ponedjeljak, 28. veljače 2011.

Majka Dobra - Samilost grešnika

Aglija u Marijinoj kući u Nazaretu

Marija mirno radi na nekom platnu. Večer je, sva su vrata zatvorena, svjetiljka sa tri kljuna osvjetljuje malu sobu Nazaretsku a osobito stol kraj kojeg sjedi Djevica. Platno možda plahta, pada sa škrinje-sjedala i s koljena sve do zemlje. A Marija, odjevena u tamnomodro, čini sse da izronjava iz kupa snijega. Sama je. Šije brzo, glave prignute svom poslu, a svjetlo upaljuje vrh njezine glave odsjajima bijelog zlata. Ostali dio lica je u polutami. U lijepo uređenoj sobi vlada najveća tišina. Niti s ceste, koja je noću pusta, ne dopire kikakav šum. A niti iz vrta. Teška vrata koja vode u vrt iz sobe gdje Marija radi, iz one gdje običava jesti i primati prijatelje, zatvorena su pa ne daju ni šumu malene česme koja šiklja u korito da prodre unutra. Baš je najdublji muk. Tiho kucanje na vratima koja gledaju na ulicu. Marija podiže glavu, sluša... Kucanje je bilo tako tiho te Marija misli da ga je prouzročila kakva noćna životinja ili lagani vjetar koji je potresao vratima pa opet prigne glavu k poslu. Ali kucanje se ponavlja određenije. Marija ustaje i ide prema vratima. Prije negoli otvara pita: "Tko kuca?" Odgovara tanki glas: "Jedna žena. U ime Isusovo smiluj mi se!" Marija odmah otvori držeći svjetiljku visoko da prepozna tu hodočasnicu. Vidi kup tkanine, svitak kroz koji se ništa ne vidi. Siromašni svitak koji stoji prignut u dubokom naklonu i govori: "Ave! Domina!" (Zdravo, Gospo , - op. prev.) i opet ponavlja: " U ime Isusovo smiluj mi se!" "Uđi i reci mi što želiš. Ja te ne poznam." "Nitko me ne pozna i mnogi me poznaju, Gospo. Pozna me Prorok. Pozna me i Svetost. Ali mi je potrebno da mi sad Samilost raširi ruke. A samilost si Ti... " i plače. "Ali uđi onda... I kaži mi... Doovljno si kazala da shvatim da si jadnica... Ali još ne znam tko si. Tvoje ime, sestro..." "O ne! Ne sestra! Ne mogu Ti biti sestra... Ti si Majka Dobra... ja... sam Zlo..." i plače sve jače ispod svog ogrtača koji je spušten da je svu sakrije. Marija stavlja svjetiljku na sjedalo, uzima ruku neznanke koja kleči na pragu, primora je da ustane. Marija je ne pozna... Zastrta ustaje , utučena, dršćući, potresena od svog plača, i još se opire nastojanju da uđe govoreći: "Poganka sam Gospo. Za vas Hebreje nečistoća pa da sam i svetica. Dvostruka nečistoća jer sam bludinica." "Ako dolaziš k meni, ako tražiš preko mene moga Sina, možeš biti samo srce koje se kaje. Ova kuća prima one koji imaju ime Bol" i povuče je unutra, zatvorivši vrata, stavivši opet svjetlo na stol, nudeći sjedalo, govoreći: "Govori". Ali Zastrta neće da sjedi; ponešto sagnuta nastavlja svojim plačem. Marija je pred njom blaga i dostojanstvena. Moleći čeka da se plač smiri. Marija moli čitavim svojim izgledom, premda ništa u njoj ne poprima oblik molitve. Niti ruke, koje neprestano drže malu ruku Zastrte, niti usta koja su zatvorena. Olač se napokon smiri. Zastrta si obriše lice svojom koprenom a onda kaže: "Ipak nisam došla tako izdaleka da ostanem nepoznatsa. Vrijeme je mog otkupljenja i moram se otkriti da... Ti pokažem s koliko rana je prekrito moje srece. A--- Ti si majka... i Njegova Majka.... Imat ćeš dakle samilosti sa mnom..." "Da, kćerko." "O da! Reci mi kćerko!... Imala sam majku... i ostavila sam je... Kasnije su mi kazali da je umrla od boli... Imala sam oca--- prokleo me je... i kaže onima iz grada: "Nemam više kćerke"... ' ( oživljava siloviti plač. Marija blijedi od muke. Ali joj stavlja jednu ruku na glavu da je utješi.) Zastrta nastavlja: " Nikoga više neću imati tko bi me zvao: kćerko!... Da, tako, miluj me, kako je činila moja mama--- kad sam bila čista i