srijeda, 28. kolovoza 2013.

ISUS: "Uvijek je Mama. Ona što tješi!"

Učenici promatraju kupolu Hrama što se blista na suncu gotovo podnevnom, a Ivan Efeški skreće pažnju Učitelju na  moć građevine: "Gledaj kakvog li kamenja i kakvog zdanja!" "Pa ipak od njih neće ostati ni kamen na kamenu" odgovori Isus.  "Ne? Kada? Kako?" pitaju mnogi. Ali Isus ne odgovara.  Siđe s Morije i iziđe brzo iz grada kroz Ofel i kroz Efraimova vrata i sklanjajući se najprije u gustiš kraljevskih vrtova, to jest sve dok nisu otišli oni, što nisu ni Apostoli niti Učenici, a uporno su ga slijedili, a počeli su polako odlaziti kada se pojavio Manahen koji je dao otvoriti teška željezna vrata, i istupivši naprijed, impozantan, rekao svima "Odlazite. Ovamo ulaze samo oni koje ja hoću."  - Čuvar vrtova mora da vrlo dobro poznaje Isusa, jer mu iskazuje duboko poštovanje a ujedno i povjerenje, a Isus ga pita o djeci i ženi.  Čovjek bi htio ugostiti Isusa u svojoj kući, ali Učitelj više voli svježi, odmarajući mir, prostranog kraljevskog vrta, pravog parka divota. I prije no što dvojica neumornih i najvjernijih Lazarovih slugu odu uzeti košaru s hranom, Isus im kaže: "Recite vašim gospodaricama da dođu. Bit ćemo ovdje nekoliko sati s mojom Majkom i vjernim Učenicima. I bit će tako ugodno..." - "Vrlo si umoran Učitelju! Tvoje lice to kaže" primjećuje Manahen.  - Vraćaju se sluge kojih je sada više, jer se Marta htjela pobrinuti za sve sluge Gospodinove, i kažu da će uskoro doći žene... Mio je i blag dolazak Majke k Sinu. Marija sigurna dolazi naprijed, jer Manahen, koji je bio kod gvozdenih vratiju, manje umoran od ostalih, pokazuje joj mjesto gdje je Isus. Ostale, a tamo su sve učenice Hebrejke, a od rimskih samo Valerija, zaustaviše se za koji čas, šuteći da ne bi probudile Učenike koji spavaju u hladu lisnatih stabala, nalik na ovce šćućurene  u travi o šestoj uri.- Marija ulazi pod jasminovu sjenicu tako oprezno da mali drveni mostić ne bi zaškripio, i da se ne bi osjetilo trvenje šljunka na tlu, a još se opreznije primakla Sinu koji je svladan umorom zaspao  s glavom na kamenom stolu, stavivši ispod lica pokrivenog kosom kao jastuk lijevu ruku. Marija strpljiva, sjedi pored svog umornog Djeteta i promatra ga...toliko... a na ustima joj bolan i ljubezan smiješak dok joj u krilo nečujno kaplju suze; ali ako su usta zatovrena i nijema, moli njeno Srce, sa svom snagom koji ima, i odaje snagu ove molitve i njenog daha držanje njenih ruku čvrsto sklopljenih u krilu, stisnuti, isprepeltenih da ne bi drhtale, a ipak potresenih lakim drhtanjem. Ruke koje se rastavljaju da potjeraju jednu upornu muhu što želi sletjeti na Zaspalog, a to bi ga moglo probuditi. - To Majka bdi nad Sinom. Posljednji san Sina nad kojim ona može bdjeti. I ako je lice Majčino, ove pashalne srijede, različito od lica Majke na dan Rođenja Gospodinova, jer ga bol čini blijedim i upalim, mila ljubezna čistoća pogleda, dršćuća briga jednaka onoj što ju je Ona imala kada je nagnuta nad  betlehemskim jaslicama svojom ljubavlju zaštićivala prvi neudobni san svoga Stovrenja. - Isus se pokrene, a Marija si brzo obriše oči da ne pokaže suze Sinu. Ali Isus se nije probudio. Samo je promijenio položaj lica, okrećući ga na drugu stranu, i Marija iznova postaje nepomična i bdi. - Ali nešto cijepa Marijino Srce. A to što ona čuje da Isus plače u snu i sa nejasnim šaputanjem, jer govori s ustima pritisnutim na ruku i haljinu, mrmlja ime Judino. - Marija ustaje, približi se, nagne nad Sina, prati ono nejasno šaputanje s rukama pritisnutim na srce jer, isprekidan, ali ne toliko da ga se ne bi moglo slijediti, govor Isusov daje do znanja da On sanja, pa iznova sanja