ponedjeljak, 1. kolovoza 2011.

Živjeti poput Anđela kao Isusova Majka

Ana-Lea se posvećuje kao djevica

Isus, zajedno s Petrom, Andrijom i Ivanom, kuca na vrata svoje kuće u Nazaretu. Odmah otvara Mama, čije lice se osvijetli sjajnim smiješkom kad ugleda svoga Sina. "Sretno se vratio, Sinko moj! Od jučer je sa mnom jedna čista golubica kojaTe čeka. Dolazi izdaleka. A onaj koji je prati nije mogao dulje ostati. Budući da je ona željela savjet, ja sa kazala što sam mogla. Ali samo Ti si, Sinko moj, Mudrost. I vi se sretno vratili. Dođite odmah i okrijepite se." "Da. Ostanite ovdje. Ja idem odmah k tome stvorenju koje Me čeka." Trojica učenika odlaze u kuhinju, gdje ima Marija nudi hranu i toplinu vatre, Isus diže zastor koji skriva otvor što vodi u vrt - perivoj te izlazi u nj. Isus, prekriženih ruku na prsima, uspravan na suncu smiješi se čistoj, mirnoj milini majčinog vrta, negovim gredicama ljiljana koji se pokazuju s prvim busjem lišća, srebrnoj maslini, te drugim vrstama cvijeća razasutima između skromnih gredica mahunarki i salate, koje istom ozelenjuju. Čist, uredan, otmjen, čini se da i vrt odiše bjelinom savršenog djevičanstva. "Sinko, dođi u moju sobu. Dovest ću Ti je, jer se pobjegla tamo u kraj čuvši toliko glasova." Isus ulazi u majčinu sobicu, uvijek čistu, prečistu sobicu, koja je čula riječi Anđela. Marijina ruka polako diže zastor; Isus koji je, leđima okrenut prema vratima, promatra to čisto gnijezdo, okrene se. Evo, Sinko moj. Dovodim Ti jedno janje. A Ti si njegov pastir." I Marija koja je ušla držeći za ruku jednu djevojku crnomanjastu, vitku, koja živo rumeni pojavivši se pred Isusom, polako se povlači spuštajući zastor.
"Mir tebi, djevojko." "Mir... Gospodine..." Djevojka, vrlo uzbuđena ostaje bez riječi, ali se spušta na koljena glavom prem zemlji. "Ustani. Što tražiš od Mene? Ne boj se..." "Ne bojim se... ali... sada kad sam pred Tobom... nakon što sam to tako željela... sve što mi se činilo lako, potrebno da Ti kažem... ne nalazim više... ne čini mi se više da je ono... kao da sam luda... oprosti , moj Gospodine..." Isus je znao tko je ona i zašto je došla. Ali je htio da se duša otvori slobodno i s povjerenjem zato kaza: "Ti tražiš milost za tjelesno zdravlje? Je li ti potrebno čudo? Imaš li duše koje trebaš obratiti? Ne? Onda? Hajde, govori! Imala si toliko hrabrosti a sad ti manjka? Zar ne znaš da sam Ja Onaj koji daje jakost? Da? To znaš? Pa onda govori, kao da sam ti otac. Koliko ti je godina?" "Šesnaest, Gospodine moj." "Odakle dolaziš?" "Iz Jeruzalema." "Kako ti je ime?" "Ana- Lea..." "Drago ime moje bake i toliko drugih svetih žena Izraelovih, a uz nj jedno jedino ime dobre, vjerne, ljubazne i blage Jakovljenve žene. Bit će ti kao predzank. Bit ćeš uzorna supruga i majka. Ne? Treseš glavom? Plačeš? Jesi li možda bila odbijena? Ni to? Je li umro tvoj vjerenik? Još nisi izabrana?" Djevojka neprestano trese glavom. Isus napravi jedan korak, pogladi je i prisiljava da digne glavu i da Ga pogleda... Isusv smiješak pobjeđuje djevojčinu jaku uzbuđenost. Ograbri se: "Moj Gospodine, bila