srijeda, 2. siječnja 2013.

Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja

 
Subota traje u pravom počinku. U Marijinom nazaretskom vrtu iza kuće lijepo je ujutro sjediti u bratskom i miroljubivom društvu pod sjenovitom lozom ili ondje gdje jabuka uza smokvu i bajam pravi sjenovite pjege produžujući sjenu lozove strehe na kojoj zrije grožđe. I lijepo je šetati naprijed i natrag po puteljcima između lijeha ulišta  do golubinjaka i od golubinjaka do malene pećine.Uz Mariju domaćicu su Marija Kleofina, njezine svekrve: Salome Šimunove i djevojčice Zlate.Tu su Isus i dva njegova učenika i druge žene. Isus, i ne htijući, poučava. I Marija, također ne htijući poučava. A Isusovi učenici, kao i Marijine učenice pažljivi su na riječi dvojih Učitelja. Djevojčica Zlata sjedi na svome stočiću do nogu Marijinih, sćućurena, ruku spojenih oko koljena, licem uzdignutim, raširenih očiju uprtih prema Marijinom licu. Sliči djevojčici koja sluša sjajnu priču. Ali to nije priča. To je lijepa istina. Marija pripovijeda staru povijest Izraela maloj pogančici od jučer, a i druge žene, koje već znaju domovinsku povijest pažljiuvo slušaju. Veoma je, naime milo čuti povijest od Raheli, povijest Jiftahove kćeri i povijest Elkanine Ane, kako teče iz Marijinih usta! - Juda Alfejev polako se približi i sluša smiješeći se. Nalazi se iza leđa Marijinih koja ga zbog toga ne vidi. Ali pogled Marije Kleofine, koja se smiješi svome Judi, upozorava Mariju da joj je netko za leđima, pa se okreće: "Oh! Juda? Zar si ostavio Isusa da sluša mene, ubogu ženu?"  "Da, najprije sam ostavio tebe da pođem k Isusu, jer si mi ti bila prva učiteljica. Ali mi prija koji put ostaviti Njega da dođem k tebi, da postanem dijete kao kad sam bio tvoj učenik. Nastavi, molim te..."   "Zlata hoće svake subote svoju nagradu. A nagrada se sastoji u tom da joj pripovijedam ono što ju je najviše dirnulo iz naše Povijesti koju joj pripovijedam pomalo svaki dan dok radimo."   I drugi se približuju... Tadej kaže: "A što ti se sviđa, djevojčice?" - "Veoma mi se sviđa, mogu reći, sve.. Ali najviše Rahela, Ana od Elkane, pa Ruta... i zatim... ah, lijepo, Tobija i mlađi Tobija s Anđelom, i zatim zaručnica koja moli da bude oslobođena." - "A Mojsije ne?"  - Njega se plašim... Odveć je velik... A od proroka mi se sviđa Daniel koji brani Suzanu." Gleda okolo i zatim promrmlja: "I ja sam bila obranjena od moga Daniela" pa gleda Isusa.   "Ali i knjige Mojsijeve su lijepe!" "Da. Gdje uči da se ne smije činiti ono što je ružno. I ondje gdje govori o onoj zvijezdi koja će izići iz Jakova. Sada znam i kako se zove. Prije nisam znala ništa. I sretnija sam od onog proroka jer vidim zvijezdu, i izbliza. Ona mi je rekla sve, pa tako znadem i ja", završava nekako pobjednički. " Pasha, ne sviđa li ti se?" - "Da.. Ali... i  tuđa djeca su majki. Zašto ih ubiti? Ja više volim Boga koji spašava, negoli koji ubija..." - "Imaš pravo... Marijo, nisi joj ništa priopovijedala o Njegovom Rođenju?" kaže Jakov pokazujući na Gospodina koji sluša. - "Ne još. Hoću da dobro upozna prošlost prije sadašnjosti. Zato da shvati ovu sadašnjost koja ima svoj korijen i razlog u prošlosti. Kada bude upoznala prošlost, vidjet će da je Bog Sinaja koji je plaši, Bog stroge ljubavi, ali uvijek Bog ljubavi."

"U Majčinu Srcu mač je već trideset i dvije godine!"