dobra... Dopusti da Ti poljubim tu ruku, i da njom osušim obraze. Same moje suze ne pre me. Koliko sam plakala otkad sam shvatila!... I prije sam plakala, jer je užas biti samo tijelo iskorištavano, vrijeđano od čeovjeka. Ali to su bile suzezlostavljane živine koja mrzi i buni se protiv onoga tko je muči i padala sam sve više jer... sam mijenjala gospodara ali nisam mijenjala životinjstvo... Već osam mjeseci plačem... jer sam razujela.. Shvatila sam svoju bijedu, svoju trulež. S njom sam pokrivena i zasićena i gadi mi se.. Ali moj sve svjesniji plač još me ne pere. Miješa se s mojom truleži i ne pere je. O Majko! Osuši Ti moje suze i bit ću očišćena tako da ću se moći približiti svome Spasitelju!" "Da, kćerko, da. Sjedni. Ovdje sa mnom. I govori mirna.. Ostavi sav svoj teret ovdje, na ovim mojim majčinskim koljenima." I Marija sjedne. Ali Zastrta joj sklizne k nogama htijući da tako govori. Počinje tiho: "Iz Sirakuze sam.. Dvadesetšest godina mi je. Bijah kći upravitelja, kako biste vi kazali, mi kažemo prokuratora jednog velikog rimskog gospodina. Bijah jedina kći. Življah sretna. Stanovali smo blizu mora, u prekrasnoj vili, čiji je upravitelj bio moj otac. Često je dolazio gospodar vile, ili žena ili djeca.. LIjepo su s nama postupali, i bili su dobri prema meni. Djevojčice su se igrale sa mnom. Bijah lijepa... inteligentna... sve sam lako postizala... Ali sam više voljela lakoumne stvari nego dobre. U Sirakuzi je veliko kazalište. Veliko kazalište... Lijepo ... široko.. Služi za igre i za komedije... U komedijama i tragedijama koje se u njemu prikazuju rade i mimičarke. One svojim nijemim plesovima ističu značenje kora. Ti ne znaš... ali i rukama, kretnjama tijela, možemo izraziti osjećeje čovjeka koga uzbuđuje kakva strast... Mladići i djevojke poučavaju se za zvanje mimičara u posebnom vježbalištu. Moraju biti lijepi kao bogovi i gipki kao leptiri... Ja sam rado išla na jednu uzvišicu odakle je bio slobodan pogled na to mjesto i gledala plesove mimičarki. A poslije sam ih ponavljala na cvjetnim livadama, na plavom pjesku moje zemlje, u perivoju vile. Izgledala sam kao umjetnički kip, ili kao vjetar koji prelijeće, tako sam se znala ukrutiti u kiperske poze ili prelijetiti gotovo ne dirajući tlo. Moje su mi se bogate prijeteljice divile... a moja mama je zbog toga bila ponosna..."

Zastrta govori, sjeća se, ponovno gleda, sniva o prošlosti i plače Jecaji su zarezi u njezinom kazivanju. "Jednog dana... bijaše svibanj.. čitava Sirakuza bijaše u cvijeću. Maloprije bijahu završile svečanosti, i ja sma ostala oduševljena jednim plesom koji je bio iozveden u kazalištu... Onamo su me odveli gospodari sa svojim kćerima. Imala sam četrnaest godina... Mimičarke, koje su u onom plesu morale predstavljati proljetne nimfe koje pritrčavaju da se poklone Cereri, plesale su okićene ružama, odjevene ružama... Samo njima, jwer je odjeća bila vrlo lagana koprena, mreža od niti paučine po kojoj su bile razasute ruže... U plesu su izgledale kao krilate Hebe ( 0 božice mladosti, op. prev.) tako su se lako kretale dok su im se sjajna tjelesa pokazivala iz rasklopljenih vrpca koprene okićene vijećem koja je pravila krila za njih... Naučila sam ples... i jednog dana.. jednog dana..." Zastrta plače još jače... Onda se opet smiri. "Bijah lijepa. Jesam. Gledaj." Ustane na noge zabacivši brzo koprenu natrag i spustivši veliki plašt. Iz odbačenih tkanina izlazi Aglaja, bivša ljubavnica Herodovaca iz Hebrona, prekrasna premda je u skromnom odijelu, jednostavno počešljana s pletenicama, bez dragog kamenja, bez raskošnih tkanina, pravi cvijet od tijela, vitkog a ipak savršenog, vrlo lijepa lica blijedozagasite boje i očiju baršunastih ali punih vatre.