sadašnjost, prošlost, a zatim budućnost dok se ne probudi s odskokom, kao da hoće da izbjegne nešto što je užasno. Ali nalazi grudi svoje Majke, ruke svoje Majke, smiješak svoje Majke, mio glas svoje Majke, njezin cjelov, njeno milovanje, lak doticaj njenog vela što prolazi po licu, da bi otrô suze i znoj dok mu govori: "Bilo Ti je neudobno, i sanjao si... Znojan si i umoran, Sine moj." i popravlja mu razbsarušenu kosu, briše mu lice i cjeliva ga držeći  ga zagrljena na  svom Srcu, budući da ga ne može više primiti u krilo kao kad je bio malen.- Isus joj se smiješi govoreći: "Uvijek si Mama. Ona što tješi. Ona što nadoknađuje za sve. Moja Mama!" Posadi je pored sebe prepuštajući joj ruku u krilu i Marija uzima onu dugačku ruku, tako otmjenu, a ipak tako snažnu, zanatlijsku, među svoje majušne, i miluje po prstima i nadlaktici, gledajući vene što su nabrekle dok je visjela u snu. I nastoji da ga rastrese... - "Došle smo. Tu smo sve. Pa i Valerija. Ostale su u Antoniji. Htjela ih je Klaudija, koja je  vrlo rastužena, rekla je oslobođena ropkinja. Kaže da - ne znam zbog čega - ali sluti da će biti mnogo plača. Praznovjerja! ... Samo Bog zna stvari..."  "Gdje su učenice?"  -  "Tamo na ulazu u vrtove. Marta ti je htjela pripremiti haljinu i piće za osvježenje i okrepu vidjevši koliko se iscrpljuješ. Ali ja, gledaj: ovo ti se uvijek sviđa i ja sam ti ga donijela. Moj dio. Ljepši je, jer je to tvoje Mame." - Pokazuje mu med i pogačicu kruha  na koju razmaže med dajući ga Sinu i reče: "Kao u Nazaretu, kad si se odmarao u najsparnijim satima, a zatim kad si se ugrijan probudio, ja sam dolazila iz svježe pećine s ovom okrepom..." - I stade jer joj glas drhti. - Njen Sin je gleda, a onda kaže: "A kada je tu bio i Josip, za dvoje si nosila okrepu i svježu vodu u orošenom ćupu, što si ga držala u potoku da bi bila što svježija, a još više su je takvom činili stručci dvije metvice koje si ubacivala unutra. Koliko je metvice bilo, tamo, ispod maslina. I koliko pčela na njezinim cvjetovima! Naš je med imao uvijek nešto malo tog mirisa." - Misli...sjeća se..."Mama, kad budeš sama, s kime ćeš stanovati?" - "S kim Ti budeš rekao, Sine moj. Bila sam Ti poslušna prije nego sam Te imala, Sine. Nastavit ću to činiti i nakon što me ostaviš." - Drhti joj glas, ali na ustima joj herojski smiješak.- "Ti umiješ slušati. Koliko je odmor biti s tobom! Jer, gledaj, Mama. Svijet ne može shvatiti, ali Ja svaki odmor nalazim kod poslušnih... Da. Bog se odmara pored poslušnih! Bog ne bi trebao trpjeti, umarati se, da neposlušnost nije bila došla  na svijet. Sve se događa jer se nije slušalo. Zbog toga bol svijeta. Zbog toga naša bol." - "Ali i naš mir, Isuse. Jer mi znamo da naša poslušnost tješi Vječnoga. Oh, za mene  naročito, koliko znači ova pomisao! Dopušteno mi je, meni, stvorenju, da tješim svoga Stvoritelja!" - "Oh, Radosti Božja! Ti ne znaš, o radosti naša, što je za Nas ova tvoja riječ! Nadmašuje harmonije Nebeskih Zborova... Blažena! Blažena ti koja me učiš posljednjoj poslušnosti, i činiš mi  je tako ugodnom da je izvršim s tom mišlju!" - Tebi nije potrebno da Te ja poučavam, Isuse moj. Sve sam naučila od Tebe." - Sve je naučio od tebe Isus Marije iz Nazareta, Čovjek."  Bijaše to tvoja svjetlost koja je izlazila iz mene. Svjetlost koja si Ti, i koja je dolazila  Vječnoj Svjetlosti poništenoj u odjeći čovjeka... Rekoše mi braća Ivane o govoru koji si danas izrekao. Bijahu zaneseni od divljenja. Bio si čvrst sa farizejima..."  - Sada je čas najvećih Istina, Mama. Za njih Istine ostaju mrtve. Ali za ostale bit će to žive Istine. I s ljubavlju i sa strogošću Ja moram pokušati posljednju bitku da ih otrgnem od Zla."