srijeda, 1. veljače 2012.

Gospa vodi Magdalenu među učenike

"Evo Učenice i Sestre..."
Apostol Šimun kaza Isusu: "Možda će danas biti nevrijeme, Učitelju. Vidi tamo onih olovnih pruga kako se dižu iza Hermona? I vidiš li kako se mreška jezero? Ne zapažaš li kako se sjeverac izmjenjuje sa širokim toplim valovima juga? Kovitlanje vjetra: sigurni znak oluje." - "Koliko bi moglo proći vremena, Šimune?"- Prije svršetka prvog sata. Gledaš kako se ribari žurno vraćaju. Osjećaju kako jezero gunđa. Domalo će i ono biti od olova, zatim kao od pakline, a onda će će pobjesnjeti."- "Ali ako izgleda tako mirno?"- kaže Toma ne vjerujući. - "Ti poznaješ zlato, a ja vodu. Kako kažem bit će. Ne radi se ni o nenadanoj oluju. Pripravlja se jasnim znacima. Voda je mirna na površini, uz ono tek malo mreškanja što izgelda šalom. Ali kad bi bio u lađi! Osjetio bi kako tisuće udaraca kucaju po dnu lađe i čudno njom potresaju. Voda vrije već, odozdo. Počekaj znak s neba pa ćeš vidjeti!...Pusti da se sjeverac poveže s jugom! A zatim!.. Ehi, žene! Pokupite što ste razastrle i sklonite svoje živine. Domalo će tuča i kiša ko iz kabla."....Na jezeru nema više ni jedne lađe. Muškarci žure da izvuku lađe na žalo, spremaju mreže, košare, jedra i vesla, a sljaci zatvaraju živine u štale, dok žene žure na izvor prije nego počene kiša. U međuvremenu Isus daje nalog: "Šimune, dođi sa Mnom. Zovi i sugu Marte, a pozovi i Jakova, moga brata. Uzmi jedno vleiko platno. Veliko i široko. Dvije žene su na putu i treba im poći u susret." - Petar ga gleda začuđen, ali sluša ne gubeći vremena. A na putu, dok hitro prolaze mjestom idući prema jugu, Šimum pita: "Ali koje su?" - "Moja Majka i Marija Magdalena." Iznenađenje je toliko da Petar jedan čas zastaje kao prikovan o zemlju i govori: "Tvoja Majka i Marija Magdalena?!!! Zajedno?!!! Zatim ponovno potrči jer se Isus ne zaustavlja, a ne zaustavljeju se ni Jakov ni sluga. Ali Petar ponovno govori: "Tvoja Majka i Marija iz Magdale! Zajedno!...Otkada to?" - "Od kada je jedino Marija Isusova. Brzo, Šimune. Već padaju prve kapi..." - I Petar se sili da bi išao uporedo sa svojim drugovima, jer su svi viši i brži od njega. Iz daljine je tutnjava gromova i bljeskovi munje. - "Tko zna kako će drhtati od straha one žen! - prošapće Petar duboko uzdahnuvši. "Moja Majka ne. Ne znam za drugu. Ali sigurno, ako brzo ne priskočimo, jako će se okupati." - Već su daleko od Kafarnauma koji stotinjak metara, kada između oblaka prašine i prvog pljuska pojave se dvije žene koje trče, tražeći sklonište pod kakvim gustim stablom. - "Evo ih! Trčino!" . Isus i Jakov prihvate žene pod teškim komadom platna od jedra. - "Ovdje se ne može stajati. Opasnost je od munja a domalo će put biti potok. Idimo, Učitelju. Barem do prve kuće" - reče Petar uznemiren. - Idu sa ženama u sredini, držeći platno preko glava i leđa. Prva riječ koju Isus govori Magdaleni, koja je još u haljini od one večeri u kući Šimunovoj, ali s plaštem presvete Marije na ramenima, je ova: " Je li te strah, Marijo?" - Magdalena, koja je stalno bila prignute glave pod velom svojih pletenica, koje su se pri trčanju rasplele, pocrveni, i prigne još više glavu, i prošapće: "Ne, Gospodine." - I Gospa je izgubila ukosnice i naliči djevojčici s pletenicama niz leđa. Ali se smješka Sinu koji joj je uz bok i govori mu sovjim smješkom. - "Mnogo si pokisla, Marijo" kaže Jakov Alfejev dodirujući veo i ogrtač Gospin. "Ne smeta. Pa sad se više ne kupamo. Zar ne, Marijo? On nas je spasio i od kiše" - kaže milo Marija Magdaleni primjetivši na noj bolnu zbunjenost. Ova potvrđuje glavom. "Tvoja će sestra biti zadovoljna da te opet vidi. Ona je u Kafarnaumu, Traži te" - kaže Isus. Marija podiže za jedan čas glavu i upire svoje sjajne oči u lice Isusovo, koji joj govori s naravnošću koju upotrebljava s drugim učenicima. Ali ne kaže ništa. Guši se od mnogih uzbuđenja. Isus završava: "Zadovoljan sam što sam je zsdržao. Otpustit ću vas nakon što vas blagoslovim." - Riječ se izgubi u suhom prasku munje koja je u blizini udarila. Magdalena se trzne od straha. Prinese ruke