Ponovno se spušta na koljena ispred Marije: "bijah lijepa, za sovju nesreću. I bijah luda. Onoga dana obukla sam se u koprene, pomagale su mi djevojke moje gospodarice kojima je bilo dragop gledati me kako plešem... Obužkla sam se na jednom kraju žućkastog žala ispred azurnog mora. Na žalu, koji je na onom mjestu pust, bijaše divljeg cvijeća bijelog i žutog, oštrog mirisa badema, vanilije, istom oprana tijela. Iz voćnjaka limuna i naranača također dopirahu valovi opojnog mirisa, i mirisahu sirakuški ružičnjaci, mirisahu i pijesak, i more; sunce je vuklo miris iz svih stvari... nešto panovskoga što mi je udarilo u glavu. I ja sam se osjećala nimfom i obožavala sam..koga? Plodnu Zemlju? Sunce koje oplođuje? Ne znam. Kao poganka među poganima mislim da sam se klanjala Sjetilu, svome despotskom kralju: nisam znala da ga imam ali je bio moćniji od nekog boga... Ovjenčala sam se ružama iz perivoja... i plesala. Bijah pijana od svjetla, od mirisa, od zadovoljstva jer sam mlada, okretna i lijepa. Plesala sam... i bila viđena. Vidjeh da sam gledana. Ali se nisam stidjela pokazivati se golom ispred dva požudna čovjekova oka. Naprotiv, uživala sam povećavajući svoje letove.. Uživanje u tome štopmi se netko divi uistinu mi je davalo krila... A to je bila moja propast. Tri dana kasnije ostala sam sama jer su gospodari otputovali da se vrate u svoje patrisijsko boravište u Rimu. Ali nisam ostala u kući... Ona dva obožavateljska oka otkrila su mi nešto drugo osim plesa... Otkeirli su mi sjetilo i spol." Marija pokaže nehotičan znak odbojnosti što Aglija primjećuje. "Ah, ali Ti si čista! I ja sam Ti možda odvratna..." "Govori, govori kćerko! Bolje Mariji negoli Njemu. Marija je more koje pere..." "Da. Bolje tebi. To sam i ja kazala sebi kad sam doznala da on ima Majku... Jer prije, vidjevši Ga tako različita od svakoga čovjeka, jedinoga koji je sam Duh - sada znam da postoji duh i što je duh - prije ne bih mogla kazati od čega je sazdan tovj Sin , bez putenosti premda je čovjek, i mislila sam u sebi da nema Majke, nego da je sišao na zemlju da spasi užasne bijede od kojih sam ja najveća...
Svakog dana sam se vraćala nao ono mjesto, nadajući se da ću opet vidjeti onog čovjeka mladog, crnomanjastog, lijepog.. I nakon nekog vremena vidjeh ga ponovno. Reče mi: "Dođi sa mnom u Rim. Posvet ću te u carsku palaču, bit ćeš biser Rima." Rekoh: "Da. Bit ću tvoja vjerna žena. Dođi k mom ocu." Podrugljivo se nasmije i poljubi me. Reče: "Nee žena. Nego ti božica a ja tvoj svećenik koji će samoj tebi otkriti tajne života i uživanja. Bijah luda, bijah djevojčica. Ali premda djevojčica, znala sam što je život... bijah lukava. Bijah luda, ali još ne pokvarena ... i njegov pijedlog mi bijaše odvratan. Izmakoh mu iz ruku trčeći kući... Ali nisam kazala majci.. i nisam se znala oprijeti želji da ga opet vidim... Njegovi poljupci su me još više zaludili. ... I vratih se... Tek što sam se vratila na samotni žal, on me zagli ljubeći me pomamno; kiša poljubaca, riječi ljubavi, pitanja: "Zar nije sve u ovoj ljubavi? Zar nije slađa od neke veze? Što drugo hoćeš? Možeš li živjeti bez ovoga?"