bih supruga i sretna, a Tvojom zaslugom. Zar me ne prepoznaješ, Gospodine? Ja sam ona bolesnica od sušice, umiruća vjerenica koju si Ti ozdravio na molbu tvog Ivana... Poslije tvoje milosti dobila sam drukčije tijelo: ovo zdravo namjesto onog koje sam imala prije, umirućeg; dobila sam i drugu dušu...Ne znam. Više nisam osjećala da sam to ja... Umirući žalila sam samo to što ne mogu biti supruga. Radost jer sam ozdravilam zato sigurnost da ću se moći vjenčati nije trajala dulje od prvih sati. A onda..." Djevojka postaje sve slobodnija, opet nalazi riječi i ideje koje je bila izgubila u smetenosti našavši se sama s Učiteljem... " A onda sam osjetila da ne smijem biti sebična, samo misliti: 'Kad ću biti sretna', nego da moram misliti na nešto više a što bi došlo k Tebi i k Bogu, tvome i mome Ocu. Neka mala stvar, ali što bikazalo da sam zahvalna. Mnogo sam mislila, i kad sam slijedeće subote vidjela vjerenika, kazala sam mu: 'Slušaj, Samuele. Bez čuda ja bih bila umrla za koji mjesec i ti bi me izgubio zauvijek. Htjela bih dakle prikazati Bogu jednu žrtvu, ja s tobom, kakobih Bogu kazala da ga hvalim i da mu zahvaljujme.'A Samuel, jer me ljubi, odmah je rekao: 'Hajdemo zajedno u Hram da prinesemo žrtvu.' Ali ja nisam to htjela. Siromašna sam i pučanka, moj Gospodine. Malo znam, a još manje mogu. Ali preko tovje ruke položene na moja bolesna prsa nešto je došlo ne samo u moja istrošena pluća, nego i u srce. U pluća zdravlje, u srce mudrost. I razmijela sam da žrtvovanje jednog janjeta nije žrtva koju želi moj duh, koji Te..koj Te ljubi." Djevojka šuti crveneći se poslije te izjave o svojoj ljubavi. "Nastavi bez straha. Što je htio tvoj duh?" "Žrtvovati nešto dostojno Tebe, Sina Božjega! O onda... i onda sam mislila da to mora biti stvar duhovna kao ono što je od Boga, to jest žrtva mojega očekivanog vjenčanja iz ljubavi prema Tebi, moj Spasitelju. Vjenčanje je velika radost, znaš? Velika je stvar kad to volimo! Želja, neodoljiva čežnja da ga izvršimo!... Ali više nisam bila ona otprije nekoliko dana. Nisam više to željela kao najljepšu stvar... To sam rekla Samuelu.. i on me je shvatio. I on je htio postati nazirej godinu dana počevši od dana koji je trebao biti vjenčani dan, to jest dan iza prvog u mjesecu adaru. U međuvremenu došao Te tražiti da uzljubi Onoga koji mu je vratio vjerenicu, da Ga uzljubi i upozna: Tebe. I nakon više mjeseci našao Te u kući Aqua Speciosa. I ja sam došla... i tvoja Riječ je do kraja izmijenila moje sece. Sad mi više nije dovoljan onaj prvi zavjet... kao taj badem tu vani koji se na sve toplijem suncu preporodio poslije nekoliko mjeseci mirovanja i procvjetao a zatim će prolistati i donijeti plod, tako sam i ja sve više rasla u mudrosti prema onom što je bolje. U sve ovo vrijeme mislila sam na to. Posljednji put, već sigurna za sebe i za ono što sam htjela, kad sam došla u kuću Aqua Speciosa, Ti više nisi bio ondje... tjerali su Te. Toliko sam plakala i toliko sam molila te me je Sveviđnji uslišao potaknuvši moju majku da me pošalje ovamo s jednim rođakom koji je prolazio u Tiberijadu