, ili također i grijehe koje su počinili u svojoj slabosti, dajući, pored mučeništva, ma na koji način bilo podneseno, mir Božji i, ako podnesu radi Boga, slavu nebesku.
Plač Moje Majke nalaze misionari kao plamen koji grije, u predjelima gdje vlada snijeg, nju nalaze kao rosu tamo gdje sunce žari. Te su suze izažete iz ljubavi Marijine i proizašle iz Srca jednog lljiljana. Imaju zato od Djevičanske Ljubavi zaručene s Božanskom Ljubavi žar ognja, a od Djevičanske Čisttoće mirisnu svježinu sličnu onoj vodi koja je sakupljene u kaležu ljijana nakon rosne noći.
Mariju nalaze posvećeni u ovoj pustinji, jer se živi jedino sjedinjenje s Bogom, i svaka druga privrženost pada, postajući jedino nadnaravna ljubav: prema rodbini, prijateljima, poglavarima, podložnicima.
Mariju nalaze posvećeni Bogu u svijetu, u svijetu koji ih ne shvaća i ne ljubi, pustinji također i za ove, u kojoj oni žive kao da bi bili sami, toliko su neshvaćeni i izrugivani radi Moje Ljubavi.
Mariju nalaze Moje drage 'žrtve', jer Marija je prva među žrtvama iz ljubavi prema Isusu i svojim sljedbenicima. Ona daje, rukom Majke i Liječnice, svoje suze koje okrepljuju i opijaju do najviše žrtve. Sveti plaču Majke Moje!
Marija moli. Ne prestaje moliti jer joj je Bog zadao bol. Sjetite se toga. Moli zajedno s Isusom. Moli Oca Našeg i vašeg.
Prvi 'Oče naš' je bio izgovoren u nazaretskom vrtu da utješi Mariju u boli, da ponudimo 'naše' volje Vječnome u trenutku kad započinje za ove volje period sve većih odricanja, koja će postiči svoj vrhunac u odricanju života za Mene i u smri Sina za Mariju...
Marija moli zajeno s Isusom. Isus je Onaj koji vas opravdava, djeco! Ja činim da Vaše molitve budu primljene i plodonosne kod Oca. Ja sam vam to rekao: 'Sve što zamolite Oca u Ime Moje, On će vam dati' i Crkva ukrepljuje svoje molitve govoreći: ' Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.'
Kad molite, sjedinite se uvijek, uvijek s Mnom. Ja ću glasno moliti za vas, pokrivajući vaš ljudski glas Svojim glasom Čovjeka-Boga. Ja ću položiti na Svoje probodene Ruke vašu molitvu i uzdignuti je k Ocu. Postat će žrtva beskonačne vrijednosti, Moj glas pomješan s vašim uzići će kao sinovski poljubac k Ocu, i grimiz Mojih Rana učinit će dragocjenom vašu molitvu. Budite u Meni ako hoćete imati Oca u vama, za vas!"