Ah, Majko!... Pobjegoh još iste večeri s nečistim patricijem...i bijah prnja koju gazi njegovo životinjstvo... Ne božica: blato. Ne biser: izmertia. Noije mi se otkrio život, nego nečistoća života, pogrda, odurnost, bol, sramota, beskrajna bijeda da više čak nisam ni sopva.. A onda...potpuni pad. Nakon šest mejseci orgije, ja sam mu dodijala, prešao je k drugim ljubavima i bijah skitnica. Iskoristila sam svoju pješačku sposopbnost.. Već sam znala da je moja majka umrla odboli i da više nemam kuće ni oca... Neki učitelj plesa uzeo me u svoje vježbalište. Usavršio me... uživao me...i uveo me kao cvijet vješt svakoj vrsti požude među pokvareno rimsko plemstvo. Cvijet, koji je već bio blatan, pade u najdublje blato. To je deset godina spuštanja u bezdan. Uvijek sve niže. Potom sam bila dovedena ovamo da razveseljavam Herodovubesposlenost u tu me uzeo novi gospodar. O, nema psa kojega drže na lancu čvršće vezana od neke od nas! I nema gospodara čopora pasa brugtalnijeg od čovjeka koji posjeduje neku ženu! Majko... Ti dršćeš! Pobuđujem Ti užas!" Marija je stavila ruku na srce kao da na njemu ima ranu. Ali odgovara: "ne. Ne ti. Pobuđuje mi užas Zlo koje je toliki gospodar na zemlji. Nastavi , siromašni stvore."
Odveo me u Hebron... Da li sam bila slobodna? Da li sam bila bogata? Da, jer nisam bila u tamnici i jer sam se gušila u dragom kamenju. Ne, jer nisam mogla vidjeti drugih osom onih koje je on htio i nisam više imala prava nad samom sobom.
Jednog dana došao je u Hebron jedna čovjek: Čovjek, tvop Sin. Ona kuća mu je bila draga. To sam doznala i pozval ga da uđe. Šamija nije bilo... a s prozora sam već bila čula riječi i vidjela Mu pojavu poki su mi uzdrmali srce. Ali kunem Ti se, o Majko, da me nije tijelo gurnulo tvom Isusu. Bilo je ono što mi je otkrio što me je gurnulo na prag, prkoseći doskočicama puka, da mu kažem: "Uđi! To nijaše duša, onda sam doznala da je imam. Reče mi: "Moje ime znači : Spasitelj. Spasavam onoga tko ima dobru volju da se spasi. Spasavam učeći ljude da budu čisti, da hoće čestitost makar i uz cijenu boli. Dobro pod svaku cijenu. Ja sam Onaj koji traži izgubljene, koji daje Život. Ja sam Čistoća i Istina." Reče mi da i ja imam dušu i da sam je ubila svojim načinom življenja. Ali me nije prokleo, nije me ismijao. i nije me nijednom poglerdao! Priv čovjek koji me nije upijao požudnim pogledom, jer nosim sa sobom užasno prokletsvo da privlačim čovjeka... Reče mi da Ga nađe onaj tko Ga traži jer je On tamo gdje je potreban liječnik i lijek. I Otišao je. Ali njegove Riječi bijahu ovdje. I nisu više izašle. Goborila sam sebi, nekako zato da počenem ozdravljati: " Njegovo ime znači Spasitelj". Ostale su mi njegove riječi i njegovi prijatleji pastiri. I učilila sam prvi korak davši milodar njima i tražeći da za mene mo.e... A zatim ... sam pobjegla...
O, to je bio sveti bijeg!Pobjegla sam od grijeha u potrazi za Spasiteljem. Išla sam tražeći. Sigurna sa ću Ga naći jer mi je to bio obećao. Poslali su me nekom čovjeku po imenu Ivanu kao da je to On.Ali nije bio. Jedan Hebrej uputio me u kuću Aqa Speciosa. Živjela sam prodavajući mnogo zlato koje sam imala.U mjesecima lutanja morala sam imati pokriveno lice da me ne uzmu nanovo, i zato jer je Aglaja stvarno bila pokopana ispoed te koprene. Mrtva negdašnja Aglaja. Ispod je bila njezina duša ranjena i iskrivljena koja je tražila svog liječnika. Mnogo puta sam morala bježati od požude muškaraca koji me progonio i ovako poništenu u mojoj haljini. I jedan od prijatelja tvog Sina...