k licu, sagnu se i udari u plač. - "Nema straha!" - sokoli je Petar. "Sad je već prošlo. A kad si s Isusom ne treba se nikada plašiti." - I Jakov, koji je sa strane Magdalene, kaže:" Nemoj plakati. Kuće su već blizu." "Ne plačem od straha... Plačem jer mi je On rekao da će me blagoslviiti... Ja..J.." i ne može drugo reći. Djevica posreduje da je smiri govoreći: "Ti si, Marijo, već prošla svoju oluju. Nemoj na to više misliti. Sad je sve vedro i mirno. Nije li tako, Sine moj?" - "Da, Majko. Sve je to istina. Domalo će se vratiti sunce i sve će biti ljepše, čišće, svježije nego jučer. Tako će biti i s tobom, Marijo." - Majka ponovno uzme riječ stišćući ruku Magdalene: "Reći ću Marti tvoje riječi. Zadovljna sam da ću je moći odmah vidjeti i reći joj koliko je njezina Marija puna dobre volje." Petar, gazeći po kaljuži, i primajući potop sa strpljivošću izlazi iz zaklona da pođe prema jednoj kući potražiti sklonište. "Ne, Šimune. Svi više volimo vratitii se u našu kuću. Zar ne?" - kaže Isus. - Svi potvrđuju i Petar se vrati pod platno. - Kafarnaum je pust. Tu gospodare vjetar, kiša, gromovi, munje, a sad i grad koji udara i odskače sa terasa i pročelja. Jezero je na izgeld veličanstvene strahote... Ulaze trčući u vrt koji se pretvorio u veliku baru na čijoj površini po glibavoj vodi plivaju ostaci, i odavle u kuhinju gdje su se svi skupili. - Marta glasno krikne kad vidi sestru kako je za ruku drži Marija. Privine joj se oko vrata, ne osjećajući koliko... to čineći... sebe vlaži, pa je ljubi i zove: "Miri, Miri, radosti moja!" To je naziv od milja, kojim su obično zvali Magdalenu kad je bila mala. - Marija plače, sagnuta, s glavom na sestrinom ramenu, presvučena u tamnu Martinu haljinu s teškim zlatnim velom. To je jedina stvar koja sjaji u tamnoj kuhinji gdje gori samo mala vatra od pruća toliko da razbije tamu, što nije dovoljno da nadvlada jednu upaljenu malu svjetliljku. Apostoli su iznenađeni, a tako i gospodar kuće i gospodarica, koji su se pojavili na krik Martin, ali su se nakon trenutka razumljive znatiželje diskreno povukli. - Kad se žestina zagrljaja malo smirila, Marta se sjeti Isusa i Marije, neobičnosti njihova dolaska svih zajedno, pa pita sestru, Gospu, Isusa s velikom upornošću: "Ali kako? Kako svi zajedno?" - "Nevrijeme se, Marto, približavalo. Otišao sam sa Šimunom, Jakovom i tvojim slugom u susret dvijema hodočasnicama." - Marta je toliko začuđena da ne razmišlja o činjenici da je Isus tako siguran pošao k njima u susret, i ne pita: "Ali zar si Ti znao?" Nego to Toma pita Isusa. Ali nema odgovra, jer Marta kaže sestri: "Ali kako si ti bila s Marijom?" - Magdalena prigiblje glavu. Pomogne joj Gospa uzimajući je za ruku i govoreći: "Došla je k meni kao hodočasnica koja ide na mjesto gdje će joj se moći reći kojim joj je putem krenuti da postigne cilj. I kazala mi je: Pouči me, što trebam činiti da budem Isusova." Oh! jer je u njoj istinita i potpuna volja, odmah je shvatila i prihvatila tu mudrost! I ja sam je našla odmah spremnu da je uzmem za ruku, tako, da je dovedem Tebi, Sine moj, i tebi dobra Marto, i vama, braćo učenici, i da vam reknem: "Evo Učenice i Sestre koja će davati samo nadnaravno veselje svome Gospodinu i njegovoj braći." Vjerujte meni i ljubite je svi kako je Isus i ja ljubimo." - Onda joj se Apostoli približe pozdravljejući novu Sestru. I bi stvar zdrava razujma Petrova kad reče: "U redu. Vi joj osiguravate pomoć i sveto prijateljstvo. Ali bi trebalo misliti da su Majka i sestra do kože mokre... Pa i mi smo također, doista... Ali njima je gore. Njihova se kosa cijedi kao vrbre poslije oluje, haljine su im blatne i skroz morke. Zapalimo vatru, tražimo haline, pripravimo topla jela..." - Svi se dadu na posao a Marta vodi u sobu dvije pokisle putnice, a kroz to vrijeme vatra se rasplamsala i pred njom su prostrte kabanice, velovi i nakvašene haljine. Marta, pošto je ponovno smogla snagu, radi kao izvrsna domaćica, ide i vraća se žurno s umivaonicima i toplom vodom, sa šalicama toplog mlijeka, s haljinama pozajmljenim od gospodarice da pomogne dvjema Marijama...