"Oh, Majko! Reci mi to sada! Bit će mi lakše shvatiti prošlost kad budem znala sadašnjost koja je, po onomu što o njoj znam, tako lijepa i čini da ljubim Boga bez straha. Meni je potrebno da nemam straha!"
"Djevojčica ima pravo. Sjećajte se svi ove istine uvijek kad budete navještali Evanđelje. Dušama je potrebno da budu bez straha zato da sa svim  pouzdanjem idu k Bogu.  To je ono što se Ja trudim činiti, i toliko više koliko su, ili po  neznanju ili po osobnoj krivnji, podložni tomu da se mnogo plaše Boga. Ali i Bog koji je udario Egipćane  i koga se plašiš, o Zlaza, uvijek je dobar. Gledaj: kad je poubijao djecu okrutnih Egipćana bio je milostiv sinovima koji, ne rastući, nisu postali grešnici kao njihov i očevi, a roditeljima je dao vremena da se pokaju za učinjena zla.  Dakle to je bila stroga dobrota. Treba razlikovati pravu dobrotu od mlitavosti odgoja. Također kad sam Ja bio malen bijahu pobijeni mnogi mališani na samim prsima majki. I svijet je kriknuo od užasa. Ali kad više ne bude Vremena za pojedince, ili za cijelo Čovječanstvo, jednom za svagda ćete shvatiti kako su sretni u Izraelu, u Izraelu Kristovih vremena, oni koji su, stoga što su bili pogubljeni u djetinjstvu, bili pošteđeni od najvećeg grijeha: od toga da budu sukrivci Spasiteljeve smrti."  - "Isuse! - krikne Marija Alfejeva ustajući na noge, užasnuta, gledajući okolo kao da se boji vidjeti gdje se pojavljuju golubice iza plotova u vrtu. "Isuse!" ponavlja gledaju ći Ga s mukom.  "A što? Zar ne poznaješ možda više Pisma, da se tako čudiš ovomu što kažem?" - pita Isus.   - "Ali...Ali... Nije moguće... Ne smiješ to dopustiti... Tvoja Majka..."  - "Ona je Spasiteljica kao i Ja. I ona  zna. Gledaj je. I nasljeduj je!"  - Marija je, zaista, ozbiljna, kraljevska u svome dubokom i nepokretnom bljedilu. Ruke su joj u krilu stisnute kao na molitvu, glava visoko s pogledom upravljenim u prazno.    Marija Alfejeva je promatra. Zatim se opet se opet obraća k Isusu: "Ali svejedno ne smiješ joj reći tako strašnu budućnost. Ti zabadaš mač u njezino Srce!"   "Tu je mač već trideset i dvije godine!"  - "Neee! Nije moguće! Marija ... uvijek tako vedra.... Marija,,," Pitaj to nju, ako ne vjeruješ što ti kažem."  - "Da, pitati ću je! Je li istina, Marijo? Ti znaš?..." - A Marija, ženskim ali čvrstim glasom, kaže: "Istina je. On je imao četrdeset dana i bilo mi je rečeno od jednog Sveca... Ali već i prije... Oh, kad mi Anđeo reče da ću, ostajući Djevicom, začeti Sina, koji će se po svom božanskom začeću nazvati Sinom Božim, i takav uistinu jest, kada mi je to bilo rečeno, i da je u neplodnom Elizabetinom krilu bilo začeto dijete po čudu Vječnoga, brzo sam se sjetila Izaijinih riječi: 'Djevica će roditi sina koji će se zvati Emanuel' ... To sve govori Izaija. I gdje govori o Preteči. i gdje govori o Čovjeku Boli, crvenom, crvenom od krvi,neprepoznatljivom... gubavom... radi naših grijeha...Od tadaa je već mač u  Srcu, a sve je služilo tome da ga još više zabode: pjev Anđela, Šimunove riječi, dolazak Kraljeva pd Istoka, i sve, sve..." "Ali što to sve drugo, Marijo moja? Isus trijumfira, Isus čini čudesa, Isusa slijedi uvijek sve veće mnoštvo...Zar možda ovo nije istina?" kaže Marija Alfejeva. A Marija, uvijek u onom stavu, kaže na ovako pitanje: "Da, da, da!"  bez tjeskobe, bez radosti, samo sa mirnim pristajanjem jer tako jest...  "Pa onda? Koje to sve drugo tebi tiska mač u Srce?" - "Ah... Sve..."  - "Pa si tako mirna? Tako vedra? Uvijek jednaka od kad si ovamo došla kao zaručnica prije trideset i tri godine, čini mi se jučer, tako se dobro sjećam. Ali kako možeš? ...Ja...ja bih bila luda ... činila bih... ne znam što bih činila. Ja...Ali, ne... Nije moguće da majka zna ovo i bude mirna!"  "Prije nego Majka, Kćerka sam i Službenica Božja...Gdje nalazim svoj mir? U vršenju volje Božje. Odakle mi dolazi moja vedrina? Od vršenja ove Volje. Kad bih morala vršiti volju nekog čovjeka, mogla bih biti uznemirena, jer čovjek, pa i najmudriji, može uvijek nametnuti pogrešen odluke. Ali volja Božja! Ako je On htio da budem Majka Njegovog Krista, moram li možda misliti da je to okrutno, i u toj misli guibiti svoju vedrinu? Misao da će to biti Otkupljenje za Njega, i za mene, također za mene. treba li da  me smučuje mišlju kako ću prevladati ovaj  čas? Oh, bit će strašan..."   - I Marija osjeti nehotičan trzaj, kao iznenadan drhtaj te stisne ruke kao da im spriječi da dršću, kao da žarče moli, dok joj je lice postalo još bljeđe, a lagani se kapci obore uz treptaj muke na slatkim plavim očima. Ali ona, nakon dubokog bolnog uzdaha opet progovori čvrstim glasom i zaključi: "Ali On, Onaj koji mi je nametnuo svoju volju i komu ja služim pouzdanom ljubavlju, dat će mi pomoć u onom času.  Meni i Njemu...Jer Otac ne može nametnuti volju koja bi bila odveč jaka za ljudske sile... te pomaže... uvijek... I pomoći će nam, Sine moj... pomoći će nam... On će nam pomoći. I samo nam On, neizmjeran u sredstvima, može pomoći..." - "Da. Majko! Ljubav  će nam pomoći i međuisobno ćemo se pomagati u ljubavi. I u  ljubav i ćemo otkupiti..." - Isus se je postavio uz bok svoje Majke te joj  postavi ruku na rame, a ona podiže lice da Ga gleda, da gleda svojeg lijepog i zdravog Isusa određenog da bude iznakažen od mučenja, ubijen sa tisuću rana, i kaže: "U ljubavi i u boli... Da. I zajedno."