U Aqua Spwciosa živjela sam kao živina: siromašna ali sretna. A rose i rijeke manje su me čistile od njegovih riječi. O , ni jedna se nije izgubila! Jedanput je oprostio nekom čovjeku ubojici. Slušala sam... Hrjela sam reči: "Oprosti i meni". Drugi put je govorio o izgubljenoj nevinosti... Ah, koji plač zbog žaljenja! Jedan drugi put izliječio je jednog gubavca... Htjela sam viknuti: "očisti mene od mojih grijeha..." Drugi put je izliječio jednog luđaka...a bio je Rimljanin... i plakal a sam... i poručio mi je da domovine prolaze ali Nebo ostaje. Jedne olujne velčeri primio me u kuću... a onda je uredio da me uzme na prenoćište upravitelj imanja... i poručio mi je po jednom djetetu: "Ne plači...." O, njegove dobrote! O, moje bijede! Tako velika jedna i druga te se nisam usudila ponijeti svoju bijedu k njegovim nogama...premda me je jedan od njegovih poučio noću o beskrajnom milosrđu tvoga Sina. A onda, pošto su mu postavljali zamke oni koji su vidjeli grijeh u želji jedne preporođene duše, moj je Spasitlej otputovao... a ja sam ga čekala.. Ali ga je čekala i osveta onih koji su još nedostojniji od mene da ga gledaju. Jer ja sam griješila kao poganka protiv same sebe, dok oni griješe, pozivajući već Boga, protiv Sina Božjega... i tukli su me... i više negoli kamenjem ranili su me optužbom, i više negoli u tijelu, ranili su me u siromašnoj mojoj duši dovodeći je do očajanja.
O, užasne li borbe sa samom sobom! Poderana, krvareći, ranjena, u groznici, sada bez svog Liječnika, bez krova, i kruha, gledala sma natrag, napred... Prošlost mi govoraša: "Vrati se." Sadašnojst mi govoraše: "ubij se." Budućnost mi govoraše: Nadaj se". Nadala sam se... Nisam se ubila. To bih učinila kad bi me ON otjerao, jer više ne želim biti ono što sam bi!... Dovukla sam se u jedno mjesto tražeći sklonište... Ali su me prepoznali. Morala sma bježati kao živina, amo , tamo, uvije progonjena, uvijek izrugivana, uvije proklinjana, jer sam htjela biti čestita i jer sam razočarala one koji su pomoću mene htjeli udariti tvoga Sina. Idući uz rijeku došla sam do Galileje i došla sam ovamo... Tebe nije bilo ovdje... Otišla sam u Kafanaum. Jedva si bila otputovala odande. Al me je vidio neki starac, jedan od njegovih neprijatelja i htio da mu poslužim za optužbu protiv Njega, voga Sina. A kako sam ja plakala ne odgovarajući, kazao mi je: "Sve bi se moglo promijeniti za tebe kad bi htjela biti mojom ljubavnicom i mojom oprtakinjom u tuženju nazaretskog Rabbija. Dovoljno je da kažeš ispred mojih prijatleja da je On bio tvojim ljubavnikom ..." Pobjegla sam kao onaj koji vdi da se grm cvijeća rastvara ispod zmije u razmotavanju.
Tako sam shvatila da više ne mogu ići k njegovim nogama... i dolazim k tvojim. Evo: gazi me, ja sam blato. Evo: otjeraj me, ja sam grešnica. Evo: reci mi moje ime, bludinica. Sve ću primiti od tebe. Ali smiluj mi se, Ti, Majko. Uzmi moju ssiromašnu dušu i povedi je k Njemu. Zločin je staviti moju pohotu u tvoje ruke. Ali samo ondje će biti zaštićena od svijeta koji je želi, i postat će pokornom. Kaži mi kako moram postupati. Kaži mi koje sredstvo moram upotrijebiti da više ne budem Aglija. Što u sebi trebam osakatiti? Što moram iščupati iz sebe da više ne budem grijeh, da više ne budem zavođenje, da se više ne moram bojati sebe same i čovjerka? Treba li da ikščupam oči? Treba li da spalim usta? Treba li da odsječem jezik? Oči, ustsa, jezik služili su mi u zlu. Neću više zlo i spremna sam kazniti sebe i njih žrtvujući ih. Ili hoćeš da si otrgnem ove pohotne slabine koje su me gurale u izopačene ljubavi? Ovu utrobu čijeg se probuđenja uvijek bojim? Kaži mi, kaži mi kako se može zaboraviti da smo žene, i kako se može postići da drugi zaborave da smo žene!"
Marija je uzdrmana. Plače, trpi, ali znak su njezine boli samo suze koje kaplju na pokajnicu. "Želim umrijeti s oproštenjem. Želim umrijeti ne sjećajući se više ničega osim Spasitleja. Želim umrijeti s njegovom Mudrošću kao prijateljicom... a ne mogu mu se više približiti jer svijet pazi na Njega i mene da nas optuži..." Aglija plače srušivši se sasvim na zemlju poput krpe.