radi razgovora s Tetrahovim dvoranima. Upravitelj imanja kazao mi je da ću Te ovdje naći. Našla sam Tvoju Majku... i njezine riječi: samo slušanje i boravak uz Tvoju Majku ova dva dana dovršila su dozrijevanje ploda Tvoje milsti." Djevojka je kleknula kao ispred nekog oltara, skrštenih ruku na prsima. "Dobro. Ali što zapravo želiš? Što ti mogu učiniti? " "Gospodine, htjela bih... htjela bih nešto veliko. I samo Ti, Davalac života i zdravlja, možeš mi to dati, jer mislim da Ti možeš i uzeti ono što si dao... Htjela bih da mi život koji si mi dao oduzmeš u godini mog zavjeta, prije negoli ona završi..." "Ali zašto? Zar nisi zahvalna Bogu za dobiveno zdravlje?" "Silno!Neizmjerno! Ali samo zbog jedne stvari: jer sam živući po Njegovoj milosti i po tvome čudu shvatila ono bolje." "Što je to?" "To je živjeti poput Anđela. Kao tvoja Majka... moj Gospodine.. kako živiš Ti... kako živi tvoj Ivan... tri Ljuljana, tri bijela Plamena, tri Blaženstva zemlje, Gospodine. Da. Jer mislim da je blaženstvo imati Boga, a da Boga imaju čisti. Mislim da je čist čovjek Nebo sa svojim Bogom u središtu i s Anđelima naokolo... Oh, moj Gospodine!To bih htjela!... Malo sam Te slušala, malo i tvoju Majku, i učenikai Izaka. K drugima se nisam približila da mi kažu tvoje Riječi. Ali mi se čini da Te moj duh uvijek čuje i da si mi Ti Učitelj... Kazala sa, moj Gospodine..." "Ana-Lea, mnogo je to što rražiš i mnogoje što daješ... Kćeri: shvatila si Boga i savršenstvo do koje se stvorenje može popeti da bi bilo slično Prečistome i da bi se svidjelo Prečistome." Djevojka kleči. Isus je uzeo među svoje ruke crnomanjastu glavu, i govori stojeći nagnut nad njom: "Onome koji je rođen od Djevice - jer je jedino mogao saviti si gnijezdo usred ljiljana - gadi se, kćeri, trostruka požuda sviejta, i uzmaknuo bi zgnječen od tolikog gađenja kad Otac, koji zna od čega živi Njegov Sin, ne bi sudjelovao s ljubaznom pomoći da podrži moju tejskobnu Dušu. Č i s t i s u M o j a r a d o s t. Ti mi vraćaš ono št mi svijet sa svojim neiscrpnim niskostima oduzima. Neka zato bude blagoslovljen Otac i ti, djevojko. Idi mirna. Nešto će nastupiti da tvoje zavjet učini vječnim. Budi jedan od ljiljana rasutih po krvavim Krstovim putovima." "Ah, moj Gospodine... htjela bih još jednu stvar..." "Koju?" "Da ne budem nazočna kod tvoje smrti. Ne bih mogla gledati gdje umire Onaj koji je moj Život." Isus se blago smiješi i rukom briše dvije brazde suza koje se spuštaju po malom crnomanjastom licu. "Ne plači. Ljiljani nisu nikada žalosni... Ti ćeš se smijati svim biserima svoje anđeoske krune kad budeš gledala Kralja kako okrunjen ulazi u Svoje Kraljevstvo. Idi. Duh Gospodinov poučavao te između jednog i drugog Mojweg Dolaska. Blagoslivljam te s plamenovima vječne Ljubavi." Isus okreće lice prema vrtu i zove: "Majko! Evo jedne malene kćerke, čitave za tebe. Sad je sretna. Ali Ti je uroni u svoju bjelinu, sada i svaki put kad pođemo u Sveti grad, da bude snijeg nebeskih latica posut po Janjetovom prijestolju." Isus se vraća k svojima dok Marija miluje djevojku ostajući s njom.