Marija ustaje i govori tiho: "Kako je teško biti otkupiteljima!" Gotovo se onesvešćuje.
Aglija, koja čuje šašat i shvaća što se događa, cvili: "Vidiš l? Vidiš li da tebe hvata jeza?Sad odlazim. Sa mnom je svršeno!"
"Ne, kćerko. Nije svršeno. Za tebe je sada početak. Slušaj, siromašna dušo. Ne cvilim zbog tebe. Nego zbog okrutnog svijeta.Neću pustiti da odeš, nego te prihvaćam, siromaaašna lasto kojom je oluja trsnula o moje zidove. Ja ću te odvesti Isusu i On će t kazati tvopj put otkuplljenja..."
"Više se ne nadam... Svijet ima pravo. Ne može mi biti oprošteno." "Od svijeta ne. Ali od Boga da. Pusti da ti govorim u ime Savršene LJubavi koja mi je dala Sina da ga dam svijetu. Izvukla me je iz blaženog neznanja moga posvećenog djevičanstva da svijet dobije Oproštenje. Izvukla mi je krv ne iz porođaja, nego iz srca otkrivši mi da je moje Čedo VelikaŽrtva. Gledaj me, kćeri. u ovom Srcu je vleika rana. Cvili trideset i više godina i sve se više širi i troši me. Znadeš li kako joj je ime?" "Bol"
"Ne. Ljubav. Ljubav je ona koja me ubija kako bi postigla da ne bude samo Sin na spasavanju. Ljubav mi daje oganj da čistim one koji se ne ususđuju ići k mopme Sinu. Ljubav mi daje suze da perem grešnike. Željela si moje milovanje. Ja ti dajem suze koje te već čine bijelijom da možeš gledati moga Gospodina. Ne plači tako! Nisi jedina grešnica koja dolazi Gospodinu i odlazi otkupljena od Njega. Bilo je drugih i bit će drugih.
Zar sumnjaš da ti On može oprositit? Ali zar ne vidiš u svakoj stvari koja ti se dogodila tajanstveno htijenje božanske Dobrote? Tko te je doveo u Judeju? Tko u Ivanovu kuću? Tko te onog jutra stavio na prozor? Tko ti je upalio svjetlo da ti opsvijetli njegove Riječi? Tko ti je dao sposobnost te shvatiš da dobročinstov sjeidnjeno s molitvom onih kojima je dobro iskazano postizava božansku pomoć? Tko ti je dao snage da pobjegneš iz Šamaijeve kuće? Tko ti je dao snage da ustraješ prvih dana sve do njegova dolaska? Tko te doveo na njegov put? Tko te učinio sposobnom da živiš kao pokornica eda bi svoju dušu sve više čisitla? Tko ti je dao dušu mučenice, dušu vjernice, dušu one koja ustraje, dušu one koja je čista...?
Da, ne tresi glavom. Zar misliš da je čist samo onaj koji nije upoznao požude? Zar misliš da duša ne može opet postati svjevičanskom i lijepom? O, kćerko! Ali vjeruj: između moje čistoće koja je sama milost Gospodinova i tvog junačkog uspona natrag k vrhuncu tvoje izgubljene čistoće veće je ovo tvoje. Ti ga izgrađuješ: protiv pohote, poterbe i navike. Za mene je čistoća naravni dar kao disanje. Ti moraš uništavati misao, osjećaje, tijelo, da se ne sjećaš, da ne želiš, da ne udovoljiš. Ja... ta može li djetešce od nekoliko sati uopće poželjeti tijelo? I zar ima zasluge što to ne čini? Tako i ja. Ja ne znam šzo je ta tragična glad koja je od čovječanstva napravila žrtvu. Ja znam samo za presvetu glad za Bogom. A ti nju nisi poznavala nego si je sama naučila. Ti si onu drugu, tragičnu i užasnu glad, ukrotila iz ljubavi prem Bogu, koji je sada tvoja jedina ljubav. Smiješi se, kćeri božanskog milosrđa! Moj Sin čini u tebi ono što je kazao u Hebronu. To je već učinio. Ti si već spašena jer si imala dobru volju da se spasiš, jer si naučila čistoću, bol. Dobor. Duša je preporođena. Da. Traba ti njegova Riječ da ti kaže u ime Božje: Oprošt